nedjelja, 18. studenoga 2018.

Đurđa Vukelić Rožić | Stara livada / na rječnom nasipu



stara livada

par leptira riše

kartu svijeta


***


na rječnom nasipu –

breza i mjesec

stoje na glavi




Iz zbirke Sepia vrapci

Nika Biljan | Vukovar – grad budućnosti


Jednom davno
jedan grad
nije pao.
On je samo
na trenutak
stao.

Slomljen od boli.
Od tuge nijem.
Ranjena srca,
bez trunke straha,
naizgled prazan.
Usamljen.

Kad ljudi odu,
zvuk se utiša.
Kad odu djeca
i ptice odu
i tada muk
postane prodoran zvuk.
A grad ih čeka.

U ruševinama
nadu skriva.
I prođe vrijeme,
ptice su došle.
Ori se dječji smijeh.
Ulice grada
ponovno žive.
Nova su djeca
stigla na svijet.

Budućnost grada
nije u zidu,
ni u kamenu isklesan lik,
već je u srcu,
u smijehu glasnom,
kad nad njim ori
djetinji cik.


Nika Biljan 6 a
O. š Matija Antun Reljković, Cerna
Mentor: Verica Špehar-Vratarić

Nika Biljan je s pjesmom Vukovar - grad budućnosti, osvojila 3. mjesto na natječaju Lions club Vukovar. Za natječaj je trebalo napisati pjesmu na zadanu temu. Nika je pjesmu čitala i u Zadru na seminaru povjesničara.

Ovca u kutiji | Dodijeljene nagrade za najbolju hrvatsku slikovnicu!


U subotu, 17. studenoga dodijeljena su priznanja i nagrade za najbolju hrvatsku slikovnicu OVCA U KUTIJI.

Nagradu OVCA U KUTIJI stručnog žirija dobili su Tomislav Zajec (tekst) i Tomislav Zlatić (ilustracije) za slikovnicu DJEČAK KOJI JE ŽELIO BITI TIGAR – Sipar, Zagreb.

OVCA U KUTIJI dječjeg žirija pripala je Borisu Kralju za autorsku slikovnicu O MAČKI, RIBI I OSTALIMA –vlastita naklada i Bogadigrafika, Koprivnica

Finalisti OVCE U KUTIJI stručnog žirija:

ŠPORKI ŠPIRO I NEPOSLUŠNA TONKA – Olja Savičević Ivančević / Svjetlan Junaković – Sandorf, Zagreb, TONKA ĆE SUTRA - Jelena Pervan / Vanda Čižmek – Semafora, Zagreb, WAION – Kašmir Huseinović / Andrea Petrlik Huseinović – Dječja knjiga, Zagreb JURA I KUCKALO PROTIV DOSADE – Roman Simić / Manuel Šumberac – Profil Knjiga, Zagreb i KONRADOVA PRODAVAONICA PTICA – Nena Lončar / Marijan Lončar – Hrvatsko društvo književnika za djecu i mlade, Zagreb



Finalisti OVCE U KUTIJI dječjeg žirija:

ŠTO SVE TREBA ZNATI O KRAVATI? – Aljoša Vuković / Irena Zelena – Knjiga u centru, Zagreb, BABASOVA I KRALJIČINO STABLO – Tamara Bakran / Marsela Hajdinjak – Sipar, Zagreb, PINGA – Dječji vrtić Duga Resa i ŠTO SE NE MOŽE UKRASTI – Roman Simić / Andrea Petrlik Huseinović – Kašmir promet, Zagreb

Svečanom dodjelom nagrada i priznanja OVCA U KUTIJI, koje je okupilo preko stotinu uzvanika i posjetitelja Interlibera, završen je Festival knjige i književnosti PAZI, KNJIGA! 2018.




Organizator nagrade: KNJIGA U CENTRU

Pokrovitelj nagrade: Udruga ZANA

Tomislav Domović | Kako da se pomire narodi



Kako da se pomire narodi (ovdje, tamo, bilo gdje)
kad dva se čovjeka ne mogu pomiriti
Jedan cilja vrat, drugi na utrobu atakira,
obojica, u srcu drugoga, sebe ubijaju
Kako da se pomire narodi, za mrtvu krv živa krv se pušta,
zamukli jauci iz zemlje se otkopavaju, groblja se u visinu očiju podižu
I ovaj moj današnji san, prosanjan u istovrsnom biću, tek tren je,
tanka crta između prošlosti i budućnosti bez budućnosti
To dva spojena udesa, kao dvije
dosmrtno upregnute nesreće,
vijaju se nad oranicama podižući kamenje umjesto zrelih bundeva
Kako da se narodi umire, kad već pomiriti se ne mogu
Kako, kad dva nečovjeka ni kao ljudi ne žele umrijeti
Prije će orao propustiti lastavicu,
zmija ispustiti miša,
vuk zaobići ovcu
Prije će se nezamislivo desiti nego što će glavosječe zatupiti sjekire,
odložiti krvavi alat, u srce drugomu ući,
kao melodija, kao pjesma, kao veselo dijete

Sven Adam Ewin | U gradu boli


U gradu boli i pokidanih snova,
Nikoga nema da sanja u komadu;
U tome gradu baš ništa nije nova:
U snu izgubit - pa opet pronać nadu.

Jutros prolazim gradom. Ulicom lete
Strgani snovi. Njih nema tko da hvata.
Neki su snovi blagi. Neki mi prijete.
Prljave bacam. Skupljam snove od zlata.

No što ću s njima? Još pola grada drijema.
Zar da ih vratim? No što bi rekli na to?
Potražim neke. U krevetu ih nema;
Budni su posve. I traže dnevno zlato.

Pa hodam gradom. Hodam, ja lud od luđih.
A opet... silno bogat od snova tuđih.

Slavica Sarkotić | Tko će dati ime kostima



Tko će dati kostima ime
Rasutim ispod polja ljubičica
Kad opet neka nova jesen zaprijeti maglama
Tko će im isplesti šal od borovnica
Tko će im nacrtati oči od zvijezda
Dok njihove odavno ugašene snivaju u šašu
Oči ratnika bezimenih

Tko će dati ime njihovim kostima
Jer još su uvijek nečiji bližnji
Tko će ih pokriti pokrivačem od mahovine
Da im ne bude hladno u ledenim noćima
Negdje na pustopoljinama
Kad su odlazili od kuće u neka maglena jutra
Majke su ih sigurno ispratile zagrljajima i strepnjom
I njihove suze godinama ne presušuju
Tko će dati imena kostima bezimenim

Tko će dati ime njihovim kostima
Tijela im bijahu nezrela za smrt
A ukopani su negdje potajice i bez ceremonije
U neko jutro bez sunca
U jutro tmurno i beznadno
Tko će dati ime kostima njihovim

Tko će dati ime njihovim kostima
Da majke njihove mogu nad njima
Zadnju suzu isplakati
Pitamo se mi koji ih nismo poznavali
A ipak o njima razmišljamo
O kostima ratnika bezimenih
Tko će im dati ime

Tko će reći konačnu riječ
Odagnati svaku sumnju ali i nadu
Tko će konačno dati ime njihovim kostima
Kojima danju i noću
Već tolike godine
Pjevaju samo vjetrovi i ptice
Na pustim poljima
Tamo negdje oko Vukovara

Ivana Šojat | Uspavanka



Dođe mi da vam zapjevam nešto za san,
Nešto čime se strah od mraka
S koljena otire kao zemlja i šljunak
Nakon pada.
Dođe mi da samoj sebi kažem
Više nego vama
Kako valja odvratiti misli od svega što nas zakiva
U mjesto na kojem nikada nismo htjeli biti.
Hoću vam reći da
Kad se sjatite
Iza mojih leđa zvučite kao djeca
Koja se krišom zavlače u smočnicu
Po keks i pekmez od šljiva
Prije objeda,
Usprkos prijekoru.
Želim vas pitati zašto ste mi dopustili da odrastem
I ostarim u pretjerano zgrčenu i tužnu
Čuvaricu vaših zauvijek mladih lica
I glasova koji podsjećaju
Na veliki odmor ispred gimnazije,
Zašto i dan-danas protrnem
Kad među osmrtnicama prepoznam
Sjećanja na vašu smrt.
Pa si kažem:
Bože, kako je velika ta dužnost sjećanja,
Koliko je tvrdoglavo to vrijeme
Koje se terijerski vrti u krug,
Koje reži i šuti,
Čeka da se ne slomimo.

Tajana Bezuh | Dan sjećanja



U tišini hladne noći - žao mi je
Dok vani gore za Vukovar svijeće
– žao mi je
čemu toliko patnje i bola
kao da i mi hodimo kolonom sjećanja…

Žao mi je za svaki
grč koji ostavlja bez zraka,
nemirnu noć bez spokoja,
zoru neizvjesnosti novog dana,
budućnosti bez sreće, bez nas…

Reci mi, ako znaš, čemu sve to.
Jer, ja ne znam
čemu sve cvijeće i sve svijeće
sva sjećanja na bol…

Žao mi je
što ne mogu stisnuti se uz tebe
rame uz rame, ruka u ruci
kao dvije malene djevojčice u istoj muci…
Noćas, dok gore za Vukovar svijeće
reci mi čemu sva ta naša bol…


Dejan Ivanović | Opsesija


Okani se te žene
govorim čoveku, prijatelju mladom. 
Vidim da te opila
a lažljiva je;
srca okovanog ledom .

Mene je davno mimoišla;
I moju je dušu okovala ledom,
jedna njoj slična.
Praznim pogledom i rečima -
- kod tebe ništa posebno. 

Jer, ON joj je
vešto uzeo sreću,
hladno manipulisao
ustremljen, kao zverka na plen;
postao predmet opsesije.

Nikola Šimić Tonin | Prkosan osmijeh škabrnjskog dječaka


u one dane kad Škabrnja pade
u strašne dane mržnje i mraka
u dane zvijeri i ljudi
u nedogled pred stroj za smrt izvode
uboge starce žene i djecu
u zijev cijevi
u krvavo sunce nad Škabrnjom što pada.
...
u sjećanju jednog krvnika osta
prkosan osmijeh škabrnjskog dječaka

subota, 17. studenoga 2018.

Nikola Šimić Tonin | Kad se vidi duša


Izvedbom predstave "Ravna ploča" Bosanskog narodnog pozorišta Zenica u Brčkom su otvoreni 35. susreti kazališta / pozorišta Bosne i Hercegovine.

