Milan Drašković | Sonet za dolinu

Paziš dok putuješ, pitajuć’ se iznova
kakve sve tajne kriju nepoznati predeli,
brojiš ožiljke koji su mladoj duši naneli,
lutajući dok tražiš Dolinu tvojih snova.

Dolinu skritih šuma i vijugavih voda,
s povetarcem blagim kraj skrivena izvora,
raskrsnicu vetra i prijatnih razgovora,
mesto za koje možeš reći: ,,Tu je Sloboda!“

Možda usledi otkrovenje nad obzorom,
onda kad budeš suočen s lekovitom suzom,
možda je ona prava – dolina zvana Ljubav...

Ne misli na sivu izmaglicu i zaborav.
Veruj, sve je moguće u maštovitom svetu –
jednog dana Dolina osvanu u sonetu!

Zorica Antulov | Šum

Dolazi
odakle ne pristiže ništa.
Iz neonskog svjetla zarobljene tišine
svitanja
ugašenog
u lampi neugašenoj.
U noći prerano usnuloj
i jutru prekasno svanulom.
Ljetnom.
Bez tebe.
Odsad pa zauvijek.

Šum traži poznati glas.
Gdje je?
Taj glas
što je svoj odjek davao tami.
Tu jedinu stvarnost
upitne stvarnosti noći.
Gdje je?
Zarobljen nad posteljom,
u neonskoj svjetiljci neugašenoj,
lelujavoj?

Onoj koja nije Aladinova,
Onoj koja želje samo pamti
i dane samo čuva…
Koja ne ispunjava ništa.
I koja se pita je li zaista postojao
I je li zaista bio stvaran
taj glas.
Sada kad je ostao samo šum
koji dolazi iz bespuća noćnih
što buncaju…
Neosvijetljeni i neodspavani.
I ne prihvaćaju da više ne postojiš.

Zorika Pavlović Davidovich | Vesna Štulić: Grožđane snohvatice

"Ex alto omnia" (lat. "S visina sve") Let kroz snove i slobodan pad, kao jedini čin slobode

Novu knjigu poetese Vesne Štulić možemo čitati i kao nastavak njenih prethodnih zbirki poezije, s tim da ovaj put pravi pomak od klasične poezije ka filo-poetskoj prozi. Knjiga Grožđane snohvatice podijeljena je na tri dijela; Faustov otok, Rajski otok i Otok ljubavi. Vesnino pisanje, neodvojivo od mora i obala, odiše čulima sveukupne životnosti, iskazanoj kroz smjelu (samo) refleksiju. Vesnina poetika ocrtava jedno vrijeme, kroz vremena koja su prošla i koja dolaze kroz arhetipske slike koje se prepliću u svakome od nas, kao datost ili sudbina ili volja Svevišnjeg. Odvažna u svojim razmišljanjima, Vesna slojevito konstruira katkad pjesme u prozi, katkad crtice, hvatajući snove vrhom olovke. Budući da se svi podnaslovi odnose na kolokvijalno nazive za otok Prvić, možemo ovu knjigu promatrati i kao Vesnin svojevrsni omaž otoku Prviću ili kao evokaciju priče bez kraja o jednom životu koji može biti bilo čiji, njen, moj, a sve to u složenom obliku crtica, prikaza, doživljaja kako unutarnje percepcije tako i okom budnog promatrača.

Bilosnić u World Anthology 24

U Iaşi, u Rumunjskoj, u Biblioteci Universalis contemporary literary horizon collections, tijekom travnja ove godine objavljena je svjetska pjesnička antologija  Anthologie mondiale 24 / World Anthology 24 /  Antologie Mnodiala 24, u kojoj su se našle i pjesme hrvatskog pjesnika Tomislava Marijana Bilosnića.  

Bilosnić je u ovoj svjetskoj antologiji zastupljen s dvanaest pjesama iz ciklusa Tigar u Salamanci, knjige koja je početkom godine tiskana u hrvatskom izdanju, a uskoro se očekuje i njezino objavljivanje  u Rumunjskoj. 

Na punih devet stranica antologije objavljene su Bilosnićeve pjesme na rumunjskom, francuskom, engleskom i španjolskom jeziku, preveli su ih poznati rumunjski pjesnik, urednik biblioteke koja je objavila antologiju Daniel Dragomirescu, francuska pjesnikinja, urednica svjetske antologije Noëlle Arnoult, iz Diona u Francuskoj, te Pablo Bilosnić i Željka Lovrenčić, koji potpisuju engleski i španjolski prijevod. 

U Anthologie mondiale 24 / World Anthology 24 /  Antologie Mnodiala 24, zastupljena su dvadeset i četiri pjesnika iz Europe, Afrike, Sjeverne i Južne Amerike, među kojima se našao i hrvatski pjesnik Tomislav Marijan Bilosnić. Kao što je rečeno, urednici ovog izdanja su rumunjski književnik Daniel Dragomirescu i francuska pjesnikinja Noëlle Arnoult, a Bilosnić je višekratno do sada zastupljen u ovim izborima i izdanjima. 

Gordan Struić | Puštam notama da te grle

Tebi prisne riječi moje
možda nikad neće stići.
Tebi, čije nosim boje,
možda nikad neću prići.

Sve što želim tiho reći,
sve te misli što mi hrle,
notama će ti poteći,
puštam njima da te grle.

ARS ORGANI SISCIAE | 18. međunarodni orguljaški festival

Od 5. do 12. svibnja na dvije lokacije u Zagrebu, kao i u Martinskoj Vesi, Voloderu, Hrvatskoj Kostajnici i u Sisku održat će se festival koji oduševljava vrsnim glazbenicima, atraktivnim programima i kombinacijama orgulja sa drugim instrumentima, a ulaz na sve je slobodan.

Bogati festivalski program Hrvatske udruge Ars Organi Sisciae, koji će se ove godine protegnuti od početka svibnja sve do kraja rujna, najavljuje četiri festivala koji se održavaju na području čak sedam županija s ciljem promidžbe vrijedne kulturne i sakralne baštine te prirodnih ljepota i raznolikosti. Tradicionalno, festivalsku sezonu otvara Međunarodni orguljaški festival Ars Organi Sisciae, prvi projekt Udruge koji već 18 godina producira muzikologinja Valentina Badanjak Pintarić.

