KiČ Bogdana Ogrizovića, Zagreb | Triptih - 69 ljubavnih

 

Knjižnica Galženica Velika Gorica | Marica Žanetić Malenica: Treći život

 

Jelena Stanojčić | „Treći život“ Marice Žanetić Malenica

   

Sinoćnja promocija romana „Treći život“ Marice Žanetić Malenica u Knjižnici i čitaonici Bogdana Ogrizovića u Zagrebu bila je jedna od onih večeri koje se pamte. Knjižnica je bila ispunjena do zadnjeg mjesta, atmosfera topla i vesela, a interes publike toliki da su se knjige prodale sve do jedne. 

Promociju je vodila Petra Koštić, a o romanu je govorila književnica Sonja Smolec kao i sama autorica, svaka iz svoje perspektive, nadopunjujući se i približavajući publici temu i duh knjige. Razgovor je bio živ, duhovit, zanimljiv i iskren, baš poput romana o kojemu se govorilo. 

 „Treći život“, je roman kojeg je vrijedno pročitati. Intrigantan je od samog svoga početka, pa sve do kraja. Pored toga, pisan je vrlo duhovito, a govori o temi o kojoj se u hrvatskoj književnosti, koliko je meni poznato, nije pisalo: o ženi koja u „kasnim“ godinama ruši predrasude i stereotipe o starosti i starenju te preko jednog sajta traži sebi dečka u težnji da svoj „treći život“ na taj način učini smislenijim. To je roman koji nas podsjeća da život u svakoj svojoj fazi može biti plodan, zanimljiv i pun smisla ako znamo što želimo i imamo hrabrosti krenuti ka cilju.

Nažalost, mnoge žene se već približavanjem sedamdesetima same „otpišu“. Ali ne i Jelena, glavna junakinja romana. Ona je žena koja jest, koje ima. Koja odbija biti nevidljiva i ne dopušta da to postane.  

To nije uvijek lako, uostalom, tko kaže da je život lagan? Ali kad mu ideš ususret s osmijehom, kad sve gledaš s vedrije strane i kroz humor, onda se i život pobrine odužiti se na najbolji mogući način: uzbudljivošću i  radošću življenja.

„Treći život“ je knjiga koja motivira, pisana duhovito i vrckavo. I nipošto nije namijenjena samo ženama, nego, kako S. Smolec reče, i muškarcima koji su voljni čitati između redova, i na taj način i sami još ponešto naučiti.  

Sinoć je to bilo itekako vidljivo: u prepunoj knjižnici gdje se tražilo mjesto više, bilo je muškaraca koji su stajali na galeriji knjižnice i sve pomno pratili. Nadam se da su svi prisutni, i oni koji su kupili knjigu, kao i oni koji to nisu, iz knjižnice ponijeli osjećaj da život, bez obzira na godine, uvijek ima što ponuditi.

Jelena Stanojčić | O gluposti i tako to…

Vele da je vječna

Da joj korijeni sežu u daleku prošlost

I da će sve nadživjeti.

Množenje nije joj strano

Ni prebivanje u tijelu

Do smrti - ako treba.

Suprotnosti nasmijava

Svojom svestranošću

A ona ostane smrtno ozbiljna.

Intelektualna plićina

Njeno je prirodno okruženje

Ne vidi očigledno, ne zamara se predvidivim.

Reklo bi se da je naivna

Ali ona to ne zna biti;

Tvrdoglavost joj je jača strana.

.

Neuspješno su je krotili

Doticali iz daljine i oprezno

Oni koji su je htjeli amnestirati.

Njihove munje nisu

Parale njeno nebo, ničim pomućen sjaj

U njenom oku bio je neodoljiv.

U tišini prebivati ne zna

Pameti se zavesti ne da

Njenoj glavi se i zavidi.

Lakoća postojanja i trajanja

njene su vrline, bez nje bi bilo

Ubitačno dosadno.

O, gluposti, ti si remek djelo

Nikad dovršeno,

Stvarnost nikad izbistrena!

Svatko je u tvojoj bezbrižnosti

Plivao bar nekoliko puta u životu

I sramio se, a ponavljao ispočetka…

Tebi je budućnost zagarantirana:

Preživjet ćeš

I kad ničeg ne bude bilo. _____________________________________

(3. nagrada na „Preprekovom proljeću 2025“)  

Jelena Stanojčić | Kad oluje utihnu

 
Oluje su utihnule
I svi urnebesni vjetrovi s njima
Protutnjali su
Poput razigranosti
Nastanjene u džepovima unutarnjeg plama
Na obzorju, u očima punim snova i duginih boja,
A sad su zaključane u godinama iza leđa.
Utihnule su.

