Sjeti se sve ljepote koja je oko tebe i budi sretan.
Anna Frank
Diarium Sonje Smolec Ada, naslovljen prema istoimenome liku u dnevniku, dvadeset je šest dnevničkih zapisa vođenih tijekom triju godina: dvadeset četiri zapisa 2015. godine te po jedan zapisi iz 2016. i 2017. godine. Neka je to vrsta privatnoga dnevnika gdje prevladavaju osobna događanja te intimne lirske refleksije kombinirane sa snoviđenjima prožete koloristikom Funtane, Poreča i Istre.
Ako se usmjerimo na raspoloženje koje iz dnevnika dolazi, stječe se dojam kao da je riječ o stvarnome dnevniku, a ne o fikciji. To je postignuto svježim i jednostavnim izrazom, često reduciranim – dokumentarističkim tako da se čitatelj ostavlja u prostoru između sumnje i povjerenja: je li to bilježenje stvarnih zbivanja ili zamišljeni dnevnik Ade Bezjak.
I sama autorica nutka nas da u to povjerujemo jer prije prvog zapisa, stoji: Svakodnevno je radila bilješke o svojim osjećajima,
katkad joj se činilo da je to što radi bez veze,
da u tome nema nikakve književne kvalitete,
ali si nije mogla pomoći.
Pisanje je postalo dnevna rutina.
Pisala je o svakidašnjici,
o zbunjujućim snovima,
dodavala fikciju gdje je mislila da treba...
Iz ovoga uvoda – mota proizlazi kako je Adin dnevnik vjerodostojan zapis kojem autorica katkad dodaje fikciju. Dade se očitati važnost emocije u zapisima.(Osjećaji me ispunjavaju intenzitetom tsunamija.) Književna nevrijednost teksta ne utječe na njezinu volju za pisanjem. Također je jasno, čita se u nastavku dnevnika, kako je čin pisanja gotovo kao modus vivendi u Adinu životu, čak bi se moglo reći neka vrsta opsesije koja Adom upravlja: Radila sam nove bilješke, ni sama nisam znala za što ću ih koristiti. Ili dovodi do apsurda u razmišljanju. Kad je dovršila dva rukopisa, jedan dnevnički i jedan roman o ljubavi s likovima koji se vole, mrze…, Ada piše da je ona samo jedna i, pokraj dvanaestosatnoga dnevnoga pisanja i drugih životnih obveza, sumnja može li ona sve to: Nisam li suviše optimistična i vjerujem da ja to sve mogu? Ima li šanse da se multipliciram? Tripliciram? Kvadripliciram? Neštociram?
Opsjednutost pisanjem nije ništa novo ili neobično. U stvarnosti je pisac Jadnika i Zvonara crkve Notre Dame svoje romane pisao gol, a sobaru je dao odjeću da je sakrije kako bi Hugo, ostavši u kući, gotovo bio prisiljen pisati.
Zbog pisanja Ada je voljna i svoje vlastito prezime napustiti, ne potpuno, samo na knjigama, budući da izdavač smatra da je prezime Bezjak suviše obično.
Ada napušta Zagreb u kojem je prekinula sa studijem književnosti nakon druge godine, kako navodi, budući da je rodila Doris, krupnih plavih očiju i s razigranim kovrčama, … poput Michelangelova anđela, kojoj je htjela biti mama, a muž ju je napustio otišavši u svijet s drugom.
Adina veza s Bornom, Dorisinim ocem, nezrela je s elementima tragične neodgovornosti. Borna nije povjerovao u početak života zajedničkoga djeteta, a kad jest, nagovarao je Adu da se toga riješi!? Tim je činom povrijedio Adu toliko duboko da se to više ničime nije dalo popraviti. Ada reagira u tom trenutku emocionalno, a ne razborito, prebacujući svu odgovornost na Bornu oduzimajući i sebi i njemu nekakvu mogućnost u budućnosti da svoje živote moraju ustrojiti na radost i razvoj vlastitoga djeteta.
Motivaciju za takvo postupanje možemo naći u Adinim korijenima budući da joj je istina o vlastitim roditeljima (biološkim, kako bi reklo moderno društvo, iako se ono upinje svim silama da u pojedinim slučajevima što je više moguće minimalizira tzv. biološke roditelje i ponaša se kao da je već patentiralo formulu kako poništiti genetiku, ali se traži najbolji ponuđač za otkup te formule; možda će se to jednom i moći, ali tada to ne će biti ova vrsta ljudi) stalno izmicala pojavljujući se samo parcijalno u snovima. Rečenica Sve je bilo toliko nedorečeno, nestvarno, kao da sve gledam kroz nečije tuđe oči. nalazi se u trećem dnevničkom zapisu (20. travnja 2015.). Ova psihogramska rečenica obilježava Adin život gotovo do kraja dnevnika. Ovakvo je stanje odrastanja svojstveno onima koji ne znaju istinu o tzv. biološkim roditeljima koju nitko za nekoga ne može smjestiti u njegov život nego on sam. Težinu te istine može donijeti, ili je možda bolje reći donositi (budući da se istine tijekom života kristaliziraju i s odmakom poprimaju konačan oblik), samo dijete, ali nikako njegovi usvojitelji. Usvojitelji, možda, mogu pomoći u načinu prihvaćanja istine o tzv. biološkim roditeljima.