Ovogodišnje izdanje Međunarodnog orguljaškog festivala Ars Organi Sisciae održat će se od 5. do 12. svibnja u Zagrebu, Martinskoj Vesi, Voloderu, Hrvatskoj Kostajnici i u Sisku. Punoljetni festival prvi puta gostuje u Zagrebu koncertom otvorenja u Župnoj crkvi sv. Marka Evanđelista 5. svibnja u 19.30 sati uz sjajni Oratorijski zbor Cantores sancti Marci pod ravnanjem Jurice Petra Petrača i uz orguljaša Pavla Mašića.

Milan Pišković | Knjiga sjećanja na znane i poznate ljude!

Mladen Pavković objavio je novu knjigu!

Ovog puta riječ je o knjizi s niza fotografija, s poznatim i značajnim ličnosti, od književnosti, likovne umjetnosti, sporta, glazbe, političara, gospodarstvenika pa sve do Junaka Domovinskog rata, s kojima se družio, surađivao, prijateljevao…

- „Veoma je teško pretvoriti moje cjelokupno djelovanje u neku priču ili roman. Kroz fotografije s meni dragim ljudima, od kojih mnogih nažalost i više nema među nama, sve se činilo lakšim. Ideju za ovu i ovakvu knjigu dobio sam od jednog svjetski poznatog nogometnog trenera, koji je sam napravio nešto slično. On se zove Jose Mourinho. U predgovoru svoje knjige uz ostalo je naglasio:

„Postoji toliko mnogo knjiga koje su napisali ljudi koji me uopće ne poznaju, toliko mnogo knjiga punih netočnih komentara, toliko mnogo knjiga dalekih od onoga što mislim, što osjećam i tko sam….“

Nešto slično, ali daleko od Mourinha, i svestrani hrvatski novinar, publicist, književnik, fotograf, humanitarac, nakladnik, a prije svega „branitelj braniteljskih prava“, također je doživio, što naposljetku mogu potvrditi svi koji ga imalo poznaju, da ga ljudi znaju, a – ne znaju!

„Biti barem malo u društvu ovih velikana, prijatelja i suradnika meni je ostalo duboko u sjećanju, tim prije što sam od svakog od njih saznao nešto novo, a ako ništa drugo istinski put kojim su se na svoj način popeli prema vrhu“ - kazao je.

Ovo je njegova prva takva knjiga, (u nakladi Tiskare „Rihtarić“), jer ni izdaleka ovdje nisu stali svi oni koje je i putem fotografija namjeravao predstaviti – da se ne zaborave, kako on često voli reći, ali i napisati u svojim mnogobrojnim tekstovima i komentarima.

Nikola Šimić Tonin | Facebook prijatelj

Nije ni slutila što će joj se dogoditi. Samohrana majka guta suze dok govori. Često ostaje bez riječi, jecajući:

- Muškarac vam pošalje zahtjev za prijateljstvo. Ne poznajete ga, ali izgleda zanimljivo na profilnoj slici, pa ga prihvatite za prijatelja. Dopisujete se. Ljubazan je. Obasipa vas komplimentima. Udvara se. Želi ozbiljnu vezu. Doći će iz Zagreba u Zadar. Studirao je u Zadru. Šalje vam poklone… Upoznao je i kaže „zavolio Milenu kao da je njegovo dijete“. Preko video linka smo se često vidjeli i čuli. Slala mu je poljupce.

Bio je prvi dan škole mojoj kćeri. Izgleda tako slatko u novoj odjeći koju joj je kupio i poslao, da sam je jednostavno morala fotografirati i postavite fotografiju na Facebook kako bi je vidjeli svi naši prijatelji i obitelj. Njemu sam prvome poslala slike…

Uzbuđena od komentara: “Ne mogu vjerovati kako je porasla. Vrijeme leti“… Ja sam jedna ponosna majka… U međuvremenu, „Petar“ facebook prijatelj tu sliku moje kćeri u njenoj slatkoj novoj odjeći šalje na 60 adresa diljem svijeta uz komentar – “Djevojčica. Godina 7. Smeđa kosa. Crne oči. 15.000 eura. ”…

Milan Drašković | Sonet za Midori

Romantično vreme iz setnih studentskih dana,
kada je ne prepoznaje pri novoj frizuri,
momku se ona čini prolećem obasjana,
devojčin znak je zeleno – zove se Midori.

Nedelja i poseta Knjižari Kobajaši,
sjajno spravljeno jelo znanog Kansai stila,
ne gledaju u nebo dok šetaju na kiši,
poljubac sred terase ispraćen pesmom ,,Bitlsa“.

Tramvajem kroz predgrađe, gle! požar u susedstvu,
s dolaskom jeseni iskrsnu nova pitanja,
trag nerazumevanja ne smeta prijateljstvu.

Neki drugi problemi – dva meseca ćutanja.
Ništa nije isto u izokrenutom svetu,
Vatanabe doziva Midori u sonetu!

Senka Bradarić | Žena

Njena su suncem umivena jutra
Prolazeće jučer dolazeće sutra
Prkosi nevoljama
U spokoj ne bježi
Istini i pravdi uvijek teži.
U slabosti jakost skupi
Ona je leptir na svijetlu
Nije moljac u tamnoj rupi.
Korijenje pušta da raste duboko
Širi krila ko ptica sokol
Na svoju sjenu ne spušta oko
Gleda u svijetlo  uvijek visoko.
Ne skriva se pod plaštem noći
Ne treperi poput lista
Ponosno korača po svijetlu dana
Sa oba obraza čista.
Voli i mrzi, mazi i mrvi
Snažna i hrabra  jaka k'o stijena
Krhka i nježna
Jednostavno
Ona je ŽENA

libertybell | Pismo Mileni

libertybell (Zvonka Obajdin) Foto: Marina Uzelac

Ćao Milena,
utorak je,
već je dosta kasno, prošla je ponoć, i zapravo je srijeda.
Vidiš, dani imaju imena,
da uvijek znamo koji je,
ali noći ne.

Noć se prostire do obzora
kao pučina
i baš kao ona je naizgled mirna kad se gleda iz daljine
i puna čudnih riba ispod površine
koje hvatam na svjetlost ekrana,
a možda bolje ne.

Hej, Milena, nedostaješ...
Par ukradenih rečenica u kojima vidim sebe.
Milena, razumiješ da mi više znače riječi nego ono o čemu govore.

Noć se prostire do obzora,
kao pustinja,
i jednako tako je naizgled mirna kad se gleda iz daljine,
al' njome trče male lisice i gmižu zmije
i cvate kaktus
jednom u sto godina.