Kad oluje utihnu
Ostaju slični dani i tiha predvečerja
Ostaju ispostavljeni računi od anđela koji propitkuju
Ostaje usidrena sjeta i nada kao sunce
Sve je ušuškano i predvidivo - i gotovo isto.
Samo zrake izgube toplinu, izblijede.

Kad oluje utihnu
Memorija se cijedi i izdiše
I bez oluje stvori se olujni oblak
Spreman na prolom
A umjesto vjetra
Poleti neusidrena duša
Poput izgubljenog balona
Kao radosna tuga.

Spokoju se otme uzdah
A u očima se rađaju novi horizonti
i uvijek, iznova, cvjetaju nove nade.

Kad oluje utihnu.

Jelena Stanojčić | Pjesme, prijatelji i još ponešto

 
Moje prijatelje ne zanimaju moje pjesme.
Ja ne mogu s njima podijeliti ushit
Zbog napisanog retka.
Moji prijatelji drukčiji su od mene
A opet smo slični.
Moje prijatelje ne zanimaju moje promocije.
Moji prijatelji rade konkretne poslove
I njima napisani stihovi malo znače
Od toga se ne živi, kažu mi.

Pokušavam razumjeti svoje prijatelje
A uz njih razumijevam i sebe samu
Živjeti se može napretek
Sa stihovima ili bez njih, svatko bira put
Bitno je da je na tom putu sretan.

A ja napišem ponešto
Kad mi pjesma krene ususret
(kao naprimjer sada)
S rimom il' bez rime, tako je svejedno
Bitno je da mi misao bude oslobođena
A ne zarobljena i neizrečena.

Moji prijatelji rijetko čitaju
Moje oslobođene misli
Njih ne zanimaju
Moje i tvoje pjesme.
Moji prijatelji rade konkretne poslove
Za konkretan novac i žive konkretan život, tako kažu.
(ja još odgonetam što im znači to: konkretan život?)
Ja povremeno nešto pišem i živim svoj život
I povremeno svoj život isprepletem s njihovim životima.
Uzmem od svih samo najbolje
I ne žalim se na svoje prijatelje.

Jelena Stanojčić | Trgni se, to tako neće ići

Ja to ne mogu, rekoh
Ja to ne znam, izustih
A jesi li pokušala, povika moje više ja
Jesi li pokušala!?

Trgni se, trgni se, trgni…
To tako neće ići!

Što ćeš reći kad dođe vrijeme za otići?
Hoćeš li i tad reći: ja neću, ja to ne znam, ja ne bih,
Ja to nikada nisam…

Hoćeš li to reći?!

Kako umirati svi znaju
A nemaju prethodnog iskustva
I pritom su tako savršeni
Mada nitko ne ocjenjuje umjetnički dojam
(samo je ishod bitan, samo ishod!)?

Uhvati se u ples sa životom,
To tako neće ići!
Povika moje više ja
I ostavi me u tišini.

Jelena Stanojčić | Trn je zaboden u meko tkivo

Otjeraj noć i upali svjetlo
Vele da zvijezde nam sudbinu pišu
Oduvijek su tu i uvijek će biti
Jedne se rađaju, druge se brišu.

Trn je zaboden u meko tkivo
I čeka novog života krik
Jednom si kriknula, možeš ti opet
Udahnuti novog života srk.

Sreća bi htjela, al' sva si cijela
Od struna i zvjezdanog bala;
Radost dozivaš, od gena otimaš,
I prebireš dane, a prazna zdjela…

Oporim okusom do zadnjeg vala
Uzimaš ponešto, a nešto i daš.

Jelena Stanojčić | Oči moje

 
Moje su oči prozori okrenuti jugu.
One su polja suncokreta kroz koja su protutnjale sve oluje,
Pobjegle sve tuge,
U njihovim zjenama spava nevinost
Koja se ruga prohujalim godinama.
One su bojišta
Na kojima su porazi pretvarani u pobjede,
Sjajne oaze čulnosti sa svih strana,
Krugovi na vodi koji se
Šire na slično i prepoznatljivo.
Oči su moje požari
U kojima su izgorjele sve velike ljubavi,
U kojima su presahli izvori za oplakivanje.
Iz mojih očiju su odjahali svi slabi konjanici,
Samo su krijesnice ostale na straži.

Jelena Stanojčić | Nije da brojim...

Nije da brojim
Ali zalupio si vratima
Zaboravivši ključeve od stana
Najmanje... sedam puta.

Nije da brojim
Ali vratio si se po zaboravljeni mobitel
Najmanje... deset puta.

Koliko sam ti samo puta
bacila kroz prozor u vrećici s kvačicom
zaboravljene ključeve auta...?
Nije da brojim, najmanje... pet puta.

