subota, 15. prosinca 2018.

Rade Jolić | Duško Babić: Akvarij za svijet


Traganje za smislom, životom, mjerom i čovjekom u poeziji Duška Babića       

U vrijeme kada se sve manje čita, kada se zadovoljavamo površnošću i perfidnom destrukcijom, pjesnik Duško Babić počinje da se ,,inati“ i objavljuje svoju novu knjigu poezije Akvarij za svijet.

            Duško Babić je prepoznao pravi trenutak i shvatio da mora da sa svojim kritičko-umjetničkim pjesničkim izrazom, refleksijom i esencijalnim stihom pomogne čovjeku kako bi taj isti čovjek osjetio svoju posebnost, istinu i samobitnost.
            Autor dolazi sa prostora koji je obilježen sa jednom dugom kulturno-umjetničkom tradicijom. Današnja hrvatska umjetnost je na zavidnom nivou i ne zaostaje za ostalim evropskim centrima. U njoj se osjeća simbioza i isprepletanost jednog dijela Balkana i Zapada. To nije iznenađujuće,  jer je upravo Hrvatska još u 15. vijeku postala veoma važno utočište talasa humanizma i renesanse koji se nasukao na hrvatska ostrva i Dubrovnik. Duh petrarkističke škole je odmah prihvaćen, počinje da se piše na maternjem – hrvatskom jeziku i dijalektu. Taj period su obilježili čuveni Džore Držić, Šišmundo Šiško Menčetić, Hanibal Lucić, Petar Hektorović, Marin Držić, i mnogi drugi. I od tada, hrvatska neće izgubiti književno – umjetnički kontinuitet, već će nastaviti da se i dalje razvija, jača i imaće prostora da radi na svojoj autentičnosti, i uspijevaće da prati najvažnija evropska kulturna dešavanja i prepoznavaće avagardu. Upravo ove okolnosti su  joj pomogle i omogućile da ne gubi dragocjeno vrijeme na neka nepotrebna ,,lutanja“  sa kojima su bili opterećeni okolni prostori.

Duško Babić | Zagrljaj sa svijetom


Da bi bio
uvažen pjesnik
moraš napisati svoju
najveću ljubavnu pjesmu

ja bih se zadovoljio
s malom pjesmom
majušnom

da stane u poru
moje usne
prije drhtaja
prije suze

Igor Petrić | Golo stablo


Magla,
Oči,
Voda na rukama,
Golom tijelu,
Prstima.
Plavo nebo
VELIKO
Neodoljivo,
Neodoljivo,
Neodoljivo.

Dnevnik (ne)obične djevojke 2.


Ludost ili nešto drugo?

Piše: Božana Ćosić

Nakon što je Barbara „navratila“ u restoran kako bi popričala sa mnom i nakon što mi je otvoreno prijetila (da, bila je to čista prijetnja), neko sam vrijeme „opušteno“ živjela svoj zanimljivo nezanimljiv život, ali onda me uhvatila panika. Dobro, nije to bila panika one vrste kada doslovce ne znate što učiniti, no bila je itekako velika i opravdana. Valjda kada sam se ohladila, odnosno, probavila njezine riječi, zapravo sam shvatila što znače. Ok, prijetnje ostavljenih cura se događaju. To je nešto što je očito postalo onako usput, međutim, nije to tek tako jednostavno kada se pogleda malo dublje i malo razmisli.

Marica Žanetić Malenica | Prvi poljubac


Sad,
kad sve je donekle jasno
i ne čekaju me više velike stvari
počinjem uživati u ovom životu
koji je, zapravo, jedini pravi.

Sad,
kad su kosti krhke i lomne
a vlasi svakim danom sve više sijede
smiješkom prikrivam godine na licu
jer šminke i puderi više ne vrijede.

Sad,
kad unučad u krilu grlim i
ne idem više na sastanke roditeljske
u mislima slažem imena i slike
likove znane, drage, prijateljske.

Sad,
kad je smiraj na domak ruku
u kojima se život polagano mrvi
neću biti tužna, napučit ću usne
mislit' na poljubac što bio je prvi.

petak, 14. prosinca 2018.

Otvaranje književne rezidencije na Mljetu


vrijeme: 15.12.2018.
mjesto: Mljet
url: http://tovar.hr/

Izdavačka kuća Sandorf, u suradnji s općinom Mljet, pokrenula je književnu rezidenciju u Pomeni na Mljetu koja će u predstojećih godinu dana ugostiti dvanaestero pisaca iz Grčke, Slovenije i Hrvatske.

Projekt je rezultat suradnje Sandorf, kao voditelja projekta, s izdavačkom kućom Thraka iz Larisse u Grčkoj te Društvom slovenskih pisaca iz Ljubljane, a projekt je sufeinanciran sredstvima programa Europske unije Kreativna Europa.

U subotu 15. prosinca u 19 sati, u Domu kulture u Babinom polju na Mljetu (adresa Zabrežje 47), održat će se konferencija povodom službenog otvorenja projekta Odisejevo utočište (Ulysses' Shelter), europske mreže književnih rezidencija za mlade književne autore i autorice.

Fokus prve godine projekta su mladi, ali već prepoznati pjesnici i pjesnikinje iz Grčke, Hrvatske i Slovenije – od prosinca do rujna 2018. ukupno dvanaest mladih pjesnika i pjesnikinja provest će po tri tjedna na svim lokacijama uključenima u projekt – na Mljetu, u Ljubljani i u Larissi. Program rezidencija bit će popraćen nizom događaja za lokalnu publiku (čitanja poezije, radionice pisanja), kao i neformalna druženja s rezidentima.

Na konferenciji će organizatori (Ivan Sršen iz Sandorfa, Agata Šimenc iz Društva slovenskih pisateljev i Thanos Gogos iz izdavačke kuće Thraka) predstaviti projekt, a publici će se obratiti i Eleni Anastasopoulou, spisateljica i pročelnica regionalnog Ureda za obrazovanje Tesalije te Aksinja Kermauner, predsjednica Društva slovenskih pisaca. Armandos Gkezos, pjesnik iz Grčke i prvi gost rezidencije na Mljetu, predstavit će svoj rad, a razgovor će voditi Mirko Božić, pisac i prevoditelj iz Mostara.

Sve naše aktivnosti možete pratiti na web stranici posvećenoj rezidencijalnom programu Odisejevo utočište.

Milan Frčko | Žeđ


Očem opčutiti vodo.
Vodo koja stoji i koja teče.
Ne vodo kojo pijem.
Velku vodo.
Vodo f koji je živlenje začelo
i koja za vreme ne mari.
Očem vodo!
Vodo vu koji se nisče ne bo ftopil.
Vekivečno čisto vodo,
koja je zercalo Božjeg duha.

Sanja Mrša | Sutra…sutra te čekam sa šalicom mirisne kave...


Jutro je. Rano. Oblaci vise s neba kao sive i požutjele plahte. Tek sviće.

On se sprema na more, oblači toplu odjeću da se zaštiti od jesenske vlage koja prodire do kostiju. U maloj sobici tiho svira stari radio.

Na malom štednjaku koji se nalazi u uglu tople sobe, kuha se jutarnja kava. Miris se širi stapajući se mirisima sobe, ispunjava zrak. Ta jutarnja kava znači prisnost, povezanost dvoje mladih ljudi.

Mlada žena se svako jutro u cik zore diže iz kreveta kako bi svome dragom skuhala kavu dok se on sprema na more.

Svako jutro sjede jedan nasuprot drugom gledajući se preko ruba šalice, očima šapćući dok zajedno ispijaju jutarnju kavu koja je jaka i budi sva čula. Ta kava je njihov ritual, ona je kao šaputanje na jastuku. Ona je izraz ljubavi, zajedništva.

Skuhana je s ljubavlju i kao da je začarana jer ne smije svanuti bez jutarnje kave, ne može krenuti život, ne može granuti sunce...

