Kolumne

četvrtak, 16. kolovoza 2018.

Goran Krapić | Zjenice

















veoma često nisam kako zavređuješ
lice koje miluješ

no još u leptiriće u stomaku vjeruješ
oči koje se dugo gledaju
zjenice

možda za ljubav i ne treba tko zna
možda za sreću i ne treba kojiput…

možda su zaista dovoljne
oči
zjenice

Dejan Ivanović | Poluprazna


Prijao mi je razgovor sa tim običnim prolaznikom.
Hteo sam da ga pitam ali nisam mogao, bilo je kasno, žurio sam;
I on je žurio, ipak ostadosmo da prozborimo reč il' dve o poslu,
prazne reči o politici, kladionici, ne stigosmo
da razgovaramo o velikim temama, budnosti senovitih obala
brzini svetlosti, prolaznim gužvama, ludilu obesne rulje.
Šta njegova sestra studira ili je studirala, da li je završila, da li se udala?
Gledah je onomad gde igra u zanosu a nije znala
da neko posmatra prikriven, iz senke,
kako joj mladost još šiba iz svakog pokreta ...
Pod mesečinom okupanih blistavih planina i jasnim nebom,
širio se dah proleća, nežan i topao poput majčinog krila.
Tandrkanje poslednjeg voza se gubilo u divljini, probuđenog
na skromnoj stanici nakon jednočasovnog pira i opraštanja;
hteo sam još da ga pitam i kuda SVE NAŠE mladosti idu?
Pitanja je zaustavio sivi granitni oblak u mojim mislima 
dok se rastajasmo, svaki na svoju stranu u slobodu noći.
Da željno prigrlimo samoću, još jedino ona nam treba ... 

Damir Lukačević | 91 minuta




(na Međunarodnoj svemirskoj postaji)


To okno malo u crnilo gleda,
u bezdanu tamu što posvuda je
posuta iskrama tako sitnim da
kroz prostor i vrijeme jedva sjaje.
A u svakoj od njih sunce se krije.

No zbog daljina što gutaju svjetlost
nijedna zvijezda pogled ne grije.
Pa ipak, fotoni su stvorili most
te oko vidi što bje mnogo prije,
a što je možda pojelo vrijeme.

srijeda, 15. kolovoza 2018.

Zdenka Čavić | Nebeski prevarant


Autor:Zdenka Čavić
Odlučila sam noćas pohoditi nebo
i oduzeti mjesecu tanki srp.
Zvijezdama reći da ne slušaju
njegove varljive riječi.
Da ih samo slatkorječivo mami,
jer ne može sam gospodariti nebom,
potreban mu je njihov žar,
njihovo svjetlucanje u tami...
I mene je prevarila varljiva luna
umotala u san tvoje lice
u tvoje obrise ucrtala iluziju.
Mislila sam da je stvarnost,
pohrlila u zagrljaj snenoj varki,
a tamo je stajala samo smrt
kojoj si lakovjernoj oduzeo srp.
Nebeski prevarantu, tvoj lažni sjaj
zavarao je i nju, pa smo sada sami.

Udruga Mlada pera | Proglašenje pobjednika na literarnom natječaju udruge Mlada pera: Nikad ne bi pogodio!


Još jedan natječaj udruge Mlada pera uspješno je priveden kraju. Tema natječaja Nikad ne bi pogodio! bio je zavičaj, odnosno i osnovnoškolce i srednjoškolce upitali smo:

Što biste rekli jednom strancu da se pojavi u vašem mjestu i pita vas što je najvažnije u vašem kraju? Bez čega vaš kraj ne bi bio ono što jest?!

Naravno, kao i uvijek, tražili smo najkreativnije i najoriginalnije odgovore!

Jer ljepote nekog zavičaja najbolje se predstavljaju simbolima, a kada kažemo simbol, mislimo na simbol u najširem značenju te riječi pa to može biti osoba iz prošlosti ili sadašnjosti koja može i ne mora postojati, zatim određeni događaj, legenda ili običaj pa i objekt ili životinja! Jer zavičaj nije samo prostor i ono što nas okružuje; zavičaj su ljudi, obitelj, zajednica pa i način razmišljanja te uvjerenja. Zavičaj nas je odgojio i oblikovao pa je ljubav prema zavičaju zapravo ljubav prema samome sebi i bližnjima, a razmišljajući o sebi i bližnjima otvara se i prostor da se bolje razumije i šira zajednica, a onda i svi ljudi svijeta.

Cilj natječaja bio je potaknuti mlade na razmišljanje o vlastitu zavičaju i o tome što je za njih rodni kraj. Ono što su izabrali kao najvažniji simbol zavičaja govori puno o tome kako razmišljaju o njemu, a onda posredno i o sebi i svom položaju u zajednici. U današnje doba globalizacije iznimno je važno čuvati nacionalni identitet jer se događaju velika ispreplitanja različitih kultura, a da bismo naučili mlade da postanu građani svijeta prvo ih treba naučiti cijeniti svoju vlastitu kulturu i duhovnu baštinu, ali im pokazati i načine poštovanja različitosti drugih kultura. Pisanjem o vlastitu zavičaju te čitanju drugih uradaka o drugim zavičajima potiče se razumijevanje i prihvaćanje razlika drugih kultura, odnosno čuva se i razvija nacionalna i duhovna materijalna i nematerijalna baština Republike Hrvatske te se potiče tolerancija različitosti.

Među osnovnoškolcima za najbolje radove, od prispjelih 28, odabrani su:
  1. nagrada (750 kn i primjerak zbornika kada bude izdan): Brnistra Olivie Malbon (5.b, OŠ Fažana, mentorica: Izabela Kapustić)
  2. nagrada (500 kn i primjerak zbornika kada bude izdan): Stora hiža Luke Zadravca  (8.r, OŠ Gornji Mihaljevec mentorica: Lidija Novak Levatić)
  3. nagrada (250 kn i primjerak zbornika kada bude izdan): Legenda o ljeljama Ivane Škegro (4.c, OŠ „Ivan Goran Kovačić“ Đakovo, mentorica: Zrinka Funarić)
Žiri je odlučio posebno još pohvaliti pet radova koji će biti nagrađeni besplatnim primjerkom zbornika, a to su:
Među srednjoškolcima nijanse su odlučile da su najbolji i najoriginalniji od 21. prispjelog rada:
  1. nagrada (750 kn i primjerak zbornika kada bude izdan): Gorbonuk - nekad i sad Martine Špiranec (3.r, Gimnazija Bjelovar)
  2. nagrada  (500 kn i primjerak zbornika kada bude izdan): Ovce Miriam Volarić (3.g, Srednja škola Hrvatski kralj Zvonimir, Krk)
  3. nagrada (250 kn i primjerak zbornika kada bude izdan): Leteće krvopije Antee Rap (3.b, SŠ Marka Marulića, Slatina)
I među srednjoškolcima je žiri odlučio posebno još pohvaliti pet radova koji će biti nagrađeni besplatnim primjerkom zbornika, a to su:
  • Šibicara Laure Lazić (2. r, Isusovačka klasična gimnazija s pravom javnosti u Osijeku, mentorica: Ružica Filipović)
  • Cijeli je svijet tvoj dom Sare Martinović (2. r, Pazinski kolegij-klasična gimnazija Pazin, s pravom javnosti)
  • Nekaj š čim se imamo štimati Tee Varga (2.b, Gimnazija Josipa Slavenskog, Čakovec)
  • Pogled s vrha stuba Ive Radošević ( 1. r, Pazinski kolegij – klasična gimnazija Pazin s pravom javnosti, mentorica: Sanja Depikolozvane)
  • Ni ko denes Ele Vivoda  (1. htt, SŠ „Vladimir Gortan“ Buje, mentorica: Dunja Janko)
Žiri je također odlučio da zbog izuzetnog odaziva njihovih učenika s besplatnim primjerkom zbornika nagrade i sljedeće mentore i škole:
  • Vladimira Papića i OŠ Šijana, Pula
  • Lidiju Novak Levatić i OŠ Gornji Mihaljevec
  • Dunju Janko i SŠ „Vladimir Gortan“ Buje
A o kakvom je to zborniku riječ? Bit će to drugi zbornik udruge Mlada pera u kojem će biti objavljeni svi radovi prispjeli na natječaj Nikad ne bi pogodio! koji je, dakle, upravo završio i oni koji će tek doći na upravo otvoreni natječaj za srednjoškolce Ljetni dnevnik, ali na moj način!
I zbog toga smo malo modificirali stihove legendarne Nadaline za naslov Finila je i ova, ali nejdemo leć,  jer jedan natječaj je finija, ma nejdemo lec nego gremo odma daje.
A nagrade su svojim komentarima mogli osvojiti i čitatelji koji su komentirali pristigle radove na portalu Top generacijaNajuspješniji komentatori, odnosno, komentatorice  i dobitnice novčanih nagrada su:
  • 300 kn - Sandra Požgaj Jambrošić
  • 200 kn - Kristina Pavičić
  • 100 kn - Vlasta Lamprecht

Ovaj članak ilustriran je likovnim radovima i fotografijama koje su mladi autori sami poslali uz svoje literarne radove!

