Poznati lauerati devete po redu književne nagrade „Goran Bujić - književnici novinari“ i književne nagrade „Donat“ 2023.

Hrvatsko književno društvo, Zadarski Ogranak, pokrenulo je projekt dodjele nagrade koja nosi ime Gorana Bujića, novinara, pisca, urednika, koji nas je prerano napustio nakon teške bolesti. Uz Dane HKD, Dodjeljuje se i nagrada Donat za životno djelo i Donat za kulturno djelovanje i suradnju Udrugama.

Za ovu godinu žiri su činili: Nikola Šimić Tonin, Žaklina Kutija, dr. sc. Erni Gigante Dešković, Valerio Orlić, Ante Gregov Jurin, dr. sc. Dragan Gligora, akademik Vasil Tocinovski, Davor Jašek, Žarko Milenić, Nikica Simić, Mićo Marić, Miljenko Milko Dujela, Ante Nadomir Tadić Šutra, Igor Maštruko, Goran Mrnjavac, Mirjana Majić, Julije Jelaska, Velimir Žigo, dr.med Denis Bruketa, Ivana Kutija, Andreja Malta.

- Potaknut izvornom idejom profesorice i književnice, Žakline Kutija, zajedno s njom dakako i uz nesebičnu pomoć i podršku Hrvatskoga književnoga društva, Hrvatskoga književnoga društva Ogranak Zadar kojem sam na čelu, odlučili smo pokrenuti književnu nagradu u sjećanje na Gorana Bujića: ‘Goran Bujić - Književna nagrada - Književnici novinari’, i nagrade ‘Donat’ za književni i kulturni doprinos uz Dane HKD, uvidjevši potrebu za istom, te ‘Nagrade za životno djelo’ ispravljajući i nanesenu nepravdu prema nekima od autora koji su nepravedno zaobilaženi, a svojim su radom ostavili neizbrisiv i značajan trag u kulturi, kulturnome životu RH i izvan njenih granica - ističe Nikola Šimić Tonin, predsjednik Hrvatskog književnog društva Ogranak Zadar, koji je uz HKD, HKD Og. Zadar, organizator dodjele nagrada.

Nagrade se dodjeljuju godišnje, 28. studenog na Goranov rođendan. Nagrada se sastoji od diplome, medaljona s likom Gorana Bujića i umjetničke slike/fotografije, eminentnih zadarskih umjetnika. Prijedlozi su stizali iz svih pet Ogranaka HKD: Zadra, Rijeke, Splita, Zagreba, Osijeka.

Irena Ivetić | Rujanski ogrtač

Rujanski ogrtač od sunčevih niti

ramena mi grli dok voćnjakom šećem,

iz krošnji se smiješe jabuke rumene,

jednu ih po jednu u košaru mećem.

Rujanska je raskoš posvud oko mene! 

Dok voćnjakom brodim, dišem, slušam, gledam: 

moje zlatno more brežuljci su ovi,

za sva mora svijeta nikome ih ne dam! 

Ogrtač rujanski, prozračan i zlaćan, 

na voće miriše i na jutra svježa...

Dok zatvaram oči ovija me cijelu

sunčane jeseni nevidljiva mreža.

Rujanski ogrtač pod jastuk ću spremit',

neka sa mnom spava, duga bit će zima. 

Kad mi bude hladno il' pritisne tuga 

iz njega će zračit' nada i toplina.

Mate Milas | I mogu se polomit lađe...

I mogu se polomit lađe
Prasnuti ko val o hridi
Al ja ću opet probat dalje
dok imalo se neba vidi

I tko da znade kakvo sutra
Morem će se sunce liti
I hoće li u kutku nekom
Za me zora biser skriti

I ko da znade hoće li me
S neke nove bijele luke
K plavoj vodi, jednog jutra
Neke nježne rinut ruke

Igor Petrić | Idiot na steroidima

Znaš ono?