Dok mladi čovjek izlazi u rano jutro stišćući ramena od prve hladnoće, ona ispija posljednje kapi kave prateći pogledom svoga dragog kako nestaje na pučini.

***

Jutro je. Rano. Sunce miluje more koje je kao ulje i ogleda se u njemu.

Na malom štednjak kuha se kava. Miris se širi, ispunjava zrak.

Drhtava ruka ulijeva kavu u dvije šalice od koje će samo jedna biti ispijena. Ona gleda preko ruba šalice, miče kosu kroz koju se provlače srebrne niti i vidi njega onako lijepog, zgodnog i mladog kako s njom ispija jutarnju kavu. Ta kava je izraz ljubavi. Ona joj dragog vraća svako jutro.

Jutarnja kava je sastanak s njim, on je tu kao živ, gleda je preko ruba šalice s očima punih ljubavi, smijeha. Preko ruba šalice, u njegovim očima, ona se vidi opet kao mlada žena, sretna i nasmijana.

Ispijena je posljednja kap i koliko god se trudila da jutarnja kava duže traje, vrijeme neumoljivo ide i on mora na pučinu...

Sutra...  „sutra, sutra opet, dragi moj, čekam te sa šalicom vruće mirisne kave“.    

"Žene vole pametne muškarce" u Virovitici 14.prosinca 2018.


Sto biste učinili kad bi vas prijatelj pozvao da se kao zamjena priključite društvu koje organizira grupni seks? Kad ih mama napusti, kako život organiziraju tata i 40-godisnji sin? Tko može pomoći domaćem piscu u osvajanju ruskog tržišta?

Odgovore na ta i slična pitanja nude humoreske Zlatka Erjavca u zbirci "Žene vole pametne muškarce", koju će autor predstaviti 14.prosinca 2018. u Gradskoj knjižnici Virovitica.

Zlatko Erjavec počeo je pisati humoreske nakon svog 60. rođendana, potaknut umjetničkim večerima koje je u Virovitici organizirao Robert Roklicer.

Uz autora, zbirku "Žene vole pametne muškarce" u virovitičkoj knjižnici predstavit će ravnateljica knjižnice Višnja Romaj, recenzentica Marina Mađarević i urednica Sandra Pocrnić Mlakar.

Predstavljanje počinje u 18 sati.


Luka Tomić | Samo pred zoru


Samo pred zoru otkucaj sna
se smrtno umara
U jutarnjem svjetlu jedino se moji organi
bude kao ja
Gubim te osvajačice moja
u nekoj kiši iz nutrine sunca
U nekom suncu što poleti iz oka
u nekom ugašenom oku trnovitog svijeta, ljubavi moja
Gubim te kao neobuzdani kockar zlata svoja
I tješim se, kako se ustrajno tješim
da se moga lica sjetiš
u svemu što te raznježi
Pa te sanjam okruženu djecom
i dijete si što se igra u pijesku moga srca
sudbo mog života
Samo pred zoru smrtno se umaraš
u mom naručju

Matasović, Jeraj i Jovanovski nastupili u Sloveniji u spomen na Ivana Cankara


U utorak, 11. prosinca 2018. godine, u Sloveniji je obilježeno stotinu godina od smrti poznatog književnika Ivana Cankara. Jedna od najupečatljivijih priredbi održana je u Vrhniki, Cankarovom rodnom mjestu u organizaciji Platforme za literaturu, zvuk i performanse – IGNOR, predvođene svojim idejnim začetnikom Deanom Kobanom. Uz desetak slovenskih pjesnika i glazbenika, nastupila su i trojica hrvatskih pjesnika: Siniša Matasović, Vid Jeraj i Žarko Jovanovski. Prisutni su svjedočili inspirativnoj i poletnoj poetici različitih stilova u kojoj je svatko mogao pronaći dio svoga životnoga zanosa.

Posebnost ove priredbe bila je u neposrednoj komunikaciji pjesnika i glazbenika. Istodobno su boravili na pozornici i međusobno se nadopunjavali kroz govorenje stihova i sviranje improvizirajuće glazbe.

Program je potrajao puna dva sata, a o opravdanosti ovako zamišljenog koncepta odavanju počasti velikom književniku, najbolje govori druženje koje se nastavilo duboko u noć uz neobavezne razgovore i dogovore o sličnim predstojećim projektima.

Darija Marković | Jedna riječ – Višnja


U jednoj dremljivoj zgradi na periferiji uzavrelog grada, dvoje ljudi tintom razlijeva dušu po žednom papiru. Bisera Đ., sa svojih dvadesetak godina, sanja danju u potkrovlju. Isak A., zaturio po džepovima skoro sedamdeset, kuje snove noću u prizemlju.

Pogledima se sreću tek ponekad. Gledaju se srcima natopljenim mastilom.

Svake večeri, čim se prve zvijezde prenu iz sna, Bisera napušta stan ostavljajući samo komad neba, cimera koji se smjestio u nakošeni krovni prozor. U Isakovo poštansko sanduče ubacuje kovertu. Potom je noć po ustaljenom voznom redu odvodi u Fabriku metalnih proizvoda, gdje se do jutra njeni prsti takmiče s pokretnom trakom.

Svakog dana, kad je sunce u zenitu, Isak napušta stan ostavljajući samo ružu puzavicu, cimerku koja se smjestila na njegov balkon. Otvara sanduče ključićem sa lanca džepnog sata, i uzima dragocjenu pošiljku. Potom ga dan u svom uobičajenom ritmu odvodi do obližnje pijace, gdje kupuje namirnice i novine, slušajući kako mu svijet šušti pod prstima.

Kad zemlja otpleše jedan krug, Bisera otključava limenu kutijicu u koju je Isak ubacio papirni smotuljak.

On piše o danima kad mu je korak bio brz, o prerano ugaslim toplim očima, izdajama, strasti... Bisera kroz riječi razabire zvuk potpetica na parketu, zveckanje kristalnih čaša i pucketanje gramofonskih ploča, smijeh, odlaske…

Ona prosipa na papir odrastanje u ljubavi koja lomi kosti, i bijeg kad je od njihovog srastanja duša srasla nakrivo. Očajničku noć u zagrljaju stranca. Jutro u kom slatka šaputanja od prethodne noći zveče kao milostinja na pločniku.

Juče je Isak nalivperom na hartiji urezao pitanje: “Da li bi tvoj život mogao stati u, recimo, tri stotine pedeset sedam riječi?”

“Kao da pokušavaš izliti okean na vrh čiode”- pomislila je Bisera - “šaka slova za čitav život”.

Ali kad ujutru posjeti fabričkog ljekara zbog iznenadne nesvjestice, i čuje bat srca koje kuca ispod njenog, sve o čemu može misliti jeste topli ljetni pljusak na goloj koži, i sjaj kiše na zrelim višnjama. Tako valjda miriše svijet kad na njega stiže djevojčica.

Jedan jedini udah ispuni joj cijela pluća, jedno ime zaigra na vrhu nepca. I tad zna, tri stotine pedest sedam riječi nije premalo, već previše.

Dovoljna je samo jedna.

Višnja.

četvrtak, 13. prosinca 2018.

Đurđa Vukelić-Rožić | kazalište lutaka - u prvom redu


kazalište lutaka
troje djece čuva
majčin drijemež

***

u prvom redu –
kroz snop svjetla glumac
pljucka po publici

Lorena Kujek | Vrtlog kasnovečernjih primisli


Kako pojmiti tako očitu bezizražajnost lica?

Svojom je zaleđenošću mogla konkurirati atmosferskim padalinama, ponajviše aludirajući na razinu netopivosti svjetskih ledenjaka. Bez imalo živosti u zjenicama, pritom noseći sveobuhvatnu bojazan ponavljajućeg raspada sudbine, iskristalizirala je vlastitu propast. Baš kao što nenadmašan pijun na daskama talentiranosti izvodi možda unaprijed odigranu, ali uvelike predodređenu ulogu koja će ga vinuti među ostale jedinke nekomformizma, bacala je stare poklone u plamen sagorijevanja. Naravno, samo misaonim procesima, jer za stvarno ostvarenje nije smogla hrabrosti. I često se priupita...

