Kolumne

nedjelja, 31. svibnja 2020.

Milan Frčko | Stepenice do sna


Proljeće je stiglo i srce putuje.
Ne zna na kojoj stanici će sići.
Možda će se ljubav s njim mimoići.
Čovjek sanja, a sudbina odlučuje.

I sunce potone kada utihne dan,
iako zna na koju će krenuti stranu.
Nije lako putovati po danu,
a kamoli svijetom koji stvara san.

Nebu sklone su naše duše ljudske.
Vrijeme nas slama i nijemo plačemo
kad ugledamo svoje istrošene ljuske.

Jesmo li Bogu znani? Saznat ćemo,
ako se bude osvrnuo za dušama našim.
Nije se lako popeti na nebo.

Ines Babić | Prvi puta zauvijek


Pale se reflektori,
podižem zavjesu sjećanja.
Vidim stvarnost
probuđenu u sjeni večeri,
niti svjetla utkanog u kiši
i dio početka kojem nikada
nisam sastavila kraj.

Željka Bitenc | Igra




Poželjela sam danas kupiti haljinu.
Prošetati u njoj bosa uz more.
Neka joj se skuti smoče.
Glumila bih da nemam ništa.
Ni krova, ni pokrivača.
Sama na šljunčanom žalu.
Ne bi mi smetala barka u daljini,
ni nepoznata kuća bez ljudi u kamenome hladu.

Bila bih sretna, tjerala sunce,
prizivala zvjezdanu noć.

Palila bih vatre bez straha.

Ako bih slučajno zaspala,
morska pjena,
mojom pjesmom nahranjena,
sigurno bi ih ugasila.


fotografija: Šime Strikoman

Slavko Jendričko | Divlji dječak





Stigavši iz šume
izgreben slušao sam
sjetnu glazbu ubrzo
izgubivši koncentraciju

uzeo sam u šaku
bakinu krunicu
nisam mogao dugo
pribrano moliti

osjetio sam snažnu
nelagodu zadivljen
njenom veličanstvenom
koncentracijom

zatim sam se pogledao 
na ekranu mobitela
uvjerljivo doživljavajući
divljega dječaka

odnekuda grudvama
davnoga snijega
sijedom svjetlošću
sabrano započinje molitvu.

Oleg Antonić vs. Sonja Smolec | Razodijevanje – Striptiz




Sonja Smolec: RAZODIJEVANJE

odjevena tek u kostrijet svoje muke
razodijevam se pred pjesmom ptica
pred tek izniklom travom i vjetrom
što u novi dan ulijeva moju molitvu

dodirujem bore na obrazima
plodonosne brazde života
kroz koje nicahu i suze i smijeh
samoniklih makova i suncokreta

tražim istinu iz uma koji zrije
u tijelu koje voljaše i plodno bubraše
koje rađaše mrtvu i živu djecu

a što sada?

koliko slojeva sebe još valja oljuštiti
koliko ih puta još poljubiti
da me Sunce ogrije?


© Sonja Smolec iz zbirke "Pričam ti..."


Oleg Antonić: STRIPTIZ

Pod nabranim velom. U klinču s mijenom.
Pijuckajuć sebe u tmuši koktela.
Već obranog čela, ostakljen pjenom;
zirkajuć tebe kroz smušena tijela.
Tečem, dakle, trajem u baru hostela
(sluteć da zirkaš me nemirnom zjenom)
dok staklena kora nad ponorom vrela
kani me brtviti dubokom sjenom.

Gle, ljuštim sloj prvi. Svlačim se redom.
Golotinja moja već zamiče kudnji.
Iz iste su krvi, od vatre svi s ledom,
čamotinjom svaki me potjera k bludnji.
S drugim ću lako kad izmičem žudnji
da medni me snovi razgraniče s bijedom.
Sve ljubim ih žarko, sloj svaki je sudnji,
dok naredni čeka pod smokvom sijedom.

subota, 30. svibnja 2020.

Marica Žanetić Malenica | Bijelo svjetlo





U tijelu mom prpošno diše
razigrana i nemirna mi duša;
vazda gladna ljepote i snova,
još ponešto htjela bi da kuša.

Slobodu ište, ja dajem je,
za let od orla nek' traži krila,
u sudnjem času nek' ne jeca
sužanj da je u tijelu mi bila.

A kad jednom umorna klone
s prstohvatom sreće i šakom tuge,
poći ćemo, ruku pod ruku,
u nepovrat, nema nam druge.

Nitko nas tada pitati neće
što imale smo od života cijelog
kad nas na kraju mračna tunela
čeka tek bljesak svjetla bijelog.


(iz zbirke „Žena svojih godina“)

Dejan Ivanović | Kasaba


(umetniku)

Ne znam zašto je toliko
voleo našu kasabu. 
Našu duhovno skučenu, zapuštenu palanku
on koji je inače voleo, široke prostore

voleo oštre, tvrde, opore linije
dok crtaju šarmantne ritmove i melodije,  
golih kamenih pejzaža što bude 
duh provincije, štimung čaršije...

Voleo, iako ljudi u kasabi, životare, a ne žive. 
Jer ne umeju da se otmu, otrgnu, da progledaju;  
zato, jer im kontrolišu um, jer ih sapliću, jer ih guraju
jer ih provlače kroz blato, jer im ne daju ...                                          

Naše su kasabe i palanke kakve - takve 
sve sazidane, oko jedne, glavne čaršije; 
gde god se okreneš u veo prošlosti uvijene,
nekako beskorisne – ali ljudski iskrene ...

Tina Rimbaldo | Što sam ja?


Ništa… doli kružni trag osušene tinte što u starinskom  nalivperu neiskorišten zasvagda ostaje
Položen u skrovitosti  masivne, antikne  stolne ladice u muzeju zaboravljene… Jedini obitavatelji kojima  prostrane  muzejske prostorije postale dom su, pauci, što izvode zabavne, gotovo kaskaderske akrobacije na svojim tankim, blistavim mrežama.

Zamišljam…  da nešto bolja postanem…

Sanjam… da  bar jedan sićušan trag budućim generacijama od mene, na ovom zajedničkom planetu ostane.

Oleg Antonić | Višnja i ditiramb





Višnja će rasti pod zlatnim stijegom;
klecati zbjegom će ditiramb.
Svoju ćeš malu kuću pod brijegom
mijenjati oran za blještav han.

Višnja će cvasti štrudlama sjete
kad sunut će k nebu ditiramb.
Zadnjom ćeš snagom iznijeti dijete
s obala praha u snježni stan.

