Kolumne

utorak, 24. travnja 2018.

Blanka Will | Bilješke s putovanja u Iran 2


Palača Golestan, vrt.
(O slojevima palače Golestan, rezidenciji Niavaran, o krizi identiteta i o tomu zašto u Iranu tako malo ljudi puši)

Palača Golestan, Đulistan, Ružičnjak, sagrađena na mjestu nekadašnje citadele, najstariji je očuvani dio Teherana. Nakon ugodne vožnje busom od armenske crkve do središta grada, ulazimo u područje palače, a nje nigdje. Kamo okom kreneš zelenilo, stabla, aleje cvijeća, voda, bazenčići, vodoskoci, potočići, klupice za odmor od diskretno ukrašenog klesanog mramora.

A onda, rajski prizor: u stilu starog perzijskog vrta, veliki ukrasni bazen, sa strane drvoredi s cvijetnjacima, a na vrhu Palača obložena glaziranim pločicama različitih veličina s arabeskama, cvjetnim motivima, motivima iz perzijskog pjesništva, mitologije, sve prokomponirano tolikim skladom da ne znaš jel pustiti oku da upija taj sklad, ili da slijedi detalj, ili da promatra odraz svega u mreškanju vode. 

Palaču Golestan je u 16. st. dao izgraditi Abbas I. Šah, najmoćniji vladar iz dinastije Savafida, graditelj i ljubitelj umjetnosti. Tijekom stoljeća je nadograđivana. Abbas Šah vladao je iz Isfahana, tako da Aga Mohhamed Kan, iz azerbejdžansko-turkmenske dinastije Kadžara, u 18. st. glavni grad premješta u Teheran, a Palača Golestan postaje sjedištem ove dinastije koja je vladala Iranom do 1921. Zanimljivo je da se sredinom 19. stoljeća Kadžari postupno okreću Europi, zapravo daju u koncesiju modernizaciju zemlje. Sve se zahuktava 1908., pronalaskom prvih izvora nafte. Već 1909. osnovana je Anglo-Persian Oil Co., 1914. britanska flota s ugljena prelazi na naftu, 1914. britanska vlada postaje većinski vlasnik u Anglo-Persian Oil Company. 

Nakon Prvog svjetskog rata, u kojem je Iran bio neutralan, okruženje se mijenja, u zemlji vladaju neredi, državna blagajna je prazna. Koristeći nemire u zemlji i prijetnju britanske hegemonije, časnik iranske vojske Reza Khan 1921. izvršava vojni udar i dolazi na vlast kao prvi vladar nove dinastije, one Pahlavija. Zadnji kadžarski vladar, Ahmad Šah, napušta zemlju i odlazi u Pariz.

Pročelje Golestanske palače, vrt, u profinjenom su stilu iz vremena Abbas Šaha, unutrašnjost je druga priča. Čim uđeš, u startu te satre težina demonstrativne raskoši, da ne kažem kiča: goleme prostorije, posvuda mozaici od komadića zrcala, pa se osjećaš k'o u kabinetu ogledala. Blješte kristalni lusteri, zlato, srebro, mramor. Vrišti unutrašnjost palače Kadžara posvema lišena, upravo suprotna, ljupkosti i profinjenosti koju sugerira njezino pročelje. Namještaj je u nekom od francuskih stilova, naslijeđe Reze Pahlavija, kojemu je to bila službena palača, ne i rezidencija. Tu se okrunio carem. Krunidbom je Reza Pahlavi, sin časnika koji je izvršio državni udar, uzeo titulu cara Šahanšaha (vladara nad vladarima). K tomu je, 1971. u Perzepolisu organizirao veliku proslavu povodom 2500 godišnjice Perzijskog carstva, po svoj prilici zbog nedostatka legitimiteta u vlastitoj zemlji, i povećanja ugleda u inozemstvu. 

Palača Golestan, detalj
Zanimljivo je kako slojevi palače Golestan, od pročelja iz vremena Abbasa Šaha građenog umjetnički tananim stilom – preko prenapuhanog interijera koji odražava vladavinu dinastije Kadžara – pa do francuskog namještaja Pahlavijevih, barem meni, upućuje na krizu identiteta - koja se stoljećima, od vladavine Safavida nadalje, uvlačila u Iran.

