Kolumne

petak, 23. veljače 2018.

Međunarodno savjetovanje 'Pismenost 21. stoljeća: Sudjelovanje – uključenje – jednakost'


prijava: 28.02.2018.

Kako bi se unaprijedila politika i praksa opismenjavanja širom Europe, ELINET (European Literacy Policy Network) sa Sveučilištem u Kölnu u srpnju 2018. organizira međunarodno savjetovanje 'Pismenost 21. stoljeća: Sudjelovanje – uključenje – jednakost'.
Ona omogućuje ljudima pun i smislen život te doprinosi obogaćivanju čitave zajednice. Pismenost nam omogućuje vještine čitanja i pisanja, a pismenom se komunikacijom služimo u svim medijima, kako tiskanim tako i elektronskim. Društvo 21. stoljeća bazirano je na znanju, ubrzanom razvoju tehnologije, promijenjenom radnom okruženju. Pismenost u tim novim okolnostima nije više ograničena na djetinjstvo, već cijelo životna potreba. Svaki peti 15 godišnjak te gotovo 55 milijuna odraslih ne posjeduje osnovne vještine čitanja i pisanja. Ta činjenica, ne samo da im otežava zapošljavanje nego i povećava rizik od siromaštva, socijalnu depriviranost, ograničava ih u kulturnim i građanskim djelatnostima te osobnom razvoju.

Savjetovanje će se održati na Sveučilištu u Kölnu, u Glavnom kampusu, 23. i 24. 07. 2018.

Rok za prijavu sažetaka je 28.02.2018.

Više pročitajte na stranici Hrvatskog čitateljskog društva.

Izvor:Culturnet.hr

Dejan Ivanović | Volgina ulica


Kad progovorim, reke stanu
u mutnom zaboravu;
Ćutanjem objašnjavaju,
kako sam goreo u maju,
devedesete, devedeset i neke ...
Odjednom mi se tad učinilo,
dvorišta u kraju
zamirisaše, k'o parkovi u Versaju.
Pa bih uradio nešto
da opet bude, kako je bilo ... 

Blanka Will | Vrtovi


Šetnja sa psom drugačija je od one kad si sam sa sobom. Same, misli odlutaju. Bez pitanja. Samo prhnu. Tvrdoglave. Stoga ih valja staviti na povodac. Vratiti ih s mjesta na koje ih nisi uputila. Što nije lako. Ne slušaju.  Opiru se, prkose, bježe, skrivaju iza stabala, vise s grane, plaze ti jezik u lice ma koliko se mrštila, dozivala, prijetila.

Od njih zamiriše cijela zemlja.

U šetnji sa psom osjetila su izoštrena. Prate kretanje psa. Ponese ih njegova radoznalost. I razigranost. Njuškaju miris kojim isparava gustiš. Osluškuju klokot vode. Zapnu o patku što lebdi jezerom. Zrak je rezak, jutarnji.

Magla puže iznad polja gdje kljucaju tri vrane. Tu i tamo koja prhne i napravi krug vraćajući se na početno mjesto. Prigradske vrtove uz cestu nagrizle su kiše. Raskupusali su se i nakrivili svaki na svoju stranu. Svaki je svijet za sebe

Znaš na kojem će mjestu zažutiti prva forzicija.

Valentina Brnos | Mjesečar


Jednom davno, prije više stotina godina, živio je čovjek po imenu Mjesečar. On je od svojeg djetinjstva, točnije, od svojeg rođenja, svake noći promatrao Mjesec. Divio se njegovu sjaju i ljepoti.  Suprotno svemu što je normalno za ljude, po danu je Mjesečar spavao i sanjario kako je lijep život na Mjesecu, a noću su ga budnim držali košmari o ogromnim bićima koji nastaju iz tame, strahova i mržnje. Jedini zadatak tih ogromnih bića bio je uništiti radost i sreću u ljudima. Čim bi ljudi zaspali, ušuljali bi im se u domove i oduzeli im snove,  u zamjenu bi podmetnuli sve njihove strahove i strašna iskustva. Bića iz mraka i sjene preuzimala su jedno po jedno naselje na Zemlji i uništavala su sve oko sebe. Mjesečar se previše zanio pričom koja je kružila od generacije do generacije i koju su roditelji znali pričati svojoj djeci dok bi bili nemirni kako bi ih ustrašili. Priču je učinio još strašnijom, jer su košmari bili toliko stvarni da je dječak počeo strahovati za svoje selo, pa je dežurao, a većinu dana premoren spavao. 

Mira Jungić | I pitam se


Sunce jutros opet sjaji...
Jednu je zraku sunčanu
u zjenicu moju poslalo
da izbaci tamu
koja se tu ulogorila.

četvrtak, 22. veljače 2018.

Sven Adam Ewin | Usputni posjet majčinom grobu


Ja hodam na prstima po travi pored puta.
(Dok prilazim ti, majko, ja tiho moram biti!)
Prepoznaš li mi korak ti bit ćeš strašno ljuta,
Što opet nenajavljen u posjet dolazim ti.

A nisi stigla složit ni marame, ni skuta,
Tu malu neurednost uvijek si htjela skriti.
No posjet tebi, draga, tek usputna je ruta
I ovaj hladni fakat - moj pad je okomiti.

Na ploči bijeli lišaj već prekrio je fuge,
Ni cvijetak neću stavit u betonsku ti vazu,
Jer prizivam u glavi sve sate one duge,

Dok čekala si noću moj korak niza stazu.
Da ostavim ti cvijetak, ti svisla bi od tuge,
Što opet nisi čula - moj korak u prolazu.

Kako učimo čitati i što je disleksija


vrijeme: 22.02.2018.
mjesto: Zagreb, Knjižnica Medveščak, Odjel za odrasle, Trg žrtava fašizma 7

U sklopu Nacionalne kampanje za osobe s teškoćama čitanja i disleksijom 'I ja želim čitati!' dr. sc. Maja Kelić održat će predavanje o vještini čitanja i poteškoćama s kojima se djeca susreću razvijajući tu vještinu.  

Čitanje je nezaobilazna vještina u suvremenom svijetu. No, za razliku od govora, da bismo ovladali ovom složenom jezičnom i kognitivnom vještinom potrebno je uložiti svjestan napor i trud.

Na ovome će predavanju biti govora o tome kako učimo čitati, što podupire čitanje, ali i zašto je nekoj djeci čitanje teško i nesavladivo.

Organizator je Kampanje „I JA ŽELIM ČITATI!“ kojom se želi upozoriti hrvatska javnost na probleme osoba s teškoćama čitanja i disleksijom je Hrvatsko knjižničarsko društvo.

https://www.facebook.com/IJaZelimCitati/
http://www.kgz.hr/hr/knjiznice/knjiznica-medvescak/80

Izvor:Culturnet.hr

Patnje mladog autora


PROHTJEVI

Piše: Jelena Hrvoj

Poznata izreka kaže: „Sto ljudi, sto ćudi.“ Tu rečenicu možemo primijeniti svakodnevno i u svim aspektima života. Iako je većina ljudi korektna, poštena i hoda kroz život promišljeno, imamo i onu drugu skupinu. Neki od tih ljudi rade to što rade promišljeno, neki pak nisu ni svjesni da drugima rade štetu. Kako je ovo kolumna koja govori o knjigama i književnosti, možete naslutiti kuda sve ovo vodi.

Bernarda Kermend na Jutru poezije


Piše: Sandra Pocrnić Mlakar

Gošća ovotjednog Jutra poezije je Bernarda Kermend, pjesnikinja iz Virovitice čije su teme ljubavni odnosi, idealiziranje onog drugog, ali i iznevjerena romantična očekivanja i rastanci. Kao glazbena pratnja u subotu na Jutro u gostionicu Pod starim krovovima u Basaričevkovu 9 dolaze Dinko Likar i Marko Osmanović.

Bernarda Kermend piše o osjećajima, strastima, njihovom uzvraćanju i prolaznosti. Izražava se snažnim i temperamentnim slobodnih stihom, a opisujući široki raspon osjećaja koje izaziva ljubavni partner često piše drugom licu. Želje, pokušaje produbljivanja odnosa ili pak oproštaje i sve ono neizgovoreno u ljubavnom odnosu Bernarda Kermend formulira u stihovima u kojima će i žene i muškarci lako prepoznati vlastite ljubavne drame.

Jutro poezije održava se subotom u organizaciji udruge FRiKK u najstarijoj gostionici u Zagrebu, početak programa je u 12 sati, a voditelj je Robert Roklicer. (S.P.)


sve sam
hrabrost u bitkama
kad grmi i sijeva
oluja vjetrove diže
svjetionik za izgubljene,
na pučini života
nježna misao
srećica majušna
labirint u tvojim noćima
Ali
moćno
najmoćnije
jedno
jedino
jedinstveno
ŽENA

Bernarda Kermend, Noć je moja ljubavnica, citat

Zoran Šolaja | Korana


ime ti je lepo, slapovi još lepši,
nosiš tiho sva sećanja, pamtiš parove,
gledaš kako im posle deca rastu, naučiš ih da plivaju,
da pored tebe nekad pate, da se raduju posle, da kažu da,

Društvo hrvatskih književnika | Hrvatska haiku poezija


Tomislav Domović | Kad budeš trska


Kad ti budeš trska, ja ću biti povjetarac
lomit će se Dinara, a ti povijat ćeš se samo
svećenici će biti leptiri nad rijekom
Pastiri će raspustiti stado, jaganjci će ulaziti u tvoj pogled,
tražiti nevinost od njihove veću
Povijat ćeš se kao ljubav koja je zrak, raskvašeno polje u ustima, srce optočeno pjesmom

Milan Frčko | Cvjetne latice


Autor: Milan Frčko
Cvjetne latice na ručnom zglobu
poklonilo mi je proljeće.
Mekana koža, mirisno cvijeće,
bude osjećaje za pjesmu novu.

