Kolumne

subota, 30. srpnja 2016.

Indira Jašarević Čandić | Preispitivanje


Jednom ćeš sjesti
sam i zanesen
ko zna čime
nesvjesno početi
zbrajati dane života
davati plus i minus
i tada ćeš znati
da si mogao bolje pisati
note melodije svoje
moglo je više biti rima
i poskakivanja u koracima
više ozarenog lica
više ljubavi i razuma
pitat ćeš svaki dan
kako se zove
i za svaki ćeš tražiti opravdanje
sa pola se puta niko vratio nije

Borče Panov | Suvremeni makedonski pjesnik


Borče Panov suvremeni je makedonski pjesnik, esejist i dramski pisac. Rođen je u Radovišu, Makedonija. Diplomirao je 1986.god. na Filološkom fakultetu „Blaže Koneski“ na katedri za makedonski i južnoslovenske jezike, pri Univerzitetu „Sv. Ćirilo i Metodije“ u Skoplju. Član je „Društva Makedonskih pisaca“ od 1998.god.

Autor je šest pjesničkih knjiga: „Šta je Čarli Č vidio sa suprotne strane“ (1991.), „Ciklonsko oko“ (1995.), „Stop, Čarli“ (2002.), „Takt“ (2006.), „Zagonetka od stakla“ (2008.) i „Bazilika rukopisa” (2009.), Zaumna vecera (2012), Vdah (2002) i Ljudske tišine (2016) Autor je i osam alternativnih kratkih dramskih djela, kao i velikog broja eseja.

Poezija mu je zastupljena u nekoliko antologija suvremene makedonske poezije, kao i u elektronskim medijima i na internetskim stranicama.

Autor je više dramskih djela: “Peto kalendarsko vreme” (2000.), „Grad dvojnik” (2001.), „Na sred sokaka slepa ulica” (2002.), „Homo sapunens” (2004.), „Uhvatite mesečara” (2005.), „Podeljen od nosa”, (2006.) i „Letnji bioskop” (2007.).

Robert Janeš | Kredovanje suhozida*


U proreze uske pretvaram vjeđe,
godine puste istrošiše vid;
pogled mutan u dalj šaljem sve rjeđe
– zaustavlja ga previsoki zid.

Lijevo pa desno u obnevid stere
bez vezivnog sredstva kamen suri.
Sunce ga žeže i kiša ga pere,
ne kala ga led, prkosi buri.

Ne gradi opet to što si već jednom -
novim se sustavom sve sada mjeri!
Da izašao bi, uć' moraš – redom:

kroz preuska okna, preniske dveri,
na previsoki zid, orisan kredom,
dok u tebi plešu mahnite zvijeri.

(Je l’ to kišilo noćas u intimnoj sferi?)

________________________________________________
* kredovanje - oblikovanje postojanja crtežima,
mokrom kredom po beskonačnom zidu bez vezivnog sredstva

Ivanka Cvitan | Vrtovi za snove


mogla bih možda
bi li?
nesnena do kraja
na zemlji
bez vrta?
kroz suhozide
trajat
(što manje mi je vremena
sve to mi je jedno
jadno
svejedno)

zamirišu li kradom rajski vrtovi nadamnom
ipak?
ponijet ću grumen zemlje
u pesnici?
ko propusnicu snene želje
posijati sjeme gorke naranče
umirati od mirisa nad zemljom bez međe
vjeruješ?

pa sni moraju nekad van

Srebrenka Cernić Hotko | Sanjari virtualnog kaosa


Čijem vremenu prkosim dok zvona obližnje crkve zvone? Volte, ali me malo briga za to. Iščašenog razuma, na jedvite jade sakupljam  ostatke prisebnosti. Jer eto, negdje ima nekih kojima je sve jednostavno i normalno. Zaglavim u neke spise koje valja prostudirati, pa naletim na račune, neplaćene, naravno, pa bijesno odložim rad na neodgodivo vrijeme.

petak, 29. srpnja 2016.

Julijana Plenča | Pisac i žena koja stihovima se igra


Neobičan je bio način na koji su se upoznali. Moć virtualnog svijeta približi ponekad i one koji se nikada ne bi sreli. Ona je pisala poeziju i bila sredovječna žena. On je bio pravi pisac s dugogodišnjim radom iza sebe i popriličnim brojem godina. Oboje su imali facebook profile.

četvrtak, 28. srpnja 2016.

Man Booker nagrada 2016.


https://scontent-vie1-1.xx.fbcdn.net/v/t1.0-9/13707724_271973613172843_4992924113157609968_n.jpg?oh=351e3ba5dd1e9cc4474f480e52dc725f&oe=581B6887 Objavljena lista mogućih dobitnika Man Booker nagrade.

JM Coetzeeova najnovija knjiga je ponovo na popisu kandidata. Zanimljivo je da je 76-godišnji dobitnik Nobelove nagrade, JM Coetzee nagradu Man Booker osvojio već dva puta.

 Na širem popisu za nagradu ukupno je trinaest romana. Šest su napisale žene a sedam muški pisci, od toga petero autora su Amerikanci, šestero Britanci, jedan Kanađanin i jedan Južnoafrikanac

Na popisu se nalaze Coetzee, koji je prva osoba koja je dva puta osvojila Man Bookera, te dobro poznati pisci poput Deborah Levy, AL Kennedy i Elizabeth Strout.

Arsen Dedić | Tebi je lako


Tebi je lako reći - idem,
jer tamo nisi bila.
Tebi je lako pružiti ruku,
jer još nisi odlazila.

Tebi je lako reći - zbogom
i da je sve to šala.
Tebi je lako, jer ništa ne znaš;
još se nisi rastajala.

Tebi je lako, a ja već znam:
kada se te stvari dese,
svatko kad ode ostavi trag,
a dio života odnese.

Tebi je lako reći - idi
i ni za čim ne žali.
Tebi je lako, jer si dijete -
jer te nisu ostavljali.

__________________________

Arsen Dedić (28. juli 1938. - 17. august 2015.) bio je hrvatski kantautor zabavne muzike i pjesnik.

Srebrenka Cernić Hotko | Rosa Montero: Luđakinja u nama


„Nije baš lako odrediti u koji bi se žanr mogla uglaviti knjiga španjolske spisateljice i novinarke Rose Montero “Luđakinja u nama”. Na hrvatski ju je preveo Matija Janeš, a objavili su je Disput i Hrvatsko filološko društvo u slavnoj biblioteci Na tragu klasika pod uredničkom paskom Irene Lukšić.Na mahove vam se čini da je “Luđakinja u nama” spisateljičina neuvijena i rijetko iskrena autobiografija sa svim popratnim obiteljskim pikanterijama, na mahove je to zbirka neuobičajeno tečnih eseja o pisanju (ali i čitanju), a na mahove književno-teorijska rasprava o literaturi i njezinu neupitnom utjecaju na društvo.“ (http://www.vecernji.hr/knjige/autorica-knjige-ludakinja-u-nama-u-zagrebu-976872 )

Započela sam citatom koji je blizak mojem mišljenju, pa opet imam svojih prigovora na mnoštvo nesuvislosti  koje nisam imala volje elaborirati niti sebi, pa tako neću niti u osvrtu.

