nedjelja, 30. rujna 2018.

Zdenko Capan | Anagramirana poezija: Pjesnici, Poete


PJESNICI

Pjesnici su čuđenje u svijetu

Oni idu zemljom i njihove oči
velike i nijeme rastu pored stvari

Naslonivši uho
na ćutanje što ih okružuje i muči
pjesnici su vječno treptanje u svijetu

A.B. Šimić


POETE

Poete su ushićenje planete.

S iznenađenjem u srcu,
dirljivijim duhom ističu sjaj u onoj sitnici. 

Čuju nečiji šušanj i čovjekov vrisak u vici.
I u smrti živi,
poete su nujno vihorenje planete.

Zdenko Capan

Božica Jelušić | Frida, hagiografija


Autor fotografije: Božica Jelušić
Origonal fotografija: Bernice Kolko





















U naranči osmijeh žari. Trepavica s kapljom znoja.
Gdje dotaknu prsti venu, žamor pčelinjega roja.
To je to, što ljude veže, od Meksika do Madrida.
Sunce koje ne zapada na obzoru crta FRIDA.

U ljubavi srce gori, ili grme bojna kola.
Pomirenja i darovi; poslastice carskog stola.
Hladovina i milina, gdje se bršljan hvata zida.
Brokat suknje, zlatom tkane, u ormaru traži FRIDA.

Ne poznaje noga ruku, ne otvara ruka vrata.
Strava, poput paučine, klonule se duše hvata.
Obrve ko lastavice, krvav pijesak i korida.
Limunasto tijele žene sokom snova blaži FRIDA.

Od nevjere ljiljan vene. Omaglice, alkoholi.
Nevidljiva banderilja; utrobu joj bol raskoli.
Tundra blista, gdje DIEGO sluša napjev apatrida.
Masku lutke nasmijane nasumice riše FRIDA.

Tanka koža na skeletu. Disanje iz aparata.
Domina iz ubožnice odriče se svog zanata.
Kuću bića u potaji Luciferov prst prezida.
Crna među anđelima, u bjelinu tone FRIDA.

30. rujna 2018.
(U avionu)
Flora Green

Fotografije: Izložba BERNICE KOLKO o životu i zadnjim danima FRIDE KAHLO; Centar W. Brandt, Berlin, 2018.

Nataša Periša | Tko si ti?


Ti nisi vatra,
a ja gorim.
Nisi ni zrak,
a ja te dišem.
Nisi ni voda,
ali si svaka kap čežnje,
u kojoj se kupam.
Nisi ni nebo,
a ja prođem kilometre sna,
da bih ti rekla:
Nedostaješ mi.
Nisi ni zemlja,
ali te ja,
u njenom otkucaju,
čujem.

Nena Miljanović | Nenapisana najtužnija





















Noćas bih mogla kao Neruda
Napisati najtužniju pesmu o ljubavi
I bila bi to poema tužnija od Pablove
Jer on je bar sebe osećao telesnog
I nedostajala mu je ona koju je voleo
Nedostajala je
Njegovim rukama koje su je grille
I oku koje je gledalo njene nepomične oči
Ali
Pesnik je i posle nje imao ruke i oči
I sebe
Savršeno ispunjenog čulnom patnjom
(i mužjačkim besom jer draga grli drugoga)
Ipak ispunjenog nečim

Milan Frčko | Štenge za nebo


Milan Frčko: ulje na staklu















Roke zavlečene vu reklec.
Noge vu blatu.
Visibabe spod leski.
Pavočinje na suhom svržju.
Ober sega blešči sivo nebo.
Na vušču Drave,
vali pučejo nasmejana detinstva
z kmičnih luknji.


subota, 29. rujna 2018.

Zdenko Capan | Anagramirana poezija: Notturno, Jutro


NOTTURNO

Mlačna noć; u selu lavež; kasan
Ćuk il netopir;
Ljubav cvijeća miris jak i strasan
Slavi tajni pir.

Sitni cvrčak sjetno cvrči, jasan
Kao srebren vir;
Teške oči sklapaju se na san,
S neba rosi mir.

S mrkog tornja bat
Broji pospan sat,
Blaga svjetlost sipi sa visina;

Kroz samoću, muk,
Sve je tiši huk:
Željeznicu guta već daljina.

A.G. Matoš


JUTRO

Sviće. Krič sićušna pjetlića para
Zore cik,
Magla sjenom u mašti stvara
Siv, sablasni lik.

Čuje se žablji kor stoljetnih bara,
Sovin avetni krik,
Let sivim svodom kljunata para,
Svojstven ćurlik.

Lijeno se proteže pas,
S ceste bič i kas,
Zanosni njisak rasna vranca.

Snen gaj
Ćuti nov sjaj;
Turobnu maglinu probi tračak sunca.

Zdenko Capan

Filip Đukić | Sunday lunch


Objed. Kod ženinih roditelja; otac je umirovljeni zavarivač koji je vario po Italiji i Švedskoj a majka švelja. Moja žena radi u Fini – i to je preko neke veze dobila jer ima samo srednju školu za frizerku. Seljanka koja rješava križaljke. Objedujemo u tišini – njen otac me nudi rakijom – prihvaćam. Majka me gleda s pogledom prijezira dok srče toplu, neposoljenu juhu. Ko ju je**. Mislila je da ću njezinoj ćerci pružiti više u životu – da će ići ljetovati na Male Brijune. I dalje je ogromna tišina – pa se počinjem znojiti. Počinjem srdačno i s određenom nadom, pozitivom, objašnjavati prinose žita u prvoj polovici 18. stoljeća na području istočne Slavonije - što sam učio još za studentskih dana u sklopu kolegija „Povijest Slavonije i Srijema u kasnom novom vijeku“. Gledaju me s gađenjem, osuđivački – ocrtava im se ruralnost Posavine iz nekih prijašnjih razdoblja.

„Ali mi nemamo žita.“ Mirnim, prostodušnim glasom me zaustavlja njezin otac varilac.

„Mogu li dobiti sol“ pružam ruku prema stolu zanemarivši konstataciju od varioca. Majka od seljanke me usluži.

Postavljam im pitanje o „sreći“ što zanemaruju jer im nisam dao dodatna pojašnjenja – a nakon toga ih pitam – posjeduju li u kući Bibliju. Odgovaraju složno da je imaju i prstom pokazuju gdje se nalazi. Odlazim i otvaram Bibliju te čitam jedan psalam. S time sam u potpunosti razbio nedjeljnu melankoliju pa ostatak ručka provodimo u neslućenoj sreći.

Damir Lukačević | Cvijet



Nema straha u toj biljci
što sama iz sebe raste,
nikad cvjetak taj ne vene,
već obiljem uv'jek cvaste.

Htjeli ga prisvojit mnogi
i sakupiti u svoj vrt,
al' im biljka tada rađa
trn tek oštar i plod škrt.

Robert Janeš | Drama s interneta u dva čina



likovi: ONA, ON, Anonimna
mjesto radnje: neki blog, FB profil ili slično

1. čin - Volite li bezuvjetno i predano žrtvovanje?
ONA:
Ja ne. Ne pristajem na bezuvjetnu ljubav.
Uz bezuvjetnu ljubav dolazi predanost. Totalna predanost. Ja se ne želim totalno predati. Komu? Čemu? S kim? S čim?
Suprotan pojam predanosti je okrutnost.
Totalna predaja znači žrtvu. Totalna predaja znači ženski princip.
Tko poznaje muškarca koji se totalno predao? Nitko! Eto. Žrtva? Žena? Zvuči poznato?
E ja neću biti žrtva. I neću se totalno predavati. Jer kad mi predavanje dođe do grla ne želim postati okrutna. Ne želim iz uloge žrtve prijeći na ulogu agresora.

petak, 28. rujna 2018.

Zdenko Capan | Anagramirana poezija: Slap, Vodopad


SLAP
 
Teče i teče, teče jedan slap;
Što u njem znači moja mala kap?

Gle, jedna duga u vodi se stvara,
I sja i dršće u hiljadu šara.

Taj san u slapu da bi mogo sjati,
I moja kaplja pomaže ga tkati.

Dobriša Cesarić



VODOPAD

Šumi i šumi u šumi vodopad;
A glas samotan, čuje li se tad?

Pjena melje, čas stenje, buči,
A ljupka galama pejzaža ječi.

Ta gala kantata sreće traje,
I taj tih glasak doprinos daje.

Zdenko Capan

Slađana Benkus | Tvoje je vrijeme stalo



Nakon dugo vremena sjela sam na tvoj krevet, kraj tvoje slike.
Tvoja je soba još uvijek ista.
Sve još stoji kako si ostavila, kao spomenik.
Tvoje stvari, tvoje slike, sat koji još uvijek otkucava vrijeme,
a tvoje je vrijeme stalo.
I moj jastuk na kojem si ispustila svoj zadnji dah.
Još sam ljuta na tebe!
Gledam te, a ti ne pričaš sa mnom.
Zovem te – ti se ne odazivaš.
Još sam ljuta na sebe!
Ne mogu, ne želim te pustiti da odeš.