(Baš kao i riječ abortus tako i izraz biološki roditelji licemjerni su i maskirani izrazi. Riječ abortus inače u prijevodu znači 'izbacivanje van', 'nedonos' kao da se tu radi o nekoj nepoželјnoj i bezvrijednoj stvari koju što prije treba izbaciti, a ne o živome ljudskom biću, o malom i nezaštićenom djetetu. O biološkim roditeljima moglo bi se govoriti jedino u slučaju in vitro postupku u kojem su jajne stanice oplođene spermatozoidima izvan maternice, gdje su jajne stanice punktirane iz jajnika žene, a spermatozoidi ostavljani da oplode jajnu stanicu u tekućem mediju.
Kuhari se u Indiji često biraju iz svećeničke klase tako da postoje bar izvjesne šanse da se neke duhovno uzdižuće vibracije mogu prenijeti u hranu za vrijeme kuhanja, citat je iz Ayurvede. Oni koji su pozvani da negdje kuhaju znaju da se dan prije trebaju očistiti od negativnih emocija i zadržati to stanje u danu pripravljanja jela kako bi jelo bilo ukusno, ali i kako bi takvim stanjem utjecali i na teksturu jela. Zašto bi se ljubavnome činu između muškarca i žene oduzele uzdižuće vibracije koje će biti pohranjene u novome stvorenju, ako se manje vrijednim čovjekovim činima te vibracije ne mogu oduzeti. Ako je taj čin, vođenje ljubavi, vođen s ljubavlju, tvrdi ruski znanstvenik G. P. Malahov, roditelji, ako hoće i žele, mogu stvoriti dijete iznimnih svojstava, novoga Mozarta.)
Možete ne priopćiti usvojenom djetetu istinu o njegovim roditeljima. Ta neistina ne može dijete osvijetliti iznutra, ne može mu dati potrebnu energiju za orijentaciju i usmjerenje u životu. Jednom kad (i ako!) sazna tu istinu, svijetlo iznutra pomoći će mu da se riješi nedorečenosti, nestvarnosti, posredna gledanja, zarobljenosti nepoznatim. To mu svjetlo ne mogu podariti usvojitelji. Rasuti komadići svijeta u kojem živimo mogu se sastaviti tek otkrivanjem autentične istine o našim roditeljima. Biološki roditelji – kakvo ludilo i kakva bestidnost modernog i “prosvijećenog” čovjeka!
Saznanje o vlastitim korijenima donosi Adi snagu da može nastaviti živjeti (Ovdje imam novi početak. Moram krenuti dalje.), ali s novom snagom, smjerom i stabilnošću pa se u tom smislu i može prihvatiti Adin prelazak iz vlastite povrijeđenosti u ironiju na kraju dnevnika:
Ponovo sam pročitala poruku [Borninu].
„Dolazimo sutra. Nađi nam neki dobar i jeftin smještaj.”
„Već jurim...”, promrmljala sam i nastavila mirno raditi u vrtu.
Pokraj uvjerljivo strukturirana Adina lika i lik je njezine kćeri Doris oblikovan s neposrednošću, izravnošću, inteligencijom svojstvenom djeci, a posebno odsutnost ispražnjena govora, tako svojstvena odraslima. Iskustva u stvaranju dječjih likova u prethodnim djelima utjecala su na uvjerljivost lika. A Priču o krijesnicama, napisanu za Doli, očekujemo da autorica napiše jednom za sve ljubitelje krijesnica budući da noći s njima pružaju iluziju da zvijezde nisu samo na nebu, i nisu samo krijesnice zemaljske zvijezde.
Istra – Terra rossa oživljena je u Adinim intimnim prisjećanjima u potrazi za korijenima (pa se ti crveni korijeni zemlje istarske isprepleću s Adinim korijenima o podrijetlu):
Makovi su se ocrtavali kao na nadrealističkoj slici. Njihove crvene rascvjetane glave lelujale su lagano po morskom horizontu. Odmah ispod njih skutrili su se plavoljubičasti cvjetovi neke puzavice, oštri listovi bilja, korova koje se posvuda širio i rastao tamo gdje niti jedna druga biljka ne bi opstala. U zraku se sve više osjećao opojan miris primorskog bilja.
Ili:
U zraku se osjetio gust i opojan miris masne crvene zemlje; miris bakra i krvi. S tim mirisom u kuću je dopuzalo isparenje mokre trave i oštar miris mora za koji ne postoje riječi, a upijaš ga svim svojim osjetilima. Sol. Jod. Zeleno, plavo, sivo...
Ako želimo da nas nešto iz Adina dnevnika nadahne, rečenica, rečenice, postupak…, ako već govorim o nadahnuću, želio bih da se zamislimo, ako pak ne želimo biti nadahnuti, nad rečenicama: Oboje se žrtvovalo za isti cilj. Za one koje su voljeli. Žrtvovali su sebe, a od života povremeno uzimali tek komadiće, mrvice, trenutke...
U današnjem se vremenu na žrtvu gleda kako na nekakav anakronizam, a ako se već negdje pojavi, treba je što prije potisnuti.
Naklada Bošković, Split, travanj 2018