Montero simpatično i zanimljivo pripovjedno piše, ali i raskuštrano a time zanimljivo je priviriti u te redove Luđakinje u nama ( iliti luđaka koji prošetava mislima i sakuplja ostatke trezvenosti –više u njoj samoj nego li u meni kao čitateljici).  Mudro to ona čini, mudro se ograđuje, mudro priču pokušava upakirati  u nežanrovski  roman… Hmmm to je kukavičluk , po mojem, svih koji se odvaže na pisanje . Tipa: ja sam rekla, da ne biste vi to izrekli.  Zato i naslov smatram prilično tendencioznim, i nikako nasumično , a još manje slučajno odabranim. Montero je nesvakidašnja ludost u pisanom obliku, dovoljno snažno pero, obdareno čitateljskim blagom sjećanja, a istovremeno bogata riznica osobnih frustracija koju je zacelofanirala kroz priče i pričice o brojnim velikim piscima.

Božica Jelušić | Zapis o animi


ANIMA MACULATA, slomljena duša, postoji u nama od djetinjstva, od prvih dana našega pamćenja.

Ona pamti sve, što smo se trudili zaboraviti, bilježi modrice, plače za izgubljenim danima i stvarima, proživljava kazne i nepravde; do miligrama poznaje težinu svake uvrede i cijenu gubitka u dugom lancu predaka, čak i onih, koje nikada nismo upoznali. Ona zna da je ljubav prošla kad najstrasnije mirišemo ružu i  da nas ruka pustoši pretresa u svakoj našoj euforiji i novom postignuću. Sve oblike samoće iskušala je do najbolnijih preciznosti. Rasap i uništenje njena su prirodna stanja. Ne želi graditi ni obnavljati, ne vjerujući niti u jednu trajnost.U trenucima kada preuzima prevlast, život u tebi zastane, skutri se i čeka u nekom tamnom zakutku, da ga se uopće sjetiš i svrneš na njega svoje žalostive oči, pune nezadrživih, neobjašnjivih i često i tebi samoj neprepoznatljivih suza.

B. Jelušić: U SREDINI MOJIH DANA, refleksije, zapisi....2011.

srijeda, 27. srpnja 2016.

Robert Janeš | Hvatači svjetla


~I~

Stepenica po stepenica. Smireno sam se uspinjao uskim, drvenim, montažnim stubama. Odozgo je dopiralo malo zamućeno crvenkasto svjetlo i potmuo mrmor iz mnogobrojnih grla stegnutih u napetosti iščekivanja. Korak po korak, uživajući u bockanju trnaca duž kralježnice izazvanom ugodnom neizvjesnošću pred nastup, ulazio sam u prostor ispunjen magličastim dimom nastalim isparavanjem suhog leda. Mrak je bio ispunjen tisućama svjetlosnih točkica.

Za mnom su u pravilnim razmacima izlazili ostali članovi benda. Krenuo sam na svoje mjesto pod reflektorima. Čovjek iza mene je, kliznuvši lijevo prema povišenom podiju, ostavio procjep u maglici, kroz koji je šmugnuo treći prije nego se pukotina zatvorila. Četvrti član benda tek se penjao drvenih stubama i kao i uvijek dolazio posljednji. 

Fjodor Ivanovič Tjutčev | Silentium!


Šuti i taji, skrivaj,
Svu maštu i sav osjećaj,
Neka u dubini duše
Ustaju i tu se guše
Bez riječi, kao zvijezde sjaj,
Ti divi se - i ne pričaj!

Može l' srce sve kazati?
Kako drugi da te shvati?
Samu bit da prozre baš?
Izrečena je miso laž.
Naklapanjem se izvor muti
Napojen njime - ti zašuti!

U sebi samom živjet uči
Jer citav svijet u tebi huči;
Misao skrivena i viša
Uz vanjski šum će biti tiša
Danju nestaju joj puti.
Slušaj joj pjesmu - i zašuti!...

_____________________________

Fjodor Ivanovič Tjutčev (rus. Фёдор Иванович Тютчев 5. prosinca 1803. – 27. srpnja 1873.) jedan je od najznačajnijih ruskih pjesnika.

Ispovijed jedne čitateljice IV.


O knjizi „Moja sestra Sarah“ Sonje Smolec

Piše: Mirjana Mrkela

Uvod

Moj uvod se dogodio ljeti. Uvedena sam u jednu prostranu slastičarnicu, bolje rečeno sladoledarnicu. Konobarica je uvela moju želju u svoje bilješke. Sjedim, nestrpljivo se obazirući oko sebe. Minuta mi prolazi kao sat. Je li i vama tako kad čekate sladoled?

Stolovi su poluprazni, među njima široki prolazi, a u prolazima dvoje djece. Jedno nema više od dvije godine, a drugo je upola mlađe. To manje se njiše, tek je prohodalo, bočica u ruci. Uopće ne zna kuda ide. Ni ono veće nije baš pri sebi, mislim. Jer zašto bi inače, iz čista mira, nastojalo srušiti onog nestabilka? Trepćem, ali slika ne odlazi. Stvarna je, nije ni film, ni igrica.

Slavica Gazibara | Udvaranje


Bilo je vrlo jednostavno otići: uzmeš jaknu s naslona stolice, torbicu, digneš se, kažeš „Odlazim!“ i - odeš. Jest, jednostavno je. Ali vraga! Ostaješ čamiti na toj metalnoj konstrukciji s jastučićem pod sobom. Pomakneš li se samo milimetar, cvili stolica po pločicama i cijelu te uznemiri, a oni u tvojoj blizini, čak ako te prije i nisu zamijetili, sad će. I tako ostaješ sjediti. I ne govoriš ništa. On baljezga o novom spotu omiljenog benda, gestikulira rukama, kosom i ušima, a ti ne čuješ, samo te povremeno kreveljenje, valjda (o)smijeh, postavi opet u stvarnu situaciju. Svoj integritet braniš tako što prostor između sebe i njega popunjavaš dimom bijelog Marlbora.

utorak, 26. srpnja 2016.

Suzana Marić | Rođenje

Kakav je to bljesak?
Molim jedan pljesak
Jer rodila sam se ja
Sa svoja uha dva.
Imam i ruke dvije
Gle, netko mi se smije!
Meni se smije čudna dama
Ljudi moji, pa to mi je mama!
I neću da itko i u šali doda
Kako je mene donijela roda
Jer će nastati silna galama
Zato što je mene rodila mama

Preminuo velikan hrvatske književnosti Slobodan Novak


https://www.hina.hr/slike/2010/20100414/P-FAH-H4146796.jpgHrvatski književnik, akademik Slobodan Novak, autor romana "Mirisi, zlato i tamjan", umro je u ponedjeljak, 25. srpnja u Zagrebu u 92. godini.

Novak je autor klasika “Mirisi, zlato i tamjan”, “Izgubljeni zavičaj” i “Izvanbrodski dnevnik”, koji su završili i na filmskom platnu i u brojnim kazališnim izvedbama.

Hvaljena je i njegova zbirka novela “Tvrdi grad”, pisao je kratke priče, pjesme, eseje, drame, a pozornost javnosti privukla je i njegova autobiografska knjiga “Protimbe”.

