nedjelja, 23. rujna 2018.

Božica Jelušić | Jastuk od lišća





















(Zamalo posvećeno)

Jastuk od spužve, perja, pahulja od topole;
Možeš u njega lako staviti bilo što drugo.
Jastuke punjene lišćem samo pjesnici vole,
I poklone ih nekad nekom, za sjećanje dugo.

Stare, potrošene riječi...Alat što hrđu privlači.
Poezija ne vrijedi, ako ne izmami suzu.
Jedni su zlatopojci, drugi pak vrijedni kovači,
Al' samo oni su pravi, što zalegnu uz Muzu.

Ona im jastučnice šije, s uzorkom cvjetnim.
Škrobi im bijelo platno, štirkom iz Kuće zime.
No, blatnim drumom se klate u sandalama ljetnim,
I vagon lišća napada, prije no zasluže ime.

Dakle, jastuk od lišća. Osjeti tu milinu.
Vranu u pirakanti mračnim okom prostrijelim.
Mjerkam lipe u Livnu. Platane u Berlinu.
Mogu li poslije svega, reći što ZAISTA želim?

Berlin, 23. rujna 2018.

Florian Hajdu | Kapi kiše počeše


Brinu li se Anđeli o tebi
kao što su kad si sa mnom bila.

Voli li te onaj posle mene
onoliko jako iskreno iz daha života
vode
vazduha
nasušnoga prvopečenog devičanskog hleba
mišicama
znojem
jaucima Raja
novog rađanja umešanog
kao što sam ja voleo volim.

subota, 22. rujna 2018.

Igor Petrić | Tih nekoliko trenutaka samoće


-Dobro jutro gospodine Alberte.
-Kako ste danas? Kako ćete biti sutra?
-Znam da ponekad pretjerujem s pitanjima o trenutnom i budućem stanju vašeg duha, vašeg unutrašnjeg svemira. Znam, znam, ali ne mogu si pomoći. Odlučio sam provjeriti što se to s vama događa. Zašto nervozno tresete nogom i oči vam nekontrolirano kolutaju. Gospodine Albert. Nema razloga za paniku. Novo jutro! Novi dan je počeo i noć će opet doći. Spustiti se niz padinu, sve do dna. U dolini kuće će zasjati. Samo što nisu… Kad svjetla se ugase, novo spavanje i… ponovno buđenje. Novo jutro! Novi dan i moje pitanje: Kako ste danas gospodine Alberte?
-Recite ako pretjerujem. Ako vam je dosadno u ovom jadnom i napaćenom svijetu za kojeg samo mislite da ga poznajete, zatvorite prozore, ugasite vatru, isključite plin i ostale instalacije. Zaključate vrata. Sjednite u vremeplov, stegnite sigurnosno remenje i oplovite daleko, daleko u budućnost, u kojoj ljudi više ne postoje. 

NSK za EU projekt odobreno 1,3 milijuna kuna


vrijeme: 21.09.2018.

Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici (NSK) u Zagrebu odobren je projekt iz Erasmus + programa EU pod nazivom Traditional children’s stories for a common future – TRACE vrijedan 178.330,00 eura (1 323 208 kuna), priopćio je NSK.

 
Projekt će se, navodi NSK, provoditi od 1. rujna 2018. do 31. kolovoza 2020. godine u suradnji s partnerima iz Hrvatske, Grčke, Latvije i Španjolske.
 
Svrha je Projekta, naglašava, upoznati ciljne skupine, učitelje, edukatore i knjižničare koji rade s djecom u dobi između 6 i 12 godina s tradicionalnim dječjim pričama iz partnerskih zemalja, a posredno i s kulturom tih zemalja.
 
NSK napominje kako će u sklopu Projekta biti prevedena najkvalitetnija dječja literatura iz partnerskih zemalja na pet europskih jezika – jezike partnerskih zemalja i engleski jezik.
 
Bit će, ističe, organizirano i mnoštvo radionica za učitelje, knjižničare i edukatore kako bi ih se upoznalo s kreativnim i inovativnim metodama poticanja djece spomenute dobne skupine na čitanje, kritičko razmišljanje i vlastito istraživanje europske kulture i europskih zemalja preko njima bliske literature – tradicionalnih dječjih priča koje su vrijedan dio europske kulturne baštine.
 
NSK u Zagrebu koordinator je Projekta, a suradnici su na Projektu Udruga za poticanje neformalnog obrazovanja, kritičkog mišljenja i filozofije u praksi Mala filozofija (Zadar, Hrvatska), Osnovna škola Josip Pupačić (Omiš, Hrvatska), University of Peloponnese, Department of social & training policy (Corinth, Grčka), Biedriba Radosas Idejas (Riga, Latvija) i Fundación Euroárabe de Altos Estudios (Granada, Španjolska).
 
U planu je i priprema mrežne stranice posvećene Projektu na kojoj će se moći pratiti sve novosti povezane s Projektom, a koja će služiti i kao dodatno edukativno pomagalo učiteljima, edukatorima i knjižničarima, kao i ostaloj zainteresiranoj javnosti.

Izvor:Cuulturnet.hr

Lorena Kujek | Crucifix


Pojmila je jedino
okaljano ruglo degradacije
i prljavu ništavnost civilizacije.

Neprijatelj-
utjelovljen u imitaciji
pobješnjele zvijeri,
kružio je poput lešinara
oko nepomičnog trupla
rasprodane duševnosti.

Goran Krapić | Umilotvorina


Slatkim me glasićem
da opet
do petoga te kata
uz pune borše...

„Nosi me, nosi me,
kupit ću ti začine!‟

„Na lovice misliš –
novine?‟

„Ne, začine.‟

Omekšao
već nekoliko si me puta.

Je li to iz crtića,
parka
ili nova tvoja
umilotvorina?!


Čime li ćeš
za koju me godinu?

Dnevnik (ne)obične djevojke 2.


Sjena prošlosti

Piše: Božana Ćosić

Kao što vam je već poznato, oduvijek sam imala lijep život. Ok, malo me na pogrešan način pratilo to što moji imaju restoran pa mi je bilo teško naći iskrene prijatelje. No tu je bio Sven i itekako mi je bilo dovoljno to jedno, ali iskreno prijateljstvo. Nikada ni nisam željela oko sebe ljude koji će jedno misliti a drugo govoriti. Znate i da imam divne roditelje koji su mi uvijek pružali pažnju i brinuli o meni. I premda sam imala svoje bubice koje, uostalom, svi  imamo, sve je bilo super, idilično. No onda je stigao dan kada se sve poljuljalo.

Pramcem u sumrak


Prvi put

Piše: Jelena Miškić

Posljednje dane ljeta mjerimo težinama vlastitih tijela i tko dulje može ljenčariti u dvorišnim ležaljkama koje još uvijek nismo pospremili. Dok škiljim vukovarski sve raniji suton, solarno se napajam bacajući iz glave nepotrebne fajlove nakupljene tijekom dana. Delete mode. U tom izvršavanju po kratkom postupku naletim na davno sjećanje tvojih riječi prilikom slučajnog stiska ruke.."Bože kako ti je ruka topla" - rekao si iznenađeno. Bila je netom izvađena iz rukavice pokojne babe Melanije izrađene davno, precizno, s ljubavlju radom starog kova, teleća koža izvana, zečje krzno trbuha iznutra. To je valjda prvi puta da imam toplu ruku na vjetrometini dunavske šetnice. Ali tako je to u životu, smrzotina, vjetrometina, prvi put topla ruka, prvi proplakani roman, prva tetovaža, prvi put da imamo kera koji jede zidove, prva slomljena rebra, prvi proživljeni život. Za sve postoji prvi put. Možda i posljednji. Prepadnem se te pomisli i u glavi stisnem delete na to sjećanje.

Prokleti stroj od uma javlja grešku. Naglašava važno - sistemska pogreška. "Odaberite neku od ponuđenih opcija" - navlakuša tutorial - Opcija - restore or rename.

Ne znaš koja opasnija. Pokušavam s preimenovanjem -  Topla ruka iz zečje rukavice. Evo prolazi. Kao sad mi je lakše. Okrenem se na bok i pričam psu koju grize prsnu teleću kost kako baba nije baš voljela pse. I kako to nije bilo nimalo dobro jer je deda bio lovac. A uz lovca obavezno ide pas. I da ga sad vidi kako se tu proteže i balavi tu kost na krpari bilo bi vraga. Ali baba nije više tu i nek slobodno nastavi, meni ne smeta. Prirodni poredak mi umiruje puls. Stari otac krpa pojedenu ogradu na točkastoj šamlici. Kaže kako će se osušiti do sutra kada ćemo cijeli donji dio bojati bordo bojom.
Bordo.
Čaša vina.
Topla ruka iz zečje rukavice.
Jedan život.

petak, 21. rujna 2018.

Florian Hajdu | Ringišpil ljubavi...


Volim te definitivno
Zauvek
Kada je tvoje oko
Divlji kesten
Zenice
Sijalo
Dušu moju ispd pupčanika

Svaki dan ću červrtkom nazvati

Ivica Smolec | Moja sjena




Gledam oko sebe - nema one sjene
koja oponaša svaku moju gestu!
Nema tog utega, teškog poput stijene,
iako se sunce spustilo na cestu.

Lovre Rončević | Srce II.


– Kako su krasni ovi cvjetovi što te okružuju. Ljepša si među njima, znaš. Ja sam odavno tebe izabrao... to mi je reklo srce... to sam znao... Ljeto je i srca se otapaju, stapaju u jedno i neće se stopiti dvaput... stopiti u  ljubavi koja  se samo jednom dogodi... Volim te Gabrijela, znam da nije potrebno, ali ti svejedno želim reći...

– Ti si uvijek tako dobar prema meni, a zašto? Prvi si koji ovako govori...

Prekinem je na časak i dodam:

– Oni, svi ti prije, nisu bili ja i nisu znali što imaju ispred sebe... oni nisu znali kako... srca im nisu ništa rekla... zato su pogriješili... Ali, i ti si furbasta, nisi me voljela, ti si znala kako pridobiti, ali si tako i znala kako uništiti.

– Molim? –

– Da, sjećam se da si zamrzila samu sebe, tek onda kad si vidjela da bi me mogla izgubiti.  Zamrziti sebe da bi zavoljela drugoga... Posljedice dolaze kasnije, shvatila si. I,  da si znala ono što si tek trebala da znaš, izgubila bi sigurnost.  Ali, ne brini, sigurnost i nije za zaljubljene, zato sam ti i oprostio...

četvrtak, 20. rujna 2018.

Raspored listopad Kazalište Mala scena


https://3.bp.blogspot.com/-C7mX5bt6Z10/WHNJfb7bwrI/AAAAAAAAC48/UxZy3biU2Sgu5Swzx7X5pTgybcbyScOjgCPcB/s320/Program%2BMala%2Bscena%2Bcopy.pngUtorak, 2.10.
U 10 sati
Tom Lycos i Stefo Nantsou: Kamenje, redatelj: Ivica Šimić, igraju: Marko Hergešić i Petar Atanasoski. Predstava je namijenjena mladima od 10 godina naviše.

