srijeda, 28. veljače 2018.

'Krležine noći' u petak i subotu u 'Gavelli'


vrijeme: 02.03.2018. - 03.03.2018.
mjesto: Zagreb; GDK Gavella, Frankopanska 8-10

Drugo izdanje manifestacije 'Krležine noći' zagrebačkog Gradskog dramskog kazališta Gavelle, kojima je cilj skrenuti pozornost na nezaobilazan značaj Krležinog pisma u hrvatskoj kulturi, održat će se u petak i subotu 2. i 3. ožujka, a donose dvije studentske produkcije po djelima i motivima velikoga barda hrvatske književnosti. Ulaz  je slobodan!

London: Predstavljanje knjige Marina Držića 'Dundo Maroje' u engleskom prijevodu


vrijeme: 02.03.2018. 18,30 h
mjesto: Velika Britanija; London, Conway Hall, 25 Red Lion Square, WC1R 4RL

U izdavačkoj djelatnosti Doma Marina Držića i u engleskom prijevodu Filipa Krenusa, a povodom 450. obljetnice smrti Marina Držića, predstavljanje knjige 'Dundo Maroje' (Uncle Maroje) održat će se u petak, 2. ožujka, s početkom u 18,30 sati, u knjižnici humanističke i nakladničke ustanove Conway Hall u Londonu.

Marica Žanetić Malenica | Pjesma o nama


Napisat ću pjesmu
o nama, kad-tad
skrojiti stihove
o potrošenoj ljubavi
za kojom više niti ne žalim.
Jer kad sve se zbroji
i na vagu stavi
javi se vječno pitanje
jesi li bio onaj pravi?!

Svejedno, kad-tad,
napisat ću pjesmu o nama.
Ja, junakinja monodrama.

Milan Frčko | Ljubavi, vidim ti lice


Autor: Milan Frčko












K nebu su ispružene ruke
što poljima donose plodnost.
Iz njih zrači blažena skromnost.
Sve što rade, rade bez muke.

„Sa bubnjem se vrapci ne love“-
kaže svijet rođen iz pustoši,
koji pruža osjećaj raskoši
duši koja  ostvaruje snove.

Zašto zbog gubitka patiti?
Koristimo što smo sabrali.
Zar je tako teško shvatiti

da su zbog ideja mnogi pali?
Ljubavi, vidim tvoje lice.
Oči vlaže suze radosnice.

Jelena Stanojčić | Noć punog Mjeseca



Zašto mi ova noć mrvi san?
Žulja me, okrećem se  kao da na trnju ležim
Minute se pretaču u sate a i oni su u nizu...
Umor me pritišće, al' sna ni blizu.

Ustajem iz kreveta; noć ljetna, topla
I pjesma cvrčka još uvijek se čuje 
Gore, na modrome svodu, zvijezde se roje
A Mjesec među njima okrugao sjaji.
U tome trenu sve mi posta jasno:
Ovo je noć punog Mjeseca! – izustih glasno.

Nada Vukašinović | Rođendan u Cementari


 - Vidi, Druga, ovaj prolaz! Možemo se provući kroz ogradu. Vidjet ćemo što se tu skriva.  Mami niti riječi, ljutila bi se da zna da smo tu. Daj mi ruku!

- Prva, pomozi mi! Zapela sam. Žica mi je uhvatila jaknu. Čekaj me! Nismo trebale ulaziti u to dvorište. Sve je prašnjavo, bijelo, prašina mi ulazi u oči!  Idemo doma!

- Tu ćemo malo ostati. Sakrit ćemo se, neka nas mama malo traži. Kad se navečer vrati, nas neće biti. Neće znati gdje smo i nek malo brine.

Usred ničega u praznom dvorištu napuštene Cementare, dvije sestre Prva i Druga preskaču hrpe šljunka najrazličitijih veličina i boja, odbačene daske, rasparene čizme, radničke kute, žute rukavice.
Na velikoj hrpi pored tračnica tvorničke željeznice, nabacane papirnate vreće od cementa, daske, palete crne i krezube. Na mjestima izbijaju slabašni čuperci sive trave.

utorak, 27. veljače 2018.

Ispovijed jedne čitateljice


O romanu Branke Primorac "Moj brat živi u kompjutoru"
Piše: Mirjana Mrkela

O godinama, prošlosti i budućnosti


Zadat ću vam malu mozgalicu. Koja je razlika između: kad je sestra moje bake bila mala i kad tvoja sestra bude baka? Ako vam se ne mozga, ne čitajte slijedeći odjeljak!

Svečana dodjela nagrada u Natječaju GKK „Kaštelanske štorije 2018.“ - petak 2. ožujka u 19.00 u dvorcu Vitturi u Kaštel Lukšiću


Završna svečanost Literarno-likovno-filmskog natječaja GKK „Kaštelanske štorije 2018.“ s dodjelom nagrada održat će se u petak 2. ožujka s početkom u 19.00 sati u dvorcu Vitturi u Kaštel Lukšiću

Nagrađeni i pohvaljeni likovni radovi pristigli na Natječaj bit će ovom prilikom izloženi u odjelu GKK u dvorcu Vitturi, dok će svi nagrađeni i pohvaljeni literarni radovi biti objavljeni na stranici Gradske knjižnice Kaštela
www.gkk.hr . Svi nagrađeni, pohvaljeni i ostali literarni radovi odabrani od strane Povjerenstva bit će tiskani u Zborniku „Kaštelanske štorije 2017./2018.“.

Natječaj za novi broj studentskog časopisa „Jat“


Uredništvo časopisa „Jat“ poziva sve studente na slanje svojih radova za objavu u časopisu studenata kroatistike Filozofskog fakulteta u Zagrebu.

Temat četvrtog broja Jata naslovili smo Intertekstualnost, intermedijalnost, interdisciplinarnost. Dobrodošli su radovi koji tematiziraju različita područja premrežavanja u hrvatskoj i svjetskoj književnosti. Digitalno doba otvara brojne mogućnosti, a nas zanima kako ono intervenira u tekst, u film i kazalište, ali i u širu kulturnu sferu. Koje su mogućnosti književnosti i umjetnosti danas kada je sve već rečeno, napisano i učinjeno?

Ja sam pisac 2018. - natječaj za učenike srednjih škola


vrijeme: 27.02.2018.
prijava: 25.03.2018.

Povodom manifestacije Noć knjige 2018., kojom se već sedmu godinu zaredom obilježava Svjetski dan knjige i autorskih prava, nakladnička kuća Znanje u suradnji s portalom za knjigu i kulturu Moderna vremena i I. gimnazijom (Zagreb) organizira literarni natječaj za učenike srednjih škola pod nazivom 'Ja sam pisac'. 

145 godina od rođenja Marije Jurić Zagorke


vrijeme: 01.03.2018.
mjesto: Zagreb, Memorijalni stan Marije Jurić Zagorke, Dolac 8

Uoči 145. obljetnice od rođenja Marije Jurić Zagorke, 1. ožujka 2018. godine u Memorijalnom stanu Marije Jurić Zagorke u Zagrebu, kojim upravlja Centar za ženske studije, održat će se prigodno svečarsko druženje... 

Izložba 'Book Art in Croatia' predstavlja se u Ljubljani


vrijeme:
06.03.2018. - 19.03.2018.
mjesto: Ljubljana, Slovenija

Nacionalna i sveučilišna knjižnica u Zagrebu u suradnji s Narodnom in univerzitetnom knjižnicom u Ljubljani priprema izložbu Book Art in Croatia koja prigodno u Europskoj godini kulturne baštine odražava bogatstvo i raznolikost važnog dijela hrvatske baštine. Izložba se otvara 6. ožujka, a slovenska javnost moći će je pogledati do 19. ožujka o.g.

Više:

Inna Moore | Mogla bih napisati nešto vruće i napeto s junacima iz Hrvatske


Razgovarala Sandra Pocrnić Mlakar

Pokušavam i dalje shvatiti da je ovo stvarnost, da ne sanjam. Stisnem je jače u struku samo da je moji prsti još bolje osjete. Ovo je bolje od ikakvog sna. Udahnem malo njenog mirisa, božanstvenog mirisa proljetnog vrta. „Da prekinem ili idemo do kraja?“ Pita me glasom koji puca od potrebe i želje. Ne bih sad mogao prekinuti, ne sad kad je tu, skoro na mojim usnama…

Odlomak je to iz romana Voajer, jednog od najčitanijih erotskih ljubića autorice pod pseudonimom Inna Moore. Na njezinoj stranici na Watpadu navedeno je da se njezina knjiga Voajer može naručiti preko Amazona ili inboxa te da je prije svega supruga, majka, zaposlena, a tek potom autorica ljubavnih i erotskih romana. Vruće priče autorice Inne Moore, zapakirane u vruće naslovnice, na društvenim mrežama prate tisuće čitatelja za koje piše i objavljuje redovito, završava priče i nastoji ne da budu predvidljive. Ima dvanaest završenih romana, trinaesti upravo završava, a dvije priče napisala je u suradnji s autoricom pod pseudonimom Drimerka.

Marica Žanetić Malenica | Australija: Dvanaest apostola


Kad priroda nadmaši sebe

Tog sam sunčanog ljetnoga dana u studenome 2016., po riječima poznanice korčulanskog porijekla koja živi u okolici Melbournea, trebala vidjeti „nešto čudesno“. Iako to ona tako doživljava, požalila mi se:

„Nekim mojim prijateljicama iz Hrvatske, koje sam tamo odvela, nije se svidjelo. Jedna od njih je rekla da takvu hrpu kamenja ima i doma. Baš me zanima što ćeš ti reći“. 

„Ja na svako muvanje dobro reagiram, a još ako usput i nešto zanimljivo vidim, tko sretniji od mene“, odgovaram i ulijećem u automobil s povišenom razinom adrenalina. Idem u nepoznato, kako to dobro zvuči!

