Bridge Hopkins | Bila si tu

Bila si tu. Nedavno.
Pričala da me voliš.
Svršili smo neslavno.
I otad ne postojiš.

Bila si tu. Ovaj tren.
Kunem ti se životom.
Al' vid mi bje zamagljen.
I nestala si potom.

Bila si tu. Maločas.
Za tobom htjedoh poći.
Sȃm. Napušten. Kao pas
U tmurnoj, crnoj noći.

Bila si tu. Ne. Nisi.
Stvari sam krive ganj'o.
Drugom otišla ti si.
To sam te samo sanj'o.

Jasmila Talić-Kujundžić

Jasmila Talić-Kujundžić rođena je 1989. godine u Banja Luci. Osnovnu i srednju školu završila je u Zenici, a u Sarajevu, gdje i danas živi, magistrirala je Psihologiju na Filozofskom fakultetu.

Dobitnica je prve nagrade za objavljivanje svog romana „Nebeski prozor“ na festivalu „Moja prva knjiga“, na konkursu koji je objavila izdavačka kuća BMG Bosanska medijska grupa u Tuzli i ukoričenje knjige i promocije se očekuju uskoro. Jasmila je radila šest godina kao urednica omladinskog časopisa “Preventeen”. 

Ona ima dosta iskustva u radu sa djecom i mladima, radila je u školama i dnevnim centrima. Objavljivala je poeziju, prozu, eseje, članke na brojnim portalima, časopisima, i antologijama (Psihološki prostor, Psihoverzum, Prometej, Divithana, Ženska posla, astronaut.ba, metafora.hr, kazaljka.net i brojni drugi). Dobitnica je i prve nagrade na konkursu za najbolju novinsku priču koji je raspisala „Naša riječ“ Zenica 2008. godine.

Trenutno je usmjerena na odgoj svoje kćerkice, pisanje romana i književnost i pisanje općenito.

Nikola Šimić Tonin | Editi Vlahov dodijeljena književna nagrada “Joja Ricov”

Na pjesničkoj večeri, koja se u ponedjeljak navečer održala u Narodnoj knjižnici Kali na 95. godišnjicu rođenja književnika Joje Ricova, dodijeljena 8 po redu književna nagrada, 6 u Knjižnici Kali, koja nosi njegovo ime, nagrada, a nadamo se uskoro i knjižnica.

Nagradu “Joja Ricov” za 2024. godinu, koju je na prijedlog književnika Nikole Šimića Tonina pokrenulo Hrvatsko književno društvo - Zadar 2018. godine, dobila je pjesnikinja Edita Vlahov. U prosudbenom povjerenstvu bili su Nikola Šimić Tonin, dr. sc. Erni Gigante Dešković, dr. sc. Dragan Gligora, Ante Gregov Jurin, Žaklina Kutija, Velimir Žigo, Anamarija Ćurkovič i Darko Petrov.

Nagrada se dodjeljuje za čakavsku poeziju, poeziju o moru i o škoju, u Kalima, u knjižnici, na dan pjesnikova rođendana 25. ožujka.

Iz obrazloženja nagrade

Editin poetski mikro svijet zavičajnosti, otoka, mora, škoja, grada, masline i težaka… polazišna je odrednica k makro svijetu. Poezija, kao univerzalna pojava, omogućuje otvaranje svih granica na najplemenitiji, najintimniji način, najtopliji, toplinom Editinog srca grijan. Edita svojom poezijom omogućava preživljavanje jednog dijalekta, govori o svom kraju, o ribaru, težaku, o širini i ljepoti mora što se s nebom u beskonačnost veže, sve to uokviruje u pjesmi i čuva njome… sve što radi od srca je i s guštom. - predsjednik povjerenstva za dodjelu nagrade, književnik Nikola Šimić Tonin

O Editi Vlahov iz pera Diane Ferić

Ono što nju prvenstveno određuje je njezino pjesništvo i širenje lijepe riječi među ljudima koji nemaju prilike posjećivati institucije kulture, izložbe, kazališne predstave i pjesničke večeri kao što su otoci i sredine u dalmatinskoj Zagori. Ljubavlju prema književnosti zarazila se u srednjoj školi, a najzaslužnija za to je poznata gimnazijska profesorica Vesna Mrša.