Pomisli li ikada na vrijeme koje ne može vratiti, onu preslatku kavu u kazališnom bifeu prije sasvim uobičajene probe, još jedne u nizu brončanih uspomena koje nemilosrdno oksidiraju uslijed snažne i nezaustavljive korozije prošlosti?

Mučne su posjete obilnih kiša koje tlo naprosto ne može upiti, a prsten što osamljeno boravi u kutiji zadnjeg susreta, krije otužnu sagu o identičnosti duša, obilježenoj nemogućnosti realizacije, preduhitrenim priznanjima privrženosti, ali nadasve razorenom iluzijom ljubavi koja nije mogla zaživjeti...

Zoran Šolaja | Zbirka poezije





Zoran Šolaja čitateljima časopisa Kvaka daruje svoju zbirku radova

Naklada: Algerna, Podgorica

Istu možete preuzeti za čitanje na narednoj poveznici:

Zbirka radova



Lean Radić | Izbor


Nosili smo dječji lijes
prema groblju.
Ranije toga dana
pijančevali smo i pozdravljali tamu.
Netko je ipak upalio svjetlo.
Ugledam
pravo lice zemlje
(i krhotine koje plove Zlom Bogu oko glave).
Nosili smo dječji lijes prema groblju.
Ti ga nisi nosila

ostala si u praznome domu
i čitala Sofijin izbor.

Zdravka Prnić | Žeđ



Dopusti da noćas šutimo
Pretvarajmo se
da zaleđeni monolit
ne strši između nas
Rastalimo ga noćas

Darija Žilić | Iranske pjesnikinje


Sve iranske pjesnikinje pobjegle su iz brakova.
Iz kaveza u kojima nikad ne pjevaju ptice.
Ostavile su iza sebe djecu, prazne sobe i
Mirise ljekovitog bilja.
Možeš ih vidjeti kako plešu s vjetrom na ulicama
I kako ih u svoje domove pozivaju samohrane majke.
Možeš ih čuti dok noću pjevaju o žudnji ispod krovova
Ili negdje u zraku, kao bestjelesna bića.
Iranske pjesnikinje, kakvog li zanosa u pjesmi o Bogu,
Majci koja sahranjuje sina, o tijelu kao voću
Najzrelijem ili o tijelu kao vrču koji se puni suzama.
Žal za djetetom koje se nikad neće vratiti. Žal za sobama
Punim knjiga.

srijeda, 12. prosinca 2018.

Dejan Đorđević | Rod rođeni


Bože,
ceo rod mi se blesav razblesavio
gledam sa prozora
i ne mogu da se načudim
rodu mome i porodu.
Gledam, kovitlam očima
belo,belcato, beli se.
Joj meni, roda moga rođenog.
U stolu stoluju crvi
blesavo smejanje ispod lustera
nove knjige, nove knjige, štampane, pisane
nove fotografije, slikane, uramljene
Rodovi, rodovi moji
svi ćete biti ono što hoćete
crveno, crvenilo, metak, meso
porodila se žena u tenku
slikali se pesnik i kritičar
dan danuju ,jutro ne sviće
hipnoze, metamorfoze, sloboda,
rodovi moji, diko moja.

Marina Mađarević | Zlatko Erjavec: Žene vole pametne muškarce


(Beletra, 2018.)

U vremenu u kojemu filmski blockbusteri pretresaju temu zvijezda u nastanku, potrebno je zapitati se što je s književnim zvijezdama. Točnije, zvijezdama našega literarnoga „sada i ovdje“ (o stranim autorima nije ni potrebno raspravljati, s obzirom na to da se – zabrinjavajuće ili ne – čitaju češće od hrvatskih autora). Zanimljiva je pritom priča o razvoju jednoga spisateljskoga imena dobro poznatoga virovitičkim krugovima. Priča započinje ovako: 2017. godine, na Virovitičkim umjetničkim večerima u kafiću „Cug“, a pod mentorskom palicom prerano preminulog umjetnika Roberta Roklicera, ispočetka sramežljivo, kasnije nešto sigurnije, svoje kratke priče započinje čitati Virovitičanin Zlatko Erjavec Ero. Budući da je publika pokazala veliko zanimanje za Erjavčeve tekstove, isti su postali dnevna rutina svakoga izdanja VUV-a, dok su s vremenom počeli izlaziti i na portalima te objavljivani u književnim časopisima. Na ideju gore spomenutoga Roklicera, ovi tekstovi objedinjeni su u zbirci humoreski i priča objavljenoj u studenom ove godine pod nazivom „Žene vole pametne muškarce“. Zbirka ime duguje jednoj od sedamdesetak priča, koliko ih se ukupno nalazi u knjizi.

Luka Tomić | Poljupci odsjaja


Ovo nisu koraci tuge
po licu mom
ne pripisujte ih suzama
ovo su poljupci odsjaja
u vremenu, prostoru i svemiru
Ovo nije bol po tijelu mom
ovo je ljubav prema jednom odsjaju
u vremenu, prostoru i svemiru
Nikada nije ni postojalo moje rođenje
samo rastanak od kojeg me svaki dan duša zebe

Duško Babić | Nebeska afirmacija


Etablirani pjesnik
odbijao je sve pozive na kavu
i druženja
s neetabliranim pjesnicima
a sve da ga ne bi
ni slučajno
povezali s kakvim neetabliranim
neafirmiranim amaterima
ali je istovremeno patio
što su njegove pozive na kavu
i druženja
odbijali oni etabliraniji od njega
koji su se kočoperili
velikim priznanjima i nagradama
diplomama, poveljama i pjesničkim
zlatnim bulama
a koji su ga odbijali
jer je bio nedovoljno etabliran
da bi ga primili
u svoje društvo etabliranih
za života samoproglašenih
velikana
dok je onaj na vrhu
spavao sam
na zasluženim lovorikama
zauvijek šutljiv
u nebeskom stihu.

Učini(mo) pisanje ponovno velikim


Što sam o pisanju naučila od američkih pisaca
 
Piše: Clara C.

Imala sam fazu u kojoj sam voljela čitati knjige o pisanju. Rasprostirala se vremenski od početka 2016. do konca ljeta 2017., tek uz poneku iznimku koja seže u sadašnjost. Teoretiziranje, razglabanje o, seciranje pisanja. Ne zvuči li kao divna tema za istraživanje? Zanimalo me sve što mi netko ima za reći ; kako to napisati svoj prvi roman ili priču, što kažu iskusni pisci, kako izgleda život objelodanjenih i ostvarenih autora, kako se može pristupiti pisanju, kako o njemu razmišljaju drugi, kako strukturirati tekst… i naposljetku, ona mistična u čiju ostvarivost neki vjeruju a neki ne, kako naučiti pisati.

Ivan Baran – Gledajte šutjeti što više možete. Neka vam riječi da nikada nećete uspjeti budu samo gorivo


Razgovor pripremila i vodila Klara Capan

Ivan Baran dvadesetdvogodišnji je književnik iz Vukovara koji zasad ima četiri objavljene knjige iza sebe. Svojim najnovijim romanom Samuel Gide postao je najmlađim autorom filozofskog romana na svijetu te ušao u polufinale VBZ-ova natječaja za najbolji neobjavljeni roman 2017. godine. Njegova serija epske fantastike, Ciklus Crnih Knjiga, od koje su zasad objavljeni Enzolart (2014.), Mord Dur'agemski 1 (2015.) Mord Dur'agemski 2 (2016.) čini ga i najmlađim autorom epske fantastike na ovim prostorima.
Imao si samo dvanaest godina kada si započeo pisanje svog prvog romana Enzolart. Kako je tekao tvoj interes za književnost i kada si shvatio da želiš ozbiljno pisati?