„Ne znam! Trebao bih kao nešto znati?!“

Trebaš li?! Još se uvijek pitaš. 

„Pitam se, pa što!“

Ništa!

„Nevjerojatno! Znaš, 

ponekad pomislim 

kako s tobom i nije baš sve u redu.

Trebao bi potražiti pomoć i to ne bilo kakvu.

Stručnu pomoć „čovječe“.

Odgovori na sva ta tvoja pitanja

dio tebe su i ako malo bolje, 

malo dublje, pogledaš u svoju nutrinu,

možda na trenutak 

ugledaš mala plava čovjekolika stvorenja

kako tumaraju zaboravljenom šumom djetinjstva.

Možda se i probudiš na odjelu 

privezan za metalni krevet, znojan i uplašen

zbunjen svim tim pogledima medicinskog osoblja.“

Eto vidiš.

Znaš i kad misliš drugačije.

To je to! Manje-više, 

sve ono o čemu ti cijelo vrijeme govorim, 

samo me ponekad ne slušaš. 

Malo pažnje i prisebnosti. Koncentracija, 

pa konceptualizacija i na kraju 

kastracija vlastitih osjećaja i misli 

naučenih onako, usput

od velikih umova minulih stoljeća

rekapitulirat će sve tvoje o tebi 

i za tebe 

zauvijek.

Čovječe

i kad ne znaš znaš i kad znaš

svejedno zaboravljaš. Kao da

u ništa više nisi siguran. Ni tko, ni što si. 

Za početak, opusti se, bit će dobro,

samo

promijeni terapiju i onog napornog

terapeuta.

Lada Žigo Španić | Slovenski pisci gostovali u DHK – potpisan Sporazum o suradnji

Tribina „Hrvatsko-slovenske književne veze“ održana je u DHK 28. rujna, a na njoj su pred znatiželjnom publikom nastupili Hrvojka Mihanović-Salopek, predsjednica DHK, Božidar Brezinščak Bagola, jedan od inicijatora susreta, Dušan Merc, književnik, kolumnist i predsjednik Društva slovenskih pisateljev, Ifigenija Zagoričnik Simonović, pjesnikinja, Tone Peršak, romanopisac i bivši slovenski ministar kulture i Peter Kovačić Peršin, urednik i esejist. 

Tribina je započela javnim potpisivanjem Sporazuma o budućoj suradnji dvaju društava - DHK i Društva slovenskih pisateljev. Predsjednici su održali prigodne govore o stoljetnom povezivanju hrvatskih i slovenskih pisaca u različitim povijesnim okolnostima, a Božidar Brezinščak Bagola, koji je dao i poticaj za ovaj susret, također je govorio o nužnosti buduće suradnje dvaju društava čiji će članovi svake godine gostovati u Zagrebu i Ljubljani u sklopu raznovrsnih programa.

Voditeljica tribine Lada Žigo Španić predstavila je autore koji su pročitali dijelove svojih opusa na slovenskom, a na hrvatskom ih je interpretirao Joško Ševo. Djela je preveo Bagola, autor koji piše na hrvatskom i slovenskom jeziku.

Pisci su odgovarali na pitanja voditeljice i publike, pa je tribina je protekla veoma živo i dinamično, uz mnoge korisne informacije o suvremenoj slovenskoj književnoj sceni. Gosti su pisce dočekali i ispratili velikim pljeskom.

Ova tribina veoma je važna za razvijanje dobrosusjedskih književnih odnosa dviju bliskih zemalja.