 

 
  Antea Rap: Leteće krvopije
Miriam Volarić: Pramenka


   Dino Sertović: Šibicara
Zvonimir Benija: Bijeg od zavičaja


          Olivia Malbon: Brnistra             Tea Varga: Nekaj š čim se imamo štimati




Igor Petrić | Promatrajući ljude


Pričaj mi
bilo što.
Pričaj mi o ljudima,
kako žive i koliko im je godina još ostalo.

Anica Lukina | Pjesma moru




Brodska sirena u daljini.
Zov galebova u visini.
Radosnu me jutro budi.
Pod prozorom smokva plod svoj nudi.
Plavičasto nebo, oblačci k’o od vate.
Sjajne sunčane zrake i kamen zazlate.
Osmijeh mi na usnama, sol u kosi.
Razdragano more leluja me i nosi.
Zadivljeno ga gledam dok čas miluje, čas pljuska kamen.
U brazdama i škrapama dugovječnosti i snage ostavlja znamen.
A opet, nježni lahor modru površinu mreška.
U kristalnoj dubini jato ribica se ljeska.
O more kako te volim, mirišem te, okuse ti kušam.
Čarobna glazba igre valova uspavljuje, dok je slušam.

Predajem se tebi, radosna toplina u svaki kutak duše
nek mi se zbije.
Da mi srce puno bude, kad zazimi i magle se spuste,
sjećanje nek me grije.

utorak, 14. kolovoza 2018.

Gostovanje pjesnika Enesa Kiševića u šibenskom Azimutu


U četvrtak, 16. kolovoza u 20 sati, u klubu Azimut u Šibeniku održat će se književna večer s pjesnikom Enesom Kiševićem.

Enes Kišević, pjesnik i dramski umjetnik, u svojoj je dugogodišnjoj glumačkoj karijeri nastupao u predstavama najpoznatijih redatelja, ponajviše na Dubrovačkim ljetnim igrama i u zagrebačkom teatru ITD, što dovoljno govori i o njegovoj neponovljivoj izvedbi vlastitih pjesama. Dobitnik je značajnih književnih nagrada, a onu najvrjedniju dobio je od generacija mladih i starih čitatelja koji su odrastali uz njegove pjesme. Autor je dvadesetak knjiga poezije, a pjesme su mu prevedene na engleski, arapski, njemački, slovenski, talijanski, turski, mađarski… Kiševićeve pjesme nasmijavaju, vesele, smiruju, opominju i pohvaljuju. One nadilaze sve podjele i razlike, neprestano podsjećajući na univerzalnost i jednakost svega u svemiru, što kod njega uključuje i prirodne pojave i sva bića u njemu, a ne samo ljudska stvorenja. Riječ je, podsjetimo, o jednom od najčitanijih pjesnika Balkana, sastavljaču zbirki malih i velikih ljepota svijeta koje su se filtrirale u stih.

Književno će se druženje održati na otvorenom, u hladu livade pred Azimutom, i to u suton jer je upravo tada Nikola Tesla prvi put došao na ideju o izmjeničnoj struji! Naime, okosnicu ovog susreta čini Kiševićev sonetni vijenac „Dar Nikoli Tesli“ koji progovara o povezanosti čovjeka, prirode, umjetnosti, energije stiha, svjetlosti i ljepote, odnosno dubinskoj povezanosti svih bića na svijetu i znanstvenih otkrića.

A poeziju i znanstvena otkrića u četvrtak spajaju upravo Kišević i Tesla. Pjesnikov se nastup u Šibeniku povezuje s programom obilježavanja 123. obljetnice puštanja u rad javne rasvjete u Krešimirovom gradu koje se dogodilo 28. kolovoza. Štoviše, ove se godine navršava 75. godišnjica Tesline smrti što je dodatan razlog da se ova dva datuma povežu u jedinstvenom događanju. Dan poslije, 17. kolovoza, Kišević nastupa i na manifestaciji „Kistanjski zalasci sunca“ u okviru projekta zagrebačke Prosvjete „Duga iznad Krke“, a planiran je i posjet grobu Tesline sestre Angeline koja je sahranjena u Kistanjama.

Tesla je rekao: „Smrt ne postoji! Nijedan čovjek koji je postojao, nije umro. Pretvorili su se u Svjetlost i kao takvi postoje i dalje.” Isprepliću se dakle slična viđenja svijeta u životnim djelima ova dva mislioca i koja nedvojbeno pripadaju istoj zraci te svjetlosti. Za kraj još napomenimo da će s Kiševićem u četvrtak navečer razgovarati šibenska pjesnikinja Maja Klarić čije stihove domaća publika već dobro poznaje.

https://www.facebook.com/fotopoetika/

Jelena Hrvoj | Nema odmora. Pišem, radim kao i uvijek, samo uz malo više nervoze i protesta


Razgovor pripremila i vodila Sonja Smolec

Kao prvo, čestitam na do sada objavljenim knjigama. Molimo te da nam se predstaviš, ne samo kao pisac već i kao likova umjetnica. Osim što pišeš i promoviraš svoja djela, vrlo uspješno se baviš i slikarstvom. Što se u tvom životu prvo desilo – tekst ili slika?

Kao i kod svakog djeteta (pretpostavljam), prvo je došla slika. No čim sam naučila pisati, krenulo je pisanje. Od pjesmica, kratkih priča, igrokaza. I nekako sam uvijek radila na pisanoj i likovnoj strani podjednako.

Osim svega navedenog, baviš se i domaćinstvom, i to vrlo aktivno. Imaš mačke, pse, kokice… Ima li toga još što nisam spomenula?

Sven Adam Ewin | Kromosomska arka


(Unučici za sedmi rođendan)

Ni jednog časa ti nisi sama,
U tebi vrvi kao na sajmu.
Svi tvoji preci, u kolonama,
U tvome tijelu žive - u najmu.

Ni jedan jedini ne nedostaje.
Svaki u tebi traži zraka.
Njihova mladost u tebi traje.
Ti si njihova Noeva arka.

Milan Zagorac | Gospodar lutaka, 11. dio


***

Tijekom rujna, još ima lijepih dana, pozvali su me da zajedno prođemo kroz onaj klanac dolje ispod staklene kapelice, što sam i prihvatila. Zapravo, pozvala me Hana, ali činilo se kako Ivan isto nema ništa protiv toga, te je djelovalo kao da su zaista prošli kroz jedno tegobno razdoblje, no koje su prebrodili, barem se tako činilo i barem mi samima sebi tako tepamo, kao “prebrodit ćemo to” iako prebrođujemo puni rupa i oštećenja, rana i bora, sve umorniji, ali, dobro, to je naš narodni koncept za živjeti na ovaj naš način. Dok je Hana već podaleko zašla, Ivan mi se obratio, zapravo, činilo mi se vrlo neobičnim da uopće sa mnom razgovara bez njezine prisutnosti.

Dejan Ivanović | Nekad nad virtuelnim svetom


Tmurni su horizonti,
daleko nad referentnim svetom;
Sa trošnog asfalta kiša spira,
prah nestašnih krila. 
Prođe još jedan savršeni dan
u životu jednostavnih kamufliranih leptira...

Opatijski festival fantastike Liburnicon


vrijeme: 17.08.2018. - 19.08.2018.
mjesto: Opatija

Tema 13. Festivala znanstvene fantastike i fantastike Liburnicona, koji će se od 17. do 19. kolovoza održati u Opatiji, su – vilenjaci, najavili su u ponedjeljak organizatori festivala iz opatijske udruge Kulturni front. 

Stoga će prostor festivala biti prikladno dekoriran vilinskim lampionima, stijegovima i grbovima iz svijeta J. R. R. Tolkiena,  a ta će tema biti zastupljena u kvizovima, radionicama i igrama, kao i u programu za djecu -  Mini Liburniconu.

Liburnicon je, naglašavaju organizatori, postao jedan od najvećih festivala za mlade u Opatiji i regiji. Okuplja ljubitelje znanstvene fantastike, povijesti, mitologije, a ove godine na festivalu će biti više od  100 predavanja, prezentacija, panel diskusija, kvizova, radionica, natjecanja, društvenih igara i glazbenih programa.

Promovirana knjiga pjesama don Branka Sbutege 'Križni put i druge pjesme'


'Križni put i druge pjesme' naziv je knjige pjesama don Branka Sbutege (1952 – 2006.) koja je u subotu promovirana u crkvi Rođenja Marijina na Prčnju. Radi se o do sada neobjavljenim pjesmama koje je priredio don Brankov brat dr Antun Sbutega, povjesničar, diplomat i admiral Bokeljske mornarice u nakladništvu KotorArta – Don Brankovih dana muzike.

„Branko je ostavio sve svoje pjesme u rukopisu, a poslije njegove smrti ja sam ih sakupio i i priredio prvu zbirku od 60 pjesama koju je, pod nazivom „Sebedarje“, 2007. godine objavio KotorArt. Tada sam izabrao pjesme koje su bile najrazumljivije, jer su one pisane na raznim papirima i papirićima, Brankovim teško razumljivim rukopisom, često križane pa dopisivane, neke od njih imaju više verzija tako da ih je bilo vrlo teško razumjeti i rekonstruirati. Najveći broj pjesama, onih koje je bilo teže pročitati, ostavio sam tada za  neko drugo izdanje. Prošlo je 11 godina od izdavanja „Serbedarja“ i evo sam uspio prirediti za tisak još 95 pjesama. Zbirku sam nazvao „Križni put i druge pjesme“. Branko je napisao sonetni vijenac po toj pjesmi“, kazao je Anton Sbutega.