Predstava govori o sudbini žene u tradicionalnoj, konzervativnoj sredini koja se ne uklapa u norme što ju je obilježilo i udaljilo od ljudi. Također, govori i o prevelikoj majčinskoj brizi i ljubavi čiji učinci nisu uvijek dobri za dijete.

Božica Jelušić | Rekvijem za hižicu


Foto: Lela Delić
Hižica je mlada bila, dihala;

Smejala se, saku bol je stišala.

Po dečici i čušpajzu dišala,

Šlingu lepu na obloku njihala.


Od vetra je, kiše, mraza, klonula.

Nega ruke, kaj bi grede zdignula.

Hižica se k crnoj zemlji prignula.

Vu dračje je i vu šiprag ftonula.




Igor Petrić | Kapital



Čovjek
naslonjen na ogradu
promatra djecu kako prolaze
i u tišini gledaju rijeku.
Čovjek naslonjen na ogradu
pali cigaretu ...
Šuti.

Florian Hajdu | ...isto srce kuca





















Sve je isto

Sve stoji na mestu
vidik
vreme
sat otkucava nešto

Jedna muva sumanuto leti

Nešto čuknu-puknu
Barni zalaja...

Petra Birman | Na sjeveru



Zamisli nas na Sjeveru
kako u pletenoj pidžami
beremo brusnice sa
smrznutim noktima
na zaljubljenim stopalima.

Ondje gdje se našim
nepcima pridružuju
vukovi bez očnjaka.
Kako ovdje pristojno
izgleda pidžama s flekama
od svježeg čaja.

Jesi uopće primijetio
da i pomrčina ima slatkast
okus jeze?
Lebdim, a nemam ni auru.
Samo mi znamo kako
se izgara na ledu.

Dnevnik (ne)obične djevojke 2.


Ljubav ili...

Piše: Božana Ćosić

Otkako se ne opterećujem, sada slobodno mogu reći glupostima, život mi je ljepši i mirniji. Gledam sve drukčijim pogledom, onim pravim pogledom. Odjednom mi mamin i tatin odnos nije čudan, ne proučavam svaku njihovu riječ i gestu. A i Borisa jako dugo nisam vidjela. Sada mi se čini, zapravo, sada mislim da je zbilja došao s ciljem da vidi stare prijatelje i to je sve. Ništa neobično i strašno.

Često sami sebi napravimo probleme. Pomišljamo svašta i svašta si stavimo u glavu, a onda to preuveličamo i evo problema i razloga za nesanice i glavobolje. Ništa mi od toga nije trebalo. Sada to znam i sretna sam što mi se dogodio taj klik koji će sve promijeniti.

petak, 16. studenoga 2018.

Pjesničko druženje | Nataša Nježić Bubliš i Robert Janeš




 
Ponedjeljak, 26. studenoga 2018. u 18:00 – 19:00
   
Kulturni centar Mesnička, Mesnička 12, Zagreb

Organizatori: Časopis za književnost Kvaka i
Kulturni centar Mesnička
Nataša Nježić Bublić


Nataša Nježić Bublić rođena je 30. travnja 1980. Opću gimnaziju završila je u Sisku, te diplomirala na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, smjer komparativna književnost i filozofija.

Objavila je pjesme u zborniku Mlada sisačka poezija, MHS, biblioteka Rez, 2007. Autorica je zbirke poezije Srebrna ljuljačka, MHS, biblioteka Delta, 2010., Soba 99, Naklada Nikola Đuretić, 2015. i Sunce za malu M., MHS, biblioteka Delta, 2016. Uglavnom objavljuje pjesme na svom fb profilu i blogu.

Urednica je portala za književnost i kulturu Metafora.hr

Robert Janeš

Bit ću ozbiljan pa reći da se zovem Robert, vjerovali ili ne, a prezivam Janeš. Otac sam troje prekrasne djece i volio bih reći da su ona najbolje što sam u životu napravio, ali kako su njih troje najzaslužniji za to tko su i kakvi su, ne mogu si te zasluge pripisati.

A ne, ne, nisam još gotov, nije to sve. Rođen sam 1959. I još sam poprilično živahan. Evo sam u oktobru 2017. propješačio 800 km za 25 dana u Španjolskoj! Imam i još uvijek žive svjedoke.

Po struci arhić, pišem pjesme i priče, ima ih objavljenih u časopisu Kvaka, na Književnosti uživo, na Metafora.hr, u sisačkim Riječima, u zborniku haiku poezije Zvuk vode, u Zborniku Dok vlakovi prolaze u izdanju Gradske knjižnice Dugo Selo koji je objedinio 50 autora.

Povremeno se pojavim na zagrebačkoj poetskoj tribini Jutro poezije pa nešto tamo i pročitam dok me ne izbace, onda i na sisačkoj Stihovnici (kod Siniše Matasovića) u čijem Zborniku mi je objavljena pjesma, pa na večerima također sisačkog Zalogaja poezije, sudjelovao sam na Seksotinovu, čitao erotsku poeziju i prozu koja se može naći i na Seksoteci Marine Krleže. Bio sam gost u radio emisiji Igračka vjetrova na Radio Martinu koju vodi Slavica Šarović.

Volontiram u sklopu udruge Ludruga i djelujem na njihovim radionicama i amaterski glumim, u predstavi S one strane ogledala. Također s amaterskom glumačkom grupom iz Petrinje koju vodi Matea Andrić nastupam u predstavi Gospoda Glembayevi u ulozi Ignjata Glembaya.

Priča o prošlim brakovima, sretnim i nesretnim vezama, legalizacijama, obrađivanju vrta, utjecaju gama zraka na sablasne nevene itd. tako je floskularna da vas vjerojatno neće zanimati pa vam o tome neću pisati. Bar ne ovdje. Toga ionako ima u onome što inače pišem. Ostalog se ne sjećam.

Moderator: Vedran Smolec

Facebook

Slavica Gazibara | Baš neću


-    Baka, ja sam odlučio što ću biti kad narastem.

-    Da? Što mili?

-    Bit ću pjevač. Kao Jole. I obojit ću si kosu kao on. Da budem crn.

-    Pa ne možeš ti biti kao Jole! Nije ti on tata! Tebi je tata plav, pa si i ti plav. Moj slatki mali žućo.

-    Neću biti tvoj mali žućo. Hoću biti kao Jole! I popularan ću biti kao Jole!

-    Ma nemoj? Onda moraš u školu, najprije u osnovnu pa u glazbenu školu, pa…

-    Neću u školu! Bit ću pjevač! Znam pjevati, a za to mi ne treba škola!

-    Ma nemoj? Tako misliš?

-    Ma moj! Tako!

Trenutak za damski kutak


Mjesec Hrvatske knjige u gradskoj knjižnici zaokružen je predstavljanjem tri velikogoričke plodonosne autorice. Jasminka Tihi Stepanić, Nada Mihoković Kumrić i Sonja Smolec ove su godine osvojile vrijedne i važne književne nagrade.

Sonja Smolec osvojila je nagradu Mato Lovrak za svoju “Maramu s bubamarama”, Nada Mihoković Kumrić nagradu Neretvanska maslina za najbolji roman s ekološkom tematikom dobila je za djelo “I onda se ponovo zaljubila” , dok je Jasminka Tihi Stepanić i njena knjiga “Dom iza žice”osvojila treće mjesto na festivalu dječje književnosti u Tuzli.
Goričke autorice dobro se i često čitaju i to su naslovi koji su popularni među djecom, govori nam Ivana Grubačević iz gradske knjižnice. Autoricama - osmjeh na lice. “Nema ništa ljepše nego kad znaš da tvoja knjiga ne skuplja prašinu po policama”, dodaje autorica Jasminka Tihi Stepanić.

A ni gradske police i knjige na njima zasigurno ne skupljaju prašinu, kao ni stolice koje se svako malo popune novom publikom na nekom od književnih susreta i događanja. “Trudimo se našim sugrađanima pružiti što raznolikiji sadržaj; od sadržaja do djecu, mlade i odrasle koji jednako tako mogu uživati u književnim susretima ili radionicama”, govori nam Grubačević te najavljuje i neka iznenađenja u prosincu. Tako da-nema izgovora. Ako ste propustili događanja povodom Mjeseca hrvatske knjige ne gine vam adventska književna ponuda.

Izvor: http://www.kronikevg.com/

Nataša Hrupec | brdo mi se nađe ...


brdo mi se nađe pod nogama već na trgu
okrenem se prema sjeveru i ono ide
i ja se sagibam prema njemu
brdu trebaju moja ramena
jesen je, dan je lagano nabran
ispod sivog asfalta brdo raste

a na brdu su jučer šišali breze
i one su šutjele
ko da škarama mogu odsjeći samoću
i metar dana od svile
jer ljudi režu sve što leluja
pa leti po prozorima, tramvajima
po automobilima

a ispod sivog asfalta raste brdo
i s njim moje bubikopf breze
kakvi divni goli vratovi, bijela put, sjetna koža,
brezuše moje i jesenjinove lakonoge drage

sve je više oker-brda pod granama

treba vas zaogrnuti što prije
promjenjivo vrijeme mračnog vjetra

jer bijelo izaziva pile

Tomislav Domović | Da sam poštar


Da sam poštar
Listonoša, prijepodnevni hodač s torbom punom sreće i nesreće
U radnom danu srećem sve što čovjeku plazi licem:
Pospanost, ravnodušje, nemir, tugu, mrzovolju, osmijeh, šutnju, riječ...

... izgubljenu ljubav, ljubavni san, ozarje ljubavnog kreševa
Napunim sandučiće i katovima hodam s neuručenim pošiljkama
Uvijek zvoneći dvaput

Pred tvojim vratima ne bih morao pozvoniti
Jer zvonca mojega srca čula bi i u koljenima
Vrata bi iskočila iz ležišta,
sve kvake i brave u tvojim mislima zacviljele bi,
otvorile bi se škure na zapadnoj strani tvojeg osunčanog pročelja
Ušao bih u tebe, tvoje odaje oslikao, zaboravio da još netko čeka
Sreću ili nesreću

Ravnateljica Gradske knjižnice Velika Gorica Katja Matković Mikulčić, viši knjižničar, ovih je dana obilježila 40 godina neprekidnog rada u kulturi



Katja Matković Mikulčić rođena je u Vrbanju na Hvaru.
Od 2005. do danas ravnateljica je Gradske knjižnice Velika Gorica.
U svom radu uspješno surađuje sa ustanovama, udrugama i pojedincima Grada Velike Gorice, Zagreba, Zagrebačke županije i šire, a sve u cilju promicanja informiranja, knjige i čitanja, što je primarna zadaća knjižnica. Gradska knjižnica Velika Gorica kao mjesni pristup znanju postala je značajan čimbenik u izgradnji demokratskog društva kroz mogućnost informiranja i obrazovanja svih kategorija korisnika lokalne zajednice. O radu Gradske knjižnice Velika Gorica pregledno govori monografija o njezinom radu izdana 2016. u povodu 130-te obljetnice otvaranja Prve čitaonice u Velikoj Gorici.