Lada Žigo Španić

(Objavljeno na web-u DHK) 

Milan Zagorac | Nekoliko poruka mladim spisatelji(ca)ma romana

 

- nemojte pisati o nečemu što ne poznajete, ispast ćete naivni, ako ne i blesavi;

- nemojte pisati o nekom stvarima koje znate ako se niste spremni suočiti s posljedicama i strahom. Budite pažljivi, život je socioekonomski predatorski uvjetovan, postoji brdo zamki u koje ne želite upasti;

- odvojite se od svojih likova. Oni nisu vi, oni mogu značajno odudarati od vaših stavova, mišljenja itd. Oni su dio alternativnog svijeta vaše fikcije, možda vam nešto olakša savjet da pišete u 3. licu, ali to nije nužno. Važno je znati: likovi koji su akteri radnje nisu vi;

- shvatite da vas mnogi gledaju kao drugačije, boeme, čudake: nije strašno, živite svoj život punim plućima, samo nemojte sebe isticati kao nešto iznimno, možete dobiti vrlo neugodne etikete koje vam neće pomoći (gledaj točku 2)

- pišite suvislo, slijedite žanr koji ste odabrali, ne docirajte. Vi stvarate drugi svijet, ali to ne ističite. Nemojte se hraniti zavišću;

- pisati znači ući u polje koje je vrlo okrutno i kompetitivno, ukratko, shvatite zakon čitatelja;

- slušanje urednika vam je izuzetno važno: on ima doticaj s onom ekonomskom stranom vaše knjige jer ona nije pisana za vas, nego za čitatelja. Ako pišete za sebe, ostavite to za sebe;

- ne dosađujte i ne docirajte, time ne dobivate ništa. - - - samo vaš rad znači. Mislim da je Krleža rekao neupućenima: to je već odavno napisano;

- budite otvoreni novim iskustvima i znanjima, ali ne eksperimentirajte, osim ako niste već rekli sve i hoćete zaključiti knjjgu života i rada;

- živite život punim plućima i ne obazirite se na brbljanja; ne gubite se u raspravama, ništa ne dobivate.

- budite skromni u zahtjevima, a dobri u pisanju; postajete sami po sebi institucija, ali to nikome ne ističite;

- šutnja je ponekad zlato. Nekad znači više od tomova knjiga.

Ovo je vrlo kratko, ali iskreno, iz iskustva života i rada nekoga tko je više od 25 godina u tome.

Milan Frčko | Zabranjeno voće

Zadnji dan rujna ima uplakano lice.

Nije se lako oprostiti od ljeta,

u kojemu ljubav kao ljiljan cvjeta,

uz prekrasan pjev zaljubljene ptice.

Jesen nam je s obiljem darova stigla.

Kostanj je iznad vatre. Znoji se i puca.

Čvorak letačkim spektaklom zrak kljuca.

Mošt opija jače od najboljeg vina.

Dokaz je perje što uz kacu leži.

Netko uz rakiju svoj sanak sniva.

Umjesto za jastuk, za čašu se prima.

Jesen u svoj notes sve zabilježi.

Više ne sanjamo jabuke zrele.

Sad snovi zabranjeno voće dijele.