Direktor KotorArta i Don Brankovih dana muzike Ratimir Martinović kazao je da knjiga  „Križni put i druge pjesme“ predstavlja treće u nizu izdanje KotorArt - Don Brankovih dana muzike, nakon prve knjige pjesama don Branka Sbutege „Sebedarje“ i dr Antuna Sbutege „Blažena Ozana“.

Don Branko Sbutega je bio župnik crkve Svetog Eustahija u Dobroti. Rođen je 8. travnja 1952. godine u Kotoru gdje je završio osnovnu školu, gimnaziju i muzičku školu. Najprije je studirao medicinu u Beogradu, a nakon toga filozofiju u Beču i teologiju u Zagrebu i Rimu. Za svećenika je zaređen 15. srpnja 1979. godine na otoku Gospa od Škrpjela.

Nakon potresa 1979., radio je na obnovi sakralnog i kulturnog patrimonija Kotorske biskupije. Početkom devedesetih godina osnovao je Centar za pomoć izbjeglicama s prostora bivše Jugoslavije u talijanskoj Padovi. Po povratku u Kotor, 1996. godine nastavio je s humanitarnim radom u Caritasu Kotorske Biskupije.

Kao erudit, poliglot i ljubitelj umjetnosti dao je veliki doprinos kulturi. Organizirao je i podržavao brojne lokalne i međunarodne kulturne manifestacije i inicijative, među kojima je i Grupa književnika 99, osnovao je muzički festival Kotor Art i dao napraviti najveći mozaik na Balkanu, u crkvi Svetog Eustahija u Dobroti.

U javnosti je prepoznat po mirotvornom angažmanu, promicanju suživota tijekom godina jugoslovenske krize i tolerancije, uključujući odnos prema Crnogorskoj pravoslavnoj crkvi. Bio je veliki zagovornik zaštite čovjekove okoline i obnove crnogorske nezavisnosti. Koautor je knjige “Stara književnost Boke”, a knjiga “Kurosavin nemir svijeta” objavljena je neposredno pred njegovu smrt 27. travnja 2006. godine kao zbornik njegovih tekstova i intervjua.

Na don Brankovu inicijativu, njegovi saradnici i prijatelji osnovali su Fondaciju “Ekumenski centar Don Branko Sbutega” na Prčnju, čiji je cilj promicanje vjerske tolerancije i jačanje ekumenske suradnje među kršćanskim crkvama i međureligijskog dijaloga. (Hina)

https://www.facebook.com/kotorart/

Izvor:Culturnet.hr

Zrinko Šimunić | Yoga Nidra


Ne, on nije bio ovdje
bio je kositreni vojnik

I dok smo se svi mi ... polako
pažljivo istezali i pomalo naprezali

On se klatio u vojničkom ritmu
klik, klak, klik, klak …

Eh da, treba to “zbaviti”

Ma da barem osjeti
napetu strunu svojih tetiva

Bubanj trbuha
stezaj guzova

Pa da čuje sebe
kako je živ ... kako diše

Mislim, gleda lijepu ženu
pored sebe
u čarapama na točkice pa će i on
biti Gracija

Ali ne, on piše pjesme

Klik, klik, klak, klak ...

dok niz njegov se ukočeni hrbat
cijede stihovi

Cijede se, i trče
u  tankim mlazevima nasmijane sjete

ponedjeljak, 13. kolovoza 2018.

Robert Tomšić | Pred jutro




















Bože daj da postanem vrabac.
Bože, ne želim biti čovjek.
Bože daj da sam trava.
Bože, molim Te.
amen

Milan Zagorac | Gospodar lutaka, 10. dio


6.

