Majda Fradelić | Ususet

Oči
s vidrama noći
na cesti A1
putuju slike
rastvorenih krajolika
beskraj
bez jedinice mjere
raskovano i iznova skovano
u topionici života
putuju riječi
u imenicama i glagolima
putuje uzvik
prelama se, spaja, kotrlja
putuje glazba –
upravo sada, sve dotiče
pa rasteš, umnažaš se
 udišeš miris ozona
osjećaš dodir vjetra
okus punine svijeta
i nebo sa svojim mijenama putuje
zrcali se u šarenici
odmara u sjenci trepavice
pa lije, lije
negdje unutra
vibrira duga
jezik te pije
i pulsira, pulsira

Majda Fradelić | Koliko

Koliko se toga prelilo iz jagodica prstiju
zatečeni pejzažistu
koliko sućuti si podijelio
s ubogima i izgubljenima
koliko ti se borovih iglica zabilo u gola stopala
dok si tumarao šumom misli i riječi
koliko si ustrajno putovao paralelnim svjetovima
tražeći svoj dom
u koliko si se očiju iskreno zagledao
dok si slušao njihovu životnu priču
koliko si toplih tijela opipao
dok nisi pronašao svoje
koliko si puta rekao da tvoje pjesme nisu
stihovi o tebi
koliko si puta pri tom udarao u oblake
tražeći mjesečine zrake u zjenici postojanja
koliko puta razgrtao mahovinu
pod kamenjem obnevidjelih koraka i pogaženih trava
koliko si puta u svitanje
tražio probuđeni pogled
i usta zanijemjela okovima uzdaha
koliko si puta poželio biti na drugome mjestu

Majda Fradelić | Gnijezdo, list i grana

Vjetar u ustima

zategnuta struna

gluhonijemi žamor

u srce zemlje

kutnjake zario

drobi se mlado stijenje

isprano suhom vodom

gnijezdo, list i grana

vjetrokaz traže

na sajmu obmana

Majda Fradelić | Udah

Kad postajem čista prostornost
i vrijeme bez trajanja
oslonjena na tišinu svih tišina,
kad postajem otvoren dlan
bez kajanja
pred vratima bestežinskog svijeta,
 prsti drhte
dodirujući nepostojeći dan,
kad postajem nijema riječ
i misao bez tijela
prelazi prag,
    udišem tvoj trag

Majda Fradelić | Proljetna

Grumen, nemiran

bitak,

davno svijen

svemirski svitak,

ne mari za stoljeća svojih pješaka

vagone zemaljskog tereta

zbijene u zakutak

vremenskoga geta,

sreće i tuge,

ma koliko duge,

pupaju na fosilima

neprestana zaborava,

na dlanovima

tope se

 zime,

u očima se srne

jezerē

nebo i šume –

što preostaje

nego sidriti proljetne rime

Majda Fradelić | Ne budi me

Zaspem li uz more
pusti da me vali nose
a kosa u pijesku sklonište nađe

Majda Fradelić | More moje

Gledam more:
ljepotom obasjan
zimski dan

Majda Fradelić | Spojiti nespojivo

Tako je malo od pobjede do poraza
ratnike umor često svlada

Zarobljeni između crne i bijele
udaraju u zid pa pogledom
uperenim u nebo
izlaz traže

Razneseni olujama
u nevidljivim čekaonicama razočarenja
spajaju dijelove
sebe i
svoga sna

Majda Fradelić | U nama

Tisuće godina grijeha
boli robova
užasi progonjenih
suze majki
smijeh djece

Majda Fradelić | Nikada mi ne reci

Ako me imalo voliš
molim te
otiđi
ne trebaju mi duga čekanja
suze rastanka
pitanja
na koje odgovore
nemam

Majda Fradelić | Ne

Nisi ti kriv
u meni živi nabujalo sjeme sjete
k'o fine, nježne, paučine niti
obavila me, dok bila sam dijete
rasla sa mnom i učila kako ju kriti

Majda Fradelić | Zamka

Prebacim preko ramena
sve što je bilo
ubrzam korak
prema sunčanoj strani ulice
sjene samouvjereno preskačem
skokom leoparda

Sigurna u sebe
osmjehujem se prolaznicima
onda naiđe
pa zapnem za prvi kamenčić

Majda Fradelić | Dok nestajem

Tko smo, što smo
u vremenu bremenitom
postojanom u nestalnosti
opako promjenjivom

Tek časak u otkucaju vječnosti
voda u pustinji života
tek udah u plućima postojanja
uzaludni treptaj
tko smo, što smo
pitam se dok
nestajem

Majda Fradelić | Misli

Teške misli snom probuđene
zaplove bez ograničenja
strahovi crnom haljom ogrnuti
u kutu sobe
čekaju

S jutrom i prvim udahom svjetla
pogledom u sunce
nestaju
u ruševinama prošlosti
dubokim brazdama duše
sumornom licu iz ogledala
maskama života

I opet se s mjesecom bude

Majda Fradelić | Do kad

Nemirom razbacani snovi
misli paučinom umotane
razum u bezdan vuče
svi zidovi porušeni
razbacani kojekuda
zaleđena nada
potopljeni život

Bespućima lutam
svojom prošlosti
tražim zavjetrinu
do kad

Majda Fradelić | Tišine

Ne sputavaj riječi
tišine udaljavaju
kako ću ući
ne zatvaraj srce

Prostranstvima beskrajnim
plovimo
moćima dodira
živimo
noći mjeseca
sanjajmo

Majda Fradelić | Crna kiša

Večeras crna kiša pada
miris joj udišem
tugu njenu osjećam
prazne ulice natapa
       
U srcu tišina
u duši praznina

Ogrnula me crna kiša
sjetom
davnom, ranom
što rasla je sa mnom

Majda Fradelić | Nova nada

U sutonu misli
kad tišina odzvanja
a jeka prati tvoj nesiguran hod
sa suncem na istoku
rađa se neka nova nada
sumornim snovima utjeha
umornom tijelu ležaj
snenom oku svjetlo
pa zapjeva davno zaboravljenu pjesmu
ditiramb životu

Majda Fradelić | Koraci u snovima

Koračaju snovi u noći
hodnicima kojim neću proći
ni vratima koja nisam otvorila
do srca, što sam ga zatvorila

Majda Fradelić | Htjela bih

Večeras mi narasla krila
htjela bih, htjela poletjeti
o životu, prijateljstvu, ljubavi
svima moje želje prenijeti

Htjela bih večeras
ljudima svijeta radost pružiti
izgubljenim dušama udahnuti tračak nade
posrnulom vratiti dostojanstvo
siromahu navući kaput blagostanja
bolesne obdariti buketom zdravlja

Htjela bih večeras sve zagrliti
otkriti im tajnu sreće
bezbroj djetelina sa četiri lista
otpuhnuti zelenim dahom
daleko, daleko, do beskraja

U svaki kutak tuge
suzama natopljeno oko
pod tepih gdje nevolja se skriva
u mračnu sobu gdje strah čuči
na zid tamnih ljudskih sjena
što uporno prate danju i noću
sve, baš sve odagnati što nas muči

Htjela bih, od sveg srca htjela
biti snažna, odvažna i smjela
pa sve loše na ovome svijetu
ratove, mržnju, pohlepu i jal
pomesti s vjetrom
pretvoriti u prah