Četvrtak, 4.10.
u 12 sati
Dubravko Jelačić Bužimski: Sportski život letećeg Martina, redatelj: Ivica Šimić, igraju: Borna Galinović, Mirel Huskić, Paško Vukasović i Dubravka Lelas. Predstava je namijenjena mladima od 10 godina naviše. Gostovanje u Krapinsko-zagorskoj županiji.

U 19 sati
Tena Šnajder: Plavi zvuk, redateljica: Kruna Tarle Šnajder, igraju: Lidija Kraljić, Maja Ožegović i Lovro Ivanković. Predstava je namijenjena mladima od 10 godina naviše. Premijera.


Subota, 6.10.
u 10 i 11:30 sati
Jelena Vukmirica Makovičić i Marko Makovičić: Priča o vodi, redateljica: Jelena Vukmirica Makovičić, igra: Marko Makovičić. Predstava je namijenjena djeci od 1,5 do 5 godina.


Utorak, 9.10.
U 10 sati
Ivana Francišković Olrom: Čudak Šumek, redateljica: Morana Dolenc, igraju: Marija Kolb, Matija Kezele i Mark Šokčić. Predstava je namijenjena djeci od 4 godine naviše.


Četvrtak, 11.10.
u 10 sati
Tom Lycos i Stefo Nantsou: Kamenje, redatelj: Ivica Šimić, igraju: Marko Hergešić i Petar Atanasoski. Predstava je namijenjena mladima od 10 godina naviše.


Subota, 13.10.
u 10 i 11:30 sati
Svetlana Patafta: BOJE DUGE – Priča o bojama, redateljica: Svetlana Patafta, igra: Svetlana Patafta. Predstava je namijenjena djeci od 1,5 do 6 godina.


Četvrtak, 18.10.
u 10 sati
Renato Baretić, Davor Šunk i Bruno Margetić: Muka malog vuka, redateljica: Morana Dolenc, igraju: Goran Guksić, Lucija Barišić I Šiško Horvat Majcan. Predstava je namijenjena djeci od 5 godina naviše.


Subota, 20.10.
u 10 i 11:30 sati
Kristina Gavran: Priča o VELIKOM i malom, redateljica: Svetlana Patafta, igra: Svetlana Patafta. Predstava je namijenjena djeci od 1,5 do 5 godina.


Ponedjeljak, 22.10.
u 10 i 12 sati
Tom Lycos i Stefo Nantsou: Kamenje, redatelj: Ivica Šimić, igraju: Marko Hergešić i Petar Atanasoski. Predstava je namijenjena mladima od 10 godina naviše.


Četvrtak, 25.10.
u 10 sati
Ivana Francišković Olrom: Čudak Šumek, redateljica: Morana Dolenc, igraju: Marija Kolb, Matija Kezele i Mark Šokčić. Predstava je namijenjena djeci od 4 godine naviše.


Subota, 27.10.
U 10 i 11:30
Ivica Šimić: Priča o svjetlu, redatelj: Ivica Šimić, igra: Danijel Radečić. Predstava je namijenjena djeci od 1,5 do 5 godina.


Srijeda, 31.10.
u 10 sati
Dubravko Jelačić Bužimski: Sportski život letećeg Martina, redatelj: Ivica Šimić, igraju: Borna Galinović, Mirel Huskić, Paško Vukasović i Dubravka Lelas. Predstava je namijenjena mladima od 10 godina naviše.


Nada Vukašinović | Ljudi s plaže


Otok ima most, izvijeni bijeli luk koji ti odapinje strelicu ravno u srce i zarobi te u čvrsti zagrljaj, barem za jedno ljeto.

Kad stigneš do mosta, već si i na otoku. Dva mjeseca si u osvijetljenom gradu koji ne miruje i ne spava.

U srpnju sve pulsira kao otvoreni mravinjak. Podignuta je temperatura u hladnjaku, zujanje klima, vatromet mirisa, okusa i boja, ali i prave bučne rakete koje se noću prelijevaju na modrom platnu. Sredovječne žene u tijesnom kostimu Minnie Mouse, crvenih obraza, s naporom se prigibaju u struku i pružaju trogodišnjacima kokice s preljevom od malina.

Sven Adam Ewin | Ritam



I sve je ritam. Sve je ritam samo.
(Prva, pa druga, pa treća, pa če-ta.)
I kuca, kuca... kuca neprestano,
Velika Ura Stvoritelja Svijeta.

I sve je ritam. I u ritmu traje.
Od uspjeha i slave pa do sloma.
I svemu ritam od početka daje
Tiktakalica Božjeg Metronoma.

Roman “Otok” Tomislava Bašića pobjednik je književnog Natječaja Gradske knjižnice Kaštela “Natječaj za najbolji neobjavljeni hrvatski povijesni roman”


Rukopis šibenskog autora Tomislava Bašića “Otok” (Siget) proglašen je najboljim rukopisom pristiglim na “Natječaj za najbolji neobjavljeni hrvatski povijesni roman”, kojega je GKK raspisala u povodu svoje 20. obljetnice, s ciljem poticanja književnog stvaralaštva na temu hrvatske povijesti. Roman “Otok” je na Natječaj stigao pod zaporkom “Vespa Mandariana”.

Tu je odluku donijelo Povjerenstvo književne nagrade u čijem su sastavu: Nevenka Nekić, književnica, publicistica, povjesničarka i slikarica; Đuro Vidmarović, predsjednik Društva hrvatskih književnika, književnik, publicist, književni i likovni kritičar, prevoditelj, povjesničar i diplomat; Miroslav Međimorec, književnik, publicist, diplomat, kazališni i filmski redatelj i Renata Dobrić, ravnateljica GK Kaštela.

Lovre Rončević | Srce I.


»Počelo je!« rekoh u sebi.

Ponovo je počelo, zaboga. Jedva sam otvorio oči tog dana, zapravo, bol me probudila... U kupeu sam sjedio sa svojom suprugom i nisam pomišljao da bih mogao naglo iskrvariti. Pejzaži na vanjskom dijelu stakla neumoljivo su bježali pred očima i  ja sam nešto kao promatrao. Krajolik se razbježao po staklu, a oni kao tintom razliveni  putovi, ostajali su nepomični.  Nešto se razvija neovisno o mislima, o meni, sve je drugačije, jer, pritisnut sa svojim vlastitim kontradikcijama, ja dolazim do nekakve teške i, mogao bih reći, nesavladive logičnosti... Mislim, ponovo mislim, zaboga – jer to je jedini spas da zaboravim dok sam u kupeu i dok sam pod bolovima.

Andreja Malta | Dalia, mirisa ruže i jasmina


Dok budna spavam, s ljubavlju u duši i srcu rado se vračam tamo, odakle si ti, najdraži moj Adnane. Jugozapadnoj Aziji, Mezopotamiji, Iraku i Bagdadu, Eufratu i Tigrisu, visokim planinama s riječnim krajobrazima, pustinji, dijelu morske obale, uživajući u mirisu plantaža agruma. Ponovo šećemo zajedno s isprepletenim rukama između palmi datulja, ponekada između hrastova, platana, vrba, topola, opijeni njihovim mirisima i lakoće naše ljubavi.

Stišćeš me jako svojom rukom boje badema, gledaš me zasanjano tamnim očima boje datulja dok se ja privijam se uz tvoje čvrsto tijelo, uživajući u samo našim ukradenim trenucima.

srijeda, 19. rujna 2018.

Igor Petrić | U uredu


U jednom od ureda državne uprave. Dan ponedjeljak, sedam sati i trideset minuta.
Tišina. Nigdje nikoga. Pripravnici, naivci, zaposlenici koji to formalno nisu, ali su na nekakvoj obuci, tu i tamo koji psihički bolesnik, umirovljenik, putnik namjernik kojem autobus dolazi prerano i ja. Vrata zaključana. U daljini čuju se koraci i puhanje, mrmljanje i negodovanje državnog službenika zaduženog za otključavanje zaključanih ulaznih vrata.

„Oprostite! Oprostite. Pustite me. Bez mene se vrata neće otključati.“

Odmah za njim ulaze niže i srednje rangirani službenici, pa pripravnici, zaposlenici koji to formalno nisu i tek onda svi ostali. Oni s višim rangom doći će iza osam. 

„Dobro jutro.“
„Dobro jutro.
„Jutro!
„I Vama. Kako ste.“
„Ah. Znate i sami. Što reći. Dobro.“
„Pozdrav.“
„Pozdrav.“  I tako još nekoliko puta, svi se sa svima međusobno ispozdravljaše. 

Zalogaj poezije | Petrinjska umjetnička scena


vrijeme: 28.09.2018. 19 h
mjesto: Sisak

Sisačka udruga za promicanje alternativne i urbane kulture najavljuje novo izdanje Zalogaja poezije na kojem će se predstaviti perjanice petrinjske suvremene umjetničke scene.

Adresa je dobro poznata: Sisak, ugostiteljski objekt Fast food Pinki, S. i A. Radića 7, terasa (pored 'Majmunjaka'). Nastup počinje u 19 sati.

U slučaju nepovoljnih vremenskih prilika, selimo se 50 ak metara dalje u Caffe bar Flor (suprotna strana 'Majmunjaka'). Dakle, imamo rješenje za sve eventualne probleme.

Očekujte nastupe istaknutih pjesnika/inja: Matee Andrić, Ines Kosturin, Ivane Švragulje, Lane Sučec, Biserke Marije Vidnić, Gordane Ross, Maria Lovrekovića, Aleksandra Markovića...

Glazbeni dio programa:

Ivan Novak (gitara + vokal)

&

ALF acoustic band u sastavu: Antonia Kihalić (vokal), Leon Rokić (gitara), Franjo Fritz Ivišić (ritam gitara) i Damir Prskalo (violina).

Izvor:Culturnet.hr

Milan Zagorac | Gospodar lutaka, 20. dio


Želio sam s Bogdanovićem razgovarati o slučaju Andreja Teodoriakisa neposredno nakon povratka, no on je izbjegavao najprije telefonski razgovor, pa logično i susret, da bi mi napokon odobrio da dođem do njega u onu kuću sa slikama, gdje me je posve kurtoazno pitao kako je bilo u Torontu, iako je od onda prošlo nekoliko tjedana, da mu sve kažem. Napokon sam spomenuo događaj vezan uz Andreja, na što on nije ni okom trepnuo i dodao: “Ah, tragedija, stvarno, tragedija, velika tragedija, ali takav je život. Nisam ga čak ni dobro poznavao”.

„Priča o oblaku“ Male scene nagrađena u Kini!


Kazalište Mala scena sudjelovalo je, 16. rujna ove godine, s predstavom „Priča o oblaku“ na 2018 International Children Drama's Weeku koji se od 8. do 16. rujna održavao u Xi'anu, Kina. Ivica Šimić, redatelj i jedan od autora, predstavu je izveo dva puta na engleskom jeziku uz simultani prijevod na kineski jezik. Nakon svake predstave održana je radionica s roditeljima i djecom. Kazalište Mala scena, osim oduševljenja publike, dobilo je i „The Silk Road Friendship Award“ nagradu koju dodjeljuje The Commite of the Silk Road International Arts Festival.