2016. – sudjelovala u izradi Strategije kulturnog razvoja Zagrebačke županije #kultura 697

2014. – danas - predsjednica Etičkog povjerenstva Hrvatskoga knjižničarskog društva

2013. – uvela prvi e-čitač u Gradsku knjižnicu Velika Gorica

2012. – 2014. - predsjednica Zagrebačkoga knjižničarskog društva
- potpredsjednica Hrvatskoga knjižničarskog društva
- članica Hrvatskoga knjižničnog vijeća, savjetodavnog tijela pri Ministarstvu
kulture Republike Hrvatske

Zagrebačko knjižničarsko društvo jedna je od temeljnih sastavnica Hrvatskoga knjižničarskog društva te na taj način treba sagledavati njihovu sinergiju, koja za cilj ima promicanje važnosti knjige, nakladništva i knjižnica u novom društvenom i tehnološkom okruženju.

2010. – 2012. - predsjednica Zagrebačkoga knjižničarskog društva
- potpredsjednica Hrvatskoga knjižničarskog društva
- članica Hrvatskoga knjižničnog vijeća, savjetodavnog tijela pri Ministarstvu
kulture Republike Hrvatske

1993. – 2005. - bibliotekar-informator u Gradskoj knjižnici Velika Gorica

1979. – 1993. - stručni suradnik za kulturu u Centru za kulturu Radničkog sveučilišta „Moša Pijade“,
- organizacija velikog broja tribina, predavanja, izložbi i promocija knjiga.

PROJEKTI, PRIZNANJA, POSTIGNUĆA I USAVRŠAVANJA

• Aktivno sudjelujući u radu stručnih tijela i komisija, izlaganjima na skupovima i savjetovanjima pridonosila razvoju i ugledu struke te po osnovi članstva u različitim povjerenstvima i radnim grupama sudjelovala u raspravama, donošenju stručnih dokumenata i programskih akata /Strategija, Zakona i Pravilnika/

• Organiziranje stručnog skupa Juraj Mulih – apostol hrvatskoga naroda (2014.) te izdavanje Zbornika sa stručnog skupa (2015.) godine, urednica zbornika.

• Sudjelovanje u realizaciji projekta Kućica za knjige u Parku dr. Franje Tuđmana (Little Free Library) 2014.

• Sudjelovanje u Projektu vođenog čitanja u Kaznionici Turopolje (2012.). Rezultati tog projekta prezentirani su u knjizi Željke Bagarić Model suradnje narodnih knjižnica i zatvorskog sustava u Republici Hrvatskoj, Zavod za informacijske studije Odsjeka za informacijske i komunikacijske znanosti Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb, 2014.

• Promicala važnosti knjižničarske struke u Hruštvu i lokalnoj zajednici.
Uspostavila suradnju s nizom regionalnih knjižničarskih društava, upoznala se s njihovim radom, postignućima i problemima s kojima se suočavaju te podržala prijedlog da se o tome progovori na 38. skupštini Hrvatskog knjižničarskog društva čemu je prethodilo sudjelovanje na IFLA/MLAS radionici u Splitu 2011. gdje se govorilo o izgradnji jakih knjižničarskih udruženja i stvaranja modela za buduću suradnju.

• U suradnji s Goethe-Institutom u Zagrebu kao predsjednica Zagrebačkoga knjižničarskog društva 2011. organizirala i sudjelovala na seminaru Uspješnije poslovanje knjižnice: Koncepcije marketinga i menadžmenta usmjerene na korisnike koji je vodila dr. Hannelore Vogt, direktorica Gradske knjižnice Köln.

• Prisustvovala skupovima radi cjelovitijeg sagledavanja drugih tipova knjižnica – 12. dani specijalnih i visokoškolskih knjižnica Knjižnice: kamo i kako dalje, Opatija, 2011. i 15. seminar Arhivi, knjižnice, muzeji, Poreč, 2011.

• Organizirala radionicu HKD-ove Radne grupe za javno zagovaranje u sklopu kampanje Imam pravo znati, imam pravo na knjižnicu koja je realizirana 2011. za predstavnike lokalne uprave četiriju županija središnje Hrvatske u Gradskoj knjižnici Velika Gorica.

• Godine 2010. Gradska knjižnica Velika Gorica bila je organizator i nositelj projekta obilježavanja 400. godišnjice rođenja Jurja Habdelića, što je uključivalo organizaciju Znanstvenog skupa o njegovom životu i djelu, pripremu i izdavanje pretiska njegovog djela Zerczalo Marianzsko (1662.) te izdavanje Zbornika radova sa Znanstvenog skupa koji je uredila.
Gradska knjižnica bila je nakladnik zbirke pjesama Izabrane pjesme albanskog pjesnika Visar Zhiti.

• Godine 2009. inicirala projekt Knjižnica u gostima kroz koji se nastoji približiti knjiga i važnost čitanja u prigradskim naseljima koja nemaju autobusnu vezu s Gradom Velika Gorica, iako su u njegovom sastavu. Projekt traje i dalje i iznimno je dobro prihvaćen.

• U suradnji s Albanskim veleposlanstvom u Zagrebu od 2008. aktivno sudjelovala u aktivnostima albanske manjine u Velikoj Gorici i Zagrebačkoj županiji. Iste godine bila gost velikog sajma knjiga u Tirani na poziv albanskog izdavača Botimet toena koji je izdao prijevod knjige Divlji konj na albanski jezik književnika Božidara Prosenjaka. Na sajmu predstavila knjigu i književno stvaralaštvo Božidara Prosenjaka uz prigodnu izložbu njegovog cjelokupnog književnog opusa te izdanja knjiga koje je financijski poduprla Zagrebačka županija.

• Gradska knjižnica Velika Gorica 2007. godine dobila je Nagradu Grada Velike Gorice za iznimna dostignuća u obavljanju knjižničarske djelatnosti te razvoju kulture, obrazovanja i informiranja građana u Velikoj Gorici.

• 2006. godine Gradska knjižnica Velika Gorica je proširena i preuređena. Prvi put je dobila samostalni Dječji odjel. Nakon preuređenja, proširenja i informatizacije poslovanja Gradska knjižnica postala je nezaobilazna institucija u promicanju knjige i čitanja zahvaljujući jasnoj programskoj koncepciji knjižnice i definiranim ciljevima vezanim uz potrebe sredine u kojoj knjižnica djeluje.

• Godine 2006. Gradska knjižnica Velika Gorica bila je nositelj i organizator otvaranja Mjeseca hrvatske knjige. Članica Programskog odbora MHK.

• Predlagala i sudjelovala u realizaciji brojnih akcija i manifestacija vezanih uz promidžbu važnosti knjižnica i knjige (Mjesec hrvatske knjige, Interliber, Sa(n)jam knjige u Istri, Dan hrvatskih knjižnica, Noć knjige, Dani europske kulturne baštine, Knjižni blok, Festival europske kratke priče, S knjigom na ti, Sve za 5! i dr.), te brojnim drugim javnim kulturnim događanjima u lokalnoj i stručnoj zajednici.

• Bavi se istraživanjem turopoljske baštine, prikupila veliku građu za Zavičajnu zbirku, napisala nekoliko publikacija na tu temu te recenzirala brojna izdanja iz tog područja:
- Monografija Gradska knjižnica Velika Gorica u lokalnoj zajednici: 130 obljetnica otvaranja Prve čitaonice u Velikoj Gorici, Gradska knjižnica Velika Gorica, 2016. - urednica
- Monografija Hrast – drvo Turopolja, Pučko otvoreno učilište Velika Gorica, Velika Gorica, 2011.
- Urednica Leksikona suvremenih velikogoričkih pisaca, Gradska knjižnica Velika Gorica, Velika Gorica, 2006.
- Monografija Obitelj Šenoa i Turopolje, Pučko otvoreno učilište Velika Gorica, Velika Gorica, 2006.
- Monografija Turopoljski kipci Mate Mihinice, Turistička zajednica Grada Velike Gorice, Velika Gorica, 2005.
- Svetom Jurju u pohode, Turistička zajednica Grada Velike Gorice, Velika Gorica, 2003.
- Jedna od urednica prve velikogoričke monografije Velika Gorica, Pučko otvoreno učilište Velika Gorica, Velika Gorica, 2000. Monografija je dobila županijsku nagradu.
- Monografija Crkve i kapele Odranskog i Pokupskog dekanata, Narodno sveučilište Velika Gorica, Velika Gorica, 1998.

• Kontinuirano se bavi spisateljskim radom.
Knjige za odrasle:
- Prozori duše, BIAKOVA d.o.o., Zagreb, 2013.
- Otočni kalendar, Gradska knjižnica Velika Gorica, Velika Gorica, 2008.
Mediteranska trilogija za djecu:
- Priče o smokvi, Knjižni centar, Velika Gorica 2002.
- Priče o vinovoj lozi, Nova stvarnost, Zagreb, 1999.
- Priče o maslini, Narodno sveučilište Velika Gorica, Velika Gorica, 1995.
Neke priče iz tih knjiga su uvrštene u školske udžbenike.

• Urednica knjiga:
- Zlatica Šandor: Povratak zaboravljenim igrama, Gradska knjižnica Velika Gorica, Velika Gorica, 2015.
- Božidar Prosenjak: Između srži i margine, Stajer-graf, Zagreb, 2006.

• Autorica brojnih priloga u novinama, časopisima i na radiju te predgovora za knjige i izložbe.

• Uredila četiri broja Novog uveza, glasila Zagrebačkoga knjižničarskog društva.
- broj 15 (lipanj 2012.), broj 14 (prosinac 2011.), broj 13 (lipanj 2011.), broj 12 (prosinac 2010.)