"Bila sam članica njezine dramsko - recitatorske grupe. Često bi mi znala reći "ajmo Edita ti ja napisati neki recital". Prepoznala je u meni taj dar. Kao izborni predmet upisala sam stranu književnost. Odavno pišem pjesme, ali sam ih počela objavljivati tek prije devet godina. O njima razmišljam kao o pticama u krletci koje je mogu ostati zarobljene već moraju poletjeti. To me je dovelo u Maticu Hrvatsku u kojoj vodim Odjel za književno stvaralaštvo. Uglavnom radim s ljudima srednje i starije dobi kojima se treba znati približiti. Sastajemo se jednom tjedno, družimo, čitamo svoje pjesme i kratke priče, a često i nastupamo i u manjim sredinama. Posebno mi je draga suradnja s udrugom "Rupska zvona" i naši odlasci na pjesničke večeri u Rupe, na njihovu Kušaonicu poezije. Prva je bila posvećena Arsenu Dediću jer je njegova majka Jelka porijeklom iz Rupa. To im se jako svidjelo i s tim smo ih pridobili. Nastojimo uvijek ići u sredine u kojima ljudima nisu dostupni takvi sadržaji pa na stupamo i u mjesnim crkvama, Domu umirovljenika. Znam da svi ljudi vole lijepu riječ, estetiku, umjetnost i zašto im to ne bismo približili. Mnogi me pitaju često zbog čega to radim, zbog čeka dajem sebe u to, a nemam, kako kažu neku materijalnu korist, ali ja u tome uživam. Meni je u prvom planu mali čovjek i njegovo zadovoljstvo. Kada mogu za nešto dati svoje vrijeme, znanje energiju ja to nesebično dajem", ističe Edita. Ona u genima nosi taj dar za pjesništvo i književnost. Potječe s otoka Žirja, a po mami iz obitelji Dobra koja ima taj gen. Rođena je i odrasla u Šibeniku, ali ima sklonost i prema otočnoj čakavštini na kojoj također piše, a "u uho joj je ušla" zahvaljujući djedovima i bakama uz koje je provodila ljeta. Članica je Amaterske kulturne udruge Žirje koja organizira Žirajska kulturna ljeta s nastupima pjesnika, književnika, kazališnih ansambala poput Histriona, kino projekcijama i to zahvaljujući suradnji s Turističkom zajednicom Grada Šibenika. Prikupili su, zahvaljujući donacijama Gradske knjižnice u Šibeniku knjige za buduću knjižnicu na Žirju, pomogli restauraciju crkvice sv. Mikule na kojoj su zvona obnovili braća Šare, potomci čuvenog šibenskog industrijalca Stipe Šare, a tiskali su i mapu za obilazak svih sedam žirajskih vrhova.

Treće polje djelovanja je u Hrvatsko - Makedonskoj tangenti u kojoj odnedavno vodi Odjel za kulturu. Sudjelovala je na njihovim međunarodnim pjesničkim susretima na Zlarinu, na književnim susretima u Skopju na kojima su promovirali šibensku kulturu. Zahvaljujući tim susretima upoznala je makedonsku pjesnikinju Snježanu Stoičevski koja je prevela neke njezine pjesme na makedonski jezik. Zvučat će čudno, ali je istinito - Edita još nema svoju izdanu zbirku poezije već pjesme objavljuje u nekim biltenima i publikacijama a jedna je od 9 šibenski pjesnika čije su pjesme u Zbirci zavičajne poezije "Voljenom gradu" posvećenoj Šibeniku.

Program

Uvod u pjesničku manifestaciju, kratki dokumentarni video uradak o JOJI RICOVU, Dese Baslov Dujela. Program o Joji učenika OŠ Kali s učiteljicom Ines Klega koja je čitala poeziju Joje Ricova i drugi pjesnika iz Kali. Nastupili su i pjesnici Edita Vlahov, Ante Gregov Jurin, Žaklina Kutija i Nikola Šimić Tonin.

Mlada svestrana umjetnica, slikarica i glazbenica Anamarija Ćurković podarila nas je izuzetnim glazbenim iznenađenjem.

Nagrade nagrađenoj uručili su: Načelnik Općine Kali Bruno Mišlov, Desa Baslov Dujela, Žaklina Kutija, Anamarija Ćurković, i Nikola Šimić Tonin.

Jasmila Talić-Kujundžić | Pčela

Behar na grani se njiše

Vjetar raznosi latice, miriše

Pčele zuje i zvrndaju i nektar sišu

Oči ove upijaju i prsti ovi pišu

Uplašene duše od pčele bježe

U strahu ukopani leže

Ubost će me, kažu

Ubost će sebe, sebi lažu

Istina je da će pčela med napraviti

Istina je da će oni morati sebe staviti

Ispred sebe na unakrsno ispitivanje

Da sebi priznaju šta je stvarnost a šta su sanje

Neisanjane, i da ne upiru prstom u žaoke pčelinje

Hej, neće vas ova moja žaoka

Hej, ova moja dva oka

Traže samo cvijeće da ljubav mednu naprave

Povredama i bolom neće da se bave

Ono što u meni vidite vaš je strah od nestvaranja

Od unutrašnjeg samorazaranja

I lopate kojom grabite zemlje grumen po grumen

I rupa je sve dublja, nećete da zapalite lumen

Svjetlosti kojom cijelo biće izgara

Koja po duši eksplozije boja šara

I vrata u stvaranje otvara

Koje iz trenutka u trenutak traje

Nastaje pa nestaje, nestaje pa nastaje

Bojiš li se gledati u ove oči što upijaju

I u srce vječnost svijaju

Bojiš li se gledati ove ruke što pišu

U ove grudi što se nadimaju gore-dolje i dišu

Dok od nestajanja i nastajanja grade riječi vječnost?

