Kristijan Modrušan | Moje dvorište

Kad bacim pogled iz aviona

vidim ulice

asfalta

betona

Na tlocrtu susjedstva

veliku krastu

tu travka,

ni stabla

ne rastu

I sve mi se čini

da nismo mi krivi

predjeli bijeli

a snijeg ne pada

ne možeš umrijet

prisiljen si živit

životarit

od vlastitog rada

I tako gledam

niču kuće

oblicima čudne

nemoguće

grad do grada

u grad se seli

i bijeli

bijeli

bijeli

A djeca?

Gdje su?

U čudu ih tražim

nema ih da se brdima veru

stabla su pusta

livade prazne

iglice miruju

utihuje lišće

snužđeno čekaju

igrice razne

I vile

mitološka bića

vampiri

sto čuda

divota

djetinje mašte

upijaju

očima i srcima bistrim

sva zrnca

i vlati

izbliza

natašte

Kad bacim pogled iz aviona

ulovi me tuga

i nejasna sjeta

gdje je nestalo

urbano selo?

Nigdje zeleni

svugdje pustoš

I bijelo

bijelo

bijelo

Božica Jelušić | Draco, oleografija

Meni se činilo samo da bih ti mogla reći

Koliko ženske tuge ima u svakom zrenju.

I to, da svaki poraz ne vodi k pomirenju,

Već da bi voda života iz mene mogla isteći.

A titralo je polje, k'o da se razlijeva nafta.

I bijaše mi žao kućice propalog puža.

Kako te svaka sklonost do kože razoruža,

Dok okolo hajdina cvate, isprana plahta.

Pomislih da se nisam vinula previsoko,

Da ćeš mi dati vjetra, zamaha i elana,

Da će za okasnjele ludosti biti dana,

U vlažnoj povijesti srca, dugoj ko Orinoco.

Meni se činilo samo da o ljubavi zborim

Skupljajuć rasuto perje od krila odsječena.

Prigrlih svoga Zmaja, oštricom probodena,

I prođoh onim poljem vičući: "Gorim, gorim!".

Nena Miljanović | Na početku kraja

po brezama nežnim rudnulim od ruja

poput guje bele plazi rana zima

i ruj zlatni veze srebrom prve slane

još dan samo koji breze će da kiti

odora zlaćana što žad smeni zelen

pa poslednji pev lišća ugušiće tmine

magle će i slane zamlečiti jutra

pod pokrovom mrtvog preverovskog lišća

ravnodušna trava spavaće bez snova

a ja sva samoća ogolela gorka

još ponekim stihom vijorim zeleno

dok mi zime moje krvlju plazi jeza

ej da bogdo duša stari kad i telo

pa da travi nalik san bez snova spavam

da ne pamti duša ljubavi listanje

srećno li je lišće jer nema sećanje

ni želju bolesnu da i svelo traje

niti bol zbog bele od leda vezilje

Maja Cvek | Što je jutro

Jutro je nada,

djetinjstvo dana,

korak

iz dvorišta snova.

Mrvica otpala

vremenu s dlana,

i svjetlo na stazi

izazova. 

MH Zaprešić | Promocija zbirke pjesama Ljerke Vladović

 

Matija Brcković | Levinovac – smiraj jednog mjesta

Foto: Matija Brcković

Sljedeći sudbinu brojnih mjesta u Hrvatskoj i ovo zapadnoslavonsko selo gubi borbu s demografskom istinom. Naizgled je riječ o samo još jednom u nizu sela u Slavoniji koje polako nagriza zub vremena i komu blijedi natpis na žutoj tabli. Ipak, njegova ga prirodna ljepota i zemljopisna veličina još uvijek izdvajaju među naseljima u neposrednoj blizini. 

Rulet geografije i prirode dodijelio mu je nepregledna šumska prostranstva i raznoliki, gorski krajolik koji se međusobno savršeno sljubljuju. Baš kao Papuk i Bilogora, dvije brdovite sestre kojima Levinovac djeluje poput svojevrsnog trbuha. Očito su, većinom, lički ljudi prilikom dolaska na to područje pomno birali buduća ognjišta. Obronci na koje su ponijeli svoje nekadašnje živote neodoljivo podsjećaju na lički i manjim dijelom karlovački kraj iz koga se pristiglo za boljim životom, stoga ne čude narodne priče koje govore kako su došljaci selili vlakovima čitave kuće i ambare te ih utisnuli iz jednog svog doma u drugi.

