Kolumne

srijeda, 23. prosinca 2015.

Sonja Smolec | Rosie Kugli: Nisam ti rekla...

Nisam ti rekla... je roman za mlade, ali i za njihove roditelje i nastavnike. Knjiga je okrutno savršena u prikazu današnje mladeži izgubljene između želje pripadanja zajednici vršnjaka, želje da se odvoji od nadzora roditelja; izgubljeni u konfekciji svakodnevnog života koji im nameće nova tehnologija, novi i neobični brandovi odjeće i obuće. Želja im je biti jednak s drugima ali biti drugačiji. Biti pametan ali i prkosan. U tom svijetu hodaju po tankom, često smrtonosnom rubu između želja, mogućnosti, stvarnosti.. Ostaje žal ne samo za životom već i žal zbog onog neizgovorenog. Žal za mladićem kojeg je voljela i ostavila zbunjenog, i za ne izgovorenim riječima
Nije mi namjera prepričavati sadržaj romana, no bez nekih osnovnih linija bilo bi gotovo nemoguće ili teško prenijeti sliku i poruku koju želim.
Nisam ti rekla...
Glavni lik romana mlada je djevojka iz imućnije Zagrebačke obitelji duge tradicije, a ne skorojevića, kako oni zovu one druge koji su se obogatili nakon (ne)slavne pretvorbe društvene imovine u privatnu. Heda je djevojka kojoj se silom žele nametnuti vrijednosti koje ona tako mlada ne shvaća i ne može prihvatiti. Stisnuta u žrvnju obiteljskih tradicija i svakodnevice gubi svoj identitet za koji se bori na onaj način koji joj se u tom trenu čini najprihvatljivijim - prkosom.
Premda je prkos normalan u određenoj fazi odrastanja, Heda niti u jednom segmentu života ne pronalazi zajednički jezik s majkom. Knjiga počinje svađom između majke i kćeri. Padaju ružne riječi, pljuska. Majka je kruta, hladna osoba koja sve i svakoga želi podrediti svojim željama. Ona odlučuje u koju će se školu upisati, želi upravljati svakom kćerinom željom i odlukom.
Ubrzo, već samim početkom nastave Heda pronalazi društvo potpuno drukčijeg društvenog statusa od nje same ali po svemu ostalom njoj bliskih. Iako ne uvijek i suglasna s onime kakvi su, ne odvaja se od njih.
Otac je, jednako poput Hede, premda visoko obrazovana osoba i profesor, obiteljski izopćenik. Gotovo nikada ne komunicira s kćeri, osim u onim najosnovnijim situacijama te to zvuči kao da se desilo slučajno.
Heda u svojoj neprihvaćenosti gubi identitet, na trenutke postaje nezadovoljna i društvom u kojem se kreće a bez kojeg ne može. Izmišlja raznolike razloge za izbivanja iz kuće. Ocjene u školi postaju sve lošije. Društvo u kojem se kreće poseže za raznim vrstama droga. Ispijaju se ubitačne kombinacije alkohola.
Heda nekako uspijeva završiti prva dva razreda gimnazije, upisuje treći. Vrijeme prolazi a ona i dalje ostaje izgubljeno dijete u tijelu odrasle žene. Premda sve češće uočava nedostatke vlastitih prijatelja ona i dalje ostaje s njima.
Jedini trenutak kad iz krute ali krhke ljušture izlazi prava Heda je vrijeme provedeno s ocem na gotovo izoliranom otoku gdje je i signal Interneta prava rijetkost. U početku je potpuno sluđena situacijom u kojoj se našla jer protiv svoje volje; gotovo poput prtljage, ulazi u očev auto obaviještena da s njim ide na ljetovanje.
Heda i njen otac počeli su družiti se na jednom sasvim drugačijem nivou. U početku izbijaju kratki sukobi, otac je i zbunjen ali ne i suviše nametljiv, ne snalazi se u ulozi oca odrasle kćeri. Odvojeni od gradske svakodnevice počinju se napokon upoznavati.
Heda se zaljubljuje u lokalnog mladića a istovremeno doznaje da je njen otac zaljubljen u vlastitu studenticu. Heda po prvi put, svojom voljom doživljava prvo tjelesno ljubavno iskustvo. Oboje, i ona i otac, doživljavaju potpunu emocionalnu katarzu. Oboje znaju što se dešava ali o tome ne govore kao da se ništa nije desilo.
Život kojim je do tada živjela nije ju naučio kako pokazati vlastite osjećaje. Bojeći se da ne bude povrijeđena ona povrjeđuje mladića koji ju iskreno voli i ponaša se sasvim suprotno od onog kako bi i sama željela.
Povratak u Zagreb je povratak prijašnjem životu. Povratak dangubljenju, ne učenju, noćnim izlascima, svojim vršnjakinjama koji se kao osobe pretvaraju u brand odjeću i umjetne nokte. Vraća se bezvrijednoj glazbi i alkoholu. Otac odlazi od kuće. Majka se još teže snalazi u novoj situaciji i za sve okrivljuje Hedu.
Heda osim što želi društvo gdje bi bila prihvaćena želi da bude i voljena. Upušta se u kratkotrajne i bezvezne avanture s likovima za jednu noć. Nakon večeri provedene s društvom gdje se kao i uvijek ispijaju ogromne količine alkohola, gotovo u nesvijesti bude ugurana u auto koji vozi mladić također pod utjecajem alkohola. Dešava se nesreća. Mladi pogibaju. Heda teško ozlijeđena smještena je u bolnicu. Za to vrijeme, između života i smrti, kroz njenu glavu prolaze slike nedavnog ljetovanja, žal za svime što je propustila. Sve više postaje svjesna da je njen život gotov. U zadnjim trenucima na pamet joj dolaze misli koje su bile u potpunoj suprotnosti s njom kakva je u životu bila Da sam bar slušala mamu. Ostaje žal ne samo za životom već i žal zbog onog neizgovorenog. Žal za mladićem kojeg je voljela i ostavila zbunjenog, i za neizgovorenim riječima Nisam ti rekla...
Poanta ove knjige i može i ne mora biti zasnovana na obiteljskim odnosima kakvi se ovdje spominju. Svaka situacija je vrlo specifična i posebna. Svako mlado biće je drugačije ali svi su u jednome isti. Svi mladi, a često i oni stariji, imaju želju biti prihvaćeni pa makar i po vrlo visoku cijenu koju pritom plaćaju.
Život kakvim danas živimo je utrka s vremenom, trka za novcem, neplaćeni računi, neostvarene želje, potpuno krive vrijednosti kojima se mnogi okreću, djeca koja nemaju s kime razgovarati, roditelji koji ne znaju što im djeca rade i gdje su... Ne, to nije nikakvo pretjerivanje. To je situacija nad kojom bi se svaki roditelj i nastavnik trebao zamisliti. Uloga roditelja nije samo odjenuti i nahraniti dijete kao što ni uloga nastavnika nije samo prenositi znanja i upisivati ocjene u imenik. Živimo u društvu koje tek prividno dobro funkcionira, a kad se desi nesreća pitamo se kako je to moguće? I uvijek, baš uvijek je za vlastite propuste lakše kriviti nekog drugog.