Katarina Budić | Iskra

Kad se rodila Iskra, jedna iskra je skočila iz plamena u kaminu na čupavi tepih i zapalila ga. Svi su pojurili gasiti požar i tako se Iskrinom dolasku veselila samo mama Zvjezdana.. Držala je u naručju najljepšu djevojčicu na svijetu i divila se njezinim neobičnim očima kojima je djevojčica znatiželjno gledala oko sebe. Kažu da tek rođene bebe ne vide dobro i jasno, ali pogled koji je nježno doticao majčino lice nije bio kao pogled ostalih beba. Iskra je od rođenja bila neobična. Mali požar je ubrzo ugašen i sad je na redu bilo oduševljenje zbog dolaska novog člana obitelji. Ali oduševljenje je izostalo. Nastala je neobična tišina dok su se naginjali nad krevetić iznad kojeg su plovili oblaci, sunce, mjesec i zvijezde, cijelo jedno nebo u dječjoj sobi. Iskra se rodila kod kuće. Mama je dolazak svog prvog djeteta željela doživjeti u toj sobi koju je pripremala svih mjeseci radosnog iščekivanja. Uz nju je bila Vera, babica, ona koja pomaže djeci i mamama da taj događaj protekne u redu. Kad su se svi odmakli od krevetića tiho mrmljajući, mama i Iskra ostale su same u sobi. Čak se i tata Sven udaljio bez riječi. To je mamu najviše zaboljelo. Nije joj bilo toliko važno mišljenje baka, djedova, tetaka, strina i ostalih, ali Svenov razočarani izraz lica nikad neće zaboraviti. Osjećala je hladnoću u grudima, podigla djetešce u naručje i sve je opet bilo dobro. "Ti si moja mala iskra", prošaptala je malom zamotuljku i tako je Iskra dobila ime. Jesu li se ostali članovi obitelji pobunili? Oni su imali neka druga imena na umu, prabakina, pradjedova, dalekih izgubljenih rođaka , sve kako bi dijete nastavilo obiteljski niz imena poznatih i nepoznatih predaka. Nitko nije rekao ni riječ i mami Zvjezdani se činilo da nisu htjeli ime predaka dati djetetu koje to nije zaslužilo. Stvorili su zid koji Iskra nikad neće preskočiti. Ostat će s one strane obitelji s mamom, a samo ponekad će iza zida izviriti tata, kratko, po jedan zagrljaj koji je Iskra toliko željela. Voljela je zagrljaje s mamom, medom, zekom i ostalim plišancima koji su bili meki i mirisni, ali u njima nije kucalo ono što je osjećala u maminim zagrljajima i, onim rijetkim, tatinim. Mama i Iskra bile su jedan svijet, a svi ostali onaj drugi u koji Iskra nije zalazila sve do...Jednog dana dok je čučeći kraj grma u parku, promatrala mrave kako odnose sitne komadiće nečega u svoj dom, kraj nje je čučnuo dječak. Iskra se malo pomaknula dajući dječaku mjesta za gledanje. Čučali su tako neko vrijeme šuteći sve dok se nad njih nije nadvila izdužena sjena. Podigli su pogled prema sjeni i tad su ugledali jedno drugo. Iskra i dječak bili su slični kao brat i sestra. Imali su iste prekrasne neobične oči. Zvjezdaninoj sjeni primaknula se druga, sjena dječakove mame. Mravi su već odavno završili započeti posao, a Iskra i njezin novi prijatelj Svemir igrali su neku novu igru dok su mame sjedile na klupi čuvajući plišanog zeku i medu. Ako sretnete Iskru i Svemira, nasmiješite im se, oni vole smijeh i zagrljaje i baš su posebno divni.

Petra Podhorsky | Čuj me, Ema!

(kolumne iz časopisa „Pljesak jedne ruke”)

 Bicikli, kacige i putovanja

Jutro je i popila sam svoju kavu.  Novi je dan.  U prethodnima sam vrijeme posvećivala svojem poslu i traženju zanimljivih impresija, a neke su me i same našle.

Vozila sam se biciklom na posao, i rekreativno. Bez kacige. Inače smo zakinuti za svijest o važnosti kaciga i o tome koliko je opasno voziti bicikl, pogotovo kada te ponese brzina i neke potisnute brige.

Naš je prijatelj tako prešao Anđelima. Danas je dan Arhanđela i ja sam konačno svojega upoznala. (Angel, to nisi ti, no može biti da si jedan od glasnika).

Anđeo, dolazi od  grč. ἄγγελος „poslanik, vjesnik“, što je prijevod od hebr. מלאך malakh „poslanik, vjesnik“; posuđeno i u lat. angelus, engl. angel.

Pomislite koliko je puta bilo gužvi, problema naizgled nerješivih, kratkih rokova… Nemate otkuda platiti režije, dugove, ne ide vam posao? Osjećate se napušteno i usamljeno, a svatko bere svoje brige.

Osobno, našla sam se pred zidom već odavno, kada sam ostala bez sluha. Kak' bum ja sad? Nisam imala pojma kako se funkcionira s ostacima sluha. Mislila sam da je sve što propuštam jako bitno i da je velika blamaža i sramota to što niš' ne kužim.