Slobodan Novak rođen je u Splitu 3. studenoga 1924. godine. Pučku školu polazio je na Rabu, gimnaziju u Splitu, a u Zagrebu je diplomirao hrvatski jezik i jugoslavenske književnosti.

Radio je kao lektor, korektor, urednik, novinar, bio je dramaturg HNK-a u Splitu. Pokrenuo je i uređivao časopise Izvor i Krugovi.

Član HAZU-a je od 1983. godine.

Izvor: HINA, Net.hr

Nada Vučičić | Otiđi


Otiđi:
tu se nudi lažna prošlost
patvorine
nema certifikata
a i da ima
nema garancije
da nije lažan
otmi se otmicom
ne popusti trenutku
slabosti.

Nada Vučičić | Ubistvo srca


Čudan dan. Čudna razmišljanja, seciranja. Forenzičari traže dokaze. Teško im ide.

Nije da se ne trude ali ne pronalaze ništa.Na krivom su tragu? Moraju promjeniti pristup. Kut gledanja. Netko je pomješao činjenice. Uključit će ( tajno ) vidovnjaka.

Ili Mentalistu. On razumije. Posložit će dokaze, otkriti istinu.

ponedjeljak, 25. srpnja 2016.

Sonja Smolec | Nicci French: Djeca Četvrtka


https://scontent.fzag1-1.fna.fbcdn.net/v/t1.0-9/14523099_1091526490929949_5604582794329364157_n.jpg?oh=a5ce4b3b750a429687882a0e05cb44cf&oe=586C609AFrieda Klein je dio svoje prošlosti pokušala zakopati, sakriti i od nje same. No, prošlost joj se vraća dvadeset godina kasnije. Sada, kada radi kao psihoterapeut, od nje je zatražila pomoć žena koja je nekad s njom išla u srednju školu. Ona traži pomoć za svoju kćer koja se počela ponašati neprimjereno i van njenih očekivanja. Frida uskoro otkriva obrazac ponašanja djevojke i razloga takvog ponašanja koji je nju prije dvadesetak godina otjerao iz obiteljskog doma i gradića u kojem je nekad živjela.

Kako je to živjeti kad ti nitko ne vjeruje, čak ni vlastita mati?

Njeno ispitivanje dovodi je do gotovo nemogućeg saznanja. Čak i oni koji su se činili prijateljski raspoloženi, to zapravo nisu bili.

Pričajući nam priču i vraćajući se u prošlost, autorica izuzetno dobro dočarava odnose među ljudima, nekadašnjim školskim prijateljima, otkrivajući nam jednu sasvim drugu sliku o prijateljima koji to zapravo nisu.

Slavica Gazibara | Trenutak


Ne vjeruj
kad prosipam svoju bezbožnost
Otisci prstiju što miluju
već odavno ne sliče mojima
To ja samo želim osjetiti
toplinu drugog tijela
saznati da živa sam
Za dušu ionako nitko ne pita

Kristali se tvoje oko
i zjenice se mužjački šire
u nespretnom razgovoru
Trenutak je za otići
Od betonskog cvjetnjaka
ne očekuj još i miris

Ja samo kratim vrijeme
do novog bola
 


https://scontent-vie1-1.xx.fbcdn.net/v/t1.0-9/13658923_270452169991654_9206246960512191674_n.jpg?oh=30e8a83e27c23f51590f59c4fc8c1a88&oe=57EAE010
Autor: Phoenix Lumbre CC



Boris Kastel | Istorija ljubavi bez povratka


ISTORIJA LJUBAVI BEZ POVRATKA

                                                         U četiri toma

I

Na stepenicama noćnog bara
nedostaje crveni tepih.
Hladniji od plastičnog cvijeća,
osmijeh vlasnika, u znak dobrodošlice,
podgrijava ponos.
Miris malih svijeća od tropskog voća
pomiješan sa dimom tompusa i parfemom
znoja plesačice draži nozdrve navikle na jod.
Uz instrumental latino hitova,
gipkija od kobre
pred frulom vrača iz Male Azije,
s dostojanstvom engleske kraljice,
prodavačica ljubavi igra
oko metalnog obeliska.
Jedva vidljiva od roze svjetlosti
lijevom rukom mahnu četiri puta
uz smiješak, dvadeseti rođendan da proslavi.
Navlačeći svileni ogrtač priđe stolu
i učtivo na akcentu harfe upita –
može li sjesti.

Srebrenka Cernić Hotko | Jhumpa Lahiri: Ravnica


Nerado završim knjigu, a da ne upišem u tekicu nekoliko rečenica o svojim dojmovima. Eee ,a Ravnica je sve samo ne ravnica i kada bih grafički prikazala svoj emocionalni pristup knjizi- nigdje ravno – sami „planinski vrhovi“ u oba smjera različitih predznaka. Krivca za oscilacije našla sam u svojem nestrpljenju proizašlom iz prečeste (za mene) „pohiti polako“ dinamike.

Od korice do korice glavni lik Udayana obilježio je sudbine svih ostalih likova koji u suštini kreiraju priču u romanu, vođeni njegovom „navigatorskom palicom“ kratkog životnog vijeka. Pretpostavljam da je zato okarakteriziran kao karizmatična ličnost, čime bih se mogla složiti, premda se to iščitava među redovima, u postupcima i reakcijama…a potom u svim onim daljnjim događanjima u kojima otvara mnoštvo  pitanja( kako  društveno-politička kojoj se  suprotstavlja  ideološko-osobna) .

Kada zanemarim razdoblja kovrčanja kose(prstom motam kosu kad me nešto iritira), priča je vješto ukomponirala dramske elemente privlačenja pažnje. Spisateljica je odmjereno, poput dozirane kapaljke, unosila nove motive i potom ih ugrađivala i širila, povezivala i pojašnjavala. Ono što mi se dopalo jest da nigdje nisam osjetila spisateljsku manipulaciju u kojoj zauzimaš krajnje stavove osude ili prihvaćanja.

Daria Lisenko | Pun mjesec


Znate, duže vrijeme sam jako usamljen, tako da mi je iznimno drago da ste izdvojili svojih nekoliko dragocjenih trenutaka svojeg života na razgovor sa mnom. Nisam vidio čovjeka od...to jest vidio jesam, ali nisam imao prilike komunicirati i družiti se niskim od onog ljetnog dana 1969. Čini mi se da je to bio srpanj. Sjećate li se Vi srpnja 1969? Ne? No dobro...

Pitali ste me neko pitanje. O romantici ste me pitali. I još o koječemu u tom sklopu... 

... ali iskreno nije mi jasno kako ste došli do takvih ideja i zaključaka. Ja sam uvijek smatran jako tužnim i melankoličnim, a tako i romantičnim. Neki kažu da na mom blijedom licu vide stalno neki tužan osmijeh, a neki vide ček i kako vičem. Vičem u prazno. Da. Zamislite to. Meni iskreno to baš i nije drago s obzirom da me uopće ne poznaju. A stvar je u tome da sam ja uvijek, koliko znam za sebe, bio u sjeni neke zvijezde. Popularnost zvijezde bi uvijek prešla na mene na neki način pošto bi se nalazio u njenoj neposrednoj blizini... I eto mišljenja da sam ja samo slaba kopija, a tako moram biti tužan i melankoličan. Ali to nije istina. Isto tako sam vedar i blještav, međutim nisam nikad bio nametljiv... što je možda i moja pogreška... pa sam si stvorio tako pogrešan imidž.