Nakon uručenja nagrade Ivica Šimić je izjavio: „Oduševljen sam prijamom kineske publike i nagradom. Vjerujem da će nakon ovog uspjeha, predstava sudjelovati na još mnogim festivalima u Kini, što će otvoriti put i drugim naslovima Male scene u ovoj najmnogoljudnijoj zemlji na svijetu.“

2018 International Children Drama's Week dio je The 5th Silk Road International Festivala, a također je i dio inicijative 16+1 u kojoj djeluje 16 zemalja jugoistočne Europe i Kina.

„Priča o oblaku“ najstarija je predstava iz ciklusa „Priča o…“ namijenjena najmlađoj publici, djeci od 18 mjeseci naviše. U autorskom timu predstave su kiparica Dunja Niemčić koja je osmislila scenografiju, oslikali su je akademski slikari Anina Lasta Budor i Robert Budor, a producentica je Vitomira Lončar. Uz nagradu na The 5th Silk Road festivalu, „Priča o oblaku“ dobila je, 2003. godine, nagradu ASSITEJ-a za najbolju predstavu za djecu u Hrvatskoj, a na istom je festivalu Ivica Šimić nagrađen za najboljeg glumca. Scenografija predstave bila je izložena na Zagrebačkom salonu gdje je također dobila priznanje.














Božica Jelušić | Susret u zavičaju





za Katarinu Henc

Zapravo, sve ostari. Drugačije se zove.
Na mjestu stare rane novi se ožiljak stvori.
Neke velike stvari nikad se ne ponove,
A košticama gorkim kvrgava voćka zori.

Pjevaju druge pjesme. Ustaju između jela.
Ne pišu pisma, ne šapuću, uglavnom viču.
Sve grlice i gugut neka je voda odnijela,
I paučinu čula kvrgavi prsti razmiču.

Listamo album pod vrbom. Akvareli.
Djetinjstvo moje i tvoje u zelenoj oazi.
Znaš, oni filmovi sjajni: Lelouch i Zaffirelli,
Gdje cijeli jedan život stoji u ljubavnoj frazi!

Kažem, sve je daleko, ali mi stojimo ravno.
Ova golema vrba naš je zavjetni šator.
Topola, grab i jasen; beskrajno polje travno.
Što nas se tiče gdje su pustinje i ekvator?

Dan se u Dravi kupa; bučinim uljem se ljeska.
Dvije trećine neba, panonski rujni vidici.
Još uvijek možemo naći školjku u moru pijeska.
Sve što u pjesmama imam. Sve što ti čuvaš u slici.

17. rujna 2018.
Flora Green

Foto: Ivan NIvan/ Internet

Biljana Kovačević | Mala postaja


Dobro nam došao rujan
A još žalimo za kolovozom
Vlak je otišao u krivom pravcu
A mi ostali čekati u Cugu
Ljeto je bilo vruće
I nadali smo se plodnoj jeseni
A ona nas dočekala tugom

Miroslav Pelikan | Ana Kraus XII


Leni II

Doista. Zar je moguće i zamisliti da se jedna takva moć, kao što je bio imperij Miler Horvat jednostavno uruši i da se pojavi novi vlasnici.

Grad naravno nije bio oduševljen novim vladarima njihova grada, no, ta su se gospoda ubrzo pokazala kao dobri i obzirni gospodari. Rijetko su se pojavljivali u javnosti. Njihove su poslove vodili također stranci i svi su zajednički trudili da ostvare kvalitetni kontakt i sa radnicima i s gradom samim.

Zapravo, nove su gazde bile posve nevidljivi i činilo se nekima kao da su zaboravili na novu stečevinu pa je grad iznova utonuo u opušteni, mirni, jednolični san.

Leni se u međuvremenu silno mučila sa svojom pekarnicom. Nikako nije mogla razumjeti, posebice, kada bi se pojavio nekontrolirani bijes, kako može tako malo zaraditi a muka je bila pregolema. No, ipak s vremenom, naučila je cijeniti taj neugledni sitniš.

No, zarađivala je tek toliko da je mogla skromno plaćati nekoliko djelatnika i mogla iznajmiti manji dvosobni stan u Kratkoj ulici.

utorak, 18. rujna 2018.

Predavanje o haiku poeziji


Veleposlanstvo Japana i Japanska fondacija zajedno organiziraju predavanje dvaju prominentnih japanskih književnika, a na predavanju će govoriti o haiku poeziji.

Ulaz se ne naplaćuje, pa vas pozivamo da nam se pridružite u što većem broju sa svojim obiteljima i prijateljima.

【vrijeme, mjesto】
1. listopad 2018, ponedjeljak

●13:00 - 14:00 sati
HNK u Varaždinu, Europa media centar, Augusta Cesarca 1, 42000 Varaždin

●18:30 - 20:00 sati
HAZU, velika sjednička dvorana, Trg n.Š. Zrinskog 11, 10000 Zagreb

【predavači, teme predavanja】

● Natsuki Ikezawa (pisac, pjesnik, dobitnik Akutagawa nagrade za književnost) naslov predavanja: Zašto je haiku tako kratak?

● Takeaki Hori (potpredsjednik međunarodnog P.E.N.-a, predsjednik japanskog P.E.N. kluba ) naslov predavanja: Živi život haikua

Poziv za predlaganje programa za 'Ruksak (pun) kulture' za 2019.


vrijeme: 17.09.2018.
prijava: 19.10.2018.

Ministarstvo kulture RH objavilo je Poziv za predlaganje umjetničko-edukativnih programa i/ili radionica za 'Ruksak (pun) kulture – umjetnost i kultura u vrtiću i školi', nacionalni dopunski program u vrtićima te osnovnim i srednjim školama u Republici Hrvatskoj za 2019. godinu.

Pravo podnošenja prijava na temelju ovoga Poziva imaju sve pravne i fizičke osobe koje obavljaju djelatnosti u kulturi na području Republike Hrvatske.

Ruksak (pun) kulture je umjetničko-edukativni program vezan uz umjetnost i kulturu, a u hrvatskim vrtićima i školama provodit će ga stručnjaci različitih umjetničkih područja (književnici, likovni, kazališni, glazbeni, plesni, filmski i drugi umjetnici te studenti umjetničkih akademija ili drugih fakulteta koji pokrivaju predmetne djelatnosti) koje program Ruksak (pun) kulture uključuje.

Predloženi programi i/ili radionice trebaju pokrivati područja izvedbenih umjetnosti, vizualnu i filmsku umjetnost, književnost i kulturnu baštinu.

Rok za prijave je do 19. listopada 2018.

Tekst poziva, propozicije natječaja i informacije o prijavi pročitajte na:
https://www.min-kulture.hr/default.aspx?id=21238


Izvor: Culturnet.hr

Sven Adam Ewin | Sonet o snu



Ja sam na muci. Na muci ozbiljnoj, velim:
I srce, dah i um... ja sve to usporavam.
Sve mi je nevažno. Ja samo želim, želim,
Da spavam, spavam. Da spavam, spavam i spavam.

Anđeo spava u raju. Šišmiš u mraku.
Ribe u vodi spavaju. Ptice na grani.
Svinja u blatu. Čiopa crna u zraku.
Virus blažen hrče u staničnoj membrani.

Spavati… Vječno spavati… Koje li sreće!
Da mi je zaspati… Od nesanice ludim.
Zaspati… Da je zaspati… Ali me neće.
Da je zaspati… Pa da se više ne budim.

Evo te zazivam, snu moj, Hadom i Letom,
Preuzmi kontrolu nad mojim vanjskim svijetom.
.
(Iz zbirke "175 SONETA", MH, 2018.)

Jelena Hrvoj | Poštarska služba

Berbe i borbe

Život pisca nije lagan, ljudi moji. Za to treba najti vremena. Za to treba imati inspiracije. Nije zajebancija. I evo ti vraga…prošla su dva tjedna od kad sam imal vremena zadnji put pisati, ali imal sam dobar razlog. Znaš, kod nas na selu su počele berbe grozdja, a to je vrijeme kad su svi vredni ko' male pčelice i bedasti ko' stršljeni. I svake se godine dogodi neka nova predstava u selu, pa tak i ove. Ali ove je godine nekaj drugačije. Kaj, pitaš se? E, pa, ove godine je Lojzek odlučil biti pisac i staviti sve u anale vremena. Ili se piše analne?

(Bilješka: provjeri koje je točno).

Luka Tomić | Uzmi me, posudi me


Uzmi me, posudi me
kao najdražu knjigu
u načitano srce pospremi me
Izreci me kao tajnu riječ
i vinut ću se u čarobni zrak
šetaj me k'o da sam nestašni korak

Uzmi me, posudi me
al' samo kao nešto najobičnije
što ne silazi s lica svakodnevice
jer ako nas želja da budemo važni dotaknula nije
srce se srcem grije
i toplina poput dobre vijesti zarazno se širi
skoro da samog čuda
izgledajmo k'o obični leptir
što poljem bezglavo vrluda
nevažni svijetu, u ljubav spuštamo se prije

Miroslav Pelikan | Ana Kraus XI


Leni

Leni nije donijela ništa dobroga u grad. Bila je ohola, arogantna, svadljiva a takvo građani nisu mogli shvatiti, tako lijepa, crnokosa, crnooka djevojka, tako bogata, zar se ona može tako loše ponašati, doista što je naučila vani u tim skupim školama?

Posluga u palači mijenjala se svaki čas, direktori u njezinim brojnim firmama proživljavali su svoje najgore, najlošije dane u životu iako je carstvo Miler Horvat bujalo, raslo je i uvećavalo se danomice, pružajući svoje pipke na sve strane i prema svakome.

Osobno je u svemu tome Leni uživala, nastojala je iskoristiti svaku prigodu, svakog čovjeka jer ljudi koji su je u gradu okruživali nisu imali za nju nikakvu vrijednost. Oni su samo za trošenje, svakodnevno je nabijala na nos tajniku, jedinom preostalom od svih, naime, on je bio tajnik još kod njezinog djeda Arnolda starijeg.

Naravno, svi su pitali, što se događa s Leni? Što se u njoj, toliko zla nakupilo i ravna njezinim ponašanjem?

Oni hrabriji, šaptali si kako je to naslijeđe, sve ono loše iz prošlih generacija odjednom se objedini u jednom tijelu.

Leni je i dalje divljala, kažnjavala radnike u tvornicama za besmislene sitnice, uskraćivala je pomoć sirotinji koji su oni Mileri oduvijek davali i još im je povisivala stanarinu pa su jadnici morali napustiti svoje mizerne domove.

Leni se grozila od same pomisli kako netko upće može biti sretan. Što je to uopće sreća?. Što je to?, vikala je na novoga tajnika jer je stari jednostavno nestao, tvrdilo se da se je bacio u rijeku, ne mogavši više izdržati teret svoga života.

-Što je to sreća, molim vas lijepo?

Tajnik je klimao glavom i šutio.