Ne znam je li moguće pronaći točku od koje je sve krenulo. Jer kao i mnogo toga što sada jesam, ja sam to postao suptilno, guran kanda nepovezanim uzrocima. Možda bi tko rekao da mi je književnost u genima jer mog se oca recimo gotovo nije moglo vidjeti bez knjige, ali opet to otvara pitanje o genima prije njega; o njegovim roditeljima i roditeljima njegovih roditelja. Ti nisu čitali, a nisam načisto ni jesu li uopće bili pismeni. Iznijeti ću dihotomiju da si čovjek ili dopušta izgubiti se u knjizi zato što nije zadovoljan stvarnim svijetom, ili zato što unatoč svemu ipak njime jest zadovoljan, ali ne zna zašto pa se nekim dijelom sebe nada da će mu na to odgovoriti kakav odavno preminuli mudrac čija mudrost danas plamti tek među stranicama kakve knjige. Da želim ozbiljno pisati shvatio sam još kod prve rečenice, jer prvu rečenicu napisao sam nakon pomisli: "Ovo je nemoguće.".

Malo općenitih pitanja koje nijedan autor ne može izbjeći. Kako izgleda tvoja spisateljska rutina, imaš li ju uopće? Otkud tvoje ideje dolaze i kako ih razrađuješ?

Živim pokraj šume, oko kilometar daleko od najbliže asfaltirane ulice. Kuća najbližeg susjeda je udaljena petstotinjak metara... Stoga se može reći da živim u nekoj vrsti izolacije. Dane provodim u kući, čitajući i pišući 0-24 godinama već. Pišem oko 6 sati dnevno minimalno. Kad me umori pisanje, počnem čitati. Kad me umori čitanje, gledam predavanja sa raznih sveučilišta. Iz kuće izlazim jednom ili dvaput mjesečno, obično kad idem u trgovinu, ali nekad znam ni iz kakvog posebnog razloga otići prošetati gradom. Bez kave ne pišem. Pijem trenutno oko četiri šalice dnevno. Alkohol i cigarete u životu nisam probao, kao ni drogu.

Kako opisuješ i doživljavaš svoje pisanje?

Mogli bi to nazvati vrstom pustinjaštva. Potrebna je doza samoodricanja kako bi se bavilo ovim zanatom, s obzirom da je u njegovu bavljenju najveći alat mozak. Neki tesar kad završi sa tesanjem može otići u kafić popiti piće, ili upaliti televizor i gledati kakav film. Ja si to ne smijem dopuštati, jer ako ne učim tada osjećam da stagniram. Tesar može spremiti keser na policu, ali ja ne mogu učiniti isto s mozgom. Televizor ne čini da pila hrđa, ali to dobrim dijelom čini mozgu. Pisanje je posao kao i svaki drugi, samo što se na plodove pisanja čeka i par tisuća puta dulje nego na plodove  kakvog drugog posla.

Koje te teme okupiraju?

Kao dijete najviše sam volio teologiju. Čitao sam tada knjige poput Biblije, Kur'ana, Hadisa, Mormonove knjige, Pali kanona... Interesirala me je teološka epistemologija, kao i uopće poriv čovjekov da osjeća zahvalnost zbog postojanja i potrebu za viđenjem svijeta kao nečeg virtuoznog. Povijest religija dovela me je do filozofije. Filozofija do psihologije i antropologije. Danas čitam klasike i filozofiju najviše, tek tu i tamo otvarajući povijesno pertinentne knjige, kao recimo od Rose Luxemburg, Montesquieua, Marxa, Adama Smitha itd.

Kako bi opisao svoju filozofsku misao?

Kod svega što činim pokušavam uzeti u obzir sve što postoji, jer gledam na sebe kao na građanina svemira i uopće na svemir koji promatra samoga sebe. U tomu dakako uspjeti ne mogu, jer naspram svemira sam jedva i prašina, ali smatram pozitivnim što pokušavam djelovati sa takvim jednim holizmom na umu. Gledam na sebe kao na čovječanstvo; kad mislim da ja prolazim kroz probleme, u misli mi dolaze milijarde onih što bi voljeli imati moj problem jer su njihovi toliko gori. Kad netko učini nešto viciozno gledam mu ne zamjeriti jer znam da sam sam prošao njegov život, bio bih isti kao i on. Čovjekovo djelovanje gledam kao na proizvod okoline. Ne vidim dobre i loše, već tek veće ili manje žrtve anakronističkih ideja i zasad neizbježnih nesreća.

Koja je prema tvojem mišljenju funkcija književnosti?

Ne volim riječ "funkcija", jer to implicira finalnost onoga o čemu se govori, a govornika dovodi do opasnosti da se osjeti nadređenim. Ja mogu reći da je funkcija stabla dati mi kisik, a mogu reći i da ono jednostavno jest, baš kao i ja; da oboje tek bivamo, oviseći jedno o drugome i svjedočimo neobičnosti svijeta. Književnost i ja jesmo, jer da nas nema ne bi nas bilo. I to je to. Sve ovisi o perspektivi onoga tko gleda. Što je suncu do književnosti? Ili mravu ili atomu? Ništa. Ali ta pobuna protiv funkcije koju sam upravo iznio nije nešto negativno. Naprotiv, na manjak funkcije može se gledati kao na povećanje slobode.

Dosadašnja četiri romana izdao si na vlastitu ruku. Kakvo je tvoje iskustvo samoobjavljivanja? Čime to rezultira u praksi i je li bolje biti "sam svoj šef" ili imati izdavača?

Najteže je bilo objaviti prvu knjigu. Sada je to uhodano. Samoobjavljivanje je bilo proizvod mog nepoznavanja sustava, kako i gdje se objavljuju knjige, koga pitati, komu pokucati... A vrijeme je teklo. Danas samoobjavljujem jer ne želim imati veze ni sa kakvom udrugom, klubom, strankom ili društvom. Ideja o institucionaliziranju umjetnosti - što je pomalo ironično s obzirom da se na umjetnost može gledati kao na vrstu čovjekove pobunjenosti - nikada me nije privlačila. Ali srećom se ne smatram umjetnikom, a niti književnikom kad smo već kod toga, pa o tomu ne moram ništa znati, niti me se zapravo i tiče.

Reci nam nešto o svom nedavno izašlom romanu Samuel Gide koji se od preko sto prijavljenih romana našao među dvanaest najboljih u VBZ-ovu natječaju ove godine.

U pitanju je filozofski, psihološki i ljubavni roman smješten u Francuskoj prve polovice 20. stoljeća. Glavni likovi tog romana su Samuel Gide i Joanne Beckett. Njihova imena mješavina su imena književnika Andrea Gidea i Samuela Becketta. Roman sam pisao od početka 2014. do konca 2017. godine, što je mnogo dulje od mog prvog, neobjavljenog filozofskog romana Veliki pad, kojeg sam započeo i priveo kraju 2013. godine. Tri godine trebalo mi je da napišem tih 160 stranica Samuela Gidea, jer gotovo niti jednu scenu nisam izmislio, već sam ih se morao prisjetiti. Naime, Samuel Gide je najvećim dijelom nepravilan odraz mog vlastitog života.

Favoriziraš li neku od svojih knjiga? Jesu li se tvoji procesi i iskustva pisanja mijenjala sa svakom novom knjigom?

Enzolart sam lektorirao oko godinu dana. Samuel Gide lektoriran je za tri tjedna. Ono što bih prije napisao za nekoliko sati u bilježnicama, danas napišem za par minuta. Čovjek uči, što je sasma normalno. Nemam najdražu napisanu knjigu. Svaka je proizvod mnogo tisuća sati i mnogo hektolitara kave. Nisam dosad napisao knjigu koja je nastala preko noći i stoga dosad nisam napisao knjigu koju ne cijenim.

Neki od tvojih književnih uzora su Dostojevski, Tolstoj, Proust... Pratiš li domaću književnost i ako da, koji su ti najdraži suvremeni autori s ovih prostora?

