Kolumne

subota, 26. studenoga 2016.

Sonja Smolec | Dulce Maria Cardoso: Povratak


Prije nego počnem čitati knjigu potrudim se doznati nešto i o autoru ili autorici. Gotovo na svakoj knjizi piše „naj ovo... naj ono.. bestseler...  Ja, kao pisac, u takvim trenucima pomislim da ako postoje takve pohvale, na ovome svijetu i nema lošeg pisca. No... Ipak nije tako. A dobri? Ili čak vrhunski? Gdje su?

Knjiga je pisana drugačijim načinom od mnogih koje sam do sada čitala. Nakon nekoliko stranica knjigu sam zatvorila jer sam poželjela zamrziti autoricu.

Evo zašto.

Dulce Maria Cardoso toliko je dobra, piše tako da od samog početka knjige imate osjećaj da vas je netko udario tamo negdje duboko u utrobi gdje ste mislili da nitko ne može doseći. Rečenice su joj višestruko proširene, ostavlja misli da teku slobodno, vraća se na sjećanja koje je već ranije spomenula a da time ne remeti ritam i red pisanja. Čitanje takve knjige boli, osvaja, opija. Ne čudim se što je 2009. osvojila Europsku nagradu za književnost.

Dulce Maria Cardoso definitivno je ime koje će se pamtiti

Čitajući knjigu "Povratak" doznajemo mnogo što se ne može naučiti iz knjiga o povijesti a kamoli iz šturih ili loše interpretiranih i prevedenih novinskih izvješća. Jednako kao što smo kao djeca bili zbunjeni trebamo li biti na strani kauboja ili Indijanaca, tako nas i Marija „dresira“, ali na mnogo grublji i otvoreniji način.

U osmogodišnjoj školi se iz povijesti uči o kolonijama i kolonizatorima. Kolonije, uglavnom afričke zemlje a kolonizatori europske zemlje kao što su Francuska, Belgija, Španjolska, Portugal. Za nas, djecu, ta slika bila je poprilično plošna. No, što je s višedimenzijalnom slikom svijeta gledanom s druge strane ogledala?

Ovdje se rado o Portugalu, kolonizatoru Angole. Neobičan je svijet za nas koji nismo bili upućeni u detalje. Vjerojatno na jednak način oni doživljavaju i stradanja drugih zemalja i ljudi koji u konačnici postaju samo statističke brojke.

U knjizi Povratak radi se o povratku ljudi iz Angole u Portugal a spisateljica se, da bi nam olakšala shvatiti situaciju, fokusira na jednu obitelj gdje su generacija roditelja oni koji su došli živjeti u koloniziranu Angolu i generacija njihove djece kojima je Angola po rođenju postala domovina. U čemu je razlika? U mnogočemu. Mlađa generacija ne može shvatiti roditeljski pojam „domovina“  kojim se misli na Portugal. Portugal je za njih zemlja iz televizijskih emisija i slike s razglednica. No, čak i u istoj obitelji njeni članovi imaju drugačiji pogled na pojam domovina. Dulce Maria Cardoso je to veoma lijepo napisala:

Ova zemlja kriva je za majčino stanje. Majka je uvijek imala dvije zemlje, ovu koja ju je razboljela i domovinu, gdje je sve drugačije i gdje je majka drugačija. Otac nikad ne govori o domovini, majka ima dvije zemlje, ali otac nema. Čovjek pripada mjestu koje ga hrani osim ako nema nezahvalno srce, tako je odgovarao kada su ga pitali nedostaje li mu domovina.“

1975. godine u Angoli počinje građanski rat koji dovodi do toga da domaće stanovništvo počinje na sve moguće načine istjerati svoje kolonizatore i tada počinje masovna dekolonizacija i migracija Portugalaca nazad u svoju izvornu domovinu. Kome se u toj situaciji emotivno prikloniti? Obiteljima koji su ovdje našli svoj novi dom, koji su pomogli graditi svoju novu domovinu ili onima kojima Angola je prava domovina?