Igor Petrić | Interpretacija neusklađenog mišljenja II

Sami u očaju postojanja,
ostavljeni od svih.
Zaboravljeni,
ugušeni u krvi
i smradu vlastite utrobe
koja danima zjapi prazna.
Iznad utrobe
ptica.
Iznad ptice
vuk.
Iznad vuka
oblak crni olujni,
ispod njega cesta.
Cesta izolirana
samo za njih prohodna,
bez znakova
i sigurnosne ograde
za kotrljajuće kamenje.
Vodi daleko od ovog mjesta.
Vodi prema nikuda,
jednostavno nestaje u planini,
skrivena od savjesti i pogleda.
Opasnost od urušavanja
i novih sukoba uvijek moguća.
Miris spaljenog mesa.
Stvarnost ili samo pretpostavka?
Nepredvidiva priroda
i zakoni kojima je regulirana.
Nakon nekog vremena
nitko ih neće vidjeti,
nitko ih neće razumjeti.

Zoran Stamenić | Boris Pasternak: Pro Domo


Došla mi i sjena.
Titraj njezin, mira nema
U plamenu svijeće.
I u bijegu pada
S usnice mi blijede i lista papira,
Kroz prozorski otvor, kao magla bijela.

Ako je pjesnik vjerojatnost samo
I dosjetka blijeda ognja koji vene,
Moram podviknut mučnoj sceni sjeni:
„To je tren ubojstva! Netko traži mene!“

Jer kada iza vrata zamiriše sjena,
Pijana k’o svemir i duga i tiha
Poput trke stepom jahača van sedla
Drži me tek vatra užarenog stiha.


Boris Pasternak (1890. – 1960.)
prijevod i prepjev Zoran Stamenić

Marica Žanetić Malenica | Svoja sjena



Nisam žena od velikih želja,
potrebe su mi posve male,
naučio me život skromnosti,
u šaku jedne ruke bi stale.

Nisam od onih očiju gladnih;
čini se da već svega sam sita,
ne trebaju mi krpice modne,
nije mi do sjaja lažna nakita.

Nisam ni, kako pjesma pjeva,
prava žena za sva vremena,
ni femme fatale ni bajna djeva,
odavno već svoja sam sjena.


(iz zbirke „Žena svojih godina“)

petak, 29. svibnja 2020.

Ivana Gudelj | Trenutak kad su me zagrlili zidovi


Bio jednom jedan stan.
Lijep. U njemu je bilo puno svjetla.
Prostirao se od sjevera prema jugu.
Na trećem katu.
U novoj zgradi stvorenoj usred zelenila.
S balkona su se vidjeli ostaci starih ljuljački i klackalica.
Vrtuljka više nije bilo.
Nije potreban,  u kvartu nema male djece.
Ovdje stanuju oni koji puno rade.
Ovdje stanuju ljudi bez imena.
Voze se skupim automobilima i lijepo su odjeveni.
Muškarci i žene gotovo jednako mirišu; moćno i na kilometre.
Promatrala sam ih sa svoga prozora.
Voljela sam gledati kako ulaze u automobile i jure u bolju budućnost, jure na mjesta na kojima su važni.

Božica Jelušić | O mukama i veselju knjigoždera


Dakle, završila sam šest kartica teksta o knjizi dragoga Davora G., i sada idem na kavu, s nekom veselom lakoćom, jer će još jedna dobra, umjetnički dotjerana knjiga, ugledati svjetlo dana. U međuvremenu, čitam onih šezdesetak, za našu najveću književnu nagradu, i sada doista mogu reći da imam uvid kako se pjeva na hrvatskoj sceni, kakve se misli distribuiraju i čijim se poetikama ljudi od pera priklanjaju. Naravno, ako nisu izgradili svoju osobnu, što je često cjeloživotni posao.

Nije lako, da lakonski zaključim, baviti se književnošću. To je ona vrsta budnosti, koja gotovo sve drugo isključuje. I izglačanu odjeću i natenane skuhana jela, i prozračenu posteljinu, plaćene račune, odrađene posjete, uredne terapije za male i velike bolesti, sitna čeprkanja po skrivenim kutovima zavičaja i vlastitog vrta...Gotovo sve to pada u "drugi plan", sve je zabašureno, obrastaju te kosa i nokti, savija ti se kičma, starost te hoće pod svoje, prijatelji misle da ih zanemaruješ, majka ti se čudi koga je to rodila, dok tvoje drveće biva razočarano rastresenim i jurećim pohodima kroz bujajući park, dok ti poput ribe na suhom otvaraš usta i ponavljaš svoju istrošenu mantru: "Oprostite... pišem, čitam. Radim. Nemam vremena".

Nada Vukašinović | Kutija za vrijeme



Kad me više ne bude, ostat će moja
kutija za vrijeme,
moje tajno mjesto,
moja vremenska kapsula,
u košuljici od snova,
s hladnom zvijezdom,
pribodenom na srce.

Oleg Antonić | Na krovu – Na brijegu kuća mala – Sreće se k meni slilo (s osobnim bilješkama)








Na krovu

kuća ne bi trebala biti viša od višnjina 1 stabla 2
tako da se svatko može popeti na svoj krov 3
sam ili uz pomoć ciganske lojtre 4

pa malo prohodati po njemu
sjediti, zapaliti si i gledati
kako između neba i zemlje lete 5 mladenke, buketi 6
cijela svadba, trubači i basisti
promatrati kako se bude 7
raznosači pošte, mljekari i novinari

Miljenka Koštro | Izbor




 Od sada
Činim sitnice
Biram male stvari
Za velike radosti
Jutro, oprosti
Nešto mi se
I posti
I gosti

Rozin kutak


Obećanja, ah ta obećanja!

Piše: Ela Ernoić

Otprle su se granice sa Slovenijom.

Ovo ni kolumna za reklamiranje bilo kakvih proizvoda ili usluga tak da se nikog ne tiče zakaj  smo Stijena i ja danas bili v Brežicama... inače bih vam ja brbljava po prirodi rado se objasnila, ali pravila su n-e-u-m-o-lj-i-v-a!

Dakle, krenuli smo z naše vulice obavijene prašinom obnove koju su stanari počeli i bez ikakvih izglasavanja zakona (nekak mi se vidi da je netko i računal na tvrdoglavost naših ljudi da uzmu stvar, to jest špatulu i cement v svoje ruke). Automobil nam je opral proljetni pljusak pa su se pijesak i ciglena prašina pretvorili v blato skoreno na haubi.

četvrtak, 28. svibnja 2020.