Izbijamo na vrlo atraktivnu cestu poznatu kao Great ocean road, koja povezuje gradove Torquay i Warrnambool u državi Victoria.

Građena je u razdoblju od 1919. do 1932. i sa svojih 285 kilometara proteže se duž jugoistočne obale Južnog oceana. Great ocean je vrlo prometna cesta jer prolazi kroz tzv. kišne šume i pokraj prekrasnih pješčanih plaža, odnosno nekoliko nacionalnih parkova. Vrlo je popularno turističko odredište s brojnim odmaralištima na kojima su vidikovci.

Naš cilj bio je Port Cambell, jer to što trebam vidjeti smješteno je u National Park Campbell Port, koji je, po našem dolasku, već pun turista, pretežno azijskog porijekla. Dobro se uklapam u to šarenilo. Od malena su mi govorili da imam japanski kroj očiju, a i visina je tu negdje. Tek me ova izblajhana kosa smješta u europsko okruženje poput njemačkog ili skandinavskoga. Stižemo do prvog odmarališta s vidikovcem. Preda mnom se otvara široki pogled na Južni ocean i neobične formacije monolita starih 20 milijuna godina, koji poput stupova stoje na pješčanim plažama. Nekada, nepojmljivo davno, te stijene su bile dijelovi neravnih vapnenačkih obalnih grebena (klifova) i litica i odolijevale su tisućljetnoj eroziji valova, potpomognutih udarima olujnih vjetrova.

Sada, odvojene od matičnog kopnenog masiva ne predaju se bez borbe. Jedinstvene i moćne nastavljaju pojedinačno prkositi divljim valovima koji se propinju i demonstriraju neukrotivu silinu svojih naleta pred mojim razrogačenim očima. Sve što ostaje od njihovih nasrtaja je snježnobijela pjena koja oplakuje tih The Twelve Apostles, kako se sada naziva ova jedinstvena prirodna atrakcija.

Naime, izvorno su se ove gromade vapnenaca nazivale krmača i prasad, ali su ih poslije, zbog promotivnih, turističkih razloga, nazvali 12 apostola (prema dvanaestorici Kristovih učenika), mada ni taj naziv baš nije opravdan.

Nikad ih nije bilo 12, ali zvuči nekako tajanstveno i onostrano, baš kao što i izgleda ovaj vanzemaljski pejzaž. Nakon što se u srpnju 2003. urušio jedan od stupova (50 metara visok) ostalo ih je samo 8. Kako su i obalni greben i apostoli stalno izloženi udarcima vjetra i valova te erozivnim procesima predviđa se daljnje obrušavanje apostola, kao i nastanak novih vapnenačkih stupova u daljnjoj budućnosti.

Širom otvorenih ustiju gledam u prizor za koji vidim da je stvaran, a opet mi se nestvarnim čini. Prikovanog pogleda uspjela sam tek sjesti na drvenu klupicu. Rijetko se meni događa da pomislim kako „ima Boga“, a ovdje, u ovoj nestvarnoj divljini na kraju svijeta ili na njegovu počelu – dogodilo mi se. Čini se na drugoj sam planeti kojoj Bog ili Priroda, što je meni bliža opcija, tek daje obličje u kojemu će, možda, jednom proklijati život kad za to dođe vrijeme. 

Za sada je jedini zvuk i jedini znak života prodoran huk valova. Upravo ovdje sam se prisjetila riječi pročitanih nedavno u jednoj knjizi, a koje sam tek sad u cijelosti razumjela: „Turizam doista u mnogočemu podsjeća na religiju.

Znanstvenici kažu da isto kao što su religije obećavale potpuniji život u Raju, tako turizam obećava ispunjenje negdje Drugdje, u nekom od udaljenih Rajeva na zemlji.“ (D. Rostuhar: „Degustacija slobode“, Zagreb, 2012, str. 73). Nedvojbeno, našla sam se u jednom od njih.

Apostoli su razbacani na razdaljini od 27 kilometara. Vozimo se od jednoga do drugoga, svaki je remekdjelo prirode i prizor za sebe. Nakon što smo satima promatrali te nevjerojatne prizore, spustile smo se na obalu oceana i gledale šutke prema modrom beskraju, gdje se more i nebo dodiruju u ravnoj crti na horizontu.

Umrijet ću danas od ljepote, parafraziram Tina, i postupno mi se otkiva pogled zakovan za ovo ogromno, veličanstveno, živo ulje na platnu.   

„Hvala ti što ste mi pokazala ovu hrpu kamenja“, kažem dragoj poznanici sjedajući, očarana viđenim, u automobil. Do Melbournea nas čeka cca 300 kilometara. Za australske relacije – šala mala.

Ako vas put navede u australsku državu Victoriju, ne biste je smjeli napustiti, a da niste svjedočili čudesnim, nestvarnim prizorima koje pružaju ovi kameni apostoli. Jer, to bi značilo doći u Rim, a ne vidjeti Papu. Dobro, ne baš Papu, ali zasigurno crkvu Sv. Petra.

Feđa Gudić | Orah


U samu zoru kroz otvoren prozor, na prstima tiho
Ulazi sjena oraha stara
Sjena je stara, i njene grane kao prsti čudovišta iz dječje bajke
Crtaju obrise tamne, na zidovima moje privatne bajke
Na kraju dana, isto kao što je došla
Sjena stara kroz prozor se povlači
Nijemo preko ulice napokon prelazi, i starom orahu se vraća

Robert Janeš | Staklena menažerija


Doveo sam Fistla i Đuru u Centar kućnih ljubimaca. Na ulazu u predprostor, na staklu, bile su naljepnice s prekriženim crtežima sladoleda, koturaljki, pištolja, parova - raznospolnih i istospolnih u činu kopulacije... Istina da smo bili kažnjeni već nekoliko puta zbog toga što smo ušli u njega, ali nismo previše marili – nama su kazne ionako uvijek bile poticaj.

ponedjeljak, 26. veljače 2018.

180. rođendan Gradske knjižnice 'Ivan Goran Kovačić'


vrijeme: 01.03.2018.
mjesto: Karlovac, Gradska knjižnica Ivan Goran Kovačić

U četvrtak, 1. ožujka 2018. godine, karlovačka Gradska knjižnica 'Ivan Goran Kovačić' prigodnim programom obilježit će svoj 180-i rođendan.

Raspisan natječaj za književnu nagradu Antun Branko Šimić


vrijeme: 26.02.2018.
prijava: 01.04.2018.

Upravni odbor Društva hrvatskih književnika Herceg Bosne (DHK HB) raspisao je natječaj za dodjelu godišnje književne nagrade Antun Branko Šimić. 

Godišnja nagrada DHK HB Antun Branko Šimić dodjeljuje se za književno djelo bilo koje vrste, ili za književno-znanstveno djelo objavljeno od 1. travnja 2017. do 1. travnja 2018. godine.

Književno djelo mora biti objelodanjeno na hrvatskom jeziku iznimne umjetničke vrijednosti.

Natjecati se mogu svi članovi DHK HB i članovi DHK, koji objave djelo u skladu s uvjetima navedenim u natječaju.

Nagrada iz ove odluke može se dodijeliti autoru književnog djela samo jedanput u životu, a dodjeljuje se samo jednom autoru za točno određeno književno djelo.

Nagrada Antun Branko Šimić može biti dodijeljena i za životno djelo.

Nagrada se sastoji od plakete i novčanog iznosa, a uručuje se na Šimićevim susretima u svibnju.

Po tri primjerka knjige (objelodanjene u navedenom razdoblju) treba poslati (ili uručiti) na adresu: Društvo hrvatskih književnika Herceg Bosne, Trg hrvatskih velikana bb., Hrvatski dom hercega Stjepana Kosače, 88000 Mostar.

Natječaj je otvoren do 1. travnja 2018.

Izvor:Culturnet.hr
 

Slavica Gazibara | Ormar


danas baš nešto gledam
potpuno sam uklopljena u naš prostor
i ne znam kad sam to sasvim neprimjetno
postala dio namještaja
koji vještim slalomom uspješno zaobilaziš

kako i ne bi kad
tijelo moje stari je ormar
koji se teško otvara

dugo već
želim te nešto pitati
ali noge čvrsto ukopane
nikako da naprave  prvi korak

ne znam
da li da pokucam na tvoja vrata
kad prilazim na prstima

Šolkotović Snežana | Duša dušu razume


Može se rečima dati do znanja
Šta se može i šta se ume
Ono između redova tragove ostavlja
duša je ta koja dušu razume...

Zoran Šolaja | Vozom u beskraj




Volim vozove i kao sve što
više ne koristim, volim baš onako jako.
Kao dete voz mi je dovodio babe i dedu, uvek
su babe te kojih ima više to vidite i sami, a u njihovim
torbama igračka, slatkiši i taj veliki treptaj uzbuđenja
što su došli, vodili me da ih čekam, i kad smo ispraćali vodili
me i tad, al sam bio tužan, nekako navikao a oni odoše.

nedjelja, 25. veljače 2018.

Pramcem u sumrak


AMADEUS

Piše: Jelena Miškić

Miloš Forman i osamdeset i četvrta. U vukovarskom kinu prikazan je sa zakašnjenjem otprilike godinu dana kasnije. Prije par minuta se moja kćer tako glasno nasmijala da me to u sekundi torpediralo ravno u ovo sjećanje. Kao da je bilo jučer. Majka mi je uzbuđeno stiskala ruku do boli dok smo se probijale u redu za karte. Kino dvorana u Radničkom domu bila je krcata. Jedva sam je uspjela čuti kada je kroz neprobojan žamor glasno vikala kako smo dobile samo jednu kartu. Teta koja je prodavala karte zaključila je kako je najbolja da majci sjedim u krilu i tako oslobodim mjesto odrasloj osobi koja može pogledati film obzirom na veliki interes. Bila sam ljuta na majku što ja na taj dogovor pristala. Majka mi je, poražena žamorom na uho objašnjavala poredak stvari i kako je to skroz u redu jer ću bolje vidjeti s povišene pozicije pa sam se umirila. Kada smo propustila svu silu ljudi kako bi se smjestili u red koji je bio i naš po broju na malenoj kino karti, već su svjetla dva put bljesnula označavajući početak projekcije. Teške crvene zavjese su se podignule i prvi kadrovi započeli kada se prolomio gromoglasan pljesak. Cijela dvorana je euforično pozdravila prve taktove božanskog skladatelja. Mozart u Vukovaru.