Milena, pobjeđuješ s par ukradenih rečenica u kojima vidim sebe,
Milena, jer razumiješ, da ne mogu osjećati
ono što ne mogu napisati.

Noć se prostire do obzora
kao pustinja
i, baš kao i ona, naizgled je mrtva kad se gleda iz daljine,
al' njome trče male lisice i gmižu zmije,
i cvate kaktus

jednom u sto godina.

Ivana Julius | Moja junakinja Jelena osvaja publiku svojom ženskom snagom, tihom ali moćnom

Razgovor pripremila i vodila: Sandra Pocrnić Mlakar

 

Romanom u „Vrtlogu vremena“ Ivana Julius privukla je pažnju kao autorica koja se bavi poviješću i legendama koje su snažno prisutne u našoj svakodnevnici, iako se o njima ne govori često. Glavna junakinja romana je 20-godišnja Jelena koja kroz vremenski procijep u Kraljičinu zdencu dospijeva u 15. stoljeće na dvorac Barbare Celjske, poznate kao Crna kraljica gdje stječe prijatelje i neprijatelje, a otkriva i nepoznate osjećaje.

Roman „U vrtlogu vremena“ Ivane Julius s pohvalama su dočekali blogeri i kolege pisci, što je mladu spisateljicu ohrabrilo na nove avanture. Nakon prvog romana najavljuje nastavke i trilogiju o dvorcu Medvedgrad, na kojem je vladala Crna kraljica, a ima i osebujan marketinški pristup – na promocijama se pojavljuje u povijesnom kostimu, a za čitatelje priređuje izlete na Medvedgrad i obilaske povijesnih lokacija na kojima se odvija njezin roman. Nakon Medvedgrada autorica razmišlja o još nekim lokacijama koje su bile pozornica velikih povijesnih priča. Legende o kojima piše Ivana Julius imaju i turistički potencijal jer povijest je neiscrpno vrelo priča, a nakon Zagreba, autorica se namjerava pozabaviti se još nekim povijesnim lokacijama koje su također bile pozornice slavnih legendi ili velikih ljubavi.

Milan Drašković | Sonet za Petera

Ko je on, Peter Handke – pisac brojnih romana,
drama, zbirki pesama? Selidbe, putovanja,
radost kroz pisanje uz nostalgična sećanja –
moravska noć i Aranhuez iz lepih dana.

Kroz maglu uspomena – internat, stršljenovi,
kovitlac u kosi kad započne s lutanjima:
most Mirabo, Sena, Pariz... grad nad gradovima.
Misli o domovini, o rastancima snovi.

Uz san pod Suncem, prati ga i pesma detinjstva.
Potom, opsesivni opisi straha: golmana
od penala, od ništavila dugi rastanak.

Ljubav mu je čudna. Ne žuri u prijateljstva.
Razmišlja o sreći i kući spori povratak.
,,Nemam tajni“, izjavljuje za kraj. ,,Ja sam tajna.“

Branka Blažinčić | Prevara

moje tijelo me vara
naočigled
jutrom već šalje bol
na razne lokacije
ne poštujući moje želje
za radošću
omeđeno godinama
ne želi voljeti
djevojku u meni
rasipa nekad gustu kosu
posvuda
zglobove ugađa na škripanje
čak mu ni lice nije sveto
obožava apstrakcije
i kako se oduprijeti toj agresiji
nego otići
na cvjetnu livadu
i smijati se,smijati
iz dubine duše i srca
ili
uz huk morskih valova
natjecati se
s kliktajima galebova

Milan Drašković | Sonet za sjaj u travi

Nestaće jedno leto, nestaće neki snovi,
ukršteni putevi kad strasti oslobode,
odjeknu iz prošlosti Vordsvortovi stihovi,
krik zarobljen u nama i želja da se ode.

Razmišljanje o sreći, ponos i predrasude,
tajne kad se prepletu istina sve pokvari,
ishitrene odluke posledica prinude,
onakve kakve jesu da se prihvate stvari.

Sudbonosni susreti, ljubav i očajanje,
anksiozna devojka kojoj treba pomoći,
celov kraj vodopada u ozvezdanoj noći.

Nestaju neki snovi, ostaje nam sećanje.
Dok traje putovanje ka poslednjoj obali,
gledamo ,,Sjaj u travi“, Vorena i Natali.

Ispovijed jedne čitateljice

 

O romanu Josipa Čekolja "Hahari na dnu mulja"

(ilustracije Dominik Vuković; Zagreb: Mala zvona, 2022.)

Piše: Mirjana Mrkela 

Odakle je moj prijatelj Josip Čekolj

Pročitala sam Josipov roman "Hahari na dnu mulja". Zatim sam mu rekla:

— Dakle, priča iz malog mista. Dobra je.

— Kakvog malog mista, pobogu!? — zaprepastio se moj prijatelj Josip — Pa nisam ti ja iz Dalmacije niti bih ikad...

— Da, da. — prekinula sam ga jer uvijek želim dokazati da sam u pravu — Nije Dalmacija, ali jest malo mjesto, svi se poznaju. Šipražje, postoji li to uopće?

Branka Blažinčić | Spasi me

drži me
jako,najjače
stisni me
strasno
najstrasnije
ljubi me
nježno
najnježnije
da ne potonem
da ne nestanem
spasi me

Aleksandra Načinović | Sama u kazalištu

Nečujne cipele (ne volim lupanje potpetica)
Crni smoking i čipkasti korzet
Svježa od frizera
Crveni ruž na bijeloj koži
Lijepa sebi koračam poput mačke
Mramornim stepenicama
Mirna i jasna udobno sjedam
U plišanu fotelju
Ovaj put neću zaspati jer ne putujem ravno
Iz noćne smjene na aerodrom
Pretpremijera Don Giovannija a ti hrčeš, kažeš
Na povratku si žvakao kaugumu
I više se nismo sreli.