U jednom stihu stanuje i ona
čije trepavice sam ljubio.
Kad mjesec se iza krošnji izgubio
uzdasi su pronašli put do snova.

Nježni dodiri i šapat mašte
zaljubljeno srce vesele, plaše.
Pitala me: „Kuda naš brod plovi?“

„Tamo“-rekao sam, „gdje je svijet bolji,
gdje bezbrižno žive pustolovi.“
Mir su nam donijeli golubovi.



Feđa Gudić | Rob


U očima robova tamna je mrena          
A njihove uši pune su voska 
Robovi nemaju svoje snove
Jer demoni pobune stanuju u njima 
Korak bliže u tamnici od mraka
I rijeka tuđih grijeha ispod njihovih nogu
U labirintu od života
Nagrada je smrt

Korina Matković | Vampir na satu hrvatskog jezika


Jedan školski četvrtak, pisali smo ispit iz hrvatskog. Svi smo pričali usred ispita kao da smo na tržnici. Učitelj nas je opominjao, ali nismo uopće čuli od dernjave. Glasno je viknuo, ali nitko nije obraćao pažnju. Jako se naljutio pa je ulovio dvoje učenika za majicu i podigao ih u zrak. Svi su zašutili i gledali u njega. Počeo je vikati na sve jer to stvarno nije bilo u redu od nas.  Sjeo je i bila je tišina.  Odjednom se Anika podigla sa stolice i pustila je Rock and roll pjesmu. Cijeli razred je ustao i počeo plesati.

Učitelj je izašao iz razreda. Otišao je u zbornicu po ravnateljicu. Ušli su u razred, a sva djeca su sjedila i šutjela. Ravnateljica je ljutito rekla učitelju da ju više ne zove ako nije jako hitno jer ima jako puno posla. Učitelj je sjeo, a ravnateljica je otišla u zbornicu.

Svi su opet počeli plesati. Stavio je čepiće u uši i krenuo zapisivati nešto u dnevnik. Kad je završio, viknuo je da svi imaju opomenu. Bez obzira na to oni nisu prestajali pričati. Izašao je iz učione.

Ubrzo se vratio i potrčao u kut razreda. Učenici su gledali što se dešava. U razred je ušao vampir. Učenici su uplašeno trčali po razredu i počeli se penjati  po ormarima i klupama. Jako su se bojali. Vampir je trčao u krug oko svih klupa. Zatim se zaustavio u jednom kutu razreda, a učitelj je stao pred ploču.

Sjednite svi na svoja mjesta! – vikne učitelj. Kada su svi sjeli, vampir je stao pred ploču i skinuo svoje odijelo. Bila je to učiteljica Sara iz informatike. Učitelj je objasnio učenicima da je on unajmio učiteljicu Saru koja je glumila vampira da bi se oni utišali.

Djeco nemojte pričati na satu jer bi ste mogli dobiti ukor, mogli bi ste biti izbačeni iz iz škole ili vas može napasti vampir  – reče učiteljica Sara.

Učenici su bili manji od makovog zrna.

Tako je prošao ispit iz hrvatskog. Svi su učenici dobili opomenu. Cijeli je razred je naučio važnu lekciju, a to je da ako ometaju sat neće se lijepo provesti. Sad je u razredu tišina na svakom satu.

Radionice kreativnog pisanja: prof. Vladimir Papić, Pula

srijeda, 21. veljače 2018.

Sjećanje na Vladimira Pavića (1938.-2005.), pjesnika zadarskoga zavičaja.


BUDNOŠĆU SRCA


Piše: Nikola Šimić Tonin

Osamdeset je godina od rođenja Vladimira Pavića (rođen 7. IV. 1938, u Smokoviću kod Zadra, umro 21. II. 2005. u Zadru.), pjesnika zadarskoga zavičaja, esejista i žurnalista, člana Društva hrvatskih književnika.
Od prve ukoričene zbirke Obeščašćeni dlanovi, koja je neupitno bila njegovo poetsko vatreno krštenje objavio je još desetak zbirki, novinske članaka i eseje… o njemu ponajbolje govore stihovi u zbirci Naplavine bola (svojevrsni poetski dnevnik), objavljenoj u izdanju Školskih novina 1982. godine. I u riječi i u djelima, živi svoj rodni kraj, zavijen u zavičaj. Tako i čitatelja usmjeruje - ljubiti svoj prostor, brinuti o njemu. I prostor brine o čovjeku. Izlazi iz njega, živi u njemu i vraća mu se zemljom.

Pavić je najiskreniji pjesnik srcem zadarskoga zavičaja. I kad pjeva, piše o moru, težaku, škoju, kalama, kantunima, kiši, drači, suncu, vjetru, poskoku, gušterici, ognjištu, brašnjavim rukama majke - kao da piše o zemlji - majci - hraniteljici.


Vratio sam se / gledaju me gušteri i poskoci / Majka iznosi dunju / I pričešćuje me / suncem / da se prisjetim doma / u kojem sam proplakao. / Samo prastara murva / Priča mi pjesmu...
(Povratak)

Pjesnik Pavić, dušom priča, srcem piše zavičajni kolorit, gdje je pjesničkim iskazom, zavičaja – centruma, sistemom slika i jezičnom svježinom širio svoje poetsko polje. Poetski zasnovani svijet.
Pjesnička osjećanja pjesnika Pavića - kod njega se konstantno prepliću bol i radost sa znatno intenzivnijim osjećajem prvog.

Prisjetitimo se engleskog pjesnika osamnaestog stoljeća, Persy Bysshe Shelley koji kaže: „Poezija je zapis najboljih i najsretnijih trenutaka najsretnijih i najboljih umova“.

Ovim nas slavni Englez upozorava o značaju poezije za upoznavanje značaja iskustva.

Instinktivnim osjećanjem pjesnik Vladimir Pavić zbija svoja iskustva u stih - žižak.

Budnošću srca Vladimir Pavić razmišljao je i zapisivao, isturajući zavičaj na prvo mjesto kao mjerilo životnih iskustava, svjestan prolaznosti i kruga u kojem se svi krećemo – priziva zavičaj, kao posljednje utočište.


Sven Adam Ewin | Uz dan moga jezika


Blago Englezima,
Danas obilježavamo
Svjetski Dan materinskog jezika.

Što bih ja kao pjesnik na malom hrvatskom
Mogao lijepoga reći tome u prilog?

Malo.

Jer moj je jezik toliko bogat,
Da mi nedostaje riječi da kažem
Koliko.

Ja nisam odabrao moj Jezik,
On je odabrao mene: hej ti, mali!
Tko? Je l' ja? Da, da, ti. Ti si sin moj ljubljeni.
Evo ti križa pa ga ponesi. I tepaj mu o ljubavi.

Kad bih se ponovo rodio,
Otišao bih u tihu uvalu moga jezika
I pun svetog zanosa
Upitao ga:

Jeziče moj,
Bi li me opet,
Bi li me opet izabrao za svoga sina,
Da me konačno naučiš tepati o ljubavi,
Jer ovo moje ni na šta ne liči,
Gospodine, molim te.

Paola Brletić | Tjedan iskupljenja


Svi odavno znamo priču o tome kako su nastale piramide. Sagradili su ih robovi koji su bili prisiljeni na to od strane faraona. No postoji jedan dio priče za koji vjerojatno niste čuli. Zato ću vam je ja sada ispričati. Robovi su bili izgladnjeli  jer bi za sve to dobivali  komad kruha i malo vode jednom u danu.

Jednog dana kada je bilo vrijeme za "objed" dobili su pljesniv kruh. Robovima je nakon toga bilo slabo, nisu više mogli raditi. Nakon nekoliko dana umrli su od trovanja hranom. Faraon je bio tužan, ali ne zbog toga što su robovi umrli, nego jer mu sada nitko ne može izgraditi piramide. Svaki dan je molio bogove za pomoć dok mu se nije jedan od bogova obratio.

Rekao mu je da ima tjedan dana da se iskupi, zato jer mu ne može pomoći ukoliko ne učini dobro djelo nakon svih groznih stvari koje je učinio. Faraon je tri dana i tri noći razmišljao kako da se iskupi za sve one grozote. Napokon je odlučio da će se pokušati iskupiti tako to svim beskućnicima u njegovoj zemlji nađe dom.

To je i učinio. Nakon što je prošlo tjedan dana od razgovora, do njega su došli svi bogovi. Rekli su da mu opraštaju i da će mu pomoći izgraditi piramide.