Bojiš li se da ćeš tako izgraditi do sebe most

S čije ćeš ograde pogledati u razornu rijeku nabujalu

Koja sve raznosi i pretvara te u smrtnu prašku malu?

Od pčele ćeš ti pobjeći, ne brini

Ali znaj: bježeći ćeš stići ravno istini

Da je tvoja bol samo tvoja

I da je proljeće tek počelo ali te neće čekati

Hoćeš li bježati i plakati 

Ili behar udisati i od nektara život stvarati?

Bridge Hopkins | Želim nekoga

Želim da me netko razumije
I demone mi nutarnje smiri,
Da, poput blistavog serafina,
Krila svoja nada mnom raširi.

Želim nekoga da mi vjeruje
I bude uz mene u teškoći,
Da mi šapće riječi ljubavne
Za kojima čežnjah u samoći.

Želim da se netko sa mnom znoji
U postelji od tjelesne slasti,
Da naša tijela budu jedno,
Ispunjena užitkom i strasti.

Želim nekoga tko će hodati
Sa mnom do kraja života čedno
I, kad umrem, da sa sjetom kaže
Da prošla bi sa mnom sve još jednom.

Petra Podhorsky | Odlasci, dolasci, Papa i djevojčica koja je ujedinila Hrvatsku

 

Dragi svi, proljeće nam je već stiglo kalendarski, no, dok pišem ovu kolumnu, vjetar huče, snijeg leprša, a zima se ne da, no nas više ova duga i hladna zima ne može prestrašiti. Ušli smo u novu 2013. godinu i s njom su mnogi dragi ljudi počeli odlaziti i dolaziti. Najprije je našu širu obitelj napustio Kauboj s Trnja, kako sam nazvala svojeg svekra, odnosno djed moje djece sa strane njihovog oca.

Odlazak je bio nenajavljen, nagao i šokantan; nitko zapravo nije spreman na takve trenutke kad se dogode. Djevojke su bile tužne, no dostojanstveno su se držale uz tatu na ispraćaju. Neke nove vrijednosti su se odmah ukazale. Na primjer, u smrti smo svi jednaki, nitko nije veći, manji, brži, bolji niti za neke nije manje tužno nego za druge. Svi odlazimo jednako kako smo i došli, sami, bespomoćni, siromašni, u okrilje našeg Stvoritelja.

Veljača je odnijela još neke drage ljude, baš kao da se dogodila lančana reakcija. To često bude tako, samo mi to rijetko primjećujemo. I najzad, tu je i djevojčica koja je imala neizlječivu bolest, a zvali su je Nora Fora – strašni lav, jer je „rikala“ kad bi doktori ušli u njezinu sobu, a nju je sve boljelo i jer se hrabro borila sa svojom strašnom bolešću, a imala je tek pet godina. Danas čitam Norin razgovor s njezinim tatom: ona ga je, naime, pitala hoće li je sada svi voljeti. Tata joj je u čudu odgovorio da tko ne bi volio strašnog lava, da ju svi vole. Nora se brinula za sav taj novac koji su ljudi skupili ujedinivši se u našoj maloj i krizom zahvaćenoj zemlji, koja kao da također boluje od neke neizlječive bolesti s kojom se bezuspješno bori. Nora je znala da neće nikad odrasti, da neće skupiti snage pa je rekla tati da ona ne može ozdraviti, da to ne ide tako kako su si svi oni zamislili, da se ona sretno zdrava vrati i otpočne novi život. No, ponudila je ono što može – da će čuvati svaku osobu koja je dala za nju novac i kad ode na nebo, bit će anđeo koji čuva ljude koji su se nje sjetili, koji su za nju navijali i koji su je voljeli. Odrasli ljudi ne vjeruju u anđele, no možda sada povjeruju, jer mala Nora je dala lekciju i najskeptičnijima, najmoćnijima, najjačima, i onima najtvrđih srdaca.

Slavica Čilaš | Kroz prozor

Stvoriti iluziju nečije blizine 

i ušuškati u njoj svoje misli

Odmarati oči u zavjetrini 

jednog pogleda 

dok kiša na prozoru lije

Kako lijepo!

Bridge Hopkins | Konak

Srce je moje puno inja,
Srce se moje gasi, vene,
Plamen u njemu žarko plaminja
Noću dok sanjam da si pored mene.

Duša je moja snove tkala
O sjaju nakon noći duge,
Da mi nedostaješ, kad bi znala,
I da mrijet ću noćas ja od tuge.

Željko Bilankov | Jednog ožujka

Ne čujem više njezine riječi.
Imam li pravo da ih prepoznam
u sunčanom pozdravu neba,
u rasutoj temperi na platnu.
Mogu li sreći da se nadam
kad mi za osmijeh to tako treba
dok mislim na kosicu zlatnu
i pitam se što li je priječi.

Lorena Vojtić | Sumračje duha

Tugujem, valjda još
od pamtivijeka...

Drugima bićima,
samo naizgled -
ni zbog čega.

Oni ne znaju
koliko može
boljeti duša.

Koliko se tereta
najednom hoće
slomiti na nedužnim,
ženskim plećima.