Sven Adam Ewin | Bakine palačinke




Kao i druge klinke,
Ja volim palačinke.

Najviše volim one,
Koje mi baka sprema.
Od nje, na cijelom svijetu,
Boljeg majstora nema!

Međutim, iza kuhinjskog zida,
Nema toga tko ući smije.
Najmanje smije ući dida,
Jer tada bolje da ga nije!

Vanda Čizmek | Prva samostalna izložba "Igra"





Igra
Davor Schunk

Vrijeme zabluda ima neograničen rok trajanja. U tom kozmosu načelo etike i estetike odmiče te ostavlja ogroman prostor preslikama viđenoga. Tako zaborav ostaje u pamćenju.

Nasuprot tome ekspandira posve svjež, raskošan, istinit i samosvojan kozmos zaigranosti.

Kozmos Vande Čižmek

Pisano djelo za djecu i mlade (redovito i odrasle) vapi za likovnim oblikovanjem, kvalitetnim grafičkim slogom, pa tako i ilustracijom. U svakom tom likovnom odnosu Vanda je kreativan vulkan bez zadrške. Zadivljujuća vještina zorna u njenom crtačkom rukopisu precizno dočarava motive novih svjetova izniklih iz pera mnogih spisateljica i spisatelja. Linearni motivi na Vandinom crtaćem stolu poprimaju dodana značenja šireći horizonte zadane priče. Djevojčici koja šeće bajkovitom šumom Vanda dodaje sretne misli i pokojeg izgubljenog stvora, dječaku u snovima čuperke radosti, kućama u nizu dodanu vrijednost prošlih vremena. Te posebnosti nisu tek autoričin tren likovne lucidnosti već intelektualni i emocionalni mar za vrsnu komunikaciju koju čitatelj zauvijek prihvaća i pomoću nje oživljava zatomljene prostore svoje osobne mašte.

Dodane vrijednosti koje Vanda utka svojim originalnim likovnim intervencijama ogledaju se prije svega u promišljenoj kompoziciji ilustracija, a odmah potom u grafizmima, detaljima koji inteligentno sučeljeni stvaraju paralelne, suvisle priče. Njen grafizam nije sukob u odnosu crnog i bijelog već njihov potpuni sklad, a svakako vrijedno dizajnersko rješenje. U tom crno-bijelom skladu Vanda na najbolji mogući način unosi izvornu strukturu koja grafizam do krajnosti oplemenjuje i oživljava. Boja je ovdje čimbenik koji u svoj svojoj snazi opravdava ideju emocije. Nenametljiva, a potpuna u svojoj raskoši nudi atmosferu šume, grada, sela, atmosferilija, igre…



U ilustracijama (crtežima!) ove vrsne autorice niti jedna linija ne uzima prostor bijele podloge greškom, niti jedna linija nije 'višak'.

Plohe stvaraju odnos planova i jasno sugeriraju okruženje. U takvom su okolišu junaci priče, čak i slučajni likovi, uvijek oblikovani na posve nov, a opet za autoricu karakterističan način. Njihova stanja i emocije nisu patetični izrazi već istiniti u njihovoj ljudskoj mjeri. Uz takvu vještu karakterizaciju povremena atropomorfizacija okoliša bez naglašavanja suvišnog gradi novi sklad Vandinih likovnih prikaza.

Posve novi svijet Vande Čižmek svojim jedinstvenim i visoko vrijednim likovnim standardima otvara nove prostore za maštu i likovno, ali i pismeno izražavanje. Potpun sklad etike i estetike.

Što je pisac htio reći


KOLEGAMA OD KNJIGE

Piše: Vlatka Planina

Kad sam imala dvadeset i pet godina odlučila sam da je vrijeme izdati knjigu. Pišem još od osnovne škole i uvijek sam se hvalila da ću do dvadeset i pete godine izdati prvu knjigu, do tridesete prvi roman, a do trideset i pete imat ću deset objavljenih knjiga. Prvi korak bio je, dakle, izdati prvu knjigu prije nego otpuhnem plamen na dvadeset i šestoj svjećici.
Krenula sam u akciju. Skupila sam stotinjak najboljih pjesama, pretipkala ih iz bilježnica na računalo, a nakon nekoliko dana pretraživanja i guglanja pronašla sam i adrese desetak izdavača kojima ću rukopis poslati. Trud je urodio plodom: na moje iskreno iznenađenje jedan mi se izdavač javio i odlučio knjižicu izdati unatoč mojoj potpunoj anonimnosti u književnom i javnom svijetu.

Nena Miljanović | Mećava (erotikon)



U tišini hermetičke sobe
I praznini nepodeljene postelje
Dok napolju i u meni ječi mećava
Osluškujem
Vetar i svoju usamljenost
Čini mi se
Korake tvoje čujem pred vratima...

Josip Horvat Macado | Nemoralno odsutan


Udaljena svjetlosnu godinu,
tvoja slika u seksi spavačici (marke Dior)
u boji plavog zumbula,
kao opačina mi se ukazuje.
Volim se provoditi za svojim porivima.
(ta stvarnost ima učinak prirodnog kruha)

Zorica Antulov | Zaborav


Protkana tišinom
ne osjećam noći
i vječnost se moja
prepliće sa snom…

Samo katkad čežnja
ponese me zviježđu…

Dok zaborav noćni
ne ovlada njom.

Ženstvena rock poezija Bernarde Kermend



Piše: Sandra Pocrnić Mlakar

Samouvjerenim i temperamentnim nastupom Bernarda Kermend osvojila je u subotu članove Jutra poezije. Pjesnikinja iz Virovitice predstavila se poezijom iz svoje zbirke „Noć je moja ljubavnica“, u kojoj su pjesme inspirirane ljubavnim odnosima i doživljajem vlastite ženstvenosti. Bernarda Kermend u svoje stihove upliće obraćanja onom drugom u ljubavnom odnosu. U naslovima Kad je sve laž i Što ću ti ja  poruke koje upućuje imaginarnom partneru učvršćuju pregovaračke pozicije u razočaravajućim rastancima. Provocirajući imaginarnog sugovornika da odgovori na njezine zahtjeve i pitanja, stihovima nastavlja komunikaciju u paru u želji da izgovaranjem svega neizrečenoga raščisti odnose, kao u pjesmi Sve mi duguješ.

Svjesna dualiteta svojih osjećaja – blistave ljubavi i želje za nježnošću s jedne strane te mračne želje za osvetom na suprotnoj strani – čvrsto definira vlastito ja i bez žaljenja za prošlošću formulira nova nadahnuća stihovima Njihovo vrijeme dolazi, moje je vrijeme sada i Ne možeš izgubiti nepronađeno. 


Melodičnim glasom i izraženim osjećajem za ritam, Bernarda Kermend dojmljivo interpretira svoju poeziju prateći je rasplesanim rockerskim nastupom i ženstvenom gestikulacijom.

Iznenađenje na Jutru poezije bio je vrlo uvjerljiv gitaristički duo u glazbenoj pratnji temperamentne pjesnikinje. Dinko Likar i Marko Osmanović besprijekorno su izveli nekoliko vokalno i instumentalno vrlo zahtjevnih rock klasika - Laylu u akustičnoj verziji,  Sultans of Swing i Hotel California.

Autor fotografija. Željko Buklijaš

subota, 24. veljače 2018.

Najava | 6. Državno natjecanje u čitanju naglas 2018.


Ljiljana Tadić-Adžamić | Bliskost



Došle su Tišine
Bez plača glasa i suza
Ušle su na moje ruke tvoje drage da miluju
Tvoje lijepe i smirene
Na grudima prekrižene

Dotakoh ti usne blijede čelo oko
Leđa ti još topla bijahu
Na usnama beživotno modro
Ti ležaše nijem od mene dalek
A srcu kao nikad bliz

Volim te
Biće ti moje hrli u onaj čas kad je vrijeme poći
S molitvom da Svjetlo gledamo
I opet si kao djeca
Tepamo

Dragan Aleksić | Princeza Elethia


    Bilo mi je deset godina kada sam mami opisala kako su izgledali babica i doktor koji su je poradjali, koji su joj pomogli da mene napokon donese na svet. Još sam joj rekla da je tata, u čekaonici, na pitanje jesam li muško ili žensko, kazao okupljenoj familiji da ne zna, ali da sam potpuno zdrava i da je mama dobro.
    Nisam joj rekla da se sećam da je bilo kasno posle podne, da je nebo bilo prljavonarandžasto i da je toranj obližnje crkve šest puta pokucao na nebeska vrata.
    Mama me je neko vreme tupo gledala. Zatim se kiselo nasmešila i rekla: “Izmišljaš.”
    Kasnije, tokom našeg zajedničkog života, mama me je još nekoliko puta onako tupo, bezizražajno, zanemelo gledala, ne znajući šta da kaže, iznenađena onim što ju je zateklo.

