Kolumne

četvrtak, 29. veljače 2024.

Stjepan Crnić | Godišnjica

 

Ivan je stavio ružu na stol i naručio kavu. Udobno se smjestio i pogledom je pratio malobrojne šetače koji su uživali u šetnji plažom. U zraku se osjećao miris oleandra i mora. Činilo mu se da je sve potpuno isto kao i lani. S nestrpljenjem je čekao Maju. Konobar je donio kavu. Malo je srknuo i pogledao na sat. Zakazano vrijeme je  prošlo. Maja obično nije kasnila. Zebnja mu prođe tijelom. Sjena sumnje koja ga prati u zadnjih mjesec dana kao da je postala veća. Pogledao je prema stolu do njega gdje je lani sjedila Maja sa svojim prijateljicama. Bio je prazan. Prisjećanje na taj dan, izmami mu osmjeh na lice. Toga je dana odlučio prošetati gradskom plažom, sjesti u kafić i odmarati se uz piće. Uživao je u mirisima svježine, mirisima mora i laganom povjetarcu koji je nosio miris oleandra. Zaustavio se pred kafićem Baketina i odlučio popiti kavu. Bilo je rano pa je svega nekoliko stolova bilo zauzeto. Ispijao je kavu i uživao u toplini sunca i pogledu na more. Na trenutak je zažmirio i potpuno se isključio iz događanja oko sebe. Isključio je i misli. Jednostavno, sjedio je i uživao. U stvarnost ga vratio ženski smijeh za susjednim stolom.  Kao probuđen iz sna pogled mu se zaustavi na crnokosoj djevojci koja je upravo okrenula glavu prema njemu. Nasmiješila se. 

'Sigurno sam smiješan ovako zbunjen', pomislio je i nasmiješio se sam sebi.

Protrljao je oči, srknuo kavu i zagledao se u djevojke. Njihova vedrina i smijeh dodatno su ga oraspoložili. Osjećao se kao da je na veseloj predstavi. Djevojke su se zabavljale pričanjem smiješnih događaja i slikanjem te slanjem fotografija prijateljima. Nakon kratkog vremena, pozvale su konobara. Crnokosa je slikala svoje dvije kolegice. Nekoliko poza s pozadinom mora, a onda je jedna od kolegica pružila svoj mobitel da njime napravi par slika. Djevojka se prvo spetljala s dva mobitela u ruci, a onda je svoj stavila na stol i napravila pet-šest snimaka. Potom su sve zajedno veselo krenule plažom dalje. Sa smiješkom na usnama,  Ivan ih je pratio jedno vrijeme, a onda je skrenuo pogled na stol za kojim su sjedile. Na stolu je bio mobitel. Digao se, uzeo mobitel, platio piće i požurio za djevojkama.

„Dobar dan. Oprostite na smetnji, ali ostavile ste jedan suvenir na stolu.“ 

„Isuse, Bože! Pa to je moj mobitel“, zaprepasti se crnokosa djevojka.

„Da, ja sam sjedio za susjednim stolom. Slučajno sam vidio da je ostao i požurio da vam ga vratim.“

„Isuse! Ne mogu vjerovati. Hvala vam puno. Kako da vam se odužim?“

„Može jedno piće.“

„Piće? Pa sad smo bile u kafiću. Evo vam pa naručite nešto.“

Djevojka pruži deset eura.

„Ma ne! Nikako. Može samo kava.“

„Ali mi idemo u razgledavanje grada.“

„Super! Mogu i ja s vama pa ćemo poslije popiti piće. Znam dobar kafić u starome gradu.“

Ovom je izjavom začudio i sama sebe. Nikada nije odobravao ovakav način upoznavanja, ali sjaj u očima crnokose djevojke izazvao je toplinu u njegovu tijelu i kao da ga pozvao da im se pridruži. I tako je Ivan upoznao Maju i njene dvije kolegice s fakulteta koje su joj došle u posjet i odlučile razgledati Trogir i okolicu.

