Irena Grubišić-Čabo | Krajolik mišljenja

gdje šumu dišemo prepušteni  pticama
nadlijećemo krajolik mišljenja   
mišljenjem trenutka
da opstane
prošlo u budućem
vezano  nijemom susretljivošću
izgovorene riječ
na svim prokrčenim putovima

Irena Grubišić-Čabo | Iluzija

čudim se obmanama
koje skupljam kao krijesnica svjetlo
znam da izlaza nema iz ukorijenjenosti u nježnost
iz nje će tišina dana ispredati plavičaste oblake
stoga podižem čašu u svim prigodama
čistu mjeru stakla
u kojoj se utapaju odrazi
i ne gledam
kroz ogledalo stvarnosti
upirem pogled dubok
u vrijeme
u kojem ne postojim

Irena Grubišić-Čabo | Jučer su se zabijelili oblaci nad gradom

praznih ruku ne smijemo izaći u hladno jutro
ima još ozeblih ptica koje treba hraniti
na granama počiva sigurnost svijeta
snjegovi će se otopiti
otiđimo
zaobiđimo let
vratimo se pješice u prazan stan
napunimo ga knjigama i slikama
živimo jučer i sada
ionako se same trebamo pobrinuti za razlistale prste
ruke će plesati izvan vremena
slobodne i potrošene
kao i toliko puta prije bdjenja
napunimo košare darovima

Irena Grubišić-Čabo | Bliskost

u trenutku pomislim
kako se bliskost jedva vidljiva
proteže kao rascvala grana

pobrkala sam dane mjesece i godine
između dva otkucaja srca
   
 i dalje me određuju sudbine napuštenih mjesta

ponekad ugledam uz obalu rijeke
razigrani vjetar kako grli ptice
dok nestaju u šipražju

Irena Grubišić-Čabo | Veronikin rubac

Nastajao sam pod umornim ali brižnim i vještim prstima na tkalačkom stanu, u malenoj radionici pobožne tkalje. Pažljivo je slagala moje niti, pazila na nijanse, ubacivala zlatni vez na rubove, ravnala svaku izbočinu, pa čak i jednom parala nekoliko redova, usput razmišljajući o svemu i svačemu sve do mog skidanja s tkalačkog stana kada sam zasjao u punom sjaju.

Irena Grubišić-Čabo | Listanje

svo se more u tebi zaljuljalo
ribe otplivale daleko

dodir ih tvoj ponukao

potpuno sam istražuješ pješčana mjesta
praznim školjkama toplinu ulijevaš

skrivaju te    
njihove neispričane priče
igre mora i vjetra

kao grane izrastaju na tvojim prstima
i listaš
listaš

Irena Grubišić-Čabo | Otok-krug

krugu kojem nedostajem
svjetlo ne nosim
i sama tražim svjetljku
po stepenicama
ispisanim snom
razlijevam priču

otok sam
        oku ne zamjenjujem zjenu
i sama trebam svjetiljku

Irena Grubišić-Čabo | Htjela bih

istinu ne spoznah
i ne vidjeh okom
u plesu s vjetrom
pokretom u prazno
ne postojim
ne snivam
ne bdijem nad trenom
sve je iznad i ispred isto ravno

nad kolijevkom
u svjetlu igraju se sjene
stješnjena vremenom između drugih i sebe
ni okom da pogledam
a htjela bih

Irena Grubišić-Čabo | Ukradeno vrijeme

u krnjem vremenu
pišem krnje rečenice
mogla bih tako napola nastaviti sa životom
mogla bih se uvući u sliku
uramiti
bila bih lijep primjerak nedovršenosti
isprekidana misao kruži oko sjecišta
u dva se pravca prelijeva
u dvije energije
lišene vremena

Irena Grubišić-Čabo | U ovom trenutku

u ovom trenutku jutro je daleko
okomito i vodoravno
spava u mreži s ribama
pravim se da ne primjećujem ishitrenu laž
mogla bi me dohvatiti svojim pipcima smrti

u neprolaznom snu vrijeme se ne miče
kuća ne otvara vrata
kako ću opterećena nastaviti 

sve se udaljava
most i rijeka mjesec  u dubinama
na leđima ostaje težina trenutka 
raspoređena strpljivošću podanika
navezana laž 

razmišljam što  bi se dogodilo
kada bi sjeme koje mi na dlanu počiva
proklijalo blagoslovom jutra

Irena Grubišić-Čabo | Pred upaljenim svjetlima

uspavane zimom riječi su mećave
tek jedna je uporište

između mjesta postojanja
i mjesta nestajanja jedna je bliskost
pogled po kojem se prepoznajemo

smisao je melodija ravnodušnosti
dva jecaja u zvonu vremena

Irena Grubišić-Čabo | Štalica

Dugo sam ćutila bol nastanka dok su tesari zabijali debele čavle u moje daske i ravnali izbočine da bi napravili što ravnije zidove. Potom su me oblagali ljepljivim blatom i slamom da budem što čvršća i trajnija, da me vjetrovi i kiše ne bi srušili i prije nego proživim svoj vijek u čovjekovoj službi. I zbilja, trud se isplatio a ja ponosno zasjala prislonjena uz malu gostionicu koja je po cijele dane vrvjela životom.