• Članica Matice hrvatske – Ogranak Velika Gorica, gdje je jedno vrijeme obnašala dužnost tajnice Ogranka i urednice časopisa Luč.

• Scenaristica dokumentarnog filma Od kurije do Akademije – 120 godina Prve čitaonice u Velikoj Gorici, Gradska knjižnica Velika Gorica, 2006.

• U nekoliko knjiga, zbornika i časopisa pojavljuje se kao autor priloga: Hvarski zbornik (1978.), Pisanica – hrvatski uskrsni običaji (1991.), Čitaonički i knjižnični pokret u Hrvatskoj u 19. i 20. stoljeću (1996.), Turopoljski vjekopisi, biografski leksikon Turopolja (1996.), Gospodarski imenik Grada Velike Gorice i općina Orle, Kravarsko i Pokupsko (1996.), Ljetopis Grada Velike Gorice, (2006., 2007., 2009., 2011., 2012., 2013., 2014., 2015.), Pisani rubac Hrvatske, Zagrebačka županija, Zagreb, 2008.

• Tijekom rada u Gradskoj knjižnici Velika Gorica organizirala brojne izložbe knjiga, tribine, istraživanja korisničkih potreba, književne susrete i promocije knjiga.

• Članica različitih žirija i povjerenstava (Gavellinih večeri za kazališnu umjetnost, Lidrana za dječje književno stvaralaštvo, na gradskoj i županijskoj razini, Povjerenstva za dodjelu javnih priznanja Grada Velike Gorice, Povjerenstva za dodjelu Zlatne povelje Zagrebačkoga knjižničarskog društva i Etičkog povjerenstva Hrvatskoga knjižničarskog društva).

• Posjetila velik broj knjižnica u inozemstvu (IFLA: Milano, 2009., Puerto Rico, 2011., Singapore, 2013., Wroclaw, 2017., niz knjižnica u Mađarskoj, Austriji, Albaniji, Sloveniji, Češkoj /imala izlaganje/, Slovačkoj /imala izlaganje/ i dr.), sajmova knjiga u zemlji i inozemstvu .
• Suradnica brojnih novina, časopisa, radija i televizije.

• Članica je savjetodavnog tijela Ministarstva kulture Republike Hrvatske za knjigu i nakladničku djelatnost, Povjerenstva Ministarstva kulture Republike Hrvatske i Ministarstva znanosti i obrazovanja za Ruksak pun kulture i Povjerenstva za izradu Zakona o knjižnicama i knjižničnoj djelatnosti.

• Uvrštena u Biografsku enciklopediju vodećih žena i muškaraca Hrvatske Who is who u Hrvatskoj, 3. izdanje 2013.

četvrtak, 15. studenoga 2018.

Raspisan V.B.Z.-ov natječaj za najbolji neobjavljeni roman



vrijeme: 13.11.2018.
prijava: 01.02.2019.
url: https://www.vbz.hr/

Nakladna kuća V.B.Z. raspisala je natječaj za najbolji neobjavljeni roman, koji će ove godine osim na hrvatskom biti tiskan i na engleskom jeziku, najavljeno je na konferenciji za novinare održanoj na Interliberu na Zagrebačkom velesajmu. Rok za prijavu: do 1. veljače 2019. godine.

Urednik Drago Glamuzina istaknuo je kako V.B.Z 15. put raspisuje javni natječaj za književnu nagradu za najbolji neobjavljeni roman te dodao kako će pobjedničkom romanu biti dodijeljena i novčana nagrada u bruto iznosu od 100 tisuća kuna.

Novost je ovogodišnje nagrade, naglasio je, da će pobjednički roman osim na hrvatskom jeziku biti objavljen i na engleskom jeziku u Velikoj Britaniji.

Prosudbeno povjerenstvo u sastavu Zoran Ferić, Jagna Pogačnik, Mile Stojić, Strahimir Primorac i Drago Glamuzina odlučivat će o dobitnicima nagrade.

Rok za slanje rukopisa teče, kako je najavljeno, od utorka 13. studenoga 2018 do 1. veljače 2019. godine, a predaju se pod šifrom, istaknuto je na predstavljanju.

Detaljnije propozicije mogu se naći na mrežnim stranicama www.vbz.hr.

Dosadašnji dobitnici nagrade bili su Josip Mlakić, Marinko Koščec i Jelena Marković, Davor Špišić, Hrvoje Šalković, Svjetlana Gjoni, Predrag Crnković, Dragan Pavelić, Aleksandar Novaković, Amkica Tomić, Ivica Prtenjača, Marin Vujčić, Lada Vukić i Ivica Ivanišević te Marina Šur Puhlovski.

Igor Petrić | Doviđenja prijatelju


Kažeš
kako nisi odavde,
nisi s ovog planeta.
Nevjerojatno!
Začuđujuće!

Još jučer s tobom
bilo je normalno razgovarati.
Još jučer obavljao si svoje zadatke predano,
gledao vijesti
i prigovarao na vremenske prilike.
Sada te odjednom ništa više ne zanima.

Sven Adam Ewin | Uvijek mirišeš


kad vadiš krumpir mirišeš na zemlju
kad čistiš luk mirišeš na kuhinju
kad vješaš rublje
mirišeš na vjetar
kad bereš trešnje mirišeš na dijete
kad bereš ruže mirišeš na ljubav

kad mi iscjeljuješ rane mirišeš na melem
to sam se naknadno sjetio

s tim što ne znam
što je melem
ali dobro zvuči

Mirjana Mikulec | Ceker iz provanse



Pečat lavande
u dugi zrnasta pletiva.

Srp u muzeju.
Fotografije berbi pod
nebom bez zaklona
i priča
o skrivenom otrovu
u mirisnim busenima.
A vani sive prometnice
i suvenirnica
Proizvodnja uspomena.

Kupujem ceker
ispleten od sunca ugaslih gradova.
Protkan obećanjem da ću
jednom po prosutim zrncima
pronaći put do gore Viktoire.

Nosim ga
subotom u grad.
Već viđeno, a samo moje
pletivo od neodustajanja.

Krunoslav Mrkoci | TEBI, pjesniče ...



Ti se dičiš, drčiš riječima učenim.
Tako tvoriš svoju poeziju.
Misliš da će ikoga biti briga?
Već davno smo te pročitali.
Ti si za nas otvorena knjiga.

Dejan Ivanović | Nenadmašna iskra


Neistražena bajko istančane suštine
okamenjenih stubova
slojevitih arhitektura 
temeljnih arhetipova 
kao sova ova
dosadna si
dok se oglašava ispod krovova
usred belih noći

voleo bih da brzo odeš
ali najpre da saznam ko si
tako oprezno skrivena
poput vitkih figura fatalnih žena
zanesenih svečanim ritmom
u baršunastim naborima
večernjih haljina 

da li posvemašna iskra
provincijalnog duha
slobodno luta
mutnim krugovima
beskrajnih dubina
večnog mamurluka

ili
zgrožena i iznurena
ispraznost demencije
ugrožava stabilnost simetrije
i postojanost blizine
biti postanka
u nenadmašnoj sreći
omiljenog kutka

za svaki slučaj
usput se pitam          
hoćeš li ponovo  doći
kad nas obuzme prošlost
grehovi, kajanja, očaj 
kroz beznadežni vrisak
otelovljen i blizak
pokisle sove  huk
što besciljno prolama mrak
i hladni muk
zimske noći ... 

Književni kutak ugošćuje Anu Horvat



Pramcem u sumrak


Žena pita

Piše: Jelena Miškić

Naložila je staru kaljevu peć, gundžajuć', možda psujuć' sebi u bradi na nedovoljno suha drva. Čula sam iz prikrajka dok mi je samo nos virio iz dubikih perina kako trga stare novine u komade i zaziva dragog Boga da se vatra uhvati. Kada se začulo glasno pucketanje trešća, zadovoljno je uzviknula:"Hvala ti Ante!", a ja se i dalje nisam pomaknula jer sam se babe, iako sam ju voljela, bojala. Melanija me zamotala kao kiflu i posadila uz kibic fesnter nek brojim vrane koje prelijeću atarom da mi vrijeme prođe dok ne zagrije prostoriju.

Iz nekog daljeg kuta čulo se kako ronda po loncima i poklopcima kada je doviknula: "Ima li koja?" - na što sam ja poslušno viknula najjače što sam mogla "Nema bako, niti jedna još!". I nastavila po zapovijedi buljiti u sivi sumrak koji je oblačio studenu večer. Vratila se i stavila na stol crvenu plitku šerpu kojoj su falile drške, koja je imala dobar udarac od nekakve kulinarske nezgode s jedne strane tako da je i te crvene boje malo falilo, ali bijele točkice koje su veselo krasile ostatak posude kao da su pričale o slavnim danima kuhinje kojima je šerpa nesebično pridonijela.

Čvrsta, pouzdana i sigurna babina ruka, njezini žustri i vješti potezi kuhačom značili su da što se god izvadi iz te posude, naša je večera. U sobi je još uvijek bilo jako hladno. Baba je u točkastu ranjenicu stavila brašna, jaja, malo soli i prvi puta lagano promiješala, dodala mlijeka, otopljene masti i svježeg sira i drugi put, jače i snažnije i temeljitije promiješala kuhačom. I sve skupa gurnula među žar. Kada se miris počeo širiti prostorom, pitala sam: "Bako, mogli li ja sada sjesti za stol?" Na što mi je ona odgovorila da to nije dobro i kako bih se mogla prehladiti, nisam se bunila. A onda je nadgledajuć' pečenje svog uratka začinila skidanjem svetaca dedi koji je kriv jer kasni iz lova, koji nije pripremio drva, koji za dijete nije naložio vatru na vrijeme, koji će se sigurno vratiti praznih ruku i sigurno pse nije nahranio. Odjednom je naglo ciknula jer je rubom suknje vadila šerpu iz žari, a ja sam skočila iz perine da vidim kako je moja baka. Nježno me zagrlila i rekla:"Ma nije ništa, brzo se ti zamotaj natrag!" I ponovo me posadila uz prozor, gurajuć perinu i ispod i oko mene samo da me sačuva. Nakon što je izvadila pečeni, zlatno žuti komad slasnog zalogaja, stala je ispred mene i rekla: "Sad ruke van!" a ja sam sretno izvukla obje i pružila prema njoj. U jednu mi je gurnula šalicu toplog mlijeka, a u drugu mirisni komad žitne pite. Sjela je pored mene ogrnuvši se pršnjakom, a na prozor stavila stari fenjer. Soba je postajala je sve toplija.