Svi su u jedan glas izrekli neke čudne riječi. Kamenje se samo počelo podizati i slagati u oblike piramida. I tako su zapravo egipatske piramide i nastale. Zbog toga su tako čvrste i izdržale sve do danas.

Radionice kreativnog pisanja: prof. Vladimir Papić, Pula

Robert Janeš | Sinkope u koracima


Sinkopirano koračam tvoje prisustvo u mojim koracima
još uvijek hodam bijeli šljunak staze
i kamen otoka
i duboko lišće šume
Imali smo šumske noge
bili smo pleme plamenih planova
rušili smo betonske zidove
i lijegali na tople drvene podove
jeli smo snijeg u zimskoj Finskoj
pili krv ljetnih vinograda
isprepletali udove dok je nebo sadilo munje u zemlju
postajali ljubičasti pod svjetlom tople lopte
pa se šuljali zelenim hladom ljekovitih trava
da od titanskih insekata naučimo kako se izrađuje namještaj po mjeri
Sinkopirano koračam tvoje prisustvo u mojim koracima
još uvijek hodam bijeli šljunak staze
htijući napustiti to uokvirenje krivnje
hoteći izići iz te teške rame za drame
Sinkopirano koračam prema vikendu broj devet
gdje srest ćemo se u distributivnom centru
za osjećaje

Andreja Malta | Blue


Po sobi plešu slova
u parovima s brojkama,
na tv ekranu
se smiješi Vakula s svojom
vremenskom prognozom.
Blue je i večeras
moja boja
shvatila sam,
kada sam čula
da će jutro biti kišovito.
Probudit ću se mrgudna,
možda ću ostati u krevetu
potpuno nepomična
kao da sam upravo umrla,

Petrinjci odlaze na „Festival migracija, kultura i građanstva“ u Luksemburg


Piše: Mario Lovreković – Lovra

U Luksemburgu se i ove godine održava tradicionalni, 35. po redu „Festival migracija, kultura i građanstva“ u razdoblju od 3. do 4. ožujka 2018. u prostoru Luxexpoa na Kirchbergu.

Hrvatsko društvo Luksemburg će na ovogodišnjem Festivalu predstaviti neke tradicionalne hrvatske proizvode, suvenire, nakit, turističku ponudu naše Domovine, hrvatska pića i hranu.

Na festivalu će također gostovati brojni umjetnici iz Hrvatske koji će predstaviti dio moderne hrvatske kulture, umjetnosti i književnosti.

Gosti festivala su ALF acoustic band, Ivana Švragulja, Dragana Čubrilo, Maja Šiprak te Mario Lovreković koji će izložiti svoje tiskane i likovne radove. Gosti će se Hrvatima u Luksemburgu osim na festivalu predstaviti i na glazbeno – poetskoj večeri koja će se održati u subotu 3. ožujka 2018. od 20 do 01 sati u Bosso Baru.

Bit će to još jedan nezaboravni hrvatski vikend u Luksemburgu u organizaciji vrijednih volontera Hrvatskog društva Luksemburg. Petrinja je oduvijek bila grad kulture, stoga će predstavljanje petrinjskih umjetnika na „Festivalu migracija, kultura i građanstva“ biti još jedan poticaj za daljnje stvaralaštvo.

Sudionici Festivala su već dobro uhodani tim koji je organizirao priličan broj predivnih kulturnih događaja, a ove godine će cijelu manifestaciju popratiti PS portal i to zahvaljujući Hrvatskom društvu Luksemburg te entuzijazmu članova društva koji s ljubavlju i ponosom svoju Domovinu predstavljaju u inozemstvu. https://www.facebook.com/hrvatskodrustvoluksemburg/

Izvor:https://www.ps-portal.eu/

Jelena Stanojčić | Nikad više


Slijedila sam svoj put krčeći životne staze.
Roditeljski dom bio je mjesto mira i spokoja.
Za doći tamo nije mi trebao ni  poziv ni poruka  ni njuh.
Išla sam nošena vjetrom ljubavi.
Čekala me majka, raširenih ruku i puna dobrote.
Njoj sam uvijek  bila dobro došla. 

Nje više nema.

Nema više sunca koje sija kroz guste oblake. 
Nema više obale na kojoj odmaram umorne dane.
Nema više mjesta koje je toplo i meko.
Roditeljski dom je prazan i pust.
U njemu boravi još samo tišina, 
Hladno je kad kročim i usred ljeta.

Nikad više takve opuštenosti i spokoja.
Nigdje,  kao u roditeljskom domu.
Tuga me pritišće i opipljiva je poput suze
Što klizi niz moje lice u šapat pretočena¬:
Nikad više, nikad više...

utorak, 20. veljače 2018.

Objavljen Natječaj za poeziju CeKaPe-a


vrijeme: 19.02.2018.
prijava: 19.03.2018.

Natječaj za poeziju Centra za kreativno pisanje otvoren je od 19. veljače do 19. ožujka 2018. godine. 

Centar za kreativno pisanje u suradnji s Goranovim proljećem, Gradskom knjižnicom Rijeka i hotelom Balatura raspisuje Natječaj za poeziju.

Tema je slobodna, a svrha je natječaja promovirati pjesništvo i pružiti priliku mladim neafirmiranim autorima da se nastave baviti pisanjem poezije i dobiju potrebnu mentorsku potporu i javni prostor za književno djelovanje.

Natječaj je otvoren od 19. veljače do 19. ožujka 2018. godine. Pobjednici natječaja bit će objavljeni na službenoj stranici organizatora 3. travnja 2018.

Žiri čine Sanja Baković, Željka Horvat Čeč i Miroslav Mićanović.

Pravila natječaja >>>

Manifestacija 'Dan hrvatske glagoljice' kao posveta hrvatskom jeziku i pismenosti


'Dan hrvatske glagoljice' inicijativa je Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje u suradnji s Hrvatskom akademijom znanosti i umjetnosti, Maticom hrvatskom, Staroslavenskim institutom, Nacionalnom i sveučilišnom knjižnicom u Zagrebu i Društvom prijatelja glagoljice, a bit će inauguriran u četvrtak 22. veljače.

Nena Miljanović | Bela laž


Devet heruvima belu pesmu peva
Oproštajnu odu po notama neba
Za poslednju moju ljubav hor
Stihom žene iživljene uzvišeni ton
Nežno i stidljivo

Andreja Malta | Vanilla sky













Za stolom sjedimo
Bellin mačić Jan
i ja.
Zapravo, on ne sjedi
nego leži na stolu
iako mu je to
strogo zabranjeno
danas mu iznimno
dopuštam sve...

Natječaj za pjesme na čakavštini – Verši na šterni


vrijeme: 19.02.2018.
prijava: 07.03.2018.

Gradska knjižnica Poreč raspisuje natječaj za pjesme na čakavštini – Verši na šterni. Pozivaju se autori da pošalju svoje nove, neobjavljene pjesme na čakavštini (najviše tri), najkasnije do 7. ožujka 2018. godine.

Pjesmama treba priložiti ispunjeni prijavni obrazac kojega se može preuzeti na mrežnoj stranici Gradske knjižnice Poreč: http://www.knjiznicaporec.hr/prva.aspx?stranica=11050&jezik=CRO

Radove, uz prijavni obrazac, treba dostaviti u elektroničkom obliku na gradska@knjiznicaporec.hr.

Autori odabranih pjesama sudjeluju na XXV. susretu čakavskih pjesnika Verši na šterni, koji će se održati u subotu, 9. lipnja 2018. godine u Vižinadi.


Izvor:Culturnet.hr

Dan materinskoga jezika 2018.: 'Tuđe i naše', razgovor


vrijeme: 21.02.2018.
mjesto: Knjižnica i čitaonica Bogdana Ogrizovića u Zagrebu

Povodom Dana materinskoga jezika Hrvatski P.E.N. organizira razgovor 'Tuđe i naše', u srijedu 21. veljače u 16 sati, u Knjižnici i čitaonici Bogdana Ogrizovića u Zagrebu.

Mjesečni raspored Male scene i Zmajevog gnijezda za ožujak 2018.


https://3.bp.blogspot.com/-C7mX5bt6Z10/WHNJfb7bwrI/AAAAAAAAC48/UxZy3biU2Sgu5Swzx7X5pTgybcbyScOjgCPcB/s320/Program%2BMala%2Bscena%2Bcopy.pngSubota, 3.3.
U 20 sati
Mark St. Germain: Posljednja Freudova seansa, redatelj: Marko Torjanac, igraju: Marko Torjanac i Franjo Dijak. Predstava kazališta Planet Art namijenjena je mladima i odraslima.

Nedjelja, 4.3.
u 11 sati
Amir Sinanović: Slikar i patuljko, redatelj: Amir Sinanović , igra: Amir Sinanović. Predstava Lutkarskog studija Kvak namijenjena je djeci od 2,5 godine naviše. PROJEKT ZMAJEVO GNIJEZDO

Ponedjeljak, 5.3.
u 9 i 11:15 sati
Svetlana Patafta: Boje duge – Priča o bojama, redateljica: Svetlana Patafta, igra: Svetlana Patafta. Predstava je namijenjena djeci od 1,5 do 6 godina. Gostovanje u vrtiću.