Eda Budić | Medežija


Medežija more bit
jedino i samo lušeca:
štierna u korte 
ka gleda na boške i polja,
suncokreti žuti žuti i visoki,
mačak ki se tepli na uknu,
libri od poda do štuka
i radio kojsto sviri
najbolje od najboljega.
Živet tiho i prez bisa
z krunicon mež prsti.
Prontat gnjizlo za onijsti
ki trudni pridu z kraja svieta.
I smejat se od srca
i za dobro.

_________________________________________________

medežija-lijek, lušeca-luksuz, 
štierna-cisterna, korta-dvorište, 
ukno-prozor, štuk-strop

Lucijana Živković | Zgrada


Nalakćena na kuhinjski prozor u prizemlju trokatnice gradića N. Domaćica, još u šlafroku, zaskočila je Zaposlenicu koja je žurila k ulazu zgrade: „A Vi susjeda već gotovi s poslom?“ lukavo insinuirajući da se ova baš nije naradila. „ A Vi još niste niti započeli!“ ne ostaje joj ova dužna, namrštivši se tom vječnom zabadalu. Popevši se do stana na posljednjem katu, Zaposlenica vidje da ju već čeka osveta jer je Domaćičinu sinu nedavno dala jedinicu u školi. Na otiraču je zatekla nešto čime ipak ne bismo trebali počinjati priču.

Zgrade, te male i velike nastambe su kao organizmi čiji dijelovi svakodnevno žive, proizvode, rade, bore se ili umiru. Zgrade su države u malom, velike obitelji ili pak mravinjaci. U tri je kata sasvim dovoljno da osjetimo sve ljudsko, namjerno ili slučajno, željeno ili nametnuto, uvijek prisutno od rođenja do smrti; sve osjećaje od ljubavi do mržnje. Svatko ima svoje i svi imaju nešto zajedničko. Ako ništa drugo stubište i krov. Ali ipak mnogo više… Ni ova zgrada u tome nije bila iznimka.

Iz podrumskog prostora, koje je iz prizemlja vodilo nekoliko gazišta dolje, u zgradu je dopirao,  zimi i ljeti ,  neugodan miris proklijala luka ili krumpira, miris starih, odbačenih stvari svih vrsta koji se miješao s vonjem mišjeg izmeta. Vrata za taj dio zgrade koja bi bar blokirala ponešto od toga , a pogotovo hladnoću, nikada nisu napravljena jer je zapeo dogovor o novčanoj naknadi koja bi kao obveza pripala svakom od stanova, odnosno stanara.      

srijeda, 28. veljače 2024.

Petra Podhorsky | Naše kolibe i od čega su sazdane

  

Dugo, dugo je prošlo od zadnjeg (tro)broja. Bili smo vrlo zaposleni, radilo se na više projekata, 2 predstave. Sudjelovanje u jednoj dječjoj predstavi „Vuk i 3 prašćića“, donijelo mi je novo, vrijedno iskustvo. Ekipa od nas pet,   a   kasnije   i   više   njih,   vrijedno   je   radila   na   postuskršnjem „iznenađenju“ za djecu. Sekcija „Medeki“ Saveza gluhih, popularno zvanog „Kluba…“, naručila je predstavu za djecu u okviru uskršnjih blagdana i podjele poklona za najmlađe članove, većinom djecu članova (Saveza gluhih i nagluhih).

Negdje već na početku proba „zaštekala“ su mi se leđa. Prošlo je, zatim je Starija princeza odlučila mijenjati školu. Riješili smo i to. Točno sam primijetila kako me sve želi odvratiti u naumu da se potpuno posvetim onome što sam davno željela – glumi, i to za djecu. Zatim sam dobila zamjenu uloge pa sam mijenjala ulozi spol (iz ženske u mušku) i to bi, uglavnom, s moje strane priče, bilo – to.

Klasična priča, svima znana, obogaćena je načinom na koji komuniciraju likovi, naravno, pogađate – na znakovnom jeziku!

Prašćići, vuk, prodavač.. međusobno komuniciraju na vrlo jasnom i svima znanom znakovnom, a naratorica prevodi „čujućima“, dok zvučni efekti, muzika i rasvjeta upotpunjuju cijelu priču u jedan vrlo zgodan cjelovit efekt.