Ostavljam ti otvorena vrata,
dajem ti srce koje noćima plače za tobom.
A ti se ne odazivaš.
Još sam ljuta na tebe!
Odjednom si otišla.
U tvom zadnjem pogledu još uvijek sam vidjela nadu.
Kad sam te zadnji put poljubila na tvom sam naboranom čelu,
pod usnama, još uvijek osjetila snagu.
Grlila si moj jastuk.

Još sam ljuta na tebe, oprosti mi.
Ne želim te pustiti da odeš!
Ne želim zatvoriti vrata za tobom!
Ne želim zaustaviti sat koji još uvijek otkucava vrijeme
kao da ne zna da
tvoje je vrijeme zauvijek stalo! 

Božica Jelušić | Kratke priče, duga sjećanja



Snježana Akrap-Sušac: ZNAM GDJE MI JE MJESTO, vlastita naklada, 2018.

Jedan od fenomena književnosti našega doba zacijelo je i popularnost kratke priče, forme koja se žilavo drži u sveopćoj „krizi čitanja“. Razlog je vjerojatno i to, što su je razvili američki autori, premda počeci pripadaju Turgenjevu sa „Večerima na salašu blizu Dikanjke“ (1824.)  i E. A. Poeu s kultnim naslovom „Priče, groteske i arabeske“ (1831.). Od toga vremena do danas nanizala se impresivna niska imena poput: Čehova, Kafke, Borgesa, Carvera, Sartrea, do kultnog Danila Harmsa, i cijelog niza njihovih sljedbenika širom globusa. A zbog relativno neprecizne definicije, po kojoj je kratka priča „ oblik narativne proze, duži od crtice a kraći od ostalih literarnih formi“, podosta se toga može smjestiti u isti pretinac s kratkom pričom. Recimo, ona djela Bulgakova:  „Crni snijeg“ i „Pseće srce“, čija su poglavlja ulančane kratke priče, baš kao i proza  „Slavlja“ omiljenog nam Tourniera.

Bez obzira, dakle, na definicije i određenja, kratka je priča privlačna zbog svojih potencijala i prednost. Gusta je, zbijena, drži pozornost, daje nam misliti nakon završne točke, nudi nam mogućnost da je sami „dovršavamo“, te nekako podsjeća na kamenčiće iz Grimmove  bajke o Ivici i Marici, pomoću kojih se vraćamo na početak literature, kad su se zgode iz kolektivne povijesti pripovijedale ad hoc, svedene na kroki, kostur, poantu, a potom su se nadograđivale i linearno širile, ovisno o daru prenositelja. Što bi bila osnova kratke priče, u nekoliko riječi? Reci mi to brzo, reci kratko, reci zanimljivo, iznenadi me! . Zaista, samo autori koji umiju posložiti ova načela, imaju uspjeha kod svoje publike u žanru koji su si odabrali.

Kao i sve naizgled jednostavne stvari, kratka priča ima također svoju malu „zamku“: autor mora biti vičan peru, vješt opažač, sa smislom za detalj i paradoks, s osjećajem za podtekst, koji neće moći uhvatiti u gradivnu mrežu rečenica. Stoga značenjski „čvorovi“ trebaju biti odlično raspoređeni, da se priča ne raspadne ili pak ne zamrsi, na način koji zbunjuje čitatelja. Efekt iznenađenja doista je bitan, a postiže se ponekad skretanjem u grotesku (Harms), izmaknućem u fantastiku (Borges), namjernim „rasplinjavanjem“ u poetična pretjerivanja (Kafka) ili čitateljskim uvlačenjem u gradnju priče (Carver), čime on sam postaje odgovornim za krajnji domet i rezultat.

Kašmir promet i Dječja knjiga predstavljaju nove naslove


vrijeme: 03.10.2018.
mjesto: Zagreb, Knjižnica i čitaonica Bogdana Ogrizovića

Kašmir promet i Dječja knjiga najavljuju promociju novih naslova koja će se održati u Knjižnici Bogdana Ogrizovića u Zagrebu, u srijedu, 3. listopada 2018. u 19.30 sati. 

Bit će predstavljene knjige i slikovnice sljedećih autora/autorica - Romana Simića, Korane Serdarević, Ivane Šojat, Marijane Nola, Kašmira Huseinovića, Ernesta Rodrígueza Abada, Benigna León Felipea, Ivane Glavaš Bakija, Ekaterine Panfilove, Luis San Vicenta i Andree Petrlik Huseinović.

O knjigama će govoriti: Ranka Javor, Vladimir Stojsavljević i Krešimir Krnic.

Moderator je Kašmir Huseinović.

Izvor: Culturnet.hr

39. Zagrebački književni razgovori


vrijeme:
04.10.2018. - 07.10.2018.
mjesto: Zagreb; Društvo hrvatskih književnika, Trg bana Josipa Jelačića 7/I

Ovogodišnji, 39. Zagrebački književni razgovori (ZKR), na temu 'Popularna i ozbiljna književnost – Ukrižavanje, recepcija, valorizacija', održavaju se od 4. do 7. listopada u prostorijama Društva hrvatskih književnika (Trg bana Josipa Jelačića 7/I, Zagreb).
 
Tijekom svoje višegodišnje tradicije (prvi razgovori organizirani su još davnih šezdesetih godina prošloga stoljeća), razgovori su ugostili više od 1000 sudionika (književnika, prevoditelja, lingvista, književnih kritičara, kulturologa itd.) koji su održali zapažena predavanja na brojne teme. Sudionici ovogodišnjih razgovora dolaze iz Ujedinjenog Kraljevstva, Irske, Portugala, Italije, Makedonije te Hrvatske:
 
1) Vesna Acevska (Makedonija)
Cervantesov „Don Quijote“, popularno ozbiljno djelo
 
2) Desmond Egan (Irska)
Umjetnost i promjena
 
3) John Elsom (Ujedinjeno Kraljevstvo)
Popularno naspram populističkog u književnosti
 
4) Manuel Frias Martins (Portugal)
Cenzura i književna ozbiljnost
 
5) Ivica Matičević (Hrvatska)
Tragovi popularne filmske kulture u novoj hrvatskoj prozi
 
6) Sanja Nikčević (Hrvatska)
Pepeljugina cipelica ili kako smo odrezali sve što je virilo iz uskog vrijednosnog kanona
 
7) Edda Serra (Italija)
Dijalektalna poezija danas. Nekoliko bilježaka iz Italije
 
8) Carlo Alberto Sitta (Italija)
Minimalizam i časna poezija u 20. stoljeću u Italiji
 
9) Sande Stojčevski (Makedonija)
Agatos, kalos i/ili kalokagatia
 
10) Raffaella Terribile (Italija)
Ne-popularna poezija

Druga ovosezonska premijera Male scene | Plavi zvuk

                                                           ­­
­U četvrtak, 4. listopada u 19 sati u kazalištu Mala scena održat će se premijera predstave „Plavi zvuk“ autorice Tene Šnajder.

Naš planet se guši, vrste izumiru svakodnevno, životinje umiru zatočene u plastici, u oceanima plutaju otoci smeća. Naš jedini dom postaje ogromno smetlište na kojem uskoro niti za ljude neće biti mjesta. Održivi razvoj, svijest da nam je zadatak nadolazećim generacijama ostaviti nove perspektive razvoja, a ne opustošen planet, postala je top tema ne samo u europskim, već i u svjetskim razmjerima.

Redateljica Kruna Tarle o predstavi nam je rekla: „Poetika i estetika kazališta materijala dopušta nam ovom predstavom na slikovit, izravniji način progovoriti o alarmantnom aspektu  današnjice, upravo o onome koji  se odnosi na naš krajnje neosviješteni odnos prema okolišu. Umjetničkim sredstvima, a mi u moć umjetnosti vjerujemo, odašiljemo poruku onima koji iza nas ostaju: budite pametniji, pažljiviji i osjetljiviji od nas,  budite bolji nego što smo mi bili.“

Predstava „Plavi zvuk“ dio je ciklusa predstava ekološke tematike kojom se Mala scena bavi u 2018. godini, a namijenjena je mladima od 10 godina naviše.

Sjajnu glumačku ekipu predstave čine Lidija Kraljić, Maja Ožegović i Lovro Ivanković. Asistentica redateljice je Morana Dolenc, a Kruna Tarle, osim režije, potpisuje i idejno rješenje scenografije, kostima i lutaka. Ostatak autorskog tima čine: suradnica za scenografiju i kostime Lucija Prstec Smolčec, oblikovatelj svjetla Aleksandar Čavlek te skladatelj Nenad Brkić. Rekvizitu su izradili Drago Dolenc i Ivan Fazekaš, likovno oblikovanje predstave napravile su Zita Nakić Vojnović i Klasja Habjan, a fotograf je Mirko Cvjetko. Producentice predstave su Tena Bosek i Jelena Vignjević uz mentoricu Vitomiru Lončar.

Predstava je nastala u suradnji Male scene i Umjetničke organizacije Kruna Tarle – art, a
uz potporu Ureda za kulturu Grada Zagreba te Ministarstva kulture Republike Hrvatske.

