Kolumne

četvrtak, 24. studenoga 2016.

Slavica Gazibara | Pauza


Autor fotografije: Zoran Stanko - Noćni Varaždin
Budeći se rano, spremajući i vozeći djecu u vrtić i u školu te radeći od osam do četiri, Varaždinci polusatni odmor ponekad, za lijepog dana, koriste za šetnju parkovima, onima samo namijenjenim kratkom počinku na njihovim klupama, onima uz crkve ili pak onima koji u dubini skrivaju palače i dvorce. A njih je u ovome gradu mnogo. I inspirativni su uvijek.

Osvijetljene palače noću čine ulice moga grada tajanstvenim. Umore stare zgrade zatvaraju  prozore skrivajući sve svoje tajne i, navukavši  žaluzine, odgađajući nove borbe za sutra. 


Duboka tišina noći i mrki sjaj asfalta te popločenih nogostupa izmjenjuje se  s bajkovitim slikama dvoraca iz dječjih slikovnica. Pod žutim svjetlom otvaraju se pogledu ljepote ponosnih građevina koje još odišu strašću svojih graditelja i nadama i bolima duša nekadašnjih stanovnika. Njihova intima upijena u zidove osjeća se upravo noću kada sam pogled na neku od palača ili dvoraca budi strahopoštovanje prema izgaranju za ljepotom onih  koji su tu nekad ljubili i patili, dizali se i padali. Svjetlo onoga prije sramežljivo i nenametljivo ulazi u tamu ovoga danas i ovo isto mjesto pretvara u bogat doživljaj, pričajući priče koje odavno tinjaju u nama, pretvarajući nas lakmusom srca u aktere davnih događaja.

Danju se palače i dvorci čine uspavanima. Iz samozatajne udaljenosti svojih parkova diskretno promatraju novi život i dajući snagu, sugeriraju: stisni uzdah, izdrži, ne gledaj na sat, opusti se, prošeći našim parkovima! Smiruje pogled na slapove grana spuštenih do zemlje otmjenih stoljetnih tisa, ukrašenih ujesen tek sitnim crvenim bobicama. Ljepše su one od svih okićenih božićnih jelki. I one lasice koje se penju šarenim platanama u studenom, a čiji je život tek uživanje u igri s vjetrom i suncem. Sunčev sjaj  upijen svojim mekim krznom boje svježe uzorane njive sjaje one privlačeći pogled i vragolasto zovu na igru: uhvati me ako možeš, evo me, tu sam! Ti, što me gledaš odozdo i ne možeš uživati moje ljepote, ne budi tužan što kročiš samo zemljom. Učini nešto da domogneš se sunca!

Dnevni odmor brzo prolazi. Pogled na sat diže s klupe i usmjerava korak u svakodnevicu. Neću valjda zakasniti?! Žurnost kretanja isključuje pogled na okoliš, ali negdje još nešto tinja… Učiniti nešto i domoći se sunca…

Nema komentara :

Objavi komentar