Najsmješniji je bio paradoks da su „bucmasti“ praščići imali među sobom jednu pravu trudnicu sa zaobljenim trbuščićem, ostali su „postali“ bucmasti i bili sočni za pojesti, a prodavač, kojeg je zaista bilo za vidjeti, predstavljao se kao – neuhranjen i mršav.

utorak, 27. veljače 2024.

Poziv na 296. Matičin četvrtak

 

Poziva Vas na 296. MATIČIN ČETVRTAK 


29. veljače 2024. god. u 19,30

u  Područnu knjižnicu Galženica, Trg Stjepana Radića 5,

 Velika Gorica  i  na  www.matica-gorica.hr


bit će  predstavljena zbirka poezije ISTINA, NE LAŽ

pjesnikinje


K R I S T I N E   S I L A J


Sudjeluju: Dobrila  Zvonarek i Stevo Leskarac


Glazbena podrška: Filip Pintar



Kristina Silaj rođena je 18. 6. 1972. u Zagrebu. Diplomirala je komparativnu književnost, filozofiju i bibliotekarstvo te magistrirala hrvatsku književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Tijekom studija radila je u novinarstvu u velikogoričkom Glasniku Turopolja i objavljivala u hrvatskim magazinima. Bila je zaposlena kao profesorica hrvatskog jezika u srednjim i osnovnim školama, surađivala kao profesorica na Učiteljskoj akademiji u Zagrebu gdje je predavala dječju književnost, te je bila zaposlena u izdavačkim kućama Profil i Informator. 

Dugi niz godina zaposlena je kao knjižničarka te ima radno iskustvo u narodnim knjižnicama, specijalnoj knjižnici službenih publikacija, a zadnjih trinaest godina stalno je zaposlena u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu  na stručnim poslovima sadržajne obrade književnosti i religije. Objavljuje stručne članke iz područja knjižničarstva i književnosti. Objavljivala je pjesništvo i književnu kritiku u književnim časopisima kao što su Vijenac, Quorum, Libra, Zadarska smotra,  Književna rijeka, Marulić, te  dječje priče i poticaje za čitanje  za djecu u dječjim časopisima Smib, Zvrk i Radost kao i poticaje za čitanje svim uzrastima na blogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu. 

Pjesme su joj objavljene u eteru Hrvatskog radija. Stručne tekstove iz knjižničarstva objavljuje u časopisima za knjižničarstvo (Vjesnik bibliotekara Hrvatske, Novi uvez)  te  u drugim časopisima s ovog znanstvenog područja. Ovo je njezina prva zbirka pjesama koja je nastajala  ponajviše u ranoj mladosti autorice i posvećena je svim osobama koje su posebno važne za njezin životni put te s kojima je i ona zajedno potpuno na strani dara života. 

----------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------

Ogranak Matice hrvatske u Velikoj Gorici,

Trg kralja Tomislava 2, Velika Gorica 10410, OIB:34059890429


Klasja Habjan i Marija Ott Franolić | O slikama i pričama - Galerija Prozori, najava

 



Galerija Prozori

Knjižnica S. S. Kranjčevića, Zapoljska 1, Zagreb


NAJAVA


Razgovori u Prozorima

O SLIKAMA I PRIČAMA: KLASJA HABJAN I MARIJA OTT FRANOLIĆ


srijeda, 28. 2. 2024. u 18.30 h

GKZ | Izložba Dubravka Kastrapelija

 


Srdačno vas pozivamo na otvorenje izložbe


Dubravka Kastrapelija 

Sve j počivalo i mirovalo

 

u okviru Programa predstavljanja hrvatskih ilustratora


u četvrtak, 29. veljače 2024. godine u 19 sati

u Galeriji Kupola Gradske knjižnice, Starčevićev trg 6, Zagreb

Ispovijed jedne čitateljice


O romanu Nene Lončar "Neandertalac u trapericama"

(ilustracije M. L. Bondo; Krapina: Umjetnička organizacija Kreativna kuća, 2023.)