Mila Ajzenštajn-Stojić "Šifra OPTIMIST"


Piše: Narcisa Potežica, mr.sc.
Mila Ajzenštajn-Stojić prošle godine 13. kolovoza za 95. rođendan  primila je iz Izraela knjigu po naslovom "Šifra optimist" (Tel Aviv, 2017. dvojezično izdanje) u kojoj je tiskano njenih 13  pripovjedaka koje su  prevedene i na hebrejski. Ove autobiografske priče objavljene su bile u raznim časopisima, najčeše u "Novom omanutu" (izdavač  Židovska općina Zagreb). Sama Mila često je pričala  da je jednom jednu propovijetku  poslala na natječaj pod šifrom optimist i taj je njen tekst zapažen – pa sada i njena knjiga nosi upravo takav naslov. Ova knjiga ustvari je poklon i njoj lijepo i veliko iznenađenje njenih  nećakinja iz Izraela, pa u predgovoru koji piše  Ognjenka Orit Jarhi Weiss s naslovom "Riječi zahvalnosti" uz  posvetu da je knjiga posvećena tetki Mili za njen 95. rođendan - naglašava da sadrži priče iz "života moje tete i naše šire obitelji" i dalje kaže "Moja kći Sanda i ja, dok smo sa velikom ljubavlju radile na prijevodu na hebrejski u srpnju 2017. saživjele smo se s pričama junaka, voljele smo, tugovale i radovale se zajedno s njima kroz tetine priče".

Mila na maškaradi u djetinjstvu
No za njih je manje važna točnost podataka, jer "bitan je duh tih priča koji nas uči da svaki novčić ima dvije strane. U svakoj tetinoj priči ima uvijek nešto pozitivno ili barem umirujuće." Za njih je važnija ljubav i ponos na članove obitelji, na ono sjećanje i što ih zbližava s onima koje nisu upoznale, pa im daje osjećaj pripadnosti obitelji. One se pak sjećaju svoje  tete s puno ljubavi i iskrenog poštovanja, jer za "svako sretno djetinjstvo neophodna je teta Mila, koja zna razmaziti, koja kupuje lijepe haljinice i zna lijepo našminkati". Ali najvrijedniji poklon od tete je bio model kako zadovoljno živjeti s tim toliko posebnim pogledom na život i ona ističe  "moja  teta uvijek vidi u svemu svijetlu stranu" pa je i ona uvjerena da je upravo to tajna sretnog života. Posvetu piše i njena kći  - Sanda Kršo Rozenmanza s riječima  da za nju  "tetka Mila u prvom redu elegantna dama pored koje bi se i Coco Chanel postidjela" i dalje nastavlja "Ona mi je idol mada nas dijeli više od 60 godina. Njeno mišljenje o feminizmu, modi, njen optimistički pogled na život i uopće svaki razgovor s njom je inspiracija". 

Tako Ognjenka završava svoj dio predgovora-posvete  sjećajući se Milinih  riječi koje se pamte, a to su čuli više puta svi koji Milu poznaju, da ona ne može propasti pa i da hoće. Mnogi se dive njenom životnoj filozofiji, smislu za sve što je lijepo u životu, a sve koji su imali sreću upoznati Milu Ajzenštjn-Stojić posebno osvaja njen vječni optimizam.

Mila Ajzenštajn-Stojić rođena je 14. kolovoza 1922. godine u Beču, a odmah polije rođenja vratila se s majkom u Tuzlu. U to doba to je bio multikulturalni grad, koji a Mila je već s 5 godina bila član Sokolskog društva i tamo sklopljena prijateljstva kako je to ona obično znala reći  "trajala su do smrti". Osnovnu školu i gimnaziju završila je u Tuzli, tijekom školovanja bavila se  sportom i to gimnastikom, skijanjem, plivanjem, a zarana je pokazivala je smisao za umjetost, osobito za književnot. Tako je svake nedjelje, četiri godine bila u literarnoj grupi koju je vodio Meša Selimović, poznati (1910- 1982). Ovom prigodom treba se podsjetiti da je Meša Selimović  zasigurno među najvećim bosanskim književnicima, ono što nije sporno je status Selimovića kao velikog pisca ranga evropskoga klasika, koji se poziva na europsku narativnu tradiciju, a taj se status temelji ponajviše na njegova dva poznata romana, "Derviš i smrt" i "Tvrđava". Sigurno da je on u svojoj učenici Mili prepoznao talent za pisanje, a ona još i danas  s ponosom spominje svog profesora.

Velika prekretnica u Milinom životu je u travnju 1941. godine, kada se mijenja svima život, poslije okupacije počinje prinudni rad i sva poniženja koja idu uz to, pa i obavezno nošenje žute zvijezde za sve Židove. Uslijedila je pljačka njihovog stana i očeve ljekarnice u središtu Tuzle, izbacivanje iz stana, a da baš ništa nije smjela iznijeti i ponijeti pa ni najintimnije uspomene. U međuvremenu sjeća se Mila prisilnog rada kod ustaša i Nijemaca, kada se samo stjecajem okolnosti o čemu kasnije piše jednu od svojih naboljih autobiografskih pripovjedaka pod naslovom "Imro" ipak uspjela spasiti. Polovinom 1942. godine gotovo su svi Židovi odvedeni, njen otac Milan dobio je preko prijatelja propunicu i otišao s obitelji u Crikvenicu. Kako bi olakšala život roditeljim Mila radi u slastičarnici ali je u jesen 1942. s drugim Židovima deportirana u logor u Kraljevicu pa na Rabu ostaje do 1943. godine. Nakon kapitulacije Italije odlazi u partizane (one koji su ostali ubili su Nijemci), tamo je prvo obična bolničarka, pa kasnije tehničko lice u propagandnom odjelu tako zvanom PROP-odjelu NOB-a, zatim je premještena u apoteku u Glini i na kraju vodi apoteku, ustvari skladište ljekova u Topuskom.

Radne akcije 1947.godine
U jesen 1945. godine upisuje Farmaceutski fakutet u Zagrebu, pa je već godine 1947/8. u tada vrlo čitanom "Studentskom listu"  objavljivala je svoju kolumnu – Savjete za studentice odnosno mlade djevojke pa su to bili članci: "Kako iskoristiti ostatke" i  "Iz staroga novo" (o maštovitoj uporabi tkanina), "Pred odlazak na skijanje" (savjeti o  odjeći za skijanje, zatim kako se zaštititi od planinskog sunca i koje ljekove ponijeti kao prvu pomoć), zatim "O njezi  ruku" – a takve slične tekstove i danas možemo naći u raznim časopisima.

Po zavšetku studija radi u više poduzeća: Laboratorij, Merkantile, Hemofarm-Vršac. Uz posao ima bogat društveni život, slijede i mnoga putovanja. 

S 27 godina Mila se prvi put udaje, još više putuje, djelomično i službeno, a nakon sedam godina braka se rastaje.

Obzirom da joj roditelji žive u Tuzli ona ih često posjećuje, a u vezi je i sa sestričnama iz Beča, Sarajeva, Rima i Izraela.


Tuheljske toplice 25.5.2018.
Lijevo: Narcisa Potežica, desno Mila Ajzenštajn-Stojić
Članica je bila Odbora socijalne sekcije Židovske općine Zagreb, pa je bila godinama vrlo aktivna u Domu zaklade Lavoslav Schwarz, čak je tamo vodila apoteku, a posebno se 1991. i 1992. godine, za ratnih godina u Hrvatskoj, kao stručna farmaceutica  angažirala oko donacija koje je dalje slala tamo gdje je bilo potrebno.

Godine 1980. godine se ponovo udaje za dr Jerka Stojića čija je majka bila Židovka. Brak je bio sretan ali nakon duljeg bolovanja muža ostaje udovica 2008. godine.

Otada ponovo puno piše i Mila često ističe da je to tada bilo  na nagovor Vlaste Kovač (koja je  kasnije bila i urednica "Novog omanuta"). Naime osim što je Mila Ajzenštan-Stojić slala tekstove u časopis "Novi omanut" također su joj neke pripovijetke objavljene u časopis "HA-KOL" koji izdaje Židovska općina Zagreb.