Tomislav Marijan Bilosnić | Budi moj tango i ništa više


Budi moj tango i ništa više
oblaci plove, nebo se mijenja
Sunce zalazi, mjesec sa zvijezdama
kao trava i san u noći se javi

Sviraj bandoneon i ništa više
Tijela su bubnjevi i violine
nebo koje mojom krvlju krvari
kada se kiša javi u pampama

S vjetrom me vjenčaj i ništa više
Konji s osmijehom su osedlani
ljiljane i ruže moga života
pustoš u svojim rukama odnosi

Zvonko Kudelić | Brazda




cieli život peljaš
z plugi v zraku
meste da su fejst
zakapčeni v zemlju

glibuke v zemlju
da koristi bude
a ne da kak nori
blesičeš sim-tam

zaori brazdu
gliboku, poštenu
brazdu tera se bu vidla
i da se bu znale: tud je nešče prešel

nek trag ostane,
pametnejši od traga kusture po bukove kore
dugovečnejši od kurflina na šudranomu putu
korisnejši od autolaka na friške fasade..

nek trag ostane
nek neke ztira za tobu

Dražen Rubić | U kupeu





Kad okrenem se iza svog ramena
I uronim u pijesak pješčanog sata
Prožmu me trnci ljetnih vremena
K'o da se stranica kalendara nijedna nije makla:
Stari - košulja lagana, kratke hlače, mokri ručnik
Majka - u jednom od dva-tri lijepa kompleta
Buraz - dalekozor, fotić, ruksak izviđački...
U kupeu doživljaj za doživjet' svakoga ljeta...

Jasna Popović Poje | Na minus dvadeset, na plus trideset


Na minus dvadeset, na plus trideset, svejedno, mi smo mi…
Uvijek isti, s istom strašću i istom nježnošću,
S istim Kupidom i njegovom strelicom.
Dobro kažeš: malo je takvih, jako malo…
Ništa nam ne smeta – nikakav crveni alarm:
ni studen ni poledica ni snježni zapusi…
Ništa nama ne smeta – ni toplinski val ni oluja ni tuča…
Mi smo uvijek isti, i s istim Amorom i njegovom strelicom.
Na minus dvadeset, na plus trideset,
s istom strašću i s istom nježnošću…
Ti i ja – trčimo jedno drugom u zagrljaj…
UVIJEK TRČIMO!

Sonja Smolec | Razodijevanje





odjevena tek u kostrijet svoje muke
razodijevam se pred pjesmom ptica
pred tek izniklom travom i vjetrom
što u novi dan ulijeva moju molitvu

dodirujem bore na obrazima
plodonosne brazde života
kroz koje nicahu i suze i smijeh
samoniklih makova i suncokreta

tražim istinu iz uma koji zrije
u tijelu koje voljaše i plodno bubraše
koje rađaše mrtvu i živu djecu

a što sada?

koliko slojeva sebe još valja oljuštiti
koliko ih puta još poljubiti
da me Sunce ogrije?


© Sonja Smolec iz zbirke "Pričam ti..."

srijeda, 27. svibnja 2020.

Božica Jelušić | Sve čega se ne sjećam





Sve čega se ne sjećam, živi na nekoj adresi.
Mravi su smrvili stablo u nejestivo brašno.
Postoje ljudi i mjesta što nedostaju strašno,
Al' zaborav ne bira, jednostavno se desi.

Krive su podzemne vode, u vjetru ima krivice.
Podneblja različita, teške i nesklone klime.
Pa zaboraviš svojoj ljubavi tajnoj i ime,
Kao da niste nektar iz iste srkali žlice.

Poljubac iza uha, koža satenski meka,
Taj smijeh, kao da zvone srebrni zvončići sitni.
U zaumlje otplove detalji dragi i bitni,
Običnost mrzovoljna u tamnom zrcalu čeka.

Sve čega se ne sjećam nikome ništa ne znači.
Ni ti mi vratiti nećeš što čuvaš ljubomorno.
Otići džepova praznih meni ne bijaše sporno;
Al' zašto se još nadam da to ću negdje pronaći?


Ispovijed jedne čitateljice


O romanu Melite Rundek "Kupit će ti tata koturaljke"

Piše: Mirjana Mrkela

Što znači riječ intimno

Današnji naslov govori mnogo u samo četiri riječi, iako su one na prvi pogled posve obične. Ali ova priča o tati, koturaljkama i nekome kome su obećane neobična je i uzbudljiva. Za početak vas upozoravam samo na to da je intimna.
   
Kad mislim o onome što je intimno, odmah se sjetim riječi ispovijed. Možda zato što je to prva riječ u naslovu ove moje rubrike. Ispovijed je intimna priča. Pričatelj u njima otvara svoju dušu slušatelju (ili čitatelju). To je povjeravanje. Ja se, primjerice, ovdje povjeravam vama, dragi moji!

Govorim vam o sebi, svojim kolegama i njihovim knjigama. No sve to je samo jedan mali dio od onoga o čemu šutim. Postoji trenutak u mome životu kada sjedim pred računalom i kopam nos pa ne znam što ću s onim što sam iskopala. Ako me netko promatra kroz monitor, vidi me intimno. Ali ni to nije sva moja intima.
   
Mogla bih vam sada opširno odgovarati na pitanje zašto o nekim stvarima ne govorim. Ipak, uz roman "Kupit će ti tata koturaljke", važnije je dokučiti suprotno: zašto Eva govori baš o tim "nekim" stvarima.

Benjamin Skomorac | Mliječni put


Jučer smo se igrali pištoljima.

Zavirujemo ispod slika
dižući ih štapovima,
zašiljenih misli pod nebom gledamo tamo
gdje se križa put mlijeka,
nebom zvijezda zakovitlan.

Golih tijela u lijesci
žvačemo neprocvale pupoljke.
Tucajući ljuske kamenjem,
praznimo ih.

Prašina se uzdiže u visine,
u ta prostranstva, dok se moli
dijete što stidljivo klizi
pod prašnjave majčine noge,
nekom sretnijem naručju.

Darija Žilić | Noć





U hodniku ostala je prošla noć.
Čeka u predvorju kao gost.
Ali ne puštamo je natrag.
Njeni darovi su modri,
Njene more u san se uspinju,
Ljestvama iz dvorišnog vrta.
Otkucao je sat velike pošasti.
Ostaju ostaci skrivene epidemije,
I u glasovima noćnih telefoniranja,
Spuštaju se zagasita zvjezdana tijela.
Kao davna vještičja tijela, žene se u
Titraj pretvaraju i zamišljaju kraj.
U hodniku čeka strepnja, preko praga
Ne prelazi, noć će biti svijetla i dodir
Vjetra će je pokrivati.

Ivan Taridan | Balada


U srcu mome sija
Jutro osmijeha tvoga.
Griju me zrake svjetla onoga
Što nježnošću dalekom obavija.