-Kome treba sreća? – urlala je Leni, kome?

U svom bijesu upustila se posve neoprezno u inozemna, dobro obećavajuća ulaganja, kupovala je i nekretnine i pokretnine na raznim stranama i mjestima svijeta, sijevajući neprestano svojim crnim očima, ne prihvaćajući niti jedan dobronamjerni savjet.

Za neko vrijeme, što zbog objektivnih razloga a što zbog subjektivnih slabosti, carstvo Miler Horvat urušilo se kao kula od karata, izazivajući dugotrajne krize na burzama.

Na kraju oluje, Leni je ostala vlasnicom tek male pekare, odakle je davno Arnoild stariji i krenuo.

Iako bi se očekivalo da će svijet uživati u njezinoj propasti to se nije dogodilo, neki su je samo sažaljevali jer mnoge je zadužio Arnold stariji, Arnold mlađi ali i Margareta.

Pomogli su joj da sama pokrene pekarnicu, našli joj pouzdane pomoćnike.

I Leni kažu, peče dobar kruh ali ne kao njezin djed, no ima vremena, a čim ima vremena ima i nade.

Ona, Leni, ponekad prođe pored Krušne palače u kojoj sada živi novi vlasnik i sjeti se metalnog paviljona, možda se ona trebala objesiti a ne Margareta.

Sanja Mrša | Moj pape (Znam kad ste tu…)


Zarobljen sam u svom tijelu. Tijelo me ne sluša. Ne mogu pomaknuti nogu iako bih htio. Mogu samo uz vašu pomoć. Želim dignuti ruku da prođem preko svoje glave, ali dođem samo do lica. Prokleti Alzheimer me zarobio u vlastitom tijelu. I ne da mi van. Ne da mi kazati sve ono što osjećam. Starim djeco, jednog dana ću vam otići.

Već me dugo ne pušta. Primijetio sam, ali me bilo strah reći dok niste i sami primijetili da ponavljam iste riječi, da mi neke riječi nedostaju, da više ne zbrajam kako treba, da zaboravim gdje su mi ključevi od auta, da nakon pedeset i kusur godina vozačkog staža i nebrojeno prijeđenih kilometara autocestama, nisam siguran u vožnji, da, da… primijetio sam.

Osjećao sam svoju ljutnju, zapravo, ljutio sam se na sebe, trudio se često sjetiti neke proklete riječi, ali nije išlo, ljutio sam se i na vašu majku, svoju ženu, bez razloga. Ljutnjom sam iskazivao svoje nezadovoljstvo i strah.

Povukao bih se na kauč u dnevnoj sobi, sjedio, razmišljao i pitao se kao je to moguće, kako je moguće da me nešto počinje držati unutra i ne mogu van, ne mogu iz svoje glave.

ponedjeljak, 17. rujna 2018.

Igor Petrić | Nafta


Otvorena knjiga
za nova istraživanja neistraženih područja
na granici mogućeg,
bačena je noćas kroz prozor
i sada leži rasuta na pločniku
kojim skoro nitko više i ne hoda.

50. izvedba predstave 'Črna mati zemla'


vrijeme
: 20.09.2018. 20 h
mjesto: Zagreb; Zagrebačko kazalište mladih, Teslina 7
url: http://www.zekaem.hr
Nagrađivana predstava 'Črna mati zemla' u Zagrebačkom kazalištu mladih ima jubilarnu, pedesetu izvedbu u četvrtak, 20. rujna, s početkom u 20 sati.

Predstava je dobila tri Nagrade hrvatskog glumišta i nagradu Marul za najbolju predstavu u cjelini. Uz to je redateljica Dora Ruždjak Podolski nagrađena Marulom za režiju, Tomislav Zajec Marulom za najbolju dramatizaciju istoimenog romana, a kostimografkinja Doris Kristić Marulom za umjetničko ostvarenje.

Roman “Črna mati zemla” Kristiana Novaka veliki je hit i ponudio je neke od najganutljivijih momenata u suvremenoj hrvatskoj prozi. Scenska prilagodba ovog Novakova romana od kritičara je proglašena najboljim kazališnim događajem ove sezone, a sada u rujnu je i jubilarna 50. izvedba.

Izvor:Culturnet.hr

Milan Zagorac| Gospodar lutaka, 19. dio


I eto me sada, svega nekoliko tjedana nakon posljednjeg susreta s Tomislavom opet u Varaždinu, u mrtvačnici, točnije u prijemnoj kancelariji, u kojoj Danijela i ja prebiremo po katalogu urni i prigodnih buketa koji idu uz nju. Uzeli smo jednu običnu, nekako spartansku, uostalom, u skladu s time kome ta urna i služi, i jedan oveći buket bijelih ljiljana koji su trebali nekako pasati uz Tomislavov karakter. Ona je cijelo vrijeme držala maramicu u rukama i brisala suzne oči, ja sam se osjećao dovoljno stuporasto da ne plačem, štoviše, osjećao sam se kao da se to događa nekom drugom, a ne meni, poznat mi je taj osjećaj, uvijek kada je neka situacija ekstremna, suočavam se s time, iako sam siguran da to poslije ne odrađujem kako treba, kao da se sve to negdje gomila, nabija, sprema, i ne izlazi iz mene, dok negdje ne pukne kao aneurizma.

Proglašenje najboljeg romana u Natječaju GKK “Najbolji neobjavljeni hrvatski povijesni roman”


U sklopu obilježavanja  svoje 20. obljetnice, Gradska knjižnica Kaštela raspisala je Natječaj “Najbolji neobjavljeni hrvatski povijesni roman”.

Proglašenje dobitnika bit će objavljeno na tiskovnoj konferenciji koja će se održati u srijedu, 19. rujna 2018. g. u Gospojskoj štradi u Kaštel Sućurcu s početkom u 9.00 sati.

Između 15 rukopisa pristiglih na natječaj Povjerenstvo je izabralo najbolji rukopis koji je svojom kvalitetom i temeljitom razradom tema iz hrvatske povijesti zaslužio nagradu.

Najbolji rukopis  bit će nagrađen novčanom nagradom od 10.000,00 kn, a roman će biti objavljen u nakladničkoj kući Naklada Bošković u sunakladništvu s Gradskom knjižnicom Kaštela. Pokrovitelj glavne nagrade je Grad Kaštela.

Svrha natječaja jest obogaćivanje žanrovske raznolikosti hrvatske književnosti te poticanje zanimanja za hrvatsku povijest, povijesni roman i književno stvaralaštvo. Cilj natječaja jest i upoznavanje šire javnosti s događajima iz hrvatske povijesti na što zanimljiviji način, a što bi trebalo biti postignuto upravo kroz ovakvu formu.

Natječaj je bio otvoren od 5. travnja do 5. srpnja 2018. godine, a Gradska knjižnica Kaštela je istog raspisala i iz razloga što se upravo u Kaštelima, kolijevci hrvatske državnosti, čuva prijepis Trpimirove darovnice iz 852. godine (rodni list hrvatske državnosti), u kojoj se po prvi put spominje ime HRVAT.

Premijerno predstavljanje nagrađenoga romana i autora bit će održano u prosincu 2018. u Kaštelima na Dan Gradske knjižnice Kaštela, a u povodu obilježavanja njezine 20. obljetnice i u organizaciji Gradske knjižnice Kaštela.

Mira Jungić | U Lovranu



Krajem lipnja jedne od prethodnih godina, stigli smo u Lovran, nas tri bračna para iz Zagreba, što nam je omogućio sretan izbor tombole, na dočeku Nove godine.

Iako kalendarski ljeto još ni počelo nije i sunce, s 33 C kao da je željelo dati svoj doprinos.

Villa Santa Marija bila je sagrađena od  debelih kamenih blokova, u tri nivoa, s četrnaest soba, salonom te velikim vrtom.

Ukrasno drveće i palme činile su naš mali raj iz kojeg smo se preko 'lungo mare' odmah spuštali na plažu.

Ostavivši stvari na katu u sobama za spavanje, odmah smo se  pripremili za kupanje i sjurili na  dvorište te nakon kave, jedva dočekali da se osvježimo u moru.

'Naša"uvalica, tako smo je zvali cijeli tjedan, nalazila se iza šetališne staze i bila je djelomično betonirana-za sunčanje, a dijelom s prirodnim stijenama za skakanje i ronjenje..

Površina mora bljeskala je na suncu kao razliveno srebro, a na modrom plavetnilu nije bilo ni jednog oblačića. Voda je bila ugodno topla, što je meni posebno prijalo.

Uranjajući u more, sjetila sam se kako je to jedino mjesto na kojem se povezuješ s cijelim svijetom, a da nisi nikuda dalje otišao. A šljunčane oblutke, koji su se nazirali u izuzetno čistoj vodi na dnu, more je godinama klesalo da bi bili upravo takvi.

Uživali smo kao djeca, roneći i gnjureći jedni druge i nikako se nismo mogli zasititi te prirodne blagodati koju nam je more nesebično pružalo na svom ispruženom dlanu, sve do večeri.
Tek kad je sunce, tamo negdje daleko uronilo u more i počeo se spuštati mrak, a šetnica uz more puna večernjih šetača, odlučili smo da je "za danas dosta".

Kasnije, nakon što smo večerali, slijedila je ugodna šetnja do Opatije.

Večer je bila topla, s blagim povjetarcem, a mi se, kao zaljubljeni parovi, držeći za ruke i povlačeći jedno drugo iza kakve okuke… ljubakali... i pripremali... za ono što prije sna još slijedi..

Postoji priča po kojoj je vlasnik susjedne ville prokopao tajni prolaz do ove ville, zbog ljubavi prema Ana-Mariji, ženi trgovačkog putnika (da se mogu nalaziti). Bila je to, navodno, velika ljubav.

Bila sam oduševljena ovom villom i svaka mi je sitnica odvlačila pažnju, a moj istraživački duh nije mirovao (pronašla sam ipak tajni prolaz).

Ah, svi ti dani koje želiš zaustaviti, kao da namjerno jure. Čini ti se tek si došao, a već se moraš vratiti u normalnu kolotečinu.
Ali, neću  biti nepravedna pa kriviti vrijeme, okrivit ću' mjesto koje te zarobi ljepotom, plažom i čistim morem  i  vječito ostaješ njegov zarobljenik.

Zadnji smo dan, nakon povratka s plaže, sjedili i čavrljali, pili vino i pjevali pjesme o moru, rastajući se od njega, kao da se nećemo vratiti, a sjećanje postoji danas kao nešto što se ne zaboravlja, kao biser koji ne gubi sjaj.

I zato kažem dragom moru:
Opet ću sigurno doći,
a do tada sjećanje na tebe
nosim oko vrata, u ogrlici
od koralja, koju mi je ljubav moja
(koja sniva vječni san) tada darovala.