Na predstavljanju knjige s 96.godišnjom Milom
Tako je u velikoj dvorani – auditoriju Židovske općine Zagreb u Palmotićevoj 16. u Zagrebu pred mnogobrojno publikom, članovima Židovske općine Zagreb te Milinih prijatelja u četvrtak,  7. lipnja 2018. svečano predstavljena knjiga "Šifra OPTIMIST". Bio je to pred ovogodišnji ljetni odmor zajednički sastanak  Ženske sekcije Židovske općine Zagreb i Čitateljskog kluba pa je uz prisustvo autorice ovu promociju knjige organizirala i  razgovor s autoricom knjige  vodila mr.c. Narcisa Potežica, ujedno voditeljica Čitateljskog  kluba ŽOZ-a. Predstavljanje knjige "Šifra OPTIMIST"  bilo je i  povodom 4. godišnjice uspješnog djelovanja Čitateljskog kluba Ženske sekcije ŽOZ-a čijim sastancima i susretima je naša Mila više puta prisustvovala. U gotovo sat vremena Mila, koju svi poznaju  ovaj put su imali  priliku upoznati kao autoricu zbirke autobiografskih priča kojoj je objavljena dvojezična knjiga. U zanimljivom razgovoru uz prikaz njenih fotografija na velikom platnu  - desetak slajdova i to nekoliko iz svakog desetljeća njenog dugog i burnog života  svi prisutni saznali su mnoge detalje o njenom djetinjstvu u Tuzli, o danima provedenim u logoru i kasnije u partizanima. te dolasku 1945. godine u Zagreb. Tako je naša Mila ispričala o njenom povratku iz partizana i dolasku 1945. godine u Zagreb - kako nije htjela useliti u stan koji joj je ponuđen a koji je bio možda nekih Židova, pa su uzeli ustaše a sada s njim raspolaže nova vlast – a Mila tuđe nije htjela i otišla je u podstanare. Također je ispričala i o događajima za vrijeme njemačke okupacije u Tuzli i kako se od ustaša spasila zahvaljujući jednom Imru o čemu je napisala priču koja je objavljena u njenoj knjizi.

Svakako treba reći da je jedna od najboljih njenih tekstova – priča "Ispovijed jednog zvona" objavljena je u časopisu "KVAKA" (3. lipnja 2018.), a koja nije u spomenutoj objavljenoj knjizi "Šifra OPTIMIST". U toj pripovijetci  kroz pripovijedanje jednog zvona ispričana je čitava povijest i put njene obitelji do današnjih dana, a to je zvono sada u njenoj sobi.

Ove godine Mila je ljeto provela u Crikvenici a u hotelu gdje je boravila proslavila je svečano uz veliku tortu i šampanjac rođendan, pa su tom prigodom došli novinari i napisali o njoj  članak u novinama "Novi list" (15.8.2018. ) koji izlazi u Rijeci. Čitatelji ovog poduljeg intervjua na čitavoj stranici  uz njene fotografije mogli su se samo diviti njenoj vitalnosti i životnoj filozofiji jer sve koji su imali sreću upoznati Milu Ajzenštjn-Stojić posebno osvaja njen vječni optimizam. Svakako nije slučajno izabrala šifru "Optimist" za priču koju je poslala na natječaj i takav sada  naslov nosi i njena knjiga – zbirka njenih životnih priča u kojima ima tamnih i svjetlih strana života jer takav je i život, ali za Milu s toplim, ponekad i dirljivom pogledom prevladava uvijek ono bolje, ljepše i svjetlije.                                                

                                                                      

Žarko Milenić | Iskreno i dojmljivo o kazalištu, filmu i glazbi


Nikola Šimić Tonin: Umjetnička eksplozija duha, HKD Ogranak Zadar, Biblioteka Donat, Zadar 2018.

U novoj knjizi Nikole Šimića Tonina skupljeni  kazališni, filmski i glazbeni ogledi, osvrti i kritike. Neke od njih je Šimić Tonin napisao zajedno sa Žaklinom Glibo a neke s Branimirom Čakićem. Koautori Šmića Tonina su također pisci, dok je Čakić i glazbenik.

Lorena Kujek | Jezero morfija


Ja sam i dalje plaho dijete
koje nevoljko sije mrak.

U nadi skorašnjeg ozdravljenja,
rasporih načeto bedro
iz kojeg izmigoljiše
dva golovrata ždrala.

Nenadjenutih imena,
stadoše mi proždirati
posvećenu domenu integriteta.

Osramoćeno grcah
u progutanim naivnostima.

Mogu li napokon zacijeliti
prisilne reminiscencije?

Darko Balaš | Tragovi...




Kada te poželim,
Vrijeme zastane!
Na bol i sreću se dijelim...
I pjesma nastane.

Kao ti, nijedna druga,
Dok svemir traje...
Nedostižna duga,
Zagrljaj kiše i sunca ju daje.

Kada te sanjam
I umirem i živim.
Oltaru samoće se klanjam
I slavim te i krivim.

Kao ti, nijedna druga,
Dok jesam, dok me ima;
Bogova čežnje sluga,
Vruće ljeto i ledena zima.

Kada te hoću,
Ništa drugo ne postoji.
Ljubim samoću;
U njoj su tragovi tvoji...

četvrtak, 27. rujna 2018.

Zdenko Capan | Angramirana poezija: Meni bez mene, Boem treba sebe


 MENI BEZ MENE
   
Ure od smole cure besmisleno,
sumorni čovjek snatri bestjelesno,
sutonska strast se boji bezimeno,
a ljubav jeca, jeca bespredmetno;

i sve je danas prazno beskonačno,
a vjetar duva, duva bezutješno
na gole duše koje neprestano
ištu i grle beznadno, beskrajno.

Tin Ujević



BOEM TREBA SEBE

I ljudsko srce kuca nespokojno,
jerbo sudba baš vreba neumitno,
u tami se  krijemo nezamjetno,
a suza blista, blista zagonetno;

biserje veze slovo neugledno,
a srok pjesme djeluje savršeno,
riječ besjede zvuči transcendentno,
a vers nesputano, nenadmašeno.

Zdenko Capan

Ana Horvat | Životinjski haiku



DHK | Predstavljamo: "Sjena brončanog štakora" Mladena Kopjara


Mladen Kopjar, autor Čokoladnih godina, duhovitog djela suvremene dječje književnosti, napisao je autentično djelo za mlade kojemu je polazište legenda zagorskoga kraja, roman Sjena brončanog štakora.

Mlinarevo je idilično i slatko mjestašce, ali ne i noću. Nataša je hrabra djevojka s trinaest pjegica i jednim ožiljkom na licu. U pepelu seoskih legendi skrivaju se mnoge tajne.

Roman Sjena brončanog štakora započinje duhovitim razgovorom između četrnaestogodišnjih protagonista upućujući na uobičajene tinejdžerske motive (ljubav, roditeljsko nerazumijevanje, socijalni problemi…), ali ubrzo Mladen Kopjar sa svakodnevnih svevremenskih i onih aktualnih problema današnjih mladih skreće u sferu okultnoga i mističnoga, brišući granicu između zbilje i iluzije, što je trenutačno među mladom čitateljskom publikom vrlo popularno.
Kako su polazište legende zagorskoga kraja, djelo zadobiva ugođaj zavičajne autentičnosti čemu pridonosi i lokalni govor u dijalozima. ~ Dubravka Težak

Mladen Kopjar rođen je 1975. u Zagrebu, gdje je završio studij prava i bibliotekarstva. Radio je u obje struke i pisao za dnevne novine, a danas je samostalni umjetnik.  Objavljuje dramske i prozne tekstove za djecu i odrasle, te prevodi s engleskoga jezika. Napisao je devet knjiga za djecu i mlade: Trenutak s Tanjom (2004.), Čokoladne godine (2006.), Šifra kineske kornjače (2008.), Žganci od vanilije (2009.), Ljubav, padobranci i izvanzemaljci (2009.), Autobus za Mjesec (2009.), Zvjezdanin prah (2012.), Poštanski Marko (2014.) i Suze za pingvine (2014.). Za najmlađe čitatelje napisao je slikovnice Dinosaur Cvjetko (2010.) i Plamenko u lovu na mamuta (2011.). Živi i radi u Varaždinu. Mladen Kopjar je Čokoladne godine objavio u izdanju Naklade Ljevak 2016. godine.

Igor Petrić | Prilika mogućnosti


Ovo više nije tvoje mjesto,
tvoja priča, tvoj san.
Odustani na vrijeme
i sve će biti zaboravljeno.
Zatvori vrata i ne osvrći se.

Strašno strašna priča


Piše: Nikola Šimić Tonin
Ovo je strašna priča, i zato započinje jednim:

- Aaaaaaaaaaaaaaa !

… vriskom.

Taj vrisak je pripadao, glavom i ustima, kraljici Anabeli. Jer dok je jutros stajala kraj prozora i dugo češljala svoju kraljevsku kosu, kraljica Anabela je iznenada ispred sebe ugledala…. ugledala je…ugledala…. Oh, to je bilo nešto toliko strašno da se nije moglo ni izgovoriti!

V.B.Z. Predstavlja | Goran Gerovac: Nikad robom


Goran Gerovac: „Nikad robom“
Ponedjeljak, 1. listopada 2018. godine, u 19,30 sati
Knjižnica i čitaonica Bogdana Ogrizovića
Trg P. Preradovića 5, Zagreb

Sudjeluju:

Goran Gerovac, Mirko Galić, Dražen Klarić, Alen Galović, Josip Antić i Drago Glamuzina

Radujemo se Vašem dolasku!


U danima u kojima nova vijest jedva poživi jedan dan novinar, urednik i romanopisac Goran Gerovac uspio je iskočiti iz okvira tržišno i medijski zadanog vremena. Njegove kolumne objelodanjene proteklih godina u prilogu dnevnih novina pod egidom “Nikad robom”, preuzetom od kultnog, danas bi se reklo, antifašističkog stripa jedne generacije, nadživjele su javne povode i živote političara i procesa koje su ih potaknule. Objedinjene i ukoričene one su danas ne samo vrhunsko štivo nego i snažni autentični poziv za otpor porobljenom i zarobljenom svijetu. Riječ je, dakako, o igri riječi: sveprisutna, izvorno talijanska riječ robba, kojom se definira glavni sastojak i cilj tržišnog gospodarstva, odavno je u Hrvatskoj značenje s predmeta proširila na ljude i njihove odnose. Zato Gerovca valja čitati s dvostrukim ključem, to je poruka s dva koda ili po narodski: nema predaje, nema prodaje. 