Jelena Hrvoj | Vlati trave

Ilustracija: Jelena Hrvoj

Dogodilo se to prvog dana škole. Bilo je burno, opasno, emotivno. Barem je tako Ela mislila. Još je jecala kad je majka parkirala automobil ispred škole i ukrcala ju na stražnje sjedalo. Onako podbuhla, crvena lica i zamagljenih očiju, rekla je mami da se posvađala s jednom jako gvupom djevojčicom. Majka se kao i svaki puta nasmijala na njezinu govornu manu, pogladila je po crvenkastoj kosici i prstom dotakla tu jednu pjegu povrh Elina nosa. Kad se ni drugog dana maleno djevojče nije smirilo, majka je otišla do vrta, ubrala vlat trave i predala joj uz riječi: 

 

 „Želiš li čuvati ovu vlat  u novčaniku ili ćemo ju spaliti? Ma što odlučila, mama će te voljeti." Imati tajnu, nešto što će samo ona i mama znati bilo je sve što je Elu tada zanimalo, pa su je na djevojčičin zahtjev zajedno spremile u malen plastičan omot i zagurale u novčanik s dezenom patkica. 

Bilo je Eli jedanaest godina kad je prvi puta stigla kući razočarana jer je dobila jedinicu. Povijest joj nije ležala ma koliko se trudila naštrebati sve na pamet. Te je večeri majka izašla na dvorište, razgrnula snijeg i ubrala vlat trave. Do tog je trena Ela promijenila nekoliko novčanika, ali male vlati sasušene trave uvijek je premještala i dodavala nove, svaki puta sve manje promišljajući o njihovom značenju. 

Irena Ivetić | Narastao si do zvijezda

Narastao si
do zvijezda,
a nisi prestao vjerovati
u bajke.

Godine su urezale
svoje putove
na tvome čelu.
Gledam ih
i prepoznajem:
mnogi od njih imaju
okus mojih suza
i gorčinu mojih
nepromišljenih riječi.

Narastao si do zvijezda,
ali oči su ti i dalje
ljudski tople.
Gledam ih
i vidim:
one još uvijek sjaje
poput mojih
neispunjenih
i ispunjenih želja.

Narastao si do zvijezda,
ali tvoj glas
još dopire do mene.
Slušam ga
i čujem u njemu
zvuk svoga smijeha
i tišinu svoje tuge.

Narastao si do zvijezda,
a ne sramiš se
dotaknuti zemlju.
Gledam tvoje ruke,
koje zarađuju
kruh naš svagdašnji,
i sjećam se:
pišeš prstom po snijegu
i smiješ se…
Koliko smo
od te davne sreće
uspjeli sačuvati?...

Narastao si do zvijezda,
a nisi prestao voljeti
šumu,
rijeku,
kamen.
Mene.
Ovakvu kakva jesam.

Narastao si
do zvijezda,
a nisi ih prestao tražiti
u mojim očima.
Čak i onda
kad pomislim
da su zauvijek ugasle,
ti ih uporno tražiš
i uvijek pronađeš.
Narastao si do zvijezda,
a i dalje ih tražiš
baš u mojim očima.
I zato te volim.


Požega, jesen – zima 2003.

Željko Bilankov | Snaga želja

Voljeti nekog više od svega,
istinski za to živjeti vrijedi
jer moje su želje iznad ega
i svaka jedino ljubav slijedi.

Jesu li želje tek puste sanje
il' vapaji koje srce mi šalje?
Ja trebam nju, to milo janje
i biti sretan da mogu dalje.

A ona trči poput djevojčice,
proplancima ljubavi naše,
ta žena s licem bogorodice
i gle, osmijehom mi maše.

Štropot kapi plača nebeskog
odzvanja sjetom duše moje.
Da zagrlim bilo srca njenog
želje u meni sve više se roje.

Želje su jedno, a zbilja drugo,
ipak vjerujem, bit će ovako:
Dobro jutro srećo, adio tugo!
kad iskreno voliš toliko jako.

Milan Drašković | Sonet za Merilin

Prelepa filmska zvezda umorna od života.
Imaj milosti, vreme, za to nesrećno biće.
Dom od finog drveta, dodir plavog somota,
pred radoznalim okom tajnu svoju sakriće.

Džungla na asfaltu i celuloidni snovi.
Pametna a ranjiva, okružena lažima,
godine vernosti i Nijagare slapovi –
množe se iskušenja pod ljutim vetrovima.

Obožavana od svih a opet tako sama.
I dok muškarci, zna se, vole takve plavuše,
njeni plišani snovi neumitno se ruše.

Opasno je voleti čoveka kad ima moć.
Help me, please! Očajnički poziv za pomoć,
u violentnoj noći dok nadolazi tama.

Aleksandra Načinović | Ruž na dentijeri

Koža, čipka od soli
Stisnuta usta, mlohava bedra
Vrat naboran
Ponekad hodam pogrbljeno
Govorim si pred ogledalom
Mogla si spasiti ptice u nekom azilu
Mogla si peći kolače u nekom vrtiću
Kao B.B. hraniti tuljane
Umjesto
Djevojci u parku dijeliti savjete
Zbunjeno listati jučerašnje novine
Provjeravati je li iskopčano glačalo
I nadati se da ruž nije prešao na dentijeru
Kad otvaram vrata da očitaju struju
Na brojilu.

Milan Zagorac | Sonja Smolec: Povedi me kući

Budi uz mene

Na temelju priloženog romana "Povedi me kući" Sonje Smolec je zaista lijepo ispripovijedana prava pustolovina, dana iz perspektive raznih likova, uključujući i životinje, ponajprije pse i mačke. Radi se o zanimljivom romanu u prvom redu namijenjenom mlađoj publici, a donosi nam priču o glavnoj junakinji Nikolini Matas, zvanoj Nika, koja se suočava s nečim rijetkim i posebnim - izazovom razvojne topografske dezorijentacije (RTD ili DTD). S obzirom na taj problem, Nika ima poteškoća u snalaženju u prostoru. Međutim, zahvaljujući nevjerojatnoj predanosti roditelja, ali i dva posebna psa, Kikija te posebno treniranog Ronija, Nika će naučiti kako prevladati prepreke i pronaći svoje mjesto u svijetu.

Naime, Nikolinina obitelj Matas dobiva na dar bostonskog terijera Kikija nadugo nakon što se rodila Nika. Kiki postaje neizmjerno privržen obitelji, a posebno maloj Niki. Njihova povezanost i ljubav između psa i djevojčice postaju jedna od srži romana. Međutim, kako Nika treba pomoć u svom svakodnevnom životu, obitelj se odlučuje potražiti pomoć liječnika iz Kanade koji im preporučuju korištenje posebno dizajniranog kompjutorskog programa koji pomaže Niki da se snađe u prostoru i psa vodiča. U ovom slučaju, to je terapijski pas pasmine Border collie po imenu Roni. Naime, Roni je obučen da prati Niku i pomogne joj u svakodnevnim zadacima, uključujući put do škole i natrag kući. Roni i Nika stvaraju snažnu vezu i postaju prava neodvojiva ekipa.