Koliko si se samo puta
Vratio „po nešto“ zaboravljeno u stanu?
Nije da brojim...
Sjećam se, samo jednom opravdano
I to onda kad si morao presvući jaknu
Jer ti je ptica obilježila lijevi rukav.

A sad stojiš tu i povisuješ glas
Što nisam natočila gorivo u auto.
Kažeš da namjerno nisam.
(U pravu si, namjerno sam zaboravila!)

I uvijek u svađi tvoje mane postanu
Opravdane i tako poželjne
A moje vrline posve nepotrebne.

Ako su moje vrline jednako vrijedne
Kao tvoje mane
Evo, javno ih se odričem!

Jelena Stanojčić | Riječi

 
Ima riječi koje lete
Ususret praznome nebu
Riječi koje se kotrljaju
Od mene do tebe
Od tebe do mene
Drhtavih, jedva čujnih,
Onih otegnutih što iščekuju
Ima ih prljavih i uzvišenih,
Riječi što lome, grubih i teških
I onih mekih, zacjeljujućih.

Ima riječi što huče
I onih od jučer
Riječi koje razaraju i uništavaju
I ne daju se otjerati.
Ima riječi korova
I onih poput jorgovana.
Ima riječi ko melem
I onih poput otrova.
Ima riječi koje hrane
I onih koje izgladnjuju.
Ima riječi gluhih i zamrznutih.

Riječi su moćne
I riječi su slabe
Riječi su ljudi
A Čovjek je - onaj od riječi.

Jelena Stanojčić | A tebe nema

 
Jutros te dodirujem
Privijam se uz tebe
Ljubiš me
Naslanjam glavu na tvoje rame
Topim se u tvom zagrljaju
I šapućemo o ljubavi...

Jutros, pred zoru,
Jedan san prekine
Zvuk zvona s obližnje crkve.

Probudih se,
A tebe nema.

Jelena Stanojčić | Ljubav

Ljubav, dok živi, očiju nema
I razum joj je na posnom tanjuru
U visinama diše, lebdi bez dilema
Padajući na tlo izazove buru.

Ljubav u rađanju treba li od riječi išta?
Kad ljubav umire riječi postaju čudovišta.

Jelena Stanojčić | Od pjesme trudna

„Ljudi koji nikada nisu pokušali razviti svoju kreativnost

možda nikada neće razumjeti uzbuđenje koje prati rađanje

pjesme“.

Nepoznat autor

Trudna sam od pjesme, osjećam to, znam
Na porođaj čekam, ona neće van.

Vozim se biciklom do oaze mira
A ona nemirom iznutra me dira.

Provlači se između milijun neurona
Zabljesne pa skrene što dalje od trona.

Od pjesme sam trudna, osjećam to, znam
Ona je u meni, al' još neće van.

Ponekad se ritne, na riječi se kližem
Zavara me samo, padam se i dižem.

I tako me šeta dok ne padne mrak
Zaboravim na nju, al' mi dadne znak.

I začas se propne visoko do zvijezda
Pogodi me mjesecom, i opet me izda.

Trudna sam od pjesme, osjećam to, znam
Raspupala dušu, otjerala san...

Jelena Stanojčić | Sretne oči

 

Gledala sam gore prema njima
A on je rekao:
„U tvoje sretne oči
Uletjele su lastavice“.
Rekla sam mu: „Fotkaj i zaustavi trenutak“!
Zaustavi pogled u kojem nitko ne gubi
I koji nikoga ne boli!
Možda će već sutra biti kasno,
Možda već sutra jutro neće zarudjeti
Možda će se zaljubiti u noć
I ostati s njom u vječnosti.
A tad će biti kasno
Da sretne oči ostanu sretne u vremenu
Rujanskog predvečerja punog lastavica
I žal će biti teška ko oblak
I bit će u tebi
I njihat će se poput ljuljačke
A ti nećeš znati što ćeš s njom.
Suza će šetati i tražiti svoju priliku
Da se pokaže na najdivniji način
Kao sjajni biser u očima tuge
Jer će im tuga biti jedini stanar
A duša prazna... prazna ko ljuska.
I tad ćeš shvatiti:
Nema ničeg, ako nema radosti!
Zato
Zaustavi u vremenu sretne osmijehe
U očima punim lastavica
Spretno uhvaćenih u objektivu fotoaparata
I sačuvaj trenutak za vječnost.

Jelena Stanojčić | Rekao si oprosti

 

Iščekivala sam da dođeš
I da mi skrušeno kažeš oprosti
Da me utopiš u zagrljaju
Da rastališ krhotine u meko tkivo zabodene
I da ti u očima bude cvijeće
Da mi poljubiš lice
A da ti usne na milovanje sliče
Da „oprosti“ bude raskošno, da me opije
Da me omota sa svih strana
Da me preplavi poput radosti
I da zaboravim zbog čega je izgovorena
I što ti opraštam.

