utorak, 16. listopada 2018.

DHK: Predstavljena knjiga manje poznatih kritika i eseja Antuna Šoljana


vrijeme: 16.10.2018.
url: http://www.dhk.hr

Knjiga Antuna Šoljana 'Lično i literarno', koja donosi njegove manje poznate kritike i eseje, dosad neobjavljene u samostalnim knjigama, već samo u književnoj i stručnoj periodici, predstavljena je u utorak u Društvu hrvatskih književnika (DHK), u čijoj je biblioteci Mala knjižnica izdana.

Promocija te knjige bila je prigoda da se obilježi 25 godina od Šoljanove smrti, uz podsjećanje na njegov život i djelo. 

Priređivač knjige Tomislav Brlek rekao je kako je za "Lično i literarno" odabrao reprezentativan dio esejističke i kritičke produkcije Antuna Šoljana koje on sam nije uvrstio u prethodne četiri knjige svojih kritika i feljtona. 

MMML Studio: rezidencijalni program i predstavljanje knjige


vrijeme: 15.10.2018. - 18.10.2018.
mjesto: Osijek; MMML Studija, Zeleno polje 30

Umjetnik Mario Kolarić sudionik je druge umjetničke rezidencije u sklopu projekta MMML Studija (Udruga UKRO) koja započinje u ponedjeljak, 15. listopada, u prostoru MMML Studija (Zeleno polje 30, Osijek). U četvrtak, 18. listopada, bit će predstavljena i prva knjiga koju objavljuje Udruga UKRO u sklopu projekta MMML Studija, a nastala je tijekom prvog rezidencijalnog programa održanog u listopadu 2017.

Predstavljena knjiga Josipa Pupačića 'Pjesme, ogledi i zapisi'


vrijeme: 15.10.2018.
mjesto: Zagreb

Knjiga izabranih djela Josipa Pupačića 'Pjesme, ogledi i zapisi', koju je u nizu 'Stoljeća hrvatske književnosti' priredio Nedjeljko Mihanović, predstavljena je u ponedjeljak u Matici hrvatskoj u Zagrebu.

Knjigu su predstavili akademici Josip Bratulić i Tonko Maroević, urednik knjige Josip Lisac, književni kritičar Tin Lemac i priređivač Nedjeljko Mihanović.

August Šenoa dobit će spomen-ploču u Pragu


vrijeme: 17.10.2018.
mjesto: Češka Republika; Prag

Spomen-ploča u povodu 180. godišnjice rođenja hrvatskoga književnika Augusta Šenoe bit će otkrivena u srijedu, 17. listopada u Pragu, objavilo je Hrvatsko-češko društvo. 

Dvojezična spomen-ploča postavljena je na inicijativu Hrvatsko-češkog društva iz Zagreba i hrvatskoga Veleposlanstva u Češkoj, a nalazi se na Karlovom trgu (Karlovo námĕstí) gdje je Šenoa neko vrijeme stanovao tijekom studija na Pravnom fakultetu Karlovog sveučilišta od 1859. do 1865.

Na prigodnoj svečanosti spomen-ploču će otkriti hrvatska veleposlanica u Češkoj Ines Troha, saborski zastupnik i izaslanik zagrebačkog gradonačelnika Vladimir Bilek, predsjednik Hrvatsko-češkog društva Marijan Lipovac i nasljednica obitelji Šenoa Jasmina Reis.

Idejni nacrt ploče izradio je arhitekt Vlado Milunić, Hrvat koji od 1956. živi u Pragu, a suautor je svjetski poznate praške zgrade "Kuća koja pleše".

Književni petak | Harry Potter i uspon nacizma na suvremenom zapadu


Serijal knjiga o Harryju Potteru autorice J. K. Rowling, kao i prateći filmovi, ostavili su dubok trag u književnom i svjetonazorskom stasanju mnogih danas već odraslih ljudi. Jamačno ne bi bio tako intrigantan da, kao i sva literarno vrijedna fantastika, kroz prizmu imaginarnoga svijeta ne progovara o trenutku u kojem je nastao. S obzirom na planetarni uspjeh serijala, opravdano je pitanje čime se zapravo on bavi i čime je od samog početka privukao pažnju prvenstveno djece i mladih, ali i šire, te u kojoj mjeri ostaje aktualan i danas, više od dvadeset godina nakon objavljivanja prve knjige. 

Pisac, prevoditelj, urednik i ilustrator Aleksandar Žiljak izložit će provokativnu, ali itetako utemeljenu tezu da Harry Potter govori o usponu nacizma u suvremenom zapadnom društvu. Nacizam u ovom kontekstu shvaćen je kao stanje duha, koje se perfidno uvlači u suvremene političke svjetonazore i programe, a serijal J. K. Rowling razotkriva niz njegovih (starih i novih) strategija. (P. M.)

Aleksandar Žiljak rođen je u Zagrebu 1963. i samostalni je umjetnik od 1997. Autor je više zbirki priča i romana "Irbis", "Poseidonia", "Zagonetka Zmajskih otoka" i "Ndanabova djeca". Objavljivan i u inozemstvu te je višestruki dobitnik Nagrade SFera za ostvarenja na području znanstvene fantastike.

Urednica i voditeljica je Petra Mrduljaš.


Veselimo se vašem dolasku!

Predstavljena knjiga "Ki, ča mi?" u Narodnoj knjižnici i čitaonici Halubajska zora


Povodom obilježavanja Mjeseca hrvatske knjige, u Narodnoj knjižnici i čitaonici "Halubajska zora", Marinići 15.10.2018. s početkom u 19 sati, održan je književni susret sa spisateljicom Tatjanom Udović mag. cult. te predstavljanje njene knjige "Ki, ča mi?": sto dijalozi z besedami po dva slova.

Spečifičnost zbirke "Ki, ča mi?"je u mogućnosti kreiranja dijaloga od riječi sačinjenih od samo dva slova, čime autorica prikazuje bogatstvu čakavštine.

Recenzentica Tatjana Jedriško Pančelat napisala je: „Samo dva slova su dovoljna spisateljici Tatjani Udović da nam priredi kazališnu predstavu na domaći način – od srca čakavskog narječja.

Dijalozi su živi snagom, ispunjeni humorom i duševnošću čovjeka primorskog kraja. Zbirka dijaloga Ki ča mi stoga nam donosi izvornost čakavštine, njenu posebnost i vrijednost, koju je autorica preusmjerila ka čitatelju. Prizori su nadahnuti i čitatelja će osvježivati.

S obzirom na njenu poletnost rijeka pisane besede će se nastaviti, na našu radost, u nekim novim njenim plemenitim djelima!“

Vedran Volarić | Ulomak iz romana „22 stoljeća“ (3. stoljeće „Ubojstvo“)


Uvod

Nije oduvijek bilo teško. Možda me nekoć volio. Htjela bih vjerovati da je bio ono što je tvrdio – moj mjesec. Vjerovala sam njegovim riječima, smatrajući ih iskrenim i magičnim. Ne bih se bunila kada bi povremeno povisio glas na mene, ne bih prigovarala kada bi mi rekao da mu je moja hrana odvratna i ne bih bila nerazumna kada bi noćima ostajala sama doma. Ali kao što svemu dođe kraj, jednog dana veoma nalik onome kada smo se upoznali, došao je kraj mojem strpljenju. Odlučila sam mu se osvetiti za svu bol koju mi je nanio, za lažne riječi ljubavi te za neprospavane noći i umorne dane. Morala sam to učiniti jer druge opcije nije bilo; ili on ili ja. Ja koja nisam htjela napustiti svijet živih, ja koja sam se bojala susreta sa Stvoriteljem neba i zemlje i ja koja sam htjela prije smrti biti još jednom sretna. Baš kao što sam to bila kada sam ga upoznala i zaljubila se u njega. Nije to bilo tako davno, ali iz današnje perspektive čini mi se kao da govorim o nekom drugom svijetu, o nekom drugom životu i o nekoj drugoj osobi. Pamtim svjetlost kada je sve lijepo započelo i tamu kada je sve ružno završilo; kada sam mu uzvratila sramežljivi osmijeh i kada sam mu zabila nož u leđa.