⛵Vezane objave: Međunarodni ljetni natječaj za kratku priču do 500 riječi

Miroslav Pelikan | Ana Kraus X


 Kovač

Izučeni kovač Petar Petak, sin trgovca na sitno Tome Petka i majke Danice, kućanice, nije uživao u svome poslu. Otvorio je kovački obrt na rubu grada i rijetkim mušterijama pružao svoje usluge. Govorilo se kako on nije neki naročito dobar kovač, no ljudi su voljeli navraćati u njegovu kovačnicu, gdje bi po običaju vodili duge razgovore o mnogima koji su živjeli u gradu ili u okolici ili su pak samo prolazili po trnovitom putu traženja vlastite sreće.

Kod Petra ste mogli obaviti posao i ne platiti, platilo bi se kada bi se imalo, zato kovač i nije stekao vrijednu imovinu osim te crne barake s vatrom i mjehovima koju su svi nazivali Petrova kovačnica.
Petar nije bio oženjen, živio je skromno u roditeljskoj kući sa dvoje starih roditelja. Imao je Petar prigoda dobro se oženiti ili zbog ljubavi ili zbog pristojna miraza, no to se ipak na koncu nije događalo.

Uvijek bi se na kraju nešto loše, nezgodno, nepotrebno ispriječilo i on je ostajao sam. I tako se i umorio od djevojačkog društva.

Ponekad bi subotom navečer navraćao do Morske zvijezde, na drugoj strani grada i gasio strpljivo ne odviše burnu žeđ svoga tijela jer toliko je novca uvijek mogao odvojiti.

Rasterećen bi se u tim prigodama vraćao pješice polako, kroz noć u svoju kovačnicu, gdje bi dočekao jutro, osjećajući neprikriveni strah, što će odgovoriti svojoj majci kada ga bude pitala gdje se toliko zadržao. Ona će znati gdje sam bio, stoga ću joj reći da sam morao i po noći raditi da izvršim obavezu.

U zadnje dvije godine, kada nije bilo posla a tako je bilo sve češće, od raznih metalnih otpadaka, Petar je iz dosade počeo spajati te fragmente u neke zamišljene cjeline, pa je tako najprije napravio mala vrtna vrata, a zatim, dvorišna, veća. Uskoro je započeo izrađivati i metalne razigrane ograde.
Naravno, da ništa na ovome svijetu ne može ostati tajnom pa tako ni njegova nova zanimacija.

I jedna i druga vrata, pa odmah i nekoliko metara ograde, Petar je doista povoljno prodao bogatim trgovcima Milasu i Oblandi.

Za tjedan dana dobio je narudžbu za izradu metalne ograde, visoke metar i četrdeset, dužine dvadeset i četiri metra, za prednju frontu dvorišta uvaženog tvorničara Juliusa.

Neka najprije predloži nacrt, pa ako se gospođi Julius predloženo svidi, kreće odmah na posao.

Kovač je rasuo unutar okomitih stupića tek nekoliko malih, crnih noćnih cvijetova, kako ih je on sam nazivao i pokazao nacrt gospođi Julius.

-Pa vi ste pravi umjetnik. Tako jednostavno a istodobno i tako ispunjeno. Divno gospodine Petar, divno.

Petar se mučio tjednima dok sve nije iskovao i oteo vatri, te napokon spojio ogradu. Bio je zadovoljan.

Tvorničar Julius nije štedio na honoraru, isplatio ga je više no što je dogovoreno. Doista, metalna ograda je bila doslovno prozirna s tek nekoliko uhvaćenih cvijetova u paukovu mrežu.

Petar je uzeo i nekoliko vještih pomoćnika jer je narudžaba bilo sve više, unatoč visokoj cijeni izrade, pa su on i pomoćnici jedva stizali ispuniti dogovoreno.

Krajem ljeta stigao mu je poziv i iz carstva Miler Horvat.

Osobno ga je u salonu primila gospođa Margareta, otmjena žena, sačuvane figure.

Petar nikada nije vidio tako lijepu ženu, privlačnu, poželjnu s tako profinjenim gestama.

Gospođa Margareta je naručila izgradnju metalne konstrukcije paviljona u njihovom prostranom vrtu, koji će zimi biti ostakljen a ljeti posve otvoren.

Natuknula mu je samo kako zamišlja paviljon.

-U redu milostiva. U najkraćem roku napravit ću nacrte i pokazati vam.

-Znate gospodine Petak, sada imam nešto više vremena, naime, moja kćer Leni nedavno je otišla na školovanje u Francusku.

Margareta je kriomice pogledavala snažno tijelo mladog kovača i u njoj je ciknula iskrica grijući njezino već pomalo hladno tijelo pedesetogodišnjakinje.

-Koliko vi imate godina gospodine Petak, oprostite na indiskreciji?

-Trideset i pet milostiva.

-Trideset i pet i niste oženjeni, šteta.

Naravno i Perar je primjetio iznenadnu promjenu u ponašanju milostive, uočio je njezino nešto brže disanje i nadimanje grudi.

Petar je za vrijeme samoga razgovora s Margaretom u svojim mislima složio izgled paviljona.

Napraviti će piramidu.

Nekoliko je dana dorađivao osnovnu ideju a onda je i pokazao, čim je gospođa Miler Horvat bila slobodna.

Bila je nekako hladna i nezainteresirana.

-U redu je, može piramida. Možete započeti s gradnjom.

Za iskovati sve metalne dijelove Petru su trebala gotovo tri tjedna.

Uređeno je mjesto u vrtu i on je krenuo slagati metalnu konstrukciju. Naručeni su i stakleni dijelovi.

Piramida je polagano rasla, već su se uočavali i oblici.

Isprobana su i ležišta za staklene ploče, bez greške.

U tijeku tih dana Petar nije niti jednom vidio gospođu Margaretu, pa je pomalo i zaboravio na njezine grudi.

Kada je zgotovio uspješno posao, tajnik ga je u cijelosti isplatio i zahvalio mu se na trudu, predajući mu i dar od gospođe Margarete, zlatnu dugmad za košulju.

-Zahvalite milostivi.

Nikada nikome Petar nije govorio, no pričalo se kako ga u kasnim noćnim satima posjećuje stanovita gospođa, ostajući tek sat ili dva, da bi ubrzo netragom nestala.

Neki su spominjali M.M.H., no, vrlo tiho, toj se obitelji nikako ne valja zamjeriti.

Vrijeme lijeno no strelovito prolijeće, Petar se još nije oženio, ima nekoliko kovačnica i kažu da se dobro potkožio, spomenu ga i u priči o Margareti Miler Horvat, njoj nitko ništa ne zamjera a niti njemu, to je samo njihova stvar.

Grad živi pomalo pospano i turobno, prava dosada, iščekujući nove događaje s drugim licima.

I tada je poput stravične eksplozije bombe odjeknula vijest kako Leni Miler Horvat,  a koja se nedavno vratila sa školovanja iz inozemstva, želi svoju majku Margaretu razbaštiniti, dapače, otjerati je u punom smislu te riječi iz svoga života.

Naime, prigodom svečanog preuzimanja vlasništva u svoje ruke pred okupljenima, Leni je glasno rekla a to su i mediji precizno zabilježili.

-Zahvaljujem svima koji su se brinuli o obitelji. No, želim kazati kako mi je odavno poznato da Margareta nije moja majka. Moja je majka Lori a otac Arnold mlađi miler. Ne mogu Margareti oprostiti prevaru. Poslala me je u inozemstvo kako bi prigrabila u konačnici cjelokupno bogatstvo naše obitelji. Dok se ne snađe može živjeti u onom krasnom metalnom paviljonu u parku. To je moja definitivna odluka.

U trenu je Margareta iseljena s nešto osobnih stvari u paviljon u vrtu.

Pozivala je Margareta nekoliko puta Petra, no on nije imao više vremena za nju. Upoznao je simpatičnu djevojku Mariju, kćer jednog pomoćnika i oženio se.

Tegobno je bilo Margareti živjeti u ostakljenom paviljonu.

Nije se tajilo nikome, gospođa Margareta objesila se jedne noći u paviljonu.

Petar je samo coknuo jezikom i promumljao.

-Dobra konstrukcija sve izdrži.

nedjelja, 16. rujna 2018.

Blanka Will | Ovidiju


Sjedim na suncu,
izbijaju mu miječni zubi
borovom granom penju se šišarke,
strpljivo je stablo jabuke.

Gdje je čovjek tužna lika
s maramom povezanom na gusarski
što prodavaše lubenice tamnozelene kore?
Gdje krajolici s kojih pisma ploviše uzaludno?

Pijesak, mutne vode, rukavci, močvare,
divlji konji,
kormorani.
Tamo ti digoše spomenik.
Tamo, pod vjetrovima Ponta.


(Crtica za putopis Dunavom do Crnog mora)

Miroslav Pelikan | Ana Kraus IX


Završno poglavlje o Ani Kraus

Doista, priznala je sama sebi, nerado ali otvoreno, bez ustezanja, nikada uistinu nisam razumjela Alberta, njegov nesvakidašnji ukus, čudnu ljubav koju je pokazivao prema trideset i dva centimetra visokoj brončanoj figuri Davida.

Ne Ana, priznaj, Albert je oduvijek bio i ostao za tebe tajna, neotkrivena enigma, osoba nedokučivih razmišljanja.

Odahnula kada je ipak nekako, unatoč ekonomskoj krizi uspjela preko posrednika na aukciji prodati broncu po ne baš osobitoj cijeni, ali svejedno i toliko novca dobro joj je došlo.

Albert joj je oporučno ostavio pored Davida i nekoliko štednih knjižica, čiji je neveliki sadržaj bio dovoljan tek za ukop, grobno mjesto i skromni spomenik.

Ponekad se pitala gdje je novac?

Bilo je vidljivo kako je Albert pred sam kraj svoga života podigao s knjižica poveći iznos, no Ana nije uspjela saznati na što ga je Albert i utrošio.

Još dok je David bio u njezinom vlasništvu, pozorno ga je pregledavala, kuckala po njemu, čak ga je i rendgenski snimila, figura je bila prazna, šuplja.

Albertove osobne stvari, pa i onaj manji crni kofer ustupila je Crvenom križu, tek nakon pažljive pretrage.

Odjeća a ni kofer nisu sakrivali ništa.

Ponekad bi odšetala do Gradskog groblja i tek se kratko zadržala kod posljednjeg Albertovog počivališta. Stojeći na nekih metar,metar i pol udaljenosti.

Naime i da se htjela približiti, jednostavno nije mogla, čim bi zakoračila preko te zamišljene crte, osjetila bi uznemirenost pa i strah, stoga je uvijek ostajala na sigurnoj udaljenosti.

Ana je bila uvjerena kako zemni ostaci Alberta Novaka, prepušteni zemlji miruju, no njegova neshvaćena duša i dalje luta svijetom, zavirujući i prekopavajući po tamnim kutovima u potrazi za skrivenom ili zaboravljenom knjigom ili oštećenom umjetninom.

Posjeta je trajala tek nekoliko minuta, cvijeće nije donosila jer nije mogla dosegnuti grob.

Na kraju bi mu mahnula, govoreći.

-Odmaraj se Alberte, odmaraj.- i odlazila rasterećena, obavila je još jedan, za nju sve mučniji posjet.