Biti prognanik, izbjeglica, nazovimo to bilo kojim imenom, nije lako, a biti povratnik u svoju vlastitu zemlju koja te više ne doživljava „svojim“, koja te zove Povratnikom i tako se prema tebi odnosi, veoma je teško. Ljudi pucaju po šavovima, vrlo se teško snalaze u novoj situaciji. Mnogi su očekivali da će ih rodbina koja je uvijek pisama „lijepa“ pisma kako im svi oni nedostaju lijepo prihvatiti a dešava se da odjednom nemaju vremena ili volje uopće doći vidjeti gdje ti povratnici sada žive. Premda su mnogi smješteni po hotelima s četiri ili pet zvjezdica, situacija nije nimalo sjajna.

Dulce Maria Cardoso nam sve to govori iz perspektive petnaestogodišnjaka koji se u Portugal vratio s majkom i starijom sestrom, svo vrijeme misleći da mu je otac poginuo u Angoli i za to okrivljujući sebe.

Ali u hotelu nema osobe koja se ne boji. Svi se to trude sakriti, toliko su dobri u tome da dnevni boravak ili sala s televizijom izgledaju kao da je tamo neka zabava. Ali to je zabava tužnih ljudi.“

Čak i u školi djeca povratnici ostaju bez identiteta. Smješteni su u onaj dio učionice gdje nema dovoljno svjetla i jednostavno ih oslovljavaju s „Povratnici“.

Stvarati nove prijatelje u takvoj sredini nije lako. Pretvarati se da nisi povratnik, još teže, a odrastati i očekivati da se desi čudo – nemoguće. Dječak, ili bolje reći mladić koji odjednom osjeća da je on odgovoran za budućnost svoje obitelji i ne zna kako se o obitelji brinuti, težak je pritisak na dušu i srce mladog stvorenja u razvoju. Istovremeno, bori se s majčinim psihičkim problemima, sa svojim odrastanjem i zaljubljivanjem.

Oni koji su imali sve sad nemaju ništa. Ovise o tome da im netko drugi skuha hranu, po nekoliko njih živi u istoj hotelskoj sobi, satima stoje u redu da bi dobili svoj obrok ili komad odgovarajuće odjeće.

Sestra se srami činjenice da je povratnica, glumi da je odavde i skriva karton s crvenim pečatom, učenica povratnica, karton koji joj daje pravo na užinu u kantini. Sestra je gladna, ali nema hrabrosti ići u kantinu, ne žele da joj lokalci vide karton, učenica povratnica.“

Novac koji su imali na početku nije bio dostatan za njihov koliko toliko „normalan“ život. Prodaju se lančići, prstenje, ostali nakit... Uspomene čija je emotivna vrijednost daleko veća od onih nekoliko novčanica koje su za njih dobili prodajući ih.

Svi članovi dječakove obitelji izmišljaju stvari, svaki dan netko ima neku novu laž u koju i sam vjeruje. Tako nije s njima već i mnogim drugim ljudima s kojima dijele prostor hotela. Laž postaje ne način varanja drugih, već sebe. Postaje način preživljavanja.

Dolazak oca, koji je ipak preživio i nakon gotovo godinu dana pojavio se u njihovom hotelu čini da se stvari počinju vraćati na svoje mjesto ali sasvim polako i mukotrpno. Zahvaljujući očevoj ambicioznosti ili bolje reći upornosti, obitelj seli iz hotela u svoj „novi privremeni dom“. Kreću otpočetka, od nekoliko tanjura, čaša i pribora za jelo koje su silom prilika otuđili iz hotela, s odjećom koju su dobili od humanitarne organizacije.

Nitko u hotelu ne zna za očevo zarobljeništvo, o svemu se ne razgovara, ali nitko ustvari ne zna mnogo toga o drugima.“

Sve to podsjeća nas na mnogo toga što se u zadnjih desetak ili više godina dešava ili u našoj zemlji ili svijetu. Čini se da nema kraja ljudskoj patnji 

João Bonifácio, iz časopisa Publiko kaže:

Vrlo je, vrlo rijetko da nas knjiga ovako uznemiri i potrese...“

Slažem se u potpunosti.

Portugalska i svjetska književnost definitivno je oplemenjena pisanjem Dulce Marie Cardoso.

Naklada: Edicije Božičević, Zagreb 2016
Naslov izvornika: O retorno.
Knjiga / projekt je realiziran iz Programa Kreativna Europa, Europska unija i Ministarstva Kulture RH

Nema komentara :

Objavi komentar