Roko Dobra | Trenutak eona

Snatrim prostore, gdje još nismo stigli,
a činilo se na dohvat su duše;
snatrim, oprezan, na vjetar što puše …
Samo oblaci da se ne bi digli!

Snatrim prostore, gdje nas let junači,
a činilo se da smo skladnost neba;
snatrim, u strahu, koliko god treba …
Stići je prije negoli se smrači!

Snatrim prostore, gdje si za moju dob,
milošću puna, još jedino ona
koja me tješi zovom anemona …

Snatrim prostore, gdjeno je dobra kob,
najavit orna trenutkom eona –
prelet od zipke do zadnjeg nam zvona …

22. svibnja 2017.

_________________________________

Roko Dobra (Šibenik, Žirje 28. listopada 1930. – Zadar, 23. svibnja 2017.), hrvatski pjesnik, prozaik, kazališni i književni kritičar.

Roko Dobra | More u duši

Višnji McMaster

pred noć rekoh moru: zaspalo si, more?
a umorno more tek se na tren prene;
bližeć mu se, dodah: dugo je do zore!
a pospano more leđa mi okrene.

Roko Dobra | Zaboga, kako...

Zaboga, kako prijeći prostranstva
i doživjeti neke oči bliske
ako si mimo zvjezdoznanstva
dospio čak na ove staze skliske?!

Roko Dobra | Naprosto stoga

Haiku poetesi Višnji McMaster

A kad te more, zaljubljenu, zove,
u tebi šúmom galebove búdi –
da ti čežnjama uzbibaju grudi,
dok mu se duša ti ne odazove …

A kad te more, obnaženu, dirne,
ribe se redom odmah uznemire
i školjke u tren iz pijeska izvíre,
mada su krotke, strpljive i mirne.

A kad te more, kliktavu, zagrli
baršunom rûku iznad ti ramena,
jer je u njemu krcato plamena,

ti se prepuštaš neka mu duh vrli,
srebrom se kruneć, tobom gospodari –
naprosto stoga, jer nikad ne stari!

Roko Dobra: Sonet o slutnji

znam za svjetlo rubin krvi u kostima ove noći
znam za pticu cvijet sprženi u groznici u plamenu
i za srnu mrtvu nadu što mi ispi do dna oči
pa se mučim i dovijam tražeć zlato u kamenu

al se vraćan osakaćen za plam zdravlja u pepelu
i za divna uskrsnuća na uzvišju tvoje jave
ne dotakoh ja sazviježđe stog sam i sad na raspelu
dok me teške rane peku i puste me noći dave

izmoždeno visi stablo u nedogled sežu muke
a oblaci nakotiše čudo jedno crnih suza
o hoće li crvi ikad rastočene vratit ruke
i hoće li ključar ikad naći ključe ovih uza

čujem more vatru duha u daljini kako tutnji
od iskona ja se jao ostvarujem u zloj slutnji.

Roko Dobra: Sonnet zahvale

Čestitoj književnici Sonji Smolec

Leptiri nježni slova su njena
u gnijezdu riječi iz ranih dana;
prepoznaju me usprkos sjena,
jer su joj vidici bolja strana ...

Kada me nađe na virtuali,
uvijek se oglasi grlom ptice,
i, makar tužna, svjetlo upali –
lakše se pak penjat na litice …

Smaragdni glas joj i zvijezde čuju;
zlatnici sunca riječi su njene,
što zanosom s neba odjekuju –

i svaka je blagost srcu tihom
kad ih izgovori dušom žene:
"Taknu me u dušu svakim stihom".

Roko Dobra

JER SU U SONETU

Stihovi se ovi od početka górde
ko orlovi kad se raskrile u letu;
riječi su im jedra što zbunjuju horde,...
ne priznaju poraz, jer su u sonetu.

Katreni se ovi, kojih su vokali,
ukrav boje dúgi, nalik svome cvijetu,
ritmom mora slûže da ne bi kaskali
do nebesnog sklada, jer su u sonetu.

Tercina se svaka drugom stranom bavi,
za razliku onog što se. kao svetu
zakonitost Božju, štovalo u slavi

da vječnost svjedoči, jer je u sonetu
znamen moga kreda: opasno je savi-
ti se van okvira u zlom kolopletu!

~ Roko Dobra, iz zbirke Zlato moga praha

Roko Dobra

ŠTO TRITON NE TRUBI*

Igore, za Boga,
što Triton ne trubi?
A školjka sred loga...
blistav sjaj ne gubi!

Igore, za Gospu,
što Triton ne trubi?
A zvuci se prospu
i nesta val grubi!
Igore, za Krista,
što Triton ne trubi?
A grimiz zaista
obzorje, gle, ljubi!
Igore, ko more
versi ti žubore!

~ Roko Dobra, iz zbirke "Zlato moga praha"

Ilustracija Nevenka Benini

*Nagnut nad zbirkom pjesama Tritonske trublje vrsnog poete Igora Šipića, napisah ovaj sonet 4. veljače 2005. u Zadru. A povod za to bijaše u nedostatku dostatnog mi pouzdanja da uredno i na vrijeme uzmognem dovršiti već davno započeti osvrt o ovoj lucidnoj i nadahnutoj knjizi recentne hrvatske poezije.

Roko Dobra

STABLO

"Umrijet ću noćas od ljepote"
Tin Ujević
...

nijednog trena samoća ne tlači
onoga tko mu u dno duše zađe
i tko se tamo posve sretan nađe
niti mu kožu kao koru svlači

dobrota kojom grli srcem plači-
druga a što je ipak manje slađe
nego li kad se na morima lađe
suoče s nebom kad se naoblači

pred samim ciljem što im život znači
jer tko još želi da ga oluj snađe
i da ga nitko nikad ne pronađe

stoga mu slava i sad me privlači
ovako moćnog kraj tolike građe
od ljepote mu umro bih najrađe

~ Roko Dobra, iz zbirke "Zlato moga praha"

Ilustracija Duško Benini