Ana je osjećala svoje šezdeset i tri godine kao stanje koje ne pripada niti dobrim godinama ali ni starosti.

Kao da je uhvaćena u zamku, negdje usred ničega, usred potpune praznine i ne može krenuti niti na jednu stranu.

Rijetko bi se Ana prisjećala vremena provedena u onom nesretnom antikvarijatu, zapravo, nije posjedovala niti jednu sitnicu koja bi je podsjećala na čovjeka koji je unio silni nemir u njezin život držeći je neprestano na mukama.

Tijekom vremena jednostavno se zatvorila u svoj stan u Strmoj ulici, tek rijetko, u krajnjoj nuždi izlazeći.

Većinom je sjedila u dnevnom boravku i slušala radio, tek povremeno odlazeći do prozora koji je gledao na ulicu, razgrćući teške zavjese, da bi nakratko pogledala na pločnik, koji je najčešće bio posve pust.

Jedina stvarna promjena u tim godinama Anina života bila je odluka da svoju kosu ne vezuje u konjski rep, nije željela biti više ona tako prepoznatljivA osoba jer taj je rep bio simbol prošlih, svršenih vremena.

Jedino je rado posjećivala i ostajala cijeli dan na godišnjem sajmu, kada bi susretala znance, ponekad i okretala glavu od njih, kako ne bi morala odgovarati na njihova radoznala pitanja, kako je ona sada i što radi? Nije podnosila njihove suosjećajne riječi i geste prepune razumijevanja.

Veselilo ju je promatrati strku i buku, glasove prodavača koji se nadmeću u želji da napokon nešto i zarade jer ovaj je sajam bio prava prigoda.

Uvijek bi zastala kod štanda veselog čovjeka zvanog Tomo Petak i ponekad pronašla nekakvu sitnicu otkrivajući u njoj tajanstveno značenje.

Tomo Petak je u međuvremenu razvio vrlo uspješno trgovinu s ovalnim kamenčićima iz rijeke.
Sin, kovač se dosjetio pa mu jednom nakon zacrnjen od posla rekao.

-Vidiš, mogao bi ih prodavati kao kamenčiće sreće. Baš su lijepi.

Tomo je prihvatio sinovu ideju i najprije stidljivo a onda i sve izravnije i glasnije, uzvikivao a njegov je potmuli glas grmio oko njegova štanda.

-Idemo, idemo, još je svega nekoliko jedinstvenih kamenčića sreće. Idemo, idemo.
Tako je i Ana zastala privučena Tominim glasom.

-Ah, gospođa Kraus. Dobar dan. Izvolite.

-Nađite mi Tomo jedan lijepi  kamenčić sreće, jedan samo za mene.

-Najprije pogledajte, odaberite.

-Vi izaberite Tomo.

Tomo pročeprka po nakupini bijelih i šarenih okruglina i izvuče jedan, posve crni, sasvim mali.

-Ovaj je stvarno jedinstven. Jedini je ovako crn, kao da je izronio iz srca noći. Lijep je.

Ani se odmah svidio crni kamenčić. Zaiskre joj oči.

-Kolika mu je cijena, gospodine Tomo?

Tomo se zamisli pa tiho kaže.

-Dopustite da vam ga darujem. Ovaj se kamen nekako razlikuje od ostalih, nije kao oni. Možda nosi veliku sreću a možda…..

-A možda, što Tomo?

-A možda i skriva nešto drugo, tko zna. No svakako izvolite, baš je lijep.

Ana se zahvali na daru i kao da je iznenada osjetila trzaje mišića na vratu i zatiljku.

Za tren veže spretno svoju smeđu kosu u rep i spremi kamenčić u džep.

-Hvala Tomo, hvala.

Kao da se naglo probudila iz dugog sna.

-Hvala još jednom.

Provela je doslovno cijeli dan osluškujući glasove koji su se množili oko nje, pogledala ponudu i na drugim štandovima, no ništa je više nije ni na koji način privlačilo.

Neprestano je prstima opipavala u džepu glatku površinu kamena veseleći se njegovu prisustvu poput djeteta.

Osjećala se smireno i opušteno, činilo joj se kao da se napokon uspjela odvojiti od ogromne stijene koja joj nije dopuštala učiniti ni najmanji pokret.

Stijena se raspala u nepovrat a umjesto nje na svjetlosti je zasjalo crnilo kamenčića.

Ana Kraus nastavila je živjeti svoj mirni, jednolični život, no ljudi su znali govoriti, čudeći se, ta žena izgleda sretnija od bilo koga od nas.

Poslije njezine iznenadne smrti, grobari su proširili priču kako im se učinilo da čuju lupkanje pada kamenčića u njezinoj škrinji dok su je spuštali u grob.

Njihov je šef odmahnuo rukom i provjerio jesu li pod utjecajem alkohola, no sva četvorica su pričala isto i nisu mirisali na piće.

-Vjerojatno je nekako onaj njezin crni kamenčić za sreću, što joj ga je davno darovao Tomo Petak, ispao iz džepa gdje ga je uvijek držala i nije se odvajala od njega.

-A sada bi on možda van, dometne drugi grobar.

-Da, ali je kasno, ostaju dovijeka zajedno, odgovori mu strogi šef i dade im novi posao jer ovdje nema vremena za čekanje.

Florian Hajdu | Volim te


Dušo sa kanonskim butinama čistilišta,
poput noge device što u Raj prvi put puštaju vode
Bog je po tebi pol vizirao
stvorio

Maja Ručević | Epitaf za Grinza


Jednom ga je rukom milovala, a u drugoj držala fascikl s preciznim liječničkim elaboratom raka koji ga proždire. Prisjećao se mladosti, jer, vrijeme se pokazalo dostojnim rivalom. Bilo je rano, otrčao je iz kuće u pustu valu. Opet se upišao u gaće, baba je za njim povikala da mu više neće prati mudante, i da nek' sebi nađe ženu da ga čisti takvog smrdljivog. Ispod jedne agave, iskopao je u zemlji rupu i tu sakrio pozamašan broj Petrovih uha. Kasnije će ih odnijeti u svoje tajno skrovište nadomak groblja, jer ako otac to vidi u kući, ne ginu mu batine. Nikakve koristi od njega, ni ribu za izist ne zna ulovit, ali zna skupljat smeće ka curica... Ana se stvorila niotkud, prišla mu, upitala može li vidjeti njegove školjke, a zatim rekla da je tu kratko kod tetke i da će brzo trajektom nazad. Poljubila ga je. Nikad prije nije čuo kako more šumi. Poklonio joj je najljepšu školjku iz kolekcije, da ga se sjeti kad je prisloni na uho. Godinu dana kasnije, isto tako siromašnog i tegobnog ljeta, Ana je već prala njegove mudante. Otac ga je prestao mlatiti i ubrzo nestao, a baba krepala u vonju vlastite usaftane crne suknje koju je i sama znala zapišati. Ni krš ni makija suzu nisu pustili. U kraju se i svaka moguća voda (koja nije morska) skupo plaćala, osobito ona što izlazi na oči. S osamnaest, Grinzo je prestao pišati u gaće i zavolio. Zaboravio da ima braću koja po cijeli dan tumaraju selom i kukaju zbog bijede, potisnuo nepodnošljiv užas krvnih veza i postao čovjek. Svoju prvu ozbiljnu ribu upecao je kad je Ana zatrudnjela. Kad je rodila sina, najstariji brat koji ga je od malena maltretirao, zastao je pred dvorom Grinzove skromne kuće i iskreveljio se naglas, da i susjedi čuju: E to ti je čovik! Juričev je to! Uvik smo bili najbolji ribari, i samo će muška dica nastavit tradiciju! Grinzo i Stipe nikad više nisu izmijenili ni riječ. Ana je pred Grinza stavila pjat brudeta i otišla podojiti prvorođenca. Stipu je udario auto negdje na magistrali za par dana. Ana je Grinzi rodila još četvero djece. Sve ih je odškolovao, bez presedana, i muške i malu Zoricu, novcem od ribarnice koju je otvorio i od nje zarađivao za život. Kako sada sabrati sve zore u kojima je pecao, minule borbe i iskušenja, neprospavane noći pune dječjeg plača i zajedništva koje se otima krahu, ljubav koja je tkala filigransku čipku trajanja, a ispušta nit pred smrću? Gledao je za Anom, iz kreveta s antidekubitalnim madracom, izboden, ljubičasto – plav. Iz njegova skeleta od četrdeset i pet kilograma virile su nefrostome, stome, infuzije i sonde, letjele u nebo! Život se tanjio, feta pršuta na jeziku punom želje. Iza njega su ostale tri crne vreće za smeće s osobnim potrepštinama koje Ana posljednji put odnosi iz bolničke sobe i nad njima plače. Otišao je miran, netko je za njega šumio, netko velik kao more.


⛵Vezane objave: Međunarodni ljetni natječaj za kratku priču do 500 riječi

subota, 15. rujna 2018.

Nataša Nježić Bublić | Čudim se ljudima koji noću žive



Čudim se ljudima koji noću žive.
Danju prebiru po zavjesama nervozno tapkajući cigaretom.
Gledaju u svijet i čude se.
A svijet je momentalno širok i dubok
izvan ćelija čudnih ljudi.
Čudim se ljudima koji danju žive,
a noću dišu san punim plućima.
Svijet je jednostavan.
A najviše se čudim kako je lako upasti u vlastitu klopku,
pa se pokušavajuć istrgnuti
zatočiš
s ranjenom šapom u prsima.
Zato te pitam, hoćemo li biti dnevni ili noćni ljudi.
Razlika je mjerljiva proživljenim godinama
kvantitetom dana
i kvalitetom sna.
Na kraju svak uzdahne zadovoljno toneći u ništavilo.
U kriku ili snu.

Darko Balaš | Ljubavnik VI.


6. dio

Dugo ju već nije sanjao, no ove noći, opet je bila potpuno stvarna, opet je mogao osjetiti njenu ruku na svojoj i onaj tako dobro poznati miris koji ga je dugo pratio na svakom koraku potrage, miris za koji je bio siguran kako ga osjeti iza ugla, miris za kojim je lutao u blizini svake žene, miris života. Podignuo se u krevetu i odmahnuo glavom. Sad ga još jedva nazire u tmurnim jutrima koja ga prate već tako dugo, a tijekom dana pokušava ga potisnuti u stranu i nastaviti dalje. Ali opet, ove proklete noći, ona se vratila, stvarnija nego ikada prije, a miris je osjećao, ponovno osjećao kao oštricu noža koja se zabola duboko u srce.

Tražio ju je i tražio nakon one sudbonosne noći, svaki dan, poput utvare obilazio hodnike shoping centra i mogao se zakleti kako ga već i prodavači gledaju čudno i nešto se potiho došaptavaju kada bi prošao, tražeći pogledom oči koje nikada više neće zaboraviti. Zar je sanjao samo tu jednu noć, zar je cijeli život čekao samo taj jedan tren spajanja, za koji je bio siguran kako se dogodio i u prošlom životu, za koji je duboko unutra ćutio kako ga više nikada, neće moći zamijeniti niti jedan drugi?! Gospode, zašto je otišla? Zar nije vidjela, nije osjetila kako se svemir otvorio? Dovraga sve, ovaj monolog vodi sa samim sobom već tri godine, i on ne prestaje, čak i od onog dana kada je postao smiješan sam sebi i odustao od svakodnevnog traženja one koja ne postoji, među tisućama kupaca koji su nezainteresirano i potpuno bez cilja lutali shoping centrom. Barem se njemu tako činilo.