I što tada nastupa,
doli sveudiljna tišina,
taj zatrti muk
čovječanstva?

Možda apokalipsa
paralelnih svjetova?

Ona, svima nama
dobro poznata...

Agonija za
sva vremena.

- osma zbirka -

Bridge Hopkins | Ne boj se

Luka sam, utočište tvojoj lađi,
Dok ju god vjetrovi olujni more.
Noći me besane pronađi
Ehom da te vodim sve do zore.

Dok ti god usamljena duša bude
Ondje, u gradu od mene daleko,
Stvari kad te loše probude,
Tebe, znaj, istinski voli ne'ko.

Ak' me ikad kraj sebe budeš htjela,
Jer ti naizgled sve lađe potonu,
Evo ti moje pjesme, djela
Što nek te sjeti na moju onu:

Mada ti se glavom brige gnijezde,
I susret naš urediše zvijezde...

Aleksandra Načinović | Off

Više ništa ne osjećam.

Osim, 

ukočenost u vratu, hladne prste  na nogama

i svrbež ožiljka na bedru. 

Ugriz psa na zadnjoj večeri,

moj hrapavi glas u ušima dok smirujem

vlasnika: cijepljena sam protiv bjesnila. 

Bijelim ubrusom pritišćem ranu. 

Vraća se žamor restorana. 

Uzimaš  jaknu  sa stolice i ljubiš me u obraz:

Oprosti ali moram krenuti, 

gužva je na granici. 

Sigurna si da možeš voziti?

U čekaonici listam novine, 

 priželjkujem  mir u svijetu (djecu već imam),

kišu u Africi,

pad Bolsonara, 

ples  morskih  želvi na Braču,

da plavi rak 

postoji samo u snovima, 

da za pjesmu dobijem osmjeh  

a od ponedjeljka gimnastiku.

Prekida me glas sestre na šalteru: 

Cielo, che bel nome, kotrlja  se u ustima.

U Kolombiji je to regular, odreže kratko bradati. 

Mama mi je dala ime po savjetu šamana u Andama.

Ispred staklenog zida 

vrijeme  boje mišjeg krzna,

lego  kuće šarenih žaluzina 

kao klupka vune iznad nadvožnjaka. 

Na svilenoj suknji smeđa mrlja od krvi 

Neću prijaviti vlasnika border colija,

odgovaram poslušno na pitanje,

nakon dva šava i doze antibiotika.

Pet godina i nekoliko dana klizne u šaht ispred ulaza.

Lorena Vojtić | Pisanje kao esencija

Bez uvrede ili lažne skromnosti, ali nisu svi isti kalibar. Zato prestanite bacati kamenje na pojedince, koji se trude pronaći smisao u ovom besmislu života. Mislim da nema boljeg načina od knjiga, koje ostaju iza nas... Kad biste barem pola energije kojom ponižavate druge, uložili u nešto kreativno i korisno, bili biste daleko sretniji i manje ogorčeni. Neka moja djela - govore za mene!

- iz osme knjige -

Ispovijed jedne čitateljice

O romanu Lili Lokin "Tinin pretinac"

(ilustracije Nina Ivanović; Zagreb: Hrvatsko društvo književnika za djecu i mlade, 2023.)

Piše: Mirjana Mrkela

 

U kafiću

Moja prijateljica Lili i ja sjedimo u omiljenom kafiću. Našle smo se zbog knjige, ali najprije moramo razmijeniti novosti. Netko se doselio u naše susjedstvo, netko je izmislio novi kolač, netko se najednom zaljubio. Sve su to nerješive zagonetke, bolje rečeno - čuda.

Kad mi je nešto neobjašnjivo lijepo, zovem ga čudom. Kad mi je čudo strašno, onda je to horor. Lili Lokin potvrđuje klimnuvši glavom.

Razgovaramo mi tako, bolje rečeno šapćemo, kad evo konobarice! Gleda nas bez kave, gleda knjigu koju još nismo otvorile. Naslov knjige je "Tinin pretinac". Mene nekako žulja konobaričin pogled pa kažem:

„Vidite, ovo je roman za koji je Lili dobila nagradu!“

Igor Petrić | Noć je blizu

Kažu kako je ponedjeljak neobičan dan. Većina ga ne voli. Neki zbog posla, a neki možda zato što sve ono od vikenda jednostavno eksplodira i izađe na svjetlo dana. Ako tome još dodamo i pun mjesec, tada imamo neobičnu i ludu kombinaciju ali kojoj je teško odoljeti. Jednostavno ludilo. Upravo to se dogodilo u uredu jednog liječnika, koji si je znao dati oduška i raditi s pacijentima i više od propisanog. Nije to bilo ništa strašno. Samo ih je slušao i tu i tamo nešto konkretno rekao. Njima je to u tom trenutku odgovaralo. Svi su nekako usmjereni samo na sebe i za druge nemaju vremena. Za druge nemaju - ali kad se radi o njima, kad se radi o nama - ograde padaju i rušimo ih bez previše pitanja. Tražimo nekoga tko će imati strpljenja i dovoljno vremena. Tko će znati slušati, bez obzira na to kako će na njega utjecati. I on je postavio ograde. Nije se želio vezati i pretjerano petljati u odnose svojih pacijenata. Mislio je, samo će slušati i to neće nikome naštetiti. Ponekad je uspijevao držati distancu, ali ne uvijek. Znao se on i zaigrati, malo pretjerati, previše se uvući, prodrijeti dublje od planiranog, ali nije mario. Bio je bezobrazno mlad i znao se na vrijeme izvući, popraviti ogradu i krenuti ispočetka. Nije mu ništa smetalo. Sve priče mogao je čuti i nekoliko puta. Sve priče mogao je progutati odjednom, ali „sve“ ubrzo može postati previše.