    Rodila sam pet sinova. Trojicu sa jednim tipom, dvojicu sa drugim. Sa svom petoricom bila sam trudna devet meseci. Moja mama je mene rodila posle deset i po meseci trudnoće.
    Svaki put kad sam osetila da sam trudna, stavljala sam ruke na stomak i govorila: “Ovde je dečak, ja ću da rodim sina.” Nisam želela ćerku. Nisam želela da moja ćerka prvi seks ima sa očuhom. Nisam želela da je pijanu tetovira pijani, drogirani dečko, kriminalac koji je nešto o tetoviranju naučio na robiji. Nisam želela da mojoj ćerki neko na Floridi kaže da će da je siluje dok mu ne dosadi, a onda će malo da je recne nožem i spusti u močvaru aligatorima. Nisam želela da moja ćerka bude narkomanka, da puši nekome za drogu…
    Mama je sedela u kuhinji i pila pivo. Jedan posao je završila, došla je kući da se istušira, popije pivo i krene na drugi. Rekla sam mami da sam trudna, da se selim kod dečka koji je vojni veteran, koji je u kolicima, ne može da hoda. Pogodili ga u Iraku.
    Mama me je gledala kao kad sam imala deset godina i opisala joj babicu i doktora. To je potrajalo. Napokon je trepnula i posle toga njeno lice više nije bilo isto. Nešto je iščililo iz nje. Rekla sam: “Ne izmišljam.”  Ustala je sa stolice, otišla do frižidera, uzela dve limenke piva i otvorila obe. Jednu je pružila meni: “Da nazdravimo, ćero. Jedna usta manje u mojoj kući, jedna više u tvojoj i tog tvog jebača u kolicima.”

    Tata me je nosio na ramenu. Malo sam se pravila da spavam, a malo sam se smejala mami koja je išla iza nas, plazila mi se, dlanove stavila kraj ušiju i mahala njima. Bilo je toplo veče, iz nekih dvorišta je mirisala pokošena trava.
    Tata je bio automehaničar. Ruke su mu bile ispucane i te pukotine su bile crne od masti i ulja. Mirisao je na mošus i garažu.
    Jedne večeri, pijan, vikao je na mamu, gurnuo je na trosed i koraknuo ka njoj sa podignutom rukom da je udari. Vrisnula sam da ostavi mamu na miru, da je ne udara. Bilo mi je šest godina. Tata i mama su se često svadjali i tata je tukao mamu. Molila sam Boga da to prestane. Ali nije. Zato sam prestala da verujem u Boga.
    Tata se okrenuo ka meni i udario me. Jako me je zaboleo obraz, ali nisam zaplakala. Ponovo me je udario, ja sam ćutala, samo sam rukama pokrila lice. Udario me je po rukama. Nisam zaplakala. Tata je bio u čudu, pogledao je mamu pa mene. Mama je viknula: “Gubi se iz ove kuće ili zovem policiju, tukao si dete.” Tata se okrenuo i izašao. Zalupio je izlazna vrata. Čula sam kad je otvorio vrata svog auta, pa ih onda snažno zatvorio. Pogledala sam kroz prozor. Bio je naslonjen na volan. Izašla sam iz kuće i tiho prišla autu. Prozor je bio otvoren. Tata je glasno plakao. Vratila sam se u kuću i rekla mami: “Hoću da se tata vrati. Ja sad idem da ga dovedem. Nije tukao tebe. Mene je tukao, ja mu opraštam.”
    U našem komšiluku je živela jedna stara Indijanka. Jednom me je videla, kao sasvim malu, kako plačem. Rekla mi je da odmah prestanem. Rekla mi je da budem kao indijanska deca – ona nikada ne plaču. Kad su sasvim male bebe, čim zaplaču, majke im rukama pokriju usta i nos. Tako bebe brzo nauče da ako plaču – nema disanja.

    Mama mi je dala ime Elethia ali me nije zvala po njemu, već Annie. Ne znam zašto. Nisam nikada pitala.

    Tata mi je rekao da je prestao da pije i da puši. “Zezaš me,” nisam mogla da se ne nasmejem. Tata me je ozbiljno pogledao: “Princezo, pazi malo na svoj jezik.”
    To ‘Princezo, pazi malo na svoj jezik’ nisam čula večnost. Bila sam mala, nešto rekla, tata mi je udario šamar i rekao: “Princezo, pazi malo na svoj jezik.” Ja sam ponovila, opet sam dobila šamar i: “Princezo, pazi malo na svoj jezik.” Opet sam isto ponovila, ali tiše jer jer me je bolelo lice, a tata je podigao ruku da me udari, ali nije. Mama je njega udarila pivskom flašom po glavi.

    “Doktor je rekao da imam rak na plućima,” rekao je tata. Mislim da sam ga tada gledala kao što je mama mene više puta gledala kad bih još nešto važno saopštila: tupo, bezizražajno, netremice. “Doktor je rekao da je rak otkriven na vreme, da će sve da bude OK sa mnom. Samo treba da prestanem da pušim i da pijem, i da započnem sa terapijom. Rekao je da će sva kosa da mi opadne. Nije mi žao kose. NJe nije puno ostalo, ali mi je žao brade i brkova. Kupio sam mašinicu za šišanje. Zato sam te i pozvao, ti me ošišaj, sasvim, sasvim kratko.” “Gde ti je devojka?,” upitala sam, gledajući tatine smedje brkove i bradu, bez i jedne sede. Tata se nasmejao: “Pobegla. Čim je čula šta imam, rekla mi je da je njen stari umro od toga i da ona ne želi dva puta da prolazi kroz isto. Kučka.”

    Tati je ubrzo opala sva kosa. Počeo je da pati od nesanice. Često me je zvao, ne gledajući koje je doba noći. Podizala sam slušalicu: “Da, tata.” Malo slušala šta mi govori, pa spuštala slušalicu na tepih i nastavljala da spavam. Tatin glas se obraćao mraku moje spavaće sobe. Tata je pričao o mnogo čemu, ali je najčešće govorio o svom detinjstvu koje je proveo na maloj, siromašnoj farmi i o svom ocu siledžiji, koji je tukao decu i silovao ženu. Tatin otac je umro u četrdeset i šestoj godini. Iza sebe je ostavio sedmoro male dece, sve jedno drugome do uveta, i trudnu ženu. Nekoliko meseci kasnije, vrativši se iz škole, deca su na podu kuhinje našla mrtvu majku. Izmedju njenih golih nogu, u lokvi krvi, bila je mrtva beba, pupčanom vrpcom povezana sa majkom.

    Tati je bilo pedeset i dve godine kada je umro. Meni je tada bilo trideset i dve i peti sin je bio na putu.

    Mama je spavala u fotelji. Televizor je bio uključen: reklama za deset CD-a sa muzikom iz šezdesetih. Levo od mame je bio stočić, a na njemu pepeljara prepuna pikavaca i tri limenke piva. Svaku sam malo podigla uvis; prva je bila prazna, druga takodje, u trećoj je bilo malo piva. Popila sam to i spustila limenku na stočić. Taj stočić, lampu kraj njega, rezervni usisivač i još po koju stvar u kući, mama je pronašla kraj kontejnera iza velike zgrade izmedju šoping mola i hotela “Radisson”, blizu autoputa 480. Tata joj je pokazao taj rudnik starudija. On je otud donosio razne stvari. Stanari zgrade su se pri selidbi odricali nekih stolica, polica, lampi, dečijih igračaka, plastičnih novogodišnjih jelki… Tata je sve donosio kući, sve mu je to trebalo. Pokvareno je popravljao, prao, nešto prefarbavao i par puta godišnje je to prodavao ispred garaže. Po komšiluku je postavljao plakate sa obaveštenjem da je GARAGE SALE tog i tog dana, na toj i toj adresi. Kada nas je ostavio, zbog neke ženske iz kancelarije servisa gde je tada radio, koja je ostala trudna s njim, posle par vodjenja ljubavi u njegovom džipu u pauzi na poslu, mama je rekla: “Neka sada njoj u kuću vuče to smeće.” No, kad je tata otišao, mama bi ponekad svratila do zgrade i pogledala ima li kraj kontejnera nešto što bi joj koristilo u kući.

    Sela sam u fotelju i gledala mamu kako spava. Mnogo rada, četvoro dece, razni tipovi pre i posle tate, mnogo piva i nečeg žešćeg, ostarilo je mamu. Tako usnula, otvorenih usta, bez proteze, bez šminke, izgledala je deset godina starija nego što je bila. Nažalost, nisam nasledila njene lepe plave oči. Polusestra i dva polubrata takodje nisu.

    Otišla sam do frižidera. Jednu limenku piva sam stavila u torbu a drugu otvorila i vratila se u fotelju nasuprot mame. Na televiziji muzika iz šezdesetih, deset CD-a za stodvadeset dolara, poštarina besplatna. Puštali su od svake pesme po malo. Kroz deset minuta sam opet otišla do kuhinje; jednu limenku sam otvorila a drugu spustila u torbu, da imam za kasnije, kod svoje kuće. Opet sam gledala mamu, imala je bolju kosu od mene. Pomislila sam: "Sledeće godine, u ovo vreme, mama, ti ćeš biti mrtva."

    Kad sam popila pivo, obe limenke sam spustila na stočić kraj druge tri. Lagano sam otvorila izlazna vrata, izašla na trem i onog časa kada sam pritvorila vrata, učinilo mi se da čujem iznutra: “Znam… Ti, vidovita kučko.”

    Nisam se vraćala u kuću. Ušla sam u auto, startovala ga i lagano krenula. Posle druge ili treće kuće, u levom uvu sam čula mamin šapat: “Majka tvog oca, ona sirotica, zvala se Elethia. Tvoj otac nije voleo imena. Nikada nije pominjao imena svojih roditelja, braće i sestara, kolega sa posla… Ime svoje majke je pomenuo samo jedamput, na početku naše veze, posle seksa na zadnjem sedištu njegovog starog Buicka LeSabre, dok smo pušili, dok si se ti u meni začinjala.”

Tino Prusac | Zen















Ova noć zna kako sam pokušao
napisati nešto
suosjećajno iskreno i uvjerljivo
šarenice su gorjele
nastale su zvijezde
koje su odjednom zapalile
neki duh vjetra
poput vrtloga koji me pokušao popeti na nebo
da mogu vidjeti i sunce i mjesec koji još uvijek sja
i uzeti savjet od Mjeseca.