Srijeda, 7.3.
u 9 i 10:30 sati
Svetlana Patafta: Boje duge – Priča o bojama, redateljica: Svetlana Patafta, igra: Svetlana Patafta. Predstava je namijenjena djeci od 1,5 do 6 godina. Gostovanje u vrtiću.
u 10 sati
Tom Lycos i Stefo Nantsou: Kamenje, redatelj: Ivica Šimić, igraju: Marko Hergešić i Petar Atanasoski. Predstava je namijenjena mladima od 10 godina naviše.

Četvrtak, 8.3.
u 9 i 10:30 sati
Svetlana Patafta: Boje duge – Priča o bojama, redateljica: Svetlana Patafta, igra: Svetlana Patafta. Predstava je namijenjena djeci od 1,5 do 6 godina. Gostovanje u vrtiću.
U 10 sati
Renato Baretić, Davor Šunk i Bruno Margetić: Muka malog vuka, redateljica: Morana Dolenc, igraju: Goran Guksić, Lucija Barišić i Šiško Horvat Majcan. Predstava je namijenjena djeci od 5 godina naviše i cijeloj obitelji.

Petak, 9.3.
u 9:30 sati
Svetlana Patafta: Boje duge – Priča o bojama, redateljica: Svetlana Patafta, igra: Svetlana Patafta. Predstava je namijenjena djeci od 1,5 do 6 godina. Gostovanje u vrtiću.
U 18 sati
Jelena Vukmirica Makovičić i Marko Makovičić: Priča o vodi, redateljica: Jelena Vukmirica Makovičić, igra: Marko Makovičić. Predstava je namijenjena djeci od 1,5 do 5 godina.
U 20 sati
Willy Russell: Ritina škola, redatelj: Marko Torjanac, igraju: Marko Torjanac i Nataša Janjić. Predstava kazališta Planet Art namijenjena je mladima i odraslima.

Subota, 10.3.
u 10 i 11:30 sati
Jelena Vukmirica Makovičić i Marko Makovičić: Priča o vodi, redateljica: Jelena Vukmirica Makovičić, igra: Marko Makovičić. Predstava je namijenjena djeci od 1,5 do 5 godina.
u 17 sati
Ivica Šimić: Priča o kotaču, redatelji: Ivica Šimić i Ivana Peroš, igra: Svetlana Patafta. Predstava je namijenjena djeci od 1,5 do 5 godina.

Nedjelja, 11.3.
u 11 sati
Ivana Pokrivka Sinanović: U proljeće kad potok poteče – Priča o mladuncima, redateljica: Ivana Pokrivka Sinanović, igraju: Martin Ladika i Suzana Kovačević/Elena Brumini. Predstava Lutkarskog studija Kvak namijenjena je djeci uzrasta 2+. PROJEKT ZMAJEVO GNIJEZDO

Ponedjeljak, 12.3.
u 9:30 sati
Kristina Gavran: Priča o VELIKOM i malom, redateljica Svetlana Patafta, igra: Svetlana Patafta. Predstava je namijenjena djeci od 1,5 do 5 godina. Gostovanje u vrtiću.

Utorak, 13.3.
u 9 sati
Jelena Vukmirica Makovičić i Marko Makovičić: Priča o vodi, redateljica: Jelena Vukmirica Makovičić, igra: Marko Makovičić. Predstava je namijenjena djeci od 1,5 do 5 godina. Gostovanje u vrtiću.
u 9:15 i 10:30 sati
Ivica Šimić: Priča o svjetlu, redatelj: Ivica Šimić, igra: Danijel Radečić. Za djecu od 1,5 do 5 godina. Gostovanje u vrtiću.
u 9:30 sati
Kristina Gavran: Priča o VELIKOM i malom, redateljica Svetlana Patafta, igra: Svetlana Patafta. Predstava je namijenjena djeci od 1,5 do 5 godina.

Srijeda, 14.3.
u 9 sati
Jelena Vukmirica Makovičić i Marko Makovičić: Priča o vodi, redateljica: Jelena Vukmirica Makovičić, igra: Marko Makovičić. Predstava je namijenjena djeci od 1,5 do 5 godina. Gostovanje u vrtiću.
u 9 i 11 sati
Ivica Šimić: Priča o kotaču, redatelji: Ivica Šimić i Ivana Peroš, igra: Svetlana Patafta. Predstava je namijenjena djeci od 1,5 do 5 godina. Gostovanje u vrtiću.
u 9:15 i 10:30 sati
Ivica Šimić: Priča o svjetlu, redatelj: Ivica Šimić, igra: Danijel Radečić. Za djecu od 1,5 do 5 godina. Gostovanje u vrtiću.
u 10 sati
Tom Lycos i Stefo Nantsou: Kamenje, redatelj: Ivica Šimić, igraju: Marko Hergešić i Petar Atanasoski. Predstava je namijenjena mladima od 10 godina naviše.

Četvrtak, 15.3.
u 9 i 11 sati
Ivica Šimić: Priča o svjetlu, redatelj: Ivica Šimić, igra: Danijel Radečić. Za djecu od 1,5 do 5 godina.
U 10:45 sati
Nina Horvat: #generacija, redateljica: Tina Hofman, igraju: Nikolina Ljuboja i Ivan Bošnjak,. Predstava Teatra Tirena namijenjena je djeci i mladima od 13 do 16 godina.

Petak, 16.3.
u 9:30 sati
Svetlana Patafta: Boje duge – Priča o bojama, redateljica: Svetlana Patafta, igra: Svetlana Patafta. Predstava je namijenjena djeci od 1,5 do 6 godina. Gostovanje u vrtiću.
U 20 sati
Roger Rueff: Velika Zvjerka, redateljica: Slavica Knežević, igraju: Slavko Juraga, Marko Torjanac i Luka Dragić. Predstava kazališta Planet Art namijenjena je mladima (14+) i odraslima.

Subota, 17.3.
u 10 i 11:30 sati
Svetlana Patafta: Boje duge – Priča o bojama, redateljica: Svetlana Patafta, igra: Svetlana Patafta. Predstava je namijenjena djeci od 1,5 do 6 godina.
17 sati
Kristina Gavran: Priča o VELIKOM i malom, redateljica Svetlana Patafta, igra: Svetlana Patafta. Predstava je namijenjena djeci od 1,5 do 5 godina.
U 20 sati
Lee Delong: Klaunski Cabaret, redateljica: Lee Delong, igraju: Nikolina Majdak, Sanja Drakulić, Davorka Horvat, Iva Peter-Dragan, Nino Dabac, Zoran Vukić, Dražen Šivak, predstava Triko Cirkus Teatra namijenjena je mladima (14+) i odraslima.

Nedjelja, 18.3.
u 11 sati
Mihaela Sirotnjak Železnik: Ključarica, redateljica: Mihaela Sirotnjak Železnik, igra: Mihaela Sirotnjak Železnik. Predstava Teatra Oz namijenjena je djeci od 3 godine naviše.

Ponedjeljak, 19.3.
u 10 sati
Silvija Šesto: Debela, redateljica: Snježana Banović, igraju: Lukrecija Tudor, Anja Matković, Luka Juričić i Petar Atanasoski. Predstava je namijenjena mladima od 9 godina naviše.

Utorak, 20.3. – SVJETSKI DAN KAZAIŠTA ZA DJECU I MLADE
u 9:30, 11 i 18 sati
Dina Vukelić i Nina Horvat: pazi.mazi.voli., redateljica: Nora Krstulović, igraju: Vanja Ćirić, Aleksandra Demše i Davor Kovač. Predstava je namijenjena cijeloj obitelji (5+). Gostovanje u Istarskom narodnom kazalištu u Puli.
u 14 sati
Dubravko Jelačić Bužimski: Sportski život letećeg Martina, redatelj: Ivica Šimić, igraju: Borna Galinović, Mirel Huskić, Paško Vukasović i Dubravka Lelas. Predstava je namijenjena mladima od 10 godina naviše.

Srijeda, 21.3. – SVJETSKI DAN LUTKARSTVA
u 10 sati
Renato Baretić, Davor Šunk i Bruno Margetić: Muka malog vuka, redateljica: Morana Dolenc, igraju: Goran Guksić, Lucija Barišić i Šiško Horvat Majcan. Predstava je namijenjena djeci od 5 godina naviše i cijeloj obitelji.

Subota, 24.3.
u 10 i 11:30 sati
Ivica Šimić: Priča o svjetlu, redatelj: Ivica Šimić, igra: Danijel Radečić. Za djecu od 1,5 do 5 godina. 

Nedjelja, 25.3.
U 11 sati
Amir Sinanović: Priča iz ježeve šume, redateljica: Ivana Pokrivka Sinanović i Amir Sinanović, igraju: Ivana Pokrivka Sinanović i Amir Sinanović. Predstava Lutkarskog studija Kvak namijenjena je djeci od 2 do 10 godina. PROJEKT ZMAJEVO GNIJEZDO

Utorak, 27.3. – SVJETSKI DAN KAZALIŠTA
u 14 sati
Tom Lycos i Stefo Nantsou: Kamenje, redatelj: Ivica Šimić, igraju: Marko Hergešić i Petar Atanasoski. Predstava je namijenjena mladima od 10 godina naviše.

Valentina Brnos | Samo pet minuta


Te noći bila sam iscrpljena, umornija nego ikad….