Mnogi putnici ostavljaše svoje životinje, konje i magarce uz moje jasle dok bi se gazda gostioničar redovito hvalio mojom prostranošću i toplinom. Život u meni naprosto je bujao.

Irena Grubišić-Čabo | Nevidljive prepreke

sve nevidljive prepreke
mogu postati uzletište pticama
kada raširenih krila
polete
do kolijevke svjetla
strpljivo
radeći mozaik
drugačijeg svijeta
komadima polomljenog neba

Irena Grubišić-Čabo | S pticom u rukama

iz prevrnutih ladica istječe zaboravljeno vrijeme
soba je ispunjena mirisima
u hladan prostor unosiš svjetiljku
naginješ se bezdanu
toliko si jak da snagom mišica savijaš bridove
spiralno propuštaš sjećanja

oblikuješ kuglu sna

vrata su otvorena
svaki dan je nadanje
svaki dan je darovani život
drhtaj kolijevke

u knjizi sjećanja sve je zapisano
od početka do kraja
istim razumljivim jezikom

savladavanje slika
obrubljuješ ih blagim pokretima
s pticom u rukama
jedino ti smeta drhtanje prstiju

Irena Grubišić-Čabo | Vraški težak posao

probudila sam se s gorkim okusom u ustima
između dva sna pojela sam vlastiti jezik
palminim listovima bližilo se svjetlucavo more
zatvorila sam prozore
htjela sam hladnoćom koja je odjednom ušla u odaje
odagnati gorčinu

Irena Grubišić-Čabo | Knjiga

Do tog značajnog događaja, iako sam postojala, bila sam samo san. San koji je trajao toliko dugo da ne znam ni kada ni kako je počeo. Tek nakon mog rođenja u maloj tiskari na periferiji grada, počela sam otkrivati svijet oko sebe i prisjećati se snova satkanih snovima svoga autora. U snu sam prolazila kroz razne događaje, proživljavala zgode glavnih i sporednih likova, mislila njihovim glavama, prolazila ulicama izmišljenog grada, suosjećala sa životinjama, divila se cvijeću i vodi, prolazila kroz vatru ljubavi koja me radostila i razočarala te, na kraju oplemenila. Osjetila sam pustoš duše i slatkoću osame. Ali sve se to vrtjelo kao na filmskoj vrpci. Što se bližilo moje rađanje, vrtnja je postala sve brža i brža dok se nisam, napokon, izgubila u snu i probudila u svom novom izdanju, u odjelu tiskare koji je mirisao na ljepilo i svježi papir. Tu sam upoznala svog oca, slavnog pisca. Uzeo me u ruke i gledao kritičkim okom, tražeći na meni kakvu pogrešku koja se slučajno mogla potkrasti. Po prvi put vidjela sam njegov smiješak upućen meni, pogladio me i stavio ispod ruke jedan moj primjerak. Vratit će se po druge sutra, rekao je. I tako je i bilo, te tako iziđoh pred ljude.

Irena Grubišić-Čabo | Miris zemlje

Sunce je visoko sjalo na nebu ali me svježi povjetarac, s vremena na vrijeme, šibao hladnoćom. Tražila sam zaklonicu i zlatni otok sunca. Na prostranoj livadi igrala su se djeca. Pridružila sam se djevojčicama, pa smo zajedno preskakale konopac i igrale školice. Sve to vrijeme, dišući oštri ranoproljetni zrak, pratio me miris svježe zemlje iz netom preoranih vrtova, kao da je sama zemlja svojim mirisima tražila da je upoznam.

Toga sam dana ugledala i prvu ljubičicu zaštićenu busom zelenila. Malo dalje, dječaci su se smijali i vjerojatno nešto smišljali. U jednom trenutku, jedan mi je dječak prišao s bijelim paketom u rukama.

- Ovo ti šalje baka, hajde otvori – rekao je.

Baka mi je uvijek donosila slatke poklone, pa se zbog toga nisam začudila. Moj djed je radio u trgovini. Prodavao je refužo bombone i male medene pogačice koje su se topile u ustima. Misleći baš na medenu pogačicu, brzo sam otvorila paket i na svoje iznenađenje ugledala kišnu glistu kako migolji između grudica zemlje. Dječaci su se zlurado smijali, dok je glista zajedno sa bijelim papirom letjela u zrak.