San o sreći
Miluje mi dušu.
I dok istočni vjetrovi pušu
Mirnoj rijeci zapovijedaju gdje teći.

Suza pak bistra
Sja u oku dragom
Što čistoćom blista.

U tišini ti šapućem
Baladu o svjetlu što svijetljaše gradom,
Dok ti koriš kročenje mojim bespućem.

Željko Bilankov | Zvala se Jana


(tridesetprva kratka priča pisana pretežno šoltanskim dijalektom)

Pravo vruće lito sedandesetdruge i ja konačno na Šolti. Jedva san dočeka da završin treći razred Sridnje ekonomske koju nikad nisan puno voli, a kako i bi, kad san enigmatiku zavoli više od svega. Znala bi reć meni draga profesorica Mardešić, s kojon san ponekad skupa iša do skule: „Žele, ostavi se križaljki, imat ćeš vrimena poslin, uvati se malo knjige!“. Je, malo morgen, ja bi samo klimnu glavon u znak odobravanja, a onda jopet po svon. Inšoma, eto me u Rogaču, na našen lipon mulu, ležin podbočen na šugamanu, čutin mirise tamarisa, slušan galebove i gledan bistro, nebeski modro more isprid mene. Odsvugdi dopiru glasovi veselih rasplivanih kupač i poneki ustaljeni ritam brodskog motora, oliti pente. Šušur, boje i ugođaj najlipjeg doba u godini. Naš malešni smišni kaić, lagano gingaju valići, pa mi se parilo da deboto uživa u temu. Odjednon san dobi žeju da malo oden š njin u đitu, naravski na vesla, ča mi je u to vrime, bi pravi gušt. Dok san se penja skalan do garaže, ispo naše kuće, da uzmen sve ča mi triba i rečen mojiman di ću, brat je već praši prima mulu i hlihlišča se, jerbo je opet uteka materi. Otac je ništo radi po vrtlu i samo je reka: „Vesla su ti unutra i vazmi sidro za svaki slučaj!“. Ma, zna je on ka i mater, da ću se ja, po običaju zaputit prima Badu, istočnoj punti našega Rogača, di je živila mamina sestra, moja draga teta Ivica. Mejuto, ja nisan zna da su in tamo došli Česi, koji su tih godin bili česti na Jadranu. Mnogi su prodavali sve i svašta, često kristal, a bili su obučeni, ka naši vlaji, kako smo znali reć. Eeh, a di smo mi, a di su oni danas, bome, u mnogo čemu izminili smo uloge. Jedva san pobiga malome bratu, jerbo je ti s menon, pa ga je nako uplakanog tišila mater. Dok san se udaljava, oni su se već radosno toćavali u moru, pa me višje ni grizla savist. Lagašni lebić, koji zna zapuhat prin podne, pomaže mojin zaveslajima, tako da kaić deboto klizi prima tetinoj kući. Blizu san njiova mula, okle me već zovu i mašu mi, rođaci Anita i Nikša. Barba Mikula, samo se okrenu i diga macu, sritnog lica, jerbo je očito natuka dosta prstac, ča ih, malo daje, vadi iz škrap uza kraj. Odma su mi upala u oči dva šatora, rastegnuta do njiove kuće i niki judi dobro izgoreni od sunca, pa san pritpostavi da su to ti Česi. Za čas se tu stvorila i teta, koja me je odma nakon zagrljaja, tila upoznat š njima. Bi je to dragi, srdačni svit, pa smo se uspili sporazumit malo ričima, jerbo i oni govore slavenskin jazikon, a malo i na mote. Nakon ča se jedan predstavi i kaza svoje ime: „Zdenjek“, prišla je ona,..nemirne plave kose, još mokre od mora i lipih teplih očiju, pružila mi ruku, raširila osmih i rekla: „Jana!“ Ne znan jeli iko drugi to vidi, ali san siguran da mi je teta Ivica, ubrala pogled. „Ajde, Žele, ča si se inkanta, sedi, 'oćeš soka malo?“, rekla je blago nasmijana, a ja san i daje infišo gleda za Janon, dok je skupa sa svojiman išla prima šatoru.

Ma, popi san punu kriglu ladnega pića, a bome mi je i pasala, kad su mi se justa začas osušila i navali na čokoladne kekse, ka da u životu nisan poji niti jedan. Prin, kad bi doša, jedva san čeka da skačen s mula, plivan i družin se sa prvin rođacima, posebno razdraganon Anitom, jerbo smo se nas dvoje najboje razumili zbog male razlike u godinan. Ovi put, zaboravi san pravu svrhu mog dolaska i rado bi mul zamini šatoron u kojem je bila Jana, a onda me, rodicino vardekanje: „Želee, Želeeee!“, prenulo iz lipih misli. Više ni mogla dočekat da se skupa okupamo i šalimo, a njezin braco Nikša, nada se nikoj pričici od mene, jerbo san zna i drugu dicu okupit oko sebe, a oni bi uživali u mojin, često duhovitin pripovidanjima i maštarijama. Inšoma, još san se mijun puti okrenu, ne bi li ugleda, „moju“ čehinju, bar na tren, dok je iz pravca njiovih šatora dopira veseli žamor. Očito je sudbila tila drugačije, jerbo je tad nisan ni vidi, a kamoli ču. Brž je morala pomoć oko obida, oli prat robu, i ko zna ča još, a ja san pliva ka lud, kacava Anitu, smija se i skaka u more, samo da privučen pažnju. Skoro san u jednon trenu lupi u kaić, usidren i zavezan za mul i umalo zaradi dobri bubotac u glavu, pa smo se svi skupa nasmijali od srca. Proletile su ure, a približavalo  se i vrime obida, pa je tribalo poć nase. Iša san se pozdravit sa teton i barbon, koji mi je na odlasku da kesicu prstac za oca, iz uzvrh pune teče ovih ukusnih škojaka, danas nažalost zabranjenih za lov. Zahvali san se i još jednon odluči okrenut ne bi li je vidi, a onda je sudbina pokazala svoje drugo lice. Odjednon,..Jana je provirila iz šatora ka da je znala, i svojin nezaboravnin osmihon, poželila mi sritan put. Ništo me štrecnulo u prsima i jedva san joj uspi tek stidljivo mahnut. Moji su me ispratili i još dugo gledali za mnom, virovatno začuđeni kojon snagon veslan, a kako i ne bi, kad mi se činilo ka da letin. Košmar u glavi, a njezina slika prid očiman. Ja moran opet i što prin tamo, pa ako bude sriće, možda ću je moć barenko malo provozat kaićen, govori san u sebi, a zapravo duboko virova svojen srcu. I bilo je tako, ma još i višje, i puno lipo!

utorak, 26. svibnja 2020.