Radmila Vojinović | Dodir svile

Gde stanuje Tarik? pitala sam decu u bečkom parku. Tarik je drug iz razreda mog sina. Pozvao ga je da mu pokaže novu igračku.  

Ništa nisam razumela jer su svi govorili istovremeno piskavim dečijim glasovima. 

Ustale su i Turkinje sa klupa. Okružile su me. Sve su govorile u glas na turskom i pokazivale u istom pravcu. 

Krenula sam uzbrdo. Iza mene su stupala deca u koloni po dva. Na kraju su se gegale Turkinje u dugačkim haljinama i balon mantilima izbledele tamnosmeđe boje. Stali smo ispred jedne zgrade, prave bečke lepotice boje zrelog suncokreta. Pokazali su mi ulaz. Unutrašnjost je bila memljiva i mračna. Samo je u jednom uglu gorelo bledo svetlo. Vrata su bila u nizu. Mirisalo je na gas, prženo ulje i ustajalost. Širio se miris sudžuka i belog luka

Pred vratima je bila naređana obuća. Kao nekakvi čuvari. Ugledala sam Điđine patike u jednom redu. Vrata mi je otvorila prelepa Turkinja.

Lorena Vojtić | Misija od izuzetne važnosti

Sanjam nepoznato prostranstvo, nešto poput ogromne livade. Ondje se nalazi mnoštvo ljudi; čiji je broj nepregledan. Radi se o kraju civilizacije... Najednom dolazi tama i guta sve pred sobom. Svi promatramo nebo, iz njega pristiže tsunami. Valovi dosežu i do nekoliko stotina metara. Gradovi se gube, nestaju pod vodom. Nas nekolicina preživjelih, smještena je pod nekakve improvizirane šatore. Rečeno nam je da moramo biti jako tihi i praviti se da smo mrtvi, jer dolaze starješine naroda. Nedugo zatim, vidim nekakvog kardinala ili biskupa, sa štapom i krunom (poput svetog Nikole putnika). Od svih sabranih, on se približava samo meni i ja tada vidljivo prodišem, iako sam zadržavala dah... Dao mi je novorođenu bebu i naredio da je moram odgojiti, (bio je dječak). Nakon izvjesnog vremena, on će se ponovno vratiti, da provjeri jesam li ga poslušala. Tek će me tada održati na životu... U međuvremenu me odvode u tajne odaje. Spoznajem da se radi o velikoj katedrali. Posve je prazna, osim mene i toga crkvenog velikana, nitko nema pravo otvoriti vrata. Ja sam bila njegov osobni zaštitnik, i uspješno sam odbijala sve napade nečastivoga. Samo jednom nisam otišla van, kada ga je izravno opsjedao Lucifer, ali sam čula stravične urlike... Međutim, spasila sam ga od zle kobi, budući da sam imala sposobnosti istjerivanja demona (egzorcizam). Kada su me upitali zašto đavla nisam mogla pogledati u oči, rekla sam da me bilo strah, ali mi nisu naročito zamjerili. Ipak, tamo sam bila najmoćnija. Kasnije su me poslali na svečanu večeru - jer sam uspješno branila povjerenog mi čovjeka. Nagradili su me za moje zasluge, ali netko ih je, kriomice, pokušao osporiti. Zatim ugledam poznato mi lice...

- ulomak iz osme knjige -

Međunarodni natječaj za 2024. | Davor Štambuk

 

Lorena Vojtić | Ne hrani beznađe u sebi

Ljudi, ne činite
svoja životarenja -
gordo nesnosnima.

Time postižete
kontraefekt
željenoga...

Žonglirate,
tobože,
humorističnim
floskulama…

Kao klaunovi
u nadasve -
lošim predstavama.

Vi niste
vizažisti tuđih
popudbina,
niti kreatori
hipnotiziranih
umova.

Radije se
čuvajte bijesa
dobre osobe,
koja dugo,
šutke podnosi
strašne nepravde.

Jer takve Bog
štiti najviše...

I uzvraća na
svoje načine -
čim se poklope
spasonosne kazaljke.