Nena Lončar | Šest guba čarolija i jedan užas na kvadrat


Scan_Pic0085
     Nena Lončar
     Šest guba čarolija i jedan užas na kvadrat

     Cijena sa PDV-om; 100,00 kn               
     Popust;  10 %
     Uvez;   tvrdi
     Tematsko područje; roman za djecu
     Broj stranica; 124
     Dimenzije;  210 x 150 mm
     Urednici; S.Šesto, R.Mlinarec
     Nakladnik; HDKDM
     ISBN; 978-953-7190-39-2

     Prodaja: http://tenor.hr/


Andreja Malta | Duh


Samo je vrag znao one kobne večeri koliko je bilo sati. Crvenih, od plača natečenih očiju zaključavala sam vrata jeftinog, usranog kafića u kojemu sam radila. Prije nekoliko sati završila je još jedna moja neuspjela ljubavna veza. Tip se čak nije ni potrudio doći mi to osobno reći, nego mi je to javio preko chata, na mom facebook profilu. Koji kreten! A stvarno sam ga zavoljela, bio je nekako neodoljivo sladak u tom svom kretenizmu. „Koji usrani šupak!“ pomislila sam dok mi se iz očiju ponovo sasuo slap slankaste tekućine. Uz to su se iz nosne šupljine polako ali sigurno počeli spuštali i obavezni pratioci suzne doline, ljepljive bale, koje sam jednostavno uklanjala brisanjem u rukav majice.

subota, 23. srpnja 2016.

Boris Jovanović Kastel | Crnogorski pjesnik mediteranske orijentacije


Kritika ga smatra najznačajnijim crnogorskim pjesnikom mediteranske orijentacije i uglednim imenom mediteranskog pjesništva i književnosti bivše Jugoslavije.


Objavio je preko dvadeset knjiga poezije i eseja. O njegovoj poeziji objavljena je knjiga izabranih eseja domaćih i stranih pisaca Mediteranski gospar (2009).

Dobitnik je svjetske Pohvale za poeziju Nosside 2011. koja se dodjeljuje pod pokroviteljstvom Svjetskog poetskog direktorijuma UNESCO-a u italijanskom gradu Ređo Kalabrija. Uređivao je časopis za književnost Ovdje (2000-2003).

Poezija mu je prevođena na italijanski, engleski, poljski, češki, mađarski, albanski i slovenački jezik. Zastupljen je u Antologiji svjetske poezije Nosside na italijanskom jeziku, Antologiji  Mediteranske ljubavne poezije od najstarijih vremena do danas, Antologiji slovenske poezije na slovenačkom jeziku, Antologiji južnoslovenskih poezija na poljskom u izdanju Agawe iz Varšave, dvojezičnoj češko-engleskoj, Antologiji savremene slovenske poezije Bludni korijeni (2015) objavljenoj na  Univerzitetu Palackog u Olomoucu u Češkoj Republici koja  se izučava na svim univerzitetima slavistike u Evropi i svijetu, Antologiji crnogorske poezije na italijanskom jeziku, Antologiji crnogorske poezije na albanskom jeziku, antologijama crnogorske poezije, antologijama poezije o vinu, ženi…

Natječaj za priče o Barceloni, Kataloniji i Španjolskoj


http://sfera.hr/slike/2016/07/barcelona-c-768x266.jpg


Želiš li se predstaviti međunarodnoj publici, baci se na pisanje jer pripremamo još jedan Parsek na engleskom jeziku koji ćemo ponijeti na ovogodišnji Eurocon u Barceloni.

Traže se priče svih žanrova spekulativne fikcije (znanstvena fantastika, fantasy, nadnaravni horor) inspirirane Barcelonom, Katalonijom i/ili Španjolskom. Primaju se priče pisane na hrvatskom ili engleskom jeziku.

Pravila natječaja:

    priče dužine do 7 kartica
    radovi se šalju u privitku maila na adresu ire(at)sfera.hr (uz naznaku: “Za Parsek”)
    uz radove treba poslati kontakt podatke i kratku biografiju
    rok za slanje: 1.9. (ako se šalje priča na hrvatskom) / 30.9. (ako se šalje priča na engleskom)

Najbolje priče bit će objavljene u specijalnom izdanju Parseka koji će se distribuirati na BConu u Barceloni.

Izvor: Sfera.hr

Krunoslav Mrkoci vs Ošikoči No Micune


Ošikoči no Micune (859 - 910)

Ti dolaziš samo da vidiš
kako cvate cvijeće
u mom vrtu.

Kad cvijeće uvene, znam,
čekat ću te danima,
uzalud.

* * * * *

Krunoslav Mrkoci:

Neka ptice pjevaju
oko mene,
i neka sve bude
lijepo, zeleno.

O, Bože,
neka ptice pjevaju
oko mene,
neka cvijet što raste
u mom srcu
nikada ne uvene.

Sandra Bašić | Marina Vujčić: Susjed


Došao je trenutak provjere: može li itko Božu Belamarića (iz autoričine prethodno pročitane knjige) svrgnuti s trona kao vladara ljudske gluposti. O, itekako! Samo ubaciš ženu i to ne bilo koju, nego Katarinu Bauković. Ne kažu uzalud da je žena tri dana starija od vraga!!!

Katarina je osoba koja ima „ispriku“ za svoje ponašanje – majku koja ju je uvijek ponižavala, uzdižući u nebesa sestru, bivšeg dečka koji joj je odnio ušteđevinu od deset tisuća eura i odluku da kroz život ide sama i neprimijećena. Za neki bolji život ipak se treba malo više potruditi.

E za to će joj, kao naručen dopasti šaka, jadan i ničim izazvan, susjed s drugog kata (Katarina je na četvrtom, ako vas zanima). Nazvat će ga Ozren i njemu će se cijelo vrijeme obraćati, ali samo u vlastitoj glavi. Neki će reći da je to zaljubljenost, ja sam to vidjela isključivo kao opsesiju.

"Brod knjižara - brod kulture" isplovljava u subotu u Makarskoj


https://www.hina.hr/slike/2016/20160722/P-H20160722000424.jpgKulturno-turistička manifestacija "Mastercard Brod knjižara – Brod kulture" u subotu, 23. srpnja na makarskoj rivi počinje turneju tijekom koje će obići četrnaest gradova i mjesta duž jadranske obale.

Na ovogodišnjoj turneji projekt slavi svoje deseto, jubilarno izdanje i do 5. kolovoza uplovit će u Brela, Vrbosku, Postira, Rogoznicu, Šibenik, Tkon, Silbu, Krk, Rab, Zadar, Sv. Filip i Jakov, Zlarin i Trogir. 