Mitrovica, Ciganska dolina, Bing pustara, Lička kosa, Drum, Čatinac i Bjeljevina. I ti zaseoci i sokaci također svojim prepoznatljivim i mističnim imenima pričaju svoje životne priče. Svaki za sebe. Poput zavičaja u zavičaju. Poput srca u srcu. 

Iako se te levinovačke enklave, međusobno razdvojene uskim cesticama,  neurednim brdima i šumarcima ponešto razlikuju, levinovački je čovjek uistinu jedinstven. Prkosan, vrijedan, temperament i nepredvidiv. U isto vrijeme glasan i šutljiv. Carstvo emocija i kraljevstvo hladnoće. Stopio se s obzorom koji pružaju najveće mjesne visine. Njegova se narav razlila i drugim kontinentima koji ne zaboravljaju i njeguju ljubav prema svojoj dalekoj prekooceanskoj djedovini.

Unatoč snažnoj dijaspori, posebice onoj lokalnoj i vedrom duhu malobrojnih stanovnika, Levinčana je sve manje. U zapuštene, životnom paučinom prekrivene, zaseoke i sokake doselila se tek tišina, budući gospodar i jedini stanovnik mjesta. Krošnje silnih šumskih prostranstava iz dana u dan sve su glasnije, a dječji je glas sve rjeđi. Sudeći prema spomenutoj demografskoj istini i ljepuškasta škola u samom srcu naselja ispraća svoje posljednje đake. Mjesta bez dječje graje i zvonjave bicikla prestaju biti mjesta. 

 Ona zaista postaju samo još jedan izblijedjeli natpis na žutoj tabli.

Održana premijera predstave za djecu Tratinčica i čudesna vrtićka krema

Sinoć, 21. rujna 2023. u 19 sati u Teatru na Trešnjevci Centra za kulturu Trešnjevka održana je premijera predstave za djecu "Tratinčica i čudesna vrtićka krema" Kazališta Prijatelj. Velikim pljeskom publika je nagradila redatelja predstave i glumca Hrvoja Zalara te glumice Anju Đurinović i Vini Jurčić. Autori teksta su Jelena Premec i Hrvoje Zalar, glazbu potpisuje Šimun Matešić, a kostimografiju Andreja Lonjak. 

O predstavi:

Jedan od ključnih trenutaka u odrastanju i socijalizaciji malog djeteta je prvi dan odlaska u vrtić, koji čak i u najbezbolnijim varijantama teško prolazi bez straha i plača. To je naravno zapravo na neki način normalno. Dijete iz potpuno sigurnog okruženja dolazi u ono potpuno nepoznato. Naravno, nije lako ni roditeljima. Do tog trenutka su rijetko ostavljali dijete, a ako i jesu to je uvijek bilo bliskim i povjerljivim osobama. Najednom se moraju osam sati osloniti na neku, do tog trenutka nepoznatu osobu i imati povjerenja da će ona jednako dobro postupati prema djetetu i da će ono biti na sigurnom.

Slikovnica Jelene Premec „Tratinčica i čudesna vrtićka krema“, tematizira upravo taj problem, taj trenutak razdvajanja od roditelja. Autorica koja je i sama odgojiteljica i radi u vrtiću takvih se trenutaka nagledala i morala suočiti i rješavati te probleme. Čudesna vrtićka krema je metafora svega dobroga što dijete u vrtiću može doživjeti i način na koji se uz pomoć odgojiteljica može u njemu osjećati mirno i spokojno.

Hrvoje Zalar je u svojoj dramatizaciji razradio osnovnu temu i nadopisao  scene u kojima je na komičan i djeci prepoznatljiv način prikazao težak rastanak glavnog lika (Tratinčkice) od svojih roditelja.

