Kolumne

Jelena Hrvoj
Patnje mladog autora

Eleonora Ernoić Krnjak
Rozin kutak

Martina Sviben
S kodom bluesa i balade

Mirjana Mrkela
Ispovijed jedne čitateljice

Aleksandar Horvat
Kajkavsko najže

Prikazani su postovi s oznakom Katarina Zadrija. Prikaži sve postove
Prikazani su postovi s oznakom Katarina Zadrija. Prikaži sve postove

utorak, 7. srpnja 2026.

Katarina Zadrija | Marija Juračić: Roj

U svojim počecima sam, od osobe od koje sam puno naučila, dobila savjet: "Pazite kako birate naslove! Sam naslov govori puno o djelu, ali i autoru.".

Već sam naslov "Roj" kratak, a jezgrovit, golica maštu budućeg čitatelja. Naslov pripada kriminalističkom romanu čija je autorica književnica Marija Juračić. Razmišljala sam kako nasloviti ovaj osvrt na djelo. Čemu izmišljati naslove, ako sam roman ima tako bombastičan naslov? Roman je suvremeno djelo. Na prvu bi se moglo reći da je naziv odabran zbog kadrova koji se protežu kroz dobar dio romana, a to je pojava dronova iznad većih europskih aerodroma, zbog kojih su odgađani letovi, a njihovo je porijeklo nepoznato. Zapravo naziv, pa i ti kadrovi s dronovima imaju simboliku. Simboliziraju rojenje oko matice, kao u pčelinjim zajednicama. Za maticu znamo da postoji, ali ju nismo vidjeli. Vide ju rijetki. Ti susreti završavaju tragično po jednu ili drugu stranu. Sama kriminalistička radnja, otkrivanje ubojice, je zapravo okvir, u čijoj se jezgri krije urota, s mogućim dalekosežnim posljedicama. Međutim, autorica se ne zadržava samo na tome. Kroz razmišljanja protagonistice romana nam donosi, rekla bih hrabro, kako kritiku lokalne sredine, tako i cjelokupnog društva. Prelazi geografske granice, u nekim segmentima i vremenske. Ako očekujete otvarajući vrata u roman, a s obzirom na vrstu romana, holivudske kadrove, razočarat ćete se. Radnja romana se odvija, rekla bih onako kako to teče u realnom vremenu. Sve pomalo sjeda na svoje mjesto. Hoćemo li saznati tko spada u roj i tko je matica, postoji li ona zapravo, na čitatelju je da to otkrije sam. Roman je pitak, lak za čitanje, ali ga treba znati pročitati. 

Recenzenti romana su Josip Ergović, prof., Mihovila Warner, prof., lektor romana je Josip Ergović, a autor naslovnice Davor Pasarić. Grafička priprema, tisak i uvez, te nakladništvo pripada poduzeću „Redak“ d.o.o. Split.

Čestitam autorici na umješnosti, onima koji su siti klasičnih krimi radnji, toplo preporučujem za pod jastuk. Neće sam ući u glavu. Hrabro ga otvorite!


srijeda, 13. svibnja 2026.

Katarina Zadrija | Vrijediš li truda


Dragi, ja sam ti iz retro generacije,
naučene iz starog napraviti novo.
Pokrpati čarapu najljepšim vezom,
rupici na košulji prišiti ružu.

Polijepiti vazu, u zdjelicu posaditi cvijet.
Znaš dragi, ja i srca krpam.
Moje su derali tisuće puta
al' moj vez je čvršći od svakog paranja.

Krpala sam prijevare i ubode.
S raspuštenim nitima
igrala gumi-gumi.

Krpala sam i tebe.
I opet bih,
al' jedno me mori:
Vrijediš li još truda?


Pjesma je objavljena u Zborniku Preperkovo proljeće 2026

srijeda, 6. svibnja 2026.

Katarina Zadrija | Na pustom peronu

Na pustom peronu
Iz jednokratne čaše za kavu
grijući promrzne nam prste
gorka je tekućina peckala
kao najfiniji šampanjac
iz hoh čaše nad uzglavljem.

Ljubac do sutra, prazan peron
čaša s uzglavlja ispijena.
Peron i kava na repeat
a vlakovi idu usporedno.
Brzaju, kasne, ne vide se.
 
Do skretnice, zakrenute...
U prolazu mi mahneš rukom.
Ne bi se javila, a čekam te
s vrućom kavom, toplom dekom!
Obljubio me zvonki tvoj glas.

Drugi će film noćas se vrtjet'
novi scenarij, glumci isti
spavaća kola, topla deka...
oćas ću obući tvoj osmijeh
zagrnut ćeš me poljupcima
Noćas ćemo slaviti ljubav.

Na pustom peronu prazna čaša
hladna je klupa uzglavlje
prosuta kava kao i san.


Pjesma je objavljena u Zborniku Preperkovo proljeće 2026

srijeda, 10. prosinca 2025.