Na ovoljetnom izdanju brodske turneje gostuje američki pisac i autor knjige "Propuh, papuče & punica - Vodič za preživljavanje u Hrvatskoj" Cody McClain Brown te niz domaćih autora, među kojima su Lana Derkač, Rosi Kugli, Andrea Petrlik Huseinović, Silvija Šesto, Ivana Šojat, Sonja Zubović, Kašmir Huseinović, Enes Kišević, Stjepo Martinović, Nikica Petković, Davor Šalat i Zdenko Bašić.
Na osvojenom nagradnom krstarenju bit će i Marija Rakić Mimica, pobjednica natječaja za najbolju kratku priču, čiji je "Otok" uvršten u knjigu "20+1 najbolja priča za ljeto 2016", koja donosi izbor radova s natječaja i bit će predstavljena na Brodu. 

Neda Milenkovski | Srna


pusti sunce u sobu

sumrak dana
toplinom oboji

dok te
šiba

dok te u
grudima boli
tišinom se ogrni

slušaj pjesme zov
u san svilen vini se

ne osvrći se na
oluju koja prijeti
pusti kišu iz očiju
dušu smiri
koja strahom
drhti

u srcu ti
ljubav gori

ti, srno plaha
nebeska djevo
raširi
krila nježnosti
prostranstva su
za tebe rođena

Ivanka Cvitan | Greška

ima ljudi
koji ne vjeruju
greškama
sočnim opaskama

pa ravnajući bore
sliče
groteskama
pokretnim maskama

crno skriju bijelome pod skute
time boje sramno obespute

bezglasne u prostoru stalne jeke
uljepšane riječi puninom su rijetke

Julijana Plenča | Još uvijek


još uvijek...
sam nepromijenjeno tvoja,
(posvojna zamjenica,
što označava pripadnost),
još uvijek...
krstim barčice tvojim imenom,
još uvijek...
te dozivam u snu
još uvijek...
usna ,ona donja, za tvojom čezne,
još uvijek...
jedna misao može povući
slapove suza
još uvijek...
dlan vrišti za tvojim dlanom
još uvijek...
nutrina zna da si moj
još uvijek...
vidim tvoj odraz u valovima i vinu
još uvijek...
si pozdrav praskozorja
još uvijek...
si najljepša misao prije sna
i vrijeme tu ništa neće učiniti,
neće te izbrisati,
neće te iscijeliti,
u sjećanja ili zaborav spremiti,
vrijeme će ovu bitku izgubiti.

petak, 22. srpnja 2016.

Patnje mladog autora XX.



AH, TAJ NEPOTIZAM

Piše: Jelena Hrvoj

Tko od nas ne želi da naši bližnji žive najbolje što mogu? Tko ne bi svojoj majci, ocu, bratu, sinu, kćeri i ostalim krvnim srodnicima pomogao da žive lijep život? Vjerujem da svi na ovome svijetu, jednako kao što vjerujem da je to i nešto što nam je genetski uvjetovano.

Ali kako odrediti gdje povući crtu?!

Naša svakodnevica prožeta je ovom temom. Vjerujem da se svatko od vas u jednom periodu svog života susreo sa ovom temom. Nepotizam se najčešće javlja u poslovnome svijetu, ali jednako tako javlja se i u kulturi. Dakle, javlja se i u književnim krugovima.

Mnogi se boje javno progovoriti ili su jednostavno toliko navikli na nepotizam da ga smatraju normalnim. Mene osobno jako zabrinjava ta „prirodna pojava“. U svojim pokušajima probijanja na književnu scenu često nailazim na prepreke vezane uz dotičnu temu. Nailazim na pitanja i odgovore kao npr.- Koga poznaješ? Čija si?

Natali Šarić | Cvita autorici „Knjige o samopomoći“


                           
        Sad se Cvita misli je l' luda il' nesretna. U suhoj ruci grči još jednu Knjigu o samopomoći. Malo prolista pa ostavi. Onda joj opet vrag ne da mira pa krene za korice. Rekla je sebi da joj je òna zadnja. Nakon nje mjesec i pol nije došla k sebi. I eto ti ga na. Sve bi rado pročitala da joj dođe 'u pamet' da stvarno postoji život toliko drukčiji od ovog. Zna Cvita da je to mazanje očiju. Pokaži joj ženu koja ne bi sve to smislila da se 'pofudra', a i pop zna da najviše novaca zaradi knjiga. Kao da je u njima sam vrag. Al' opet... lagati, pa u knjigu staviti? U svetinju?

Slavica Gazibara | Miris srama


Kad ćorsokaci završavaju zidom a putovi se više ni ne naslućuju, kako pred trenucima koji dolaze zadržati dostojanstvo?

Ima situacija koje ne možemo izbjeći, ne možemo im uteći makar nam pokvare dan. Nekad i više njih. Stajanje u redu pred šalterom za plaćanje računa, na primjer. Odjednom dopre neki miris koji obavija, uvlači u sebe, steže grudi, krati udisaje. Znam: opet neka starost ženskog roda u smiješnim cipelama i mantilu, uz obaveznu maramu oko vrata da sakrije namreškani vrat. I kapa ili šešir ispod kojih proviruje rijetka kosa neodredive boje. Skrivaju te kape i šeširi čudne poglede, oči koje već odavno ne vide puno.

To uljepšavanje, dotjerivanje i očajnička igra skrivača s vremenom tako bolna za gledati – je li to batrganje pred skori kraj, pokušaj poricanja neminovnog? Nije li strah od smrti samo običan, vječni, uvijek isti strah od nemanja ljubavi? Zaboravljamo li da se susret s njom događa već rođenjem? I gdje su sve one silne širine i dubine u koje smo uronili svoje duše i osvojili ih, ako se oni poznih godina pred nama oblače u parfeme? Znači li to da je starost danas sramota?

Bože, imam li još kakav ostatak parfema?!

Robert Janeš | Mjesečeva rijeka


Sjedim na krevetu.

Gledam te...

Istegnuvši tijelo uvis rastežeš se i kupaš u valovima svježeg zraka što je nahrupio s terase kroz širom otvorena vrata, popraćen kanonadom mjesečevih elektrona. Oko tebe pleše lagana tkanina spavaćice posute sitnim cvijećem. Lagana i prozirna. Iza tebe se cereka stari, sarkastični srebrni naduvenko koji zna, točno zna što se u mojem umu, a i šire, zbiva.

Prilazim ti i u bakelitnim očima vidim njegov podsmijeh i svoju žudnju. Tvoje ruke su tako tople. Tvoje ruke me vode do mekih, golih ramena okupanih u mirisnoj kosi. Med? Cimet?... Vruće usne lijepim na to oblo-meko i postajem kao taj med s cimetom na koji mirišeš. Milimetar po milimetar pomičem se... brzina raste proporcionalno povećavanju topline tvoje podatne kože. Prelijem se preko bisernih grudi, pupoljci ruže procvatu istočasno pod mojim poljupcima... a ja tek poput magličaste koprene obavijem tvoj struk. (Mame me tvoji drhtaji). Količina isparina postaje kritična... oblaci se formiraju i istovremeno poljupcima ispunjavaju bijelu intimu tvojih toplih bedara. (Otisci crveni mojih usana na savršeno bijelom). Treperenje iz skrivenih dubina tvoje Kallypygos pretvara pitome ciruse u kumulonimbuse koji se isprepleteni pretvaraju u topli ljetni pljusak i nestaju u tebi, Afrodito moja...