Nakon napornog treninga, vratila sam se pješice kući. Zbilja mi se nije dalo ići autobusom, a i željela sam se malo prošetati te isplanirati sve svoje današnje obaveze.

Imala sam savršen plan u svojoj glavi. Doći doma, izvesti psa u dvorište, isključiti mobitel, pa ga sakriti od same sebe u neki ormarić, zatim se sasvim prepustiti učenju, te ići spavati „točno na vrijeme“ (kako bi moja mama svake večeri ponavljala i ljutila se što do kasno ostajem budna) u 22 h. Cijelim putem prema kući pješačila sam sva sretna i zadovoljna, misleći da ću zaista ispuniti zacrtani plan. Došao je i taj trenutak kada sam napokon ugledala svoju zgradu. Ta me šetnjica stvarno iscrpila……i još kada mi je pogled pao na veliki, kožni kauč, prepun jastuka s dekicom na njemu…jednostavno nisam mogla odoljeti!

„Samo pet minuta!!!“ pomislila sam i tako se automatski izvalila na kauč. Misli su mi daleko odlutale, pa sam ubrzo pala u dubok san…Jedna od mnogih grešaka toga dana, bila je i što sam zaboravila postaviti alarm, a zatim se probudila nakon puna tri sata!!! Osjećala sam se gore od medvjeda nakon što se probudi iz zimskog sna. Bila sam zbunjena, oči su mi se sklapale, a sve oko mene bilo je mutno. Na putu do toaleta, u namjeri da se umijem, slučajno sam  pala preko sestrine papuče i zaradila veliku kvrgu na čelu. Ovaj dan doslovno nije mogao ispasti gori. Iz drugog sam pokušaja uspješno stigla do toaleta, te se na miru umila i osvježila. Vratila sam se u dnevni boravak, gdje sam skoro doživjela srčani udar, pogledavši na sat. Nisam mogla vjerovati!!! Deset i pol!? Već sam prekršila vrijeme do kada mi je dopušteno biti budnom, a nisam ni zadaću napisala. Prošla sam kraj ormara. Miris čipsa od paprike i Kiki bombona malčice mi je omeo nos, a tek kad sam čula vibraciju mobitela, nisam mogla više izdržati. Izvalila sam se na krevet, te potpuno zaboravila na školu. Točnije, sjetila sam je setek otprilike nakon sat vremena, kada sam prešla sve društvene mreže. Tada je stvarno bilo dosta!!!!

Uzela sam školsku torbu, izvadila knjige, bacila ih na stol i ljutito zasjela na stolicu. Započela sam učiti, no oči su mi se polako sklapale. Bilo je jedan iza ponoći. Zaspala sam nad knjigama bez da sam išta napisala i naučila. Osjećala sam se razočarano, nevaljalo, neorganizirano, lijeno…jednostavno, bilo me sram što nisam ispoštovala svoj plan i što su me druge okolnosti omele u tome.

Mobitel je zazvonio. Brzo sam se trgla i pogledala što me probudilo. Bio je to alarm. Nisam mogla vjerovati da sam sve to uspjela sanjati u samo pet minuta. Izvadila sam knjige, sjela za stol i sve naučila kako treba.

Radionice kreativnog pisanja: prof. Vladimir Papić, Pula

Nada Vukašinović | Muzej


Ne možeš žaliti  za nekim koga nikada nisi vidio.  Nisam mu čula glas, ne znam kako se smije, kako hoda. Tako sam mislila do jučer. A jučer sam se uplašila dužeg čekanja na odgovor. Stanke su postale sve duže, razgovori sve kraći.

Popunjavala sam praznine glazbom, fotografijama, zanimljivim člancima s ruba znanosti i iz područja teorija svjetskih zavjera.  Pronalazila sam izgovore, spasonosne rečenice, opća mjesta.

Izbjegavala sam suočavanje da netko daleko ipak teško hoda i da razmišlja o s laserskom liječenju kostiju, živaca i mišića.

Slavica Gazibara | Život


Nikad i Zauvijek
linije su ukočenih slika
isječak trenutka
koji bi da traje

ponedjeljak, 19. veljače 2018.

Andreja Malta | Prijevremeni povratak s malog odmora















Bilo je vruće
to jedno ljeto.
prava pržionica i
savršeno vrijeme
da se negdje
konačno
na mali odmor krene.

Sjećanje na Toma


Moja djela su odraz moje duše. Svako djelo mora imat dušu i poruku, a ja sam u svojim djelima ostavio sebe. - Ivan Tomljanović

Piše: Nikola Šimić Tonin

Prije točno godinu dana napustio nas je Ivana Tomljanović, akademski slikar, kipar, restaurator i tapiserist. Ivan Tomljanović (Senj, 29. listopada 1927. Zadar, 18. siječnja 2017.). U izradi je likovna monografija.

Tino Prusac | Preko svilenog leda



Umoran od svih ozljeda
i sjećanja na vremena koja su sada izbijeljena
zurim u zvijezde
i ne shvaćam
zašto sam spontano prisiljen
voljeti svijet koji je toliko odvojen od mene.

Leona Kablar | Robotograd


Trenutno se nalazim u Robotogradu. Malo ću vam opisati to neobično mjesto.

Zove se Robotograd zbog toga što su stanovnici roboti. Ne postoje ljudi poput mene. Svi me čudno gledaju. Zgrade su leteće i pune tehnoloških inovacija. Ušla sam u jedan predobar kafić i sjela za stol koji je sam došao do mene i rekao mi: "Dobar dan, izvolite". Nisam mogla vjerovati da stolovi govore.

Poslužio me presladak robot po imenu Roberto Robertić. Uplašila sam se, ali sam shvatila da ga se ne trebam bojati jer je dobrodušan i jako smiješan. Bio je roze boje i imao je veliku kockastu glavu, a na njoj dva velika ljubičasta oka. Umjesto kose, ima dvije antene na glavi koje mu služe kao mozak. Metalan je i ima četiri ruke i osam nogu. Nema usta i priča kroz nos koji je u obliku trokuta. Govori slatko poput ptičice. Ima tisuću osamsto četrdeset i devet godina, što bi kod nas značilo dvadeset.

Puno smo pričali i rekao mi je da ima osam sestara i tri brata. Odlučili smo ići prošetati Robotogradom. Odveo me u neku čudnu zgradu. Rekao je da tamo nastaje sva tehnologija. Ta zgrada napravljena je od računala. Sva je šarena i jako svjetlucava. U njoj su nastali svi tableti, računala, mobiteli, laptopi...

Zbog te zgrade svi ljudi u tome gradu mogu letjeti. Nitko ne zna zašto. U njoj rade poslovni roboti. Takvi roboti su kao normalni poslovni ljudi. Imaju odijela i kravate i kažu da su jako umišljeni, ali što je tu je.

To mjesto je stvarno predivno. Previše je moderno, a ljudi ne postoje. Upoznala sam jako dobrog prijatelja. Ovo mi je bila jedna od najboljih životnih avantura! Nadam se da će se ponoviti!

Radionice kreativnog pisanja: prof. Vladimir Papić, Pula

Pobjednički porazi Žarka Jovanovskog


Snimio Antun Bukovec



Piše: Sandra Pocrnić Mlakar

Na „Jutru poezije“ svoju je osmu zbirku stihova "Od poraza do poraza" predstavio Žarko Jovanovski, akademski slikar, grafički dizajner, pjesnik, slamer, punker, nepobjedivi Don Quiote krize, neuspjeha, mrzovolje, očaja i depresije, o kojem je Ljiljana Šišmanović snimila dokumentarac „Neuspješan skroz“ prošle godine prikazan na Zagreb Doxu. 

Snimio Antun Bukovec
Senzibilni buntovnik u svojim pjesmama bavi se društvenom nepravdom, vlastitim nezadovoljstvom zbog nezaposlenosti i krize ljubavnih odnosa. Kako kaže Siniša Matasović u pogovoru zbirke, „Grintavi protagonist (lirski subjekt) u ovoj knjizi, ponovo je sredovječni muškarac kojega najbolje opisuje prizor brundala i grintavca naslonjenog na šank  zabačenoga kvartovskog kafića (… moje pivo / i ja / trudimo se doći / što prije do dna/ pa sutra opet ispočetka…).“   Nemilosrdan i žestok u izričaju, Jovanovski bez fraza i praznog hoda, stihom udara tamo gdje najviše boli ili pak do duhovitosti ironizira životne okolnosti koje ga frustriraju. Iako nema više robusni imidž s bradom i dugom kosom, i dalje je slamerski strastven i sugestivan pri interpretaciji svojih pjesama koju prati dojmljivom gestikulacijom.

Jovanovski je produktivan pjesnik koji svoje zbirke poezije objavljuje u vlastitoj nakladi. Nakon petoknjižja, koje čine zbirke pod naslovima „Hrvatska“, „Jebo mu pas mater i životu“, „Besparica“, „Voliš li ti mene uopće“ i „Viškovi“. Slijedi pjesnička trilogija koja završava najnovijim naslovom nakon zbirki „Jebite se svi!“ i „Pjesme o tebi, o njoj, svejedno je, ionako sam bio pijan dok sam ih pisao“.