Foto © Frana Marija Vulić Vranković

IMPULS - poezija u kafiću slavi svoj deveti rođendan

U srijedu, 27. rujna 2023. s početkom u 19:00 započinje još jedan rođendanski IMPULS – poezija u kafiću. Mjesto radnje je poznato, Rock Art Caffe, P.Preradovića 24. Varaždin.

Udruga Ritam misli vas poziva na deveti rođendan Impuls - poezija u kafiću. Devet godina trajemo zahvaljujući svima vama, ljubiteljima poezije – kažu idejni začetnici i voditelji programa Ljubica Ribić i Milan Novak.

Gost rođendanskog Impulsa, književnik iz Tuzle, Nihad Mešić – River svakako će nas dotaći svojom igrom riječi i dubokim poniranjem u zamke života. Kroz razgovor s pjesnikom, književnikom, uči ćemo u njegov svijet i uvidjeti koliko je snaga riječi neophodna za iskazivanje istine o vremenu u kojem pjesnik stvara.

Kao glazbena gošća pridružit će nam se studentica Glazbene akademije u Zagrebu, Lora Breški koja je svojom glazbom godinama prisutna na glazbeno poetskoj sceni Varaždina, Hrvatske.

Toplo pozivamo sve ljubitelje poezije i glazbe da nam se pridruže na proslavi devetog rođendana.

Ponesite svoje stihove, zapjevajte nam i budite impulsovci jer mi pulsiramo prijateljstvo i ljubav. – poručuju organizatori.

Nagrada ''Korzo slova'' 2023. Branku Tompiću

Pobjednik književnog natječaja ''Korzo slova'' Društva hrvatskih književnika u 2023. godini je sisački autor Branko Tompić sa zbirkom poezije na kajkavskom dijalektu ''Peme jemput'', jednoglasno je odlučilo stručno povjerenstvo u sastavu: Željka Lovrenčić, Tihana Petrac Matijević i Siniša Matasović. 

Natječaj ''Korzo slova'' pokrenut je 2020. godine s ciljem afirmacije manje poznatih autora s područja Sisačko-moslavačke županije. Na natječaj se prijavljuju cjeloviti neobjavljeni rukopisi neovisno o književnom žanru ili dobi autora. Propozicije natječaja u 2023. godini zadovoljio je dvadesetjedan prijavljeni rukopis, a pet ih je uvršteno u finalni izbor.

Nagrada se sastoji od pripadajućeg priznanja, tiska nagrađenog rukopisa u nakladi Društva hrvatskih književnika i istoimene skulpture ''Korzo slova'', rad akademske kiparice Irene Škrinjar.

Pobjedniku čestitamo, a sve ostale autore pozivamo da svoje neobjavljene rukopise pripreme za sljedeće izdanje natječaja u 2024. godini.

Nagradu ''Korzo slova'' moguće je primiti samo jednom.

Stihovnica Siska 26. rujna 2023. | Lada Žigo Španić

 

Sljedeća ”Stihovnica Siska” Matice hrvatske na rasporedu je u utorak 26. rujna od 18 sati na novoj adresi: Kulturno-povijesni centar Sisačko-moslavačke županije, Ulica kralja Tomislava 5.

Glavna gošća bit će ugledna i međunarodno nagrađivana književnica Lada Žigo Španić, višegodišnja voditeljica tribina Društva hrvatskih književnika. Kako i samo ime našega projekta govori, ovaj put će naglasak biti na poetskom dijelu njenog stvaralaštva.

Srdačno Vas pozivamo!

Stihovnica Siska se u 2023. godini odvija uz financijsku potporu Ministarstva kulture i medija RH i Fonda za kulturu Društva hrvatskih književnika.

Siniša Matasović,

moderator Stihovnice,

Predstava za svakoga tko se danas pita - vrijedim li?

Nakon gotovo godinu dana od premijere, na kazališne daske 23. rujna u 18 sati vraća se Rusalka, nagrađivana predstava iz radionice Male scene koja je stigla da se obračuna sa svim našim unutarnjim vješticama i s onim glasićem iznutra koji nam uporno poručuje da - nismo dovoljne. 