Ana-Marija Posavec | Sonja Smolec: Povedi me kući

 Dvadeset i tri koraka dječje hrabrosti    

            U suvremenoj hrvatskoj književnosti za djecu i mlade, čitateljima, učiteljima u školama, ali i pojedinim akademskim imenima ime književnice Sonje Smolec nije nepoznanica. Književnica iz Velike Gorice u književnost se najprije upisala zbirkama priča za djecu od kojih je jedna prevedena na njemački jezik (Der Stein Hartwig, 2013.); potom romanima za djecu i mlade s jednim romanom na engleskome jeziku (The Girl with Pink Glasses, 2010.), a njezini su lirski ostvaraji također međunarodno prepoznati i priznati. Ovjenčana s nekoliko vrijednih hrvatskih i inozemnih književnih nagrada, Sonja Smolec 2023. godinu obilježava petnaestim romanom za mlade znakovitoga naslova Povedi me kući. 

            Tendencija je proznoga pisma Sonje Smolec tematiziranje neobičnih, čudnovatih, rijetkih, često i prešućenih pitanja koja dominiraju dječjim svijetom te svijetom današnjih mladih i njihovih roditelja, stoga ne čudi da se u romanu Povedi me kući autorica usmjerila problematizaciji razvoja, potreba i želja djeteta s invaliditetom, točnije – djetetom kojemu je dijagnosticiran poremećaj nesnalaženja u prostoru, poznat i kao topografska dezorijentacija (vizuospacijalna disgnozija). Protagonistica romana, djevojčica Nikolina – odmilicom zvana Nika – jedino je dijete u svom sasvim funkcionalnom i pozitivnom obiteljskom nukleusu; bistra je i živahna učenica prvoga razreda koja je, bez obzira na svoju dob, svjesna svojega problema. U pripovijedanju se ističe neizmjerna podrška roditelja te prilagodljivost obrazovnoga sustava djevojčici s poteškoćom. Iako se naizgled sve čini idiličnim, Smolec mudro gradi baš takvu priču s većinom pozitivnih likova pokušavajući u čitateljima potaknuti propitivanje svih navedenih perspektiva i odnosa u izvanknjiževnoj stvarnosti. Svako dijete s invaliditetom i posebnim potrebama ima pravo na odgovarajuću njegu, zaštitu, podršku obitelji, vršnjaka, školstva, zdravstva i u potpunosti je nepotrebno činiti razliku među djecom – na bilo koje načine, iz bilo kojih pobuda i razloga. Smolec mudro ovim tekstom indirektno postavlja pitanje – kakvo je doista stanje po tom pitanju kod nas? Posebnu ulogu u Nikinom odgoju i odrastanju imaju otac Teodor i majka Arija koji djetetovu dijagnozu u potpunosti racionalno prihvaćaju te se konzultiraju i s inozemnim liječnicima iz Kanade o liječenju i ublažavanju simptoma navedenoga poremećaja kako bi se djevojčici već u najranijoj dobi pomoglo koliko je god moguće. Iznimno važan naglasak priče leži i u Nikinom odnosu prema životinjama. Privrženost, radost, osjećaj sigurnosti, odgovornost i ljubav Nika razvija najprije prema malenom ljubimcu, psu Kikiju, što djeluje terapeutski i razvija osjećaj odgovornosti. Ipak, Kiki nije pas koji bi Niki, osim veselja igre, bio potpuna podrška u njezinom prostornom (ne)snalaženju. Za to je ipak bio potreban poseban i dresiran pas pa u obitelj Matas uskoro stiže još jedna prinova – pas imenom Roni, britanske pasmine border collie. Zaplet romana započinje kada djevojčica Nika, u Ronijevoj pratnji, kreće u prvi razred i kada jednoga dana, za vrijeme Nikina odlaska u toalet, Roni netragom nestaje. Napetost se romana održava do samoga kraja i još više povećava kroz spoznaju da su u nestanak Nikina vjernog pratitelja i četvernožnoga prijatelja, koji joj svojim vještinama i pomoći pomaže u samostalnijem funkcioniranju, zapravo upletena – druga djeca. Sonja Smolec vrlo vješto kroz pojedine odnose propituje uvriježenu činjenicu da su „sva djeca divna i krasna“ te tomu znalački pronalazi razloge, suptilno postavlja pitanja o odnosu roditelja i djece jednih prema drugima, ali i prema učiteljima i ravnateljima škola; propituje granice odgovornosti starije djece i mladih (učenika osmih razreda i srednjoškolaca), opisujući pritom njihove sudbine te objašnjavajući motive pojedinih postupaka koji im uvelike mogu odrediti daljnji život. Velik dio romana Sonja Smolec podredila je i vrlo zanimljivom pripovjednom postupku koji uključuje razmišljanje životinja, njihovo komuniciranje i međusobne odnose. Iako se možda na prvi pogled takav pripovijedni modus čini skliskim terenom, zapravo ovakvim hrabrim pothvatom Smolec pokušava uroniti u razmišljanje pasa i mačaka te tako potaknuti mlade čitatelje na suživljavanje s različitim životinjskim sudbinama, vješto i svjesno budeći suosjećanje i empatiju prema drugim živim bićima, ali i propitujući odgovornost ljudi za to. Tko može ostati ravnodušan nad sudbinom otetoga Ronija ili temperamentne crne mačke koja mu, iz samo njoj znanih razloga, nakon otmice odlučuje na svoj način pomoći?

            Motiv potrage za Ronijem, osim policajaca koji naporno rade kako bi pronašli otuđenoga dresiranoga psa – čija je vrijednost u novcu enormna – nadalje razvijaju i upotpunjuju Teodor i Nika, u pratnji razigranoga Kikika. Upravo se potraga za Ronijem otkriva kao važan element za osamostaljivanje djevojčice Nike i oslobađanje straha od nepoznatoga prostora. Vješta s brojkama, dvadeset i tri koraka samostalnoga hoda, bez roditelja na vidiku za vrijeme potrage blizu slavonskoga sela za djevojčicu predstavljaju velike pomake kojih i sama postaje svjesna zaronivši u ponosne oči svojega oca.