Piše: Mirjana Mrkela


Vikendi i prijatelji 

Moja prijateljica Nena živi u Zagorju. Znate ono: "obli kovrčavi krajolik", "meki bajkoviti brežuljci". Zovem je i kažem: 

— Draga, dolazimo k vama za vikend! 

Onda Nena kaže da za vikend nije kod kuće. Obećala je nekome da će doći nekamo. Radilo se o izletu u prirodu. Ja sam joj prijateljica, sve sam to razumjela i prihvatila. Uostalom, ona je sama napisala: "za prijateljstvo nisu potrebne formalnosti, samo iskreno i čisto srce." 

Naš iskreni razgovor tu nije stao. Podsjetila sam Nenu na zajedničke doživljaje pa sam rekla: 

— U goru smo mi krenuli ka logoru svom. 

— Baramba! — oduševljeno je nastavila moja prijateljica. 

Obje smo presretne kad to čujemo. Naime, "Baramba" je omiljena pjesma nas izviđača, zaljubljenika u prirodu. Nena Lončar i ja kasnije smo se ponovno družile u prirodi, ali i pisale smo. Ona je obećala da će našu pjesmu spomenuti u novoj knjizi. I održala je obećanje. 

Sada imam Nenin novi roman. Nije o izviđačima, ali jest o prirodi. A naslov nije "Neandertalac u prirodi" nego "Neandertalac u trapericama". Pročitala sam sve do "Barambe" i od "Barambe" do kraja. Ali ostavila sam knjigu nadohvat ruke pa ponekad opet prelistavam i prečitavam. Ne samo zato što je autorica moja prijateljica nego i zato što unutra ima puno toga zanimljivog. 

Primjerice, pismo koje je dobio glavni junak, dječak Eugen. Na kraju toga pisma spominju se jagode, a na početku moja omiljena riječ — prijateljice. 

"Dragi Eugene, 

moje prijateljice, dvije plahe vjeverice, javile su mi da su te vidjele kod nas u šumi. Kažu i da si bio ovdje na Čvor- kovom brijegu. Žao mi je što nisam bio kod kuće da dočekam tebe i tvoju obitelj. Čuo sam da si ti veoma zanimljiv dječak kojeg bih svakako trebao upoznati i zato te pozivam da idući vikend provedeš kod mene". 


Stari i mladi 

Drugi put ćemo o šumskim jagodama. Jer sad mi je važnija šuma. Postoji jedna šuma koju zovu Stara šuma. Njezin vlasnik je stari znanstvenik Leopold. Eugenov tata kaže: 

"— Eh, tko zna je li stari čudak još uvijek živ?" 

Bio čudak ili ne, Eugen se s njime sprijateljio. "Leopold Majcen bio je visok i mršav, naborana vedra lica i radoznalih plavih očiju uokvirenih naočalama s tankim srebrnim okvirima." 

Naravno, on nije stariji od šume. Ali "Stara šuma nije poput drugih šuma." Zato Leopold nastoji spriječiti znatiželjnike da u nju uđu. 

A mladi znanstvenik Jakov ovako ispituje Leopolda. 

— U toj šumi netko živi? — pitao je. 

— Naravno! Kakva bi to šuma bila da u njoj nema života? — potvrdio je Leopold. 

— Mislim, netko osim srna, zečeva i ptica? 

— O, dakako, tu su i najvažniji stanovnici! 

— Tko? — zinuo je uzbuđeno iščekujući odgovor, a ja sam protrnuo. 

Neće valjda Leopold sada odjednom posustati i tek tako mu otkriti veliku tajnu koja se krije u Staroj šumi? 

— Stabla, mladiću! Stabla su najvažniji stanovnici šume. — rekao je Leopold u svome stilu, a Jakov je razočarano puhnuo kroz nos." 


Traperice 

Mnogi ljudi, i mladi i stari, vole traperice. Nosi ih dječak Eugen, pa čak i starac Leopold

"Na sebi je imao kariranu košulju i isprane traperice, a na nogama iznošene meke cipele". 

Meni se traperice također sviđaju. Udobne su i izdržljive. Nepoderive nisu, naravno. Netko ih namjerno ispara, netko se razočara kad se isparaju. 