Sovjeta Grubešić | Oplakivanje pčela


*

Gledam zaljubljeno u zelenkaste oči čovjeka jedva čujući kako mi govori da nikada neću znati koliko me voli. Prepoznajem te riječi po pokretima usana u kojima stanuje moja sreća, strast i povjerenje.Ruka se sama podiže oko njegova vrata obavijenog tananim mirisom znoja pomiješanog s aromom suhih latica jesenjih žutih ruža, dok drugom skidam naočale, pa igra započinje njegovim smijehom… ne, ne samo naočale, nastradao sam…

To je jedino što mi ne prija u višeljetnoj zajednici. Ljubljenje je za njega ubijanje mačke. Dok me cmače, jedno oko mu kruži prema televizoru… tko li boksa, pitam se… i opravdavam… slojevit je, zaboga, svatko je drugačiji. Jednom je stoički uspio odslušati do kraja Smrt anđela , možda zbog izgleda gudačkog damskog kvarteta, ili kvinteta, ne sjećam se, no bilo je divno…i mislim, Novembarske kiše Gansa.Ponekad strpljivo sluša o kvantima, zakrivljavanju prostora, nebulama i Ortovom oblaku, ponekad mu se svidi knjiga donesena iz gradske knjižnice.

No, kada čujem kapiju, znam, vratio se iz marketa. Nosi svježu ćebatu usput berući poneki cvjetić za mene. K vragu kvantovi i kvarteti…ova ljubav se ne može potrošiti… u kožu mi je utkana.

Zrinko Šimunić | Tango





noge koje plešu tango
plešu … u mjestu

pa se zavrte u jednu
treperavu … gestu

noge koje dišu tango
dišu polako

pa sve brže, snažnije

polete u zaobalje milja
tamo gdje duša ne smije

tamo gdje se nebo
smije, a tijelo umire

pa se predaju
pa klecaju, pa se vrate

u mirisu morskih trava
u šapatu smilja

pa krenu
još jednom

noge koje plešu tango
imaju … jake listove

i čipku
koja nestaje

ponedjeljak, 15. listopada 2018.

Dejan Ivanović | Poklanjam ti ovo vreme




Poklanjam ti vreme koje drugačije počinje da teče.
Prividno izjednačenu sadašnjost sa prošlošću,
zaumnih rituala u anomalijama ustalasale vode.

Kad strujanje proključalih fontana u ekstazi 
magijske igre duha, otvorenog prema svemu što postoji 
zapljusne, pod zadremalom obrednom paučinom ...

Izgubljenu radost, zagonetne ideale mladosti. 
Iskreni šapat, mobilnost čulnih reči 
u simbiozi straha i uznemirujuće ozbiljnosti.

Sve što kod sebe smatram vrednim.
Plodnost oaza, izazove obala udaljenih reka  
i duboku anksioznost obazrivog iščekivanja ...

Možda naposletku, pod stresom ruševina  
strogih uzglavlja, pokislih fenomena poslednjih želja , 
nečije srce iznenada zakuca prazninom, odmeklo ..?

Boris Kvaternik | Napuštena obala




Duga zima sporo prolazi,           hladna kiša šamara školjke,
Zle vijavice i nevere                glođu trošne daske ko boljke.
Stare i osamljene klupe                 na samom pragu oceana,
Gdje bura ožeđalo ljubi          slabašnu svjetlost golog dana.

Dani teku, sve ipak stoji,               drvo i kamenje drže dah.
Od pomisli na pustoš zime           i vječni suton njih je strah.

Kad glas ljudi opet ispuni                opustošenu razglednicu,
Kad dopre do uha šum mora,            oko u letu ščepa pticu,
I valovi utisnu toplo                        slane poljupce na tijela,
Od kamenčića sred pustoši              sklopit će se slika cijela.

Igor Petrić | četrdeset i četiri stiha




Svijeća se topi.
Ljudi prolaze u tišini.
Ulica mala ne može primiti
svu tu gomilu mesa.
Pripadam li joj
ili jednostavno ne postojim?
Ne znam! Sve su to gluposti,
ta pitanja,
ti nerazumljivi odgovori.
Ustvari nemam vremena za ništa.
Ništa ni ne osjećam u zadnje vrijeme.

Mjesec hrvatske knjige u Velikoj Gorici započinje Turbooksom – malim književnim festivalom


Od 15. listopada započinje tradicionalna manifestacija Mjesec hrvatske knjige koja će i u velikogoričkoj knjižnici biti obilježena nizom književnih događanja. Najveću novost u programu za sve Velikogoričane svakako predstavlja Turbooks – mali književni festival – koji će tijekom tri dana (od 16. do 18. listopada) dovesti u naš grad istaknute književnike za odrasle i djecu. Tri književne matineje i tri večernje književne tribine obilježit će susreti s Damirom Karakašem, Kristianom Novakom, Nadom Mihoković-Kumrić, Sonjom Smolec, Jasminkom Tihi Stepanić i stripašem Danijelom Deverićem. Pozivamo sve zaljubljenike u knjigu da nam se pridruže na ovim književnim druženjima i upoznaju neke od najpopularnijih i najnagrađivanijih književnih imena domaće književne scene.

mhk2018-programska-naslovnaNiti ostatak Mjeseca hrvatske knjige neće ostavljati mjesta dosadi – predavanja, radionice i izložbe koje smo ove godine pripremili uglavnom će biti u skladu s ovogodišnjom temom Mjeseca hrvatske knjige (U)čitaj nasljeđe! s naglaskom na najstarije hrvatsko pismo – glagoljicu.

Kompletan program Mjeseca hrvatske knjige uskoro će biti dostupan i putem tiskane programske knjižnice u svim lokacijama knjižnice, a dotad provjerite što nam sve slijedi na sljedećem linku:



24. Sa(n)jam knjige u Istri 2018.



U Puli će se i ove godine u redovitom terminu, na prijelazu iz studenoga u prosinac, održati kulturna manifestacija, u hrvatskim, europskim i svjetskim koordinatama prepoznatljiva po načinima predstavljanja knjižnih sadržaja. U jedanaest festivalskih dana Sa(n)jam knjige u Istri okupit će u prostorima povijesne palače Doma branitelja, ali i na drugim formalnim i neformalnim točkama gradskoga tlocrta, više stotina sudionika, autora i promotora, nakladnika i knjižara te tisuće posjetitelja koji čitaju u Istri ili u Istru dođu zato što čitaju.

Sa(n)jam knjige u Istri ove se godine kao programske poveznice drži teme Sloboda. Ta će po sebi velika tema zasigurno dobiti posebnu boju iz regionalnog programa s makedonskim piscima – Makedonija čita, književnosti maloga jezika koja se poput slobode svojom snagom prelila daleko preko rubova vlastitoga zavičaja.

U 24. Sa(n)jam knjige u Istri uvest će nas prvi afrički dobitnik Nobelove nagrade za književnost, nestor postkolonijalne književnosti i borac za slobodno društvo, Wole Soyinka. U plejadi naših autora–slobodara slijedi Peter Sloterdijk, znameniti njemački pisac i svjetski utjecajan mislilac.

Nadaleko su poznati i našijenci Mirko Ilić, ilustrator i dizajner s njujorškom, te Goran Stefanovski, dramski pisac i filmski autor, s londonskom adresom.

I ove godine imamo gosta s Islanda, pjesnika i romanopisca Eiríkura Örna Norðdahla, s knjigom Zlo. Norveški filozof Lars Svendsen govorit će o filozofiji straha, zla i slobode, a izraelski filozof Ishay Landa tumačiti zagonetke masovnog društva.

Dolaze i klasik talijanskog stripa Vittorio Giardino, mlada makedonska književna zvijezda Rumena Bužarovska, a domaće slobodarske boje zastupat će Žarko Paić, Rajko Grlić, Ivana Dragičević, Danijel Žeželj, Sinan Gudžević, Borivoj Radaković, Julijana Adamović, Darko Berljak i dr. 

Njihove knjige, a i njih same, moći će se naći u sajamskoj knjižari. Ove godine postavljamo salon knjiga s naslovima više od 200 domaćih i stranih nakladnika, izloženima po uzoru na klasične, raskošne knjižare Buenos Airesa. 

Od 29. studenog do 9. prosinca u više od 70 programa kretat ćemo se mitskim, književnim, ali i stvarnim zemljama slobode, od Jeruzalema i Visa do Istre – Makedonijom, Nigerijom, Islandom, Njemačkom, Italijom, Austrijom, Norveškom, Izraelom, Španjolskom, Slovenijom, Hrvatskom… Sa(n)jam knjige u Istri zatvorit će velik pisac koji će, nadamo se poput Orhana Pamuka, iz Pule otići u Stockholm po svoju Nobelovu nagradu – Javier Cercas, za mnoge koji ga čitaju najvažniji suvremeni europski autor.