 Kako kaže sama legenda, Rusalka je jezerska vila koja se zaljubljuje u princa i žrtvuje svoj glas kako bi dobila noge i, zbog ljubavi, postala čovjekom.  Ona se odriče nečega svog da bi bila - netko drugi. I dok pušta da umire dio nje, svima nameće pitanje - vrijedi li odricanja? Mitološka priča, preteča Male sirene, u modernom ruhu pita svakoga od nas - koliko ste puta “utišali” svoj glas, koliko puta ste ga predali za uklapanje, za prihvaćanje? Koliko smo puta svjesno zakoračili u kalup i postali - manje? Rusalka na daskama Male scene bliža je ljudima negoli vilama. Ona živi u našem vremenu, brine naše brige i bori se istim našim vješticama. Postaje mlada i ambiciozna operna pjevačica, ali raskršća na kojima se nalazi nisu nimalo lagana. 

‘’Rusalka se nekako nametnula kao poruka - svim našim vješticama. I znam, u trenutku dok ovo pišem,  da vam se sad pojavila jasna slika u glavi te jedne osobe. One koja nam je stalno ponavljala da ne možemo, ne smijemo, da ne vrijedimo. Možda se radi o profesoru iz matematike, možda se radi o rođaku, obitelji. Ona jedna osoba koja nam je rušila slike o samima sebi. Od nje nam ostaje ožiljak čak i onda kada je prerastemo, kada racionalno možemo objasniti njeno ponašanje. O tome je Rusalka. I iako je nazivno predstava za mlade, često smo gledali i starije kako plaču, kako se obračunavaju sa vlastitim ranama, kako se bore sa svojim vješticama. Zato je Rusalka priča svakoga od nas.  A za cilj ima da na kraju predstave svatko izađe i kaže - vrijedim! -  objašnjava Buga Marija Šimić, umjetnička direktorica Male scene. Buga tumači i naslovnu ulogu u predstavi, a društvo, u ulozi njene vještice - Ježibabe, pravi joj sjajna Mirela Brekalo.  

‘’Za Rusalku želim da dodirne mlade, tinejdžere. One koji će tek susretati vještice u svojim životima dok naporno rade na svojim snovima. Jer to su te godine kada se lome koplja, kada se od nas stalno nešto očekuje, kada nam svatko daje svoj sud, a mi se - zbunjujemo. U publici bih voljela i tinejdžere i njihove roditelje jer je ova tema sjajna za jedan lijepi obiteljski dijalog u subotnje poslijepodne. A tome naše kazalište služi - da pokrenemo važne priče’’  - dodaje Buga.

Za ulogu Rusalke Buga Marija Šimić osvojila je i nagradu za najbolju glumicu na Međunarodnom festivalu kazališta PITF u Prištini, Kosovo. 

Koristeći dijelove iz opere Rusalka Antonina Dvoraka, isprepletene s dramskim izrazom, plete se jedna posve nova, suvremena, sirova priča spremna za - potaknuti razgovor. U predstavi sudjeluje i Ana Dadić za klavirom, vizual potpisuje Duška Radečić Petrić,  oblikovanje svjetla Domagoj Klasić, fotografije Antea Šoštarić, a predstava je ostvarena uz potporu Ministarstva kulture i medija. 

Subotnja izvedba Rusalke održat će se 23. Rujna u 18 sati u kazalištu Mala scena, a karte i detaljnije informacije moguće je pronaći na linku. 

http://www.mala-scena.hr/home/predstave/rusalka.aspx

Pokrenimo unutarnju, ali i vanjsku revoluciju! 

Željko Bilankov | Vršac

(sezdeseta kratka priča pisana šoltanskin dijalekton, nastavak one: „Odlazak u vojsku“)

Nismo se deboto ni ošrvali, a već je autobus ariva na prašnjavu stanicu našeg novega životnog odredišta, grada puneg razigranih koluri. S torban u rukan i pomalo izgubjenin izrazon lica, dva Dalmatinca, pače vlaj Marko Fuštar i ja-bodul, stajali smo ka inkantani na paklenon banatskon suncu usrid Vršca i ni makac. 