Jedini hrvatski književnik kojeg pratim moj je prijatelj Kristijan Mirić, poznat kao Informatičar starog kova, što je i ime knjige koju je objavio 2014. godine. Te godine knjiga Informatičar starog kova bila je nominirana i za nagradu Kiklop.
Osim o Miriću, koji je po meni eptiom briljantnog čovjeka, o suvremenim hrvatskim književnicima nemam mišljenje, jer književnici koje obično čitam umrli su prije stotinjak godina.

Kakvo je tvoje viđenje trenutnog stanja u kulturi?

Ne pratim kulturu. Ako moram biti iskren, u kulturi kao pojmu vidim mnogo toga detrimentalnog. Postoji grčka uzrećica koja kaže da društvo postaje mudro kad starci počnu saditi stabla u čijim sjenama nikada neće sjediti. Isto možemo primijeniti na kulturu. Od koristi je poznavati povijesno relevantne činjenice, ali je i korisno dozvoliti povijesti da bude povijest, a ne sadašnjost, gdje će biti zloupotrijebljena od strane politike i postati vektorom mnogih ne toliko benignih ideacija. Sama činjenica da je kultura danas sinonim vrline za mene predstavlja brigu, jer biti kulturan ne znači a priori djelovati u skladu sa humanizmom, altruizmom i empiricizmom. Neke kulture nisu perniciozne, mnoge jesu. Ima kultura, i to ne tako dalekih i stranih, čijim prakticiranjem bi u Hrvatskoj osoba završila u zatvoru. Nadam se da neću koga uvrijediti ako kažem da je u kanibalističkim kulturama nekulturno odbiti jesti ljudsko meso.

Javljaju li ti se čitatelji te kakve su njihove reakcije na tvoje knjige?

Čitatelji mi se često javljaju, a kako pišem više žanrova i poruke su različite. Ono što im je svima zajedničko jest to da sam spreman sa njima razgovarati kada god i koliko god je potrebno. Tri ujutro, tri ujutro, ako sam vidio poruku ja sam tu. Na stotine je kilometarski dugih poruka tu bilo... Koji su čitali Samuel Gide govore mi o svojim problemima i pitaju za mišljenje, oni što čitaju Ciklus Crnih Knjiga me pitaju o tim knjigama, radnji i likovima... Interesantni su to razgovori. Lijep je osjećaj kad ti netko kaže da je upravo pročitao plod 3-4 godine tvog rada i iznese dojmove.

Kako bi izgledao tvoj idealan spisateljski život u najširem smislu?

Kad bih bio zatvoren u kolibi duboko u nekoj šumi, pred gorućim kaminom i šalicom kave u ruci, bez potrebe za prodavanjem knjiga jer su mi sve knjige besplatne, dočim na vijestima nema ratova, sirotinje i beskućnika jer su ideje kao "politika" i "ekonomija" zauvijek spremljene na policu čovječanstva, odmah do alkemije i homeopatije.

Što pišeš sljedeće, kakvi su ti planovi za budućnost?

Trenutno završavam knjigu Tame Hil'guma, pretposljednji dio Ciklusa Crnih Knjiga. Poslije Tame Hil'guma ću ili napisati filozofski roman Veliki pad ili Vrhunac, zadnji dio Ciklusa. Kad završim sa Vrhuncem i Velikim padom ne znam... Vidjeti ću kad to vrijeme dođe.

I za kraj, još jedno pitanje koje nijedan autor ne može izbjeći. Što bi savjetovao svim mladim neafirmiranim piscima?

Mnogo čitajte, mnogo pišite. Nemojte piti alkohol, drogirati se ili pušiti. Gledajte šutjeti što više možete. Neka vam riječi da nikada nećete uspjeti budu samo gorivo. Nemojte ni misliti loše o drugima.

Hvala ti na razgovoru, Ivane.  Mi u Kvaci želimo ti puno uspjeha u daljnjem radu.


utorak, 11. prosinca 2018.

Milan Frčko | Čizmica na prozoru


Na prozoru čizmica blista.
Uskoro stiže godina nova
i vrijeme je da bude čista.
Zaželjela se i darova
svetog Nikole, bez krampusa.
Izgleda da vrijeme teče sve brže.
Na pučini sna želje uzde drže.
Svetac što stiže dobro to zna.
Želim spokoj i mir u Svijetu.
Ljubav ocu, materi i sinu.
I što treba više čovjeku
čije srce kuca za Podravinu?
Jutro je. U čizmici knjiga.
Osmijeh je izmamila, od vrbe, šiba.

2018. godina definitivno je bila godina udruge Mlada pera



Podsjetimo se, nakon samo devet mjeseci postojanja udruga Mlada pera dodijelila je svoja prva pera mladim literatima osnovnih škola. Nakon natječaja na temu različitost i ocjene žirija, 25.03.2018. godine uručene su plakete ZlatnoSrebrno i Brončano pero te diplome i nagrade njihovim vlasnicima, autorima triju najkreativnijih i najoriginalnijih radova odabranim između 266 mladih autora/ica i 154 literarna rada. Svi pristigli radovi objavljeni su u zborniku Različitost je najzanimljivija boja života, a svoj besplatni primjerak zbornika dobili su svi mladi autori i njihove školske knjižnice.

Zatim je u periodu 01.04. – 15.07.2018. godine bio natječaj Nikad ne bi pogodio! u dvije kategorije: za osnovnoškolce i srednjoškolce.

Cilj natječaja bio je potaknuti mlade na razmišljanje o vlastitu zavičaju i o tome što je za njih rodni kraj.

Ljepote nekog zavičaja najbolje se predstavljaju simbolima, a udrugu je zanimalo što je literatima najvažniji simbol zavičaja. Kada kažemo simbol, mislimo na simbol u najširem značenju te riječi pa to može biti osoba iz prošlosti ili sadašnjosti koja može i ne mora postojati, zatim određeni događaj, legenda ili običaj pa i objekt ili životinja! Jer zavičaj nije samo prostor i ono što nas okružuje; zavičaj su ljudi, obitelj, zajednica pa i način razmišljanja te uvjerenja. Po troje dobitnika iz svake kategorije dobilo je novčane nagrade, a još po petero radova je pohvaljeno.

Ljeto je bilo posvećeno srednjoškolcima uz natječaj Ljetni dnevnik, ali na moj način! Cilj nije bio vidjeti tko je ljepše proveo ljeto, nego tko je kreativnije opisao provođenje ljeta.

Uz predstavljanje udruge po medijima, na nastupe na televiziji pozivani su i mladi literati jer, na kraju krajeva, udruga je osnovana zbog njih i aktivna je zahvaljujući njima.

I tako je stigao prosinac, vrhunac kalendarske godine i vrhunac ovogodišnjeg djelovanja udruge: u jednoj godini izašao je i drugi zbornik dječjih radova u nakladi udruge Mlada pera pod nazivom koji apsolutno opisuje tko su mladi literati: Top generacija!

U zborniku su objavljeni svi radovi pristigli na natječaje Nikad ne bi pogodio! i Ljetni dnevnik, ali na moj način! te izbor između 227 literarnih uradaka objavljenih na portalu udruge Top generacija!

Svoj besplatan primjerak zbornika dobivaju svi nagrađeni i pohvaljeni autori, ali i tri mentora i njihove školske knjižnice koji su pokazali izuzetnu aktivnost u radu s djecom na navedenim natječajima:
  • Vladimir Papić i knjižnica OŠ Šijana, Pula,
  • Lidija Novak Levatić i knjižnica OŠ Gornji Mihaljevec,
  • Dunja Janko i knjižnica SŠ „Vladimir Gortan“, Buje.
U udruzi Mlada pera  također su odlučili odati priznanje školama koje su se posebno iskazale u literarnom radu s djecom i odazivom na oba natječaja za osnovnoškolce dodijelivši im titulu „Izvor literarnog izražavanja mladih“.  Plaketa povodom toga poslana je OŠ Šijana u Puli, a OŠ Gornji Mihaljevec bit će uručena na predstavljanju zbornika Top generacija koje će se održati 18. siječnja 2019. godine upravo u OŠ Gornji Mihaljevec.