Blanka Will | Maska


Od nje mrznu zidovi, inje se hvata po prozorima, i gipsani užas. Usiljena k'o pretijesna košulja (ili napuhana ispunjavajući preširoku). Po njoj vise pečati gotovih rečenica. Opća mjesta, utisnuta za sve prigode. Ispod nje lice, usahlo. Lišeno sebe. Tinja u tragovima. Čeka.

Karneval

Pod zamaskiranom maskom lice bez riječi pušta tek nemušt krik, nalik zavijanju kurjaka. Od njega napukne stijena. Bjelasaju se trbusi riba, plutaju mrtva oka. Vrišti vatra hranjena bijesom, strahom od slova što izgarajući iskri. Klatno se naginje ustranu. Cerekaju se lutke na koncu.

petak, 23. veljače 2018.

V.B.Z. predstavlja | Marina Šur Puhlovski: Igrač


Srijeda, 28. veljače 2018. godine, u 19 sati
Klub Botaničar, Trg M. Marulića 6, Zagreb
Sudjeluju: Marina Šur Puhlovski, Darija Žilić, Zoran Ferić i Drago Glamuzina
Ulomke iz romana kazuje: Dunja Sepčić

U romanu Igrač Marina Šur Puhlovski duboko zasijeca u maligne obiteljske odnose i razobličava hipokriziju društva u kojem živimo. Pripovjedačica dolazi u posjet svekrvi Bernardi u starački dom, zateče je kako spava, pa odluči da je neće buditi, nego će radije pričekati da se sama probudi. U tih petnaestak minuta čekanja zbijen je cijeli roman u kojem pripovjedačica virtuozno tranšira odnose unutar svoje obitelji, razobličava sve ključne životne ‘poduhvate’ majke i očuha svog muža Maksa, pokazuje koliko su se pogubno upisali u karakter svog sina, te koliko se i sama slabo nosi s Maksovim ljudskim slabostima. U sve je utkan i Maksov mladenački autobiografski roman, kao i Bernardini zapisi, čime se usložnjava perspektiva i daje glas svakom liku u tekstu. Ukratko, Marina Šur Puhlovski napisala je kompleksan, gust, mračan i moćan roman.

………………….

‘Kada bi se Hieronymus Bosch ponovno rodio i kada bi mu neki moćnik naručio da opet naslika Sedam smrtnih grijeha, sve o ljudskoj naravi i njezinim izopačenjima našao bi u ovom romanu: oholost, škrtost, bludnost, zavist, neumjerenost u jelu i piću, srditost i lijenost. Marina Šur Puhlovski osvjetljava u metafizičkom smislu život svojih protagonista, dopire do srži svake sudbine i onog što je nadživljava, što postoji smrti i ništavilu usprkos. Stvaralačkom energijom podastire nam te sudbine, ne da bismo im sudili, nego da bismo u njima i kroz njih vidjeli vlastitu sudbinu.

Ovaj roman vratit će vam vjeru u književnost kao umjetnost, u to da postoje autorice/autori koji nam šire obzorja, koji nam daju smisao i bivanja i pisanja.’

Jadranka Pintarić

Međunarodno savjetovanje 'Pismenost 21. stoljeća: Sudjelovanje – uključenje – jednakost'


prijava: 28.02.2018.

Kako bi se unaprijedila politika i praksa opismenjavanja širom Europe, ELINET (European Literacy Policy Network) sa Sveučilištem u Kölnu u srpnju 2018. organizira međunarodno savjetovanje 'Pismenost 21. stoljeća: Sudjelovanje – uključenje – jednakost'.
Ona omogućuje ljudima pun i smislen život te doprinosi obogaćivanju čitave zajednice. Pismenost nam omogućuje vještine čitanja i pisanja, a pismenom se komunikacijom služimo u svim medijima, kako tiskanim tako i elektronskim. Društvo 21. stoljeća bazirano je na znanju, ubrzanom razvoju tehnologije, promijenjenom radnom okruženju. Pismenost u tim novim okolnostima nije više ograničena na djetinjstvo, već cijelo životna potreba. Svaki peti 15 godišnjak te gotovo 55 milijuna odraslih ne posjeduje osnovne vještine čitanja i pisanja. Ta činjenica, ne samo da im otežava zapošljavanje nego i povećava rizik od siromaštva, socijalnu depriviranost, ograničava ih u kulturnim i građanskim djelatnostima te osobnom razvoju.

Savjetovanje će se održati na Sveučilištu u Kölnu, u Glavnom kampusu, 23. i 24. 07. 2018.

Rok za prijavu sažetaka je 28.02.2018.

Više pročitajte na stranici Hrvatskog čitateljskog društva.

Izvor:Culturnet.hr

Dejan Ivanović | Volgina ulica


Kad progovorim, reke stanu
u mutnom zaboravu;
Ćutanjem objašnjavaju,
kako sam goreo u maju,
devedesete, devedeset i neke ...
Odjednom mi se tad učinilo,
dvorišta u kraju
zamirisaše, k'o parkovi u Versaju.
Pa bih uradio nešto
da opet bude, kako je bilo ... 

Blanka Will | Vrtovi


Šetnja sa psom drugačija je od one kad si sam sa sobom. Same, misli odlutaju. Bez pitanja. Samo prhnu. Tvrdoglave. Stoga ih valja staviti na povodac. Vratiti ih s mjesta na koje ih nisi uputila. Što nije lako. Ne slušaju.  Opiru se, prkose, bježe, skrivaju iza stabala, vise s grane, plaze ti jezik u lice ma koliko se mrštila, dozivala, prijetila.

Od njih zamiriše cijela zemlja.

U šetnji sa psom osjetila su izoštrena. Prate kretanje psa. Ponese ih njegova radoznalost. I razigranost. Njuškaju miris kojim isparava gustiš. Osluškuju klokot vode. Zapnu o patku što lebdi jezerom. Zrak je rezak, jutarnji.

Magla puže iznad polja gdje kljucaju tri vrane. Tu i tamo koja prhne i napravi krug vraćajući se na početno mjesto. Prigradske vrtove uz cestu nagrizle su kiše. Raskupusali su se i nakrivili svaki na svoju stranu. Svaki je svijet za sebe

Znaš na kojem će mjestu zažutiti prva forzicija.

Valentina Brnos | Mjesečar


Jednom davno, prije više stotina godina, živio je čovjek po imenu Mjesečar. On je od svojeg djetinjstva, točnije, od svojeg rođenja, svake noći promatrao Mjesec. Divio se njegovu sjaju i ljepoti.  Suprotno svemu što je normalno za ljude, po danu je Mjesečar spavao i sanjario kako je lijep život na Mjesecu, a noću su ga budnim držali košmari o ogromnim bićima koji nastaju iz tame, strahova i mržnje. Jedini zadatak tih ogromnih bića bio je uništiti radost i sreću u ljudima. Čim bi ljudi zaspali, ušuljali bi im se u domove i oduzeli im snove,  u zamjenu bi podmetnuli sve njihove strahove i strašna iskustva. Bića iz mraka i sjene preuzimala su jedno po jedno naselje na Zemlji i uništavala su sve oko sebe. Mjesečar se previše zanio pričom koja je kružila od generacije do generacije i koju su roditelji znali pričati svojoj djeci dok bi bili nemirni kako bi ih ustrašili. Priču je učinio još strašnijom, jer su košmari bili toliko stvarni da je dječak počeo strahovati za svoje selo, pa je dežurao, a većinu dana premoren spavao. 

Mira Jungić | I pitam se


Sunce jutros opet sjaji...
Jednu je zraku sunčanu
u zjenicu moju poslalo
da izbaci tamu
koja se tu ulogorila.

četvrtak, 22. veljače 2018.

Sven Adam Ewin | Usputni posjet majčinom grobu


Ja hodam na prstima po travi pored puta.
(Dok prilazim ti, majko, ja tiho moram biti!)
Prepoznaš li mi korak ti bit ćeš strašno ljuta,
Što opet nenajavljen u posjet dolazim ti.

A nisi stigla složit ni marame, ni skuta,
Tu malu neurednost uvijek si htjela skriti.
No posjet tebi, draga, tek usputna je ruta
I ovaj hladni fakat - moj pad je okomiti.

Na ploči bijeli lišaj već prekrio je fuge,
Ni cvijetak neću stavit u betonsku ti vazu,
Jer prizivam u glavi sve sate one duge,

Dok čekala si noću moj korak niza stazu.
Da ostavim ti cvijetak, ti svisla bi od tuge,
Što opet nisi čula - moj korak u prolazu.

Kako učimo čitati i što je disleksija


vrijeme: 22.02.2018.
mjesto: Zagreb, Knjižnica Medveščak, Odjel za odrasle, Trg žrtava fašizma 7

U sklopu Nacionalne kampanje za osobe s teškoćama čitanja i disleksijom 'I ja želim čitati!' dr. sc. Maja Kelić održat će predavanje o vještini čitanja i poteškoćama s kojima se djeca susreću razvijajući tu vještinu.  

Čitanje je nezaobilazna vještina u suvremenom svijetu. No, za razliku od govora, da bismo ovladali ovom složenom jezičnom i kognitivnom vještinom potrebno je uložiti svjestan napor i trud.

Na ovome će predavanju biti govora o tome kako učimo čitati, što podupire čitanje, ali i zašto je nekoj djeci čitanje teško i nesavladivo.

Organizator je Kampanje „I JA ŽELIM ČITATI!“ kojom se želi upozoriti hrvatska javnost na probleme osoba s teškoćama čitanja i disleksijom je Hrvatsko knjižničarsko društvo.

https://www.facebook.com/IJaZelimCitati/
http://www.kgz.hr/hr/knjiznice/knjiznica-medvescak/80

Izvor:Culturnet.hr

Patnje mladog autora


PROHTJEVI

Piše: Jelena Hrvoj

Poznata izreka kaže: „Sto ljudi, sto ćudi.“ Tu rečenicu možemo primijeniti svakodnevno i u svim aspektima života. Iako je većina ljudi korektna, poštena i hoda kroz život promišljeno, imamo i onu drugu skupinu. Neki od tih ljudi rade to što rade promišljeno, neki pak nisu ni svjesni da drugima rade štetu. Kako je ovo kolumna koja govori o knjigama i književnosti, možete naslutiti kuda sve ovo vodi.