Kao grafički dizajner, sve svoje knjige sam je dosljedno dizajnirao u mračnim tonovima, kao i svoj minimalistički strip album „Mrakci“.

Siniša Matasović o ovom čangrizavom pjesniku neuspjeha u pogovoru zaključuje kako ga Jovanovski ne uspijeva uvjeriti u vjerodostojnost svojih poraza. "On ih je znalački evidentirao, izigrao i pretvorio u vlastitu prednost. Ako ne u realnom svijetu, onda barem u gabaritima književnog djela."

Feđa Gudić | Sloboda


U podrumu užasa stanuje Sloboda
Puna skrivenog gnjeva i krvavih očiju
U devetom krugu pakla
Zarobljena
U blatu ludila zaglavljena
Ponižena

nedjelja, 18. veljače 2018.

Pramcem u sumrak

ČETIRI GODIŠNJA DOBA

Piše: Jelena Miškić

Iz stare kuće ništa nije ostalo. Gotovo ništa. Otac koji se od obitelji prvi vratio, među razvaljenim ciglama pronašao je goblen bez rama. Nekada davno, svaku vukovarsku kuću posebno zidove dnevnih boravaka krasili su gobleni raznih veličina, boja i motiva. Konci za vezenje dijelili su se prema debljini i kvaliteti, a najspretnije ruke, oko sokolovo i umjetnički dojam svake Vukovarke u izradi ove zanimacije nadugačko i naširoko se prepričavao po kavama. Nekada davno goblen je bio "must have".

Privatni album
Preživjeli primjerak pripada serijalu pod nazivom "Četiri godišnja doba". Vjerujem kako ovaj, sudeći po koloritu jest - Jesen.

Iako bez svojih značajnih dodataka, Proljeća, Ljeta i Zime i bez svog službenog okvira, ima jedan sasvim drugačiji. Onaj u kojem ga je moja majka vezla u neko lijeno zimsko popodne, dok smo još čuvali jabuke u podrumu, a ne nas, dok smo od vijesti čekali i slušali jedino vremensku prognozu, kupovali doista ono što nam treba.

Ova jesen nije u svom kompletu. Niti će ikada više biti. Doista ne znam gdje i kako je završilo i to Proljeće i to Ljeto i ta Zima.

Ruka jedne mlade žene vezla je Jesen.

Jednom davno.

Evica Kraljić | Rasuti snovi


U raskoši prolazećeg dana
pretaču se neumorne misli
Molitva zalazećeg sunca
na prozoru treperi
U naručju izglačanih sjećanja
blistavi osmijeh nezaborava
Visoke stepenice do prvih zvijezda
lome se u pogledu radoznalosti
I rijeka koja žubori daljinama
teče k'o ostavljena misao
na izgužvanom jastuku
Nedovršena pjesma
i drhtavi slapovi srca
pokriveni zaboravom tišine
drijemaju pored otvorene knjige
Duboke brazde dolazeće noći
koračaju kroz tuđe vrtove
tražeći
izron zalutalih koraka
Kroz zavjesu magle
teku kolone godina
Dodiri tame zapleli prste
kroz razbarušenu kosu vjetrova
Mjesec se izlio uspomenama
u rasutim snovima

Andreja Malta | Srdačni darak



















Na Badnje je jutro
moja mačka Bella
koju sam spasila
s ulice jednom davno
ne sjećam se više
kad je to bilo
još spavala
kao i obično
dok sam se ja
spremala
na posao

Dejan Ivanović | Bura



Vitla bura, u ovo doba kao i obično...
Škripe hladna lica strmih pločastih ulica, uskih;
Stare kuće kamenih fasada stoje jednolično,
ćute uspravne, zbijene, čvrste.
Ljudi se zatvorili u njih, u sebe 
u polumrak tupo zure, sede nepomično
puni letargije, iza sklopljenih škura.
Vitla bura.

Sonja Smolec | Jezik plav od kupina





Nedaleko mjesta gdje smo stanovali
rasle su ljekovite trave i divlje jagode,
brala sam ih i onako mirisne u vazu stavila.
U grmlju, susjedove su kokoši zajedno s divljima,
ostavljale svoja topla, bijela i točkasta jaja
iz kojih su se, kao čarolijom, izvalili pilići.

Božica Jelušić | Olovke moje mladosti


Oduvijek volim olovke. Skupljam ih, tražim, kupujem, dobivam na poklon, premećem po ladicama, kutijama, keramičkim lončićima, nosim u torbama na duga i kratka putovanja, a svi su mi džepovi namrljani grafitnom prašinom. Nekada se govorilo da ljudi žive "na motici", "na sablji" ili "na peru", ovisno o zanatu koji ih je othranio. Dakle, pero je otišlo u zaborav, baš kao i tintarnica i bugačica (upijač) koje su uz njega išle. Tehnologija je donijela olovku, komadić drvca s grafitnom minom, i to je umijeće žvrljanja po papiru preplavilo cijeli ljudski svijet. Olovka, šiljilo i gumica postale su "sveto trojstvo" zanatske opreme svih "dijačkih" profesija na svijetu Pisanje i crtanje stvorili su fantastičnu čipku umjetnosti na svadbenom velu i mrtvačkom pokrovu različitih epoha u našoj civilizaciji.

Nekada smo imali samo jednu olovku i čuvali je brižno poput relikvije. O, koliko jada, tuljenja i zavijanja dječjega, kad se zagubila po prašnim zakucima, između paučine i gvaljica mačje dlake, gdje smo je tražili cijele večeri, da dovršimo zadaću i ujutro krenemo u školu! A mlađa bi se sestra ili brat zlokobno smiljuljili iz kuta: "Dobila budeš packe od učiteljice, hihihihi!". Nisam dobila nikada, ali strava izgubljene olovke još mi ponekad stvori košmarni san. Sumnjam da to današnja djeca mogu razumjeti.Neka su ondašnja djeca grizla olovke, ne znajući lijepo pisati ili zbog teške računske zadaće ili naprosto zbog dosade. Te obogaljene, naškrgljane sirotice, izgledale su na kraju školske godine kao da su iz rata izašle. Moje su bile lijepe, dobro zašiljene, samo su se brzo smanjivale, jer sam mnogo i uporno piskarala. Shvatila sam da mi, ne baš spretnoj u drugim stvarima, pisanje najbolje ide od ruke. Ne znam smijem li reći da zapravo "živim na olovci" od svoje desete godine?

Čitala sam kako je Thoreau, nezaposlen, bez sredstava i općenito nesnalažljiv u građanskim stvarima, živio od toga, što je ocu pomagao izrađivati olovke : umetao je mine u izbušeno tijelo olovke. To nije dugo trajalo, jer malo je kupaca bilo u ono vrijeme. Pa je (prije Waldena i šumske kućice) naš junak otišao Wordsworthu u goste, ponijevši svoje tekice i olovke i malo presvlake. Zadržao se tamo tri godine, a otišao tek kad je primijetio da su domaćini nekako "kiseli", dok bi sjedao za zajednički stol. Kasnije, sretala sam zanimljive ljude koji uporno pišu olovkom, poputprofesora Mladena M. i duhovnika Ivana G., pa smo zaključili da predstavljamo tajno bratstvo "urotnika" protiv tehnike, premda smo, prisiljeni na kompromis, to kasnije prepisivali na pisaćem stroju i nesretnoj tipkovnici računala, koja nas je lišila prisnosti intimnog dodira s papirom i grafitnom glavicom, produženom točkom uma, nabijenom strašću i energijom stvaranja.

Neću reći da mi je svejedno što svjedočim "smrti olovke", jer to bi bila laž. Napisala sam o tome nekoliko pjesama, a štoviše, i knjiga koju sam ovih dana poslala u Sloveniju, nosi naslov OLOVKA SRCOLOVKA. Dovoljno jasan i neljubiteljima metafora.Vjerujem da bi se moj život mogao tako opisati jednom parabolom: od olovke do optičkoga čitača, kojega još uvijek oklijevam nabaviti. Kažu mi da on pretvara rukopisni tekst u elektronički oblik, što mi je potpuno apstraktno. Međutim, ono što pouzdano znam, jest da želim biti kremirana s olovkom u džepu posljednje košulje. Obećanja se moraju održati, a ja u jednoj pjesmi obećah svojoj suputnici i pomoćnici: "Na lomaču ću i ja s tobom!".Mislim da sam bila potpuno jasna. Nakon ovoga, nitko se neće usuditi reći da "nije znao". Imam ja mnogo marama, šalova, rukavica, šešira i naočala, no status olovke nikada ništa u mojim zbirkama nije uspjelo ugroziti. Olovka je ljubav mojega života, davno nadrasla pojam "korisnog predmeta".

Nestat ćemo u šaci pepela i grafitne prašine, u sjećanje na sve olovke moje mladosti, najodanije prijateljice. Ostane li za nama ovo zapisano, ili se posve zaboravi, mi to, srećom, nikako nećemo znati.

18. veljače 2018.
Flora Green

Mirna Rajlić | Pustolovina kišobrana Đure

   
    Kišobran Đuro bio je star i skoro raspadnut kišobran. Kada je odlučio otići van na kišu, tada su počeli problemi.
   