Otvoren natječaj za nagradu „grigor vitez“ za 2018. izdavačima, društvima, udrugama i autorima/cama



Savez društava „Naša djeca“ Hrvatske, osnivač i organizator Nagrade „Grigor Vitez“ otvorio Natječaj za Nagradu „Grigor Vitez“ za 2018. godinu.
Natječaj je otvoren od 10. prosinca 2018. do 18. siječnja 2019. Poziv je objavljen  na web i Facebook stranici Saveza DND Hrvatske: www.savez-dnd.hr  (pod naslovom: Natječaj za Nagradu „Grigor Vitez“ 2018.).

Nagrada „Grigor Vitez“ dodjeljuje se najoriginalnijim umjetničkim i odgojnim knjigama za djecu, i to:
  1. Književniku/ici za najuspješnije književno djelo za djecu
  2. Književniku/ici za najuspješnije književno djelo za mlade
  3. Ilustratoru/ici za najuspješnije ilustracije u knjigama za djecu mlađe dobi
  4. Ilustratoru/ici za najuspješnije ilustracije u knjigama za djecu starije dobi


    UVJETI NATJEČAJA:

    Prijedlog za Nagradu mogu dati: izdavačke kuće, udruge i društva književnika i likovnih umjetnika, obrazovne i kulturne institucije i organizacije, Društva „Naša djeca“, ogranci Matice hrvatske te sami autori/ice.

    U obzir za prijavu na Poziv dolaze djela autora/ica koji/e žive i stvaraju u Hrvatskoj, pisana hrvatskim jezikom i jezicima narodnosti u Hrvatskoj te objavljena u ovoj kalendarskoj godini – 2018. godini (ona izdanja koja imaju u svojem impresumu podatke o Prvom izdanju).
    Uz kraći pismeni prijedlog naslova i autora potrebno je dostaviti i po 7 primjeraka svake predložene knjige ili slikovnice koju želite kandidirati za Nagradu.

    Knjige možete predložiti u jednoj od tri kategorije, a isti naslov može se kandidirati i za tekst i ilustraciju. Molimo Vas da u pismenoj prijavnici koju samostalno oblikujete naznačite vrstu kategorije u kojoj predlažete naslov:

    a) za književni tekst,
    b) za ilustraciju,
    c) za tekst i ilustraciju.

    Pismeni prijedlog s kontaktima predlagača i s primjercima knjiga možete poslati ili dostaviti na adresu:

    SAVEZ DRUŠTAVA „NAŠA DJECA“ HRVATSKE
    Amruševa 10/IV kat
    10000 Z a g r e b
    s naznakom za Nagradu „Grigor Vitez“  2018.

    Rok za prijeve i slanje primjeraka knjiga je do petka 18. siječnja 2018. godine, svakim radnim danom od 8.30 do 16.30 sati.

    Svečanost dodjele Nagrade za 2018. godinu bit će početkom travnja 2019. godine.
    Sve detaljnije informacije o načinima prijave i Nagradi, možete dobiti u Savezu DND Hrvatske, telefoni: 01/49 22 959 i 49 22 957 ili na e-mail: marina@savez-dnd.hr (kontakt osoba: Marina Žilić)

    Poziv možete preuzeti ovdje.


Lorena Kujek | Mrtvilo tadašnjeg tromjesečja


Grozomoran vrisak tišine, porobio je sva dotadašnja shvaćanja.

U sekundi kad se empatična duša distancira od propadljivog tijela, opstanak postaje upitan. I usne stoje nepomične, prebirući jednolične hipoteze o postanku preminule ljubavi, bivajući razornije za zaintrigirane slušatelje. Promatrala sam ga kako se uzrujano vrti oko vlastite osi, utapajući neutemeljeni bijes u grotlu rasipništva. Okružen lešinarima poroka, izmrvio je svoju preprodanu dušu, prepuštajući ju vjetrometini gubljenja stečenih kvaliteta. Što učiniti, ako djela bivaju prezrena, nastojanja zanemarena, a spasonosne namjere krivo protumačene? Pomoću kojih zakonitosti, ispravno razdijeliti zaluđenu potrebitost od sveudiljne opčinjenosti? Nemoć će ionako zauzeti svaku poru poetske nerazumnosti, učinivši da preopterećena razmišljanja dosegnu najuzvišenije razine otpuštanja nakupljenih toksina dodira. Kako se pomiriti s gubitkom prevoljenog utjelovljenja karizmatičnosti? Je li ovaj realizam samo labilna projekcija; neujednačeno izražene slabosti?

Naposljetku, kojim se čuvstvom vodi onaj - koji zanavijek odlazi?

Florian Hajdu | ...Panika


Tu, blizu u Kecskemét-u, nalazi se jedna kuća, Stvaralačka kuća. Kuća je ista kao i ostale, jedino je malo viša, veća i deblja, nalik na zamak. Sa njegove desne strane bio je, sada više nije, zapušteni park sa betonskim rupičastim prolazom negde tačno kroz sredinu. Iz nevelike zapuštene "džungle" parka čuli su se, a to je čuo i ko nije hteo, glasovi do danas neidentifikovani. Identifikovati više se ne može, jer je "džungla" sada sređena u park sa recimo sedam akacija, koje su molile da ih tu ostave za večnost. Ostalo su posekli, izriljali, istabali, natabali, posuli, kanalizovali što se moglo i napravili park vetrometinu da Kecskemétszki vetar kroz sedam akacija može različitim tonovima hladiti kada  neko zadužen za to poželi.

Sanijela Matković | Znamen


Noćas
nakon pjesničke straže
napisat ću ti pjesmu
Hoću
Vjeruj mi na riječ
Suzom ne isplakanom
ti se kunem
napisat ću poemu
nahraniti je
toplim komadom kruha
i šakom soli
da ne umre gladna
dok je čitati budeš
rijekama ti se kunem
napisat ću ti stih
duži
od 1001 noći
Odmah po završetku
pjesničke straže
još zavidila
vjeruj mi na riječ
napisat ću ti stih
postojaniji od svih.
Znamenovat
ću ga tvojim imenom
nek svak zna
koga pjesmom voljeh!

ponedjeljak, 10. prosinca 2018.

Božica Jelušić | O gledanju na sat


Salvador Dali: Rastopljeni satovi
Sve dok pogledavam na sat i dok me to čini nemirnom, zlovoljnom i opterećenom, ne mogu biti slobodna. To doslovce znači da sam vezana uz nečije tuđe vrijeme i tuđi život, da pristajem biti u nekakvom "rasporedu" , te da si dobrovoljno svakoga jutra stavljam ular, čiji je jedan kraj ovijen oko mog vrata, dok drugi stoji prikvačen o nevidljivu kazaljku sata. Kad vidim da je previše vremena oteklo u moju korist, što znači da sam pisala, razmišljala, bavila se "prikupljanjem peluda" u moru akcidentalija, počinju nemiri, tjeskobe, grižnja savjesti, užurbanost, histerično nadoknađivanje, zbrka i glavobolja,uz obvezatni prigušeni bijes, kao posljednje psihološko oružje svakoga uznika i negospodara svoje sudbine.

Dakle, porazno je saznanje da ni jedno formalno stanje, ni mirovina, ni bolest, ni umor teži "od sjekira devet"ne može nikoga izbaviti od robovanja u "uporabnom vremenu".U njemu odrađujemo obaveze, reguliramo svoj društveni i emotivni život, doprinosimo obitelji, obrađujemo stvarnu i duhovnu njivu, održavamo stečevine, pokazujemo se na mjestima gdje nas očekuju, učvršćujemo spone, sporadično čak spašavamo svijet od propasti. Također dajemo cinične komentare po društvenim mrežama,obavještavamo svijet o svojim trivijalijama, promoviramo dostignuća, razbacujemo velike, izvještačene osmijehe, kao da nam je sva preostala facijalna mimika u trajnoj zaleđenosti.

A vrijeme neumitno teče i sat u pozadini otkucava.