U eruditskom rafalu slobode i borbe za dobro ove naše male nesretnice, Goran Gerovac ostaje jedan od zadnjih pravih, “starinskih” novinara. Novinara pisaca. Novinara mislilaca. Novinara koji ne izdaju predivnu profesiju i koji ne izdaju nas ni sebe. Goran Gerovac piše direktno, ali nikada banalno, piše hrabro, lako i snažno, i pritom je potpuno angažiran u dekonstrukciji naših svakodnevnih narodnopolitičkih zabluda i budalaština.
Zvonimir Boban 

Gerovac je vrsni promatrač društva koji stalno propituje cijelu lepezu nedodirljivih istina: nacija, država, vojska, manjine, povijest... Previše razloga da postane meta “Čuvara”. Ljevici je njegov diskurs zasigurno bliži jer u prvi plan stavlja pojedinca nasuprot kapitalu, kolektivu, naciji, naravno sve dok se ne uhvati propitivanja njihovih “Čuvara” i njihove “istine”. A desnica? Ona ga čita i uživa kad udari po “Čuvarima” revolucije, naravno, ne njihove.
Dražen Klarić, glavni urednik Večernjeg lista


Goran Gerovac rođen je 1967. u Karlovcu. Radi u Večernjem listu u čijem je političkom magazinu Obzor i objavio kolumne koje su uvrštene u ovu zbirku. Do sada je objavio knjigu kratkih priča i tri romana. Živi u Zagrebu.

Književni petak | Šezdeset i osma : New York – Prag – Zagreb – Rijeka


Šezdeset i osma

New York - Prag  –  Zagreb   –  Rijeka

Godina revolucionarnih zbivanja u SAD-u i Europi, borbi za građanska prava i pravednije društvo, godina demonstracija, protesta i pobuna protiv rata u Vijetnamu i rasizma, godina ubojstva Martina Luthera Kinga, praškog proljeća, novih koraka u osvajanju svemira…

Amerikanist sa zagrebačkog Filozofskog fakulteta Stipe Grgas te je godine živio u New Yorku, filmski redatelj i scenarist Rajko Grlić studirao je u Pragu, a profesor filozofije riječkog Filozofskog fakulteta Nenad Smokrović živio je na relaciji Rijeka – Zagreb.

Koja su njihova osobna iskustva te prijelomne godine? Razgovor o sjećanjima na 1968., utjecajima na njihovo osobno i profesionalno formiranje te refleksijama tih događaja na današnje društvo vodit će urednik Književnog petka Nikola Petković. - 28.09.2018. 

Ispovijed jedne čitateljice

O romanu Sonje Smolec "Marama s bubamarama" 

Piše: Mirjana Mrkela 

Obični likovi u neobičnoj priči


Sonja je stručnjakinja za stvaranje neobične priče o običnim ljudima. Iako, kad bolje razmislim, svaka osoba u romanu „Marama s bubamarama“ po nečemu se izdvaja i razlikuje.

Tata Željko i mama Paula imaju troje djece, a to su: Borna (gimnazijalac, zaljubljen u Liviju), Damir (2. razred, ljubitelj nogometa i košarke) i Katarina (1. razred, ljubiteljica fotografiranja). Ona voli i mijenjati imena pa se kroz priču više puta zove drugačije. Osim toga, ponekad joj tepaju — cvrčak, Katika itd. No njezina imena i nadimci čitatelja ne zbunjuju, nego razveseljuju. (Dobro, tata se ponekad zbuni, ili možda glumi da se zbunio.) Stariji brat, Borna, uglavnom ima više strpljenja sa sestricom. Bez obzira na to, ona jednako voli obojicu.

"Sve u svemu, neumorna su trojka. Nekad su dva protiv jednoga. A nekad ne znaš tko je uz koga, a tko protiv koga. Nekad je divno, nekad je urnebes."

Žive uglavnom lijepo, sve dok se ne moraju preseliti. Otići će daleko od svojih prijatelja. Neće imati vlastito dvorište, cvjetnjak, voćnjak, ni garažu. Živjet će u stanu namjesto u kući, u novom susjedstvu, među nepoznatom djecom, a Damir će morati i u novu školu. "Napokon, djevojčica je došla spuštena pogleda. Svi su se smjestili u automobil i krenuli za kamionom na novu adresu."

No ni to nije poteškoća koja se ne može prevladati.

Manje obični likovi u nastavku iste priče

U novom susjedstvu živi jedna više nego dvostruko manja obitelj: djevojčica s mamom. Mama se zove Tamara, a djevojčica Anja. Ona je završila prvi razred, ali nije krenula u drugi, jer je bolesna.

„Ona je jako dobra djevojčica. I bolesna je. Za-zapravo nije više. Bila je u bolnici. Tata, to je jako kompilikoplimi-cirano.“

Anjina bolest je jedna od najtežih. Liječenje je dugotrajno i iscrpljujuće. Anji je operirana glava, vrlo je slaba i ne vidi. U vrijeme kada je bila bez kose, nosila je zgodan rubac s bubamarama. Katarina ju je fotografirala i tada i kasnije, kad je kosa nanovo narasla. Cijela Katarinina obitelj, uključujući i baku, učinila je za bolesnu djevojčicu još mnogo više...

Slični, a opet drugačiji likovi u filmu

Jedan od najljepših filmova koje sam u životu gledala napravio je Juraj Lerotić. Film ima naslov Onda vidim Tanju. Mama te Tanje ima istu strašnu bolest kao i mala Anja iz Sonjine knjige.

Također, kao i u romanu, u ovome filmu postoji jedan Željko. Samo što ovaj nije još ničiji tata. Ima 16 godina i brata Luku. Njihova mama je u bolnici s Tanjinom. Dolazeći u posjete, djeca se upoznaju i Željko se zaljubi u Tanju. Na mame, naravno, nisu zaboravili.

U filmu nema marame s bubamarama, ali još neke sličnosti s knjigom jamačno postoje. Knjigu pročitajte, a film pogledajte:


Milan Frčko | Mesec na hanpusu


Milan Frčko: Ulje na staklu

Varoška graba širi roke od listja.
V lokvama tancajo senjave, blesk , i betve.
Noč obraze od zvezdi šlata, i kriči na mesec.
Tu i tam, pevec zabeči,
predi nek z crlenom krestom joči pokrije.
Cajti špičaste krovove na cirkvama šiljijo.
Na hampusu mesec, jafče
a Podravina okrunjena z mandalama
rode senja.
Gda  slifče, veter spotere kupice
i semu je kraj.

srijeda, 26. rujna 2018.

Zdenko Capan | Anagramirana poezija: Himna slobodi, Libertas


HIMNA SLOBODI

O liepa, o draga, o slatka slobodo,
dar u kom sva blaga višnji nam Bog je do,
uzroče istini od naše sve slave,
uresu jedini od ove Dubrave,
sva srebra, sva zlata, svi ljudcki životi
ne mogu bit plata tvoj čistoj lipoti!

Ivan Gundulić

Izvorni tekst Himne slobodi Ivana Gundulića
https://hr.wikisource.org/wiki/Himna_slobodi_(Ivan_Gundulić)

LIBERTAS 

U ovom  dostojnom, rodoljubivom gradu
ovdašnji gospar bira kneza i vladu,
i dok bedemi bdiju s litica obala,
ponosno živi puk i dična vlastela,
i sveti Vlaho često se štuje naglas,
gordo se vije ova zastava Libertas!