Sajamski program i teme bit će zaokruženi izložbama Tolerancija i Poljski plakat: Tijelo Mirka Ilića, kuratora, Sloboda Alema Ćurina i Dick Skinners Tadeja Vaukmana. 

24. slobodarski Sa(n)jam knjige u Istri posvećujemo, već od otvorenja, uspomeni na Predraga Lucića, koji je našu priču povezivao s mnogim svjetovima i koji će i ove godine biti zastupljen u više festivalskih programa.

nedjelja, 14. listopada 2018.

Boris Kvaternik | I


U mome dodiru nema ničega
Osim sjećanja na prošli tren.
U prstima zaleglo se inje
Otopljeno još jutros,
Prije pet milijuna godina.
Trenutnost je skučen kavez
U kojem nervozno,
S lijeva na desno
I s desna na lijevo
Korača gladni tigar uma.

Prst je promatrač
Što džepnim zrcalom
Nastoji proviriti iza uličnoga ugla.

Ispruženim kažiprstom,
Tom pobjedonosnom strijelom
Nekako uvijek upiremo
Iza svojih leđa.

Prst još danas - sutra kost - jučer začahurena leptirica.

MIlica Lesjak Neću sutra, želim danas


Kad se korov raširi po polju,
zahvati i zemlju plodnu,
teško ga je iščupati,
iskorijeniti još teže.
Sve divlje i otrovno mora umrijeti,
ne bi li sjemenje opet niklo.

Slavica Gazibara | Violina


nečujno šumom prolazi jesen
prisno se bliži obojenim osmijesima
i dok violina bez riječi
pjeva ljepotu
a srce raste
vjeđe se polako spuštaju
otvaraju pogled duši
u san

čežnja uzdahom isprati
šišarku hrasta
na umornu travu

ne boj se
pomisli
još će ih doći a
majka za vas čuva
pokrivač



subota, 13. listopada 2018.

Sanijela Matković | Noć uštapa


Noćas te skrivam
u prosto proširene rečenice.
Noć je uštapa.
Dok mjesec rasipa sjenke,
nadijevam ti
imena planeta.
Jer, tvoje se ime ne izgovara.
Tvoje se ime šuti.
Inače bi ga
radoznali cvjetovi,
odali
bosim patuljcima.
Brzo će zora.
Sutra miriše
na ostatke
zvjezdane prašine.
Jutro nježno
razotkriva sjenke.
Sve je vidljivo,
osim tebe,
i tvoga imena
sakrivenog od prolaznosti.

Boris Kvaternik | Čarobnjaci iz davnine


Kako li je čarobno u nijemim noćnim razgovorima
Opijati se duhovima veličanstvenih mrtvaca!
Njihove su riječi drevno čaranje i magija
Koja ruši zidove prostora i vremena.
Njihove su riječi strijele dupkom pune srca
Precizno usmjerene u metu znatiželjnog uma.

Marica Žanetić Malenica | Priča sa sretnim krajem



Izlazimo iz učionice, kratak je predah. I dok drugi sudionici radionice puše, čavrljaju, smiju se, razmišljaju o pričama na kojima upravo rade, ja odlazim u dnevni boravak. Lamperijom obloženi zidovi daju toplinu prostoru. Gledam u drvo i kao da čujem pucketanje vatre davno zapretane. Dozivam mislima život u nekadašnjem dvorcu. Vjerojatno nije bio tako bajkovit kakvim ga zamišljam.

Robert Janeš | Samo još jedan razgovor



Sjest će u maleni café na samom rubu
kvartovskog parka i zapaliti svatko svoju
cigaretu pa će jedno od njih spomenuti
bezimen teret neba zanemarenog od
sunca raščetvorenog podmuklim brodovima
od nezainteresiranog konobara naručit će
svatko svoje piće drugo od njih će govoriti
o tragovima u prostoru šutnje o koracima
kroz tišinu nemoći ugasit će naizmjence
cigarete u pepeljari i popiti po gutljaj
pića nakon čega će se jedno od njih prisjetiti
sjena u hodnicima sagrađenih od uspomena
koji vode do vrta unutar zidova od teških
materijala zatim će pogledati na satove s
paukovima umjesto kazaljki koji pletu
vremenske mreže za hvatanje sakupljača
snova dovršit će piće i platiti račun prije
nego ustanu i onda će otići svatko na
svoju stranu kreveta

Otvorena vrata zagrebačke glagoljaške riznice



Dragan Miščević | Tri knjige Sonje Smolec


U suvremenoj hrvatskoj dječjoj književnosti treba istaknuti tri značajne knjige Sonje Smolec koje svojom tematikom ukazuju na problem odnosa roditelja i djece u suvremenoj obitelji. To su Prva klupa do prozora, Moja sestra Sarah i Moja polovica mjeseca. Romani o životu djece u neskladnim obiteljima koje djeluju skladno i funkcionalno, sretno i zadovoljno, ali se moramo upitati, pogotovo u današnje vrijeme, interneta, i ostalih dostignuća tehnike i napredne tehnologije nisu li roditelji ti koji pomalo zaboravljaju djecu. Nije sav uspjeh niti u ocjenama i brizi za ocjene, niti je roditeljska briga za ocjene najbitniji odnos među roditeljima i djecom.

Prva klupa do prozora nenametljivo, a kroz igru i prijateljstvo dvoje vršnjaka Igora i Eme priča o tužnoj sudbini djevojčice Eme koja se bori s bulimijom. Igorova sestra Veronika također upada u nevolju s hranom jer želi biti manekenka.

Uz vješto pričanje svakodnevnih događaja autorica nas šokira završetkom, koji smo željeli da bude sasvim drugačiji, a koji je stvarna sudbina mnogobrojne djece čiju bolest roditelji kasno primijete.


Moja polovica mjeseca 
nas upozorava na opasnosti koje vrebaju s interneta. Pubertet je faza u dječjem životu kada nastupaju nagle promjene. Od poslušne i dobroćudne djece preko noći postaju buntovnici bez razloga. Sve im smeta. Svemu se suprotstavljaju očekujući razumijevanje tamo gdje im ruku pruža opasnost. Melita i Damir zbog očeva zanimanja često mijenjaju boravište. Nakon Londona, Berlina dolaze u Zagreb.

Roditelji su zauzeti svojim brigama i problemima te se Damir odlučuje za bijeg s Facebook prijateljom Borisom Bo nazad u Berlin gdje mu je djevojka. I tako dospijeva u nevolje. 

Autorica se odlučila za sretan završetak unatoč svim nedaćama koje je oteti dječak proživio, ali mnoge stvarne priče završavaju tragedijama, fizičkim i psihičkim.

Napeto, uzbudljivo i čitko štivo za odmor i razmišljanje. Lektira za mlade, ali i za roditelje.

Moja sestra Sarah uvodi nas u svijet paranormalnog, nesvakidašnjeg i neočekivanog. U svakom slučaju stvarno i  nestvarno isprepliću se u jednu uzbudljivu priču  koja nas svojom jednostavnošću i tečnošću pripovijedanja uvodi u normalan svijet nenormalnog. Uvjerljivošću i točnošću opisa i pripovijedanjem „osobnih“ doživljaja Sofija nas vodi u doživljaje s one druge strane između jave i sna, mašte i zbilje. Sve je pomaknuto s onu stranu ogledala, ali djeluje zbiljski i stvarno.
Možda nas i nehotice književnica vodi kroz živote djece koja unatoč prisustvu roditelja samuju i traže svoje putove na kojima će biti primijećeni. Naizgled su sve obitelji u sva tri djela sređene, i stabilne, osim Emine iz romana Prva klupa do prozora, čiji su roditelji razvedeni. Ne oskudijevaju ni u čemu. Složni su. Vode brigu o djeci, ali ipak se osjeća otuđenost između djece i roditelja. Uska pukotina kroz koju proviruje nevolja.

Sva tri djela odlikuju se originalnim usporedbama u opisu likova, ambijenta, atmosfere i emocionalnih izljeva. Posebno su mi se dopale usporedbe: „ Najprije jedna, a onda jedna za drugom u nizu. Kao ukrasi na Trgu bana Jelačića.(mama trudna drugi put)“,  „brada mu se objesila kao da mu je netko prikvačio uteg“, „osmijeh kiselih krastavaca“, „oči su joj postale velike kao dna iz kojih smo pile sok“.