Teško je reći da sam nakon čitanja ovih kratkih tekstova ostala ravnodušna. Ravnodušnost bi značila da zaista nisam ništa razumijevala, no činilo se da neke stvari razumijem na posve drugačiji način no što bih to razumjela prije dolaska ovdje, prije razvoda, prije rođenja male, prije odluka koje su me zapravo tako promijenile da sam osjećala da nisam više sva svoja. Naravno, željela sam o tim spoznajama koje je Martin davao na kapaljku porazgovarati s Hanom, pa se taj razgovor odgađao najprije za koji dan, pa onda za sljedeći tjedan, pa nakon toga za mjesec dana, pa je tako na kraju već prošla gotovo cijela zima prije nego me Hana nazvala i rekla neka dođem jer se dogodilo nešto zaista strašno, zapravo, nije se njoj dogodilo “nešto strašno”, ali je strašno samo po sebi, nešto o čemu ne želi govoriti preko telefona.
Međutim, ton i način na koji mi se obratila jasno je ukazivao da je riječ o nečemu iznimnom, jednostavno mi ništa drugo nije padalo na pamet, mislila sam da je opet imala pobačaj, opet nešto slično, možda još jedan “neuspješan ciklus potpomognute oplodnje”, nemam pojma, to mi je prvo padalo na pamet dok sam sivom ulicom polako vozila do njezine kockaste kuće.
Niz ulicu su prolazile maškare. I to ne one koje se pokazuju na van, one pučke maske i slične stvari, nego one razularene horde muškaraca preodjevenih u žene, s maramama na glavama i s halterima, kako ispijaju rakiju dok ispred ide harmonikaš i one zastave i vrpce, zapravo cijeli jedan raštimani orkestar, valjda idu po kućama i pozdravljaju muže, tjeraju vrage, ne znam ni sama što sve rade, kod mene ne dolaze, uostalom, i kod mene su u Podravini sada maškare, podjednako mi se ne sviđaju, podjednako mi je sve to bez veze, ali njima očito nije. Tada ovi zombiji postanu malo opušteniji, zapravo preopušteniji, zapravo neugodni jer u njima osjećam odurnu pohotu, što je najgore, sada je to legalno, pa maškare su, zar ne?
Hanina je kuća, to je bilo tako očito, djelovala kao jasan kontrapunkt svemu tome.
Odmah mi je otvorila vrata, u rukama je imala papirnatu maramicu, koju je držala stisnuto u šaci, vidjela sam da je plakala, bila je izvan sebe, tako da mi je prvo što mi je palo na pamet bila samo potvrda onoga što sam i pretpostavljala, dakle, opet pobačaj.
No, nije bila riječ o tome, bilo je nešto puno gore.
“Ivanu se nešto dogodilo. U Torontu”, kaže na brzinu, gotovo s vrata.
“Kako? Što?” sada ja posve iznenađena ovakvom viješću.
Priznajem, uz mrvicu, mrvicu zluradosti.
“Zapravo, nije se dogodilo Ivanu, ali se dogodilo tom tipu, Andreju, s kojim je letio, a i inače se znaju…” krene mi pojašnjavati, no i dalje nisam dovoljno razumjela.
Ipak, laknulo mi je. Osjećala sam kao da mi je neki teški teret pao iz trbuha, iako sam u sebi imala ponekad osjećaj da im ne želim dobro, da im želim neka probaju komadić mojega života, no čini mi se da bih u stvarnoj situaciji gdje bi se ona ili on našli u stvarnoj nevolji naglo promijenila mišljenje. Nisam bila dosljedna hejterica kako bi se to danas reklo, više je bila riječ o prolaznom osjećaju, nego nekoj konstanti, možda bih to najbolje nazvala prolaznom slabošću koje sam se u biti sramila.
“Ne znam, kako da ti kažem, Ivan je išao u Toronto na neki događaj, na neko preseravanje, zapravo na neki događaj vezan uz neku zajednicu kojoj je on tamo napravio neku njihovu monografiju, znam da se to pripremalo mjesecima… nešto o dostavi humanitarne pomoći za vrijeme rata, nešto tako…”
“Čekaj, znači Ivanu se nije ništa dogodilo?” napokon upitam.
“Da, ali ovaj drugi je ubijen...” odjednom doda kao da je rekla da je, ne znam, na primjer, slomio mali prst.
“Ubijen?” ostanem doslovno u šoku.
“Da, ubijen, ubijen, presječen mu je vrat, ispod nekog mosta, u parku, u biti skoro u centru grada”, nastavi Hana. “Ali, Ivan je izvan sebe. Rekla sam mu da se odmah vrati, ali može tek za pet dana…”
“Pa, dobro, je li Ivan to vidio, je li on svjedok? Je njega netko napao? Je li njega netko ispitivao?” nervozno krenem s pitanjima.
“Ne, ne, ma kakvi, Ivan je desetke kilometara od toga mjesta, on je u Hamiltonu, to je daleko, tako mi je rekao, kod neke fine obitelji, ma nema Ivan s time nikakve veze, nego su ga odmah zvali iz konzulata…”
“Čekaj, ubijen, taj je tip ubijen?” opet postavim isto pitanje.
“Da, ubio ga je netko, policija je u potrazi za počiniteljem, to je sve što se zna, kao Ivan i on su zajedno letjeli s istim letom iz Amsterdama, slučajno su se našli na aerodromu, ali nisu imali sjedala jedan pored drugoga, zapravo mi Ivan nije nešto posebno govorio o tome, samo mi je spomenuo... I sve do sada mi se činilo glupo i nevažno… Išla sam na net, samo naslovi o događaju i ništa više…”
I zaista, The Toronto Sun je pisao o ubojstvu koje se dogodilo jučer, u parku ispod mosta kojim ide podzemna željeznica u blizini neke postaje Old Mill, a pored parkirališta, policija istražuje moguće svjedoke, ali sve se zbilo u mračno doba, tamo ni inače nema puno prolaznika… Dakle, ništa.
Na kraju ipak se u tom trenutku učinilo da i nije nešto toliko strašno, ipak, niti je ona poznavala tog tipa, niti je Ivan s njime bio ne znam kako dobar, dakle, sam je događaj ostavljao prilično prostora da ga se moglo smjestiti, eto, u kategoriju nezgodnog sjećanja, nečega što nije izravno zlo, nešto loše, naime, ni Ivanu ni Hani se nije dogodilo ništa loše, samo neugodno iskustvo koje ih je okrznulo, to je nedvojbeno.
Rekla sam joj da će sve to proći, da pusti malo vremenu, čim Ivan stigne da popričaju o tome, da mogu ostati kod nje ove noći, ako joj je neugodno, ako se osjeća loše od svega, na što je rekla da se slaže, dapače, da možemo zajedno pogledati neki film, samo da nije neki horor, neki užas, neka tortura, a da će se oko osam navečer čuti s Ivanom, tek da vidi kako je, naime, po sadašnjim mailovima, iako potresen, generalno je dobro, sve je u redu.
Vani su prolazile one glupe maškare, sada će zaći niz ulicu do mjesta gdje će spaliti fašnika, nema mu druge, on je kriv za sve.
Te sam večeri shvatila da ona nije nesretna samo radi svega toga što je prolazila, nego je i prestrašena: naravno, ona je tijekom večeri govorila o tome da se boji “za Ivana”, ali ja sam ipak bila pod jednim strahotnim dojmom da se ona zapravo bojala Ivana, da je postojalo nešto neizrecivo, ali jezivo u njihovom odnosu, da je to bilo sve samo ne sretno rješenje i da će, unatoč onome što je izvana djelovalo kao uspješan brak bila zapravo noćna mora kojoj ona nije znala stati na kraj. Kao što sam rekla, ne samo zbog onih “ciklusa potpomognute oplodnje”, već zacijelo i zbog nečega drugoga, naime, možda ja jesam primitivka, ali ja sam zaista smatrala da brak u kojem nema seksa, a ovdje ga sigurno nije bilo, nije dobar brak, no to je prava sitnica u odnosu na ono što mi se sada počelo pomaljati kao ideja, a to je da Ivan nije nedužan u cijeloj toj priči, jednostavno, previše toga je oko njega i u vezi njega bilo obavijeno nekom aurom tajanstvenosti, neke misterije koju nisam dokučivala, nisam shvaćala odakle joj je izvor i što je podržava, na koji način on funkcionira, kakav je on intimno, naime, nisam to samo jednom rekla, on i ja smo, unatoč tome što sam se s Hanom viđala gotovo svakodnevno, imali udaljene i ne previše tople odnose, on nije sudjelovao u ovim našim zajedničkim pričanjima uz kavu, on nije sudjelovao ni u čemu vezanom uz ovo misteriozno, naizgled dosadno i zalupano mjesto, on je bio tako udaljen od svega da je ta udaljenost stvarala osjećaj jeze, nelagode, osjećaj da će se sada stvoriti na vratima i da će nas zatući upravo kao što sam te večeri sanjala, da je ovome presjekao vrat ispod toga mosta, tom Andreju, tipu kojeg nisam poznavala i koji sa mnom nije imao nikakve veze. San je bio vrlo mučan, naime, nakon što smo se smucali po tom gradu, naime, ja tamo nisam bila, ali u mojem je snu taj Toronto izgledao kao neki američki grad s početka dvadesetog stoljeća, pun nekih doseljenika, srela sam zatim njega, pa smo lutali ulicama, navodno je on tražio agenciju za kupnju karte za brod, pa smo lutajući ulicama dospjeli do jednog velikog keja s kojeg se na drugoj strani vidio grad. Tu se ne događa ništa posebno, no onda odjednom nastaje neka buka, on skače za nekim čovjekom preko ograde, drvenog plota kakve se može vidjeti na našim selima, i tada se sve te daske ruše uz veliku buku, te on izlazi iz toga nereda, dok niz ulicu, niz one granitne kocke počinje teći krv.
Ne, ne tvrdim da je riječ o istini, no svakako je riječ o snažnome snu koji me prenuo, naučila sam već da takvi snovi i te kako nešto govore, možda nejasno, ali svakako snažno.
Bilo je već jutro, Hana i ja smo zaspale u njezinom toplom lijepom dnevnom boravku gledajući televiziju i pričajući o ženskim stvarima, o djeci, o porodu, o muškarcima koji ostavljaju žene, i te mi se večeri činilo da joj se vratilo nešto topline u lice, da više nije djelovala onako hladno, mršavo, usukano, nekako stisnuto, nelagodno, prestrašeno, već dobro, štoviše, jako dobro, moguće i nakon par čaša vina i nakon toga što je nekako zaboravila što se dogodilo u Torontu, kao i nakon što se čula s njime, naime, on joj je djelovao dobro.
Međutim, nakon nekoliko dana Ivan se vratio iz Kanade, bio je, naravno, pun doživljaja, no o ovome događaju više nije govorio, barem njoj, pa što bi onda i meni, a ni ona mi posredno nije ništa govorila, nekako kao da se nastojalo cijelu tu priču podvesti pod tepih, to jest, kao da se nije radilo ni o čemu jako važnome, već o nesretnom spletu okolnosti u kojem je on, doduše, samo rubno, bio neka vrsta svjedoka, barem što se tiče tog zajedničkog leta preko oceana.
Hana nije izgledala dobro, pretpostavljala sam da se radilo opet o ovome, no nije mi ništa govorila. Taj događaj mi nije spominjala, osim što je djelovala prestrašeno. Neko je vrijeme Ivan ostao kod kuće, možda se radilo i o tjednima, ne znam, ne sjećam se više, no znam da sam tih tjedana i mjeseci manijakalno nastojala doznati što se zaista dogodilo. Internet je bio krasno sredstvo, no sve su te vijesti izgledale upravo kao da su bile kopirane jedne od drugih, red policijskih izvještaja torontske policije, red prenošenja toga u hrvatskim medijima uz aluziju da se radilo o nesretnoj ljubavnoj priči, zatim red masona u komentarima, red udbe i ciobankstera, to je posve uobičajeno na našim portalima, zatim red komentara istaknutih hrvatskih intelektualaca, red suradnika i prijatelja, nigdje ni spomena o Ivanu, nigdje ni jedne normalne informacije, nego sve isto, sve tako bizarno, sve što je upućivalo na nesretnu sudbinu hrvatskog intelektualca koji, istini za volju, jest govorio nekoliko jezika i koji jest bio priznat no bez onog službenog statusa, dakle, kao neki slobodni intelektualac, koji je na poziv suradnika došao u Toronto gdje mu je, ni manje ni više, na jednom sveučilištu obećan posao, tj. novi početak, no sve je to začinjeno jednom gotovo urotničkom pričom o homoseksualnoj vezi koja bi se mogla pokazati kobna za ovaj niz događaja, naime, sve se čini da je posebno okrutan način počinjenja, dakle, to presijecanje vrata toliko duboko da je bila gotovo riječ o dekapitaciji, sve je to upućivalo na strast koja je veća od nekog financijskog obračuna te se moglo govoriti o iznevjerenim očekivanjima i, nažalost, još jednoj tužnoj ljubavnoj priči. No, ništa od toga nije djelovalo uvjerljivo. Ivana se nisam usudila pitati o tome, Hana nije govorila.
Ovo je bio jedan od tekstova koji je fingirao da je dublje zalazio u bit stvari, ali, naravno, ama baš ništa nije rekao o slučaju.