Ne znan jeli on oli san ja reka da moramo daje, inšoma vukli smo noge gore nego kad nas doma uvati fjaka. Tu je odma bi lipi veli trg s puno svita i otel „Srbija“ pa smo krenuli u ton pravcu...sve s namiron da nikog pitamo kako do kasarne u koju se moramo ča prin javit. Ma, već je prvi čovik bi  izuzetno jubazan i još kad je ču da dolazimo iz Dalmacije, poša je s nan dil puta. Niti smo zapažali kuće, niti prolaznike, a ćakulon po ćakulu s našin posebnin vodičen o njegovin nezaboravnin litovanjiman na moru, stigli smo do jedne široke ceste kojoj se ni vidi kraj. „E, momci moji, budući vojnici, sad samo pravo i nećete pogrešiti...i neka vam je srećno!“, reka nan je, a mi, zafalivši mu se, duboko udahnemo i ubrzamo korake. Ča smo sve višje i višje bili bliži garnizonu, to se naše iščekivanje pritvaralo u nervozu. Puten bi sreli slišne supatnike pa se za razliku od poznate izreke, tada doista moglo reć: „Svi putevi vode u Vršac!“

Mirna Weber | Filozofija inata

Inat ima svoje čari,
Dobru stranu što me drži.
Inatim se i utvari,
Za boljitak sve do srži.

Kad proplivaš iz inata,
I naučiš abecedu,
Pamtiš dvjesto postulata,
Oplijeviš i vrtnu gredu.

Grizem život iz inata,
Od sebe da budem bolja.
Pljuckam koštice granata*,
Posijem ih na sto polja.

A kad zimsko dođe doba,
Preispitam s čim baratam.
Dobar zanos tek je proba,
Bit’ ću bolja iz inata!

*granat - voće; mogranj, šipak, nar

Aleksandar Horvat | Snoviđenje

Tom divnom zjenom zaškilji, obzor je poput žileta,
Pusti da večer potamni i noć nek postane bezdan.
Tamo, gdje nestaje nebo, ne, tamo nije kraj svijeta,
Tamo te strpljivo čekam, sklonjen pod kišobran zvjezdan.

Izuj se, korakni rosom, moj trag ti iskri u travi,
Pa se još sanjiva tiho pod moje ušuljaj krilo.
S jutrom, izgorjet će zvijezde u osvit rumeno plavi ,
Reći ću ti što si snila, a što se zaista zbilo.

(A. Horvat, 2023.)

Milan Frčko | Majčin glas

Taj tren su muze u srcu mom plesale,
nadahnuće je riječi samo biralo,
pjesničko pero stalno je pisalo
i pjesma je stigla do druge obale.

Koga sam sreo? Bijeli ljiljan iz bajke,
dugu koja bira pastelne boje
i slika svece što sudbinu kroje.
Ugledao sam i oči od pokojne majke.

Ljubav joj se u zjenicama krila.
Obrazi blagi, kakve ima i Marija.
Njen pogled je bio divna simfonija.
Tiho je rekla: "Noćas sam te snila.

Sreća je ispunila sav prostor oko nas,
u trenutku kada čuo sam majčin glas.

Udruga hrvatskih aforista i humorista poziva na Čistu peticu

 

Pozivamo Vas na predstavljanje petog zbornika UHAH-a pod nazivom "Čista petica" dana 27. rujna 2023. u Knjižnici Bogdana Ogrizovića u Zagrebu, Preradovićeva 5, s početkom u 19,30 sati. Vidimo se ondje!

Bit će dostupna i ostala naša izdanja za koje primamo predbilježbe na info@uhah.hr . Hvala!