Roman se čita s užitkom. Paranormalno i pomaknuto od stvarnosti postaje tako jednostavno i normalno da nas privlači i oduševljava. 

Tek u nekoliko naznaka doznajemo o židovskim običajima, koji bi mogli biti i opsežniji da se bolje upoznamo s kulturom i vjerovanjem drugih naroda, koji žive tik uz nas ili pored nas, a o kojima ne znamo ništa, a o njima donosimo svoje sudove i zauzimamo negativne ili pozitivne stavove. 

Kroz lik tante Anne književnica tek uzgred ističe da je za vrijeme holokausta, najvećih zločina u njemačkim logorima smrti, bilo pojedinaca koji su pokušavali i spašavali zatočenike izlažući svoje živote. Tante Anne je iz logora smrti spasila njezinu baku Klaru, kao malu djevojčicu. Posvojila je i odgojila kao svoju.

Premda je  Moja sestra Sarah interesantna, čitka i zanimljiva prema mojem mišljenju bilo bi čitkije da je djelo razdijeljeno u više poglavlja, jer poglavlja od pet-šest stranica nas privlače da nastavimo čitanje, a cijeli roman namijenjen mladima, je jedna cjelina što ima svoje prednosti i nedostatke. Prednost je u tome što nas uvodi u košmar normalnih i paranormalnih događaja bez zastoja i prekida, a nedostatak je što mladi čitatelji nerado čitaju opsežnija djela od preko 260 stranica kao jednu cjelinu.

Božica Jelušić, | Balada o krušnom stablu


Franjo Vujčec: Mrtva priroda



















Skruši me u kruhu. Ne dopusti gladi
Da me sretne negdje na sredini puta.
Mi smo ljudi bivši, šutljivi nomadi,
Bez habita ljetna i zimskog kaputa.

Hodamo za zvijezdom, živimo od zraka.
Šamani smo, žreci, ludi pjesmotvorci.
Sitnoj luči vjerni, strepimo od mraka,
Tihi popu mrava, mi smo kruhoborci.

Oholost je zemlju opasala bolom.
Bez žuljeva ruke, grabe nemilice.
I ne mari jezik, riban staniolom,
Okrajaka tvrdih, mrvica za ptice.

Skorjele su zdjele i ognjište zgaslo.
Brazda žitorodna u jari izgara.
Gdje je Krušno stablo usred svijeta raslo,
Sad krtica slijepa tunele otvara.

Ti, što stabla ruše, daj da se umore!
Mahovinom jecaj prašume priguši.
Zrako, koja bdiješ za oblakom gore,
Moćni prst ispruži. U kruhu me skruši.

7. listopada 2018.
Flora Green

petak, 12. listopada 2018.

Gradska knjižnica Kaštela | Književna gastro tribina s Helenom Jakoliš uz predstavljanje knjige


Povodom otvaranja Mjeseca hrvatske knjige Gradska knjižnica Kaštela u ponedjeljak 15. listopada u 19 sati u Nadbiskupskom kaštelu u Kaštel Sućurcu organizira književni gastro susret s Helenom Jakoliš, mladom  autoricom knjige Zdravo i slasno bez glutena koja je iz svoje teške zdravstvene situacije, gdje je kroz dugi niz godina zbog nedijagnosticirane celijakije razvila cijeli niz drugih bolesti i zdravstvenih poteškoća, izvukla najbolje što je mogla i time pomogla ne samo sebi, nego i tisućama drugih u sličnim situacijama.

U sklopu susreta Helena će otkriti odgovore i upoznati Vas s važnostima i izazovima bezglutenske prehrane. Naučit ćete kako jednostavnim koracima promijeniti prehrambene navike na bolje i kako prilagoditi prehranu prema individualnim potrebama pomoću čiste, izvorne i nutritivno bogate hrane. I za sam kraj susreta, Helena će spremiti najslađe iznenađenje i uvesti Vas u pripremu ukusnih slastica bez glutena, jaja, šećera i mliječnih proizvoda.

Kako u suvremenom načinu života posvetiti dovoljno pažnje zdravom načinu ishrane? 

Saznajte više o svemu na tribini s Helenom Jakoliš u ponedjeljak 15. listopada u 19 sati u Nadbiskupskom kaštelu, na adresi Gospojska štrada 1 u Kaštel Sućurcu.


Ulaz je slobodan.

Blanka Will | Jabuke nedjeljnog jutra


- Nakon nekog vremena više ne vidiš natpis ispod kojeg prolaziš. Prva tri tjedna smo stanovale tamo, u arealu, u zgradi bivše komandanture, onda smo se preselile u grad pa smo putovale.

- Četiri mjeseca radile smo u sklopu studentske razmjene u Memorijalnom muzeju: arhiv, knjižnica, izložbeni, konzervatorski odjel, edukacijski, svjedočanstva, pisma, video-zapisi, intervjui.

- Skoro sve su uništili. Ostalo je samo oko sedam posto dokumentacije. To je unutarnji dio Memorijalnog muzeja. Za posjetitelje je otvoren samo vanjski. Godišnje ih je oko tri milijuna. Kao tiha rijeka teku kroz blokove.

- Fotografije su više indirektne, fragmenti prostora i prirode.




Crno mlijeko zore
pijemo ga s večeri
pijemo ga u podne i ujutro
pijemo ga noću
kopamo grob u zraku tamo ne leži se tijesno.

Ruševine obrasle u korov i poljsko cvijeće.

Viče zagudite violine
nek sviraju dublje
vinut ćete se u nebo kao dim
imat ćete grob u oblacima
tamo ne leži se tijesno.


- Čitale smo sjećanja preživjelih.
- Svjetlost i magla. Nazvale smo izložbu tako zato što je to najčešći motiv u sjećanjima zatvorenika.
- Htjele smo prikazati kontrast između poetičnosti fotografskog zapisa i svjedočenja preživjelih.

Kratko su mahnule.

Zamirisalo je po cvijeću i jabukama.


Marija Poplaša i Sara Ranogajec dobitnice su nagrade "If not for Those Ten' za 2017. godinu koju Memorijalni muzej Auschwitz-Birkenau dodjeljuje najboljim volonterima.

V.B.Z. | Ivica Pezelja: "Vatreni u Rusiji" - od nacionalne traume do miljenika svijeta


Ivica Pezelj: VATRENI U RUSIJI
od nacionalne traume do viceprvaka i miljenika svijeta

Srijeda, 17. listopada 2018. godine, u 19 sati
Bulldog Pub, Bogovićeva 6, Zagreb



V.B.Z. predstavlja knjigu o pothvatu hrvatske nogometne reprezentacije na svjetskom prvenstvu u rusiji 

Ivica Pezelj

Vatreni u Rusiji
od nacionalne traume do miljenika svijeta


Autor knjige Vatreni u Rusiji Ivica Pezelj, dugogodišnji sportski zaljubljenik i novinar, ne staje samo na nogometnim statistikama, činjenicama, zapletima, raspletima i njima uzrokovanim emocijama. On se izdiže iznad forme prigodnog spomenara i kritički prati gotovo tridesetogodišnju priču o usponima i padovima nacionalne vrste pitajući se kakve to pouke i vrijednosti iz Rusije treba izvući da bi nogomet u kockicama i nakon Mundijala 2018. ostao ne samo sportski brend nego i neupitni dio nacionalnog identiteta. U tom su smislu Vatreni u Rusiji neka vrsta priručnika za navijače, igrače, funkcionare i sve kojima su kockasti u srcima. Priručnik i podsjetnik za uspjeh na nekom budućem Mundijalu.

Knjiga sadrži brojne dosad neobjavljene fotografije najzanimljivijih trenutaka s utakmica i dočeka u Hrvatskoj.

Tribina | Razgovor s pjesnikinjom



Pjesničko druženje: Vesna Španić i prijatelji pjesnici


Knjižnice grada Zagreba
Knjižnica Dubrava, Av. Dubrava 51a, 1.kat
četvrtak, 18.10.2018. u 18:00 sati

Vesna Španić, profesorica engleskog jezika i komparativne književnosti, rođena 29.4.1954. god. u Zagrebu, diplomirala na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu; radila je kao prevoditeljica te profesorica engleskog jezika u školama stranih jezika, osnovnoj i srednjoj školi;  živi i radi u Zagrebu kao prevoditeljica engleskog jezika.