Bernarda Kermend na Jutru poezije


Piše: Sandra Pocrnić Mlakar

Gošća ovotjednog Jutra poezije je Bernarda Kermend, pjesnikinja iz Virovitice čije su teme ljubavni odnosi, idealiziranje onog drugog, ali i iznevjerena romantična očekivanja i rastanci. Kao glazbena pratnja u subotu na Jutro u gostionicu Pod starim krovovima u Basaričevkovu 9 dolaze Dinko Likar i Marko Osmanović.

Bernarda Kermend piše o osjećajima, strastima, njihovom uzvraćanju i prolaznosti. Izražava se snažnim i temperamentnim slobodnih stihom, a opisujući široki raspon osjećaja koje izaziva ljubavni partner često piše drugom licu. Želje, pokušaje produbljivanja odnosa ili pak oproštaje i sve ono neizgovoreno u ljubavnom odnosu Bernarda Kermend formulira u stihovima u kojima će i žene i muškarci lako prepoznati vlastite ljubavne drame.

Jutro poezije održava se subotom u organizaciji udruge FRiKK u najstarijoj gostionici u Zagrebu, početak programa je u 12 sati, a voditelj je Robert Roklicer. (S.P.)


sve sam
hrabrost u bitkama
kad grmi i sijeva
oluja vjetrove diže
svjetionik za izgubljene,
na pučini života
nježna misao
srećica majušna
labirint u tvojim noćima
Ali
moćno
najmoćnije
jedno
jedino
jedinstveno
ŽENA

Bernarda Kermend, Noć je moja ljubavnica, citat

Zoran Šolaja | Korana


ime ti je lepo, slapovi još lepši,
nosiš tiho sva sećanja, pamtiš parove,
gledaš kako im posle deca rastu, naučiš ih da plivaju,
da pored tebe nekad pate, da se raduju posle, da kažu da,

Društvo hrvatskih književnika | Hrvatska haiku poezija


Tomislav Domović | Kad budeš trska


Kad ti budeš trska, ja ću biti povjetarac
lomit će se Dinara, a ti povijat ćeš se samo
svećenici će biti leptiri nad rijekom
Pastiri će raspustiti stado, jaganjci će ulaziti u tvoj pogled,
tražiti nevinost od njihove veću
Povijat ćeš se kao ljubav koja je zrak, raskvašeno polje u ustima, srce optočeno pjesmom

Milan Frčko | Cvjetne latice


Autor: Milan Frčko
Cvjetne latice na ručnom zglobu
poklonilo mi je proljeće.
Mekana koža, mirisno cvijeće,
bude osjećaje za pjesmu novu.

U jednom stihu stanuje i ona
čije trepavice sam ljubio.
Kad mjesec se iza krošnji izgubio
uzdasi su pronašli put do snova.

Nježni dodiri i šapat mašte
zaljubljeno srce vesele, plaše.
Pitala me: „Kuda naš brod plovi?“

„Tamo“-rekao sam, „gdje je svijet bolji,
gdje bezbrižno žive pustolovi.“
Mir su nam donijeli golubovi.



Feđa Gudić | Rob


U očima robova tamna je mrena          
A njihove uši pune su voska 
Robovi nemaju svoje snove
Jer demoni pobune stanuju u njima 
Korak bliže u tamnici od mraka
I rijeka tuđih grijeha ispod njihovih nogu
U labirintu od života
Nagrada je smrt

Korina Matković | Vampir na satu hrvatskog jezika


Jedan školski četvrtak, pisali smo ispit iz hrvatskog. Svi smo pričali usred ispita kao da smo na tržnici. Učitelj nas je opominjao, ali nismo uopće čuli od dernjave. Glasno je viknuo, ali nitko nije obraćao pažnju. Jako se naljutio pa je ulovio dvoje učenika za majicu i podigao ih u zrak. Svi su zašutili i gledali u njega. Počeo je vikati na sve jer to stvarno nije bilo u redu od nas.  Sjeo je i bila je tišina.  Odjednom se Anika podigla sa stolice i pustila je Rock and roll pjesmu. Cijeli razred je ustao i počeo plesati.

Učitelj je izašao iz razreda. Otišao je u zbornicu po ravnateljicu. Ušli su u razred, a sva djeca su sjedila i šutjela. Ravnateljica je ljutito rekla učitelju da ju više ne zove ako nije jako hitno jer ima jako puno posla. Učitelj je sjeo, a ravnateljica je otišla u zbornicu.

Svi su opet počeli plesati. Stavio je čepiće u uši i krenuo zapisivati nešto u dnevnik. Kad je završio, viknuo je da svi imaju opomenu. Bez obzira na to oni nisu prestajali pričati. Izašao je iz učione.

Ubrzo se vratio i potrčao u kut razreda. Učenici su gledali što se dešava. U razred je ušao vampir. Učenici su uplašeno trčali po razredu i počeli se penjati  po ormarima i klupama. Jako su se bojali. Vampir je trčao u krug oko svih klupa. Zatim se zaustavio u jednom kutu razreda, a učitelj je stao pred ploču.

Sjednite svi na svoja mjesta! – vikne učitelj. Kada su svi sjeli, vampir je stao pred ploču i skinuo svoje odijelo. Bila je to učiteljica Sara iz informatike. Učitelj je objasnio učenicima da je on unajmio učiteljicu Saru koja je glumila vampira da bi se oni utišali.

Djeco nemojte pričati na satu jer bi ste mogli dobiti ukor, mogli bi ste biti izbačeni iz iz škole ili vas može napasti vampir  – reče učiteljica Sara.

Učenici su bili manji od makovog zrna.

Tako je prošao ispit iz hrvatskog. Svi su učenici dobili opomenu. Cijeli je razred je naučio važnu lekciju, a to je da ako ometaju sat neće se lijepo provesti. Sad je u razredu tišina na svakom satu.

Radionice kreativnog pisanja: prof. Vladimir Papić, Pula

srijeda, 21. veljače 2018.

Sjećanje na Vladimira Pavića (1938.-2005.), pjesnika zadarskoga zavičaja.


BUDNOŠĆU SRCA


Piše: Nikola Šimić Tonin

Osamdeset je godina od rođenja Vladimira Pavića (rođen 7. IV. 1938, u Smokoviću kod Zadra, umro 21. II. 2005. u Zadru.), pjesnika zadarskoga zavičaja, esejista i žurnalista, člana Društva hrvatskih književnika.
Od prve ukoričene zbirke Obeščašćeni dlanovi, koja je neupitno bila njegovo poetsko vatreno krštenje objavio je još desetak zbirki, novinske članaka i eseje… o njemu ponajbolje govore stihovi u zbirci Naplavine bola (svojevrsni poetski dnevnik), objavljenoj u izdanju Školskih novina 1982. godine. I u riječi i u djelima, živi svoj rodni kraj, zavijen u zavičaj. Tako i čitatelja usmjeruje - ljubiti svoj prostor, brinuti o njemu. I prostor brine o čovjeku. Izlazi iz njega, živi u njemu i vraća mu se zemljom.

Pavić je najiskreniji pjesnik srcem zadarskoga zavičaja. I kad pjeva, piše o moru, težaku, škoju, kalama, kantunima, kiši, drači, suncu, vjetru, poskoku, gušterici, ognjištu, brašnjavim rukama majke - kao da piše o zemlji - majci - hraniteljici.


Vratio sam se / gledaju me gušteri i poskoci / Majka iznosi dunju / I pričešćuje me / suncem / da se prisjetim doma / u kojem sam proplakao. / Samo prastara murva / Priča mi pjesmu...
(Povratak)

Pjesnik Pavić, dušom priča, srcem piše zavičajni kolorit, gdje je pjesničkim iskazom, zavičaja – centruma, sistemom slika i jezičnom svježinom širio svoje poetsko polje. Poetski zasnovani svijet.
Pjesnička osjećanja pjesnika Pavića - kod njega se konstantno prepliću bol i radost sa znatno intenzivnijim osjećajem prvog.

Prisjetitimo se engleskog pjesnika osamnaestog stoljeća, Persy Bysshe Shelley koji kaže: „Poezija je zapis najboljih i najsretnijih trenutaka najsretnijih i najboljih umova“.

Ovim nas slavni Englez upozorava o značaju poezije za upoznavanje značaja iskustva.

Instinktivnim osjećanjem pjesnik Vladimir Pavić zbija svoja iskustva u stih - žižak.

Budnošću srca Vladimir Pavić razmišljao je i zapisivao, isturajući zavičaj na prvo mjesto kao mjerilo životnih iskustava, svjestan prolaznosti i kruga u kojem se svi krećemo – priziva zavičaj, kao posljednje utočište.


Sven Adam Ewin | Uz dan moga jezika


Blago Englezima,
Danas obilježavamo
Svjetski Dan materinskog jezika.

Što bih ja kao pjesnik na malom hrvatskom
Mogao lijepoga reći tome u prilog?

Malo.

Jer moj je jezik toliko bogat,
Da mi nedostaje riječi da kažem
Koliko.

Ja nisam odabrao moj Jezik,
On je odabrao mene: hej ti, mali!
Tko? Je l' ja? Da, da, ti. Ti si sin moj ljubljeni.
Evo ti križa pa ga ponesi. I tepaj mu o ljubavi.

Kad bih se ponovo rodio,
Otišao bih u tihu uvalu moga jezika
I pun svetog zanosa
Upitao ga:

Jeziče moj,
Bi li me opet,
Bi li me opet izabrao za svoga sina,
Da me konačno naučiš tepati o ljubavi,
Jer ovo moje ni na šta ne liči,
Gospodine, molim te.