A vi, dragi čitatelji, nećete se razočarati ako mislite da je tu netko vidio neandertalca. Čije su traperice, drugo je pitanje. No o svemu tome lako možete pročitati u Neninome romanu. Usput možete i sami nešto smisliti, dodati ili nastaviti priču. 

Još ću vas samo podsjetiti na rečenicu koju je izgovorio Jakov. To je onaj mladi znanstvenik koji njuška i istražuje. Je li i on u trapericama, ne znam. Dakle, Jakov kaže: 

"— Čovjek bi pomislio da u svemu tome ima zrnce istine". 

Sanja Krušelj | More i starac


Tiho šapuće duša
glazba na uvali sna,
dok razbijaju se valovi laži
u hrid njenog Bića,
i uzdigne se iznad mora divljeg
kao galeb bijeli,
tiho i ponosno
dok svira sinfonija maestrala.
A stari mornar svoju mrežu, nade traži,
dok more divlje vale nosi
kao starac breme života.
A suton je smiono sakrio
sve ljepote svijeta,
dok mornar gubi svoju mrežu,
u tom moru uzburkanom,
tragajući za mitom svetog grala,
sanjajući o toplom ognjištu doma,
gdje proljeće se porodi uz obzorja
novog jutra,
kao kap s izvora sudbine.
A tuga se sakrila u obrise praskozorja,
pa se smije, kao da ruga,
borama sa staračkog lica.
Iz daljine se čuje jecaj mandoline,
kao da pjevuši valovima
sreća je tek rijetka ptica,
dok valovi se isprepliću
u nevidljiv ples duša.
A ribareva barka plovi košmarom sna,
dok more šapuće njegove beskrajne čeznje,
tad život se lomi u kamene hridi,
kao napuklo ogledalo istine.
A mjesečina šapuće
mornarevom istrošenom dušom,
čovjek je stijena,kamen
što se ne lomi.

ponedjeljak, 26. veljače 2024.

Slava Rosandić | Zrcalim Dubai


Ta naročita svjetlost bestežinska obzora - 

u odrazu svemirskih prozora

u odsjaju kobaltna mora

u kristalnoj čistoći ljudskoga

u zametku hedonistička življenja

u rasponu od ugode ka opojnosti

u sinergiji Zemlje i Sunca

u pozlati neznatno 

ZNATNE 

čestice.


Mihael Banić | Dijete umjetnika i samo je postalo međunarodno prepoznati umjetnik

 

Razgovor pripremio i vodio: Nikola Šimić Tonin Za one koji vas manje znaju, recite nešto o sebi. Predstavite se. 

Moji namiliji uvijek ističu kako je u predstavljanju najbolje uvijek ispričati priču od samog početka. Moje ime je Mihael Banić i rođen sam u Zadru. Roditelji su mi umjetnici i od svojih najranijih dana imao sam priliku iskusiti život u mnogim gradovima Lijepe Naše, od Dubrovnika do Zagreba. Život s umjetnicima, od najranijih dana, pružio mi je priliku iskusiti svijet na drugačiji način, i potaknuo moju znatiželju. Smatram kako je ova usvojena kvaliteta za otkrivanjem nepoznatog zaslužna za moj akademski uspjeh i stipendiju na koledžu ujedinjenog svijeta, gdje završavam posljednju godine srednje škole. 

Nije tajna da posjedujete nekoliko talenata, koji bi od njih naglasili?

nedjelja, 25. veljače 2024.

Stihovnica Siska 28.2.2024. Hommage Danijelu Dragojeviću



Poštovani,


sljedeća Stihovnica Siska Matice hrvatske na rasporedu je u srijedu 28. veljače 2024. s početkom u 18 sati, u Kulturno-povijesnom centru Sisačko-moslavačke županije (Ulica kralja Tomislava 5).
Tribina će biti posvećena Danijelu Dragojeviću, po mnogima najznačajnijem hrvatskom suvremenom pjesniku, koji nas je nedavno napustio. O Dragojeviću će govoriti Krešimir Brlobuš, a odabrane pjesme će interpretirati učenici Srednje škole Viktorovac uz mentorstvo profesorice Tanje Vadle.