Član je udruge za promicanje kulture KULTura sNOVAZagreb te aktivno sudjeluje na Zagrebačkim večerima poezije   KULTure sNOVA Zagreb koje uređuje i vodi Zdravko Odorčić. Sudjeluje na pjesničkim festivalima u organizaciji KULTure sNOVA Zagreb i  drugim pjesničkim festivalima u regiji.

Sudjelovala je na Svjetskim umjetničkim igrama u Slavonskom Brodu, World Art Games (WAG) 2017. god: dvije njene pjesme objavljene su  u Knjizi Svjetskih umjetničkih igara (World Art Games Book)  2017.

Pjesme su joj  objavljene u zajedničkoj zbirci poezije jedaneast autora Ljubav ispisana perom, 2017. u zajedničkoj zbirci poezije deset autora Misli zapisujem pjesmom 1, 2018.,  obje zbirke u izdanju KULTure  sNOVA, Zagreb te u 13 međunarodnih zajedničkih zbirci poezije KULTure sNOVA Zagreb: Antologija 2 Facebook pjesnika, 2016., S ljubavlju: Svim na zemlji mir veselje, 2016. Valentinovo u lepršavim stihovima, 2017., Slavonija na dlanu, 2017., More na dlanu: tijelo od soli, 2017., u međunarodnoj zajedničkoj zbirci poezije Produkcije RROMi KULTure sNOVA, Slušajte ljudi-Ašunen Rromalen, 2017., Zagreb na dlanu, 2017., Dubrovnik na dlanu, 2017., Svim na zemlji mir, veselje, 2017., Dušom tebi za Valentinovo, 2018. More na dlanu: stihovi šapuću školjci, 2018 , Zagreb na dlanu, 2018.  i Slavonija na  dlanu, 2018.

U izdanju Udruženja slobodnih umjetnika Australije (Australian Asociation of Free Artists) tijekom 2018. god. pjesme su joj tiskane u publikaciji s međunarodnim sudjelovanjem GENTLE WORD na engleskom jeziku.

Objavljena joj je pjesma u međunarodnoj zbirci poezije Una stihom zagrljena, Bihać, Cvrčak, 2018.
U listopadu 2018. god. pjesme će joj biti objavljene u međunarodnoj zbirci poezije  Snovi sjećanja 2, nakladnik Redak,  2018.

U dvojezičnom hrvatsko-engleskom izdanju, tiskana joj je samostalna zbirka poezije
NE BIH  SMJELA  I SHOULD NOT, KULTura sNOVA, Zagreb, 2017.

Facebook


Igor Petrić | dvije tri riječi


ruka u ruci
jedno uz drugo
dišemo
živimo
promatramo
i stvaramo

jedno uz drugo
jedno za drugo
postojimo
gledamo
i hodamo zajedno

ruka u ruci,
srce u srcu
tijelo uz tijelo
budni smo
i sanjamo

gledamo
živimo
jedno uz drugo
jedno za drugo
rastemo
i starimo

Milica Lesjak | U ime razuma


Razlijeva se ovozemaljsko vrijeme,
posrće neomeđeno trajanje,
strepnja osmijehe skriva,
nada se u hropcu zadaha guši.

zaboravismo vrijeme  kad smo se rodili,
kad smo djecu u život gurnuli,
kad smo zadnji put prag rodnog doma prekoračili,
nekoj drhtavoj starosti utjehu pružili.

Zrinko Šimunić | Crni trokut


Baš mi je bilo lijepo
kad sam joj ugledao
krajičkom prozora
crni trokut među nogama

Baš vintage

Moju malu
vrijednu susjedu, mršavicu

Čiji prozori mirišu
mirom
planinskog jutra

Čiji su kreveti
postelja vjetru

Čiji su ljubavnici
prolazni
kao nesanica

A i kad je svi
dragani napuste

Ona će sjesti na rub kade
i u gustoj pjeni
timariti svoje noge u dugim, dugim ...
potezima kista

Pogledom
poljubit ću joj stopala
i lizati prste

A u snohvatici
ispod kapka svog trećeg oka

mazit ću joj usmine
vlažne
i halapljive
... kao pjesma

četvrtak, 11. listopada 2018.

Sanijela Matković | Svitanje


Sinoć si mi
darovao more.
Jutros sam iz njega
otribila bisere i školjke.
Ostala je
samo
voda i sol.
Dovoljno za sreću!

Dejan Ivanović | Ona























Ona, kao takva ...
Inspiracija bez limita
prepoznatljiva, na platnu Gustava Klimta  
uhvaćena u konce kontasta, kolorita
koncepte impresija i zapisa
nedokučivih dometa
proaktivnog razaranja
uočljivih metamorfoza jastva .
Samoinicijativnom, smelom
ravnotežom značenja
snažne proliferacije skrupula;
pokušava da mi kaže
nešto što dugo nisam čuo
a odavno već znam?  
Koliko smo, samo MI
(žrtve dosadnih monologa)
u pauzama cirkadijalnih ritmova
isprekidanog disanja -
- promiskuitetne reproduktivne zveri, 
na sredokraći promišljanja
od istorijskog pamćenja
do zalutalih snova o beskrajnoj sreći! 

Fatima Halilović | Kad sam bila Ajaka Akijama


U prošlom životu živjela sam u Japanu.
Zvala sam se Ajaka Akijama
I bila sam beračica čaja u gradu Uji.
Imala sam dvadeset jednu godinu
Kad sam prvi put gledala filmove
Akire Kurosave i kad sam se
Zaljubila u njega.
Danju sam brala čaj,
A noću sanjala o tome da postanem glumica.
„Ne razumijem vlastitu dušu“ – 
Govorio je Drvosječa u Rašomonu.
Ne razumijem vlastitu dušu –
Ćutila sam u samoći.
Imala sam dvadeset jednu godinu
Kad sam odlučila pobjeći
Iz grada Uji u Tokio.
Imala sam dvadeset jednu godinu kad je
Akira Kurosava oženio Joko Jaguči
I kad mi je od tuge srce prepuklo.

Milan Zagorac | Gospodar lutaka, 25. dio


Lorenzo Quinn, Support             
  
4.

Nakon toga prošlo je još nekoliko mjeseci, pa nakon sljedećeg susreta još nekoliko mjeseci kada me Ivan pozvao da navratim kod njega, ali na drugo mjesto, neka samo ostavim auto u Valbiski te će po mene doći barka.

U međuvremenu, Damirova je karijera u Varšavi cvjetala, štoviše, bila je u takvom usponu da se činilo da se neće više ni vratiti kući, zapravo, nije se ni vraćao kući, ovo je već bilo granično područje koje bi se moglo nazvati posve pokidanim vezama, čuli smo se, povremeno, telefonski, putem neta, ponekad, pa sve rjeđe, naravno, bio je doma za vrijeme božićnih blagdana, pa oko Uskrsa, no to je sada već djelovalo farsično, taj brak nije postojao niti je bilo smisla održavati stanje koje je do kraja neodrživo, i ne, nije Ivan bio taj koji je doveo do ovakve krize, to je bila neka druga razina potrebe, nešto što nije bilo povezano ni s mojim seksualnim, emocionalnim ili karijernim potrebama, bilo je to nešto dublje i nešto razornije, eksplozivnije, nešto što sam sve više počela shvaćati kao nepotreban i besmisleni prirepak, nešto kao atavizam, imitat nečega iz prethodne generacije, nešto što je bilo rađeno po uzorku naših roditelja, a njihovi brakovi i dvoje djece po uzorcima njihovih roditelja, a bilo bi besmisleno govoriti da ništa od svih onih mojih lutanja po Indijama i posjetama Swamiju nije imalo veze s nečim dubljim i važnijim no što je prihvaćanje uloga koje više nisam bila spremna prihvaćati. Ne, to ne znači da sam prestala voljeti svoje kćeri, naprotiv, voljela sam ih sve više, ali više nisam bila spremna na model života mama-tata-djeca-posao-pas, u kojem sam ja trebala rubno sudjelovati u temama koje su se ticale grafikona rasta prodaje kokošjih antibiotika, niti usponu poljske desnice na vlast, kao niti ruskim pritiscima na Poljsku, ne, ništa me od toga nije zanimalo, sve je to bila jedna stvar koju sam trebala samo u pravom trenutku zaklopiti kao pročitanu knjigu i odložiti na svoje mjesto. Možda, još bolje, možda je to zaista bio najbolji prijedlog, sve je to valjalo baciti u stari papir.