Marica Žanetić Malenica | Pjesnikinja





Nisam pjesnikinja vješta peru,
muze olako okreću mi leđa,
stihove s mukom danju vezem,
roje se iza sklopljenih vjeđa.

Nisam pjesnikinja oštra pera,
prije ratnica što spušta koplje,
u boj me više ni srce ne goni,
snagu mi vrijeme nemilo zoblje.

Nisam pjesnikinja pera umočena  
u zlatnu rijeku, misli mi bježe,
al' nešto snažno pisati me tjera,
s riječima ovim usud me veže.


(iz zbirke „Žena svojih godina“)

Darko Dautović | Niti bolje, niti lošije...


(iz romana '16. Ljubavnik' – u nastajanju)

- Ne mogu vjerovati da pet godina nisi bio ni s jednom ženom... - promeškoljila mi se na ramenu.

- Vjerujem da ne vjeruješ. Ali je istina.

- Ja to ne bih mogla.

U tvojim godinama, ni ja nisam mogao protiv hormona i gladi za iskustvom, prešutio sam s razumijevanjem.

- Bilo je žena koje bi me privukle, ali vrlo brzo bih shvatio da me ne ushićuju. Dovoljan znak da mi nije mjesto uz njih.

ponedjeljak, 25. svibnja 2020.

Ivana Gudelj | Nema nas


Stan je još uvijek tu
i naši mirisi su u njemu,
a nas nema.
U juhi se utopila muha,
a kora od jabuke suši se na stolu.
U sobi još ima dima.
Moj crveni ruž je pored ogledala,
maskaru i rumenilo sam ponijela sa sobom.
Na češlju ima još moje kose.
Tvoja čarapa je na podu, 
umjesto otiska stopala zaustavljenog u koraku.
Košulje i majice si ponio sa sobom,
brzo si se pakirao.

Otišli smo nijemi,
sve riječi i rečenice ostavili smo u stanu
da se sudaraju, tuku i plešu.
Nismo bježali,
samo smo zalupili vratima i otišli.
Sat će još dugo kucati na zidu,
jer baterije smo kupili pred sam kraj.

Četvrti slučaj Kurta Wallandera iz pera Henninga Mankella na hrvatskom


vrijeme:
25.05.2020.

Nakladnik Mozaik knjiga objavio je na hrvatskom roman 'Čovjek koji se smiješio' rodonačelnika nordijske kriminalističke književnosti Henninga Mankella, četvrti slučaj u kojemu se pojavljuje slavni istražitelj Kurt Wallander.

Henning Mankell najuspješniji je švedski pisac kriminalističkih romana svih vremena koji je vrhove svjetskih ljestvica najprodavanijih knjiga osvojio godinama prije no što je taj žanr iz skandinavskih zemalja osvojio svijet.

Književna večer | Darija Žilić gostuje u Osijeku



Subota, 30.5.2020.
Caffe Bar Peppermint
Vrt Jagode Truhelke 3,
31000, Osijek

Milan Drašković | Početak potrage


Tražimo njega, svet balzamom začaran,
skrivena vrata korak dalje od stvarnog,
kristalne šume, ogledalo čudesnog,
tražimo svet što je našem svetu sličan.

Duga plovidba dimenziji do naše
u plamenom zamahu iza svih zvezda –
kraj puta i noć koja se, gle, prikrada
peni od zvezda za herbarijum duše.

Plamen što spava pod pepelom pejzaža
zdrobljenog sunca i svirepoga neba,
udahnuće nov život tamo gde treba –

jer trunu zvezde aleji plavih ruža,
dok prizivaju nostalgične poglede
na izgubljen svet, onaj skriveni negde.

Kitana Žižić | Špigeta kao mig


Ponekad mi se čini da sam kroz život išla širom zatvorenih očiju. Koliko toga nisam vidjela! Sad dobro shvaćam meni nepoznatog autora, koji se zapitao: „Zato što imaš otvorene oči, ti misliš da vidiš?“.

A nije da nisam bila znatiželjna. Ne toliko kurjožasta, kao što bismo rekli u Hvaru za žene (premda su i muškarci tome skloni), koje više zanima tuđi život, nego njihov vlastiti. Da im nije neugodno zavirivale bi i kroz zatvorene kapke spavaće sobe. Mene kao dijete takve ljubavne intrige nisu zaokupljale još, a i inače nisam bila sklona ni dječjem spletkarenju.

Božica Jelušić | Kakvu poeziju volim?


Vjerojatno bih se prilično i ne baš ugodno iznenadila, da mi zaista postave takvo pitanje.

Nekada davno u mladosti, vjerovala sam da volim svu poeziju, bez razlike, domaću, prevedenu, na jezicima koje dobro ili djelomično poznajem, uglazbljenu, recitalnu, vezanu, slobodnu, angažiranu, satiričnu, protestnu, spiritualnu, tradicijsku, dijalektalnu, generalno: sve što ima stihovani oblik i artikulaciju po poetičkom obrascu. Sada znam da to nije točno. Ukus se mijenja, profinjuje, istančava, on je nužno selektivan i osoban, pa ako se i stavljamo u neutralnu poziciju ocjenjivača, za "svoju dušu" birat ćemo često nešto potpuno suprotno od onoga, čemu smo dali profesionalni glas.

Rozin kutak


Vanzemaljci

Piše: Ela Ernoić

I...tak, mjere su popustile, lijepe moremo do frizera, spiti si kavicu, k zubaru, okolo po institucijami ganjati papirje (toooo volim): “Bok daj, ja sem ona kaj vas nemre dobiti na telefon a na ni jen od onih 354 majla kaj sam vam ih poslala već 23-ćega mi niste odpovernuli…”.

Onda se oni nutra odma počnu križati kak koji zna i more, sam da me se riješe.

Dejan Ivanović | Javor


(planina)

Povezujući sela i zaseoke,
između voćnjaka i malinjaka,
vijuga stari, makadamski put.  
Ljutito škripe oštri zubi planine,
divljeg vepra ili gladnog vuka...?

I korak po korak
škripi, nespretan, gorak,
stazom od ugaženog snega. 
Prepuna je borova šuma uvek svežeg,
mekog vazduha, i još nečega ...

nedjelja, 24. svibnja 2020.

Radno vrijeme Gradske knjižnice Kaštela od 25. 5. 2020.