Robert Janeš | Remake o’d(i)jelo (iliti kako je nastao smiley)


Nude Mona Lisa by Salai (Gian Giacomo Caprotti)
Moje je ime Mon Liz.
I upravo stojim pred Leonardom.
Ona uranja u moje oči,
ona preslikava moje lice,
jezikom oblizuje usne,
vlagom s usana oblikuje kist
i mekanim vrškom
crta mi osmijeh.

Dobro,
kad li će već jednom shvatiti
zašto li sam se pred njom
skinuo gol?

četvrtak, 21. srpnja 2016.

Božica Jelušić | Let iznad kukavičjeg teksta


Kinjim se nad jednom frazom iz otvorene knjige: "Promišljati svoj život".

To nije nimalo jednostavno, a često je i razdražujuće, jer sve biva nekako drugačije nego što si zamišljao.

Uzmem li u ruke Holznerova "PAVLA", ili bilo koju knjigu Yourcenarove,namah očajavam, misleći kako to za života neću doseći, takvu usredotočenost i potpunu vlast nad riječima.

Možda naslućujem u čemu je zamka: put do vrhunske majstorije ne smije biti posut "strategijama", ne smije se misliti o uspjehu niti obazirati na javnu pozornost, već strastveno prionuti  uz svoje djelo, biti u središtu, u magmi, u vrelini starih i novoskovanih riječi, od kojih nastaje tekst. Izroniti tek toliko, da uzmeš zraka, ubereš poljubac, vidiš kako pada list, pa opet ući u tu posvećenost i izdvojenost, bez koje nema željene radijacije teksta.

Duhovne kušnje , padovi i sumnje često su dar za pisca, očaj je paradoksalno blagotvoran, a samozadovoljstvo je opako kao bolest, u slovima, odnosima i svemu-dugotrajno razarajuće.

(BN. Jelušić, U SREDINI MOJIH DANA, refleksije, zapisi, 2010 ./11I)

Robert Janeš | Miris ljubičaste boje


Čujem li samo ja tu glazbu? Jesu li to frekvencije prilagođene samo mojem slušnom sustavu, jesu li to vibracije koje samo posebno prilagođen slušni živac može dovesti do centra u mozgu gdje se pretvore u glazbu koja širom otvara vrata uma?
Sviraš li to ti u vrtu svoj violončelo u haljini boje lavande zadignute tako da ti se vide savršeno preplanula bedra?

***

I ponese me ta glazba, ne u snove mjestima, nego na mjesta sama.
Nađem na mjestima na kojima predhodno nikad nisam bio, a koja su mi odnekle i odnekad poznata. Kao da sam živio neki drugi život u nekom drugom liku. A možda imam sposobnosti putovanja kroz prostor i vrijeme koje mi omogućuju da ovaj trenutak stojim na obali jezera Manasarovar i iz Gossul Gompe gledam prema vrhovima planine Kailash, ili pak šetam po Stjenovitoj zemlji u blizini Omarurua u Namibiji, možda žmirkam od prejakog svjetla u sazviježđu Škorpiona uslijed sjaja Antaresa, ili plačem "gledajući svjetlucanja kozmičkih zraka u blizini Tannhäuserovih vrata… (hoće li svi ti trenuci biti izgubljeni kao suze na kiši?)"*

***

Idem sad mirisati glazbu iz vrta. Ne gledati. Ne slušati. To ću sutra.

____________________________________________________
* dio monologa replikanta Roya Battyja iz filma Blade Runner

ESI - osvajači zlata dobivaju i "Zlatarovo zlato"


https://www.hina.hr/slike/2016/20160718/P-H20160718000525.jpgOsvajači zlatnih medalja na ovogodišnjim Europskim sveučilišnim igrama, koje se do 25. srpnja održavaju u Zagrebu i Rijeci, uz najviše odličje dobivaju i originalan suvenir - knjigu "Zlatarovo zlato" Augusta Šenoe na engleskom jeziku.

Izvor: HINA

Slavica Gazibara | Sarine priče: Kućni ljubimci


U školi smo danas pričali o kućnim ljubimcima. Svatko je rekao nešto. Mia nije rekla ništa. Ona nema kućnog ljubimca. Samo igračku medu s kojim spava. Jana je rekla da ima mačku koja se zove Sofija. Svi smo se smijali.


Maja ima dvije zlatne ribice. U staklenoj kugli. I one stalno plivaju.

- Pa normalno da plivaju kad su ribe – rekao je Roko. – Neće valjda letjeti. Opet smo se svi smijali.

- Ja imam papagaja – rekla je Mia. – On je jako smiješan.

- Zašto – pitali smo svi.

srijeda, 20. srpnja 2016.

Fran Galović | Plavo nebo


Na prislonjo pred
podrum smo seli,
Kaj nas je pijar
pon,
Škrilake smo
na travo si deli -
Zvoni čez brege
zvon. Mi molimo
na polne tu Boga,
A z breskvi cvet
curi,
Leti kraj granja
pozlačenoga,
Na vetru se beli.

Čkomimo... i tak
lepo i leko
I nebo je i se...
I mislimo na nekaj
daleko,
A zvoni zvone...

_____________________________

Fran Galović (Peteranec, 20. srpnja 1887. - Radenković, 26. listopada 1914.), hrvatski književnik.

Matilda Mance | Pun mjesec


Na ogromnoj stjeni, s pogledom na cijelu dolinu, koju je svojom raskošnom svjetlošću obasjavao puni mjesec, te je večeri, kao i gotovo svake, sjedio Vuk sa svojom kćerkom malom Vučicom.

- Pričaj mi neku priču – reče mala Vučica. Vuk je pogleda, namjesti se i reče:

- Dobro, ali samo jednu, a onda na spavanje. I Vuk započne pričati priču.

Ana-Marija Posavec | Tajne dima

   
Nije se odvajala od stolnog računala. Pored nje je gorjela samo lampa koja joj je davala dovoljno svjetla da piše. I pisala je. Strastveno i brzo, pisala je. Prsti su joj skakali s jedne tipke na drugu, a u programu za pisanje ostavljala je trag svojih misli, trag nekog drugog života spram ovog realnog. Bilo je i u tim virtualnim stranicama nešto realnosti, boli, spoznaja, životnih pouka... mada je ipak najviše voljela sve to ostaviti i ugasiti tu prokletu stolnu svjetiljku koja joj je s dobrom namjerom čuvala već ionako istrošen vid.

Natali Šarić | Oko didovo



– Oko didovo, uputi se čim čuješ vlak. Ni trun ranije ni trun kasnije. Jesi me čuo?

– Jesam.

utorak, 19. srpnja 2016.