Katarina Zadrija | Još nije tvoje vrijeme


Škripao je snijeg pod nogama

kao kad zagrizeš medenjak 

u šećernoj glazuri.

Večer je bila tiha, ugasili su zvuci. 

Ljudi su otvarali usta, 

do mene nisu dopirale riječi. 

A šećer je škripao... pod nogama

u snijegu, nosio miris cimeta, 

kao topla bakina kuhinja... 


Oko mene praznina.

Buku su stvarala svjetla farova. 

Kao gladne vrane u tihoj noći. 

Bila sam sama, do drva, mog drva.

Stoji kao Eva. Sama, ogoljela 

breza, s jednim zaostalim listom. 

Vjetar ga kidao, snijeg zaledio,

zadnjim snagama je šapnuo:

Odlazim, vrijeme je, al', ne da mi se! 

A kuda bi ti? Još nije tvoje vrijeme. 


_______________________________________________

Autor: Katarina Zadrija pjesma je objavljena u Zborniku s recitala Senje i meteori 2025.


utorak, 9. prosinca 2025.

Katarina Zadrija | Čkomi

 

Kiesna je doba. 

Po zidu mesec kipece riše,

a mene zdrobljenu

ni mužika tvega srca

vu senje zazibati nemre. 


Zmed lasi me vusnice išću,

z dlani si lice mi prijel,

stija, kak da vu pragišča

vatu z rogoza držiš. 


Privini me, vu rouka me drži

i čkomi. 

Potrenu mi dušu zvrači

i boudi kre mene ... 


Gda srce mi pobeči oče

gda souze mi v dušu kapnu

gda megle mi poute zmoute

gda Mora mi na prsi sedne

i gda ni tvoje vusnice 

mouj vrat prepoznati nemre. 


Same me privini vuz sebe

i čkomi. 


_______________________________________________


Pjesma je objavljena u zborniku Draga domača rieč u Ivancu


četvrtak, 4. prosinca 2025.

Katarina Zadrija | Copernice

 

Zmisljim se, kipcof stari karti

kej su je mornari na rouku risali,

vu nouvoga svieta čez

coprnice, čuda i živine, 

na jedrenjaki gda su plovili.


Tam sried oceana, na kraju svieta 

pri nouvemu kontinentu 

rušile su je morske kače, 

trgale vupore, žrle jedra

potapale brode. 


Vu strahu su veljike oči.

I rastu i obračaju se kak stekle

po kmičnem danu, pred črnemi

vrati koje pozoj z repem zaklopi.

A deske škriplju, morske struje

broda vljeku, vetri fučkaju.

Tornadi z kraja svieta se zovu.


Zmisljim se gda tornado, denes i prinam

kak loptu kotura se pred soubu. 

Gda šuma škriplje, a granje jafče

veter tulji bolje nek pozoj

zmisljim se toga gda takof 

kak ringišpil se pred soubu ruši,

za soubu zmljeti kraj ostavlja.


Zmisljim kak smo se za vrieloga ljeta 

pri poutu igrali, ringišpil se med nami zavrtel:

Idu coprnice, idu coprnice!

Zacouprale vas boudu!

Veter je zafučkal i prašinu digel. 

Vu strahu su i vuha veljike.


Zmisljim se, gda tornadi kopiču,

rada bi veda coprnice z mladosti 

z prašine pri poutu, touploga dejžđa

sried ljeta, rada bi. 


Rada bi da zemljicu, 

prirodu i ozona niesmo ranili. 

Ne same vu coprnice, 

vu groubare svega svieta

smo se prevrnuli. 

Rada bi da niesmo... 


_________________________________________


Autor: Copernica/ Katarina Zadrija; Pjesma je čitana na recitalu Senje i meteori 2025 i objavljena u Zborniku s recitala


četvrtak, 23. listopada 2025.

Katarina Zadrija | Licitarski skakavec


Šlopil si je v srce 

kak zmržnjena jabouka

nakelj, zdrobljena. 


Rastepel se po kljetka

ciele prsa je prevzel. 

Soka svega po vena, 

arterija rastočil. 


Presenetil deklicu

zatitral je kak lahor

zbudil mravce po kouže

zvezal ju zase. 


Licitarski skakavec

na gume ti je bila. 

Trgal si cifer če si ga

pošinul proč od sebe. 


Če si zabil za njega

suozi gorki od jada 

črnu mlaku si scedil. 


Skrhan cifer z vunu

žive srce z noutru

se ti vrne, saki doug. 

I kušajec kakti med

črnu mlaku kakti jad. 


Kamate ti piše

na naplatu gda pošlje

preklel bouš dan gda si kušal

z tuđe košnice med. 

četvrtak, 16. listopada 2025.

Katarina Zadrija | Na mramorni ploča

 

Pod mramorem zglancanem

zemlja z krvju natopljena

gljibouke, gljibouke blate. 

Vu tem su blatu gacale

v otprte čoube doljnjega svieta, 

othičena siromaška deca. 