No, u sebi, znala sam da nešto sigurno razumijem i znam, i da ne sumnjam ni najmanje. A to je da sam ostala živa, i dokaz je bio da razmišljam, čitam, pišem, crtam, pa i pjevam, „sklepavam“ stihove, učim strane jezike i pamtim. A najvažnije je bilo – privlačim ljude, i stvaram odnose sa njima, učim od njih, komuniciram, poslužim im kao „veza“, dam im ideju, inspiraciju… Povezana sam s njima.

Tako smo svi s ponekim „nedostatkićem“ ili bez njega, uvijek zbog nečega blagoslovljeni nekim talentom i sposobnošću koji su nam dani, koje smo naslijedili, koje smo osvijestili i zbog kojih nas drugi prepoznaju.

Anđeli su za mene neodvojivi od osoba (ima ih cijela vojska, imaju imena, pomoćnike, a možete im i sami nadjenuti nazive, ovisno o tome kojeg trebate i u čemu vam pomažu), premda netjelesni, itekako su prisutni. Kada smo bili djeca, imali smo male prijatelje, likove iz priča i bajki, junake. Odrastajući, postajemo onakvi kakvi smo željeli biti, barem približno. Tko kaže da nismo sačuvali svojeg „prijatelja anđela“ ili više njih, kasnije, već ih zaboravivši, kada nas je život odveo u svom smjeru?

Rado ću poslušati opet svoje male prijatelje, jer ih čujem. Neki mi govore kroz mene, a neki kroz ljude kojima sam okružena. Koliko su me puta jedna od kćeri ili neka kolegica, mama ili prijatelj podsjetili na to što je bitno, što moram sad učiniti, koja je to važna sitnica koju moram obaviti; dali mi ideju da nešto promijenim ili jednostavno – odmorim, zatvorim oči i ponovno se susretnem sa svojim Glasnikom.

Pisala sam u jednoj kolumni o Glasniku i, evo, i sama sam to već zaboravila. No sigurna sam da zato i pišem, i da ste ovdje da čitate – da me podsjetite.

Vaša Petra

O autorici:

Rođena sam 1970. godine u Zagrebu. Počela sam pisati svoje dnevnike nakon gubitka sluha u dvanaestoj godini. Diplomirala sam polonistiku i etnologiju na Filozofskom fakultetu, naknadno i bibliotekarstvo. Radim u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici već 27 godina. Kolumne koje sam pisala za časopis „Pljesak jedne ruke“ zasad su jedino djelo.

Božica Jelušić | Ždral od nesanice

To uvijek s jeseni dođe, da izgubljeno vraćaš,

I svoja teška znanja za male milosti predaš.

Ždrala od nesanice u prostor magle ispraćaš,

Kroz zahukano staklo idilu doma gledaš.

Hoćemo li se opet sresti, kad prođu tuge?

Ja ne bih da mi svijeću drže ledeni sveci.

Zaboravi me kao kofer kraj noćne pruge,

I da smo plamen bili, jednostavno poreci.

Razgovor jesenjih boja: šuškave žute afiše.

Ti si asirsko pismo, ja egipatski svitak.

Možda se naša povijest u sazvježđima piše:

Šaman je s kože skida, predviđajuć boljitak.

Očima raširenim pretražujem ti sjenu.

Natkrilile su vrane suho i umorno polje.

Znam da je sve već bilo, u nekom predvremenu,

Sve desilo se negdje i prošlo, mimo volje.

27. rujna 2023.

