subota, 19. studenoga 2016.

Ivana Janković | Predator



I onda,
jednog jutra,
ovog jutra
probudih se suhih očiju i jasnih izbora,
gotovo iznenađeno,
nezaslijepljena onom sramežljivom
malom slatkom zvijezdicom svjetlosti
reflektiranoj u još jednoj
tvojoj suzi
pogledu
riječi
ili otkucaju ranjena srca...

Ne zadržavam se,
ustajem brzo i tiho iz iluzije sigurnosti,
tako pomno satkane samo za mene...
ionako
sada već znaš tko sam
...zar ne?
Niti zvuka,
samo tišina u kojoj čekaš me
i to prokleto shvaćanje
i još prokletije prihvaćanje...
Izluđuje me!
Ustaj i bori se!
Nijemi vrisak tvog krvarećeg srca
ne raspiruje moju glad
i ne trudim se čak niti šuljati
dok okrećem ti leđa
poigravajući se sa savješću
no ne svojom...
Ustaj i bori se!
...sada već znaš tko sam...
zar ne?
I ne bi mi bio problem ubiti te,
jer ionako si već mrtav
za sva preklinjanja ovog jutra
za svu ljubav ovoga svijeta
za svaki potračeni blagoslov...
No,
niti zvuka...
samo tišina u kojoj čekaš me
i to tvoje prokleto shvaćanje
i još prokletije prihvaćanje...
Izluđuje me!
Voli me,
mrzi me,
proklinji me,
srami se,
ponosi se,
smij se kasnije
ako pobijediš me
i plači onda
kada zaboraviš me
...sasvim je svejedno
ja tražim samo jedno:
Sada...
ustaj i bori se!

Nema komentara :

Objavi komentar