"Bako, nema niti jedne vrane." - rekla sam i srknula mlijeko.

Melanija je dugo gledala u široki atar ispred nas, a njezine zelene oči mirno je prekidao koji treptaj kako bi vani zahuktao vjetar. Duboko je uzdahnula.

Mislila sam da me nije čula pa sam ponovo rekla:"Bako, nema niti jedne vrane."

Uzela je komad pite, primaknula se bliže meni, pa s mirom izdahnula samo njoj znane brige, a mom dječjem umu nedohvatljive te mi rekla: "I bolje tako dijete moje. I bolje da ih nema, beštije jedne".
(u folkloru vrane naslućuju smrt)

srijeda, 14. studenoga 2018.

Tajana Bezuh | Uzrok


Ti si neprouzročeni uzrok,
Uzrok svih uzroka.
To je samo sjena.
Ali je sve i ništa.

Ono što mi daješ
Ono je što mi treba.
U meni vječno traješ,
Ti moj mali dio si neba.

Al' taj mali dio
Sve je što mi znači.
Moj život cio
Jedino ću u tebi pronaći.

Ne zbog toga što te trebam
Kao sunca sjaj.
Nije da te nikom ne dam,
Već znam da ti si Taj.

Taj kojeg tražim dugo, dugo,
Dugo bez potrage.
Znam da zvuči ludo, ludo
Al' stvorena sam samo zbog Tebe.

Završna svečanost Nacionalnog kviza za poticanje čitanja


Čast nam je i zadovoljstvo pozvati vas na završnu svečanost Nacionalnog kviza za poticanje čitanja u četvrtak, 15. 11. 2018. s početkom u 12 sati u predvorju Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu.

Svečanost ujedno predstavlja i završnicu Mjeseca hrvatske knjige 2018. kojem je ove godine glavna tema Baš baština, a naziv Kviza je Do baštine na krilima mašte, pa će, uz dodjelu glavne i utješnih nagrada pobjednicima iz svih knjižnica koje su sudjelovale u Kvizu, u kulturno-umjetničkom dijelu programa nastupiti SKUD Ivan Goran Kovačić s izborom hrvatskih tradicijskih pjesama i plesova koje će izvesti ansambl od 30 plesačica i plesača te 10 članova orkestra.

Marina Mađarević | Jasna Grubješić: Svi smo mi azilanti



(V.B.Z., 2017.)

U danima u kojima svijet „diše“ u ritmu srdaca napuštenih životinja, a junakinje i junaci iz hrvatskih skloništa (poput onih iz Skloništa za životinje Virovitica, Farmice, Azila Dumovec, Noine arke, Udruge Sklonište dobrote, Udruge Devet života i svih ostalih divljenja vrijednih utočišta) trude se ta četveronožna (i poneko tronožno) srce sačuvati što duže, pod ruku mi je došla knjiga Jasne Grubješić „Svi smo mi azilanti: O pasjim sudbinama i pripitomljavanju ljudi“.

Prigodno, započela sam je čitati na Dan mješanaca 31. srpnja i čitanje je izrodilo apsolutnu – subjektivnost.

Luka Tomić | Ti, kukavico


Ti, koji kružno oblijećeš ogranke plavog neba
jer drugačije sigurno nećeš
Zašto proučavaš te najljepše rešetke
iza kojih ne možeš kad hoćeš
Ti, koji stremiš poznavanju ovog svijeta
što ćeš doznati o tom kavezu u kojem se igraš
On govori samo o slobodi, a ti jedino za nju ne pitaš

Mirna Weber | Božica Jelušić: Kotačev slavopoj


Varaždin.13.11.2018

Povodom promocije stihozbirke Kotačev slavopoj,  autorice Božice Jelušić

(kratki osvrt, s naklonom)

Ne postoji Pjesnik koji bi mogao nešto napisati o novoj zbirci pjesama najbolje hrvatske pjesnikinje Božice Jelušić. Zaista ne vidim nikoga u širokom obzoru eminentnih majstora riječi.

,,Kotačev slavopoj” je izvanserijski poetski bljesak, pandan bezvremenskoj lirici-škrinji punoj blaga, najširi god hrastovog drveta s biljegom od izvrsnosti. Korijenje mu je znanje i baza, deblo memorija, a krošnja emotivna raskoš i ono nešto, vidljivo iz bliza, a opipljivo izdaleka.

Pjesnikinja je majstorica klasičnog stila pisanja poezije i ne odstupa od  njega, već ga desetljećima brusi i usavršava, pliva u njemu kao riba u vodi, izvodi akrobatske elemente i virtuozno se poigrava riječima, baš kao Paganini poetskog svijeta, izgarajući do posljednjeg takta (stiha).

Čitatelje bih skromno uputila da obrate pažnju na mnoštvo izvornih rima koje su zapravo, rekla bih, u potpunosti izvorne (nikada ih još nitko u hrvatskoj poeziji nije uvrstio u svoje pjesme), zatim na izvorne misli (Tko bira hod po rubu, taj ni za čim ne žali), te na vrlo dojmljiva poantiranja u posljednjim stihovima pjesama, koja bih usporedila sa srčikom biljke u punom cvatu.

Zbirka se sastoji od pedeset i šest pjesama. Većina pjesama su impresije posvećene određenom životnom momentu, događaju, začinjene promišljanjima-pitanjima i odgovorima na određeni doživljajni impuls (Barska metvica, Kazna ,Kotačev slavopoj, O kružnom kretanju vremena, Raport obalne straže, Traktat o vjetru, Život, Lauda parafinska, Snjegopis,završnica, Za visok život...).
Posebno bih izdvojila pjesme posvećene prirodi (u kojoj pjesnikinja traži svoju dubletu), koje su prazničkog, ali emotivno smirenog tona , pune ljubavi prema naturi (Januarsko hodočašće, Javornjak, primisao na vječnost, Proljetni pokret, u polusnu, Rujanska arabeska…), zatim pjesme inspirirane putovanjima (Zrinjevac, zima, Motovun, Razglednica iz Ljubljane, Stari zamak u Moravskoj, U nepoznatom).

Sve su pjesme u zbirci ljubavne! Iako je samo jedna u punom smislu riječi ljubavna (Trebaš nekom). Ljubavne su jer sadrže pregršt emocija, pale nas i gase, pokreću i smiruju, stavljaju osmijeh na lice, podižu nam obrve, iskrivljuju usne, izmamljuju poneku suzu…
Pjesme sadrže sve emotivne varijacije, osim patetike.

Na kraju bih za ljubitelje poezije navela nekoliko pjesama koje su inspirirane književnošću (Znakovi pored puta, Stosonet, Skok u dalj, Sve više dana, Olovka srcolovka, Rimbaud).

Cijeli svemir se okreće poput kotača na biciklu. Taj je ritam na neki način sasvim sigurno pokrenuo i ovu stihozbirku.

Preporučam ju za pažljivo čitanje, s povjerenjem...

Lorena Kujek | Potencijalna fantazmagorija nevoljenih pojedinaca




















Larve preokrenutih sljepoočnica,
bojažljivo me motre
u kutku porušene sobe.

Postupno ćutim vonj
poganih usuda.

Po zidovima autosugestivno plešu
piromanski sujetni duhovi,
račvajući luciferske zakletve
(na)spram neuredno zakačenih
fotografija umrle djece,
odrasle u ubogim sirotištima.

Koliko sućuti
ispoljavam u korelaciji s
nepatvorenim krhotinama?

utorak, 13. studenoga 2018.

Trenutak za damski književni kutak: druženje s nagrađenim velikogoričkim autoricama


Na samom kraju Mjeseca hrvatske knjige otvaramo damski književni kutak! Želimo se pohvaliti našim samozatajnim velikogoričkim književnicama koje, kao orkestru iza leđa, marljivo pišu, objavljuju nove naslove i – osvajaju književna priznanja. Kako zaslužene ovogodišnje nagrade ne bi za naše sugrađane prošle ispod radara, odlučili smo vam ih predstaviti na zajedničkom književnom druženju.

„Mato Lovrak“ za najbolji dječji roman, „Neretvanska maslina“ za najbolji roman za mlade, nominacija za „Mali princ“ za najbolju dječju knjigu u regiji… ako se pitate tko su vlasnice ovih književnih priznanja, prije svega znajte da su sve iz Velike Gorice. To su redom Sonja Smolec, Nada Mihoković-Kumrić i Jasminka Tihi-Stepanić.

Tri dame koje smo uglavnom upoznali kroz njihovo pisanje za djecu i mlade, ovoga puta otkrit će nešto o sebi i nama odraslima. Koliko i što im znače osvojena priznanja, što je to u čemu su njihove knjige bile bolje od ostalih, o čemu trenutno pišu i čime se sve još bave saznat ćemo u našem damskom književnom kutku, u pravi trenutak u srijedu 14. studenoga 2018. u 19.00 sati. Susret će se održati u Gradskoj knjižnici Velika Gorica, Središnjem odjelu za odrasle, Zagrebačka 37.

Trenutak za damski književni kutak
Druženje s nagrađenim velikogoričkim književnicama
Književni susret
Gošće: Sonja Smolec, Nada Mihoković-Kumrić, Jasminka Tihi-Stepanić
U srijedu 14. studenoga 2018. u 19.00 sati
Gradska knjižnica Velika Gorica
Središnji odjel za odrasle, Zagrebačka 37

„Srce Vukovara“ – projekcija filma o vukovarskoj ratnoj bolnici


U sklopu ovogodišnjeg Tjedna sjećanja na Vukovar i Škabrnju Gradska knjižnica Kaštela i Hrvatska udruga Benedikt organiziraju prikazivanje dokumentarnog filma o vukovarskoj ratnoj bolnici 1991. godine pod nazivom “Srce Vukovara”. Projekcija filma „Srce Vukovara“ održat će se 15. studenog 2018. (četvrtak) s početkom u 18.30 sati u dvorani kaštela Vitturi u Kaštel Lukšiću. Scenarist i redatelj filma je vukovarski branitelj Stipe Majić.

Glavni sudionici filma su medicinsko osoblje i ranjenici vukovarske ratne bolnice. 

Petra Birman | Igra






Kriminalni milje emocija.
Besmislenost  svakidašnjice
utopljena u vrču života.