Od ponedjeljka 25. svibnja 2020. g. odjeli Gradske knjižnice Kaštela radit će prema sljedećem rasporedu:

Odjel GKK Kaštel Sućurac
Ponedjeljak - petak
07.30 - 20.00
Vrijeme za dezinfekciju: 14.00 - 14.30 

Odjeli K. Gomilica, K. Kambelovac, K. Lukšić, K. Stari, K. Novi
Ponedjeljak i utorak
13.00 - 20.00
Vrijeme za dezinfekciju: od 12.30 do 13.00 

Srijeda, četvrtak i petak
07.30 - 14.30
Vrijeme za dezinfekciju: od 07.00 do 07.30 i od 14.30 do 15.00

U knjižnici je istovremeno dozvoljen boravak 2 korisnika, uz razmak od 2 metra.
Zadržavanje u prostoru čitaonice i pristup računalima za korisnike još uvijek nije dozvoljeno.

Ivana Seletković | Tuga



Moja prijateljica ima duge prste,
Ona ima i lijep glas - lasciatemi morire(!);
Lak hod - evo već je tu;
Čvrst stisak
Da ne padnem onda kad počnem jecati.
Samoća nagriza,
Prazni džepove uspomena.
Tjera na bijeg.
Kamo poći?
Ali, ona je tu.
Ne da nikamo.
Svanut će još jednom,
Ništa se neće promijeniti,
Ona je i dalje tu.
Askeza.
Smirena sam
U regresiji tradicije napuštanja.

Senka Bradarić | Kad nas ne bude


Srknuli smo iz čaše života   
gutljaj nebeskog vina,
gorčina i slast života
tijelo i duh obuzima.
Cvrčak nam pjesmu pjevao
cvrčeći u krošnji borova,
more milova obalu
pjenom bijelih valova.
Pauk nam mrežu pleo je
nižući svilene niti,
uhvaćeni u paukovoj mreži
bijasmo i ja i ti.
Modro nam nebo pokrivač
pod njim slatko se spava,
cvijeće nam bilo je jastuk
postelja meka nam trava.
A kad nas ne bude više,
kad odemo put nebeskog
svijeta, tamo gdje snivaju duše
ljubavnika i poeta, cvijeće će
uvenuti, trava vlati sviti,
ni cvrčka više neće biti,
nestat će pauk što prede niti.


         

Nada Vukašinović | Anđeli na putu


Najveća promjena u mom životu dogodila se vjerojatno u trenutku kada sam shvatila da ništa ne mogu kontrolirati. Sve što se mora dogoditi, dogodit će se željela ja to ili ne.

Još prve večeri u Fesu, čitam Tonki s Interneta zanimljivosti, između ostaloga spomenem joj da se pojavio nekakav neobičan virus na tržnici u Kini i da je najvažnije dobro oprati ruke, osobito sada kada smo daleko od kuće. Tonki je zanimljiva ta priča o virusima, koji se od nas sakrivaju i ne možemo ih vidjeti.
 
Kraj je siječnja i završava naše desetodnevno putovanje po Maroku. Letimo prema Italiji i često pogledavam na sat, očekujem trenutak kada će stjuardesa objaviti obvezne upute za slijetanje. Zatvorim oči i vrtim u glavi jednu želju, samo da još ovo prođe dobro.
 
Nakon poduže stanke, pilot objavljuje da je pista u magli i da nastavljamo let do Milana. Dan je u Fesu bio sunčan, gotovo proziran, a mi se sada zbog magle ne možemo spustiti i stjuardesa nam uz plaćeni smiješak govori da će za nas biti organiziran prijevoz do Trevisa autobusom, a sve ostale informacije dobit ćemo u Milanu, ali na kojem mjestu, to nismo čuli jer se odmah čuo žamor.
 
Računam u sebi, dva sata autobusom, a onda još sat vožnje vlakom to je još tri sata putovanja i ako stignemo do našeg smještaja u Mestre, prije ponoći, bit će dobro.

Sandra Kopić | Tragovi davnina


Sećanja davnih vremena nosim
rečima pute kroz vreme krčim
moje su pesme ptice od snova
stvorene tragom mojih dedova.

Tragovi vode putom davnine
vode u vreme konja u kasu
u vreme pesme od rada tkane
u vreme letnje večeri rane.

Tragove viđem u oku reke,
viđem na putu starog sokaka
viđem te davne ljude neke
i čujem pesmu davnih momaka.

Morda sam i ja tim tragom prošla
i poruku starih kroz vreme dobila
U rečima mesto pod suncem našla
i razlog svojeg bića otkrila.

Kroz maglu vremena poruke dojdu
sakrite u zvuku strička iz žita
onda se pesmama mojim projdu
i želja stara bude otkrita.

A želja je trage pokazat svima,
želja me na pute davnine zove,
da projdem otkritim tragovima
i pesmama utabam tragove nove.

subota, 23. svibnja 2020.

Književna nagrada 'Anto Gardaš' Vjekoslavi Huljić


vrijeme: 21.05.2020.
mjesto: Osijek

Nagrada 'Anto Gardaš' koju dodjeljuju Društvo hrvatskih književnika i Ogranak DHK u Osijeku dodijeljena je u četvrtak autorici Vjekoslavi Huljić za roman za mlade 'Moj Titanic ne tone'.

Tina Rimbaldo | Zbog našeg lošeg izbora – Smrt kraljuje


Zbog lošeg izbora nekog nama neznanca, život je zauvijek ugašen,
zbog žudnje za pravom i  slobodom izbora , neki životi nikada svoj prvi dah u plućima ni udahnuti, niti osjetiti neće.

Tamo gdje Život kraljuje, Smrt ga nasilno s prijestolja svrgava i samu sebe za kraljicu postavlja.

Manipulira embrijskim ljudskim umovima, hipnotizira ljudske krvave, gramzive oči, predaje naše dane drhtavoj samoći, otupljuje zamrznutu , tvrdu savjest , trga konce u prošlosti mučno zašivenih rana, daruje nam besane, svojim plaštem obavijene mrtvačke mračne, noći, koje dugo vremena  neće proći…

U srži čovjek grobnice grijeha  sa sobom neprestance nosi, dok blatnom zemljom teškim korakom kroči.

Stjepan Vuksanović | Vidimo se na Bulevaru


I.
Jesi li za jedan valcer?- Upitao ju je trenutak prije vlakovođinog zvižduka za polazak. Vlak je krenuo, napuštajući zadimljeni pariški kolodvor dok je djevojka nestajala u bijelom dimu koji se širio.