Srdačan pozdrav,

UHAH uredništvo

Marijana Mrvoš | sjetila sam se...

ptice što je svila gnijezdo oko mojega srca

bilo je meko i nježno

kao tvoja kosa plava ljubavi

mirisalo je na jabuke s cimetom

kao tvoji dlanovi ljubavi

šuškalo je kao jato vrabaca ujutro

kao tvoji konsonanti dok pričaš o djevojci

tako lijepoj da si mislio da postoji samo u snu

dok je nisi sreo na stanici zamišljenu

s osmijehom u hlačama boje Neretve

znao si da je tvoja

odmah si svio gnijezdo oko njena srca

bio si mek i nježan

mirisao si na pečene jabuke s cimetom

šuškao najljepše romanse

i ona se zaljubila

i on se zaljubio

i priča traje 

i danas i danas i danas

Gordana Burica | Mrtva vala moga ditinjstva

Mrtvo more škuro se zibje i oplimaje slomjeni mul.

Mul usuho građen nasrid žala

di san proplivala.

Bilo je to davno prin

kad moj dida, barba i otac

nisu jemali za cimenat.

Kad su oni već davno partili,

mi, dica i unuci smo se činili važni

i šalovali smo mul nikoliko  puti.

Stari su znali, a nisu jemali.

Mi smo jemali (za cimenat)

ali nismo znali

da će ga prva garbinada

opet rastrest.

Rastrest ka na i naše živote

i da ćemo kad dojdemo u valu nabrajat:

Joze, Markoč, Zdenko, Stovrag,

JOSIP

___________________________________________________________________________ Manje poznate riječi

škuro – tamno, zibje – ljulja, oplimaje – oplakuje morem, usuho - građen bez cementa, prin – prije, barba - stric, jemali – imali, partili – otišli, šalovali – daskama uokvirili prije gradnje, jemali – imali, garbinada – olujni vjetar, rijetko puše, razoran, rastrest – urušiti, polomiti, nabrajat – zazivati,imenovati.

Kitana Žižić | Crno zlato

Za mene je ona crno zlato 

Šalica duševnog mira,
Rijetki materijalni užitak,
Odani prijatelj svakog jutra,
Nezaobilazan član za stolom
U društvu dragih prijatelja,
Koji me dobro poznaju,
Vole i znaju sve moje tajne,
Osim onih koje ljubomorno čuvam
Samo za sebe i crno zlato svoje.
Po opijenosti crnim zlatom
Prepoznajem srodnike i među nepoznatim ljudima,
Postaju mi bliski ma kakvi bili
A ja zahvaljujem Zumbul-agi,
Koji je s njim upoznao Sulejmana Veličanstvenog
I otvorio mu put na sve strane svijeta
Do mnogih domova, do mnogih stolova,
Upoznavši brojne nepce s novim užitkom
Koji će im postati nezaobilazan okus sreće,
Drug za blaženje tuge, stišavanje nervoze,
Liječenje samoće kad netko blizak i drag
Bude pozvan napustiti zemaljske ljepote.

To moje crno blago
Jest i šalica obećanja
Da će opet jednom Sunce sjati.

Milan Drašković | Bez presedana - Nađa

Zabrinuti pogled Demijurga

Na Lavirint ukrštenih sudbina

Govori više od proglasa

Etike zemlje Onirije

Jer svašta je moguće

Kad uzdrhte dimenzije

A ovo se sprečiti mora

Taj susret bez presedana

Nađe i Maldorora

Goran Jaružanin | Prava ljubav

Ljubav nikada ne pita,
ona nudi odgovore.

U grču simbioze plešu molekule,
Na kemijskoj ravnini
Rađa se fuzija osjećaja,
U zamahu spajanja
Ljubav nas krade od nas samih...
...Usisava u svijet
Iza ogledala
Gdje lutamo sretni
Bez imena
Bez prezimena
Bez odjeće i prostorskih granica.

Sa osmjehom
Kroz suze
Prava ljubav
Ne jenjava.

Igor Marković | Stari...

Ne pišem ti ja nikakvu poeziju
Ja skačem u stomak slobodnim stilom na glavu
Da ne bih doskočio s mosta sebi u naručje
Nije lepo i fer prema slobodnim zidarima
tome ne služe ćuprije
ni pesnici.
Ja glasnije trbuhozborim od drugih o pravdi da je razbudim
možda samo spava stari
ne pišem ti nikakvu poeziju
Ja samo drugačije krvarim.