Nedugo nakon toga, Božena se razboljela. Sve češće je ostajala u krevetu. Između moje i njene kuće nalazila se Božina. On mi je pripremio onaj slatki paket s glistom, pa se više ne igramo skupa. Naši su odnosi zahladnjeli. Kada prolazim pored njegove kuće da bih posjetila Boženu, razmišljam o njihovm imenima. Bože i Božena. Netko je rekao da će Božena uskoro otputovati Bogu. Ja se svesrdno nadam da će otputovati i Bože. I on je Božji imenjak. Ima svu moć ovog svijeta u svojim rukama. Viši je i jači od mene, ali me nije nikada udario. Nikada ga se nisam bojala. Samo se volio narugati mlađoj djeci, posebno djevojčicama.

Kada prolazim pored njegove kuće, da bi posjetila bolesnicu, razmišljam o anđelima. Puna ih je Boženina soba. Vise po zidovima, bdiju do uzglavlja na noćnom ormariću. Na jednoj slici ih je cijelo mnoštvo. Natkrili su nebo. Kada Božena spava oni joj pjevaju, nose je širokim prostranstvima, upoznavaju je s novim zavičajem. Na noćnom ormariću je i zdjelica šarenih bombona. Baš onakvih kakve mi je tata donio za Božić. Otkada se Božena razboljela njezin tata dolazi češće iz Njemačke. Ja se svog, od zadnjeg puta, skoro i ne sjećam. Sjećam se samo zagrljaja. Moja baka kaže da ni Boženin tata neće tako često dolaziti kada nju odnesu anđeli na onaj drugi svijet. O tom drugom svijetu svi su pričali. Čak i Bože koji bi, s vremena na vrijeme, kroz Boženin prozor gledao kako spava. Znao bi ušutkavati glasnu i razigranu djecu, tjerati pse i mačke što dalje od njene kuće da joj ne smetaju. Ponekad ostavi i stručak cvijeća na oknu prozora.

Najčešće ga promatram izdaleka. Ne želim mu se približiti. Postavila sam jasnu granicu. Svaki put, kada se igramo zajedno s ostalom djecom, biram protivničku ekipu. Jednom sam ga pogodila kamenom u prsa, jedva se zadržao na nogama. Vratio mi je grudom blata koja mi je umrljala haljinu. Nakon toga i majka me išibala. Ozarena lica gledao je sa svoga prozora nemili prizor. Vratila sam mu isplaženim jezikom.

Smeđi potok se cijedio niz ulicu dok je mati mlazom vode ispirala zemlju s moje haljinice i mojih prljavih nogu. Mokre grudice vraćale su se zemlji.

Kada je Božena umrla cijeli dan je padala kiša. Iznad jablanova je sijevalo i grmjelo, a ja sam mislila kako po Boženu dolaze anđeli. Drugi dan vrijeme se smirilo. Božena je ležala u otvorenom bijelom lijesu, u bijeloj haljinici, mirnija nego inače. Cijelim putem, dok sam s ostalom djecom, s kiticom cvijeća koračala u povorci, svirala je čudna glazba. Bila sam sigurna kako je proizvodi skupina anđela koja ide ispred duge kolone koja se bližila crkvi.

S visokog crkvenog stropa gledale su me oči svetaca i blaženika. I moja duša se ispunila nekim čudnim blaženstvom. Često sam pogledavala u strop misleći na trenutak kada će Boženu odnijeti na nebo. No, ništa se nije dogodilo.

Na groblju je ponovo zasvirala glazba. Čulo se tužno jecanje Boženine majke. Na mene nitko od odraslih više nije obraćao pozornost, niti me tko pripremio na vlažan miris zemlje koji mi je dopirao do nosnica dok su Boženin lijes spuštali u svježe iskopanu raku.

Irena Grubišić-Čabo | Proljeće

     Mogla sam krenuti bilo gdje, niz ulicu pa uz rivu. Odmoriti se na klupi, gledati more i slušati udaranje valova. Mogla sam na tržnicu i ribarnicu među živopojne glasove, sladiti se plodonosnim slikama ribara i težaka, u park među mame i djecu.

     Tu mogućnost izbora, tu podarenu slobodu, koju sam najednom osjetila,  mjerila sam bogatstvom dan. Svakim učinjenim korakom osjećala sam kako se taj dan u meni širi i raste, zalijeva obilnom blagošću svjetla, izvlači melankoliju koja se s vremenom u meni nakupila, kao da želi da i sama budem budem lagana i blaga, jednostavna u razigranim slikama svijeta koji mi se nudio.