II.
Jutra u Gradu svjetlosti bijahu hladna, a bližio se kraj petog mjeseca. Dani postajaše sve topliji, a noći sve hladnije.  U predgrađu St. Josepha, nedaleko od Eiffelovog tornja u jednom zabačenom stanu koje imade tri prostorije stanovao je mladić imena Jean Stephane-Rousso pisac i student pariške likovne akademije. Jean je bio veoma neobičan mladić; sanjar kojeg nije zanimao svijet u kojem živi, romantičar i zavodnik ženskih srdaca. Prodajom svojih pjesama i kratkih priča otplaćivao je stanarinu i obrazovanje. Ostatak što bi mu ostao nerazborito je trošio u lokalnoj gostioni „Debeli Toni“ čiji je vlasnik bio talijanska izbjeglica koga su protjerali iz Plaerma gdje se bavio prodajom marokanskih i alžirskih opijuma na kojima je zarađivao bogatstvo. Jeanov noćni život bio je bogat raznovrsnim djevojkama kojima je kavalirski plaćao pića, dok ne bi potrošio i zadnji novčić na njih. Poslije bi bio ostavljen u samotnom kutu zadimljene gostione gdje bi još satima sjedio gledajući u prazne boce iz kojih je ispijao zadnje kapljice viskija. U tim mutnim popucalim staklenim čašama mladi umjetnik je promatrao svoj odraz u lokvama jeftinog belgijskog viskija u kojima je utapao svoju tugu.  Katkad bi mu se u misli ušuljala djevojka tamne kose i svjetle puti koja imade najljepši osmijeh na svijetu. Njen osmijeh i pogled u svojim pjesmama uspoređivao je ljepotom Rajskog vrta.

III.
U svibanjskoj prohladnoj noći, uz mirise proljetnog cvijeća i glasanja golubova, Jean utone u dubok san. Nalazio se pred velikim zlatnim vratima koja bijahu ukrašena indijskom mitologijom o kojoj  mu je pričao Patel Ganesh, trgovac iz njegova rodnog kraja. Brave su ukrašene vedama kojima su se koristili njihovi svećenici i kraljevi, a oko njega se nalazila gusta prašuma ispunjena raznim zvucima i mirisima tropskog voća. Mladić otvori vrata koja ga odvedoše u veliku dvoranu gdje su mladići i djevojke plesali valcer uz melodije Petra Iljiča Čajkovskog. Mramorni stupovi dorske arhitekture isticali su svoj sjaj i blistavost, a pod bijaše oslikan Trojanskim ratom i Ahilejevom junačkom smrću. Jean se okretao oko cijele dvorane gledajući u mladiće i djevojke koji plesaše u ritmu Šećerne vile. Plesačice su bile ljepše jedna od druge, a čovjek bi pomislio kako gleda u pokrete anđela odrezanih krila. Na drugoj strani dvorane nalazila se djevojka naslonjena na donski stup gledajući okolo držajući čašu crvenog vina koju je neprestano vrtjela. Na njenoj lijevoj ruci blistaše dijamanti koji stajaše na pozlaćenoj narukvici zmijskog oblika. Rousso je osjećao kako se nešto događa u njegovoj glavi, dok su trnci prolazili kroz prsa, a znoj izbijao na lice njegove su noge počele klecati. Znao je kako treba skupiti snage i prići misterioznoj djevojci. Djevojka je bila drukčija od svih ostalih djevojaka u dvorani. Njena vitka linija izražavala se kroz bijelu rimsku togu, a njeno lice bijaše pokriveno Afroditinom maskom. Na vratu je nosila smaragdnu ogrlicu, a njena kosa bijaše kovrčava i crne boje poput gavrana. Kroz masku su dolazile do izražaja njene plave oči kojima je mladog pjesnika zavela poput dječačkog Amora. Rousso je počeo da se gura kroz gomilu rasplesanih mladića i djevojaka ne bi li došao do Afrodite, ali čim se približavao njen odraz sve je više i više blijedio, dok nije nestao u moru stranaca. Glazba je postajala sve brža, a Jean se pokušavao izvući sa plesnog prostora gurajući se kroz mnoštvo dobivajući snažne udarce u rebra i lice, dok nije počeo propadati u crnu rupu nakon čega se probudio u znoju. Ležao je na starome kauču, dok su mu posteljinu pravile prazne boce i poderane knjige.

Blanka Will | Kiša





U snu se treskom zatvaraju vrata
ne znam otkud dolazi zvuk
glava mi visi niz rame
ugušit ću se ako je pomaknem

pokušavam otvoriti oči
razgrnuti zavjesu
slušati bubnja li već kiša o prozore
zelena i blagoslovljena

od Crne šume do Crnog mora
sreća je planiranje što ga nismo svjesni
dlanom o dlan, grlom u jagode
i u zoru let orlova i kormorana.

(foto: JU PP Kopački rit)

Igor Petrić | Interpretacija neusklađenog mišljenja I

Pretrpani, umišljeni,
smiješni,
vatre gladni, izbezumljeni.
Izgubljeni u prostoru
kojeg nekad su poznavali,
lutaju nečujno napuštenim rovovima
davno odigranih ratova.
Na kraju sami,
ostavljeni.
Nitko ih ništa ne pita,
nitko im se ne divi,
Ostavljeni na osami u blatu do koljena.
Umorni od traženja
i trošenja vremena na neusklađena mišljenja.

petak, 22. svibnja 2020.

Danijel Špelić | Sherlock Holmes - Tragom dedukcijskog Genija


„My name is Sherlock Holmes. It is my business to know what other people don’t know.“