Gužva unutra je neopisiva, i vrućina. Jedva čekam izaći van, u vrt, na kavu. Tamo smo zatekli dvije curke iz Švicarske, jednoj su roditelji iz Kruševca, drugoj iz Splita. Sjede i piju čaj. Odlučile su se putovati Iranom tri tjedna tipa bed and breakfast. Već tjedan dana su na putu i nisu imale nikakve neugodnosti, dapače. Naručujemo kavu. Iranci baš nisu od kave, više piju čaj, neku vrst iranskog crnog čaja, koji je zapravo crven. Budući da sam notorni kavopija, nisam probala čaj, a od kave imaju sve od turske do kapućina. Zanimljivo je da jedino nemaju onu arapsku, s kardamomom, kakvu smo kušali u zračnoj luci u Dohi, ali o tomu kasnije.

Nakon Palače Golestan posjećujemo golemi kompleks palače Niavaran, rezidenciju Reze Pahlavija, golem areal od stotinjak hektara, s nekoliko palača, muzeja, pomoćnih zgrada, umjetnih jezera, potočića, vodoskoka, zelenila, cvijeća, a sve to u u podnožju planina koje se nadvijaju nad Teheran kao Sljeme nad Zagreb, ali su puno više, na vrhovima još pokrivene snijegom.

Gužva je i ovdje, jedino što je sve prostrano, pa se rasporedi. Putem kroz park prema glavnoj palači štandovi nude sve moguće: od keramike, marama, baklavi s pistacijama i orasima, alvu, te u Iranu sveprisutnu Coca-Colu, ipak. Pred ulazom u glavnu palaču brončani kip Reze Pahlavija, u vrijeme Islamske revolucije presječen napola, tako da su ostale samo noge. Ne znam jesam li se iznenadila što je i ova palača uređena u francuskom stilu nekog od Lujeva. Šahova supruga, Farah Diba, bila je arhitektica, studirala u Parizu, objašnjava nam Atife, stoga je palaču dala urediti u francuskom stilu. Nisam se dugo zadržavala unutra. I inače nisam od onih koji moraju zaviriti u svaki kutak, to samo zamara, i otežava percepciju cjeline. A o granicma apsorbiranja količine informacija da i ne govorim, bez obzira na pripreme.

Palača Golestan, interijer
Reza Pahlavi Šah se s u traženju legitimiteta s jedne strane nadovezao na staro perzijsko carstvo Ahmenida, a s druge okrenuo Zapadu. Ne samo na način da je dao u koncesiju najveće bogatstvo Irana, naftu i plin, već i čitavim načinom života. Njega i suprugu Farah više se moglo vidjeti po švicarskim skijalištima, mondenim mjestima Europe i Amerike nego u vlastitoj zemlji. Znam to jer u ono vrijeme kad sam živjela s roditeljima u Njemačkoj, majka je od frizerke dobivala staro žutilo. Gotovo nijedan broj nije bio bez slika Reze Pahlavija u odijelu ili fraku, i njegove žene Farah čije su haljine šljaštile k'o prijemna dvorana Kadžara u palači Golestan. Reza Pahlavi nastojao je oko modernizacije, unapređivao školstvo i zdravstvo. Međutim, prema kazivanju samih Iranaca, modernizacija se zbivala prebrzo, i prenametnuto, nastao je vakuum u vodstvu zemlje, problem identiteta se zaoštravao, ljudi su se počeli sve više okretati vjeri, što mi zvuči nekako poznato. Islamska revolucija 1979., po svoj je prilici bila predprogramirana. Zna se da svaka revolucija puno jede, poznato je i što, odnosno koga. Kao i teokratska država, uostalom. Nekako me zebe pri pomisli da ondje gdje mi sve zvuči poznato srećom nema revolucije, ali šuljajuća teokracija kao da viri iza ugla.

Palača Golestan, detalj
Izađem van iz Palače i šetam prekrasnim zelenilom, kupujem kolekciju baklava, Coca- Colu, spuštam se na klupu da zapalim. Odmah se uz mene spustila se jedna Iranka, treba upaljač. Nismo pričale, ne zna engleski, al nema veze, razumjele smo se bez riječi, pušači su ionako sekta. Čudila sam se što u Iranu jako malo ljudi puši, a svugdje je dopušteno pušenje. Onda sam saznala da kutija cigareta košta šest eura, što bi preračunato u naše prilike značilo još jednu nulu.

(nastavlja se)