Ponekad, doduše, uzimam rizični kredit, pa satu izvadim baterije, alarme stavim na nečujno, pisaljke pogubim, odlučim se za suhu hranu i čajeve, progutam sram zbog prekoračenih rokova , pa učinim neku ludost, poput bauljanja u pidžami od mraka do mraka, na mjestu koje nisu svi otkrili kao moje boravište. Uzmem neku neusporedivu knjigu, kao što je Boscov MALICROIX i čitam: " Kao neshvatljiva utvara prolazio sam čistinama pokrivenim injem, odakle su polazile staze što nisu vodile nikamo, i lutao sam pored tog mentalnog otoka, kao pored stvarnog, ali polako, kako priliči zemlji snijega i tišine. Jer te nježne konstrukcije mogle su se i održati samo moćima tišine. Bile su tako čudesne, ali tako lomne, te sam se u svakom trenutku bojao da ih ne razori neki jednostavan zvuk".

Eto, u tome je cijela moja poanta. Kad se zaista ohrabrim imati samo sebe u fokusu i unutarnjem oku, kad shvatim metaforu Dalijevih "mekanih satova" bez ikakva mehanizma i svrhe, kad svoje vrijeme stavim u kategoriju nedostupnog i nenaplativog, imam osiguran apartman na "mentalnom otoku" gdje je obožavanje tišine jedini obred i služba, u kojoj nikad neću zabušavati ni zakazati. Do zadnjeg otkucaja i zadnjeg trzaja kazaljke.

10. prosinca 2018.
Flora Green

Đurđa Vukelić-Rožić | ulaz u tvornicu - tvorničko dvorište - ruševna tvornica


ulaz u tvornicu
čuvar imenom pozdravlja
svakog radnika

***

tvorničko dvorište
jedan radnik
promatra nebo

***

ruševna tvornica
ogleda se u staklu
poslovne zgrade

Borna Kekić | Samo ja


Ponekad nesvjesno poletim nebom
ostavim muke i brige,
a ne bih trebao...

Olovka u ruci,
Ispred mene prazan papir.
Idem nepoznatim putem,
u svoje misli kročim,
bježim od svih,
tražim mjesto gdje mi neće suditi,
Mjesto gdje ću moći biti samo ja.

Onaj ja koji sam u svojoj duši,
čist, iskren, ispravan.
I jak.
Da ne bježim.
Samo ja...
Samo ja....

Igor Petrić | JA Kiklop


U grču vlastitog tijela,
vlastite boli,
sklupčan ležim na betonu
ispred napuštenog hrama života.

Nebo je noćas visoko,
veće no inače,
otvoreno,
crno, plavo i crveno,
dublje od najdubljeg,
svima jednako,
svima isto.

Zlatko Erjavec | Ucjena


Bio je običan dan, sredina tjedna, pa sam kao i obično krenuo u jutarnju šetnju. Bio sam nadomak centru kada se pored mene zaustavio sivi kombi. Otvorila su se klizna vrata i iz vozila su iskočila dva maskirana muškarca. Imali su šešire na glavama i marame navučene preko nosova. Snažno su me uhvatili svaki pod jednu ruku i ubacili u kombi. 
„Gospodo, ovo je greška!“ zavapio sam kada je kombi krenuo.
Nisu se obazirali na moje riječi pa sam nastavio:

nedjelja, 9. prosinca 2018.

Davorka Črnčec | Sidro


Podsjeti me da plovim
kad ljepljivi tonemo
u oluju zgusnutih poljubaca
s jedrima od zagrljaja.
U njih sidro spuštam
najglasniju misao,
pečat iza tišine,
stih.

Još puno prije oluja
dao si mi
za sidro
more.

Milan Frčko | Sova


Foto: Nikola Wolf.
S kljunom u perju i sa snenim očima,
u tišini što klanja se jeseni,
ispod crveno žutih listova počiva
i svojom ljepotom poglede pljeni.

Sova ima bešuman let. Kao i dama
kada se snenim očima pokazuje.
Hukanje sove ledi krv u žilama.
Ljudi misle da ona smrt pretkazuje.

Ona ne gradi gnijezda već nastanjuje
udubljenja u tlu, duplje i tavane.
Podmladak ima samo jednom godišnje.

Je li sova po danu slijepa? Nije.
Ima izvrstan sluh. Lovi u potpunom mraku
i uživa u čistom podravskom zraku.

Jagoda Nikačević | Duško Babić: Akvarij za svijer


MOJE RIJEČI SU SVJETOVI *

Moje
oduševljenje knjigom poezijeAkvarij za svijetpesnika Duška Babića započinje na samom početku čitanjanaslovom. Ne pročitavši niti jednu još pesmu razmišljam kako je pesnik svoj (naš) svet smestio na zgodno mesto, u akvarijum.

Domi
šljato, nema šta. Jer, zna seakvarijum je od stakla ili tako nekog materijala koji je providan. Znači, sve je vidljivo, transparentno, dostupno oku. I srcu.

Ali, Duško Babić ide i korak dalje. U naslovnoj pesmi otkrivamo, već u prvom stihu, da je akvarijum zapravo on: U mojoj krvi žive ribe. Već ova prva rećenica je dovoljna za pesmu. Ali ne i za pesnika, koji (voli da) se igra, razrađuje i dograđuje, prepliće i tka. I, zato on uvodi novog aktera - malog, tek rođenog Boga. Pesmom kolaju dve struje: jedna, donja, sa savršenim plivačima - ribicama i druga, gornja izvan akvarijuma, sa prebrzo odraslim (starmalim) Bogom koji bi da malo ili, možda trajno, (u)šuti, baš kao vesele ribice iz akvarijuma.

Nada Vukašinović | Jednom sam bila ti


Vidiš da sam poput tebe,
prazne mi ruke, a glava u mraku,
jednom sam bila ti pod plavim nebom,
a ti ćeš uskoro biti ja,
već su počele promjene,
oči ti mutne, nad tobom mjesečev srp,
kuća hladna, a sjene sve kraće,

trčim bosa do bunara, skidam zavoje,
noge mi ranjave,
pijem iz šake hladnu vodu,
oči mi pune dima,

ne boj se,
vidiš da sam poput tebe,
uspravna sam i koračam,
pripremam se za još jednu zimu na putu,
a želim urediti kuću,
i grijati noge na peći,
pjevati djetetu,
držati i dijete i zemlju u rukama,
i misliti o biljkama koje ću posaditi
kad odu snjegovi.

subota, 8. prosinca 2018.

Tomislav Domović | Sead i ja














Ovu sam pjesmu ljetos namjeravao napisati
Ovu sam pjesmu htio s prvom jeseni od duha iskamčiti
Ovu sam pjesmu morao prekjučer napisati
Jer danas... on je rahmetli i više je ne može pročitati

S njim su se noći trusile u preorane oranice
u koje smo sadili ljubavne pjesme prkoseći ljubavnoj suši
S njim sam se tukao žestoko, ali šake smo ostavljali u futrolama
Alkohol sam bolje od njega podnosio,
vjerojatno jer su moje suze izvana a njegove iznutra tekle
Najveći problem Seadu Begoviću bio je Sead Begović

Kad sam imao 14 on je imao 24
Ja sam sanjao da bit ću pjesnik, on je bio pjesnik
Kad sam imao 24, on je imao 34
Ja sam nanjušio njegov trag, on je tragao za sobom
Kad sam imao 34, on je imao 44
Isusove godine bile su iza nas, a mi smo se na lirskim križevima batrgali
I umjesto octom usne vlažili rakijom i nepopijenim zvijezdama
Kad sam imao 44, on je imao 54
U meni je poezija grušala rane, u njemu je poezija stezala srce

Imam 54 godine, on više nema godine
Ja se klatim, on blista u živom jeziku

U spomen na rijetkog pjesničkog prijatelja (1954.-2018.),
2. prosinca 2018.

Milan Frčko | Scifrana breza


Foto:Nikola Wolf

Tu gde breza je križ svržjem napravila
i spod žoto zelenog listja ga skrivle,
sova z meglom pospane joči  vmivle,
predi nek  bode nekoga fkanila.