U drugom dijelu večeri svoj doprinos čitanjem poezije Danijela Dragojevića pozvani su dati i ostali zainteresirani sudionici tribine.

Stihovnica Siska se i ove godine održava uz potporu Ministarstva kulture i medija RH.

Siniša Matasović,
moderator Stihovnice,

Milan Drašković | Izlaz sunca u Veneciji

 

Grad sav u obrisima,

spram lagune dalek sjaj,

na krovovima odsjaj,

zvon među tornjevima.


Svetlucanja drhtava

pred konopcima vlažnim,

pred prozorima lomnim

svud vatra pohotljiva.


Pri paperju oblaka,

pahulje boja setnih

sred zlatnih ogledala.


Jek zvona probuđenih,

duž mreže od kanala

promiče crna barka.



Slavica Čilaš | U prozorskom oknu

Mjesečina u prozorskom oknu

sabire dodire nevidljivog 
Pokušava sačuvati od zaborava 
sve što se ove zime pokrenulo 
obnovilo, dogradilo nesvjesnim...

Pokušava sačuvati sve nevidljivo 
što se učinilo vidljivim

Jadranka Göttlicher | Tuđi prozori


Šetam u predvečerje
Zagrepčani su već upalili svjetla
Ti tuđi prozori svijetle toplo i zaštitnički
Uvijek pomislim da tu žive neki sretni ljudi
Dođem do svoje kuće i znam što je iza tih prozora
A ugodno i mirno svijetle
Vratim se napraviti još jedan krug skupljanje
Tuđih sretnih prozora

subota, 24. veljače 2024.

Dan hrvatske glagoljice i glagoljaštva - osvrt na tekst Staroslavenskog instituta



Povodom Dana hrvatske glagoljice i glagoljaštva, Dana NKS u Zagrebu te 541. obljetnice tiskanja naše prve tiskane knjige Misala po zakonu rimskoga dvora u Kosinju (22. veljače 1483. – 22. veljače 2024.), krovna i najvažnija glagoljska znanstvena institucija u Republici Hrvatskoj – Staroslavenski institut (dalje: STIN), objavila je članak iz naslova na svojim stranicama i na Facebooku. Članak su prenijeli mnogi portali, knjižnice, škole, istaknuti političari, znanstvenici te druge institucije i pojedinci u Republici Hrvatskoj:


Ovdje se daje drugačije znanstveno promišljanje temeljeno na radovima različitih znanstvenika, a koje bi u duhu objektivnosti znanosti i važnosti teme bilo dobro u cijelosti objaviti:

Boris Sertić | Zašto bi (i kakvu) bradu trebao pustiti hrvatski književnik Tomislav Beronić?

               

                 Od kako je umro gospodin koji je napisao Gospodu Glembajeve (da ne spominjem njegovo sveivazda prisutno ime) i od kada se pred samu ponoć dvadesetog stoljeća razbila jugoslavenska književna scena poput porculanskih, hrvatska književnost do dana današnjeg, često se tako čini, kao da ne radi ništa drugo osim što mete i čisti taj postjugoslavenski nered. Naši pisci nam zadnjih desetljeća nerijetko predstavljaju puku nostalgiju za starim porculanom koji je nekada sjajio, a danas ga eto oni samo čiste i u svojim djelima (kao sirkovim metlama) nanovo glancaju njegove razbijene djeliće i komadiće. Rjeđe se nađe neki književni lola, samostalan i umjetnički emancipiran koji svoja djela kroji po principima književne estetike, neopterećene bilo ideološkim, kvaziideološkim ili tzv. (društveno) angažiranim pismom.                                    Reklo bi se da je tržišna utakmica danas takva. Knjiga u konačnici (iako poseban proizvod) nije ništa drugo nego proizvod pa se takvom tržišnom tehnikom vodi i književna scena. Nevidljiva ruka slobodnog tržišta na književnom tržištu toliko je nevidljiva da se nikada nije moglo valjano zaključiti kakva je književnost tržišno potrebnija. Uloga stvaraoca koji bi preživljavao na tržištu od svog rada vrlo je izazovna čineći od književnika i trgovca i distributera. 