Zdenko Capan

Milan Zagorac | Gospodar lutaka, 22. dio


III. Tečaj o čudima
Andreja

1.
Ja sam zapravo na sve ovo bila spremna godinama: nisam slučajno bila u Puttaparthiju tri puta prije nego sam se udala za čovjeka kojeg sam isto toliko puta kasnije vodila u taj Puttaparthi, što se ispostavilo da je bilo njegovo ugađanje mojem oduševljenju koje on nije ni najmanje dijelio sa mnom. Nisam bez veze svakotjedno išla na seanse kod raznih life coacha koji su koristili tehnike karmičkog pročišćenja, tehnike pročišćenja putem umjetnosti, terapiju glazbom, qi gonga, tai chija, tečaj o smislu knjiga Petera Russela, a koji su tako vješto pakirali naše svakodnevno sranje u lijepe i ugodne paketiće konvertibilne u suvremenu valutu, baš kao što sam to zapravo radila i ja.
Točnije, nekada sam to radila, danas više to ne radim, a moj je posao posljednjih sedam-osam godina bio čisti uredski štakoraj, ako se to može tako nazvati, iako sam nekada davno s velikim entuzijazmom studirala farmaciju, pa nakon što sam odradila svojih nekoliko godina u malim ljekarnama po vukojebinama, imala sam čak i zavidnu karijeru u predstavništvu velike, utjecajne i navodno socijalno osviještene multinacionalke za distribuciju lijekova, a koju sam povremeno prekidala s već spomenutim odlascima u Puttaparthi. Posljednja sam tri puta tamo bila s Damirom, no nakon toliko puta, zadnji put opet sama. Uostalom, tada se, preklani, u Puttaparthiju dogodila moja prva i do tada jedina izvanbračna avantura s jednim prezgodnim Indijcem, bio je to tek trenutak, iskrica radosti, no, dugoročno, imala sam osjećaj da sam se nakon što sam postala uzorna radnica, supruga i dvostruka majka pomalo zamorila i da mi je trebao odmak te sam se jednostavno ponašala onako kako se u egzotičnim zemljama i ponašaju bijele žene više srednje klase.
Naravno, ne moram reći da je moj muž, Damir, i dalje bio jedan od najcjenjenijih u poslu. On ipak nije izgubio vrijeme na dva poroda, dva porodiljna i dvoje djece, jest da je ovo moje “kukanje” nešto što bi moj dragi prijatelj s tai chija posve otvoreno nazvao “plačem privilegiranih”, ali ja se nisam osjećala privilegirano, ni sretno, štoviše, osjećala sam se kao robot, kao stroj, jer sam godinama bila spremna na ovo što sam sada učinila: ostavila sve i zaključila da je vrijeme da se krene ispočetka.
Ne mogu reći da žene mojih performansi nisu napredovale, štoviše, neke su postale i regionalne predstavnice, neke su završile u centrali u Americi, neke su otišle u Amsterdam, ali ja se u ovome nisam više nalazila, za mene je ovaj posao bio završeno poglavlje, naročito zato što sam bila svjesna koliko je to bila jedna iscrpljujuća, besmislena, uzaludna kampanja koja je trajala sve više i sve dublje, koja je uzimala sve više od mene, sve više od njega, sve više od svakoga od nas ponaosob. Ne, ja nisam mogla ostaviti djecu dadiljama, nisam mogla reći da sam spremna poginuti za povećanje prodaje niti da sam posve uvjerena u učinkovitost novoga generika. Osjećala sam se zarobljenom u jadnom tijelu, nisam se osjećala ni lijepo ni zadovoljno, nisam osjećala ništa osim tupeži i rutine koje su me doslovno prisiljavale na to da prekršim sve tabue i oslobodim se ovako mučnog tereta. Nije da nisam voljela Luciju i Deu, obožavala sam ih, poginula bih ovoga časa za njih, ali, ne, nije sva sreća ovoga svijeta u djeci, niti u sretnom braku, a još manje u poslu.
Tomislavovo samoubojstvo je samo bilo znak da nema vanjske pomoći i da je sada došao trenutak u kojem treba donijeti bitne odluke, ma koliko one bile bolne.
Imala sam i svoju online astrologinju, navodno je živjela podno Mount Shaste u Kaliforniji kamo me Damir ne tako davno poveo na “romantično putovanje”, na put za uživanje, u biti na njegovo poluposlovno putovanje za vrijeme kojega sam imala nevjerojatno puno vremena za obilaženje malih dućana s mjesnim rukotvorinama, vinskih podruma u Napi i svih mogućih frikovskih mjesta u zaljevu San Francisca i lutanje američkim sjeverozapadom. No već tada sam bila napukla, posve iscijeđena jer se sve odvijalo prema nepisanom, ali strogo vođenom planu koji je vodio u samo dva smjera: ili progutaj do kraja, ili otpadni.
Dobro, nije se sve odvilo tijekom jednoga dana, niti u jednoj sekundi, nije to bio trenutak odluke koji se nije prije toga duboko taložio i pripremao godinama, nije da sam to učinila bez imalo grizodušja, ali činilo se da je to jedino ispravno rješenje koje je imalo smisla.
U tih sam dvanaest godina braka uspjela dosta onoga što mnogima nije uspijevalo, ali cijeli je moj socijalni kružok bio upravo takav: imali smo dvije djevojčice između kojih je bilo dvije godine razlike, novi stan u urbanoj vili u neposrednoj blizini Samobora, imali smo terenac i mali gradski auto, imali smo i njegove roditelje (koje nisam podnosila, ali sam glumila da ih podnosim) kao i moje roditelje (koje sam jako voljela, i nikada, zapravo, nisam mogla shvatiti da ću uopće živjeti bez njih) na stalnom raspolaganju za čuvanje djece, imalo se i za već spomenute Puttaparthije, Shaste i skijanja zimi, imalo se i za ljetovanje u rodnoj kući njegovih roditelja na Pagu (uključujući i njegove roditelje u tom paket-aranžmanu), imalo se, ne može se reći da se nije imalo, imalo se također one glupače koje su me okruživale i poticale na kupovinu po ovom ili onom novom fensi šmensi dućanu, kao što se imalo i za sve ove tečajeve koje sam spomenula osim onoga o čudima, da, samo je taj nedostajao, tečaj o čudima.
Moj je najveći flert u biti moja pogreška pri odabiru struke. Nikad to nisam trebala odabrati, nikada na sve to nisam trebala pristati, nisam se trebala voditi glupim frazama “imat ćeš posla” jer sam jako dobro znala da nije samo to bitno, “imanje posla” kao imperativ, zatim imperativ “imanja muža”, a nakon toga “imanja djece”, kao i svi ostali kolaterali “imanja” ovog ili onog. Kao da je “imanje” smisao, a ne nešto drugo, ne znam, na primjer, davanje, ali ne davanje koje se očekuje, nego davanje koje je samo po sebi čudo, koje je nadrastanje samoga sebe. Nema života bez davanja smisla. Recimo da vjerujete da je život pravocrtan, na sve postoje odgovori, sve je rješivo po poznatim protokolima određene struke. Tako biste po protokolima trebali nadvladati majčinu smrt, bolest djeteta, gubitak posla, zapljenu kuće, bilo što što vas kratkoročno ili dugoročno traumatizira i uzrokuje psihičku patnju i primjerice sutra otići na kavu s prijateljicom bez ikakvih problema. Međutim, ja sam preduboko u tome da ne bih znala da nema toga, štoviše, sve mi se počelo činiti kao autocesta direktno u samo srce tjeskobe. Zato sam prisiljena tražiti odgovor na temeljno pitanje same sebe, a to je tko sam (stvarno), što sam (stvarno) i koja je moja (stvarna) misija unatoč (mogućoj) patnji koja proizlazi iz bilo kakve odluke. Naravno, to smo mi znali, znali su još neki, znalo se, kako se nije znalo, da ne samo psihijatrija, već i druge medicinske grane nikada nisu uspjele uočiti nijedan biološki marker koji bi ukazivao na nešto što zovemo “ludilo” (tj. ono što laički zovemo ludilo, a naziva se već prema klasifikacijama u priručnicima), a što daje psihijatrima sve odrješenije ruke za prepisivanje psihofarmaka, unatoč činjenici da je “izlječenje” sve bezizglednije. Dakle, kako nema bioloških markera, sami psihofarmaci nisu ništa drugo do pokrivača simptoma, odnosno, u najbolju ruku, placeba u kojem čovjek sa psihičkom patnjom možda zaista dođe do samoiscjeljenja. Možda. A možda ni ne dođe. Kao što možda neće doći ni to rješenje za rak, ni rješenja za alergije, ni za bilo što drugo.
Što god ja o svemu sada mislila, ne mogu reći ništa no da sam bila spremna na sve već jako dugo. Jedino što me je držalo na kratkom lancu bio je strah, no sad mi se činilo da je valjalo ranije pogledati tom strahu u lice i odlučno se baciti na glavu u vodu.

Slađana Benkus | Preporuka


Sinoć sam pročitao tvoj omiljeni roman u jednom dahu –
Baš poput tebe.
Ti si mi ga preporučila i dobacila:
„Trebat će ti maramice.“
Znao sam – to znači da si plakala.
Ali nisam znao da taj roman govori o nama.
Gutao sam stranice ispisane našom pričom.
Proživio sam ponovo svaki naš trenutak:
Ovaj put u mislima i suzama u očima.
Nisam sinoć ni oka sklopio u krevetu kraj druge žene
- zbog tebe.
Zaklopljeni roman grlio sam cijele noći
Kao da grlim tebe.
Na korici ispisana tvoja je biografija u dvije riječi
- zauvijek sama.
Te su mi riječi probole srce.
Znao sam što znače i tko je za njih kriv,
A nikad ga nisi okrivila.
Sinoć sam pročitao našu priču  tvom romanu
pod pseudonimom za koji nisam znao da postoji.
Kao da si znala da nikad neću biti zaista tvoj
I da našu priču ne smiješ javno ispričati.
Sve si osjećala, sve si znala.
Jučer kad sam te, nakon toliko godina opet sreo,
Bila si nasmijana.
Ali ja sam znao što se krije ispod tog osmijeha
- toliko sam te ipak upoznao.
Strpljivo si slušala moje riječi kada sam ti opisivao kako živim.
Ti nisi rekla ni riječ o sebi.
Samo si mi preporučila dobar roman koji si pročitala
I na odlasku dobacila: „Trebat će ti maramice!“.
Znao sam – opet si zbog mene plakala.