            Povedi me kući ima intenciju biti roman s vrlo jasnom odgojnom tendencijom koja se ne tiče samo djece i mladih, već i nas odraslih. To je vidljivo iz naglašenih poruka održavanja i poticanja veće humanosti – o nužnosti pomaganja, shvaćanja, prihvaćanja drukčijih od sebe, priznavanja vlastite pogreške te istinskoga pokajanja – na visokoj su razini u romanu i ostvarene su u slikovitim narativnim sekvencama te jednostavnim rečenicama koje izazivaju napetost i održavaju dinamiku naracije, ne opterećujući mladoga čitatelja. Dijalozi su u romanu promišljeni i prilagođeni kako likovima, tako i čitateljima, što je iznimno važno za uzrast recipijenata ovoga književnoga teksta. Naglasiti nam je ponovno važnost isticanja temeljnih ljudskih vrijednosti u ovome romanu koje je, u današnje vrijeme, veoma važno neprestano ponavljati da djeca, zajedno s odraslima, ne izgube kompas za postajanje dobrim i kvalitetnim ljudima koji svojim djelovanjem i sviješću ovaj ubrzani svijet čine boljim mjestom.

            Je li Nika pronašla svojega prijatelja Ronija i jesu li počinitelji uhvaćeni te za svoje nedjelo kažnjeni – u ovome će tekstu recenzije, napisanom prema pročitanom dijelu autoričina teksta, ipak zasad ostati neodgovoreno i otvoreno pitanje. Nadati nam se, kao aktivnim i pozornim čitateljima, da će Smolec roman ovjenčati sretnim završetkom te da će netko nekoga ipak povesti kući. 

mag. educ. philol. croat.

Ana-Marija Posavec

Naklada "Bošković" Split, 2024.

 

Preuzeto sa: https://smolecsonja.blogspot.com/2024/04/ana-marija-posavec-sonja-smolec-povedi.html

Božica Jelušić | U lišću Mediterana

za Miu S.

 

List palme veli: "Listam u svom slogu,

Blistam i treptim, ničim ne mirišem.

Svaku blizinu nadvisiti mogu,

Ali u zraku samoće ne dišem."

 

List loze tvrdi da ga vihor svija,

Dok po spirali iskoči iz zgloba.

Iz svakog grozda opoj čist izbija,

Al' kud god pođeš, stigneš u nedoba.

 

List oleandra otrov noći crpi,

U tamnoj krvi započetu sagu.

Dok u svom ognju izgara i trpi,

Uz stup prianja, k'o da grli dragu.

 

O, lišće što mi zelen vijenac plete,

Široko nebo u boji madere!

Još jučer bijah zaigrano dijete,

A danas više ne znam tko me bere!

Nena Miljanović | U ime oca i sina i mene žene

Gledah te čoveče moj

I videh u tebi moga oca

(Koji me voleo dobru i lošu )

Tog moćnog diva

Sa šakama kao velika školjka

U kojoj sam bila zrno bisera

Na dnu njegove duše

Zaštićena

 

Gledah te moja ljubavi

I prepoznah u tebi svoga sina

Tog slabog sebičnog patuljka

(Koga volim dobrog i lošeg )

Lukavog ispod nevinog osmeha

Sa rukama kandžicama

Koje mi nežno iskopaše oči

I učiniše me slepom

Od ljubavi

 

Gledam te dragi moj

I vidim moga Muškarca

Velikog kad me voliš lošu

I malog kad me zloupotrebljavaš dobru

I volim te bezuslovno

Kao otac jedinu mene

I ja jedinog sina

Volim te veliki mali moj

Kao onog od kog sam postala

I onog koji je postao od mene

 

Mogu li drugačije a da ne poništim

I svoj nastanak i nastavak

Mogu li da te ne volim

U ime oca i sina Muškarca

I duha same sebe

Žene

Muškarčeve Ljubavi

Egidia Baldini | Ljepota tišine

Trepere zvijezde noćas
samo za mene
i divim se tome
dok mjesec se skriva.

Trepere kao da
poruke mi šalju
jezikom meni nepoznatim
al' oku se sviđa.

I dok mi duša
od ljepote uživa,
misli veličaju
tajnu tog neba.

A srce u ritmu
njenih otkucaja kuca,
a riječi nedovoljne
da zahvalnost iskažu.

Branka Blažinčić | Haiku

samoća i ja
uzalud miris ruža
tuga me grli
*
zatomljen vrisak
usnulom prijatelju
otisnuo se
osunčanoj mladosti
odlazak ne postoji

Kitana Žižić | Ruža

Mogla bih se naviknuti i na miris ruža.
Jutros jednu mirišem u svom domu
I ne mogu se nadiviti ljepoti
Koju nudi ovako crvena, lijepa
I mirisna, poklonjena od susjede.

Moj muž ih je s ljubavlju uzgajao,
Često poneku brao i meni nudio
Budeći radost u meni,
Ali nisam s pijedestala skidala
One šumske ciklame
Koje su mi ukrale srce već zarana,
Kad nas je još čuvala netaknuta
I nezastrašena mašta blaženog djetinjstva,
Jer život zazire od toga da nas dodirne,
Da položi na nas svoje grube ruke
Tada još nepoznate.

Za sve ruže koje si mi s ljubavlju darivao
Danas ih donosim tebi na onom
Hladnom mjestu ispod čempresa
Gdje zamru svi mirisi ovog svijeta…

Ako jednom opet oćutim miris cvijeta,
Miris ruže koje iako sve ljepše i raznovrsnije
Sve manje su miomirisne, ne samo mojim nosnicama,
Znat ću da život kad dijeli grube pljuske
U rukavu skriva i nove poljupce.

Predstavljanje knjige | Plivanje: Ante Božinovića

 

Matičin četvrtak | Kvaka

 

Aleksandra Načinović | Dok čekam odgovor

Sakrit ću se u cvijet dalije dok me ne zaborave  

Zabunom otresu s revera sakoa nalik prhuti 

Ljepljivo bijela na crnoj  tkanini past ću 

Na kameni pod i uvući se među pukotine

Osluškivati korake jutarnjih šetača pasa

Zalijepiti se poput krpelja na toplo krzno zlatnog retrivera

Ući u kuću koja miriše na kišni mantil plave djevojke s bob frizurom

Odletjeti do rokoko kredenca  njene kuhinje,

I čekati  Božić s eko jelkom koja će završiti na deponiju.