Paola Brletić | Tjedan iskupljenja


Svi odavno znamo priču o tome kako su nastale piramide. Sagradili su ih robovi koji su bili prisiljeni na to od strane faraona. No postoji jedan dio priče za koji vjerojatno niste čuli. Zato ću vam je ja sada ispričati. Robovi su bili izgladnjeli  jer bi za sve to dobivali  komad kruha i malo vode jednom u danu.

Jednog dana kada je bilo vrijeme za "objed" dobili su pljesniv kruh. Robovima je nakon toga bilo slabo, nisu više mogli raditi. Nakon nekoliko dana umrli su od trovanja hranom. Faraon je bio tužan, ali ne zbog toga što su robovi umrli, nego jer mu sada nitko ne može izgraditi piramide. Svaki dan je molio bogove za pomoć dok mu se nije jedan od bogova obratio.

Rekao mu je da ima tjedan dana da se iskupi, zato jer mu ne može pomoći ukoliko ne učini dobro djelo nakon svih groznih stvari koje je učinio. Faraon je tri dana i tri noći razmišljao kako da se iskupi za sve one grozote. Napokon je odlučio da će se pokušati iskupiti tako to svim beskućnicima u njegovoj zemlji nađe dom.

To je i učinio. Nakon što je prošlo tjedan dana od razgovora, do njega su došli svi bogovi. Rekli su da mu opraštaju i da će mu pomoći izgraditi piramide.

Svi su u jedan glas izrekli neke čudne riječi. Kamenje se samo počelo podizati i slagati u oblike piramida. I tako su zapravo egipatske piramide i nastale. Zbog toga su tako čvrste i izdržale sve do danas.

Radionice kreativnog pisanja: prof. Vladimir Papić, Pula

Robert Janeš | Sinkope u koracima


Sinkopirano koračam tvoje prisustvo u mojim koracima
još uvijek hodam bijeli šljunak staze
i kamen otoka
i duboko lišće šume
Imali smo šumske noge
bili smo pleme plamenih planova
rušili smo betonske zidove
i lijegali na tople drvene podove
jeli smo snijeg u zimskoj Finskoj
pili krv ljetnih vinograda
isprepletali udove dok je nebo sadilo munje u zemlju
postajali ljubičasti pod svjetlom tople lopte
pa se šuljali zelenim hladom ljekovitih trava
da od titanskih insekata naučimo kako se izrađuje namještaj po mjeri
Sinkopirano koračam tvoje prisustvo u mojim koracima
još uvijek hodam bijeli šljunak staze
htijući napustiti to uokvirenje krivnje
hoteći izići iz te teške rame za drame
Sinkopirano koračam prema vikendu broj devet
gdje srest ćemo se u distributivnom centru
za osjećaje

Andreja Malta | Blue


Po sobi plešu slova
u parovima s brojkama,
na tv ekranu
se smiješi Vakula s svojom
vremenskom prognozom.
Blue je i večeras
moja boja
shvatila sam,
kada sam čula
da će jutro biti kišovito.
Probudit ću se mrgudna,
možda ću ostati u krevetu
potpuno nepomična
kao da sam upravo umrla,

Petrinjci odlaze na „Festival migracija, kultura i građanstva“ u Luksemburg


Piše: Mario Lovreković – Lovra

U Luksemburgu se i ove godine održava tradicionalni, 35. po redu „Festival migracija, kultura i građanstva“ u razdoblju od 3. do 4. ožujka 2018. u prostoru Luxexpoa na Kirchbergu.

Hrvatsko društvo Luksemburg će na ovogodišnjem Festivalu predstaviti neke tradicionalne hrvatske proizvode, suvenire, nakit, turističku ponudu naše Domovine, hrvatska pića i hranu.

Na festivalu će također gostovati brojni umjetnici iz Hrvatske koji će predstaviti dio moderne hrvatske kulture, umjetnosti i književnosti.

Gosti festivala su ALF acoustic band, Ivana Švragulja, Dragana Čubrilo, Maja Šiprak te Mario Lovreković koji će izložiti svoje tiskane i likovne radove. Gosti će se Hrvatima u Luksemburgu osim na festivalu predstaviti i na glazbeno – poetskoj večeri koja će se održati u subotu 3. ožujka 2018. od 20 do 01 sati u Bosso Baru.

Bit će to još jedan nezaboravni hrvatski vikend u Luksemburgu u organizaciji vrijednih volontera Hrvatskog društva Luksemburg. Petrinja je oduvijek bila grad kulture, stoga će predstavljanje petrinjskih umjetnika na „Festivalu migracija, kultura i građanstva“ biti još jedan poticaj za daljnje stvaralaštvo.

Sudionici Festivala su već dobro uhodani tim koji je organizirao priličan broj predivnih kulturnih događaja, a ove godine će cijelu manifestaciju popratiti PS portal i to zahvaljujući Hrvatskom društvu Luksemburg te entuzijazmu članova društva koji s ljubavlju i ponosom svoju Domovinu predstavljaju u inozemstvu. https://www.facebook.com/hrvatskodrustvoluksemburg/

Izvor:https://www.ps-portal.eu/

Jelena Stanojčić | Nikad više


Slijedila sam svoj put krčeći životne staze.
Roditeljski dom bio je mjesto mira i spokoja.
Za doći tamo nije mi trebao ni  poziv ni poruka  ni njuh.
Išla sam nošena vjetrom ljubavi.
Čekala me majka, raširenih ruku i puna dobrote.
Njoj sam uvijek  bila dobro došla. 

Nje više nema.

Nema više sunca koje sija kroz guste oblake. 
Nema više obale na kojoj odmaram umorne dane.
Nema više mjesta koje je toplo i meko.
Roditeljski dom je prazan i pust.
U njemu boravi još samo tišina, 
Hladno je kad kročim i usred ljeta.

Nikad više takve opuštenosti i spokoja.
Nigdje,  kao u roditeljskom domu.
Tuga me pritišće i opipljiva je poput suze
Što klizi niz moje lice u šapat pretočena¬:
Nikad više, nikad više...

utorak, 20. veljače 2018.

Objavljen Natječaj za poeziju CeKaPe-a


vrijeme: 19.02.2018.
prijava: 19.03.2018.

Natječaj za poeziju Centra za kreativno pisanje otvoren je od 19. veljače do 19. ožujka 2018. godine. 

Centar za kreativno pisanje u suradnji s Goranovim proljećem, Gradskom knjižnicom Rijeka i hotelom Balatura raspisuje Natječaj za poeziju.

Tema je slobodna, a svrha je natječaja promovirati pjesništvo i pružiti priliku mladim neafirmiranim autorima da se nastave baviti pisanjem poezije i dobiju potrebnu mentorsku potporu i javni prostor za književno djelovanje.

Natječaj je otvoren od 19. veljače do 19. ožujka 2018. godine. Pobjednici natječaja bit će objavljeni na službenoj stranici organizatora 3. travnja 2018.

Žiri čine Sanja Baković, Željka Horvat Čeč i Miroslav Mićanović.

Pravila natječaja >>>

Manifestacija 'Dan hrvatske glagoljice' kao posveta hrvatskom jeziku i pismenosti


'Dan hrvatske glagoljice' inicijativa je Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje u suradnji s Hrvatskom akademijom znanosti i umjetnosti, Maticom hrvatskom, Staroslavenskim institutom, Nacionalnom i sveučilišnom knjižnicom u Zagrebu i Društvom prijatelja glagoljice, a bit će inauguriran u četvrtak 22. veljače.

Nena Miljanović | Bela laž


Devet heruvima belu pesmu peva
Oproštajnu odu po notama neba
Za poslednju moju ljubav hor
Stihom žene iživljene uzvišeni ton
Nežno i stidljivo

Andreja Malta | Vanilla sky













Za stolom sjedimo
Bellin mačić Jan
i ja.
Zapravo, on ne sjedi
nego leži na stolu
iako mu je to
strogo zabranjeno
danas mu iznimno
dopuštam sve...

Natječaj za pjesme na čakavštini – Verši na šterni


vrijeme: 19.02.2018.
prijava: 07.03.2018.

Gradska knjižnica Poreč raspisuje natječaj za pjesme na čakavštini – Verši na šterni. Pozivaju se autori da pošalju svoje nove, neobjavljene pjesme na čakavštini (najviše tri), najkasnije do 7. ožujka 2018. godine.

Pjesmama treba priložiti ispunjeni prijavni obrazac kojega se može preuzeti na mrežnoj stranici Gradske knjižnice Poreč: http://www.knjiznicaporec.hr/prva.aspx?stranica=11050&jezik=CRO

Radove, uz prijavni obrazac, treba dostaviti u elektroničkom obliku na gradska@knjiznicaporec.hr.

Autori odabranih pjesama sudjeluju na XXV. susretu čakavskih pjesnika Verši na šterni, koji će se održati u subotu, 9. lipnja 2018. godine u Vižinadi.


Izvor:Culturnet.hr

Dan materinskoga jezika 2018.: 'Tuđe i naše', razgovor


vrijeme: 21.02.2018.
mjesto: Knjižnica i čitaonica Bogdana Ogrizovića u Zagrebu

Povodom Dana materinskoga jezika Hrvatski P.E.N. organizira razgovor 'Tuđe i naše', u srijedu 21. veljače u 16 sati, u Knjižnici i čitaonici Bogdana Ogrizovića u Zagrebu.

Mjesečni raspored Male scene i Zmajevog gnijezda za ožujak 2018.


https://3.bp.blogspot.com/-C7mX5bt6Z10/WHNJfb7bwrI/AAAAAAAAC48/UxZy3biU2Sgu5Swzx7X5pTgybcbyScOjgCPcB/s320/Program%2BMala%2Bscena%2Bcopy.pngSubota, 3.3.
U 20 sati
Mark St. Germain: Posljednja Freudova seansa, redatelj: Marko Torjanac, igraju: Marko Torjanac i Franjo Dijak. Predstava kazališta Planet Art namijenjena je mladima i odraslima.