Napola prevrnuti vrč lomi se
u rukama svemira,
u prstima muškarca  koji
me jedini poznaje.

Moneta Barukčić | Zima...



Zima ledi kosti,
snijeg škripi pod nogama,
tijelo pomalo promrzlo.

Zima se uvlači u tijelo
i postajem santa leda.

Pahulje se uvijaju
padajuć po kaputu mom
i nestajući u trenu.
Dođi grij me
da zima ne smrzne srce ovo.

ponedjeljak, 12. studenoga 2018.

Igor Petrić | Razloga pet


Život kao iluzija
rađanja,
odrastanja,
umiranja.
Život kao smisao postojanja.
Kao nada čovječanstvu
i svim ljudima.
Život kao igra bez kraja
u kojoj nema poraženih,
u kojoj ograničenje i kontrola
nemaju smisla jer dovode do očaja,
poremećaja uobičajenog načina preživljavanja.
Život kao san kojeg sanjaš.
Tvoj je!
Samo tvoj i zato razmisli
što ćeš s njim,
što ćeš sad.
Život kao cijeli jedan svijet,
kao ocean.
U njemu ti,
u njemu ja
i naša djeca.


Uz dan smrti velikog Tina, čarobnjaka hrvatske riječi


Piše: Narcisa Potežica,mr.sc.

Tin Ujević  je jedan je od najvećih hrvatskih pjesnika, rođen je u Vrgorcu, 5. srpnja 1891. a umro u Zagrebu - na današnji dan - 12. studenog 1955.
Tin Ujević rodio se u Dizdara kuli u  Vrgorcu a njegovo puno ime bilo je Augustin Josip Ujević, jer se po starom običaju župe imotskih  Poljica krštenoj djeci davana dva imena. Njegov otac, Ivan Ujević, bio je učitelj rodom iz  Krivodola u Imotsoj krajini, dok mu je majka  Bračanka iz mjesta Milne. Tin je rođen kao jedno od petero djece od kojih je dvoje umrlo još u djetinjstvu. Književni talent vjerojatno je naslijedito s očeve strane budući da je ovaj, kao učitelj, bio sklon književnosti te je i sam pisao. Prva tri razreda osnovne škole Tin je polazio u Imotskom, kada seli u Makarsku gdje završava osnovnoškolsko obrazovanje. Godine 1902. odlazi u Split gdje upisuje klasičnu gimnaziju i živi u nadbiskupijskom sjemeništu.

U svojoj trinaestoj godini počinje pisati pjesme od kojih ništa nije sačuvano (po njemu je njegovo prvo djelo kratak tekst "Voda" koji je završio u košu za smeće nekog urednika). Godine 1909. Tin maturira u Splitu s odličnim uspjehom. On se odriče mogućnosti zaređenja te odlazi u  Zagreb gdje upisuje studij  hrvatskog jezika i književnosti, klasične filologije  i estetike na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Te iste godine objavio je svoj prvi sonet "Za novim vidicima" u časopisu "Mlada Hrvatska".

Svojim dolaskom u Zagreb Tin se druži s pjesnikom Antunom Gustavom Matošem te suvremenicima  Krešom Kovačićem, Ljubom Wiesnerom i drugima. Isticao se kao gorljivi  pravaš i zalaže se za neovisnost Hrvatske i slom Austro-Ugarske Monarhije. Nešto kasnije,  1912.  kao pripadnik buntovnog mladog naraštaja hrvatskih intelektualaca, Ujević se do  Prvog svjetskog rata pa i početkom rata, kao emigrant u Parizu više nego književnošću isticao političkim djelovanjem. Isticao je svoju političku orijentaciju žestokim antiaustrijskim člancima u hrvatskom tisku i vatrenim govorima u Beogradu. U početku je  zagovarao ideju o srbijansko-hrvatskom jedinstvu i ujedinjenju Hrvatske i Srbije. Godine 1913. je zajedno s hrvatskim književnikom i publicistom  Milostislavom Brtulicom pokrenuo list "Ujedinjenje", u kojem su obojica zbog članaka koji su okarakterizirani kao žestoka protudržavna retorika bili uhićeni i zatvoreni na nekoliko mjeseci. Bio je član i Jugoslavenske nacionalističke omladine, no razočaran politikom  unitarnog jugoslavenstva zauvijek odustaje od političkih ambicija, predavši se do kraja  književnsti  i posebice poeziji. O svom rastanku sa idejom  jugoslavenskog jedinstva najbolje je napisao u svojoj pjesmi u prozi "Drugovima": "Mi smo imali da budemo jedna vojska. Ali srca su naša, o drugovi, bila podvojena: vi ste tražili korist,  a ja samo ljepotu."  

U početku vjerni obožavatelj  Matoša javno ga se odrekao  (članci  "Cesar na samrti" i "Barres i Oinobarres"  1911.) i zametnuo polemiku s njim, jedinu polemiku koju je Matoš želio izbjeći, pa je na grube Ujevićeve napade odgovarao iznenađujućom mlakošću. Ujević se nikada nije uspio do kraja rastati i udaljiti od Matoša, koliko god ga se odricao. Među njima je zauvijek ostala neka čudesna iracionalna veza. Pošao je dakle od Matoša i došao do  Baudelairea otkrivajući ga i prihvaćajući matoševskim iskustvima i poticajima. Ali, odrekavši se Matoša komu se mladi Ujević i mogao okrenuti ako ne Baudelaireu, osnivaču modernoga europskog pjesništva, pa je sam rekao "Bio je možda u meni jedan Baudelaire prije nego jedan Ujević." Napisao je tu rečenicu u eseju “Mučeništvo života i raj u afionu”. Jasno je da je Baudelaire nije njegov uzor, već je on njegov dvojnik. Tada piše i svoju čuvenu pjesi “Visoki jablani”, koja je simbolična pjesma filozofske   vedrine). Tako je Ujević išao tragom Baudelairea.

Njegov dramatični “Ispit savjesti” (u "Savremeniku"  1923.) otkriva rimbaudovske dileme, koje konačno rješava antirimbaudovski: nije se odrekao  svoje umjetnoszti i vratio urednom građanskom životu kao Rimbaud, nego se odrekao urednoga građanskog života da bi se sav posvetio umjetnosti, u koju je možda upravo zato toliko sumnjao jer je toliko vjerovao u nju.

Prve dvije zbirke pjesama, “Lelek sebra” (1920.) antologijska  “Kolajna” (napisana 1926.)  napisao je tijekom rata u Parizu kao jedinstvenu zbirku,ali samovoljom nakladnika razdvojene su i tiskane u Beogradu, i to  ćirilicom i ekavski. Do  Drugog svjetskog rata objavio je još zbirku “Auto na korzu” (1932.) i reprezentativni izbor svoga pjesništva “Ojađeno zvono” (1933.). 

Komunističke vlasti zabranile su mu  1945.  javno djelovanje, pa je nekoliko godina živio kao anonimni prevoditelj. Tek izabranim pjesmama “Rukovet” (1950. ), zaslugom  Jure Kaštelana  koji ju je i priredio, Ujević se otkriva novom naraštaju čitatelja, da bi posljednjom zbirkom “Žedan kamen na studencu” (1954.) potvrdio vodeće mjesto u hrvatskom pjesništvu.  Načinom svoga života skrivao je tajnu svoje intimnosti, pa je godinama do svoje smrti bio u središtu pozornosti posjetitelja  boemskih gostionica u Beogradu,  Sarajevu, Splitu i Zagrebu. 

Čim je objavljena -  Ujevićeva  poezija postala je izazov i čitateljstvu i našoj književnoj, pjesničkoj tradiciji.

Već hrvatska  renesansna i  barokna pjesnička riječ bila je glas  europskog kulturnog podneblja, tako na primjer Činjenica da se pjesnički oglasio  1909.   u  pravaškoj "Mladoj Hrvatskoj", u društvu mladih koji su tvorili Matošev krug, on potvrđuje tvrdnju, da je Matoš bio prvi dosljedni Europljanin u hrvatskoj književnosti.

Ujević je u pjesmama ostvario snažnu osobnu tragiku ("Svakidašnja jadikovka"), izrazio duboke tajne netjelesne ljubavi (u “Kolajni”), ispjevaoje melodiju  i ljudskom bratstvu ("Pobratimstvo lica u svemiru"; "Čin sputanih ruku"), skladao složene filozofske refleksivne orkestracije (Riđokosi  Mesije), razvijao simbolične vizije svemirskih zvjezdanih prostranstava i čežnje za visinama (Visoki jablani), Pišući poeziju sad u rigorozno zatvorenoj formi, sad u nesputanoj otvorenosti slobodnog stiha, prožetu uvijek blistavim sjajem svježe imaginacije modernog intelektualca i erudita, Ujević je, kao nedostižni čarobnjak riječi, ostao dosljedno izvan svih književnih škola i struja, blizak svima a istodobno različit od svih.

Anegdote o Tinu

Tin Ujević je kao nijedan hrvatski književnik poznat po brojnim zgodama i anegdotama. Ovdje navodimo samo neke:

- Jednom, dok je spavao na klupi u parku, Tina je probudio lokalni policajac. No, čim je vidio da je riječ o tada već slavnom književniku, počeo se žurno ispričavati. "Ma ne morate mi se ispričavati", rekao je Tin, "iako bi bio red da ste prvo probudili podstanara", aludirajući na beskućnika koji je spavao pod klupom.

- Tin nije volio sudjelovati u razgovorima, za vrijeme brijanja u brijačnici. Svejednako, brijač mu je često dosađivao forsiranim razgovorima. Jednom ga brijač upita: "Kako hoćete da vas obrijem?". - "Bez riječi" - odgovori mu mirno Tin.

- Ujevića, koji je ostao neženja do kraja života, neki prijatelji upitaše, zašto se ne ženi. "Ljudi se trebaju ženiti, bogovi mogu, a pjesnici ne smiju" - odgovori im Ujević.

- Kako je Tin bio iznimno domišljat i lucidan dobro prikazuje sljedeća anegdota. Jedan veseljak iz njegovog društva, vidjevši ga kako s praznom čašom stoji u gostionici, prišao mu je i rekao: "Slaži nešto na brzinu i platit ću ti špricer." Tin ga i ne pogleda i već mu preko ramena dobaci: "Ne, prijatelju, rekao si dva!". Kako je upravo trenutačno slagao, ovaj šaljivdžija mu je morao platiti piće.