Useljenička tragedija kakva se ne pamti

(tekst potpisuje neki Joe Winberger, objavljen je 17. travnja 2012., dakle, više od mjesec i pol dana nakon događaja)

Kanada je Andreju Teodoriakisu predstavljala ostvarenje sna gdje se napokon trebao osloboditi egzistencijalne tjeskobe uzrokovane niskim prihodima vozača taksija u rodnoj Hrvatskoj, što je zasigurno bilo i ponižavajuće, uzmemo li u obzir da je g. Teodoriakis imao čak dva doktorata i to iz područja humanističkih i primijenjenih informatičkih znanosti. No, u Hrvatskoj, pa čak i u Europi činilo se da nema mjesta za njega.
G. Teodoriakisa je navodno čekao posao na jednom ontarijskom koledžu, uz novi dom u Mississaugi, mjestu koje je desetljećima svojevrsno utočište za brojne europske imigrante, uz posebno utjecajnu i prihvaćenu hrvatsku zajednicu. Tu je, za nevjerojatno malen iznos od 100.000 dolara, uspio naći i stan.
Sve je to gospodinu Teodoriakisu obećao kolega, a inače navodni poznavatelj slavenske, posebno ruske i ukrajinske povijesti Viktor Poverenko. Prema povjerljivim izvorima upoznali su se prije godinu dana u Moskvi, a gospodin Teodoriakis je brzo stekao veliko povjerenje u gospodina Poverenka.
Krajem veljače 2012. je g. Teodoriakis došao u Toronto s velikim očekivanjima i golemim uzbuđenjem. No, nesretnom igrom sudbine, bio je brutalno ubijen ispod mosta podzemne željeznice neposredno pored stanice Old Mill, u parku uz obalu rijeke Humber. Uskoro smo doznali kako je gospodin Poverenko, 55, optužen za ubojstvo.
Naravno, ovo je ubojstvo snažno odjeknulo ne samo u kanadskim i američkim medijima, već i u ruskim, hrvatskim i ukrajinskim, te se priča o nesretnom čovjeku našla na brojnim naslovnicama. Iako Područje Velikog Toronta godinama zauzima vrlo nisko mjesto po broju ubojstava u Sjevernoj Americi, međutim, nažalost, ona se ipak događaju i to u svim etničkim zajednicama ovoga zaista multikulturalnoga grada.
U istrazi se pojavilo mnoštvo različitih teorija i indicija, uključujući i one da se radilo o neriješenim imovinskim odnosima, nesretnoj ljubavnoj priči, pisanju studije o legitimitetu političkog poretka bivše Jugoslavije, ali i događajima povezanima sa zajedničkim radom u Moskvi i Kijevu na istraživanju NKVD-ovih arhiva koji su bili dostupni, kao i zajedničkom radu na istraživanju provedenom u “Home of The Supreme Council, 33°, Ancient & Accepted Scottish Rite of Freemasonry, Southern Jurisdiction, Washington D.C., U.S.A.”, no istražitelji vjeruju da je u korijenu sukoba ipak bila samo obična prijevara vezana uz materijalnu korist.
No, kao u gotovo svakom ubojstvu gdje optuženik iznosi svoju obranu, postoji i ta verzija događaja koja bi trebala dodatno razjasniti zašto je gospodin Poverenko počinio jedno ovako okrutno ubojstvo koje je potreslo cijeli Toronto, Ontario i Kanadu pa i šire.
"Kada je odlazio, bio je presretan i uzbuđen", rekao je jedan njegov kolega iz Hrvatske s kojim je cijelo vrijeme razmjenjivao poruke netom prije nemilog događaja, a koji je želio ostati anoniman. Govorio je "Jedva čekam da počnem s radom", te je dodao: "Mislim da mi u Hrvatskoj, a ni u cijeloj Europi nema više mjesta, ovdje je izuzetno teško raditi, a još trže osigurati od toga redovna primanja.”
Kao što je navedeno, gospodin Teodoriakis je imao dva doktorata, tečno je govorio šest jezika i napisao osam knjiga. Ipak, u Hrvatskoj nije uspio naći nikakav adekvatan posao te je radio kao vozač taksija, što bi možda bilo romantično da nije bilo stvar egzistencijalne nužde. Ali, činjenica da europske politike ne znaju što bi sa svojim najstručnijim ljudima, često postaje korist za sjevernoameričke ekonomije i društva u cjelini. G. Teodoriakis je trebao biti dio te statistike. Međutim, stvari su krenule posve drugim smjerom.
Prijatelj dalje navodi da je bio očaran idejom američkog sna. “Sjedinjene Države, ali i Kanadu je vidio kao mjesto gdje bi se mogao pronaći kao ozbiljan istraživač”, rekao je Marijan Butor-Ilić, prijatelj i suradnik.
Prije odlaska u Toronto, gospodin Teodoriakis je rekao g. Butor-Iliću da mu je bio ponuđen “vrlo dobro plaćen” posao u Torontu, te da je “Kanada za njega postala obećana zemlja” gdje se nadao i ostati.
G. Poverenko je ipak bolje poznavao stvarni život i poteškoće u ovoj zemlji.
On je došao u Toronto iz Odesse sa svojom obitelji kao tinejdžer, njegov je otac napustio KGB i “dezertirao” na drugu stranu Atlantika te je mladi Poverenko pohađao srednju školu i koledž u Torontu, no navodno je uvijek čeznuo za Odessom odakle je i gospodin Teodoriakis vukao korijene po očevoj strani. G. Poverenko je tvrdio da je radio i za saveznu vladu i za Provinciju Onatrio, ali nema nikakva dokaza o tome. U posljednjih je desetak godina g. Poverenko proveo dosta vremena u Ukrajini, ali u svim je dokumentima navedeno kao njegovo stalno mjesto boravka kuća u Torontu, u Bloor West Villageu, u vlasništvu njegovih roditelja, pa čak i nakon što je preselio u stambeni kompleks nekoliko kilometara daleko, a oni otišli živjeti u naselje za starije osobe.
“Shvatite me, ovo je velika tragedija za našu obitelj”, rekla je gđa Poverenko, 80, u kratkom telefonskom razgovoru. "Nažalost, ne mogu vam ništa reći, osim da moj sin sigurno nije kriv. Otac ovo ne smije znati. Bolje da ne zna. On ima 94."
Nakon što je stigao u Kanadu, gospodin Teodoriakis je bio iznimno zainteresiran za upoznavanje grada te je bio dobro raspoložen. Fotografirao se ispred znamenitosti te je stavljao te fotografije na društvene mreže.
“On je bio izuzetno ugodan gost”, rekla je gđa Julie Bloomfontian, koja ga je, zajedno sa suprugom, ugostila do trenutka kada je trebao preseliti u svoj novi stan. “Često je odlazio u centar Toronta, posjetio je Royal Ontario Museum i Art Gallery of Ontario, bio je pun dojmova, a još su ga više dojmile životinje: proučavao je rakune i vjeverice na internetu, nastojao ih je vidjeti i snimiti tijekom zime, ako nigdje barem u azilima, spominjao je i kojote, uglavnom, jedva je čekao proljeće i ljeto, te se raspitivao o različitim udrugama za divlje životinje u gradu, ne bi li im pristupio. Osim toga, nešto je bilježio na računalu, uglavnom, pomagao je čak i oko kućanskih poslova” navodila je dalje gđa Bloomfontain koja g. Teodoriakisa nije ranije poznavala, a koja ga je primila na stan na preporuku g. Poverenka. “Ništa nije upućivalo na ovakav razvoj događaja.”
Gospođa Bloomfontain je dalje navela kako je zaista imala povjerenja da je g. Poverenko osigurao stan i posao za g. Teodoriakisa na jednom koledžu u području primijenjenih humanističkih znanosti. No toga posla nije bilo, već samo jedna vrlo nejasna veza koja je g. Poverenka povezivala s tom institucijom: 1988. je završio dvopredmetni studij ruskog jezika i političkih znanosti.
Isto tako, navodi se dalje, nije bilo nikakvog stana za gospodina Teodoriakisa, iako se prema istrazi otkrilo da je na računu g. Poverenka bio jedan transfer novca od 36.000 dolara, obavljen početkom godine s napomenom “poklon”, navodi nam izvor koji je govorio pod uvjetom anonimnosti, a što ostavlja preveliki prostor spekulacijama.
Istražitelji vjeruju da je gospodin Poverenko doveo gospodina Teodoriakisa na dan ubojstva na mjesto u predvečernjim satima, dok je u Torontu lagano sniježilo s izlikom da mu želi pokazati okolicu. Već u ranim večernjim satima dva prolaznika nailaze na gospodina Teodoriakisa s licem prema snijegu. Policija se odmah usredotočila na gospodina Poverenka, čije ime je bilo navedeno među lokalnim kontaktima gospodina Teodoriakisa. Policajci su ga doveli na ispitivanje dan nakon pronalaska tijela. Policija je rekla da su u isto vrijeme našla dvije snimke videonadzora gdje se vidjelo kako g. Poverenko iz svoga stana odnosi nekoliko vreća za smeće, a u kojima su odmah pretpostavili da sadrže stvari g. Teodoriakisa.
Tijekom više od 24 sata ispitivanja u policijskoj postaji Toronto Police 22 Division, gospodin Poverenko je priznao počinjenje djela na način da je u jednom trenutku izvadio nož, prišao g. Teodoriakisu s leđa i brzim potezom povukao mu ga preko vrata. Iskaz g. Poverenka u skladu je s rezultatima istrage, a koji je ponovio u intervjuu u pritvoru, iako se ostatak njegove priče oštro razmimoilazi s onom koju ima policija.
Gospodin Poverenko odlučno negira uzimanje novca od gospodina Teodiriakisa. Umjesto toga, on je rekao da je gospodin Teodoriakis zapravo odlučio promijeniti svoj identitet i napustiti one za koje je do sada radio.
“On je napustio svoju… zajednicu… on je želio prijeći na drugu stranu”, rekao je gospodin Poverenko, govoreći engleski s izrazito jakim ruskim naglaskom. Do kobnoga dana gospodin Teodoriakis je posustao, rekao je gospodin Poverenko. Dok su šetali parkom da se primiri, rekao je da je gospodin Teodoriakis postajao sve nemirniji te je tražio bilo kakav način da mu g. Poverenko osigura sigurnost i ostanak u zemlji. “Podivljao je, ja ga više nisam prepoznavao” rekao je te dodao: “Nasrnuo je na mene.”
“Taj sam nož dobio od svojega oca, to je sovjetski vojni nož, moj je otac heroj velikog Domovinskog rata. Ali mi smo Ukrajinci, ne Rusi. Moja je dužnost da ga zaustavim u njegovim namjerama”, rekao je gospodin Poverenko.
Gospodin Poverenko je također naveo da je park napustio s nožem, te je tijekom noći otišao baciti nož u hladno jezero Ontario. Rekao je također da nije kontaktirao policiju, jer nema povjerenja u njih da mogu razumjeti ovakve slučajeve.
Tužitelji terete gospodina Poverenka za ubojstvo i skrivanje i uklanjanje dokaza. Nije se izjasnio krivim te se zadržava u pritvoru bez jamčevine.
Gospodin Butor Ilić nam navodi na ovu pomalo bizarnu ideju o promjeni strana sljedeće: “Čini se da je nemoguće”, rekao je. "Andrej je bio informatičar, ali i vrlo dobro informirani polihistor s formalnim i, još važnije, neformalnim obrazovanjem. Glupost! Nije se on bavio nikakvim obavještajnim radom, a osim toga Hladni rat je odavno gotov, zar ne?” Dodao je da je g. Teodoriakis pretpostavljao da je g. Poverenko bio uključen u neke obavještajne aktivnosti s Rusijom, no da je g. Teodoriakisa to sve zanimalo isključivo kao analitičara.
Gospodin Poverenko je na sve optužbe rekao “Laži, varanje, varanje, sve je to obmana, sve je to provokacija."
Nakon višestrukih potraga, policijski ronioci još nisu pronašli nož kojim je ubijen g. Teodiriakis, pa je stoga nemoguće utvrditi njegovo stvarno porijeklo. Podjednako tako, izjave g. Poverenka ostavljaju prostor sumnjama oko samoga tijeka događaja, iako svi forenzički dokazi, a samim time i optužnica, upućuju samo na jedno: g. Poverenko jest ubio g. Teodoriakisa. Ipak, za konačne ćemo zaključke pričekati završetak izglednog suđenja g. Poverenku.