- osma zbirka -

Robert Lehpaner | Stranka u Zaleđu

Donje Zaleđe bilo je seosko naselje tipičnog izgleda za ove krajeve. Nekoliko desetaka, uglavnom neožbukanih ili poluožbukanih kuća; većinom blatnjava i neuredna dvorišta, u kojima su stajali stari traktori i razna druga poljoprivredna oprema, karoserije starih automobila ili kamiona jugo-proizvodnje, kao i one skupine raznih starih predmeta koje čovjeka podsjećaju na glomazni otpad, i za koje ponekad i sami stanari više ne znaju služe li još nečemu ili bi ih trebalo baciti. Stari nakrivljeni drveni stupovi za struju, između kojih su labavo visjele strujne žice; cesta od odavno ispucanog i bezbroj puta već krpanog asfalta; kraj kolnika, umjesto nogostupa, neuredne površine od zarasle trave ili šljunka; ostaci nadstrešnice autobusnog stajališta kojoj je netko odvalio bočne stranice, te društveni dom kao jedini sadržaj i središnja točka naselja. Vozači su morali paziti jer je cesta bila mjesno šetalište za pse i kokoši.

Društveni dom bila je prizemna zgrada s kosim krovom. U desnom, većem dijelu nalazila se velika dvorana, a u lijevom dijelu zgrade nalazio se minimarket s klupom za ispijanje piva vani ispred izloga, drugim riječima muškim mještanima okupljalište iz dosade i praktičan i jeftin nadomjestak za birtiju koje u naselju nije bilo. Na domu se nalazila drvena oglasna ploča s velikim plakatom ‘Bosansko veče’ za nastup bosanskih pjevača u noćnom klubu susjednog većeg mjesta, a pored plakata dva oglasa: ‘Hitno prodajem Romanovske ovce vrlo ekonomične i plodne vrlo povoljno’ i ‘Prodaje se Golf II dizel u odličnom stanju cijena po dogovoru’. Do oglasâ visjela je i ploča na kojoj je pisalo kako je dom obnovljen sredstvima Europske unije. I stvarno, dom, koji je zapravo izgledao zapušteno i propalo, imao je novi limeni krov i nove plastične prozore i vrata. Sredstvima Europske unije, dakle financiran: što zapravo znači da su prozore, vrata i krov financirali možda Danci, Austrijanci i Nijemci svojim porezima, dakle ljudi koji nemaju nikakve veze s obnovom nekog društvenog doma, negdje tamo u nekom selu na drugom kraju Europe, a samo zato što ovdašnji ljudi kao nisu u stanju skupiti novac za taj pothvat? Oko doma osjetio se neugodan miris koji je podsjećao na kanalizaciju. Dolazio je od prljave traktorske prikolice - cisterne za ispumpavanje septičkih jama koja je stajala pored doma.

Egidia Baldini | Poljska idila

Patkica Slatkica
po polju se gegala
tražeći slastice
od tikvice do tikvice.

Na grani se stolisnika
skakavac sunčao,
u podne zijevnuo
misleći što bi ručao.

Cvrčak je cvrčio
na listiću trave;
što sunce više,
on pjesmom jače.

Malenom je mravu
mirisala salama,
prevrtao je očima;
ah, koja galama.

Šarenog leptira
ko da ništa ne dira,
od cvijeta do cvijeta tako,
on se spušta lako.

Šarenoj je kravi
muha smetala,
vrtila je repom
dok ju nije klepnula.

Hitra je bila
patkica Slatkica,
muhu progutala,
spašena kravica.

Miljenka Koštro | Šimun Cirenac

Bijaše Šimun Cirenac tih kao sjena
Ponizna hoda, kao krilom leptira
U duši i na ispruženu dlanu toga trena
Nosio je dašak svetoga mira

U hodu, Šimun pokoran Božjoj volji
Između križonoša sluga je prvi
Bogoštovanje ga tjera da bude bolji
Gledajući Kristovo tijelo u krvi

Do neba vode klanci i uski puti
Ali k Nebu Šimun korak pruža
Teret križa njega ne ljuti
Trnovit je put do nebeskih ruža

Znojna, blagog lica, oko Muke
Cirenac je, Bože, svio svoje ruke

Putem križa trebalo je poći
Kroz korizmu u muk noći
Ispod križa cvjeta duša čista
U molitvi dočeka Uskrslog Krista

Lorena Vojtić | Ratio

Budi se u praskozorje. Oko nje je mrkli mrak. Ništa ne vidi... Odlučuje podići rolete i otvoriti prozor, da bi u sobu doprlo makar malo svjetlosti. Vani je zagušljiva magla, tek se slabo razaznaju obrisi predmeta. Hvata je panika... Sudara se s predmetima u dnevnome boravku, pomahnitalo odlazi u hodnik, ondje također pali svjetlo, no bezuspješno. Naposljetku shvaća da je slijepa... Kao da ju netko promatra i uhodi, a sve u namjeri da je ubije. Osjeća kako je slijedi... Pokušava iščitavati svoju poeziju, ali sve joj je nejasno. Oprezno dolazi do spavaće sobe, nezgrapno sjeda na krevet i poželi probuditi ukućane, ali njih nema ni na vidiku. U tome trenutku prestaje san unutar sna, a započinje java...