Indira Jašarević Čandić | Treba mi pjesma


Jedna mi pjesma treba
o kiši i zelenom listu
koji od jutros strpljivo
prikuplja kapi
treba mi pjesma o jeseni
o njenom lijenom koraku
o kući u kojoj spava sunce
treba mi pjesma i o ljudima
o onima koji mirno šetaju
pored Sene tražeći Luvr
za čuđenje svijetu
i o onima koji vole crvenu
boju prosipati po ulicama
treba mi jedna pjesma o
daljni istoka i blizini zapada
o vjeri u nevjeri i molitvenim
prostirkama na sred svijeta
treba mi mnogo pjesama
da stanu u jednu
i pitanja milion u njoj
ispisanu na plavetnilu svemira
rukom djeteta iz morskih dubina
treba mi jedna pjesma
ali je ne znam napisati
možda ja i nisam pjesnik
možda sam samo posmatrač
u prolazu prema cilju besmisla

Nela Stipančić Radonić | Posvetila se isključivo pisanju


O sebi i romanu Grišnici i pravednici

Rođena sam 1967. godine u Mrkonjić- Gradu, BiH, veći dio života živjela u Zagrebu, a unatrag par godina živim u Münchenu, gdje sam se posvetila isključivo pisanju. To je bio prilično dug put, koji je lebdio dugo kao san pred mojim očima, a kojeg sam uspjela pronaći tek sada u svojim zrelijim godinama. Što i koliko mi znamo o nama samima kada je neki važan životni izbor u pitanju? To je možda jedan od razloga mojih dugih traženja, tj. onaj gram, nevidljiv oku, a koji često presudi na vagi, kojom važemo naše životne uspjehe i poraze. To je zapravo pitanje s kojim se svaki čovjek mora kad-tad suočiti. I tu se prolazi ili pada. Tu se bori ili predaje. Moje pravilo glasi da nema predaje! Naravno, bilo je pomalo svega, i kukavičluka, i sumnje i oklijevanja. Na koncu konca, svatko ima svoje vlastito iskustvo izbora životnog poziva. Samo bih dodala da nas svako pravilo, svaki korak u životu ili približava nama samima ili nas udaljava. A to nije mala stvar, to je suština našeg osobnog zadovoljstva i sreće. Zato ja nisam nikada odustala od pisanja.

Andreja Malta | Nenajavljena posjeta


u zadnje sam vrijeme
usamljena
suprug  je često na putu
pa sam stoga
odlučila posjetiti
staru prijateljicu
odavno se nismo družile…
nenajavljeno
poput veselog
pomalo luckastog
iznenađenja…

dugo sam zvonila
na kraju je ipak otvorila
već sam pomislila
da nije kod kuće…
izgledala je
nekako zgužvano
razbarušene kose
malo se nećkala
primijetila sam
onda me ipak pustila
u stan
i ponudila kavom
da je malo prilegla
ispričavala se
zamotana u kućni haljetak
ispod kojeg nije
imala ništa
primijetila sam
dok smo pile kavu
i čavrljale o
bezveznim stvarima
stalno je pogledavala na sat
i baš
kad sam rekla da moram ići
netko je u susjednoj sobi
kihnuo jednom
pa još jednom
baš onako kako kiše
moj suprug
koji je na putu…
ona se uzvrpoljila na sjedalu
na čijem su naslonu bile
složene muške hlače
i košulja
i crvena kravata
s masnom mrljom
meni nekako poznata
baš onakva kakvu nosi
moj suprug
koji je na putu…
koji očito nije na putu
shvatila sam
odjednom
malo mi se zavrtjelo
u glavi
rekla sam da je to
od cigaretnog dima
vjerojatno
na odlasku mi je rekla
pazi da ne padneš
čuvaj se
ja sam se nasmiješila
nekako tužno
mislim…
upravo sam pala
na samo dno
dna
dok sam se spuštala
stepenicama
bilo mi je
odjednom
jasno poput bijelog dana
da u posjete
ne valja ići
nenajavljeno

Srebrenka Cernić Hotko | Mark Haddon: Neobični događaj sa psom u noći


http://www.izvori.com/images/medium_cover/3940.jpgChris, Christopher, dijete je sa posebnim potrebama, točnije, on je autistično dijete.

Moram priznati da su me svi pomalo nervirali, jedino to dijete nije. Čitajući neke dijelove i sama sam poželjela zarežati, vrištati od muke. Naravno, to je bijela istina, reko bi Chris, koji voli Holmesa i krimiće, a ne voli romane, voli matematiku i fiziku, ne voli smeđu i žutu boju… ali piše svoju knjigu… i u njoj nam daje šansu…ne samo da ga razumijemo, već da postanemo bolji …nesretno je to bolji, pa mi se čini sretnija varijanta biti socijalno osviješteni i korektniji ljudi (kritičniji prema svojim postupcima i neznanju).

Biti poput Chrisa primjerice, značilo bi da metaforu prvo definiramo i sasjeckamo u paramparčad i razumijemo :“ Moje ime je metafora. Znači nositi Krista i dolazi od grčke riječi (…) a to je ime dano sv Kristoferu jer je nosio Isusa Krista preko rijeke (…) Moraš se onda čuditi kako se zvao prije nego što je nosio Krista preko rijeke. Ali nije se zvao nikako jer je to apokrifna priča, što znači da je i ona isto tako laž. Majka je obično govorila da to znači da je Christopher lijepo ime jer je to pričao tome kako je on dobar i pomaže drugima, no ja ne želim da moje ime bude priča o tome kako je netko dobar i pomaže drugima nego da moje ime znači mene.“

Julijana Plenča | E, da mi je biti muško


E, da mi je biti muško.

U mojoj se kući oduvijek čitalo. Knjige su selile iz prostorije u prostoriju. Nosile su se kao sastavni dio dnevne odorice. Čitalo se u prekidima, čitalo se na stolovima, u krevetima, u toaletima. Čitali smo svi. Čitalo se jutrom, u podne, prije spavanja. Čitanje je bilo kao nekakav znak raspoznavanja obitelji s tri sina i jednom kćeri.

U mojoj se kući oduvijek pisalo. Pisali su se novinski članci, stručni radovi i pjesme. Odnosno, oduvijek je pisao otac. Poslije sam mu se priključila ja.

Ranim jutrom, još u praskozorje moglo ga se naći u kuhinji za stolom. Ura bi kuckala tek četiri puta, a on je već sjedio. Ispred njega papir i tinta i tko zna koje teme. Volio je pisati nalivperom. Govorio je da time poštuje tekst koji stvara. Pisao je neprekidno, ranom zorom, prije ručka, iza ručka, uvečer...

Imao je i svoj ormarić s tonama papira i zapisa, kako bi mi djeca u šali znali reći.