Dakle, činjenica je da zaista znaju dobro ispričati priču. Pa meni ovo više izgleda kao neki špijunski triler iz vremena hladnoga rata nego kao neka vijest iz crne kronike: Rusi, Ukrajinci, Jugoslaveni, pa tko se kod nas zove Andrej Teodoriakis, molim te lijepo, pa ja nikad nisam čula takvo ime. Dobro, priča je možda puna rupa, moguće da ima i stvari koje ne mogu razumjeti, ali kao i svaki komentator na stranicama ili društvenim mrežama, mogu postaviti pitanje. Pa tko je tu lud? Tip s doktoratima i osam knjiga koji govori šest jezika nema posla nego vozi taksi. Neće ga kod nas, neće ga negdje drugdje, pa to je nevjerojatno. Kako god, meni je ova priča bila strašna, ali još mi je više bila strašna što je Ivan u njoj, ali nije ni spomenut. Pitalo se ovu ili onu babu, nekog suradnika s kojim je možda radio, ali što se radilo u Odesi, što se radilo u Moskvi, kako to da se sada pojavljuje masonska knjižnica u Washingtonu, kakve veze ima to s mozgom…
Ponešto od ove moje frustracije bilo je vidljivo i u komentarima čitatelja:
Da, zaista tužna priča. Kako su ranjivi ljudi kada su očajni. Čak su spremni vjerovati da je Kanada obećana zemlja. Vjeruju da je Kanada socijalna država…

Zar fotografija g. Poverenka ne govori da je pravi ruski špijun? U svakom slučaju, njegova mi fotografija vrišti da je to varalica

To je vrlo vrlo čudna priča, tu ništa ne stoji, osim možda slikanja vjeverica i rakuna... Žalosno je da je gospodin Teodoriakis izgubio život…

Za sve je kriv kapitalizam… Dolje kapitalizam!

Da, da, opet je na djelu zapadna propaganda, je li, uvijek je kriva Rusija…

Rat traje, samo na drugi način. Znate tko danas čini taj rat? Naši intelektualci… Naša ljudska prava, naši borci za slobode čovjeka i svega… Ovaj je samo poginuo, jedini je problem što ne znaš za koju je stranu radio.

Još se nekoliko naslova pojavilo i u nas, uključujući i neki na jednom opskurnom blogu koji je bio u stilu “Naš jedini intelektualac s mudima ubijen u Torontu”, ali je do proljeća stvar posve zamrla, jednostavno se nitko više nije sjećao toga događaja, jednostavno kao da nikome nije ni bilo stalo, a moguće i da zaista nije nikome bilo stalo. Naime, ja o ovome nisam mogla razgovarati s Hanom jer je ona na neki način htjela da priča ne dopre do Ivana. S kime sam o tome mogla razgovarati, u Zagrebu? Pa tamo nitko nije ni znao ovoga Andreja. U Rijeci? Tamo pak ja nikoga nisam znala. U mjestu, s Martinom? On mi se učinio kao jedino logično mjesto gdje sam mogla s nekim porazgovarati, no on me je, prilično hladno, na telefon otpravio tako što mi je rekao da su čudni putevi ljubavi božje i da mi svakako može preporučiti jedan novi tekst u časopisu, ali da će mi javiti kada ga pronađe.
Naravno, nije ga pronašao ni u sljedećih nekoliko mjeseci, Hana i Ivan su tijekom ljeta otišli na dulje vrijeme negdje, navodno na Bali, no kako mi se nisu javljali, a kako nisu dijelili nikakve slike ni na fejsu, a tim više što ih ja nisam pitala, zaista nisam znala gdje su. Uglavnom, nije ih bilo od lipnja do kraja rujna kada su opet došli, Hana mi se činila nekako ljepša nego prije, bila je, ne znam je li to bio privid ili ne, činila mi se i malo deblja, ne onako mršava kao inače.

Slavica Gazibara | Štap za karambol











sasvim običnog dana
evo baš sad dok ribam kupus za salatu
pomislih na tebe

naravno naravno
dodat ću češnjak
i dobro zapapriti

eh da
moram ti reći novost
preselila sam se
i to u drugi grad

što
nisi iznenađen
jer kad ja podvlačim crtu
sve bivše brišem

pa kako drugačije da podvučem crtu

još mi samo smeta onaj tvoj omiljeni štap za karambol
s kojim si osvojio prvenstvo 
jer uvijek kad otvaram ili zatvaram ulazna vrata
on iz ugla padne i prepriječi mi korak

nikako da ga bacim
valjda zbog umjetničkih rezbarija

 uh porezah se

Ludwig Bauer | Prikrada se


Prikrada se, kradomice
uzima mi stalno dane.
Pokazuje vedro lice,
gdje-gdje boru, mjestimice.
Prikrada se, potkrada me.

Prikrada se, danomice,
prikrada se tiho, tiše.
Moje bivše stranputice
pokradene hametice.
Iza mene ničeg više.

Prikrada se, kradomice
ostavlja mi kratko Sada.
A budućeg sve su skice
stalno kraće smicalice:
ptica leti, al i pada.

Prikrada se, nemilice:
Zato sada me poljubi!
Ostalo su besmislice.
Prošlost nesta strelimice,
budućnost se sutra gubi.

Prikrada se, kradomice
sve odnosi, nemilice,
sve ljubavi, krasne žene,
sve do kraja toga niza,
kad se Ništa ispred mene
sastane sa onim iza.

nedjelja, 12. kolovoza 2018.

Zorica Antulov | Pozdrav


Kad pozdravlja te, djevojčice, ljeto
kad slutiš njegov
svilenkasti kraj,
ogrtač snova navuci na tijelo
jer znaj da boli
svile sjaj.
Dok nestaje,
dok pozdravlja se s tobom,
a uspomene zatrepere nebom
plavetne, predivne.

Igor Petrić | Elementi prosudbe


Možeš li smisliti pitanje-odgovor dovoljno brzo?
Možeš li?
Skriven iza debelog zastora
natopljenog hladnom krvlju neprijatelja,
smisli bilo što i pronađi rješenje
u ovoj naoko bezizlaznoj situaciju,
ili jednostavno odustani,
nastavi vegetirati u nekom svom,
samo tebi poznatom filmu.

Sven Adam Ewin | Stari mladić


Ne! On se ne da... Na mladost još se fura.
I pritom štap u ruci sve jače stišće.
Svu svoju prošlost on ispred sebe gura,
Kao što smetlar gura jesenje lišće.

On bi da tu je - sve ono što mu znači.
Uspjeh... I moć... I novac... Slava i žene.
Ništa ne vrijedi. Jer vjetar malo jači,
Razbuca cestom sve divne uspomene.

Neke odnesu na potplatima ljudi;
A neke opet mačke u igri. Šapom.
Njemu ostane jedino da se čudi,
Kad sebe vidi samog. Sa svojim štapom.