 - ulomak iz osme knjige -

Lucijana Živković | Bilo je to u jednoj zemlji

Bilo je to u jednoj zemlji na Balkanu. Imala je diplomu prestižnog fakulteta, ali stavimo sada to na stranu.

Ovo neće biti politički traktat, nego jedna ljudska priča. Sve je ispričano istinito iz vizure protagonistice. Pojedini će sudionici ili društveni suputnici imati drugačije poglede na događaje. Ali ovo nije njihova priča. Neka svoju ispričaju sami!

Neće ovo čitati svi koji bi to htjeli. Zaustavit će ih podatak, sitnica koja im ne odgovara ili pak samo - istina. Pitanje drugih - zašto? I zašto baš sada? Narugajmo se floskuli iz nekog drugog doba pa recimo da se ne zaboravi. Ona se koristila često, a najčešće se odnosila na obilježavanje nečega čiji su sudionici već mrtvi. Ali protagonistica ove priče nije!

Ljudi se teško odlučuju staviti u tuđe kože. Dapače, to im je zadnja briga, poznato, zar ne? Tvrdeći da su kršćani, zaboravljaju zlatno pravilo, ljubomorni i zavidni i onima kojima ne bi trebali jer imaju svega više od njih. I kako bi rekao jedan pjevač i pjesnik ljudi su pokvarena rasa… No cilj nije nagrditi ljudski rod već razotkriti razmjere, otkriti ciljeve i posljedice ljudskih odluka. A to se onda, zar ne, ne može svidjeti baš svima!?

Lorena Vojtić | Dominacija nesvjesnoga

Nalazi se u svojoj obiteljskoj kući, točnije u dnevnoj sobi. Sve je naizgled identično, ali pri pažljivijem promatranju, uočava tamne strukture, počevši od namještaja do same atmosfere. On sjedi posred trosjeda i gleda u jednu točku, uopće ne obraćajući pažnju na nju... Tamo se nalazi i jedna mlada žena, sva u crnom, doduše svijetle kose, koja je isprva ljubazna prema njoj, ali ne zadugo. Shvaća da se pretvara u demona (ili čak vampira). Nedugo zatim, pali cigaretu koja joj ispada na lijevu nogu. U nekoliko sekundi njezina je koža probijena po sredini, kao kad su Isusa razapeli na križ. Usred te nemale rupe, ugleda žile i kosti. Najednom osjeća opasnost i onda se ponavlja scenarij koji proživljava godinama... Odlazi do kupaonice, uzima veliki kuhinjski nož, (kojim inače reže kruh), raspara zelenu mrežicu na prozoru i iskače na ulicu. Zna da je progone. On, ona žena i još barem jedna, ako ne i dvije osobe. Njihov joj je identitet nepoznat, iako sumnja na neke neprijatelje. Kako to objasniti? Kao da je mogu namirisati... Trči i bježi od tih neznanaca koji je namjeravaju lišiti života, s dotičnim kao predvodnikom... U pitanju je dosad neviđeni objekt. Dolazi do slijepe ulice, odnosno mrtvoga kuta, obloženog sivkastim metalom uz crno presijavanje. Oni je sustižu. Potpuno svjesna da sanja (lucidnost) i da će umrijeti - tu se namjerno budi…

 - osma knjiga -

Stihovnica Siska | Siniša Matasović 'Odmetnute'

 

Zorica Antulov | Bumbar i mrav

Bumbar je u travi
ugledao mrava,
prišao mu blizu
vidio da spava.

Sakrio se bumbar
tad u gustu travu
i bacio mravcu
zemljice na glavu.

Probudi se mravak
pa se čudom čudi
što je tako zaspo
kao cvrčak ludi.

Glavicu protrese
i obriše oči,
nožice podmaže,
preko trave skoči.

U mravinjak brzo
mravak želi stići,
al ne sluti da će
bumbar sad mu prići:

«Hej, uspori mrave
znam, žuriš na rad
no brže ćeš stići
ako staneš sad!

Popni se na moja
postaklana leđa,
ponudu ne odbij
jer to mene vrijeđa.

Odletjeti ćemo
mi do doma tvoga,
bit ćeš prvi pilot
roda mravljanskoga.»

Poletjeli tako
sve do mravinjaka,
a svi mravi došli
vidjet svog prvaka.

Prvoga pilota
roda mravljanskoga,
nekad samo mrava,
a sad skoro boga.

A bumbaru dali
plan i prijedlog jasni:
mravinjaka ovog
bit će gost počasni.

Lorena Vojtić | Kraj prije kraja

Ne naginji se
kad me ljubiš -
pred ovim
bezazlenim
Znancima.

Zar ne vidiš
da degustiram
svoje suze, i oplakujem te
Živućeg?

Danas se
ostavljamo, a da toga
nismo ni
Svjesni..

Zadnji put
te držim
za ruku,
netremice
gledajući...

Dok nas
pusta cesta
šamara stoljetnim
pahuljama, jurećih
prijevoznih
sredstava.