Maja Cvek | Skica, podnevna

Drijemaju lađe usidrene,

sunčeve zrake ispija žal.

Ni od kog' zvan, al dobro znan,

doskitao se maestral.

Dirnuo je grane maslina i bora,

prenuo je mirise trava iz sna.

Dok sunce prži, a cvrčak cvrči,

blještavu tkanicu more tka.

Premuda, 2022.

CeKaTe | Predstava Šenoa i Slava – priča o sastanku i rastanku

Gradsko kazalište Scena „Gorica“ gostuje s predstavom "Šenoa i Slava - priča o sastanku i rastanku" u Teatru u Trešnjevci Centra za kulturu Trešnjevka u petak, 22. rujna 2023. s početkom u 19:30 sati. Tekst i dramaturgiju potpisuje Lada Kaštelan, režiju Paolo Tišljarić, scenografiju i kostimografiju Irena Kraljić, glazbu Žarko Dragojević i oblikovanje svjetla Vesna Kolarec. Glume Mia Krajcar i Amar Bukvić. Ulaznice po cijeni od 7 eura se mogu kupiti online https://www.ulaznice.hr/web/event/85/125 ili sat vremena prije predstave na blagajni Centra za kulturu Trešnjevka. Cijena za studente, osobe s invaliditetom i umirovljenike je 5 eura (popust se ostvaruje samo na blagajni CeKaTe-a).

O predstavi: 

Slava pl. Ištvanić i August Šenoa upoznali su se 31. siječnja 1867. na balu u Velikoj Gorici u svratištu „Biela ruža“. August je isprosio Slavu od njenog oca, pristanak za vjenčanje dobili su odmah, ali uz odgodu vjenčanja sve dok August ne nađe „bolji“ posao. Za to vrijeme zaručnici su razmjenjivali pisma na relaciji Velika Gorica – Zagreb. Iz pisama se vidi koliko su se voljeli. Kada je August 1968. dobio posao gradskog vijećnika, vjenčanje je održano u Velikoj Gorici. U svom kratkom braku od svega 13 godina, do Augustove prerane smrti, Slava i August imali su šestero djece. Slava je ostala udovica s troje male djece u svojoj 31. godini života. Nikada se nije preudala i cijeli je život posvetila čuvanju uspomene na svog muža.

Predstava, u plemenitom spoju biografskih podataka i fikcije, istražuje zaboravljenu priču o velikoj ljubavi. Tekst i predstava slijede tradiciju begovićevske modernističke estetike, stvarajući komornu, ali gustu i slojevitu mrežu emocija. Radnja se odvija 5 dana nakon Augustove smrti, 18. prosinca 1881., u stanu Augusta i Slave Šenoe u Zagrebu, u Mesničkoj 36. Slava priprema i pakira stvari za selidbu, mora odlučiti što će od njegovih stvari i zajedničkih uspomena ponijeti u neizvjesnu budućnost. August je gleda, pomaže i odmaže. U tom makabričnom posljednjem tangu prisjećaju se sreće prvog susreta, zaručničkih pisama, putovanja u Italiju, ali i razočaranja, financijskih problema, političkih protivnika i prerane smrti svojih sinova.

Predstava otvara bolna pitanja koja se svi bojimo postaviti sami sebi: Jesmo li ikad zapravo spremni za „konačni“ rastanak? Bojimo li se toliko rastanka da nas je strah živjeti?

Lucijana Živković | Gljive i divlje svinje

Zovem se Ferdo i volim prirodu. Čitav sam život proboravio u prirodi. Kao dijete sam rado pecao, plivao i brao gljive ili kupio puževe. Siromaštvo me natjeralo da se snalazim za hranu sam pa sam često jeo ono što sam ulovio ili ubrao. Tata, invalid na štakama, ostavio je nas četvero djece i mamu i oženio se pod vrbom, kako se kod nas kaže, još nekoliko puta. Stariji brat i sestra otišli u pečalbare, najmlađa ostala s mamom  u jednoj iznajmljenoj sobi. A za mene nije bilo mjesta pa sam bio svugdje: u šumi, u vikendicama, kod prijatelja, kod rođaka. Tako leteći, završio sam zanat i zaposlio se. Nije baš neka škola, ali moja je škola bila ona životna. Tu sam doktorirao.