Nakon što je kišobran Đuro otišao iz sobe ispod stuba i izašao na kišu, izgubio se. Nije vidio svoje prijatelje nigdje, magla i kiša prepriječile su mu vidno polje. Razmišljao je i shvatio da je trebao ostati u svojem kutu i gledati kako trune, ali ništa od toga. Nije se mogao vratiti unutra jer su vrata bila zaključana . Odlučio je otići u pustolovinu. Krenuo je i hodao i hodao, polako jer su mu vjetar, kiša i magla otežavali put. Nakon cijelog dana hodanja napokon je zagrijalo i sunce se vratilo na nebo.
   
Umoran i iscrpljen sjeo je na pod. Vidjevši sunce razveselio se, ali pogledavši ponovo na nebo vidio je nešto šareno. Odlučio je potražiti to nešto, bilo je šareno, lijepo, čudesno i vrlo neobično za kišobrana Đuru. Dignuo se i krenuo. Prolazeći kroz ulice popločene kamenom, prskali su ga automobili, ali ga ni to nije zaustavljalo. Hodajući gazio je po blatu i lokvama, listići i latice lijepili su se za njega kao priljepci.

    Kuće su bile pune mržnje i zlobe kao da nisu obnovljene stoljećima. Nakon dugog hoda kroz te mračne ulice, stigao je do šume.
   
    Šuma je bila jednostavna u dvije boje zelena i smeđa, a s njima su bile i bobice u raznim bojama. Bile su crvene, zelene, smeđe, žute i još nekih boja samo ih kišobran Đuro nije znao.

    Hodajući po blatu polagano se počeo utapati u njemu. Kada je to shvatio počeo je trčati i uspio se popeti na drvo. Na drvu je ugledao životinju. Ona je bila smeđa i puna perja. Bila je kao neka debela ptica s malim kljunom. Predstavila se i rekla da se zove sova Ova. Upitala ga je što ga dovodi ovdje u šumu Umu. Kišobran Đuro joj je rekao da traži onu šarenu stvar na nebu. On ju još pitao zašto se šuma zove Uma. Rekla mu je da se ta šarena stvar na nebu zove duga i ima to ime jer je čaroban. V

    Kako to misliš čarobna? – upita je on da ne ispadne da ne zna što znači riječ čarobno.
   
    Rekla mu je da čarobna znači da ima neobične stvari poput: drveće ima oči i vrlo je šutljivo, bobice skakuću gdje god padnu i blato jede sve što stane na njega.

    Pomisli da je to neobično i pomalo smiješno. Kišobran Đuro upita sovu Ovu može li ga prevesti do kraja duge. Sova mu kaže da može i rekla mu je da joj se popne na leđa. Letjeli su plavim skoro modrim nebom, oblaci su bili mekani i bijeli kao šlag.

    Pogledavši u vrata kuće shvatio da se ova pustolovina isplatila, jer je naučio nešto novo i vidio nešto što se rijetko vidi. Pomisli da bi trebao ponovo u takvu pustolovinu, ali ipak za par godina jer se stare kosti trebaju odmoriti. Ušao je u svoju sobu i počeo je planirati svoje sljedeće putovanje u nepoznato.

Radionice kreativnog pisanja: prof. Vladimir Papić, Pula

Zoran Šolaja | Havana



vreme je stalo, ljudi su samo nastavili
da plešu, dane i noći pokreće zvuk
gitare, vreme je stalo ali su ljudi ostali
isti, dobri i raspevani, bogati emocijama,

subota, 17. veljače 2018.

HDKDM | Melita Rundek: 150 medvjeda i jedna priča


Drage ljubiteljice i dragi ljubitelji vrijedne književnosti za djecu!

Hrvatsko društvo književnika za djecu i mlade/Klub prvih pisaca predstavlja

Melita Rundek
i novi hit za djecu i one koji se usude to biti – slikovnicu 150 MEDVJEDA I JEDNA PRIČA!

S radošću vas pozivamo 24. veljače. 2018. u 11 sati (subota), u knjižnicu i čitaonicu „Bogdan Ogrizović“ na Cvjetnom placu, Preradovićeva 5. Zagreb.

O knjizi će govoriti kolegice urednice Snježana Babić Višnjić i Silvija Šesto, iz knjige će igrokazati Margareta Peršić, ilustratorica Sanja Pribic, a na kraju, o tome kako je uspjela ugurati u jednu slikovnicu čak 150 medvjeda, autorica teksta, Melita Rundek.

Uz tradicionalnu nagradnu igru, Hrvatsko društvo književnika za djecu i mlade omogućit će prisutnima hvatanje „medvjedića“ prema promocijskim uvjetima uz potpis autorice.

Tortu nećemo ni najavljivati, u posljednje vrijeme dolazi i bez najave!

Dobro došli!

Andreja Malta | Shopping















Koji je to dobar
Osjećaj
Kada se sunce
Ranom zorom
Nacrta na prozor
I ne silazi
Cijeli dan…

Kulturni četvrtak u Hrvatskom državnom arhivu - Glagoljajmo zajedno - četvrtak, 22.2. 2018.


Tomislav Domović | Kamo idu pjesnici to naizgled je tajna


Kamo idu pjesnici
Tamo gdje svjetovi stanu pod živu bjelokost
Tamo gdje maslačak odbija se raspuhnuti
Eto, tamo idu pjesnici
Tamni kao somov ležaj u muljevitom koritu,
bujni kao čarobna šuma u oslikanoj dječjoj sobi,
tamo gdje postoje dječje sobe

I zavlače se nepozvani
u straćare u kojima ne postoje dječje sobe,
ali gdje postoji dječji san
Velik kao pjesnička sloboda
I kad obiđu sva prijestolja, podaničke izbe i rasplesane zvijezde
Pjesnici rone do kobilice potopljenog broda,
da potonu u samoću
U vlastitu pjesmu
U neoslikanu dječju sobu

Božica Jelušić | Zrinjevac, zima




Tu se ti nastani u staroj platani,
Gdje hlapi miris tanušan, natruo;
K'o da je šumak-div cipele izuo,
Žureć da podmetne požar u pilani.

Milan Frčko | Ostavljena knjga


Autor: Milan Frčko
Na zemlji leži otvorena knjiga.
Vjetar ju čita i čudi se:
„Tko piše ove mistične pjesme
ako nitko živ za njih ne pita?

Ovi biseri što svjetlucaju
iz ove stare , ostavljene knjige
još zriju, kao brazde sred njive,
koje ptice stalno kljucaju.

Kad vrijeme knjigu zapečati
hoće li se opet roditi ista,
raspeta poput Isusa Krista?

Jedino što ti mogu dati
to je miris zore što stiže“-
kaže vjetar, i prste si liže.

Nikola Bulajić | Izgubljeni bog


U davna vremena, vrhovni bog  Zeus imao je sina, boga rata. Potajno je dobio još jednog sina, Airesa. On je bio bog neba.

Bog  Zeus ga je odbacio tvrdeći da nije njegov sin  i poslao ga je među ljude . Aires pun bjesa i ljutnje se zakleo Zeusu da će ga uništiti. Počeo je kovati plan da sagradi svoju vojsku nalik ljudskoj, ali puno jaču od njih. Počeo je skupljati sastojke. Prikupio je: zemlju,vodu i grančicu masline, a od neba je uzeo: zvjezde, oblake i malo sunca. Falio mu je samo jedan sastojak: Čovjek koji je dovoljno hrabar i pošten da prizna svoju pogrešku, da u sebi ima ljubavi i razumijevanja. Znao je da će takvog čovjeka teško naći.

Tražio je i tražio i baš kad je htio odustati dogodilo se nešto čudesno. Naišao je na predivnu ženu. Zvala se Angeles. Kada su se bolje upoznali i kad je Aires uvidio da joj može vjerovati ispričao joj je svoj plan,a li se Angeles samo slatko nasmijala i rekla mu da je smiješan. Aires je istovremeno bio ljut i sretan, paklen i hladan, razuman i nerazuman. Zato što se zaljubio u nju. To je bio smrtni grijeh za bogove, ali Aires se nije obazirao na to. Pitao ju je osjeća li  nešto prema njemu. Sramežljivo je priznala. Nedugo nakon toga su se počeli dešavati ratovi,  za svaki njigov poljubac je počinjao novi rat.

Nakon njihova poljupca, Angeles mu je počela vjerovati. Molila ga je da odustane od svog plana i da ostane s njom. On je odbijao i odbijao sve dok se nisu posvađali. Za svaki njihov ljutit uzvik pukao je grom. Aires je otišao od Angeles i suprostavio se Zeusu. Zeus je skupio svoju vojsku, a Aires svoju i tada je započela bitka. Bilo je očigledno da će Aires izgubiti, ali nastavio se boriti. Kada je Zeus izdao završnu naredbu, Aires je pao i umro.

U trenutku njegove smrti, zemlja je eruptirala i uništila sve na sebi. Bilo je potrebno milijun godina da se ohladi i počne nov život.  Aires je nestao u pepelu, a i dan danas se traže njegovi ostatci.