Već neko vrijeme imam problema s inspiracijom za neki tematski tekst. Teme kao takve nisu problem, okružuje nas dovoljno stvari iz filmskog svijeta o kojima bi se moglo nešto napisati, ali sve što uspijem napraviti je stavljanje početne ideje na papir (uglavnom naslova) i otvaranja svemoćnog interneta da se upustim u neko dublje istraživanje i sve ostane na tome. Doslovno, čak ne upišem ni neki pojam koji bih trebao pretražiti. Samo istraživanje nije neki problem, danas možete više-manje sve doznati s nekoliko udaraca po tipkovnici, ali problematična je motivacija. Trebate imati volju raditi nešto, izgubiti se u tom svijetu, što je, priznajem, otvoreno, ponekad prava napast. I tako sam odlagao početak rada na nečemu što uopće nije imalo ime, temu, čak ni smjer kojima bi trebalo ići. Da si olakšam, posložio sam si stvari na jednostavniji način; što me uopće zanima? Mene kao autora? Pisao sam već pomalo o svemu; o akcijskim filmovima, o serijalima koje volim, žanrovske tekstove, spomenuo sam čak i James Bonda… kada pogledam, već sam obradio dosta toga, no nikad nisam uronio u svijet nečega što me baš oduševljavalo od malih nogu. Pa sam na jedan papir upisao svega dva pojma. Tarzan. Sherlock Holmes. Kolumne za i protiv, klasični obrazac rada kad za nešto niste sigurni što bi radili. Pa sam od toga odustao jer kad bih krenuo slagati razloge, napisao bih cijeli tekst o tome. Odrastao sam na Tarzanu, vjerovali ili ne, pogledao sam više-manje skoro sve filmove o njemu i to ne zato što sam ih mogao skinuti s Interneta (kojeg, samo reda radi da se spomene, nije ni bilo tokom 80-ih) već zato što su se vrtjeli na televiziji, svake subote u rano poslijepodne. Danas bi takav potez bio dočekan s kritikom, ta što nas maltretirate s tamo nekim urlajućim likom kad možemo gledati stotu reprizu Naše Male Klinike ili nečeg sličnog. Srećom, imao sam bolji program dok sam bio klinac nego danas. Tarzan je na kraju odložen ustranu, za neke druge dane i na kraju se cijeli popis sveo na jedno ime koje svi poznaju. Zašto Holmes? Iskreno, nemam neki jaki odgovor na to. Mislim da mi se svidjela pozadina, od knjiga, preko serija, filmova i svega ostalog. Taj lik je, uz Tarzana i Draculu, možda i jedan od najekraniziranijih književnih likova i to u raznim oblicima (mislim da nisam naišao na neki science fiction naslov, ali nikad nije kasno) te da je uspio preživjeti sve. Doslovno. Čak i vlastitu smrt. Mislim da sam se zakačio na taj detalj: da ga čak ni njegov tvorac nije volio, da ga je užasno smetala ta popularnost koju je Sherlock stekao , što mi je nekako bilo i jezivo i zabavno u istom trenutku. Zamislite da vas vaša fiktivna kreacija zasjeni u stvarnom životu te da, kroz popularnost, zadobije osobine žive osobe koje se više ne možete riješiti. Čak da odete u krajnost da je ubijete samo da je se riješite. Arthur Conan Doyle nije ni sanjao da će 1886 godina postati presudna za njegovu karijeru kao pisca i to novelom A Study in Pink, gdje se Holmes pojavljuje po prvi put. Sedam godina kasnije, zasićen pisanja o Holmesovim slučajevima, Doyle će napraviti dramatičan potez; bacit će svog popularnog lika u smrt, zajedno s njegovim najvećim neprijateljem, Profesorom Moriartyjem. Doyle novele i priče o Holmesu nikad nije doživljavao previše ozbiljno, uglavnom ih je pisao za rekreaciju, želeći se baviti ozbiljnijim stvarima u književnosti. Holmes mu to nije dopuštao. Njegovo ubojstvo nije bio prvi način da ga se riješi već je, u namjeri da obeshrabri izdavače da i dalje naručuju priče s njim, podigao cijenu napisanim stvarima. Zbog voljnosti da mu plate koliko god želi, Doyle je jedno vrijeme bio i najbolje plaćeni pisac u Engleskoj, ali ni to ga nije zadovoljilo te je Holmes ipak dočekao svoj kraj. Ili se tako barem mislilo.

Tomislav Domović | Obruči


Čitaš Dantea
Prolaziš kroz krugove pakla,
literarnu mistifikaciju crnog nadprostora
Otvoriš novine ili stranicu portala
Čini ti se, jedan od krugova
ovdje steže obruč oko planine i grada
Prođeš prstima niz kožu,
napipaš pepeo i odavno spaljene dodire
K meni ti ideš vapeći okrajak rajske idile
A ja sam samo vrag u krinki
I spalit ću ti sve pod kožom
Sve do srca
Bit ćeš pepeo nad poljima
Rez ljubavi u obručima
Vraga dostojna besmrtnost

Zvonko Kudelić | Selfi toljaga




na ceduljicu špeceraj
al za keš put v raj
koj više ni
na fasadu se (pre)več troši

v „selfi studiju“
dok pomalu žbuka otpada
zfotošopierana slika
z komadi mesa
na međumrežje se aploudava

Darija Žilić | Svagdan





Smeđ, žut i zelen poput jabuke.
Okružen sivim, prije kiše.
Napola mokro rublje na štrikovima.
Kamioni odvoze smeće: rituali.
Ako je san bio bez lađe na nemirnoj vodi,
Dan se može nastaviti iz proteklog.
U zametku dovršenog ciklusa,
Iz lonca punog iznutrica,
Predskazujući ono
Što već jest
Ovdje.

Darko Dautović | Kavez


KAVEZ

Živjeti.

Čini se zastarjelica.

Poput mene. Sada i ovdje.

Prezent se, kap po kap, pretače u aorist. U praznini, svojoj punini značenja.

Sve teže zamišljam sutra. Mada ga je vrlo jednostavno sročiti: nakon policijskoga sata kupiti kruh, mlijeko, možda cigarete, potom skuhati kavu, pročitati vijesti, pogledati novu epizodu neke serije, nahraniti mačku, prileći do nje i čekati da drijemež učini što mu je svrha pa se nakon buđenja baviti nekim novim softwareom, učiti ga kao da će mi ta vještina ikada više biti od koristi, podgrijati konzervirano gotovo jelo pa s cigaretom spravljenom od ilegalnog, jeftinog duhana bdjeti uz računalo, zaviriti s vremena na vrijeme na mobitel što se danima bespotrebno puni strujom, uključiti omiljeni podcast na tabletu i - zaspati. Možda. Ako se ne prikažeš na gipsu stropa, ikonostasu suhih zidova, neopranom nikotinu s prozorskoga stakla, odrazu mjesečine na prašini stola. Na unutrašnjosti vjeđa.

Anamarija Galić c. Oleg Antonić | U zviježđu










zlatno na crno
ton bistri bjelinu
padaju riječi   
kroz bunar cjeline
u zvjezdanoj kući
u sebi
ćeš me naći
gdje te rađam
Andromeda



pod rebrom neba
puknućem zemlje
gluhoća svijetla
u žamoru tame
uspavljuje mi oči
mirisi me zovu
ja vratit ću se tebi
da te spustim k sebi
Andromeda


uz violine i riku
žar u meni živi
mladoga medvjeda
drevnoga legla
ja tužna neću biti
suzne razvezujem niti
dok put me k tebi nosi
gle bobe nam zriju
Andromeda



sreća je dalek biti
s vjerom da sve će se sliti
u sjaju koji sagorijeva
u mraku koji me zalijeva
shvatih koliko sam blizu
dok pipam si pupak
blizu doma blizu zviježđa
ja srčem ti tračak
Andromeda

* U lijevom je stupcu izvorna pjesma Anamarije Galić (Kvaka; 23. veljače 2020.) u kojoj je, uz dopuštenje autorice,
za ovu prigodu u cijelosti ispuštena interpunkcija.