Tinova važnija djela (tiskana za njegova života):

•    "Lelek sebra",  Beograd,  1920.
•    "Kolajna",  Beograd,  1926.
•    "Auto na korzu",  Nikšić,  1930.
•    "Ojađeno zvono",  Matica hrvatska,  Zagreb,  1933.
•    "Skalpel kaosa",  Zagreb,  1938.
•    "Ljudi za vratima gostionice",  Društvo hrvatskih književnika,  1938.
•    "Žedan kamen na studencu",  Društvo hrvatskih književnika,  Zagreb,  1954.

Mirjana Mikulec | Jena kajkavska



Zvoniju koraki
po blatu i graba zaigrani:
Napiši pesmu kajkavsku!
Kriči jastreb nad glavom,
hud na dvorišča bez piščancov:
Piši, piši, piši!
Ruopa mi misel
nad zdencom zapuščenim:
Rieči su domače gliboko
kak i sunce gore visoko.
Bi me mogle i zgreti i speči.
„Naj se po selski v škuole spominati,
buš drugi red dobila“,
su mi znali reči.
Prešla su ta vremena
gda se od zore do mraka
na komačeku zemle
zâse i živinu skrbele.
I za druge nije znale.
Male je rieči vu tem svietu bile.
I kak da denes,
dâ su škuole minule,
za se kaj su mi v glavu naprtile,
najdem kajkavsku rieč?
Pak si mislim,
če ju ne nejdem, ju zmislim.
Cieli nuovi kajkavski svet.


Nataša Hrupec | Ispadam iz svih vozova


ispadam iz svih vozova oduvijek,
a sad sve češće

i onda me gazi vrijeme nemilice
gnječi mi mozak
dok slušam o održivom razvoju
od aspirirane magle
razvila sam laringitis, razboljela se

i sad kad se njemu to dogodilo
to da izleti s tračnica
mene nije bilo u tom ispadanju
kakav neobičan slučaj
samo sam čula javljanje odozgora:
mole se putnici da budu mirni, da ne paničare
jer gradi se drugi kolosijek i to je veliki i ozbiljan projekt
koji traži svoje žrtve

a do nove stanice bit ćete prevezeni uz pomoć alternativne mobilnosti
sveti Ilija čeka u ognjenim kolima na željezničkoj postaji
Repinec

nedjelja, 11. studenoga 2018.

Sanja Tkalčec | Tu sam i postojim


Tu sam. Postojim. Ponekad više, ponekad manje. Lutam između dva svijeta. Misli mi najčešće vrludaju i  putuju u nekom imaginarnom svijetu. U lucidnim trenutcima pitam se zašto baš ja? Zašto je baš meni morao puknuti taj šav u glavi, ta spona koja me tjera u moj mrak? Zašto mi nije puknula ruka ili noga, kao svim normalnim ljudima? Ah da..ja nisam normalna. Bar mi tako rekoše.

Odavno je počelo moje lutanje. U početku, to su bile tek male naznake. Pomišljala sam  na umor i  na stres. I onda odjednom – mrak. Nema me. Postojim, ali me nema. Polako se budim iz mraka. To nije moj dom, moja soba. Gdje sam?  Soba sa pet kreveta i  nepoznati ljudi oko mene.

Božica Jelušić | Kratkotrajni katreni


Fotografija: Nikola Wolf

Tako svježe jutro, i mi smo još živi.
Cvrčkov takt u zglobu škripavo se glasa.
Na put treba poći, ne časeći časa:
Svi putevi vode k nekoj perspektivi!

Tako svježa voda; kiša iznad Troje.
(Postoji i ono, što ne vide oči).
Crven rubac strasti plijesan ne rastoči.
Kamo god okrenem, uvijek nas je dvoje.

Tako blistav dan se isprede iz mraka.
Imaj se i idi, sve ti je od volje!
Zatvara se trošna škola mrzovolje.
Urica u srcu srebrno tiktaka.

Takav brijeg i sjena što gura bicikl.
(Pobjednički lovor negdje brsti koza).
Otječu kroz vene umor i nervoza.
Željezo se staro pretvara u nikal.

Takav um , što pjesmu niotkud iznjedri.
Orah, badem, lješnjak, pod zubima krcka.
Prosinac pod oknom, a duh nam je vrckav.
Tako blizu kraj je, a mi smo još vedri.



Flora Green

Sveučilište u Warwicku drugu godinu dodjeljuje nagradu za najbolju žensku književnost u prijevodu objavljenu u UK | Daša Drndić u finalu


Sveučilište u Warwicku drugu godinu dodjeljuje nagradu za najbolju žensku književnost u prijevodu objavljenu u UK. Prošle je godine nagradu dobila japansko-njemačka autorica Yoko Tawada za roman Memoirs of a Polar Bear. Sada je objavljen uži izbor od šest djela za ovogodišnju nagradu, a u uglednom društvu našao se i roman Belladonna nedavno preminule Daše Drndić
 
Cilj nagrade je utjecati na nesrazmjer između broja prijevoda autora i autorica, te povećati prisutnost međunarodne ženske književnosti na engleskom jeziku. Prva nagrada iznosi 1000 funti, a o dobitnici odlučuju sveučilišne profesorice Amanda Hopkinson i Susan Bassnett te savjetnica za Booker Boyd Tonkin
 
Ove su godine za nagradu konkurirala 53 djela. Nakon šireg popisa od 15 djela (na kojem se našla i Kosa posvuda Tee Tulić), objavljen je i uži krug. Žiri je posebno pohvalio tri najprisutnije izdavačke kuće – Fitzcarraldo, Maclehose i Portobello – koje "ubiru plodove svog primjernog i kontinuiranog truda da promoviraju međunarodnu žensku književnost u Ujedinjenom Kraljevstvu."
 
U finalu su:
  • Belladonna (Daša Drndić, s hrvatskog prevela Celia Hawkesworth, Maclehose Press)
  • Flights (Olga Tokarczuk, s poljskog prevela Jennifer Croft, Fitzcarraldo Editions)
  • Go Went Gone (Jenny Erpenbeck, s njemačkog prevela Susan Bernofsky, Portobello Books)
  • River (Esther Kinsky, s njemačkog preveo Iain Galbraith, Fitzcarraldo Editions)
  • The House with the Stained-Glass Window (Żanna Słoniowska, s poljskog prevela Antonia Lloyd-Jones, Maclehose Press)
  • The White Book (Han Kang, s korejskog prevela Deborah Smith, Portobello Books)
 
Dobitnica nagrade bit će objavljena 13. studenog.

Izvor:Booksa.hr

Slavica Gazibara | Vinjeta



sad pusta su sva polja
i moja neljubljena njedra
tek dio su kulise jeseni

magle se nijemo i podmuklo
provlače između golih nesigurnih hrastova
podsmjehuju se zlurado zaostalim pticama

vinjeta smežuranog lista
podrhtava na niskoj grani
na kojoj vrane proriču skoru ogoljenost

u nama treperi nešto nesuvislo neostvareno čežnjivo
odsustvo boja plaši nas dugih večeri bez pogleda kroz prozor
pogleda okrenutog u sebe

priziva li pustoš prirode ljeto kad
pustoš duše zaziva ljubav


Tomislav Domović | Suza na vodenicu


Moja ljubav izlazi iz travnata tla,
ona se hrani otpalim grličinim perjem i planktonima sna
Pred kućnim pragovima pada na otirače kao bosi glasovi, vrata se mogu i ne otvoriti,
pred zaključanim predvorjima i titanskim srcima ona uporno u bravama zviždi
Moja ljubav i ja putujemo, rame uz rame, oslonjeni jedno o drugo,
vjetar na palmu, oblak na žirafu, suza na vodenicu
Mi smo iz davnine pridošli, u kočiji na čijim kotačima okreće se neskorena krv
Mi smo došli da bismo uzvikivali imena svih onih
koji putuju tražeći neeksplodirane bombe u pijesku pokorenih očiju
I nakon što potkujemo srca
zajedno s njima krećemo u bjesomučni trk prema ukopanim gradovima,
prozore zaspemo sjemenkama suncokreta i prezrelim suncima
Mi ne stajemo, prolaznici smo u nepoderivim tabanima,
oznojeni trudbenici navikli na duga putovanja i susrete u dugim zimama

Milan Frčko | Martinje



Došel bo f pol noči i krstil bo mošta
kaj  vu novom dnevu vino  se bo zval.
I gosko i mlince nam bo Martin dal
i nišče ne pital kulko to košta.

Podsuknjenke bodo celo noč  v zrako
gda ženama mlado vino namigne.
Kmica se čudi kak mesec ništ ne stigne.
Kraluši so lepo nabrekli f šrlako.

A knedle z šlivama i z prezlima
pošturkali bodo vrapci na ranje.
Bača se s boncekom i zeljem štima

i šepeče svrablivcu: „Kakvo spanje“.
Letijo kupice, škrlaki, halinje.
Hec i smeh zacoprali so Martinje.

subota, 10. studenoga 2018.

Lorena Kujek | Sunovraćenje


Opet sam rođena
jednolično mrtva.

Uslijed magmatskog pretresa
enigmatičnih čula,
večeras,
pretpremijerno,
čak štoviše-
posvema apatično,
iz galaktičkog vrča
prepunog jetkosti
krotko ispijam
svoje anemične suze.

Zapanjeno me drobi
neustrašiva katatonija
prepisane turbulencije,
kaleidoskopski
sužavajući cikluse
manične pukotine
istančanog poremećaja
smrknutog raspoloženja;
ionako raslojene
kriptodepresije
cerebralnih zavijutaka.

Obezglavljena zaljubljenošću,
potpadam pod grandiozni utjecaj
slatkorječivih groteski,
infiltriranih kroz fokus
paradoksalne humorističnosti-
taktičarski konstruiranog lašca.

Defragmentirano posrćem,
olako zaboravljajući
spretne pakosti
što mi ih uslužno serviraše.

Provlačeći
gotičku sjetu
kroz pješčanik
svibanjskih zaluđenosti,
mirišem tvoju pokislu kosu,
položenu na pohabani
krater snivanja;
što samo naizgled asocira
na paperjaste jastučnice
opsjednutih noćenja.

Lucidan egzorcizam
mojih nerealnih opraštanja,
graniči sa satiričnim
prikazom razbaštinjene ironije,
odjevene prozirnom krinkom
decentnih potpitanja.