Egidia Baldini | Šetnja

Šetam dušu
po padinama slova,
a po noći i u zvucima
ponekih sova.

Do neba se uzdiže
da mjesec dotakne,
pa zagolica zvijezdu
koja od smijeha padne.

Dok snenog oblaka
što vjetrić po nebu nosi
nestašno bocka
da suhoj travi kišicu rosi.

Zavidi lastama
što s kontinenta na kontinent lete,
pa za inat
polazi stazama rakete.

Egidia Baldini | Vedar dan

Veseli je bumbar
izvodio piruete,
gledao je dabar
kako pčele lete.

Dan je bio vedar
za laste akrobate,
njihao se cedar,
orao tražio mete.

U podne je svak žedan bio,
svatko bi tada rado pio.
Tražeći su vodu naišli na bunar
i otvorili pravi bar.

Aleksandra Načinović | Neželjena gošća

Na stolici za neželjenog gosta
Sjedit ću mirno
Tražite ispriku jer nemate broskve
Ništa za to kažem, dobra je i blitva.
Otvarate usta, krivo vam stoji proteza.
Stišćete oči i pjevate - s poništre se vidi Šolta
Još jednu pivo
I pitate me za groblje, i kako mi se zove otac
Gdje ćemo živjeti, tko će raditi
Trebate i unuke
Ne možete sami skidati zavjese
Žao mi je vašeg Nenadanog
Čekali ste kćer, jelda
To se lako naruči
Pa se samo nabrajaju imena
Tako vam se desio
Zbunjeni šetač na žitu
Kao na etiketi Johnnie Walker
Suprug vam se cinično smiješi
Obriši šminku sa zubala - naređuje
Donesi nam ribu.

Nikola Šimić Tonin | Kameni cvijet

Kameni cvijet.
Jasenovac.
21. 4. 2024.
tiha rijeka ljudi
sjećanja, boli
koja ih vjetrom nosi
veća od vremena
veća od današnjeg dana
ostavlja srce crnim
blijeda uplakana lica preživjeli
krikom tuge govore
logorske bodljikave žice

oblaci težaci kišom prijete

Lorena Vojtić | Unutrašnjost uma

Sanjala sam da se sprema olujno nevrijeme, možda čak i smak svijeta, a jedina sam osoba koja to zna. Odmah sam odlučila "pobjeći" preskačući velike ograde u oba dvorištu. Nisam trčala, već letjela. Mogla sam dosegnuti visinu od nekoliko metara iznad tla, te izvoditi najveće akrobacije... Došavši u neki potpuno nepoznati grad, (naslućujem da se radi o inozemstvu), također sam nastavila prelaziti preko ogromnih građevina i nebodera. Kasnije sam se zatekla u nekakvoj dnevnoj sobi u koju do sada nisam kročila... Bacila sam pogled na ruku i u njoj zatekla gumenu, crvenu masku, koja predstavlja ni više ni manje nego - Lucifera. Baš kao u filmu - "The mask" (Jim Carrey), kad god bih ju prinijela licu, transformirala bih se u zlo. Neke sam tako i plašila, a oni su mi povjeravali svoje najveće tajne i strahove. Kad sam izašla van iz te prostorije, našla sam se na većoj otvorenoj površini, nešto nalik balkonu. Ondje je, preko puta mene, sjedio on - sam i zamišljen. Nismo ostvarili komunikaciju, jer sam se počela žaliti ostalim sudionicima sna - izjavivši sam da mi se svaki dan ponavlja... Sada se nalazim usred nekog cvjetnog perivoja, obasjanog sunčevom svjetlošću. Mjesto mi je otprije poznato... Ondje sam bila s poznanicima iz srednje škole. Najednom se nebo pretvara u krvavo crvenu nijansu, ljudi počinju paničariti, i sve staje... Vrijeme se usporava, reakcije postaju laganije, shvaćam da je došao kraj, i odlučim napisati svoju zadnju pjesmu. Kad se sve normaliziralo, (ali samo u roku od nekoliko minuta), pošto se noćna mora nastavljala, ostali su me zapitkivali zašto sam to učinila... Odgovorila sam da uništenje ove planete - hoću provesti baveći se pisanom riječju... Zatim su se oko mene našla četiri mladića u kasnim dvadesetima, ili čak tridesetima. Djelovalo je kao da su me opkolili... Pitali su me iz kojih razloga sam ih uporno odbijala, i rekli da zato nisam pronašla pravoga. Vraćam se na prvi san. Ne znam zašto, ali imam osjećaj da sam upravo ja pokrenula okončanje svega stvorenoga, i to stavljajući krinku. S tim ciljem, ili bolje rečeno misijom - sam i krenula od kuće. Važno je napomenuti da sam ponovno prolazila kroz onu šumu, koju godinama sanjam. Kao da od toga sve počinje. Zatim dolazim do...

 -dio ulomka osme knjige- 

Zelena tribina | Poezija i glazba hrvatskih pjesnika i skladatelja nadahnuta bjelogoričnim stablima

 

Predstavljanje prvog romana otisnutog glagoljicom | Misal kneza Anža Frankopana

 

Egidia Baldini | Jesenska idila

Na ogoljeloj grani nara
mali vrabac se odmara
s druge strane vrana krešti
pažljivo gleda dal može što ukrasti.

Mačak ispod krošnje virka
galeb s krova nekog zivka
gušter pažljivo trčkara
opuštenost ponekad vara.

Uz to lagani vjetrić pirka
odnekud se čuje svirka
trkom pas se približava
u tren nesta idila prava.

Aleksandra Načinović | Mrtva pješadija

Balkoni šute
Rješavaš križaljku
Kukavica skandira sate
Na polici za knjige
Pokoja fotografija
Na stolu riječi leži
Mrtva pješadija
Još jedne bitke
Pokrivene kuhinjskom krpom
Izvlačim riječ sumnja
A ti ne razumijem.

Sanja Rotim | Cvjetnjak tulipana

Vrt gospođe Ivane bio je vrlo lijep i s mnogo cvijeća. Ona nije imala baš previše slobodnog vremena ali čim bi se uspjela osloboditi drugih obveza - posvetila bi se svome vrtu. Među raznoraznim cvijećem najljepši je bio cvjetnjak žutih, crvenih i narančastih tulipana koji se protezao duž cijele ograde koja je dijelila vrt od ulice.