Biljana Kovačević | Rumor kiše



Slušajući šumorenje kiše
u daljini gromovi rastaču se
grme sve tiše
Na tamnom modrom nebu
zabijelilo se srce
kao da ga rakova kliješta drže
i začas, nema ga više
Oblake presjecaju munje
i njihov bljesak samo jedan tren sjao
prije no što je tutanj gromovitih kola
na prašnjave puteve pao
Negdje na horizontu
sastali se zemlja i nebo
pa ne vidiš crtu koja ih razdvaja
U zelenom lišću neumorno
mlada ptica pjeva
među granama mog lješnjakovog gaja
Glas joj je cvrkutav i glasan
vibrantno se trese cijelim tijelom
dok se kapljice kiše još cijede
niz hostinog cvijeta glavom bijelom
I evo je opet
spustila se k'o iz kabla
jednolikim mlazom se slijeva
utihnu i moja crvenrepka
ni njoj se više ne pjeva




utorak, 25. rujna 2018.

Zorica Antulov | On


Suncu je dao vječitu vatru i nije se opekao.
Mjesecu moć nad morima bez da ga je potopio.
Zemlju je podijelio na dvije polutke i nije se orosio.
A nebu je dao beskraj i nije ga dovršio.
Da budi vječna pitanja!
Da plamti ljudska misao!

Sanijela Matković | Inat


Navratiš
tu i tamo
u moju krletku
za ptice.
Promatrajući me
dok otresam s ruku
ostatke mimoza.
Znam ,
ostat će ti nejasno
zašto se baš u njima
nastanilo sunce.
Navratiš tu i tamo
u moje poeme,
raspravljajući
o tome je li nas
pregazilo vrijeme.

Luka Tomić | Poljubac u čelo


Poljubac u čelo
Zapalio je cijelo tvoje prošlo tijelo
O, što mi želiš reći
Zar ti je ovaj poljubac nespretan i dječji
po koži otrove davnih dodira
u novi početak očistio
pa ti srce mirno spava
na istom mjestu koje ga je ubilo
i sahranilo djetinjstvo u ženi
što sanjala je da savršena ljubav počinje
poljupcem u čelo nježnim

Predstavljanje romana “Od Franje do Franje” Anite Martinac


Predstavljanje romana “Od Franje do Franje” Anite Martinac održat će se u četvrtak 27. rujna u 19.00 sati u Nadbiskupskom kaštelu u Kaštel Sućurcu u organizaciji Gradske knjižnice Kaštela.

Roman će predstaviti Hloverka Novak Srzić, Željko Primorac, Renata Dobrić i autorica Anita Martinac.

Roman “Od Franje do Franje” još je jedna uspješnica književnice Anite Martinac. On čini povijesno troknjižje uz romane »Medaljon« i   »Posljednji«.

ponedjeljak, 24. rujna 2018.

Igor Petrić | Dvadeset i jedna godina


Noć oko mene
i umor koji njome vlada,
tiho, jedva čujnim šaptom
izgovara njezino ime.

Ne čujem ga jasno.
Ne prepoznajem više.
Njezino ime,
zapisano u snovima
mog unutarnjeg svemira,
preplavljenog nemirnim vodama
tamnog oceana postojanja,
tiho jeca,
plače.

Robert Janeš | Noćenje bez doručka



Ako će ti se jesti slano
postavi mi jastuke
na kojima ću odmoriti
nakon noći u kojoj je more
došlo do ispucalih usnica

Dok traje benigni osjećaj beznađa
meni paše slagalica slatke zapamćenosti
u košarici s kolačima toplog mirisa
kojeg donosi vjetar
s već odavno oplahnutih planina
podno vodnog neba

Sanja Mrša | Dida


Maslina izbrazdana ko staro lice težaka. Sitin se onih vrimena kad su naši stari, kad je dida Krešo odlazija u polje, u Vidakovicu, di je ostavija toliko truda i znoja, i gledan tu maslinu, vrtim se oko nje i vidin njega u mislima kako stoji i kojom ljubavlju je gleda, i vidim njegovu izbrazdanu ruku na grani, osjetim njegov miris koji je donosija sa sobom kad bi dolazija kući iz polja, miris vitra, znoja, masline i loze, miris dalmatinske škrte zemlje.

Ta ruka meni je mladoj nevisti izgledala ko lopar, a opet ta didova ruka koju bi stavija svojim unucima na glavu,  kao lahor koji bi im dotaka svilenu kosu.

Filip Đukić | Frontalni spas


Odustao sam od ovih današnjih novotarija – pedagogiji okrenutoj prema djeci – taksonomijama koje od tebe stvaraju kretena kojeg moraš glumiti s tom ojađenom terminologijom.

„Od sutra ću nastavu držati frontalno kao profesor Samardžija“ rekao sam ženi. „45 minuta mog monologa, a kad mi se ne bude dalo više pričati, rješavati će radne ili ću im pustiti da gledaju film. Tako je svojedobno radio prof. Andrušić s filozofskog fakulteta... Gledali smo neke filmove o srednjem vijeku – i to igrane – c level razina produkcije al kog boli ku***.“ Žena nije podijelila svoje mišljenje – već je odsutno rješavala križaljku.

nedjelja, 23. rujna 2018.

Milan Zagorac | Gospodar lutaka, 21. dio


Nakon toga uslijedilo je košmarno razdoblje koje je zasigurno potrajalo nekoliko dana kada jednostavno nisam ni dolazio k sebi: liječnik mi je dao toliko tableta da sam danima bio izgubljen u vremenu i prostoru, posve dezorijentiran, odvojen od svijeta. I da, baš tu mi se pojavio taj neki uvid, neka spoznaja o tome da je sve to na neki način bilo povezano, i moje uređivanje Bogdanovićeve knjige, i ova selidba u Hladogoru i ono ubojstvo u Torontu i, naravno, sve one smrti ranije i ta depopulacija, i ona prokleta oligostenozoospermija i potpomognuta oplodnja, sve, baš sve je činilo jedan veliki čvor kojem sam i sam neprekidno doprinosio, kojem sam i sam kumovao, naime, zbog naivne ideje da činim dobro svojoj obitelji i da se borim za bolje i da djelujem da budem bolji prema drugima. Ali ne, sada sam shvatio da sam i ja jednaka baraba i hulja kao i svi ostali, da sam sve radio samo da se oslobodim tog egzistencijalnog grča, tog straha od propasti, od neumitne i neizbježne katastrofe koja samo što se nije dogodila, a zapravo se već dogodila s Hanom, s tim njezinim nestankom, postalo je posve očito da se i sam nalazim usred jedne priče u priči, usred nečega što nije nikada smjelo ni trebalo poprimiti ovaj groteskan oblik.

Biljana Kovačević | Propeto ljeto


Ljeto se zadnjim nogama
Ritnulo
Kopitom udarilo posred glave
Posljednjim se trzajem oprostilo
Od vrelog dana i noći plave

Jutro me dočekalo svježe
Od laganog vjetrića što puše
Uzalud mu u grlu zaostali hroptaj
Dok mu visoke temperature ruše

Ljeto me još jednom opalilo
Žarkim dahom
Po obrazu bijelom
Još me jednom oblilo
Slanim znojem po tijelu cijelom

Zdravka Prnić | Poetesa


Povući ću se polako
u oklop
zatrpati sve ulaze
vapnencem
čekati da se u okaminu pretvorim
i da me neko dijete pronađe
u pijesku
nakon milijun godina.
Fotografije ću ostaviti
nek’ mirišu bojama
mame okusom tempere
a slano i plavo
nek’ se miješa sa slatkim.

Božica Jelušić | Jastuk od lišća





















(Zamalo posvećeno)

Jastuk od spužve, perja, pahulja od topole;
Možeš u njega lako staviti bilo što drugo.
Jastuke punjene lišćem samo pjesnici vole,
I poklone ih nekad nekom, za sjećanje dugo.

Stare, potrošene riječi...Alat što hrđu privlači.
Poezija ne vrijedi, ako ne izmami suzu.
Jedni su zlatopojci, drugi pak vrijedni kovači,
Al' samo oni su pravi, što zalegnu uz Muzu.

Ona im jastučnice šije, s uzorkom cvjetnim.
Škrobi im bijelo platno, štirkom iz Kuće zime.
No, blatnim drumom se klate u sandalama ljetnim,
I vagon lišća napada, prije no zasluže ime.

Dakle, jastuk od lišća. Osjeti tu milinu.
Vranu u pirakanti mračnim okom prostrijelim.
Mjerkam lipe u Livnu. Platane u Berlinu.
Mogu li poslije svega, reći što ZAISTA želim?

Berlin, 23. rujna 2018.

Florian Hajdu | Kapi kiše počeše


Brinu li se Anđeli o tebi
kao što su kad si sa mnom bila.

Voli li te onaj posle mene
onoliko jako iskreno iz daha života
vode
vazduha
nasušnoga prvopečenog devičanskog hleba
mišicama
znojem
jaucima Raja
novog rađanja umešanog
kao što sam ja voleo volim.

subota, 22. rujna 2018.