Budiš se.

Zadobivam snenu stigmu
dvostrukog jutarnjeg poljupca.

Vonj užeglih tjelesa
ispunjavao je sobu malodušja
u kojoj me pogubiše-
tik prije revolucionarnog
marša obješenih vojnika.

Nadvila se
neka tmurna omaglica
nad posteljom
trnovitih šavova.

Ovdje,
u povijesnom hramu
stražare fatalni
rojevi krvoločnih aveti,
piskutajući tercama gramzljivosti
za pomamnim
duhovima pustošenja
presušenih meandara svijeta.

Oni tuberkuloznom
razmetljivošću
proždiru nevine,
nehotično
zapadajući u eter
epileptičnih napada
smaragdnog stratokumulusa
nepočinjenog grijeha.

Zavjetno mi podariše
presveti nepenthe,
grgljajući masovnu pošast
pregladnjelih olupina uma.

Razularene gubitkom vrednota,
prelijevaju se palete samosvijesti,
nepreglednih horizonta
razmetanja prestižem imutka.

Kako li je crvotočinasta
njihova hrskava naslada,
pod naoštrenim očnjacima bluda.

Monološki zapitkujem
raskomadanu placentu
pobožanstvenih obilježja.

Koliko vremena preostaje,
do nepogrešivo
preciznog pucnja?

Uzalud uzimam
kratkotrajan predah
od nasrtljivih tektonskih ploča
umorstva u kartografiji bijesa.

Približava se kob.

U suglasju sa
samostanskim načelima
vjerničkog heretizma
izdana je suštinski
strašna vijest
poganih usuda.

Po meni se brežuljkasto cijedi
nemila mećava sunovraćenja
i potpuno jasno znam.

Opet sam rođena
jednolično mrtva.

Tajana Bezuh | Moja java i moj san


Moja java i moj san
Josipu T. 19.06.2006.

Ponoć polako odzvanja
Na nebu zvjezdan trag.
Mjesečina uz mjesec prianja.
Ja mislim na onog tko mi je drag.

Bože, tako sam mala.
Evo ovdje ispred tebe stojim.
Dal' sve to je samo šala
Il' uistinu njega volim?

Bože moj dragi, što uvijek si uz mene
Otkucaje srca bez prestanka mi brojiš,
Nosiš me od sjene do sjene.
Hej Ti, dal' i moj život krojiš?

Opeka do opeke, nižem svaki dan.
Živim ovaj život, java ili san?
Smješak na mojim usnama za svaki novi dan…
Ili to on je, moja java i moj san –

Branka Kadabec | Išćem te / Tražim te


Išćem te

Čez pote tak strane neznane
v moru zgubljenih kušlecov te išćem
I nikak baš nikak najti te nemrem
Kak da si s nebeski kočijah
v oblaki nebeski nestala
Mene tuj na črne zemle ostavila
da prazneh rukah
v svoji sozi tvoje lišce gledim
I dok sem buden i dok spim
Vrni se zovem te
čuješ me ne spiš
Kej tebi sa moja toga ni baš niš
Gdo je svoje dlane na tvoje rame del
Gdo je mila moja tebe mene zel
da te nigde više nema


Tražim te

Kroz puteve strane neznane
u moru izgubljenih poljubaca te tražim
I nikako baš nikako ne mogu da te pronađem
Kao da si s nebeskim kočijama
u oblacima nebeskim nestala
Mene tu na crnoj zemlji ostavila
da praznih ruku
u svojoj suzi tvoje lice gledam
I dok sam budan i dok spavam
Vrati se zovem te čuješ ne spavaš
Zar tebi sva moja tuga ne znači ništa
Tko je svoje dlanove stavio na tvoja ramena
Tko je mila moja tebe meni uzeo da te više nema

Mirjana Mikulec | Utočište


    Za ranoproljetnih dana ugodno je šetati poljem, jer nema blata; zrak prohladno struji uz tok rječice, trava tek bode iz još smrznute zemlje. Voda je očišćena od otpada davno propalih tvornica. Nedjeljno jutro vrijeme je za ribiče, koji su već postavili štapove i kao šarani se ukopali u obalu. Uvijek se iznova začudim kako nepomično sjede i gledaju u vodu.

    Posljednjih godina, u polju uz tok rječice, niknuli su mnogobrojni ribnjaci. Dok prolazim pokraj jednoga od njih, pogledom tražim Damira. Pamtim ga vižljastog, dugokosog, pomalo pogrbljenog, više nalik na rokera nego ribiča. Bili smo vršnjaci, daljnji rođaci, odrasli u istom vremenu, istom gradu, ipak potpuno različiti. Tako sam bar mislila.

    Ja sam oduvijek bila poslušna djevojčica, pristojna, dobra učenica. Ako sam se i pobunila, to je bilo u tajnosti i nekako uvijek meni na štetu. Damir, naprotiv, nosio je svoju pobunu kao zastavu. Duga kosa, traperice, komandosica, tajanstvena druženja u mraku, glasna, divlja glazba. Čak se pričalo da su ih viđali kako „orgijaju“ po groblju. Duga kosa u to vrijeme bila je skandalozna, danima sam slušala oca kako grmi po kući, kako sve takve treba dobro išibati jer samo kvare pristojnu djecu. Ako se ikada budem družila s njima zaključat će me u kuću, ako treba i privezati. U kući nije bilo gramofona ili kazetofona preko kojih bih se mogla upoznati s glazbom što su je slušali moji vršnjaci. Već sam završavala srednju školu, kad je tata odnekud donio rabljeni kazetofon, dobio ga je od nekog policajca, ali ispostavilo se da je pokvaren. Ionako je već bilo kasno.

    Damir nije imao takvih problema. Živio je s mamom, dok mu je tata radio u Njemačkoj. Zamišljala sam kako ima sve one stvari koje ja nemam, kako mu otac dolazi za Božić, pun radosti i poklona. Tek kasnije čula sam kako njihov otac živi u Njemačkoj s nekom drugom ženom, s kojom ima dijete i nikada ne dolazi k svojoj prvoj obitelji, već ih pušta da žive na rubu siromaštva. Prijetnjama i uvredama prisilio je konačno ženu da mu da rastavu, a sina nikada više nije ni posjetio ni pitao za njega. Mislim da mu Damir nije bio ni na sprovodu.

    Kada sam krenula na studije u veći grad, počele su se mijenjati moje predodžbe o životu mjesnih rokera i buntovnika, a i prestala sam razmišljati o njima. Trebao je to biti novi život, ali tek kasnije sam shvatila da je novo bilo samo mjesto u kom sam živjela. Ljudi iz mog djetinjstva selili su zajedno sa mnom. Kuća od cigle u kojoj je Damir i dalje živio sa svojom mamom i moja kuća u kojoj su živjeli moji roditelji ostale su povezane sudbinama. Pričali su mi kasnije da se oženio, djevojkom vitkom, visokom, dugokosom, pravom rokerskom djevojkom. Nikada nisam točno znala što su radili u životu i od čega živjeli. Navodno od svojih umjetničkih sklonosti i sposobnosti. Dobili su uskoro djevojčicu. Ista mama, prekrasna. Ne znam koliko su se voljeli, ali mogu pogoditi razlog njihova kraja. Damir je zapravo bio nepomičan momak, ukopan u život kao šaran u mulj. Doveo je svoju obitelj u maminu kuću i na tome je ostalo.

    Uskoro sam čula da se rastao, žena je s kćerkom otišla, Damir je ostao s mamom. I ja sam se vratila. Nisam ga sretala, ali mama mi je rekla da se bavi stolarijom i da je dobar i temeljit majstor, a i trebaju mu novci. Pozvala sam ga da mi renovira neki stari namještaj. Bio je fin i tih, obavio je dobar posao, malo razgovarao. Čak nije želio zaračunati, sramio se sam sebe i potrebe za novcem. Željela sam mu reći da povremeno srećem njegovu kćerku na vlaku, prepoznala sam ju jer je nalik majci. U vlaku naćulim uši kad ona priča s prijateljicama o slikarstvu, voli umjetnost, veoma je posebna.

    Ja bih bila ponosna da imam takvu kćer. Na vlak ju dovoze i po nju dolaze mama i očuh. Izgledaju kao svaka sretna obitelj.

    Očuh je prava suprotnost Damiru, snažan, pomalo grub, prodoran, zaštitnički. Čula sam da se bavi trgovinom ili nečim sličnim. Tako je barem bilo prije desetak godina.

    Ništa o tome nisam rekla Damiru. Činilo mi se da bi se njegovo lijepo, dječje lice raspalo pod teretom riječi. Naše su obitelji povezivali muškarci i žene koji ne govore, samo se šutke bore sa životom, valjajući za sobom neizgovoreno brdo patnje koje se povećava kao lavina. Progovorio je tek nešto o tome kako se bavi ribičijom i kako ga uređivanje ribnjaka ispunjava. Poslije se više nismo ni sreli ni razgovarali. Vjerojatno mu nije bilo ni na kraj pameti da me njegov život zanima. Ponekad sam u šetnji sa psom prošla pokraj ribnjaka i iz daljine ga vidjela kako čučeći zuri u vodu. Ja sam se ježila od pomisli na sve one buljooke ribe u mulju. Ponekad bih od prijatelja dobila šarana za ručak, ali miris mulja me je odbijao.

    Danas pored ribnjaka nema Damira. Na njegovu je mjestu upaljena svijeća. Ustrijelio se jedne noći, dok nikoga nije bilo pokraj njega. Nisam mu bila na sprovodu, ne bih mogla podnijeti ako dođu svi koji su ga napustili,  niti ako ne dođu. Ne mogu ih kriviti, teško je živjeti s čovjekom u kojem nema nimalo želje za borbom, promjenom, otporom, čovjekom kojemu ne treba novac.

    Damir je izgledao krhkije i slabije se snašao u životu od većine svojih vršnjaka, mjereno njihovom mjerom, ali je bio hrabriji. I u životu i u smrti. Nosio je svoj život kako je znao, bez ičije pomoći. Usudio se potražiti posljednje utočište, položiti svu svoju nadu u njega, svoje vjerovanje u smisao budućnosti. Tako bar mislim, iako nije ostavio oproštajno pismo. Ipak, progoni me misao, kakve je sreće ni u posljednjem utočištu neće pronaći mir.