A ti si rekao „oprosti“
Škrto i polovično, brzo
Kao da kupuješ riječ koja je skupa.
Rekao si oprosti
Izgovorio je u dahu
Suhoparno si je ogolio,
I onda se desilo da smo se riječ i ja
Posramile, rastužile, oborile glave
Ona je trebala biti dar, uz zagrljaj,
A nije.
Čekale smo i drhtale,
Zbog bojazni da te ne izgubimo
A već smo gubile
Na najgori mogući način
Jer si rekao oprosti, a kao da nisi
I još gore
Uprljao si tako ljekovitu riječ, obezvrijedio!
Zato ti ne mogu oprostiti,
Ne mogu, nije mi to dovoljno!

Jelena Stanojčić | Oni i pas

 
Oni u šetnji.
Poveli i psa,
Malu, kuštravu, bijelu pudlu.

Oni se glasno svađaju.
Pas, između njih, trčkara i glasno laje
Okrećući se čas na jednu, čas na drugu stranu.

Gledam ih
I pomažem psu, lajem u tišini.

Psa i mene oni ne čuju.

Zbog previše buke u svojim glavama...

Jelena Stanojčić | Žena o ženi

Tebi, ženo, koja si druga polovica planeta
Tebi, bijeloj, crnoj, žutoj, kosookoj...
Tebi, sa sjevera i juga, istoka i zapada
Tebi, kojoj su prijetile sve oluje svijeta.

Tebi, kroz vjekove ponižavanoj,
Tebi, ko vještici na lomači spaljivanoj,
Tebi, čije su želje u glib bacane,
Tebi, mučenoj, tlačenoj, gaženoj, obespravljenoj.

Tebi, na prostorima gdje tone vedrina,
I gdje rastu nepravde teške i grube,
Tebi, kojoj zamračuju nebo čisto
Stavljajući mrenu u tvoje oko bistro...

I tebi ženo s brdovitog Balkana,
Tebi, koja si sve ratove kroz jauke ispratila,
Odbolovala muževe, sinove, očeve, djecu...
Hodala, radila i u duši patila.

I tebi, ženo, koju jede novo vrijeme
Novi svjetski poredak i nove-stare dileme:
Biti žena i majka i kućanica i ljubavnica,
Biti samosvjesna, moderna i biti menadžerica...

Tebi, s ljubavlju, da se cijeniš i znaš:

... da samo ti možeš rascvjetati život
I koračati hrabro kroz sva vremena,
Padati, ustajati i ići kroz oluje
I biti dostojanstvena, biti ŽENA!

Jelena Stanojčić | Ima ljubavi koje su otporne na sve

Tvoja je odsutnost u mojem životu
Nepoznanica.
Ljubav koja otkucava prazan hod,
Knjiga puna neispisanih bijelih stranica,
Žeđ koja podsjeća žednog da nije svaka
Voda za piće.
Vatru koju sam poznavala
Ostavio si u naslijeđe našem sinu.
Izmiješane linije naših dlanova
Iscrtavaju najviše tebe.
Koraci koji grabe kroz život na sličan način;
Tvoje oči i usta također
Smiju se na licu našeg sina.
Ima ljubavi...
Ima ljubavi koje su otporne na smrt,
Jer produžuju živjeti u drugima iako
Ih više nema.
Ponekad se prepoznam u njegovoj nježnosti
Kojom gladi psa,
Ili u žaru kojim govori o pravdi i nepravdi.
Ali kad me zazove „Jelee“- čujem tvoj glas.
Sjećanja koračaju...
Godine su to, godine, dragi moj!
Ali, svejedno, znam:
Ima ljubavi koje nikad ne prestaju.
One su otporne na sve
I traju poput beskrajnog zagrljaja.

Jelena Stanojčić | Biser

 

Još jedan dan se iskrada u odbljescima zalazećeg sunca
Otapaju se sve tlapnje bez vjere iskovane
Moj svijet je siromašniji, jer tebe nema
Moj svijet je plah, jer sam na obali sama.

Gdje je taj glas, ta moćna boja
Da oboji mi večer i da srcem zaronim u nju?
Da otprati sjene što uvlače se ispod trepavica
Da ispije čulnost koja se prelijeva u grudima.

Zvijezda repatica pada u zagrljaj mora
A ja ne mogu pasti u tvoje naručje, jer te nema
Ispraćam treći dan svakidašnjice i tješim se
Da su moje osame bogate pjesmom.

Još jedan dan pere ruke u svojoj prolaznosti
Čulan tek koliko i školjka na dnu mora
Sreća je njena ako od pijeska uspije stvoriti biser
A moja ako povjerujem da taj ću biser baš ja pronaći.