Igor Petrić | Tih nekoliko trenutaka samoće


-Dobro jutro gospodine Alberte.
-Kako ste danas? Kako ćete biti sutra?
-Znam da ponekad pretjerujem s pitanjima o trenutnom i budućem stanju vašeg duha, vašeg unutrašnjeg svemira. Znam, znam, ali ne mogu si pomoći. Odlučio sam provjeriti što se to s vama događa. Zašto nervozno tresete nogom i oči vam nekontrolirano kolutaju. Gospodine Albert. Nema razloga za paniku. Novo jutro! Novi dan je počeo i noć će opet doći. Spustiti se niz padinu, sve do dna. U dolini kuće će zasjati. Samo što nisu… Kad svjetla se ugase, novo spavanje i… ponovno buđenje. Novo jutro! Novi dan i moje pitanje: Kako ste danas gospodine Alberte?
-Recite ako pretjerujem. Ako vam je dosadno u ovom jadnom i napaćenom svijetu za kojeg samo mislite da ga poznajete, zatvorite prozore, ugasite vatru, isključite plin i ostale instalacije. Zaključate vrata. Sjednite u vremeplov, stegnite sigurnosno remenje i oplovite daleko, daleko u budućnost, u kojoj ljudi više ne postoje. 

NSK za EU projekt odobreno 1,3 milijuna kuna


vrijeme: 21.09.2018.

Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici (NSK) u Zagrebu odobren je projekt iz Erasmus + programa EU pod nazivom Traditional children’s stories for a common future – TRACE vrijedan 178.330,00 eura (1 323 208 kuna), priopćio je NSK.

 
Projekt će se, navodi NSK, provoditi od 1. rujna 2018. do 31. kolovoza 2020. godine u suradnji s partnerima iz Hrvatske, Grčke, Latvije i Španjolske.
 
Svrha je Projekta, naglašava, upoznati ciljne skupine, učitelje, edukatore i knjižničare koji rade s djecom u dobi između 6 i 12 godina s tradicionalnim dječjim pričama iz partnerskih zemalja, a posredno i s kulturom tih zemalja.
 
NSK napominje kako će u sklopu Projekta biti prevedena najkvalitetnija dječja literatura iz partnerskih zemalja na pet europskih jezika – jezike partnerskih zemalja i engleski jezik.
 
Bit će, ističe, organizirano i mnoštvo radionica za učitelje, knjižničare i edukatore kako bi ih se upoznalo s kreativnim i inovativnim metodama poticanja djece spomenute dobne skupine na čitanje, kritičko razmišljanje i vlastito istraživanje europske kulture i europskih zemalja preko njima bliske literature – tradicionalnih dječjih priča koje su vrijedan dio europske kulturne baštine.
 
NSK u Zagrebu koordinator je Projekta, a suradnici su na Projektu Udruga za poticanje neformalnog obrazovanja, kritičkog mišljenja i filozofije u praksi Mala filozofija (Zadar, Hrvatska), Osnovna škola Josip Pupačić (Omiš, Hrvatska), University of Peloponnese, Department of social & training policy (Corinth, Grčka), Biedriba Radosas Idejas (Riga, Latvija) i Fundación Euroárabe de Altos Estudios (Granada, Španjolska).
 
U planu je i priprema mrežne stranice posvećene Projektu na kojoj će se moći pratiti sve novosti povezane s Projektom, a koja će služiti i kao dodatno edukativno pomagalo učiteljima, edukatorima i knjižničarima, kao i ostaloj zainteresiranoj javnosti.

Izvor:Cuulturnet.hr

Lorena Kujek | Crucifix


Pojmila je jedino
okaljano ruglo degradacije
i prljavu ništavnost civilizacije.

Neprijatelj-
utjelovljen u imitaciji
pobješnjele zvijeri,
kružio je poput lešinara
oko nepomičnog trupla
rasprodane duševnosti.

Goran Krapić | Umilotvorina


Slatkim me glasićem
da opet
do petoga te kata
uz pune borše...

„Nosi me, nosi me,
kupit ću ti začine!‟

„Na lovice misliš –
novine?‟

„Ne, začine.‟

Omekšao
već nekoliko si me puta.

Je li to iz crtića,
parka
ili nova tvoja
umilotvorina?!


Čime li ćeš
za koju me godinu?

Dnevnik (ne)obične djevojke 2.


Sjena prošlosti

Piše: Božana Ćosić

Kao što vam je već poznato, oduvijek sam imala lijep život. Ok, malo me na pogrešan način pratilo to što moji imaju restoran pa mi je bilo teško naći iskrene prijatelje. No tu je bio Sven i itekako mi je bilo dovoljno to jedno, ali iskreno prijateljstvo. Nikada ni nisam željela oko sebe ljude koji će jedno misliti a drugo govoriti. Znate i da imam divne roditelje koji su mi uvijek pružali pažnju i brinuli o meni. I premda sam imala svoje bubice koje, uostalom, svi  imamo, sve je bilo super, idilično. No onda je stigao dan kada se sve poljuljalo.

Pramcem u sumrak


Prvi put

Piše: Jelena Miškić

Posljednje dane ljeta mjerimo težinama vlastitih tijela i tko dulje može ljenčariti u dvorišnim ležaljkama koje još uvijek nismo pospremili. Dok škiljim vukovarski sve raniji suton, solarno se napajam bacajući iz glave nepotrebne fajlove nakupljene tijekom dana. Delete mode. U tom izvršavanju po kratkom postupku naletim na davno sjećanje tvojih riječi prilikom slučajnog stiska ruke.."Bože kako ti je ruka topla" - rekao si iznenađeno. Bila je netom izvađena iz rukavice pokojne babe Melanije izrađene davno, precizno, s ljubavlju radom starog kova, teleća koža izvana, zečje krzno trbuha iznutra. To je valjda prvi puta da imam toplu ruku na vjetrometini dunavske šetnice. Ali tako je to u životu, smrzotina, vjetrometina, prvi put topla ruka, prvi proplakani roman, prva tetovaža, prvi put da imamo kera koji jede zidove, prva slomljena rebra, prvi proživljeni život. Za sve postoji prvi put. Možda i posljednji. Prepadnem se te pomisli i u glavi stisnem delete na to sjećanje.

Prokleti stroj od uma javlja grešku. Naglašava važno - sistemska pogreška. "Odaberite neku od ponuđenih opcija" - navlakuša tutorial - Opcija - restore or rename.

Ne znaš koja opasnija. Pokušavam s preimenovanjem -  Topla ruka iz zečje rukavice. Evo prolazi. Kao sad mi je lakše. Okrenem se na bok i pričam psu koju grize prsnu teleću kost kako baba nije baš voljela pse. I kako to nije bilo nimalo dobro jer je deda bio lovac. A uz lovca obavezno ide pas. I da ga sad vidi kako se tu proteže i balavi tu kost na krpari bilo bi vraga. Ali baba nije više tu i nek slobodno nastavi, meni ne smeta. Prirodni poredak mi umiruje puls. Stari otac krpa pojedenu ogradu na točkastoj šamlici. Kaže kako će se osušiti do sutra kada ćemo cijeli donji dio bojati bordo bojom.
Bordo.
Čaša vina.
Topla ruka iz zečje rukavice.
Jedan život.

petak, 21. rujna 2018.

Florian Hajdu | Ringišpil ljubavi...


Volim te definitivno
Zauvek
Kada je tvoje oko
Divlji kesten
Zenice
Sijalo
Dušu moju ispd pupčanika

Svaki dan ću červrtkom nazvati

Ivica Smolec | Moja sjena




Gledam oko sebe - nema one sjene
koja oponaša svaku moju gestu!
Nema tog utega, teškog poput stijene,
iako se sunce spustilo na cestu.

Lovre Rončević | Srce II.


– Kako su krasni ovi cvjetovi što te okružuju. Ljepša si među njima, znaš. Ja sam odavno tebe izabrao... to mi je reklo srce... to sam znao... Ljeto je i srca se otapaju, stapaju u jedno i neće se stopiti dvaput... stopiti u  ljubavi koja  se samo jednom dogodi... Volim te Gabrijela, znam da nije potrebno, ali ti svejedno želim reći...

– Ti si uvijek tako dobar prema meni, a zašto? Prvi si koji ovako govori...

Prekinem je na časak i dodam:

– Oni, svi ti prije, nisu bili ja i nisu znali što imaju ispred sebe... oni nisu znali kako... srca im nisu ništa rekla... zato su pogriješili... Ali, i ti si furbasta, nisi me voljela, ti si znala kako pridobiti, ali si tako i znala kako uništiti.

– Molim? –

– Da, sjećam se da si zamrzila samu sebe, tek onda kad si vidjela da bi me mogla izgubiti.  Zamrziti sebe da bi zavoljela drugoga... Posljedice dolaze kasnije, shvatila si. I,  da si znala ono što si tek trebala da znaš, izgubila bi sigurnost.  Ali, ne brini, sigurnost i nije za zaljubljene, zato sam ti i oprostio...