Nedjelja, 4.3.
u 11 sati
Amir Sinanović: Slikar i patuljko, redatelj: Amir Sinanović , igra: Amir Sinanović. Predstava Lutkarskog studija Kvak namijenjena je djeci od 2,5 godine naviše. PROJEKT ZMAJEVO GNIJEZDO

Ponedjeljak, 5.3.
u 9 i 11:15 sati
Svetlana Patafta: Boje duge – Priča o bojama, redateljica: Svetlana Patafta, igra: Svetlana Patafta. Predstava je namijenjena djeci od 1,5 do 6 godina. Gostovanje u vrtiću.

Srijeda, 7.3.
u 9 i 10:30 sati
Svetlana Patafta: Boje duge – Priča o bojama, redateljica: Svetlana Patafta, igra: Svetlana Patafta. Predstava je namijenjena djeci od 1,5 do 6 godina. Gostovanje u vrtiću.
u 10 sati
Tom Lycos i Stefo Nantsou: Kamenje, redatelj: Ivica Šimić, igraju: Marko Hergešić i Petar Atanasoski. Predstava je namijenjena mladima od 10 godina naviše.

Četvrtak, 8.3.
u 9 i 10:30 sati
Svetlana Patafta: Boje duge – Priča o bojama, redateljica: Svetlana Patafta, igra: Svetlana Patafta. Predstava je namijenjena djeci od 1,5 do 6 godina. Gostovanje u vrtiću.
U 10 sati
Renato Baretić, Davor Šunk i Bruno Margetić: Muka malog vuka, redateljica: Morana Dolenc, igraju: Goran Guksić, Lucija Barišić i Šiško Horvat Majcan. Predstava je namijenjena djeci od 5 godina naviše i cijeloj obitelji.

Petak, 9.3.
u 9:30 sati
Svetlana Patafta: Boje duge – Priča o bojama, redateljica: Svetlana Patafta, igra: Svetlana Patafta. Predstava je namijenjena djeci od 1,5 do 6 godina. Gostovanje u vrtiću.
U 18 sati
Jelena Vukmirica Makovičić i Marko Makovičić: Priča o vodi, redateljica: Jelena Vukmirica Makovičić, igra: Marko Makovičić. Predstava je namijenjena djeci od 1,5 do 5 godina.
U 20 sati
Willy Russell: Ritina škola, redatelj: Marko Torjanac, igraju: Marko Torjanac i Nataša Janjić. Predstava kazališta Planet Art namijenjena je mladima i odraslima.

Subota, 10.3.
u 10 i 11:30 sati
Jelena Vukmirica Makovičić i Marko Makovičić: Priča o vodi, redateljica: Jelena Vukmirica Makovičić, igra: Marko Makovičić. Predstava je namijenjena djeci od 1,5 do 5 godina.
u 17 sati
Ivica Šimić: Priča o kotaču, redatelji: Ivica Šimić i Ivana Peroš, igra: Svetlana Patafta. Predstava je namijenjena djeci od 1,5 do 5 godina.

Nedjelja, 11.3.
u 11 sati
Ivana Pokrivka Sinanović: U proljeće kad potok poteče – Priča o mladuncima, redateljica: Ivana Pokrivka Sinanović, igraju: Martin Ladika i Suzana Kovačević/Elena Brumini. Predstava Lutkarskog studija Kvak namijenjena je djeci uzrasta 2+. PROJEKT ZMAJEVO GNIJEZDO

Ponedjeljak, 12.3.
u 9:30 sati
Kristina Gavran: Priča o VELIKOM i malom, redateljica Svetlana Patafta, igra: Svetlana Patafta. Predstava je namijenjena djeci od 1,5 do 5 godina. Gostovanje u vrtiću.

Utorak, 13.3.
u 9 sati
Jelena Vukmirica Makovičić i Marko Makovičić: Priča o vodi, redateljica: Jelena Vukmirica Makovičić, igra: Marko Makovičić. Predstava je namijenjena djeci od 1,5 do 5 godina. Gostovanje u vrtiću.
u 9:15 i 10:30 sati
Ivica Šimić: Priča o svjetlu, redatelj: Ivica Šimić, igra: Danijel Radečić. Za djecu od 1,5 do 5 godina. Gostovanje u vrtiću.
u 9:30 sati
Kristina Gavran: Priča o VELIKOM i malom, redateljica Svetlana Patafta, igra: Svetlana Patafta. Predstava je namijenjena djeci od 1,5 do 5 godina.

Srijeda, 14.3.
u 9 sati
Jelena Vukmirica Makovičić i Marko Makovičić: Priča o vodi, redateljica: Jelena Vukmirica Makovičić, igra: Marko Makovičić. Predstava je namijenjena djeci od 1,5 do 5 godina. Gostovanje u vrtiću.
u 9 i 11 sati
Ivica Šimić: Priča o kotaču, redatelji: Ivica Šimić i Ivana Peroš, igra: Svetlana Patafta. Predstava je namijenjena djeci od 1,5 do 5 godina. Gostovanje u vrtiću.
u 9:15 i 10:30 sati
Ivica Šimić: Priča o svjetlu, redatelj: Ivica Šimić, igra: Danijel Radečić. Za djecu od 1,5 do 5 godina. Gostovanje u vrtiću.
u 10 sati
Tom Lycos i Stefo Nantsou: Kamenje, redatelj: Ivica Šimić, igraju: Marko Hergešić i Petar Atanasoski. Predstava je namijenjena mladima od 10 godina naviše.

Četvrtak, 15.3.
u 9 i 11 sati
Ivica Šimić: Priča o svjetlu, redatelj: Ivica Šimić, igra: Danijel Radečić. Za djecu od 1,5 do 5 godina.
U 10:45 sati
Nina Horvat: #generacija, redateljica: Tina Hofman, igraju: Nikolina Ljuboja i Ivan Bošnjak,. Predstava Teatra Tirena namijenjena je djeci i mladima od 13 do 16 godina.

Petak, 16.3.
u 9:30 sati
Svetlana Patafta: Boje duge – Priča o bojama, redateljica: Svetlana Patafta, igra: Svetlana Patafta. Predstava je namijenjena djeci od 1,5 do 6 godina. Gostovanje u vrtiću.
U 20 sati
Roger Rueff: Velika Zvjerka, redateljica: Slavica Knežević, igraju: Slavko Juraga, Marko Torjanac i Luka Dragić. Predstava kazališta Planet Art namijenjena je mladima (14+) i odraslima.

Subota, 17.3.
u 10 i 11:30 sati
Svetlana Patafta: Boje duge – Priča o bojama, redateljica: Svetlana Patafta, igra: Svetlana Patafta. Predstava je namijenjena djeci od 1,5 do 6 godina.
17 sati
Kristina Gavran: Priča o VELIKOM i malom, redateljica Svetlana Patafta, igra: Svetlana Patafta. Predstava je namijenjena djeci od 1,5 do 5 godina.
U 20 sati
Lee Delong: Klaunski Cabaret, redateljica: Lee Delong, igraju: Nikolina Majdak, Sanja Drakulić, Davorka Horvat, Iva Peter-Dragan, Nino Dabac, Zoran Vukić, Dražen Šivak, predstava Triko Cirkus Teatra namijenjena je mladima (14+) i odraslima.

Nedjelja, 18.3.
u 11 sati
Mihaela Sirotnjak Železnik: Ključarica, redateljica: Mihaela Sirotnjak Železnik, igra: Mihaela Sirotnjak Železnik. Predstava Teatra Oz namijenjena je djeci od 3 godine naviše.

Ponedjeljak, 19.3.
u 10 sati
Silvija Šesto: Debela, redateljica: Snježana Banović, igraju: Lukrecija Tudor, Anja Matković, Luka Juričić i Petar Atanasoski. Predstava je namijenjena mladima od 9 godina naviše.

Utorak, 20.3. – SVJETSKI DAN KAZAIŠTA ZA DJECU I MLADE
u 9:30, 11 i 18 sati
Dina Vukelić i Nina Horvat: pazi.mazi.voli., redateljica: Nora Krstulović, igraju: Vanja Ćirić, Aleksandra Demše i Davor Kovač. Predstava je namijenjena cijeloj obitelji (5+). Gostovanje u Istarskom narodnom kazalištu u Puli.
u 14 sati
Dubravko Jelačić Bužimski: Sportski život letećeg Martina, redatelj: Ivica Šimić, igraju: Borna Galinović, Mirel Huskić, Paško Vukasović i Dubravka Lelas. Predstava je namijenjena mladima od 10 godina naviše.

Srijeda, 21.3. – SVJETSKI DAN LUTKARSTVA
u 10 sati
Renato Baretić, Davor Šunk i Bruno Margetić: Muka malog vuka, redateljica: Morana Dolenc, igraju: Goran Guksić, Lucija Barišić i Šiško Horvat Majcan. Predstava je namijenjena djeci od 5 godina naviše i cijeloj obitelji.

Subota, 24.3.
u 10 i 11:30 sati
Ivica Šimić: Priča o svjetlu, redatelj: Ivica Šimić, igra: Danijel Radečić. Za djecu od 1,5 do 5 godina. 

Nedjelja, 25.3.
U 11 sati
Amir Sinanović: Priča iz ježeve šume, redateljica: Ivana Pokrivka Sinanović i Amir Sinanović, igraju: Ivana Pokrivka Sinanović i Amir Sinanović. Predstava Lutkarskog studija Kvak namijenjena je djeci od 2 do 10 godina. PROJEKT ZMAJEVO GNIJEZDO

Utorak, 27.3. – SVJETSKI DAN KAZALIŠTA
u 14 sati
Tom Lycos i Stefo Nantsou: Kamenje, redatelj: Ivica Šimić, igraju: Marko Hergešić i Petar Atanasoski. Predstava je namijenjena mladima od 10 godina naviše.