Čkomeče  nebo kak  firanga zgledi

spred koje počivle listje od breze.

Ftica čeka da se zbudijo zvezde

i da v kmici znad Podravine leti.


Crno smeđe farbe od svržja i od sove

cifrajo sliko kaj prelepo zgledi,

a čkomina i luft verzuše love


tam gde jen stari stihoznalec sedi.

I jesen je lepa, nemreš ništ reči,

a zakaj i bi, kad nemreš jo zbeči.

Dejan Đorđević | To znači biti voljen


Pod krošnjom stare lipe
brujalo je zvono
na stepeništu starog ulaza stajala je ona
laste su sletale na krov
bilo je proleće i mirisale su ruže
mladici su odlazili u vojsku
drugi drugo nije imalo prvi čas
profesor je pušio cigaretu na pesačkom prelazu
bio je pazarni dan
autobus je kasnio
sta znaci biti voljen
pitao je slučajni prolaznik:
ostati dete, nacrtati sunce ili naučiti pesmu?

Međunarodnu književnu nagradu "Homer" za 2018. dobio je hrvatski književnik Valerio Orlić iz Rijeke


RIJEČI NOMINACIJE

Drago nam je obavijestiti Vas, kao istaknutog hrvatskog pisca, da ste nominirani za nagradu HOMER 2018. od strane Komiteta za evropsku medalju za poeziju i umjetnost.

           "Stremiti, tražiti, pronaći, a ne pokleknuti".
                                                                                                                             -Alfred Tennison, Ulisses. 1942

Homer je otac evropske i svjetske kulture, a njegova dva velika epa - Iliada i Odiseja - su osnova književnosti, vječna inspiracija za umjetnost i kulturu. Slijepi pjevač je ostavio univerzalnu poruku univerzumu i sagradio spomenike, koje vjekovi nisu izbrisali. Vizije ovog velikog stvaratelja imale su moć plamena i zapalile maštu počevši od antike do današnjice. Stoga, osnovana je velika grupa umjetnika iz cijelog svijeta rujna 2015. godine, u Briselu, i inaugurirala Evropsku medalju za poeziju i umjetnost. Dobitnici ove medalje su umjetnici iz SAD, Belgije, Njemačke, Poljske, Italije, Francuske, Bugarske, Brazila, Maroka, Perua, Japana, Jermenije, Izraela i Kine.

Evropska medalja za poeziju i umjetnost, HOMER, bit će dodijeljena vrhunskim stvarateljima u svijetu književnosti i vizualne umjetnosti. Žiri će nagraditi umjetnike, čiji će radovi bit svojom jednostavnošću i ljepotom univerzalne poruke svijetu, reflektirajući antičke obrasce. Najvažnija kategorija je nivo umjetnosti i moć prenosa, tako da budući pobjednici mogu obogatiti panteon njihovog duhovnog oca, Homera. Pobjednici Homerove medalje su Thomas Venclova (Litvanija - SAD), Jidi Majia (Kina), Tim Lilburn (Kanada), Juan Carlos Mestre (Španija), Sona Van (Jermenija), Vanja Angelova (Bugarska), Zoran Pejkovski (Makedonija).

Vaša nominacija podrazumijeva dodjelu medalje, koja će biti dio Vašeg nasljeđa do kraja Vašeg života. Čestitke sa željama za odlične knjige i dalji uspješan književni rad.


Darius Thomas Lebioda PH. D.
Predsjednik europske medalje za poeziju i umjetnost, Homer
(član Komore za medalju)


Valerio Orlić
   
6. pro 2018. 00:17 (prije 2 dana)
   
prima Banatski, kultura, denis.derk, BKG, dobro_jutro, drugi_format, Tportal, Zoran, Kapidžić, Kim, Harbaš, Ernie, hina, info, Ivan, Marija, Knjizevnost.org, Ministarstvo, Moderna, Šarar, Ana, redakcija, ja, press, kvarnerski, Maja, rijeka, radio.rijeka, hrt, Zoran, info, split, RITV, redakcija, portal, Ivan, info, vijenac, vijesti, vijestinadrugom, republika, Pesnička, DHK, zajednica, Hrvatsko, Hrvatsko, Hrvatsko, kolo, matica, urednik, urednik, vijesti, u.mrezi.prvoga, redakcija, redakcija, vladimir.roncevic, rtldanas, rtl-vijesti, maja.brkljacic, news, news, Radović, ivica.nikolac, robi, redakcija, sovainfo.ur, Gordana, program, maja.juric, panorama_ri_pu, dolores, tajnistvo.redakcije, Media, cronaca-fiumana, press, lidija.susak, ims, dean.silic, Helena.Supraha, portal, desk, dnevnik, Luka, ida.balen, martina.kiseljak, ivan.corkalo, Alenka.Klepac, Meri

-------------------------------------------------------------------------------------------------

IJEČI NOMINACIJE

Drago nam je obavijestiti Vas, kao istaknutog hrvatskog pisca, da ste nominirani za nagradu HOMER 2018. od strane Komiteta za evropsku medalju za poeziju i umjetnost.

           "Stremiti, tražiti, pronaći, a ne pokleknuti".

                                                                                                                             -Alfred Tennison, Ulisses. 1942


Homer je otac evropske i svjetske kulture, a njegova dva velika epa - Iliada i Odiseja - su osnova književnosti, vječna inspiracija za umjetnost i kulturu. Slijepi pjevač je ostavio univerzalnu poruku univerzumu i sagradio spomenike, koje vjekovi nisu izbrisali. Vizije ovog velikog stvaratelja imale su moć plamena i zapalile maštu počevši od antike do današnjice. Stoga, osnovana je velika grupa umjetnika iz cijelog svijeta rujna 2015. godine, u Briselu, i inaugurirala Evropsku medalju za poeziju i umjetnost. Dobitnici ove medalje su umjetnici iz SAD, Belgije, Njemačke, Poljske, Italije, Francuske, Bugarske, Brazila, Maroka, Perua, Japana, Jermenije, Izraela i Kine.

Evropska medalja za poeziju i umjetnost, HOMER, bit će dodijeljena vrhunskim stvarateljima u svijetu književnosti i vizualne umjetnosti. Žiri će nagraditi umjetnike, čiji će radovi bit svojom jednostavnošću i ljepotom univerzalne poruke svijetu, reflektirajući antičke obrasce. Najvažnija kategorija je nivo umjetnosti i moć prenosa, tako da budući pobjednici mogu obogatiti panteon njihovog duhovnog oca, Homera. Pobjednici Homerove medalje su Thomas Venclova (Litvanija - SAD), Jidi Majia (Kina), Tim Lilburn (Kanada), Juan Carlos Mestre (Španija), Sona Van (Jermenija), Vanja Angelova (Bugarska), Zoran Pejkovski (Makedonija).

Vaša nominacija podrazumijeva dodjelu medalje, koja će biti dio Vašeg nasljeđa do kraja Vašeg života. Čestitke sa željama za odlične knjige i dalji uspješan književni rad.

Darius Thomas Lebioda PH. D.

Predsjednik europske medalje za poeziju i umjetnost, Homer

(član Komore za medalju)

----------------------------------------------------------------------------------------------------------


Poštovani Valerio Orlić,

    Dana, 30. studenog 2018. u Briselu, Belgija, dodijeljena Vam je europsku medalju za poeziju i umjetnost „Homer” kao jedinom predstavniku iz Hrvatske s time stječete pravo ulaska u Vijeće za budući izbor i dodjelu medalje kao član međunarodnog žirija.


Ova medalja dodjeljuje se izuzetnim stvarateljima u književnom svijetu, poput Vas – a Vi ste jedan od dobitnika, čime ćete obogatiti panteon svog duhovnog oca, Homera.

Čestitke za priznanje!  

01.12.2018.

Član Komore za medalju

Vanja Angelova (Veliko Ternovo - Bugarska)