Jednog proljetnog dana djeca su se igrala na toj ulici, čula se njihova graja nadaleko. Slučajno im je lopta pala u vrt gospođe Ivane i pogodila jedan žuti tulipan koji je nakon udarca ostao sav kriv i s laticama okrenutim prema dolje. Izdaleka se vidjelo da je sada drugačiji od drugih tulipana koji su imali perfektan cvijet u obliku pehara s uspravnim laticama.

“Oprostite, gospođo, možemo li dobiti svoju loptu, pala je u Vaš vrt?” upitali su zbunjeni dječaci gospođu Ivanu.

“Idući put trebate biti pažljiviji. A ulica nije za igranje, djeco, za to postoje igrališta”, opomenula ih je gospođa Ivana.

“Ooo, moj tulipan, pogodili ste ga loptom!”, uzviknula je tužno kada je primijetila žuti tulipan.

Tomislav Marijan Bilosnić | Gradišćanski pjesnici u prostoru starih Hrvata

U sklopu Dana Zadarske županije, Udruga 300 godina Za dar, u suradnji s Čakavskim saborom Šopron i Maticom hrvatskom Šopron (Mađarska), organizirala je književno-prosvjetnu manifestaciju „Gradišćanski pjesnici u prostoru starih Hrvata“. 

Na manifestaciji su nastupili poznati gradišćanski pjesnici (ujedno i znanstvenici i novinari) iz Austrije i Mađarske, članovi Društva hrvatskih književnika dr. sc. Herbert Gassner, dr. sc. Robert Haiszan Panonski, dr. Jurica Čenar i Franjo Payris. U njihovoj pratnji našao se i  književnik, povjesničar i diplomata, Đuro Vidmarović, proučavatelj kulturne baštine hrvatskih narodnih manjina u rasuću. Zadarski domaćini Gradišćancima bili su članovi DHK: izv. prof. dr. Sanja Knežević, Alojz Pavlović, Ante Tičić i Tomislav Marijan Bilosnić, inicijator, organizator i voditelj ove manifestacije. 

Pozdravljajući gradišćanske pjesnike koji su posjetili prostore Ravnih kotara Bilosnić je kazao:

„U Hrvatskoj se više ne govori i ne pjeva (jači) stara Zoranićeva čakavica. Našim zavičajnim prostorom Ravnih kotara, koji su se u svojoj prošlosti zvali Hrvati (V Hrvateh), ne odzvanja, ne glazba i ne šumi poj hrvatskih začinjavaca i Zoranićevih vila. Ali šest stotina kilometara prema sjeverozapadu, u oazi zapadne Mađarske i južne Austrije, u čarobnom Gradišću, Zoranićeve vile i dalje poju, i jače. Kako to?

Egidia Baldini | Studeni

Polovica je studenog,
a leptir pleše, pleše,
ogoljela su stabla
burica ih kreše.

Šarenilo je boja
na tlu mozaik pravi,
sjenica skakuće
i traži obrok zdravi.

Usamljena je maslina
jer nitko je ne bere,
al zato ptičji svijet
cijelu zimu ždere, ždere.

Marija Karácsonyi | Obiteljski susret

Stanislav

Nisko sunce tuče mi u oči. Ruke su mi se zalijepile za volan, a majica za torzo. Kiselina mi skuplja usnice. Glava će mi se rasprsnuti. Čaša vina popravila bi stvar. Žila pored lijevog oka pulsira i povlači mi kapak. Ne vidim dobro cestu. Nema ni središnje crte, a ni stupića sa strane. Znam da sam pred oštrom okukom i strmim spustom, no moram to odvoziti gotovo napamet. Auto se zatrese kad kotač slučajno zahvati bankinu. Prašina zabijeli staklo retrovizora. Sve mi je mutno. Što se to uopće maloprije dogodilo?

Poslovni ručak i razgovor s Markom o prelasku k njima prošao je odlično. Manje gnjavaže, a veća plaća. Konačno ću se riješiti one balavurdije i njihovih roditelja, natezanja s ocjenama i disciplinom. Nije to posao za ozbiljnog muškarca. Zalili smo dogovor s nekoliko boca žlahtine. Sve ružno isprano je kiselkastom tekućinom. No osjećaj zadovoljstva kratko je trajao. One dvije žene potpuno su me izludile. Ne znam koja više i gore. Zapravo znam, ali to je potpuno nevažno. Izbacila me je iz svog života minutu nakon što je ušla u moj. Kažu da čovjeku pred smrt pred očima preleti cijeli život. Moj je meni maloprije preletio, a mislim da ne umirem. Potpuno sam zdrav. U zdravlje u glavi počeo sam sumnjati.

Aleksandra Načinović | Susret

Tarot karte najavljuju susret sa mladićem crne kose
Uniforma, liječnik ili poštar
Uz šalicu čaja ustiju punih suhog kolača
Kimam glavom i mislim
Račune mi nosi bucmasta poštarica na biciklu,
Proćelavog neurologa vidjet ću u petak
Ma srest ćeš nekog
Na putu prema gradu u rano popodne
Kad su fasade na kućama crvene od sunca
A kolone automobila se poput srebrne zmije polako
Penju prema San Salvatoreu
Zauzeti stol s pogledom na auspuhe i čekati
Da prođe Luka, užica dva franka i dijeli ih u parku preko puta
Gdje narkomani i penzioneri
Hlade se na klupi ispod divljeg kestena.

Eda Budić | Kule ot soli

Kule ča hi zidan sat su sve ot soli

nanke jena ni ot te trde grote

more će hi zrušit z valon prve plime

a ja stešo zidan i jopet i jopet!

Najbolje prontievan pofat da ne rabi:

nikat se ne zna kat će dragi prit.

Kat budu na vrati neka me ne najdu

da in nisan bila punjava i štit.

Prsti su pomalo gobasti i trdi.

Ne porta! Ja jopet zalivan i sadin.

Čekan svoji ljudi z staremi mižoli

ki moru povedat sve ono ča rabin.

Vetar će dorivat brod z punemi jedri.

Sunce će pozlatit boki vele barke 

Raskrgat će blaga od bielega svieta

sve će rane bit skrite puli njedri.

Veselit ćemo se,stiskat i kantat

povedat si štorije od zlatne sirene

zvadit ću ono ča san zdavni skrila

a za pikulece neću baciljat.

stešo - svejedno

prontievan - pripremam

pofat - usprkos tome

gobasti - grbavi

porta - smeta

mižol - čaša

pikulece - sitnice

baciljat - mariti

dorivat - dogurati