Događaju se neke lijepe stvari koje dokazuju da ne treba odustati od borbe za lijepo/dobro/sveto u umjetnosti

 
1 Sutra (četvrtak) Dan Kalmana Mesarića u Zagrebu s radionicom iskustvo čitanja dramskog teksta „Gospodsko dijete“ komedija K. Mesarića u 17.30 Matica hrvatska i promocija novog romana „Poker Baltazara Bodora“ u 20h.

https://www.matica.hr/zbivanja/dan-kalmana-mesarica-u-zagrebu-3978/

2 Krenuo je ciklus Radio  drama na Radio Mariji (monodrame nagrađene na natječaju Stjepan Kranjčić) treća nedjelja u mjesecu u 17 h. Ovdje je dostupna prva (o pronalasku prave ljubavi ali i Boga – Tee Agejev) a druga (potresna priča o želji za djetetom Stjepana Škvorca)  će ići 15.10.

https://www.radiomarija.hr/index.php/aktualnosti/9219-iz-naseg-arhiva-radio-drama-na-radio-mariji?fbclid=IwAR2sIHP238jDyU35flUAyho65QHY1-FyS52RVviQmg5IxpqiUXkP7lAtKg4

3  Otvorena je nova rubrika: Drame u izboru Sanje Nikčević na 

hkv.hr https://www.hkv.hr/hkvpedija/drama.html 

gdje su za sada jedna satira o kazalištu Hrvoja Hitreca i jedna potresna priča o borbi starije žene na pravo da rodi dijete Stjepana Škvorca... Rubriku sam pokrenula zato jer me stalno netko pita za dobre drame a ovako će biti dostupne. O kakvim se dramama radi može se pročitati ovdje.

https://www.hkv.hr/razgovori/42225-prof-dr-sc-sanja-nikcevic-najavljuje-novu-rubriku-na-portalu-hkv-a.html

Ivica Kesić | Na valu nemira

Polubudan plutam na valu nemira

i čekam  kroz maglu u san da mi kročiš;

pokrivena samo pramenima zore

sa usana slatkim vinom da me pojiš.

U postelji mekoj još ti čuvam mjesto

grijući ga brižno uzdasima vrelim.

Drhtim cijelim bićem i gorim od čežnje

jer ljubav je tvoja sve što noćas želim.

Kad mi uđeš snena u predvorje snova

i spustiš se tiho kraj uzglavlja moga,

pomiluj mi lice mirisima grudi

da ih tople ćutim dok se ne probudim.

Samo snivajući  ja te ljubit’ mogu,

vidajući žudnjom izbrazdane rane…

zato kao leptir u san kad mi sletiš,

zamolit ću zoru da nikad ne svane.

Mirna Weber | Do beskraja Um zagrebi

Što znaš, izreci svjesno.
Što ne znaš, ti prešuti.
Sve je drugo neumjesno,
Široki su znanja skuti.

Što činiš, čini zdušno.
Nečin je traljav pos’o.
Doći će vrijeme sušno,
U riznici trulo proso.

Što misliš drži za se.
Prazan se oblak slomi.
Misli postojanje krase,
Ionosfera ih udomi.

U njoj se znanja zbroje.
Uvez ih zrakom toči.
Genijalnosti se roje,
Na lakat se sad podboči.

On nam je dao znanje.
Da nije, mozak ne bi
Učio do ruba krajnjeg.
Do beskraja Um zagrebi!

Mirela Čirjak | Fotelja

- Marko, Marko- odzvanjalo je u šumi. 

Među drvećem bljeskale su ručne svjetiljke, a lišće je škripalo pod koracima mnoštva. Ona je hodala skoro na prstima bojeći se da, od buke koju ostali proizvode, neće čuti njegovo dozivanje. 

Razmišljala je kako se bojao kamenog lava pred ulazom u kuću. I pokretnih stepenica u trgovačkim centrima. Ma te stepenice su za lijenčine, treba vježbati nožice, smiješila bi mu se, grleći ga. Lava je poklonila susjedima, uz uvjet da ga zazidaju iza kuće na visoku ogradu koja se ne vidi iz njihovog dvorišta, a njih dvoje su se u centrima vozili liftom, glumeći da ih bole noge, smijući se jedno drugome. 

Štitila ga je sve ove godine, i danas će. Samo da ga pronađe. 