No on se ne da. On opet prošlost skuplja.
Sad je gura u svoja upala duplja.

Pramcem u sumrak


PREVRTLJIVA OBMANJIVAČICA

Piše: Jelena Miškić


"I? Što?! To ti je naslov!?" - pomalo zabezeknuto upita.

"Da. Totalno prihvatljivo."- mirno se izjašnjavam.

"Majke ti mile, pa to ni Janko Matko ne bi smislio!" - pa nastavi...

subota, 11. kolovoza 2018.

Mila Rajić | Zoran Žmirić: Zapisano metkom


"pitao sam brku
da ti je ostao jedan dan života
a možda baš i jest
reci brko, kako bi ga proveo? [...]

To sam se isto pitala ja, tijekom čitanja Blockbustera, i danima nakon sklapanja knjige. U kakvoj vezi su Blockbuster i zbirka poezije Zapisano metkom? Blockbuster je šalica gorke, jake, opojne kave u kojoj uživaš, a Zapisano metkom je talog na dnu šalice, koji je još gorči ali nam pokazuje fragmente, slike, flashbackove, a mi poput gatare rado okrećemo šalicu sa svih strana, čitajući jasne tragove koji vode do potresnog, iskreno grubog i surovog, ali ništa manje emotivnog Blockbustera - snajper, metak, paljevina, rov, ruševina, krhotina, tama, hladnoća s jedne strane; cvijet, dom, žena, dijete, fotografija, hrana, smijeh s druge.

Zapisano metkom zbirka je jezivo potresne poezije. Pjesme bez naziva, bez broja, bez pauza, ja bih je okarakterizirala kao misao u kontinuitetu, ne samo misao, već doživljaj - jedan vojnik, sam sa svojom puškom, sa svojom mukom, zarobljenom čežnjom i snovima u tami, s kristaliziranim strahom i od smrti i za životom, u hladnoći noći priziva divne slike svoje mladosti, da bi ga trgnula stvarnost, povukla za rukav uniforme i onda, pun gorčine i žuči, on proklinje svoju sudbinu. I tako se ta misao gorči i sladi, u kontinuitetu zbilje i sanjarenja. Smjenjuju se grozomorne i umiljate slike:

"U džepu nosim papir
od znoja usukanu
pozivnicu za cirkus
ulaznicu za predstavu
na kojoj je moja smrt
jedina i glavna točka
plešem na rubu bajuneta
mokrih dlanova čekam
razapet između svijeta, smrt na trapezu
[...] voditelj s tregerima najavljuje mi ime
moje majke molitvu
tuđe majke kletvu"

"rekla mi je prije polaska
ako vidiš kakvo dijete
nasmiješi mu se
tako ćeš ga uvjeriti
da je svijet dobar [...]

Strašne i nijeme slike su rata koji se igra na p - sve grozomorne riječi ljudske sramote koji počinju na p, pokolj, paljevina, nastavi niz...

"[...] smrt se smješka potajice
namiguje ratu
skriva ruku ispod stola
krvavi prst spušta u kolijevku
iz koje se oblizuje
novorođen bog zlatnik"

"U dnu pod korijenjem
kao šafranove glave
snježnu plahtu probijaju
tanki dječji prsti"

Snažne, dojmljive slike, u kojima jedino uočavam nedostatak boja, a koji ih čini još efektnijim. Slike u koje su utkane sve emocije - strahovi, bol, gorčina, bijes, nadanja, snovi, mrvice sreće... jer na kraju:

"[...] jer rat je
to sad uviđam
preuveličao neke riječi
kao što su domovina, junaštvo i čast
dok su neke male, tek obične -
kao crvena karirana košulja, traperice i plava vjetrovka
ispale -
pismo sveto
za
sve to"

"Nisam se borio za zemlju koju ne volim, već ne volim zemlju za koju sam se borio", kaže Kristijan Gobindu Singhu iz Amritsara u Snoputniku. Isto misli i vojnik iz Blockbustera, koji je svoju sudbinu zapisao metkom.

Naklada: Studio TIM, 2015.

Robert Tomšić | U nijansama, samo


Kažu kako mudrost dolazi s godinama.
Možda.
Kažu kako starost donosi smiraj.
Ne vjerujem.
Čovjek ponos plaća svakodnevno.
Ponos ili imaš ili nemaš.
Mijenja se čovjek.
U nijansama, samo.

Ivanka Hrvoić | Nekada


Nekada sam ti bila
na svijetu sve
a onda si uništio
moje snove
Na vjenčanju
obećanje si mi dao
da mi ni pramen kose
s glave
ne bude pao
Kratko sretno vrijeme
trajalo je
uništio si sve lijepo
što nas spajalo je
Kasno se kajati sada
jer je nestala
i zadnja nada
Da li te duša boli
znajući
da te srce moje
još uvijek voli?

Dnevnik (ne)obične djevojke 2.


Razgovor s mamom

Piše: Božana Ćosić

Sinoć sam razgovarala s mamom. Naravno da nisam bila izravna, da sam išla uokolo.

Oduvijek sam s mamom imala otvoreni odnos. Uvijek sam joj mogla reći što me muči i otvoreno pričati o ljubavi, o dečkima, prijateljima, doslovno o svemu. I uvijek me je razumjela. Nikada mi nije uputila riječ prijekora, nego mi je uvijek pokušavala na lijep način dokazati da griješim ili krivo razmišljam. Tako sam i sinoć započela priču o ljubavi. Ružno od mene, ali izmislila sam nekog mladića koji mi se navodno sviđa, ali je zauzet. Rekla sam joj da smo zapravo prijatelji, no i da postoje određene iskrice među nama. Nazvala sam ga Luka i okitila ga samo riječima hvale. Zgodan je. Dobar. Pažljiv. Vrijedan... Ma našlo se tu sto čuda. Ispao je savršen što me je malo i nasmijalo, a onda i brecnulo. Pomislila sam da će shvatiti kako izmišljam, no pribjegla sam tomu na način da sam mu dodala i manu. Naime, rekla sam joj da je neodlučan. Iako je već u gotovo ozbiljnoj vezi, daje mi znakove da mu se sviđam i da postoji mogućnost da zbog mene okonča tu svoju „ozbiljnu“ vezu. Onda sam se okrenula kukanju. Kao, svjesna sam da to nije u redu i da bih se, ako sam imalo poštena, trebala maknuti, ali jednostavno ne mogu. Stalno mi je u mislima i vjerojatno ga nikada neću zaboraviti.

petak, 10. kolovoza 2018.

Biljana Kovačević | Moje veče


Ovo je bilo moje veče
Veče k'o veče, rekao bi netko
Uz čašu pića i dim cigarete
Pokoje slovo na papiru bijelom
I pjesma što iz starog gramofona teče
Ma lažem, gramofon već odavna ne sluša nitko
Kad igla preskače i kad onako cvili
Kome se još pjesma sa greškom mili?

Snježana Akrap-Sušac | Pušači


Starenje. Bolno i lijepo istodobno. Gledam neke “nove klince” i divim se ljepoti mladosti. isto kao i ja nekada, naći će tisuću zamjerki svom izgledu i životu. O, kad bih ih mogla uvjeriti da su prekrasni, da nikad neće tako slobodno voljeti, misliti, živjeti! Kad bi mi povjerovali da će se za tren naći na početku svoga kraja i da se više ništa ne može ispraviti. Kako je smiješna ta naša uvjerenost da bi nam nešto bilo drugačije. Čovjekov je život sazdan od pokušaja i pogrešaka. Taj se ciklus ne može promijeniti. Ljepota sadašnjeg trenutka je prepoznavanje lijepog, uživanje u svemu čime te život nagradi.

Sada kad na sve gledaš drugim očima jer znaš da ti je malo vremena ostalo, tek sada znaš uživati! Međutim, za neke je stvari  kasno i ne možeš ih ni ponoviti ni vratiti. “Finili su Mare bali” ili će vrlo brzo “finiti”, a ljepotu zvanu život svi smo propustili zbog raznih samoograda i krivih uvjerenja. Tek sada znamo da smo bili odgovorni  prema svima, osim prema sebi. i tako smo  “popušili”, rekli bi današnji mladi. Upravo je to prava riječ. Mi smo “popušili” kao toliki prije nas i kao što će toliki poslije nas. Popušili život, dragi moji!

Božica Jelušić | Erika Krause-Gebauer: Sanjam neku zemlju



Ja sanjam neku zemlju tamo,
gdje raste tisuću drveća;
tu ima pijeska, livada, cvijeća,
sve ogromno je prostranstvo samo.
A susjedi su ljubazni vrlo,
i svaki svoju djecu ima,
što divljaju i deru grlo
i nalik klincima su svima.

Ja sanjam neku zemlju dražu,
gdje raste tisuću živica plamnih;
litice nalazim, grmlje i plažu,
i ima malenih kuteva tamnih.
A susjedi su dobre volje,
i svatko svoje slavlje slavi:
nijedno nije od drugog bolje
i sva su kao blagdani pravi.