utorak, 22. prosinca 2015.

Ljerka Varga: Bijeli bor

Nikako se ne mogu sjetiti stihova koje sam kao mala djevojčica učila s mamom. Bilo je to tisuću devetsto pedeset prve kada još nisam išla u školu, ali sam već znala ponešto slova. Znam da je stihove napisao pjesnik Ratko Zvrko. Stihove o Djedu Mrazu ili Djedu Božićnjaku. Stihovi su bili predivni, a ja sam naučila cijelu pjesmicu napamet. Mama je bila ponosna na mene jer je pjesma bila podugačka. Bila je objavljena u Vjesniku na stranici za djecu „Zabavnik“. Bilo je još i drugih stihova. O snjegoviću, o Ročku Krpiću, zatim pjesma „Mama daj mi kaput“. Od svake znam ponešto, ali o Djedu Božićnjaku „Noćni putnik“ ne mogu se sjetiti svih stihova.

ponedjeljak, 21. prosinca 2015.

Jelena Zlatar



Jelena Zlatar mlada je i perspektivna autorica čije su prve objavljene knjige izazvale velik interes čitatelja



Jelena Zlatar rođena je 24. rujna 1982. godine u Zagrebu. Jezičnu XVI (Križanićevu) gimnaziju u Zagrebu završila je 2000. godine nakon čega upisuje dvopredmetni studij sociologije i filozofije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Diplomirala je 2006. godine i od tada je zaposlena u Institutu za društvena istraživanja u Zagrebu. Bavi se sociologijom prostora. Doktorirala je 2012. godine s disertacijom pod naslovom Utjecaj društvenih aktera na urbane transformacije i obnovu Zagreba nakon 2000. godine.

petak, 18. prosinca 2015.

Sonja Smolec | Pišem pisma bez imena i adrese



Nemojte mi suditi
... po neisplakanim suzama.
Pretvoriše se u gromade soli,
u bol neizrečenu,
u dane koje prestanem brojati
jer suviše boli.

Nemojte mi suditi
za plamenove svijeća
koje nisam nikad upalila,
za vosak koji se nije otopio
i pretvorio u groteskne
spomenike plamenu.
Nemojte mi suditi
za travu koja je narasla umjesto cvijeća.
Život me dovoljno kaznio.
Za moju nekrivost
šalje me na put, kroz kaljužu i trn.
Krećem skrivenim stazama,
pišem pisma bez imena i adrese,
vješam ih po granama
žalosnih vrba
da dočekaju jesen.
Riječi su umotane u nadanja.
Srce i dalje kuca,
korak hvata odjek neotplesanih ritmova,
pete lupnu, kao slučajno,
grudi se nadmu od proljetnog zraka,
a oko ispuni suzom izdajicom.

Sonja Smolec - iz zbirke Pisma bez adrese