Mladen Ćosić Točak | Ako mogu ja; možeš i ti...

Mogao sam dušu obući u odoru od tišine boja
pa da niti u beznađu ne bude molećiva i plaha;
kako mi se tijelo čak niti žudnjom na koži pora
nikada više ne bi ćutalo k'o u kandžama straha...

Mogao sam od osmijeha maskom na licu skriti
tugu svu, koja svojom oštricom i srce dotiče
pa da mi nutrinu ne hrani samo srdžba i bijes
i da iz zatočenih osjeta praznina više ne niče...

Ali nisam dušu obukao u odoru od tišine boja
niti sam ijedan uzdah njen prikrio iza riječi
i snova onog u meni usnulog poete i sanjara;
neka se njegovim versima i snovima liječi...

A nisam ni tugu skrio iza od osmijeha maske,
niti sa veselim društvom u miru uz vatre plam
provodio besane noći, no, dapače, sa strahom
i samoćom, tminom zaslijepljen, borio se sam...

I stoga ništa nemoj kriti, već snage smogni i uči,
da i dušom i tijelom i niske udarce stoički primaš,
jer samo tako možeš živjeti i biti onaj koji i jesi;
a živiš danas, i to je jedini život koji sigurno imaš...

Mladen Ćosić Točak | Brate...

Nema te
Godinama već
Nisi
A i tuge za tobom
Kao da i nema
I više je nije

Mladen Ćosić Točak | Poslije tebe praznina

Kao i rijeka, ma koliko bila duga,
što uvijek teče i nikad ne staje.
i nabrekla, i silna od stalnih kiša,
il’ kad se u gorama tope snjegovi;
a i kad joj korito usko uslijed suša.
Ona je k’o i dijete u igri, i nestašna,
i neumorna, posvuda vrluda,
svaku prepreku preskače.
Al’ se na kraju preda voljenom moru
u zagrljaj modrih mu dubina…

Mladen Ćosić Točak | Ma, briga me...

Zašto još uvijek;
i jutrima ranim u kapima rose,
i noćima, i kad ne pada, u onim od kiše;
na tren vidim te, i tvoj čuperak kose,
i čujem, iako, sve tiše i tiše,
trče tvoje noge, i hitre, i bose;
i u onom što kuca, i u onom što diše,
i skupa te, i vjerno, i smjerno  u sebi nose…
A znam, odavno već, međ’ živima nisi više.

Zašto još uvijek,
i danima, i toplog sunca zraka
tebe je puna svaka;
pa i u studeni snježnih pahuljica
mene grije osmijeh s tvog lica…

Ma, briga me, brate moj,
i za sva zašta, i što, možda, mnogi će reći:
opet onaj njegov dobro znani kliše;
al’ ja ću i dalje vjerno čekati na jutra puna rose,
i na sjećanja na tebe što zaboravu prkose;
i pustit ću pero nek’ slobodno o tebi srcem piše…

Mladen Ćosić Točak | Iste krvi krv

Ti
Uvijek si tu
I u sebi
Vidim tebe
Svuda te ima
Bilo u letu
Ka vrhu vinut
Ili pri padu
Prema dnu
Stropštan

Mladen Ćosić Točak | Dušni dan

Umiru sjećanja
I sad u svitanja, ovdje gdje nikad niste bili
Pred mnom vaš lik oživi
(Slike što nikad ne žute)
Ni vrijeme im ne može ništa, a ni snovima
Čak i kad nisu u boji
Jer iako sam tek sjena od čovjeka
Bit ću za navijek otac, a i sin, i brat

I na Dušni dan kad kroz maglu protutnje divlji konji
Mnome, i kad sam u hodu
I kad, k’o ukopan, stojim
Riječi u galopu pjesmu slažu
I do vas svijetle mi pute
Jer iako sam tek trag pjesnika
Spoznaja da u meni još vas ima
K’o štit me čuva i kad je mir, i kad je rat

Mladen Ćosić Točak | A s kim bih drugim

Ništa u životu
Sem njeg’ samog
Ne dobih tek onako
Olako
I badava

I nije to kao što se
Na prvi pogled
Čini
Unaprijed utaban put
Nit’ je po njem’ hod
Tek puka zabava

Mladen Ćosić Točak | Od krhotina cjelina

Voljeti život a ne živjeti ga,
već mu dopustiti da on tebe živi…
Svega u izobilju a ne biti sretan,
nego se ćutat k’o od razbijenog stakla
komad srče (a ne znati koji)…
Jer, imaš ga al’ nisi svjestan
sveg’ što pripada tebi…