Pisao je o svemu, o nepravdi, o ljepoti, o učenicima, o ljubavi, smislu života, o dječjoj radoznalosti…Pisao je, neumorno i neiscrpno… Zapisivao je sve i svašta. Čudili smo se kako mu ne dosadi društvo tinte i papira . Imali smo osjećaj kako otac, kada ne radi, ili čita ili piše. Znalo se da, kada otac piše, u kući mora biti mir. Tiho smo tada hodali u malom stanu. Nas četvero tada smo se pretvarali u poluvidljive, tihe sjenke. Izuzetno smo cijenili njegov rad. Pažljivo smo ga slušali, dok nam je iščitavao dijelove svoga romana, pripovijetke ili stihove tek stvorene pjesme. Ponekad smo mu sugerirali neku promjenu, nešto bi dodali, oduzeli, osuvremenili…Sve napisano, na mašinu smo pretipkavali te smo tako svi bili dio te začarane spisateljske priče. Bili smo ponosni na njegovo pisanje. Smatrali smo to nečim uzvišenim, nečim izuzetno vrijednim. Uostalom niti jedan otac naših prijatelja nije pisao. Majka je uvijek isticala da to moramo uvažavati jer je to nešto što treba poticati.
Kao njegova mezimica i najvjernija čitateljica u kući krenula sam njegovim stopama. Vrlo rano počela sam zapisivati sve što bi me na neki način dotaklo. Već u osnovnoj školi dobila sam i par nagrada. Pisala sam i ja na različite teme. Nekad su to bile pjesme, nekad literarni uradci, pisma, stručni napisi... Nije mi to oduzimalo previše vremena. Usput, u nekim ukradenim pauzicama dana, nešto bi se " nažvrljalo", znadoh često reći. Rekoh već, onako usput bi se nešto napisalo, nešto bi se stvorilo.

Oca već dugo nema. Snuje pod tamnim čempresima. Ja postadoh žena u godinama što prijeđoše pola stoljeća. Davno su se pojavila računala i ine tehnologije vezne uz virtualne mogućnosti. Upoznala sam se s novim tehnologijama i otkrila čari interneta. Virtualni svijet otvorilo mi je vrata snova. Omogućio je objavljivanje, odmah po stvaranju, odmah po rođenju stiha ili priče. I poezija nahrupi iz mene te uz tri sina na ramenima, želja za pisanjem nađe svoj put. Kao da me nešto bocka iznutra i doslovce tjera da nešto zapišem, da pišem i pišem i onda objavim…Prvo objavljivanje na književnim grupama i vlastitom profilu, a poslije u zbirkama, zajedničkim i osobnim. Ponekad je to ozbiljnija, ponekad facebook pjesma, ponekad kakav napis, kakva zabilješka, kakva čežnja, kakav trenutak uhvaćen u zapisu riječi...Ne određujem ja temu, nego tema sama nađe svoj put.

Moglo bi se reći krasno. Odlični uvjeti, otvorenost komunikacije, mogućnost stvaranja i preispitivanja čitatelja…Ali, muškom dijelu obitelji taj dio piskaranja baš nije dobro sjeo. Tako se dešavaju neke čudne situacije. Mama za računalom, pa tko je to vidio. Mame su za kuhanje, peglanje, podržavanje, slušanje, bankomati, tješitelji tješiteljice ali nikako nekakvi stvaratelji, nekakve stvarateljice. I čim krenem sa zapisivanjem misli, počinju trebanja mojih sinova. Odjednom su gladni, pa bi baš sad htjeli one palačinke s preljevom od malina koji samo ja u kući znam tako sočno napraviti. Kao da se dogovore, započinje glazba prepuna riječi „mama“. Te mama ja bi ovo, te mama ja bi ono. Baš istog trena i baš hitno i neodgodivo.

Prvo pokušam s ignoriranjem. No zahtjevi postaju sve nestrpljiviji. Objašnjavam da pišem, da jednostavno moram nešto napisati. Smijulje se i komentiraju da pisanje nije za majke. Odmahujem rukom i ne dižem se, uvjetujem strpljivost… A misli baš tada naviru i željele bi baš sve biti zabilježene u nekoj od priča, u nekom stihu, na nekoj sličici…Poneke požele otići i na neki književni natječaj. No, uporna su ta moja djeca. Prekidam na čas, peglam srednjem sinu hlače i majicu, mlađem kuham puding i vraćam se mirno pisanju. Uto zazvoni telefon, najstariji sin bi baš sad htio razgovarati o trenutno najvažnijem pitanju, a to je bitak života. Izvlačim saznanja iz negdašnjih informacija i komuniciram… pola sata, sat… A pjesma negdje zastala, tek par stihova napisano, a tako je tekla, poput bistra potočića. Pjesma zaustavljena, misao odletjela, a ja, iako umorna, ne odustajem. Ponovo sjedam za kompjuter u dnevnom boravku . Ponovo ulazim u temu. I stih opet počinje teći. Naravno, u dnevnom boravku je galama. Televizija navijena do daske. Sve mi buči u ušima, svakih toliko netko nešto pita. Ali pjesma se ne da smesti. Odlučila je izroniti iz nutrina, odlučila je postati zapis. Sretna sam, uspjela sam i ovaj put ukrasti djelić za sebe, izraziti svoj osmijeh, svoju tugu, svoje promišljanje…

Poznajem muške likove koji lijepo odu u svoje radne sobe i stvaraju. Satima pišu i nitko ne govori da piskaraju. Nitko ih ne prekida, nitko ih ne požuruje, nitko ih ne ometa vrlo važnim kuhanjem ručka, usisavanjem i sličnim kućanskim poslovima. Jednostavno, prihvaća se da oni pišu i njih se treba uvažavati, treba im optimalne uvjete osigurati, eventualno limunadu napraviti, samo tiho u kući bivati.

A ja? Ja se utrkujem s vremenom između tri sina, vrta, kuhinje, posjete majci, mehaničara, posla, ... i kad uspijem uloviti mali dio vremenskog kolačića odmah sjedam za računalo. Misli odmah žele izjuriti, žele nešto reći, nešto poručiti. Osmijeh mi na licu, odmah vedrina u grudima, ali ne duga vijeka. Vrlo brzo započinje opet ista glazba. " Mama,meni treba…“. Ukoliko se oglušim, čujem sinove kako međusobno komentiraju dovoljno glasno, da ih čujem: „Morat ćemo je prijaviti baki da je postala ovisnica". Baka će ih naravno podržati, jer zna se, da bi slobodno pisao moraš biti muško, ma koliko god se ja trudila emancipiranom zvati. Smješkam se, ali ne marim. Imaju ruke i noge i sposobni su za štošta sami napraviti…možda zbog toga izgubim titulu najbolje mame, ali ja, kao što moram disati, moram čitati i pisati. Tako je oduvijek u mojoj kući bilo… oduvijek se čitalo, i jutrom i uvečer. Oduvijek se pisalo i praskozorjem i kroz tamnu noć. Samo što ja kradem vrijeme za pisanje, jer nisam muško. Muškarci mogu pisati, jer to je onda veoma važan posao, ali taj posao nije za mame. To je isključivo za muške članove obitelji. Za mame je kuhača i pregača…Mame trebaju biti dvadeset četiri sata na raspolaganju, trebaju biti poput hobotnica, svugdje stizati, sve razumjeti, samo ne trebaju pisati… da se moje sinove pita.

A ja ipak pišem. Pišem jer moram. Pišem koliko stignem, čitam još i manje. Često razmišljam, e da mi je biti muško, jutrom bih čitala, popodne bih pisala do duboko u noć.

ponedjeljak, 18. srpnja 2016.

Stefan Djordjevic | Tuga




Tuga - Autor fotografije: Jeffrey


Ne letim,
Tuga je sasekla krila.
Ne grlim,
ruke se plase dodira,
Ceznja satkana od secanja,
vremenom bledi.
Zivot,kao kroz maglu,
takav zivot ne vredi!