Ipak, Damir još uvijek nije spominjao razvod, nisam ni ja, pa je ovo stoga bio neizgovoreni i nepisani dogovor o nenapadanju, dogovor o našim dvama podijeljenim životima koji su zapravo vrlo neekscesno počeli teći svojim tokovima: njegov u smjeru karijere ili barem onoga što je on podrazumijevao pod karijerom, a moj u smjeru koji je možda već onda, davno, po prvim godinama poslije studija, išao prema indijama i “pupcima svijeta”, onim mjestima koja smo zamišljali kao čista i nevina utočišta u svijetu kojih ima sve manje i sve su teže pronalaziva. Ipak, nisam se smatrala nikakvom ranjenom dušom, upravo suprotno, valjalo je samo ozbiljnije i dublje zaći u nju.

Na trajektnom pristaništu u Valbiski me koncem svibnja Ivan dočekao u lijepom starinskom gliseru s kojim me doveo do kuće na Cresu, točnije do malog pristana koji je bio uz samu kuću u kojem je barka valjda tijekom toplijeg dijela godine bila na vezu, a odakle se uz dvije-tri stepenice moglo stupiti do obale.

Uveo me u kuću, lijepu, starinsku, vjerojatno staru stoljećima, gdje je rekao neka se odmah raskomotim i osjećam kao doma, samo da me dovede do sobe, gore na katu, zacijelo je još uvijek smatrao da sam samo gošća, ne neka posebna gošća ili ljubavnica, pa mi je dodijelio zaista lijepu, veliku sobu, svu u nekim vedrim, svijetlim i pastelnim bojama i za razliku od većine zajedničkih dijelova kuće, vrlo modernu, s vlastitom kupaonicom i bez slika osim jednog neobičnog triptiha od kojih je, barem mi je Ivan tako objasnio, prvi prikazivao minotaura, drugi tri kralja, a treći raspetoga Krista, iako se jako teško dalo naslutiti iz same apstrakcije je li to raspeti Krist ili samo križ oko kojega su iskrzane nekakvih pojave.

“To mi je darovao dobar prijatelj, pravi mistik, inače većina ostalih slika u kući nije moja, odnosno, nema veze sa mnom”, rekao je, što je i bilo samorazumljivo, budući da su tu bili portreti nekih brkatih muškaraca, vedute Venecije, jedrenjaci u oluji i jedan ne pretjerano veliki portret sada već pokojnog Bogdanovića s bijelim rukavicama koje je dobio u paketu s nasljedstvom.

“Svakako možeš doći kod mene u sobu”, rekao mi je, “ali vjerujem da bi nešto večerala, a mogla bi mi nešto i ispričati konačno o sebi, čini mi se da govorimo samo o meni”.

Nije se varao u tom svojem razmišljanju, ali ja sam bila istovremeno i fascinirana svime oko sebe i pomalo zbunjena pa nisam znala odakle bih počela. Zapravo, iskreno, mene je više zanimalo kako je on postao vlasnik nečega ovakvoga, na što mi je rekao da je to smatrao nekom vrstom “iskupljenja Bogdanovića za ono što mu je priredio”, no da je zapravo vlasnik samo ove kuće, ne i njegovih poslova, naime, poslovi kao i novac i sve ostalo što mu je možda i bio namijenio, nije mu po ostavinskoj pripalo, ali ova kuća, rekao je, “ova kuća može donositi tisuće eura mjesečno u razdoblju duljem do pola godine tijekom svake sezone”, što mu se činilo, a i meni se čini kao vrlo pristojan iznos za početak novog života.

Sjedila sam pred ogledalom prave starinske psihe, kada mi je prišao s leđa i stavio oko vrata predivnu bisernu ogrlicu s puno perla.

“Ovo je zapravo dio nasljedstva kuće namijenjen za kontesu.”

Osjećala sam se polaskano i pomalo bajkovito u ovoj kući, i da, da se do kraja zaljubljujem u čovjeka kojega sam poznavala skoro cijeli život, a da ga nikad nisam upoznala.

“A ovo”, izvadio je iz kutijice dvije zaista prastare zlatne naušnice u obliku isavijane zmije s koje su visjela po tri rubina, “ovo ćemo sada staviti na pravo mjesto”.


Skinuo je moje naušnice i kroz rupice provukao ove, neke zaista kontesinske.

Kontesa”, na kraju je dodao. “Sad si zapravo jedina prava kontesa u ovoj zemlji”, pogledali smo se u ogledalo, gdje sam samoj sebi izgledala istovremeno i glupo i veličanstveno, po prvi put kao kakva princeza iz bajke.

“Dijademu nemam”, dodao je. “Mislim da bi to bilo stvarno previše. A mislim da nije ni moderno.”

I tada smo oboje prasnuli u smijeh.

Konačno sam sa svim tim nakitom pošla na večeru.

“Nasljednici, a nisu to samo Bogdanovićeva djeca i unuci, nikako nisu bili zadovoljni, no činjenica jest da je kuća samo manji djelić ukupne imovine, pa su nekako preko volje bili pristali na oporuku”, dodao je dok smo na terasi tijekom svibanjskog predvečerja jeli dagnje, ovaj put uz bijelo vino.

Nisam vidjela nikoga od posluge, zapravo je sve u kući bilo na njemu: od održavanja klime ili centralnog grijanja do promjene osigurača i pravljenja večere, “ali svakako ću preko sezone, možda već i ove, ali vjerojatnije one sljedeće, morati uzeti neke ljude, a za što ću trebati opet neki kredit, ali dobro, nije to nešto strašno”.

Svidjela mi se sva ova atmosfera, sve je to bilo u posvemašnjem kontrastu prema onome kako sam živjela do sada.

Još sam ga željela pitati o nekim stvarima, ali odustala sam jer sam se bojala da ne narušim ovu novostvorenu situaciju koja mi je trenutno odgovarala i u kojoj sam se osjećala tako opušteno, lagano, kao na onim glupim reklamama za Ferrero Rocher, po prvi put nakon godina i godina neprekidne tjeskobe.

“Dođi preko ljeta ovdje”, kaže. “Još je neću iznajmljivati, s time počinjemo od sljedeće sezone.”

Činilo se da će ova moja afera na kraju ipak postati tako vidljiva da će se morati na neki način objaviti, no ovoga se časa nisam s time mogla zamarati. Onaj drugi život, onaj stvarni, ako je ovaj bio nestvarni, izazivao mi je gađenje, kao da sam se otrovala njime, a sve vezano uz njega činilo mi se poput povratka u noćnu moru.

“Mogu dovesti Luciju i Deu?” upitam, iako sam pretpostavljala da neće imati ništa protiv.

“O, da, samo ako ne želiš previše pitanja, reci da si iznajmila apartman na dulji rok, da se odmoriš”, nasmijao se. 

“Naravno… Ako ne želiš previše pitanja.”


***

Tijekom toga ljeta shvatila sam da sam mnogo toga bila krivo postavila i da se sada stvari vraćaju u zdravije stanje, naime, nisam točno znala opisati baš to, no sada mi se činilo da skori i dogovoreni razvod od Damira, zatim moje skoro preseljenje u manji, ali vlastiti stan kao i skori polazak starije kćeri u školu znače zaista nešto novo. Ne, nisam brinula za roditelje i što će oni misliti, znam što misle i što će misliti, ali nije imalo smisla zadovoljavati njihove osjećaje za sreću i za dobro i za ono što će oni podvesti pod općepoznatu frazu o “sreći tvoje djece”. Jednako tako, nisam namjeravala ulaziti ni u kakve veze ni brakove, ovo mi je bilo sasvim dovoljno, štoviše, čak ni ovo s Ivanom nije bilo previše u domeni seksualnog, prije bih rekla prijateljskog, bilo je neobavezno, ali opet ozbiljno na svoj način. Ni jedan jedini put nismo razgovarali o zajedničkom životu, na kraju, bez obzira na sve, moram priznati da sam ga zapravo jako slabo poznavala, ali baš je to bilo izazovno i baš je to bilo privlačno, uz ono što sam već ranije spomenula, onu njegovu valjda urođenu melankoliju koja se još dodatno naglasila nizom, kako je on govorio, nesretnih događaja.