                 Jedan takav književnik, vrlo aktivan i tržišno nadaren, dospio je do književnog stvaralaštva u svojim pedesetima. Iskustvo višedesetljetnog života koje nalaže da ispiše neke retke te da ih ukoriči, a onda i da ih pokuša prodati, ako je moguće baš onima koji će pročitati te retke. Tomislav Beronić je književnik koji je u zadnjih nekoliko godina svoje književno prisustvo postigao eksponencijalnom brzinom školskih natjecanja. Svojim se prvim djelima izravno izdigao iznad lokalnih okvira književne sredine i već po okončanju svoje fantastično-futurističke trilogije Peta dimenzija zapečatio čitavi svoj ciklus spekulativne fikcije. Beronić se nadalje ne umara, već u nekoliko književnih sezona kao učenik što preko županijskih i državnih natjecanja preskače razrede, marljivim i plodonosnim radom ispisuje raznovrsnu prozu od satire (Proračun, Memoari utajivača poreza) do putopisnih djela (Smaragdnim rijekama i dolinama, Dopala te Šolta) stvarajući vlastite zaokružene cikluse svog opusa. 

Transfer - prvi hrvatski znanstveni časopis za art terapiju i srodne znanosti


Izlaskom prvog znanstvenog časopisa u Hrvatskoj koji se bavi područjem art terapije i općenito mentalnog zdravlja, Hrvatska udruga za art terapiju, kao izdavač, predstavlja još jedan uspješan projekt.

Prvi broj posvećen je uspostavljanju novog kanala komunikacije art terapije, ostalih kreativnih terapija te srodnih znanosti s javnošću u svrhu informiranja, osvještavanja, promoviranja znanja i poticanja interdisciplinarne suradnje.

Ususret počecima publiciranja art terapije u Hrvatskoj, otvara se kreativni dijalog znanstvenih zona i zona interferencije u kojemu se rađaju nova iskustva, uvidi, znanja, teorije i buduće prakse sa svrhom rasta, boljeg shvaćanja mentalnog zdravlja te, u konačnici, zdravijeg i sretnijeg čovjeka i društva.

Časopis će predstaviti doc. art. Mia Janković Shentser, univ. spec. art. therap., predsjednica Hrvatske udruge za art terapiju i glavna urednica časopisa, prof. dr. sc. Dunja Degmečić, psihijatar, predavač na Medicinskom fakultetu u Osijeku, članica savjeta časopisa i autorica knjige Kreativni um (2017), te prof. dr. art. Jasmina Pacek, univ. spec. art. therap., jedna od utemeljiteljica prvog Studija Kreativnih terapija u Hrvatskoj, koordinator i profesor na Sveučilišnom specijalističkom studiju Kreativne terapije na Akademiji za umjetnost i kulturu u Osijeku.

Uz časopis, predstavit će se i rad Hrvatske udruge za art terapiju i Sveučilišni specijalistički studij Kreativne terapije pri Akademiji za umjetnost i kulturu, Sveučilišta Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku.
Časopis se može pogledati online na www.harterapija.com/transferjournal, a predstavljanje art terapije i likovni kutak bit će upriličeni u Galeriji Kupola u okviru spomenutog događanja.

Dan borbe protiv vršnjačkog nasilja | Dan ružičastih majica

 


Program povodom Dana borbe protiv vršnjačkog nasilja – DAN RUŽIČASTIH MAJICA održat će se u srijedu, 28. veljače 2024. od 18 do 20 sati u Mjesnom odboru Gajevo, Koprivnička 47.
 Dodatni program će se održati u subotu, 2. ožujka 2024. od 16 do 18 sati također u Mjesnom odboru Gajevo. Program se održava u organizaciji Vijeća mjesnog odbora Gajevo i u suradnji s Centrom za kulturu Trešnjevka, Crvenim križom Grada Zagreba te sportskom organizacijom KRAV MAGA Hrvatska, a uz financijsku potporu Vijeća Mjesnog odbora Gajevo. Ulaz je besplatan!


Više o programu :