Jan Bolić | Ana


Bilo je jedanaest sati navečer. Mirna i tiha nedjelja. Takve su nedjelje. Stvorene za tišinu i mir. Grad je isto bio miran i tih, uspavan. Kao i ona.

Ana je sama živjela u Rijeci na Pećinama i studirala pravo. Dopisivala se na Facebook - u s jednim prijateljem koji joj se pomalo sviđao. Tek ga je nedavno upoznala na prijateljičinom rođendanu. Zvao se Leon. Čim ga je ugledala znala je da će ga teško moći zaboraviti. Opet, s druge strane, pomislila je, kako joj je mama uvijek govorila da mora dobro upoznati osobu da sa sigurnošću može biti s njom.

Lagano se zahihotala kad je stigla još jedna poruka od Leona.

Miroslav Pelikan | Ana Kraus VIII


Brončani David   II

Veseli trgovac umjetninama     Tomo Petak jedva je preživljavao, tegobno je prehranjivao svoju malobrojnu obitelj, suprugu Danicu i sina Petra.

Živjeli su na periferiji u skromnoj kući. No Tomo bi rekao, dostojanstveno. Sin je krenuo u srednju školu i ponešto naučio, ali bez osobita zanimanja za bilo što a ponajmanje su ga privlačili te smrdljive i ružne umjetnine s kojima se toliko dugo i tako bezuspješno bavio njegov otac.

Tomo Petak je naslijedio putujući štand od svoga oca a sa štandom i zanimanje. Nekada je bilo bolje a nekada lošije a doista i ponekad, doslovno užasno, kada tjednima nije uspijevao prodati niti jednu sitnicu sa štanda i da bi mu tada čuvari sajmova opraštali plaćanje najma prostora koji je zauzimao štand jer svi smo mi ljudi i nikada se ne zna kada će tko kome trebati.

Katkada je Tomo, u boljim vremenima, znao otkupiti za male pare, stvari koje su stanovnici s obale izvukli iz rijeke.

Malo bi takve stvarčice oprao, očistio i pokušavao prodati na svom štandu u gotovo svim gradovima ove države u vrijeme sajmova, kada su i ljudi bolje volje jer zbog sveca pojedu i popiju pa postanu mekši i lakše ih je nagovoriti.

No rijetko se događalo da rijeka ili utroba nečijeg zaboravljenog podruma izbaci na svjetlo dana nešto vrednije.

Tomo se pomirio s takvom lošom srećom, te nastavio i dalje obilaziti sajmove, trgujući sa svim i svačim, ponosan nekih večeri kada je supruzi Danici davao novac s ozbiljnim izrazom lica.
Kada mu je nedavno skupina dječaka ponudila tešku, zamazanu blatom figuru mladića nije se previše dvoumio.

Dao im je nešto sitniša i figuru samo strpao u kovčeg.

Taj mu je dan donio nekoliko kupaca, osjetio je stanovito zadovoljstvo, ide mu, nije loše.

Navečer je pažljivo oprao figuru.

Teška brončana, sva sreća neoštećena skulptura.

Prepoznao je Davida po praćki.

Odvagivao je i klimao glavom, mrmljajući, teška, teška.

Sutradan je pokazao profesoru Gordanu, povjesničaru umjetnosti, starom znancu i suradniku.

Naime, kada god Tomo nije znao što drži u rukama, upitao bi Gordana a ovaj mu je u hipu pronalazio odgovor i ponekad pretpostavljao koliko vrijedi.

-To ti je Wrexler, Tomo. Austrija, devetnaesto stoljeće. Koliko vrijedi? Vjerojatno više nego ono sve prije. No, vidjeti ćeš, koliko možeš dobiti. Ponudi nekom bogatijem, oni vole takve stvari.

-Idemo Gordane na litru i vodu, zaslužio si.

Prvi pokušaj s uvaženom milostivom Margaretom nije uspio.

Tomo je u njezinim očima u jednom trenutku ugledao strah, silni strah. Zato je i otišla. Strah je otjerao. Zar se takva  žena može bojati? A možda figura i nije na njezinoj visokoj razini? Oni, oni imaju sve najskuplje i najbolje, naravno.

Ponudio je Davida nekolicini galerista koji su najprije tražili certifikat.

-Čovječe, izvučen je iz rijeke, odakle mi vražji papir.

-Žao mi je Tomo. Mada mi se čini da bi to mogao biti Wrexler ili netko iz njegove radionice, ali znaš kako je, kupci traže potvrde.

-Znam, znam.

Tako je bilo gotovo isto na svim mjestima.

Nema dokaza bez pravoga papira da je to Wrexler.

Zatim ga je nudio svima na sajmovima. Uistinu, nikoga brončani kip nije zanimao.

A onda se dosjetio.

Odnijeti će ga u ljevaonicu umjetnina. Možda ga njima uspije prodati.

Ljevaonicu je vodio gospodin Murn.

-U redu Tomo, daj mi dan, dva, pa ću ti javiti. Bez brige budi, ja uvijek nađem kupca, vjeruj mi , biti ćeš zadovoljan.

Tomo je navratio za nekoliko dana u ljevaonicu umjetnina i susreo se sa smrknutim Murnom.

-Oprosti Tomo, dogodilo se nešto neobično. Moji su neoprezni radnici rastalili tvoju broncu. Eno je tamo.

-I što sada?, zgranuto će Tomo.

-Izvoli, ovo je nadoknada, ali molim te, šuti, ne bih volio da se ovaj incident pročuje.

-Naravno gospodine Murn, mrmlja Tomo i broji novčanice i pomalo se smijulji. Uopće nije loše, dobar si posao napravio Tomo.

Tomo je zaboravio na glupu sudbinu brončane figure jer je imao pune ruke posla sa sinom Petrom, naime, dječak se nije mogao skrasiti niti u jednoj srednjoj školi, stalne pritužbe i preseljenja.

A i supruga Danica počela je pobolijevati. U tom svakodnevnom životnom vrtlogu Tomo nije niti čuo kako je u potpunosti izgorjela ljevaonica umjetnina, do temelja, srećom nitko nije stradao, osim Murna koji je izgubio cjelokupnu imovinu.

Veselio se današnjem sajmu u gradu ispod nevisoke zelene gore, on je oduvijek donosio najbolju zaradu.

Već ujutro, iznenadila ga je posjeta milostive Margarete Miler Horvat i njezine čudesno lijepe crnokose i crnooke kćeri Leni s brojnom svitom.

-Imate li što za mene gospodine Tomo?

On je najprije naklonio a onda pokazao četiri sjajna, glatka oblutka, koje su mu danas dječaci s rijeke prodali za pravu sitnicu.

Oblutci su bili jednake veličine i idealne obline, prošarani tamnim žilicama.

-Evo milostiva, četiri sjajna okrugla kamena kao četiri strane svijeta. Nema ništa ljepše od onoga što priroda stvori.

-Divni su mama, začuje se djevojčica i spretno uzme sva četiri kamena.

-Baš su lijepi mama i moji su, samo moji.

Tomo se smiješio, svita se smiješila i Margareta se smiješila, tko će ako neće ona ugoditi svojoj kćeri.

-Izvolite gospodine Tomo i pruži mu smotak novca.

-Ali, ali milostiva, molim vas, ja to ne mogu primiti.

-Tomo, vidimo se iduće godine na sajmu. Potrudite se da opet obradujete moju kćer Leni.

-Naravno gospođo, naravno, moj naklon.

Tomo se vratio kući nesigurna hoda, nikada nije imao toliko novca.

Supruga Danica dočekala ga je ispred kuće.

Tomi su oči zasuzile.

-Dobro si?

-Bolje sam Tomo, bolje.

Za večerom mu je sin rekao.

-Želim biti kovač.

-I budi, kaza mu Tomo i nastavi jesti.

Denis Peričić | Pohođenje


Ka i uvik gledan more
ovu tajnu koja diše
ovu mrižu što me vuče
u tamne dubine
sve kroz pismu u daljine

Antonacci/Načinović, Trag u beskraju

Mirca na Braču: u ono vrime zbi se pošast.

Svećenik trči od kuće do kuće, udara o vrata i viče:

– Bište, judi! Začepite uši! Idu vištice! Stižu bludnice! Molite! Molite se Blaženoj Divici!

I jeza prodre u srca mještanā, jer sad puna je Luna što nad morem sja, a u uvali, u lučici, iz mora izlaze sirene.

Vuku se po ženskim grudima i ribljim trbusima, nezaustavljivo krećući prema mjestu. Nemaju više ptičje glave, jer dugo je prošlo od trojanskog junaka Antenora, koji se prvi nastanio na Braču; oslabjela je otad Demetrina čarolija te sirene ponovno zadobiše lijepa ženska lica.

No nikad nisu izgubile svoj pjev, kojim su od Odisejevih vremena vabile mornare u tamne dubine, sve kroz pismu u daljine. A u teška vremena, kad nema više ni pravih mornara, sirene se upućuju u malena mjesta otokā.

Svećenik potrči na zvonik i začne zvoniti, ne bi li nadglasao sirenski zov. Obitelji se okupiše u skromnim domovima, začepiše uši lojem ili voskom, skutriše se i moljaše:

– O Betleme, Betleme, što se zgodi od tebe, da ne pozna Divice, svete Bogorodice, već je tiraš od sebe usrid zime studene, a da ne bi konaka, sve od jutra do mraka…

Kao misli zlopatnice, kao duše sve patnice, u pjesmi bez riječi struje hladni žmarci u kuće bez peći; tresu male dvokatnice, u prozore i vratnice; jauču šumarci.

S vrha zvonika svećenik vidi: sirene su prešle preko ostataka ruševna malog zida, murusa, koji su – sad je očito u koju svrhu – podigli prastanovnici iz Odisejevih vremena i po kojem je mjesto dobilo ime. Pojući otajnu i opojnu pismu, sirene se približiše prvim vratima.

A obitelji se utjecaše:

– Zdrava si, Marije, zdrav, žilju pribili, ki u parsi krije tvoj sinak premili; na grišne se smili, puna si milosti, duša k tebi cvili, čuvaj nas žalosti.

Svećenik prestade zvoniti. S vrha zvonika vidi: između nadirućih sirena i prvih kuća izdigla se prilika u plavu ogrtaču.

Molitva je učinila svoje.

Blažena Djevica Marija uzdigla se u punom sjaju.

Lebdi iznad tla i širi ruke, koje su u visini zvonika. Okrunjena glava kao da joj seže nebu pod oblake, sve do pune Lune.

Sirene zamuknuše. Počnu skvičati, okrenu se prema moru i glavom bez obzira, potpomažući se i divlje mašući repovima, nestadoše u dubinama, da se više nikad ne vrate.