Bura se postepeno pojačavala, dopirala je do kostiju, i ljudi su se, tada već u dubokoj šumi, počeli okretali nazad pa spuštali glavu dok prolaze pokraj nje, izbjegavajući je pogledati. Gledala je kroz njih i probijala se dalje kroz šipražje, ne obazirući se na molećive poglede kćeri koja ju je satima pratila u stopu. 

- Mama, idemo doma. Što ne vidiš da svi odlaze, ne možemo same ostati ovdje. Izgubit ćemo se. I smrznuti. Daj, on je sigurno već doma. Sjedi za PlayStationom i gradi kule u onoj glupoj igrici, a ja moram bauljati tu, umjesto da učim, zadnja sam godina, devet ispita do kraja, moram sad zapeti... Mama!– šokirano poskoči kad je ova grubo odgurne u stranu i prođe pokraj nje.

***

Marko, dođi doma. Svi te čekamo. Tata je ostavio cijelu noć svijetlo upaljeno na verandi. A znaš koliko štedi struju- pisalo je ujutro na sestrinom Facebook profilu. 

Ogranak Matice hrvatske u Velikoj Gorici raspisuje književni natječaj za proznu formu - kratka priča

                                          „Turopoljska poculica”

15. MATIČIN KNJIŽEVNI NATJEČAJ  2023. za kratku priču

Ogranak Matice hrvatske u Velikoj Gorici raspisuje književni natječaj za proznu formu -kratka priča - pisanu kajkavskim jezikom ili hrvatskim standardnim  jezikom. 

Natječaj traje od 26. rujna 2023. do 25. prosinca 2023. godine. 

U natječaju mogu sudjelovati sve odrasle osobe s područja Republike  Hrvatske sa svojim dosad neobjavljenim radom. 

Kratka priča može sadržavati najviše četiri kartice teksta.

Rad treba poslati i u pisanom obliku poštom i elektroničkom poštom.

Kratku priču potrebno je umnožiti u tri istovjetna primjerka i na svakom  naznačiti samo zaporku. Uz rad treba odvojeno priložiti podatke koji sadrže: ime i prezime autora, adresu, broj telefona, e-adresu i zaporku kojom je označen. 

Rukopisi se ne vraćaju autorima.

Natjecatelji moraju dostaviti svoj rad do 25. prosinca 2023. na adrese:

1. Poštom:

Ogranak Matice hrvatske u Velikoj Gorici, 

Lomnička 65, 10410 Velika Gorica 

(s naznakom za Matičin književni natječaj)

2. Elektroničkom poštom:

natjecaj.matica.gorica@gmail.com

Prosudbeno povjerenstvo odabrat će po jedan najbolji rad na kajkavskom odnosno standardnom jeziku.

Rezultati natječaja biti će objavljeni  na internetskoj stranici Ogranka i na  lokalnim internetskim portalima  (velikagorica.com, vgdanas.hr, cityportal.hr, kronikevg.hr, vgradu.hr)

Najbolji radovi i njihovi autori bit će predstavljeni u četvrtak, 28. ožujka 2024. godine u prikladnom prostoru u Velikoj Gorici.

Isto tako će biti  objavljeni u  časopisu Ogranka Luč i lokalnim glasilima u Velikoj Gorici. 

U Velikoj Gorici 26. rujna 2023.     

            

Predsjednica Ogranka: 

Ana  Plehinger

Ispovijed jedne čitateljice

O romanu Gordane Lukačić "Totalna zavrzlama"
(ilustrirala Nina Ivanović; Zagreb: Hrvatsko društvo književnika za djecu i mlade, 2022.)

Piše: Mirjana Mrkela 

Malo ogovaranja 

Sjedimo Gordana i ja i ogovaramo prijatelja.

                — On je pravo dijete! — kažem, smijem se i obje se smijemo.