Koliko još dugo, i kako se nosit’ s tim;
koliko još uspona; a tek padova…?
Zašto su tako hladne vatre pakla?
Kako njome zagrijati promrzle prste,
kojima je, i onako promrzlim, prelako
spojiti krhotine oko sebe, ali kako i čim
sastaviti i zalijepiti one u sebi…

Mladen Ćosić Točak | Koliko li pitanja, a jedan odgovor je tek

Ako prije ljubičica najavim proljeće,
jesam li i ja proljeća vjesnik?
Sanjam li snove koje su drugi već sanjali,
jesam li onda kradljivac snova?
Imam li navike koje i drugi imaju,
pitam se: čije su to navike, moje ili njihove?
Ako želim sebe u prvom redu za sebe samog,
jesam li tada sebičan?
A ponašam li se sa situacijom u skladu
i ako mi je bitno mišljenje drugih,
jesam li u tom trenu tuđem utjecaju podložan?
Ako i ja pišem pjesme, jesam li i ja pjesnik?

Mladen Ćosić Točak | Ne toči se u punu čašu

Ako prije rođenja čovjek nije
A nema ga nakon smrti
I tek je, i ima ga
Na kratkoj i uskoj cesti
Utabanoj od njegovih stopa
Po k’o od magle sivilu
Između ta mu dva
Nebivstvovanja crti

Što je on onda drugo
Do akrobat smjeli
Balansirajući po užetu
(Bez da zna gdje mu je kraj)
Raspetom ponad
Oku mu nevidljivog bezdana
Život svoj cijeli

Mladen Ćosić Točak | Ljubavi pravoj ne treba Valentinovo

Mogao sam ti napraviti uštipke
i napisati ljubavnu pjesmu,
te je pročitati za doručkom
i tiho reći koliko te volim,
dok pjesme još odjekuje sobom
Ali nisam, jer ti predobro znaš,
i kako, bilo koja napisana riječ
na papiru je tek mrtvo slovo,
tako isto koliko sam lud
i za uštipcima a i za tobom…

Mladen Ćosić Točak | Nesanica

U mrtvoj tišini sobe po golim zidovima
igraju se sjene, oživljene plamom
svijeće na stolu…
Nepozvano, u hrpi, naviru sjećanja,
i to samo ona lijepa;
jedini melem duše moje bolu…

Mladen Ćosić Točak | Mnoštvo mnoštva

U mnoštvu nedosanjanih snova,
k’o u nijemom filmu,
promiču za slikom slika,
za crtežom crtež;
a nijedna doslikana, nijedan iscrtan.
Tek onako, hrpa kontura
a u svakoj ponaosob pregršt tebe…

Mladen Ćosić Točak | Umoran sam, al’ živjeti je ipak lijepo

Umoran sam i od Penelopa, i od Odiseja,
i svih, na tu temu, snimljenih filmova,
i napisanih i romana, i poema, a i eseja;
a i od čestih proslava Pirovih pobjeda,
a poslije toga i od u prazno pogleda…

Mladen Ćosić Točak | Na bratovom grobu

Opet stojim na tvom grobu
Krotak i skrušen
Elegantno pogrbljen
I šutljiv

S nadgrobnog kamena
Tvoja slika
K’o da mi se smiješi
Milujem je drhtavom rukom
A drugom brišem suze
Kojih nema

Kao što nema ni slavuja
U oku mi
Da svojim pojom
Onog u tvom probudi

Ovaj put, brate moj,
Došao sam ti
U zimu

Mladen Ćosić Točak | Noćas mi se plače…

Ne, nemoj se čuditi, draga,
što noćas k’o iz kabla
kiša pljušti.
A ja u ovaj kasni sat,
bez ambrele,
vani stojim i slušam
njen govor nemušti.
…
Zar ti sjećanja,
k’o i meni, blijede.
Ili se preko njih nadvio
zaborava pokrov.
Godinama već
uvijek na pljusku,
duša se u meni prene
tek na suza zov.
…
A noćas pada li pada,
i kapi kapte li kapte,
kao da svaka naosob
u uši mi tiho guče:
“I Bog je na tvojoj strani
samo kad ti se plače”.
A noćas ne da mi se plače,
neg’ i vrišti i jauče…