Vu tie su čouba boukci 

droptinje kruva iskali. 


Požrle sou čoube 

skorenu krf na noga krvnika,

ftrgnjene zlatne z ledičnoga vrata. 

Totu nogu, vende srce, totuka rouku

i mater kej tougu ovija 

sinu oko mrzloga vrata. 


Požrla je ta zemlja glavu spod mača

kak kokošje možđene kakva mužača.

I žere i žere i čoube otpira

a znad nje na mramorni ploča

glatka mrzljina zvira. 


Na mramorni ploča mljieke i med. 

Svila, kadifa, zaljizani lasi, 

nova obljeka, se čisti glot. 

Na mramorni ploča palače

a spodi nji zemljica črna jafče. __________________________________


Govor sela Lovrečka Velika kraj Vrbovca



čoube – usne; othititi – odbaciti; droptinje – mrvice; ftrgnuti – otrgnuti; ledični – nevin; totu – tu; vende – tamo; totuka – ovdje; glot - glatka meka pamučna tkanina


četvrtak, 9. listopada 2025.

Katarina Zadrija | Kak mouhine koušče

 

Vidla sem hekljarice. 

Za zamuš nekomu

hekljale su opravu. 

Bez batekov i igli

z si svoji osem noug,

držale se zoubmi za zrak. 


Bile su marne

ze špicanu kiklju

od najbolše svile

vabile me nek sproubam

kak mlada čez šlajer

nek poluknem vun. 


Z špinadljeki 

heftale su špicu,

tuđu su kiklju 

navlječi mi štele

od moje drugomu 

opravu bi splele. 


Od katatičic dale bi

venček mi na glavu, 

gda tuđi je šlajer 

titral spred mene. 


Ja nies štela v njega.

Grdi se pavuk

vuz lasi mi spustil 

i oči spiti štel. 

Z tešku sem mouku

zmljiela se vun. 


Da zmljeti se 

nies nafčila 

z te gouste kaše

previejane hekljarice

do koušča bi spile

saj mouj bitek. 


Kak mouhine koušče

i moje bi visle veda 

na pavučinju 

z grede pod krovem. 


___________________________ Govor sela Lovrečka Velika kraj Vrbovca

previejane-promučurne


četvrtak, 2. listopada 2025.

Katarina Zadrija | Križi


Gda si koraknul na of svijet,

križa si v rouke prijel. 

Zapometi, tvouj je

nište ti ga ne pomogel nositi.

Znam, proubaš ga odložiti,

neda se, z toubu je zrasel, 

a bližnji ti bi i od svojega pridel

ne vidi da i tvouj je jednake žmekek. 


Smičeš se po poutu, 

jedvice se vlječe, pitaš Boga 

dogda i zake i zake baš ti i same ti? 

Onaj kre tebe, jednake brunda,

ti ga ne čuješ, predeš po svoji, 

kak da jedini ti križa nosiš.


Saki za svoju brigu zna, 

saki svoju mouku trpi.

Sviet je stvoren od križof i križanji. 

Privini ga, zoberi pout, 

na tebe je i prave i pravda i pravnica. 

A Ježuš, Jezuš je i preveč pretrpel

za čovjeka koji je prave i pravicu

kak tata na galge obesil. 



__________________________________


Govor sela Lovrečka Velika kraj Vrbovca

subota, 31. svibnja 2025.

Katarina Zadrija | Bez sviesti i savesti


Zabila sem nous vu knjigu. 

Njušim duhu papiera

kak najboljše začinske arome

i lavandu z Provanse. 


List za listem, pod jagodicami mi

pliš jankaea fijoulice z Olimpa. 

Nalukavam se pod Pinus leucodermis:

Z koju ljepoticu Zeus počiva? 


Kipec za kipcem, od Olimpa, Rima,

Provanse, Keltov i Habzburgov.

Do Veronike Desiničke, Lovrečine,

Gričke veštice i Petreka Kerempuha


Listam kak da svilu med ščepci držim. 

Ljiečim stres, kopam po knjiga težački.

Otkrivam navade piscof. 

Kuljike su sebe vu saku pripovijetku fteknuli?

Komu su verze pisali? Jesu kej apcigali?


Za sakem tekstem je ime i pridevek. 

Čovek, Homo sapiensis, 

menje-više human. Nie saki human

če se human piše i vu tou vrstu spada. 


A ounda je z mašine spouzel ON!

Server „AL“, točen, bez greške.

Pripovetku i verze sastavi 

gda human jednu rieč peške.


Programieran služiti pod bile koju cienu, 

bez sviesti, krade informacije, krade verze

svakomu po malu i nouve slaže.


Oke mi nouter luče. 

Išče savest, sviest i opčutke.

Za badav!

Bez sviesti i savesti

veda si egu i penezem služe.


„Time is money! Time is money!“

kriče na se strane!

Bez sviesti i savesti 

na lasu se of sviet couče