***

Kad je crkva posvećena Pohođenju Bogorodice, samo se najstariji žitelji prisjećahu davnih legendi i tek naslutiše da se posvećenje možda ne odnosi samo na Marijin pohod Elizabeti u Ain Karim nego i na stvarno i spasonosno pohođenje Djevice u Mirca, otkad mjesto svoje ime više ne duguje prastaru ruševnu zidu, nego Kraljici mira – Gospi Miračkoj.

I danas ondje stoji natpis: DOMUS MEA, DOMUS ORATIONS. Dom moj, dom molitve.


⛵Vezane objave: Međunarodni ljetni natječaj za kratku priču do 500 riječi

Ivica Smolec | Sanjarenje jednog beskućnika


















Zbog kredita, duga, bez posla - bez doma.
Ne uspijevam zaspat' u te crne ure.
Pod glavom mi vreća a u glavi koma.
Nad srušenim zidom zvijezde u me zure.

Na kartonu ležim u ruševnoj kući
u kojoj su nekad prodavali lutke.
Sad se sa svih strana u nju može ući,
i plakat' u miru, na glas ili šutke.

U blizini tutanj prolazećeg vlaka
sjeti me da svojeg ničeg nemam više
osim misli što iz roja hoće svaka.
I tu staru jaknu, čuva me od kiše.

petak, 14. rujna 2018.

Priča 'Špiro' Marije Dukić osvojila prvo mjesto na natječaju za kratku priču Gradske knjižnice Samobor


vrijeme: 13.09.2018.
mjesto: Samobor

Gradska knjižnica Samobor je, u sklopu manifestacije Dani kratkopričaša, proglasila pobjednike natječaja za kratku priču kojeg organizira već šestu godinu za redom. Prvo mjesto na natječaju osvojila je priča 'Špiro' Marije Dukić, drugonagrađena je priča 'Ljubav prema tebi' Senke Čorak, a treća nagrada pripala je Suzani Matić i priči 'Ali razvit će se još'.

Nagrade je pobjednicima uručila predstavnica Gradske knjižnice Samobor Draženka Robotić, a nagrađene priče čitao je Damir Poljičak. Jedna od kategorija ovoga natječaja je i Kvaka 23 – „priča s lokacijskom dozvolom“. U toj se kategoriji nagrađuju priče pristigle s adresa udaljenih do 23 kilometra od kvake knjižničnih vrata, a ove godine nagrada je pripala Đurđi Jagodić i njezinoj priči „Noć iz pakla.“ Osim novčano, autori su nagrađeni i objavljivanjem priča u zbirci kratkih priča pod nazivom „Pišem ti priču“ u nakladi Gradske knjižnice Samobor. Prema nagrađenim tekstovima samoborski likovni umjetnici crtali su i fotografirali, a nastali crteži i fotografije izloženi su u izlozima knjižnice.

Sredstva za ovo događanje omogućili su Grad Samobor i Zagrebačka županija.

„Prvi natječaj raspisan je bez velikih očekivanja, međutim svake godine na natječaj se javlja sve više autora, tako da i očekivanja s godinama rastu te je Gradska knjižnica Samobor s godinama postala jedna od nezaobilaznih kratkopričaških točaka“, kaže voditeljica natječaja Draženka Robotić iz Gradske knjižnice Samobor.

Na ovaj već tradicionalni natječaj Gradske knjižnice Samobor, mogli su se javiti svi afirmirani i neafirmirani autori koji su građani Republike Hrvatske, a priče su se slale i žirirale anonimno. Na natječaj je ove godine pristiglo 180 rukopisa, a o najboljim pričama odlučivao je tročlani žiri u sastavu Andrija Škare, Ilija Aščić i Draženka Robotić. Natječaj koji knjižnica raspisuje već šestu godinu dosad je bio ulaznica u svijet književnosti za brojne mlade i neafirmirane autorima koji su tako dobili priliku da prvi put predstave svoje radove na književnoj sceni.

Predstava 'Kraljević Čuperko' propitkuje što nas čini lijepim i pametnim


vrijeme: 23.09.2018. 11,30 h
mjesto: Zagreb; Centar za kulturu Trešnjevka, Park Stara Trešnjevka 1

KD 'Smješko' u sezonu 2018./19. ulazi predstavom za djecu 'Kraljević Čuperko' prema motivima istoimene bajke Charlesa Perrauta u dramatizaciji i režiji Frane Marije Vranković. Prva premijerna izvedba predstave održat će se u Centru za kulturu Trešnjevka u nedjelju, 23. rujna, s početkom u 11,30 sati.

Kroz predstavu, u trajanju od 45 minuta namijenjenu publici 3+, upoznajemo djevojčice Sofiju (Mia Krajcar) i Kalistu (Selma Mehić) te dječaka Riqueta (Mladen Kovačić).  Premda su blizanke, kraljevne Sofija i Kalista iznimno se međusobno razlikuju. Sofija, čije ime dolazi od grčke riječi mudrost, obožava učiti i ne polaže veliku pozornost na vlastiti izgled, pa ju neki smatraju ružnom. Kalista, kojoj ime dolazi od grčke riječi najljepša, odgovara svome imenu. Razigrana je, dekoncentrirana i nespretna, zbog čega ju svi doživljavaju glupom. Kalisti u nastojanju da postane pametna pomaže kraljević Riquet. Njega druga djeca zadirkuju da je čuperko-dlakavi-štreberko, zbog čega je tužan i osamljen. Jednoga dana, hodajući šumom, Riquet upoznaje Kalistu te joj pomaže učiti, a ujedno u njoj pronalazi društvo koje nije imao.
 
Scenografiju i kostime predstave potpisuje Zdravka Ivandija Kirigin, glazbu Damir Šimunović, koreografiju Selma Mehić, a predstavu je producirala Mirta Zečević.

Prema motivima bajke Charlesa Perraulta
Kraljević Čuperko (3+)
Režija i tekst: Frana Marija Vranković
Igraju: Mladen Kovacic, Mia Krajcar, Selma Mehic
Scena i kostimi: Zdravka Ivandija Kirigin
Glazba: Damir Šimunović
Koreografija: Selma Mehić
Produkcija: Mirta Zecevic
Asistentica za scenu i kostim: Ana Paulić
Inspicijent, oblikovatelj tona i rasvjete: Domagoj Klasić


Izvor:Culturnet.hr





Nada Vukašinović | Lijeva i Desna


Bile jednom dvije djevojčice, dvije prijateljice. Jedna je bila lijeva, a druga desna.

Lijeva djevojčica je bila s desne strane desnoj djevojčici i držala se za njezinu desnu ruku. Desna je pak, bila s lijeve strane i držala se za lijevu ruku lijeve djevojčice. Pridržavala se jedna za drugu i podržavala je jedna drugu. Kad je jedna bila slaba, objesila bi se svom težinom o ruku druge. Voljele su iste ulice, iste parkove, išle u iste škole, izlazile na ista mjesta, čitale iste knjige. Neko vrijeme su voljele iste boje. Znale su se samo pogledati i smijeh bi poletio s usana.

Darko Balaš | Ljubavnik V.


 5. dio

Dugo ga već nije sanjala, no ove noći, opet je bio potpuno stvaran, opet je mogla osjetiti njegovu ruku na svojoj i opet se njenim krvotokom provlačilo njegovo mirno disanje kada ga je promatrala prije cijelog, jednog života. Doista, tako joj se činilo ove tri godine od kada je upoznala ljubavnika za kojeg je znala kako će ostati u dubinama njenog srca za cio život. Jedna kratka noć, važnija je od vječnosti ako je sudbinska, jedan dodir stvarniji je od milijardi dalekih zvijezda na naizgled nepromjenjljivom nebu. Tisuću je puta plakala u samoći, tisuću puta jecala u mračnom kutku gdje ne može biti viđena, milijun puta ošinula sebe bičem gorčine zbog slabosti tog kobnog jutra i straha od bajke. Istina, mnogi se boje kako bajke ne postoje i kako će prije ili kasnije biti povrijeđeni, samo rijetki smognu snage vjerovati kako sami pišemo svoju vlastitu priču.

Ministrica kulture potpisala Deklaraciju ministara kulture vezanu uz prijedlog Direktive o autorskim pravima

vrijeme: 12.09.2018.

Ministarstvo kulture objavljuje Deklaraciju ministara kulture država članica EU pokrenutu na inicijativu francuske ministrice kulture i komunikacija Françoise Nyssen, a vezano uz prijedlog Direktive o autorskim pravima i predstojeće glasovanje zastupnika Europskog parlamenta.

Želeći istaknuti važnost i značenje reforme autorskih prava čiji je cilj osigurati uravnoteženiji zakonski okvir za sve dionike koji stvaraju u digitalnom okruženju, ministrica kulture dr. sc. Nina Obuljen Koržinek, uz saveznu ministricu za kulturu i medije Njemačke Moniku Grütters i druge europske ministre kulture, svojim je potpisom podržala tekst Deklaracije.

Deklaracija poziva na nastavak pregovora koji se odnose na budućnost kulturnih i kreativnih industrija i bolje funkcioniranje digitalnog tržišta u Europi uz potvrđivanje suverenog prava država članica u obrani zajedničkih interesa i temeljnih vrijednosti, kao što su pravednost, kulturna raznolikost, medijski pluralizam i neovisnost medija.

Naglašena je i potreba uvođenja novih pravila kako bi se pridonijelo većoj dostupnosti interneta, a autorsko pravo moglo učinkovito koristiti kao pravna osnova za pravičnu naknadu stvaraocima i izdavačima, osobito od strane platformi koje su postale glavni izvori pristupa sadržaju na Internetu. Primjenom uravnoteženih rješenja, novih ciljanih iznimaka i olakšanog pristupa sadržaju treba voditi računa o slobodi govora, interesima javnosti i korisnika djela.

O prijedlogu Direktive o autorskim pravima na jedinstvenom digitalnom tržištu o kojoj će 12. rujna 2018. godine raspravljati Europski parlament ministrica kulture dr. sc. Nina Obuljen Koržinek razgovarala je na sastanku održanom u petak, 7. rujna 2018. godine u Ministarstvu kulture s predstavnicima umjetničkih i strukovnih udruga koji su ponovili svoju čvrstu podršku predloženoj Direktivi.

Ministrica kulture dr. sc. Nina Obuljen Koržinek podržala je reviziju Direktive i stavove predstavnika udruga, ističući kako je u digitalnom vremenu važno da se hrvatsko zakonodavstvo vezano za zaštitu autorskih prava unaprijedi te da se u cijelosti poštuju dosadašnja postignuća koja se odnose na pravičnu naknadu autorima i zakonito korištenje autorskih djela.

Cilj je Direktive poboljšati autorsko-pravnu zaštitu kreativnih, kulturnih i medijskih sadržaja na Internetu, a istodobno u određenoj mjeri ograničiti autorsko pravo radi lakšeg korištenja autorskih djela u znanosti i istraživanju, obrazovanju i zaštiti kulturne baštine.