Ja takvu zemlju snatrim sneno,
gdje rastu slike mnogobrojne,
uz rub je zeleno i mrvu crveno
i vidim šarene natpise brojne.
A susjedi su od vrste spore
i nitko nikom ne gazi petu,
ko ti i ja sve lagahno stvore
i ne boje se ničega na svijetu.


Prepjev s njemačkog: Božica Jelušić

četvrtak, 9. kolovoza 2018.

Olja Savičević Ivančević nagrađena u Makedoniji


vrijeme: 08.08.2018.
mjesto: Skopje, Makedonija

Ovogodišnja dobitnica nagrade Festivala 'Druga prikazna' (Druga priča) koji se održao u Skopju, hrvatska je spisateljica i pjesnikinja Olja Savičević Ivančević, propćeno je iz Sandorfa. 

„Druga prikazna“ je makedonski književni festival regionalnog karaktera namijenjen prvenstveno hibridnim žanrovima, malim fikcijama i eksperimentalnoj književnosti. Festival svake godine dodjeljuje glavnu nagradu.

Olja Savičević Ivančević rođena je 1974. u Splitu. Autorica je romana, kratkih priča, poezije i dramskih tekstova, a knjige su joj prevedene na desetak jezika i objavljene u Europi i SAD-u.

Dosadašnji dobitnici nagrade „Druga prikazna“ su David Albahari i Vlada Urošević.
Na Festivalu je gostovalo tridesetak pisaca iz regije, a od hrvatskih autora sudjelovali su Marko Pogačar i Sibila Petlevski.
Festival se održao od 6. do 8. rujna u Skopju. Tema ovogodišnjeg, trećeg izdanja, bio je „Identitet kao predstava“.

Izvor:Culturnet.hr

Predstavljanje monografije 'Pula - Grad Interval' autorice Paole Orlić


vrijeme: 12.08.2018.
mjesto: Pula, Gradska radionica, Lj. Posavskog 10

Pulska povjesničarka umjetnosti Paola Orlić u Gradskoj radionici predstavlja projekt umjetničke monografije - trilogiju 'Pula - Grad Interval' u izdanju StudioLab-a u nedjelju, 12. kolovoza 2018. u 20:00 sati. 

Ova trilogija kreativni je rezultat suradnje više autora, u čemu su pored Paole Orlić sudjelovali fotograf Igor Zirojević te pisci Dragan Velikić (1. dio trilogije "Stanari") i Milan Rakovac (2. dio trilogije "Čuvari").
Govoreći o toj suradnji Paola Orlić ističe: "…svaki autor iz svoga posebnog rakursa, medija i svijeta iz kojeg dolazi i unutar kojeg se kreće u svojoj svakodnevnici, pokušava slijediti i osvijetliti pokoji zapis na vremenskom kontinuumu grada. Trilogija 'Pula- Grad Interval' stoga nije projekt još jedne u nizu monografija o Puli. Još manje uopćena vizualna pripovjest o prostoru koji bi se mogao nazvati njihovim. Mjesto je to na kojem se uvijek susreću tri dionice pripovijedanja o nestajanju takvog prostora, povijesti duge (do)trajalosti i kategoriji sjećanja na njega kao niz prizora - faseta Barthesovskog punctuma koji ih ubada, reže i sasvim ih se osobno tiče. U procjepu između slike i teksta, toj vječitoj fugi u kojoj titra na tisuće iskliznutih priča, otvara se prostor sjećanja na koje se odavno zaboravilo ili za koje naprosto ne marimo da ga posjedujemo jer se pozicija u vremenskom kontinuumu izvrnula pa vizure postaju sjećanja koja posjeduju nas.

Pula- Grad Interval stoga je svojevrsni otok.
Mjesto produljenog života u ponovnom nastajanju.
Utočište na koje su autori doplovili u potrazi za vlastitim prostorom u sebi."

Opširnije:
https://www.igorzirojevic.com/interval-city

Izvor:Culturnet.hr

Gospodar lutaka, 9. dio


5.

Zanimljivo je da sam dugo, još od studija, do prije nekoliko godina stvarala svoju biblioteku, pažljivo sam birala naslove, sve to uvodila, označavala, da bih negdje nakon rastave od svojega lutkara, kada sam selila u svoj stan u ne previše finom Savskom gaju, sve to lijepo odnijela što u staračke domove, a što u škole. Imala sam osjećaj da se moram riješiti toga tereta ne bih li mogla krenuti dalje. I upravo se tako dogodilo: odmah, tek mjesec dana kasnije našla sam ovaj posao (do kojeg od travnja do srpnja pa onda od rujna do kraja listopada svakodnevno putujem punih 90 kilometara u svakom smjeru, od čega deset nije čak ni na autocesti), u kojem sam se jako brzo snašla, naime, osnovna škola u vukojebini je jedna stvar u odnosu na srednju školu, posebno kada se samonaziva elitnom, posebno kada je riječ o obavezama koje nastaju izvan nastave, naime, ovdje imam osjećaj da su te obaveze zabava, dok su tamo bile pakao roditeljskih prigovaranja, bezobrazluka, iskazivanja društveno uvjetovanih statusa i priznavanja samonerazumljivih pozicija moći, kreveljenje napuhanih tinejdžerica i prenemaganje kolegica koje nikad nisam ni prihvatila kao kolegice, a što je očito bilo i uzajamno, naime, ni nakon gotovo 15 godina života u Zagrebu, mene je valjda još uvijek bio glas neke neuke seljanke koja je, eto, igrom slučaja, upecala muža glumca, doduše lutkara, ali glumca, ipak s nekom ozbiljnom reputacijom i potencijalom “poznatih i slavnih”, ipak s nekim obiteljskim zaleđem, njegovi su valjda od stoljeća sedmog bili u Zagrebu starosjedioci, iako je njegova baka s mamine strane zapravo došla iz Međimurja, a otac je bio Ličanin, no nema veze, meni ni otac ni majka nisu bili iz Zagreba, također nisu bili ni iz nekog prestižnijeg grada, a nisu bili ni prestižnije obrazovani, štoviše bili su seljaci, a to je jako obescijenjeno i malo vrijedno, čak je i pojam “uhljeba” bolji od seljaka, dakle, ja sam bila bez tog obiteljskog zaleđa, bez onih uhljeba koji su mojoj prosječnosti mogli davati barem malo na prestižu, da zaključim - manje vrijedna i manje cijenjena. Ili se to meni tako činilo uslijed kompleksa koje sam i ne želeći zaradila, ne znam? Možda sam i sama patila od priviđenja, naime, sve se to počelo kotrljati u jednom smjeru u kojem nije postojala nikakva stabilna i čvrsta os o koju bih se mogla uhvatiti, da, bila je to mama i bila je to Lana, ali nije bilo nikoga trećega, nije bilo ništa što bih sama posebno cijenila, pa stoga, što bi netko drugi to moje živovanje i dosege cijenio više od mene same. Da se razumijemo, ti se kompleksi hrvatske provincije nikada nisu izliječili, pa tako kada čitam neki roman iz 19. stoljeća, mogu prepoznati vlastite traume.

Zrinko Šimunić, Gazela


O kako si lijepa, prijateljice
kad radiš svijeću
u poprečnoprugastim čarapama
Tvoje je tijelo
tijelo pjesme

Igor Petrić | Evo


Samo malo poticaja treba
i sve nestat će.
Svi problemi, sva nadanja,
ništa neće ostati.

srijeda, 8. kolovoza 2018.

Robert Tomšić | Onda kada padnem


Rekla si kako me opravdavaš.
Rekla si da me voliš.
Rekla si da sam lažov.
Slušao sam, nisam te gledao u oči.
Onda si nabrajala sve najgore što se dogodilo
u našemu životu, govorila si samo o meni.
Nabrajala si sve moje greške,
moje padove, male, ali i one najteže za tebe.
Slušao sam, prazan i osjećao samo tugu.

Luka Tomić | U toplo srce tvoje


U mom srcu tako hladno je
mogu li u toplo srce tvoje
obećavam, neću ga osvajati
samo bi htio prespavati
U mom srcu hladno je
zašto ti to ne kažem
kako da pobijedim u sebi stid
kad ti trebam izreći ono od čega sam ranjiv
i koliko me liječi biti na tvom ramenu
kao najmekšem raju kojeg mogu zamisliti

Božica Jelušić | Ferije iz vremeplova


Ilustracija: Katarina Henc


za Sonju Smolec

Po prašini smo gazili vreloj,
Kukuruz žvačući napola pečen.
Kao što dolikuje družini smjeloj,
Ljubili breskvu u obraz natečen.

Kraj mlina igrali se, loveći žabe,
Smolav put risali kroz polje duhana.
Tepci ne bijasmo niti barabe,
Već đačka družina razigrana.

Ogrozdi, kruške i modre šljive,
Bili su naši po cijelom selu!
Ne pamtim boje crne ni sive,
Na tome prazničkom karuselu!

Majčinske ruke, očinski zanati,
Za nas su stvorili svijet slobode,
I nitko nije htio ni znati
Kamo od raskrižja putevi vode.

U rujnu školsku smo užinu jeli,
Zavidni ptici na tankoj grani.
U klupe škripave potom svi sjeli,
Remenjem dužnosti već opasani.

Flora Green