Klela sam
stope kojima
si jurcao ka
svome pragu -
znajući da nam je
ovo posljednji susret…


- iz šeste zbirke -  

(Dis)balans svjetova

HENA COM | Predstavljanje knjige: 'Putnik usputne postaje' Dejana Šorka

 

Studentska riječ | Filozofija i rod

 

Lorena Vojtić | Nesvakidašnja pojava

Doživjela je lucidan san... Trgnuvši se iz kratkotrajnog bunila, još uvijek poprilično snena, ali sa žarom u očima - brzo nam je počela prepričavati svoj doživljaj... Vidjela je ogromno carstvo izgrađeno prije Krista, nešto poput visećih vrtova. Ne mogavši sasvim racionalno odgonetnuti, imala je dojam da se radi o Mongoliji. Ona je ondje predstavljala ulogu nekakve vladarice, pa možda čak i kraljice. Kao veliki kontrast - na sebi je nosila dugu, bijelu haljinu, iako je imala izrazito crnu put! Palače su bile izuzetno bogato i raskošno uređene, prepune raznih ornamenata, kipova, skulptura, voća i cvijeća. Vrtovi su izgledali fascinantno! Uočila je nekoliko veličanstvenih trijemova, čija ju je ljepota ostavljala bez daha. Oko nje su radosno trčala djeca, neki su plesali ili pjevali, a cijela je situacija bila vrlo pozitivna i nadahnjujuća. Štovali su je kao nekakvo "božanstvo", bespogovorno izvršavajući njezine zapovijedi. Prisjetila se i jednog bazena - u kojem je voda bila kristalno bistra, cakleći se na dnevnoj svjetlosti. Sve je odisalo najfinijim mirisima, aromama i pomastima. Mnogi su dolazili do njezina prijestolja, nakratko pognuvši glavu - u znak poštovanja, a tada bi ju ljubazno upitali za savjet. Sigurna je da se radilo o ljetu, pošto je sunce bilo poprilično snažno. Okupljala je mnoštvo podanika, uspješno ostvarujući harmoniju međuljudskih odnosa i upravljanja samim kompleksom, ali tada je začula čudan žamor, koji je postupno bivao sve glasniji... Ispred nje se stvorila blijeda silueta, a zatim je uslijedilo nešto potpuno neočekivano...

 

- ulomak iz osme knjige -

Željko Bilankov | Sanje

Gledam je
dok u mojim
snovima
pliva
i kad niče
preplanula
iz modrih
tišina.

Ruke su mi
ko zrake sunca
koje jastuk
skriva,
što miluju
kožu njenu
i kapljice
slane.

Slijedim je
jer me
svojim tijelom
doziva
pa rekoh sebi
nitko nije takav
nego samo ti,
jedina.

Ništa mi se
drugo
više ni ne
sniva,
tek ljepota njena
zbog koje mi uvijek
dah odjednom
stane!

Lorena Vojtić | Grozomorne kapi smaknuća

Stala je osluškivati neobične zvukove, instinktivno shvativši da se počinje zbivati nešto nadasve jezivo... Štoviše, dok joj je kroz misli prolazio najgori mogući scenarij, upravo je došlo do puknuća nekakve cijevi u rodnom joj domu. Ugroza je dopirala iz tavana, a kroz strop kupaonice učas je počela istjecati voda, nekontroliranom brzinom tekući iz svih uglova. Otišla je potražiti pomoć, i dok se vratila nazad, na vlastito opće zaprepaštenje, više nije mogla pronaći svoju djedovinu! Došla je u drugo vrijeme, u kojem nije bilo ni njezine ulice, a vjerojatno ni toga mjesta. Barem su joj tako rekle neke žene iz budućnosti... Tada je, u očajnom deliriju, mahnito počela kopati po tlu, pronalazeći razne papirnate zidove - od kojih nijedan nije pripadao njenoj obiteljskoj tvorevini. U građevini je bilo više osoba, a suprug joj je potonuo zajedno s kućom... Budi se u znoju i počinje vrištati. 

 - osma knjiga -

Aleksandra Načinović | Trica od špada

Moja je glava lunch paket.

Plastična, tvrda, crvena.

Iz nje vadim Simicha. 

Pojest ću ga za doručak, 

negdje uz obalu Dragonje, 

pokraj pruge koja ne vodi nikamo. 

Tračnice su zarasle u korov.

Moji koraci zapinju,

miješaju se slike 

u toj kutiji. 

Nacrtane linije stvaraju unutarnju dimenziju, 

svjetlost se igra geografskim tijelima 

na jednoj fotografiji.

Ona, u plavu haljinu odjevena, 

ne dozvoljava da joj se obraća bez dopuštenja.

Drži visoko pehar u ruci, malu pticu na ramenu.

Proviruju joj bose noge seljanke dok

lovi snove mrežom za leptire. 

Ne možeš, 

Nisi dobra, ne ide ti to. 

Vadi snop karata za briškulu, 

trica od špada. 

Stavlja mokru krpu na sljepoočnice.

U nekim drugim vremenima 

mogla bih proricati  budućnost. 

U crijevima pokisle ovce

tražiti indicije. 

Naučila je: 

nikada ne reži kruh nožem, 

kidaj  ga rukama.