Slavica Gazibara | Povesma


raskošne orhideje i
mirisne bujne ciklame
ne uspijevaju na mom prozoru

s japanskih ljubičica godinama
svakog sam dana ljuštila uvenule listove
a kućna sreća uvijek je bujala u tuđim domovima 

ugao moje sobe  krasi metalnoplavi čičak
nazubljenih štrkljastih mišjesivih listova
suh od rođenja

moja su raskrižja uvijek ćorsokaci
klupe čekanje davno punjene
još čeka samo tamni skroviti kut za lizanje rana

čičak i od sunca bježi
pa čemu to teži 
bijela povesma

kad ne znam više
kako se piše
ljubavna pjesma

petak, 16. veljače 2018.

Andreja Malta | Rođendan



















Prije nekoliko dana
Bio mi je rođendan
Kojega sam proslavila
U dobrom društvu
Mojih frendica
Dobre hrane
I dvije tri boce
Petnaestak godina
Starog crnog vina…

Siniša Matasović i umjetnička scena Siska u Cugu


Na Virovitičke umjetničke večeri u Cug ove subote iz Siska dolazi Siniša Matasović, pjesnik, slamer, romanopisac, dramatičar i kulturtreger koji dovodi troje sisačkih umjetnika kako bi predstavili umjetničku scenu središta Sisačko-moslavačke županije. S Matasovićem stižu umjetnici koji obećavaju inspirativnu večer - Ivan Novak, akademski slikar-grafičar, kantautor s gitarom te pjesnikinje Nerina Sarkotić i Sanja Domenuš.

Svi pjesnici članovi su sisačke pjesničke tribine Stihovnica Siska pri ogranku Matice hrvatske, a stihovi Nerine Sarkotić i Sanje Domenuš uvršteni su i u nedavno promovirani tiskani zbornik Stihovnica Siska the best of.

Održana promocija zbirke „Ki, ča mi?“



U četvrtak, 15.02.2018. s početkom u 17,00 h u OŠ Sveti Matej na Viškovu održala se promocija nove knjige autorice mag. cult. Tatjane Udović – zbirke čakavskih dijaloga s riječima od po dva slova – „Ki, ča mi?“. Promocija se održala u odličnoj atmosferi među profesorima i učenicima, a autorica, Tatjana Udović, odlučila je prvu promociju nove knjige održati upravo u OŠ Sveti Matej, svojoj nekadašnjoj školi u kojoj je i bila motivirana od strane profesora te gdje je započela sa svojim književnim radom.

„Zbirka „Ki, ča mi?“ sastoji se od sto čakavskih dijaloga s riječima sastavljenima od po samo dva slova, čime sam nastojala prikazati posebnost i bogatstvo čakavštine“, tvrdi  autorica mag. cult. Tatjana Udović i predsjednica Udruge za kulturu „Ča?“.

Samo dva slova su dovoljna spisateljici Tatjani Udović da nam priredi kazališnu predstavu na domaći način – od srca čakavskog narječja. Dijalozi su živi snagom, ispunjeni humorom i duševnošću čovjeka primorskog kraja. Zbirka dijaloga Ki, ča mi? stoga nam donosi izvornost čakavštine, njenu posebnost i vrijednost, koju je autorica preusmjerila ka čitatelju. Prizori su nadahnuti i čitatelja će osvježivati. S obzirom na njenu poletnost rijeka pisane besede će se nastaviti, na našu radost, u nekim novim njenim plemenitim djelima! – piše recenzentica Tatjana Jedriško Pančelat.

Stefany Vučković | Nigdjezemska


Već od malih nogu čitam priče o Siku dječak koji može letjeti. Vjerovala sam da Nigdjezemska zaista postoji, sve dok nisam napunila deset godina. Tada sam prestala vjerovati u to. Ali, pokazalo se da zaista postoji.

Bio je to običan školski dan. U vrijeme marende cijeli je razred pričao o čudnim snovima. Neki su sanjali vile, neki izvanzemaljce, a neki čak i pirate. Neki su s izvanzemaljcima skakali tisuću petsto metara u visinu, neki su se borili s piratima, a većina djevojčica je u snovima postala vila. Kad su završili svoje avanture probudili su se u svojim krevetima. Ja, nisam sanjala takve čudne snove pa sam mislila da su svi poludjeli.

Nakon večere išla sam spavati i pomislila kako bi bilo uzbudljivo da mi je svaki dan drugačiji i da živim punim plućima. Kad sam zatvorila oči, čula sam da me netko zove. Otvorila sam oči i nisam vidjela nikoga. Pogledala sam na prozor i vidjela krijesnice, ali kad sam bolje pogledala shvatila sam da su to vile. Uzela sam vilu u ruke. Htjela pobjeći, ali je nisam pustila. U tom trenu sam primijetila da sam u zraku. Vila je letjela prema zvijezdama. Mislila sam da ću ostati bez zraka pa sam zatvorila oči. Kada sam ih napokon otvorila vidjela sam otok u obliku mjeseca. U jednom je trenutku vila nestala i ja sam pala u more. Uskoro sam postala umorna i nisam mogla više plivati, ali tada je doplovio brod na kojem su bili gusari. Odmah su me zavezali te je došao njihov kapetan Puh. Imao je veliku crnu bradu, a u očima mu se u mogla vidjeti vatra. Odmah sam pomislila kako je moguće da Nigdjezemska zaista postoji. 

Mislila sam da je to samo bajka, a sad sam se nalazila u njoj. Puh je rekao da želi znati gdje je Siko. U tom trenutku se čulo kao da netko zviždi. Pojavio se Siko i spretno sredio sve pirate. Uzeo me za ruku i odveo do skloništa. Tamo je bilo mnogo djece obučene u životinjsko krzno. Bili su sumnjičavi, ali su mi odlučili pružiti priliku. Svi osim Sika.

Djeca su mi rekla da ne može osjetiti osjećaj ljubavi jer je bio previše u Nigdjezemskoj što je izazvalo te posljedice. Nisam znala što da kažem. A što reći nekomu tko ne može osjetiti ljubav?  Ako znate molim da mi pošaljete pismo, a sada nastavimo s pričom. Kad sam shvatila da je Siko otišao, krenula sam kući, ali sam zapela u živi pijesak. Nisam se mogla izvući sve dok se on nije pojavio. Izvukao me i odlučio mi je nešto pokazati. Odveo me je do špilje te mi počeo pričati legendu o princezi svjetlosti. Srce mi je kucalo kao ludo dok je pričao legendu. Učinilo mi se da je rekao kako će princeza jednom postati kraljica.

Kad je završio s pričanjem legende rekao mi je da sam ja princeza svjetlosti.

Književne radionice: prof. Vladimir Papić, Pula

Robert Janeš | Čovjek je skupina oblika


Čovjek je skupina oblika
unutarnjih posuda u posudama
ispunjenim pravdama i nadama

Andreja Malta | Put prema sreći


Jutra su vrela s nacrtanim suncem
na plavome nebu,
ispijam kavu još pomalo snena,
njezin me miris opija.
Očekujem da izroniš iz sjene
i ovoga jutra,
iznenada
kako samo ti to znaš,
iako sam svjesna da više nikada
nećeš doći,
poklonivši mi osmijeh,
pogled koji liječi,
nekoliko ljubaznih riječi…
Jučer sam
bacivši crvenu ružu
u tvoj posljednji dom
uspjela kroz  suze
tiho ti, najtiše reći:
„Hvala ti najdraži moj,
što si pokazao mi put
prema sreći.“

četvrtak, 15. veljače 2018.

'Stav' - časopis za književnu kritiku


vrijeme: 15.02.2018.

Istarski ogranak DHK-a objavio je e-izdanje novog časopisa za književnu kritiku - Stav (www.stav.com.hr).
Namjera je nakladnika uskoro objaviti i tiskano izdanje časopisa.
Pozivaju se kritičari da se uključe svojim prilozima!

Milica Lesjak | Svekrva


I onda je bio Božić. I Njegov rođendan. Obećao je da će doći na vrijeme doma. Obećavao je i prije, ali nikada nije riječ održao. Ni sama nije znala zašto  mu je ovoga puta povjerovala. Vjerojatno utjecaj  blagdanskog ozračja – kupovanje poklona, veličanje uloge obitelji, patetični filmovi  na malim ekranima. Nigdje pijanaca, brakolomnika, zlostavljača, svi su postojali dobri, plemeniti, ljubav je cvjetala na svakom koraku.

Javni poziv članovima i članicama HUŠK-a za predlaganje kandidata za Nagradu Višnja Šeta


Temeljem Pravilnika o dodjeljivanju Nagrade Višnja Šeta, Povjerenstvo objavljuje otvorenim Natječaj za dodjelu Nagrade Višnja Šeta za istaknute školske knjižničare/knjižničarke u 2018. godini.
Postupak kandidiranja:
  1. Pravo predlaganja kandidata imaju pojedinci, ustanove i udruge.
  2. Predloženi kandidati moraju biti članovi Hrvatske udruge školskih knjižničara RH.
  3. Prijava sadrži:
  • kategoriju za koju se predlaže kandidat (godišnja nagrada ili životno djelo)
  • radni životopis prema objavljenom obrascu
  • obrazloženje kandidature prema zadanim kriterijima, ime ili naziv predlagatelja i podatke za kontakt s predlagateljem.
  1. Natječaj počinje danom objave na www.husk.hr.