No, nije me opterećivao tim temama: nije spominjao Hanu, nije djelovao kao ucviljeni nesretni udovac, nije uopće djelovao kao nesretnik, štoviše, djelovao je otmjeno i rekla bih demonski zavodljivo i s druge strane dovoljno distancirano da je moja intima, ona najdublja, ostajala nekako neoskvrnuta.

Jer bez obzira na cilik djevojčica koje su se po cijele dane igrale u moru ili to što bismo se negdje na obližnje otoke odvezli barkom, bez obzira na ljeto kakvo mi se nikada nije dogodilo, neke sam stvari morala riješiti sama sa sobom. Tu sam mu bila zahvalna što mi je ostavljao prostor za presvlačenje stare kože, za skidanje naslaga koje su me, doduše, mučile, ali koje su se sada činile barem rješivijima nego ranije, svakako s vremenom, uostalom, bilo je tu i pitanje posla koji je trebalo promijeniti ako ćemo stvari mijenjati do kraja, možda čak i samog zanimanja koje sam već odavno otpisala kao nešto u čemu se više nisam nalazila.

Samo me jedan dan pitao je li mi dosadno i da, nedostaje li mi Zagreb ili grad općenito, na što sam odgovorila kratko i jasno “ne”, iako sam s prvim oblacima krajem kolovoza počela shvaćati svu privremenost moga trenutnog utočišta kao i nevjerojatnu brzinu prolaska – Bože, tako patetično – ljetne bezbrižnosti.

Robert Janeš | Prostor u kojem nema ničega


Prostor u kojem nema ničega
pa ni samog prostora

Klimavi sat na bijelom zidu
lijevo desno poput klatna
ljulja vrijeme. Nevidljiva kopula
spaja dvije strane beskraja.

Jesmo li živjeli ono čega se
ne sjećamo? Jesmo li doista
živjeli to prodiranje hladnih
prstiju u meko tkivo?

Ulazim u intimni prostor
pjesnikinje, pitam: Koliki je
najam? Ostao bih bar
nekoliko sretnih godina!

Nečujni tik najavljuje takt:

Trebalo bi prestati lutati
kroz prašumu sjećanja
da bi se našla stvarna ljubav.

Nečujni tak odjavljuje tik.
Čupkanje zanoktice. Šuškavo
struganje prsta o prst.

Tamo se kriju zamrznuti osjećaji
prekriveni hladnobojnim plijesnima
i čekaju rumenilo stida od neuspjeha
da ih odmrzne iz negvi konačnosti.

Prostor stišće, predmeti lebde
i rastu. Plovilo kroz vrijeme
slovilo je riječ. Snoviđenje,
odstranjenje, kruženje, množenje.

Stvaranje. Razumski osjetilno.
Pamtilo osjećajno nastupa.
Postupa. Ustupa. Klimavi sat.
Bijeli se na zidu. Obrubljen.

Narcisa Potežica, mr.sc. | O romanu Roberta Seethalera "TRAFIKANT" i primjeru suprostavljanja mračnim silama


U romanu  Roberta Seethalera  "Trafikant" , koji je u nakladi HENA COM tiskan u listopadu, 2017. (s njemačkog u prijevodu Željke Gorički) na 224 stranice majstorski se opisuje Beč tridesetih godina prošlog stoljeća, naročito za vrijeme okupacije od strane Trećeg Reicha. Snažno su oživljene bečke ulice, trgovine i navike njegovih stanovnika u doba prije Dugog svjetskog rata. Osjeća se psihoza straha i neizvjesnost pred nadolazećim nacizmom, pa čitatelje asocira na atmosferu poznatog filma "Cabaret"s Lizom Mineli u glavnoj ulozi, jer su u cabareu na  pozornici u početku  česte šale na račun nove vlasti, no kasnije i tamo prevladava bojazan i neki izvođači stradaju.

Pisac nas postepeno suočava s postupcima ljudi u doba nadolazećeg fašizma, pa dok jedni hvale novu vlast i čak otvoreno podržavaju okrutni politički okvir,  drugi mu se nadljudskom hrabrošću suprotstavljaju. U toj se oprečnosti skriva snaga ove proze, fiktivne priče, s jedne strane turobne i mračne, a opet čovječne i blage s druge strane. Roman je to koji se pročita u jednom dahu, ne samo zato što je po opsegu na svega dvjestotinjak stranica već što u središtu pažnje kritizira rat i stradanje nevinih ljudi, u ovom slučaju Židova. U to doba postepeno Židovi postaju najprije predmet ismijavanja, pa su sve više nepoželjni, službeno im je zabranjena vožnja tramvajem, postaju građani drugoga reda, a na kraju im se zabranjuje rad te oduzima sve što imaju - stanovi, radnje,  kuće i na kraju - odvode ih u logore. Mnogi se iz njih nikada nisu vratili.

Kroz opis likova, opisujući njihove svakodnevne postupke slavi se hrabrost onih koji su imali snage suprotstaviti se i svojim postupcima pokazati koliko su ne samo ogorčeni onim što se svakodnevno događa, već i da su protiv stradanja nedužnih ljudi,  čak otvoreno pokazuju neslaganje s politikom koja se vodi u zemlji.

Radnja romana počinje 1937. godine kada glavni lik  - mladi Franz Huchel, pritisnut naglom promjenom u svom životu, jer se utopio majčin bogati zaštitnik, odlazi iz rodnog mjesta.  Ali obzirom da je njegova majka u Beču  imala prijatelja koji joj je, prema njezinim riječima, dugovao uslugu, on je sada pristao primiti Franza kao vježbenika i zaposliti ga za ispomoć u svojoj trafici.  Tako mladić iz idilične austrijske provincije stiže u kozmopolitski Beč na posao trafikanta. 

U ono malo vremena koje je imao da se pribere, prije nego je iz vlaka išetao na željezničku postaju u Beču, Franz je o budućnosti koja ga je čekala maštao u pastelnim bojama i nježnim, svečanim zvukovima. Prvi susret s velegradom – njegovim smradovima, njegovom bukom, njegovim šarolikim stanovnicima – otkrio mu je gotovo sve o budućnosti i gradu u kojoj se ima nastaniti. Točnije, gotovo sve. Iako pomalo žali za rodnim mjestom koje je napustio on s oduševljenjem misli i govori o velikom gradu. 

“U mislima mu je izronila slika budućnosti kao udaljena obala iz jutarnje magle: još trunčicu nejasna i mutna, no svejedno obećavajuća i lijepa. I odjednom je sve postalo lako i ugodno.”

Franz o dolasku u Beč piše svojoj majci duga pisma, misli s nostalgijom o svom mjestu, o jezeru i majci  koje je napustio ali ujedno i s oduševljenjem govori o  Beču, o životu u velikom gradu, o trafici u kojoj radi i situacijama u kojima se našao, te o ljudima koje je u Beču upoznao.  Uhodavajući se u posao trafikanta zajedno s vlasnikom trafike, Ottom Trsnjekom, Franz će početi shvaćati koliko slojeva i velikog kaosa može imati svijet u kojem živi. A u trafiku dolaze različiti ljudi, u različito vrijeme, svatko od njih sa sasvim različitim pričama i potrebama. Stari trafikant - iskusni Otto,  poučava Franza, pa on s vremenom nauči jako dobro procjenjivati osobine kupaca i pamtiti njihove posebne navike i potrebe. 

Među brojnim mušterijama mladog će trafikantskog naučnika posebno fascinirati jedan kupac, koji često dolazi a to je čuveni profesor doktor Sigmund Freud. On u trafiku dolazi po novine i cigare, pa ga mladić kao uvaženog kupca i znanstvenika svjetskog ugleda prati do kuće noseći paket s novinama i cigaretama koje je kupio kod njih u trafici. Uz razgovore o ženama i ljubavi, među dvojicom  muškaraca će unatoč razlici u godinama započeti neobično prijateljstvo, pa  mladić priča slavnom psihoanalitičaru o svom životnom neiskustvu, osobito ljubavne probleme s Čehinjom Anezkom, koju je upoznao u Prateru a ona radi u Cabareu, gdje on često odlazi. 

No, okrutni će nacistički režim obojicu prisiliti na iznenadne odluke, a ljubavna će pitanja donekle doći u drugi plan.  Tako će novom političkom situacijom  -  dolaskom  nacizma – susjed mesar postati predvodnik u akciji razbijanja trafike jer u toj trafici prodaju cigarete i novine Židovima pa i Freudu, a stari trafikant koji je bez noge, iako je  invalid je iz Prvog svjeskog rata na kraju je uhapšen. Sigmund Freud, poznati liječnik i znanstvenik odlazi iz Beča i na željezničkoj stanici se Franz, mladi trafikant oprašta s njim. Ujedno se Franz čudi zašto su odjednom svi protiv Židova, pa o tome čak piše svojoj majci.