Ima takav život i svoje prednosti. Uglavnom, nakon posla bih ravno u prirodu; na pecanje ili samo hodanje po šumi i upoznavanje s njenim stanovnicima. Moj bi prijatelj rekao s florom i faunom. Bili su to lijepi i korisni dani. Uskoro sam dobro poznao šumu i jezero, a često i vodio prijatelje na izlete raznih vrsta kako bih se pohvalio da sam u šumi kao kod kuće. Budući sam gotovo bio na cesti, nisam imao nikakvih posebnih obveza. Jutro, večer, petak, nedjelja, početak ili kraj mjeseca, sve to meni nije bilo važno. Često sam bio na bolovanju; ispočetka da imam slobodno vrijeme za pecanje, a kasnije zaista zbog zdravlja jer moj je način života ostavio posljedice najprije na moje zdravstveno stanje. Boljeli su me bubrezi, a ni kralježnica nije ostala pošteđena.

Valjalo se ipak skrasiti, shvatio sam i ubrzo upoznao udovicu koja je došla sa sela i kupila malu kuću, a imala je i ušteđevine jer je i ona bila u pečalbi. Brzo samo se oženili i dobili dijete, ali me to nije smirilo. Hvatao sam svaku priliku da pobjegnem ili na jezero ili u šumu ili čak i dalje na obližnju rijeku. Nepopravljivi lutalica u meni nije mi dao mira. Jelica, moja žena, shvatila je da me neće promijeniti pa se uglavnom koncentrirala na dijete i kuću, a ja sam nastavio kao da se nije ništa promijenilo, kao da sam i dalje neoženjen. Uz sve to pridružio mi se i ženin brat, u početku fin i uljudan, a kasnije nagao i kratkog fitilja. Što je još gore, mogao je popiti demižon vina dnevno, a onda bi se svi oko njega razbježali. Osim mene. Mika je često dolazio i stalno me mamio, a nije ni trebao, da idemo nekud. Kad bih ga pitao kamo on bi rekao bilo kuda, samo da se ide. Evo mi srodne duše!

Poziv! | Slanje aforizama za šesti zbornik UHAH-a

 
Udruga hrvatskih aforista i humorista (UHAH) poziva autore da najkasnije do 1. listopada 2023. pošalju svoje aforizme priređivaču i glavnom uredniku šestog zbornika Zlatku Tomiću na email: zlatkotomic4@gmail.com .

Radovi se šalju isključivo njemu ili Draženu odnosno Mladenu na naš standardni e-mail uhah2019@yahoo.com ili info@uhah.hr pa ćemo mu ih nas dvojica proslijediti.

Eventualno se sa Zlatkom možete dogovoriti kako mu poslati materijale redovnom poštom (ako se ne služite mailovima i internetom).

Napomena: Neće se uzimati u obzir drugi oblici (šaljive pjesme, humoristične priče, anegdote, satire i sl.), nego samo aforizmi i mudre misli u širem smislu. Molimo, poštujte navedeni krajnji termin za slanje radova.

Sretno svima i požurite!

UHAH uredništvo

https://uhah.hr

Poveznica objave s internetske stranice UHAH-a:

https://uhah.hr/index.php/novosti

Vlado Franjević | Umjetnički happening u šumi

 

­ ­ ­ ­  POZIVNICA ­ ­ ­ ­ Ovu ideju smo po prvi put realizirali kolega i frend Matešin i ja prošle godine. Drago nam je da nam se ovaj puta pridružuju kolege i frendi Antolčić i Golubović te da će nas suportirati svojim prisustvom i djelom članovi udruge čARTer: Neda Culeta i Slađan Lipovec ali i prijatelji Martin Živica iz Čazme i Miljenko Šimunović iz Ivanić Grada. Posebno nas veseli da će s nama i ovaj puta biti kantautorski dvojac SelmA. Tko ih još nije doživio u živo, trebao bi svakako iskoristiti ovu šansu.