                — Dobro si rekla! — prihvaća moja prijateljica kad se prestala smijati — Ne posprema za sobom, žena mu sve mora spremiti i pripremiti. Samo što ne ide na posao namjesto njega.

                — Ih, koliko takvih ima! — nastavljam ja mudrovati — Samo da im je kauč i televizor! O jednome ću sigurno napisati roman.

                — Ja sam pisala o jednom drugačijem. — tvrdi Gordana, pružajući mi knjigu.

                Neven je otac, suprug i veterinar. Zaista nije od onih koji provode dane uz televizor. U slobodno vrijeme se radije bavi nečim vani. O njemu Gordana piše u romanu "Totalna zavrzlama". On je taj koji je za tu zavrzlamu najveći krivac. Ali dok sam stigla do raspleta, još nekoliko puta sam razgovarala s autoricom. 

Još o razlikama

                Morala sam pitati Gordanu Lukačić što točno misli. Primjerice, kad sam naišla na rečenicu:

                "Dobro, ja sam žensko, on je muško, kažu da postoji neka razlika."

                Bilo mi je nekako slatko razgovarati o razlikama. Moja prijateljica i ja nabrajale smo muškarce slične Nevenu. Ima ih, naravno, svuda oko nas. A mišljenje glavne junakinje u romanu „Totalna zavrzlama“ je ovo:

                "ali stvarno, naši susjedi, pa moj ujak, Markov trener i još neki, da ih sad ne nabrajam, su stvarno dobri muškarci. Svi ih hvale i ništa od onog (lošeg) što se govori ne bi im se moglo pripisati."

                Ta junakinja, Nevenova kći, ima 13 godina i mudro zapaža. Izvješćuje nas o razlikama između sebe i njezinog mlađeg brata. Ponekad i između odraslih i djece:

                "Čuju li oni uopće sebe što govore? Da ćemo vidjeti što je život kad počnemo živjeti? Pa počeli smo živjeti još u maminu trbuhu. Dobro, ako se to ne računa, što je onda sa životom nakon što smo se rodili?"

                Život tinejdžera je mojoj prijateljici Gordani dobro poznat. Ponosna sam na nju, jer je kroz lik tinejdžerice Nine sve tako vješto pojasnila.

Napetost do napetosti

                Vrhunac zavrzlame zbio se kad je Nina krenula u špijunažu.

                "Sjedili smo iza grma, a u ambulantu i iz ambulante ulazili su i izlazili meni nepoznati ljudi, a nitko nalik na onu koju čekamo. Ni tata nije izlazio. Čekanje je jako naporan posao. Sad razumijem kako je onima koji su morali držati stražu u ratovima. Toliko naporan posao da mi se pričinjavalo da vidim baku, Kralja i još neke poznate ljude, a normalno da to nisu bili oni jer Kralj ima slomljenu nogu, a baka nema kućnog ljubimca."

                Kralj je profesor tjelesnog kakvoga bih i ja poželjela. I ne, nije joj se pričinilo, stvarno je došao pomoći.

                "U čitavoj toj gunguli Kralj je stajao po strani i mislim da mu je istodobno bilo neugodno što je dio obiteljske priče, ali da je i ponosan što je čista srca krenuo pomoći Marku koji je za ove napete situacije sjedio u školi."

                Bilo je zbilja napeto. Čekali su pred veterinarskom ambulantom, pa su jurili različitim prijevoznim sredstvima. Pa su opet čekali, pa su se opet vozili.

                O napetosti govore i naslovi poglavlja, npr.: „Nešto mi je zastalo u grlu“, „Cirkus u ambulanti“, „Šaptali su u mraku“. A jedan od posljednjih naslova glasi: „Što vi radite ovdje?“ Sva sam se naježila kad sam to pročitala.

                A što radimo Gordana Lukačić i ja, već znate! Čitamo i pišemo, pišemo i čitamo. Razgovaramo o onome što smo pročitale i o onome što ćemo napisati. . Nadam se da i vi radite makar nešto od toga.