Starog trafikanta, jer je eto prodavao i Židovima – iako je invalid čak hapse i odvode u zatvor koji je ustvari bivši hotel a sada je glavna komanda Gestapa u čijem je podrumu zloglasni zatvor.  Mladić uzalud traži Otta, no poslije nekoliko tjedana šalju njegove stvari (pa i hlače s jednom nogavicom), rekavši da je umro. Mladi trafikant duboko žali svog poslodavca – gospodina Otta, pa ogorčen postupkom političke vlasti noću s jarbola na kojem je zastava, sa zgrade zloglasnog zatvora – komande Gestapa skida zastavu i stavlja hlače s jednom nogavicom. Naravno drugo jutro se zna tko je to postavio u znak protesta – to jest čije su to bile hlače i sada mladi trafikant strada.  


Nekoliko podataka o austrijskom piscu Robertu Seethaleru, koji je rođen 1966. godine u Beču, a do sada je objavio romane "The Bee and Kurt", "The Future", "Now it gets serious" i "The Trafikant" (sve u izdavačkoj kući KEIN & ABER, Zurich). Njegov roman "Trafikant" prvi je put izdan 2012. godine.  Godine 2007.  Seethaler je nagrađen prvenstvom nagrade Buddenbrookhaus za "The Bee i Kurt", a 2008. godine dobio je stipendiju Alfred Döblin Akademije umjetnosti.  Njegov scenarij  "Heartbreakin" je osvojio nagradu (za film "Doručak Dorst"), drugi scenarij "Druga žena" snimio je čuveni Hans Steinbichler, pa je premijera bila na Münchenskom filmskom festivalu, a dobio je i tri nagrade Grimme 2009. godine.                                                                                                         
Sada Robert Seethaler, književnik, pisac scenarija i glumac -  živi i radi u Berlinu i Beču.  

Na kraju  - evo što o romanu Trafikant" kaže kritika:

“Trafikant  je priča o iskrama koje umiju osvjetlati tamu: o mudrosti, o suosjećanju, prkosu i hrabrosti. Ironičan, prodoran, sjajan roman.”
Daily Mail                                                                                                               

“Seethaler ujedinjuje tragediju sa snatrenjima, pa stvara gorko-slatku sliku mladenačkih ideala koji postaju zarobljeni u okolnostima.”
The Guardian                                                                                                    

“Nepoljuljan u svom mirnom, nenametljivom stilu koji ga čini razornim.”
Times Literary Supplement

“Ispisan s dojmljivom britkošću koja ne prikriva, već ističe tugu ove priče, Trafikant je dirljiva minijatura svakodnevnoga života koji biva zaustavljen velikim povijesnim silama.”
Sunday Times                                                                                              

Nikola Šimić Tonin | Petko Šipinkarovski: Petra


Petra, suvremeni makedonski roman, autor: Petko Šipinkarovski

Filmičnost pripovjedačkoga pleta priče, (Dolazak na željeznički kolodvor glavnoga lika, Petre – Pogleda oko sebe kroz svoje tamne naočale svijetlih srebrenih ručki…)

Petra, glavni lik romana Petka Šipinkarovskog, donesena slika, slika povratnica, vraćena iz sjećanja, kao da se pisac – pripovjedač nalazi na samoj crti buđenja, s one strane ruba noći, otimajući je zaboravu, ulazi s njom i toliko drugih slika u budno stanje, oživljavanjima riječima, neupitnoga umjetnika riječi – pjesnika, sav život oko sebe, iz sebe, iz sjećanja, nakupina duše… ocrtava, oštrinom svoga spisateljskog pera sjedinjuje sve sa stvarnim životom i život živi pred nama, stvarnim, punim plućima, sigurni da ćemo koji od tih likova ugledati na ulici pomaknemo li zastor na prozoru.

Tog su jutra, sa visina iznad istočnih planina sunčeve zrake zapljusnule grad.

Blješte pjesničke niti u pripovjedačkome tkivu Petkova romana. U mozaičnosti toga tkanja, znalačkog tkanja priče, upliće se život Makedonije, Makedonaca, sve te veličine malenih, ljudi iz puka, sa svim njihovim strahovima, običajima, tradicijom i ponosom onim što jesu, poštenjem, ljudskom crtom, dignutom glavom koja ih drži iznad vode. Odnos muškarca i žene. Muškarca – domaćina, a opet – Muško je glava kuće, a žena vrat. Glava ide gdje je vrat okrene.

Iz višeslojnoeti romana, saznajemo o svakodnevnici makedonskoga seljaka koji okrenut licem gradu, mašta o životu. Životu u gradu.

Ostvaruje svoj san Petrin otac…

Onda sve te živote svojom životnom pričom i pričama oko nje ponese, ponesena „zlom“ sudbinom Petra. Mladalačka ljubav –  Stanko. Bijeg u veliki grad – Zagreb.

Zagreb je žmirkao okićen snijegom koji je pokrio drveće oko Starog Grada i autobusnog kolodvora, Šalatu i ostale dijelove grada. Oštri je vjetar zavijao dok su širokim bulevarima vozili tramvaji i auti, kamioni, bicikli… po pločnicima je bila masa ljudi, svi nekamo žureći.

Roditelji uhvaćeni u gvožđa običaja. Modrice na dušama. Boli. Iščekivanja. Osude zbog bijega s mladićem koji je tu služio vojsku. Oprosti – bez oprosta. Jezičarenja. Osude sredine, koje više govore o toj i takvoj sredini. Doneseno tako upečatljivo, znalački i uvjerljivo od strane Petka Šipinkarovskog, da te na momente zaboli duša. Mnogima će se vjerujem oteti i suza i to ne samo jedna.

Tuga je uselila u dom Trajkovskih… slomljenih srca i s bolom u duši, očekivali su bilo kakvu vijest o njihovoj Petri…

Individualna zasebnost pripovjedačkoga dara Petka Šipinkarovskog karakteriziranje je likova, koje pažljivo i vješto, upečatljivog efekta, iz situacije u situaciju, skoro pa sostificiranim pripovijedanjem u okruženju naglašene senzualnosti donosi.

Nesreća i stradanje  Stanka.

(…)

Smrskani auto izrezan strojem koji je pištao. Dijelovi putnika su izvučeni  i umotani u plahte. Policajac se približi i pogleda brzinomjer čija je kazaljka stajala na sto trideset i osmom kilometru.

 
– Prebrza vožnja! Vozač nije prilagodio brzinu uvjetima na cesti…

Život u crnini boli. Hrabar zakorak u novi život. Bojan.

 
– Jadan čovjek! – kako su nam slične sudbine! – pomisli i nastavi razmišljati o njemu, ponukana lijepim riječima koje je o njemu čula od direktora. Razmišljajući tako, osjetila je kao da neki oklop oko nade puca, kida se, i da iz nje opet zrači neka ženstvenost, neka nada.

Igra sudbine ili prijepis stvarnoga života – ili jedno i drugo – sukreacija pisca života. Stvarne stvarnosti. Nevjerojatan – trilerski obrat, romana lika, zavičajnoga romana, romana sudbine… sve je to i još toliko toga Petra – roman Petka Šipinkarovskog. Mogao bih jednako tako reći da je ovo i ispovjedna proza, ali čini mi se da svakom kvalifikacijom u jednoj mjeri pogađam i promašujem bit, svrhu ili pripovjedni oblik ove knjige.

– Eto mog sna! Selo, crkva, Bojanova sjena… - okrene se ka policajcu i odgovori:

-  Da! ja sam!

- Danas je, po naredbi Interpola, vaš suprug lišen slobode. Uhićen je na radnom mjestu pod sumnjom da je skrivio smrt nevjenčane supruge u Njemačkoj, sustavno trovanje toksinima, a sve to iz koristoljublja…

Uistinu bi bili uskraćeni, siromašni i prazni života oživljenih u ovoj knjizi koju je neupitno trebalo oknjižiti.

Po sklapanju korica romana Petra Petka Šipinkarovskog ostanemo dugo u gospodstvu tišine sami sa sobom.

Čovjek postoji na taj način što se stalno otkida od onog što je. –
Jean – Paul Sartre.