ponedjeljak, 30. studenoga 2020.

Odgođen Sajam knjiga i autora – Sa(n)jam knjige u Istri


vrijeme: 30.11.2020.
mjesto: Pula
Ovogodišnji 26. Sajam knjiga i autora - Sa(n)jam knjige u Istri odgođen je zbog odluke Nacionalnog stožera civilne zaštite o obustavljanju svih sajmova te pogoršane epidemiološka situacija u zemlji, priopćili su organizatori sajma koji se trebao održati od 5. do 13. prosinca.

Objavljena knjiga Luka Paljetka i Momčila Popadića 'Balade'



vrijeme: 30.11.2020.
mjesto: Zadar


Knjiga akademika Luka Paljetka i Momčila Popadića 'Balade i druge pjesme, a sve u slavu pokojnog, nažalost, meštra Villona' objavio je Ogranak Matice hrvatske u Zadru.

Akademik Paljetak u predgovoru ističe kako su balade i druge pjesme u knjizi 'naplavine sa žala sjećanja na nepovratne, nezaboravne, jedinstvene, slatkogorke zadarske studentske godine i dane', potreba da se ove stihove preda u poetski "zilbadone" hrvatske književnosti kao i zajednički i pojedinačni dokument tog vremena i društvenoga života u Zadru.

Osam knjiga i dvije svjetske antologije


„Spomenica Za 2019.“ Bilosnićevo 144 izdanje

Iz tiska je izišla „Spomenica 2019.“ Tomislava Marijana Bilosnića. Riječ je o svojevrsnom bibliografskom zborniku koji prati umjetnički rad ovog umjetnika tijekom prethodne godine. „Spomenica“ na 248 stranica donosi obilje poezije, kritika, vijesti, faksimila, fotografija, biografskih i bibliografskih podataka o T. M. Bilosniću.

„Spomenica 2019.“ Tomislava Marijana Bilosnića podijeljena je na poglavlja: Posvete, Knjige, Antologije, Poezija, Tekstovi o TMB-eu, Vijesti, Bibliografija 2019., Djela i Biografija.

U Posvetama objelodanjene su pjesme koje su razni autori posvetili Bilosniću zadnjih nekoliko godina, a do sad nisu bile javno objelodanjene u izdanjima ovog autora. Pjesme posvećene TMB-eu napisali su Šandor Horvat, Petar Bodulić, Roko Dobra, Flamur Luta, Vlasta Mladenović, Božica Brkan, Franko Sorić, Ferit Rama, Vera Belić Biloglav, Ante Tičić,  Mijo Bijuklić Mišo i Fatmir Luta.

Oleg Antonić | Janez Menart: Uspon – Vzpon

 


VZPON

Vrh gore snežnobel kipi v nebo.

Meglica tik pod njim je diadem.

Za mano, pod višavjem, koder grem,

vse bolj se manjša vse, kar zre oko.

Prav tam v daljavi, v zvitih jarkih rek

že vse medli od senc in od meglic;

brezšumno je in moj zategli klic,

vse bolj zgubljen, ne vrne se v odjek.

In misel, ki počije tam in tod,

vse bolj medlo spominja se oblik

in zvokov sredi daljnih lis in pik,

ki ve, da skoznje me je vedla pot.

In vse, kar je prešlo kot brez sledu,

je zame vse bolj mrtvo, brez moči:

res je še tam, a le kot del poti

in le predhodje tega, da sem tu.

Kar pa res šteje, je ta slani znoj

in kamen, ki spotaknem se nad njim,

in lilast cvet, ki vanj se zastrmim,

in pa morda ta gora pred menoj.

Ta gora, ki sem si jo vzel za cilj,

ki vrh vse bolj zastira ji oblak,

ki vzpon tja k njej mi že šibi korak

in srka kri iz prenapetih žil,

ker to kar je za mano, me uči,

da pot, ki zdaj jo hodim, že čez čas

dobila bo nem, omrtvel izraz

kot vse, kar daleč spodaj že leži;

ker vem, da vrh, četudi stopim nanj,

rodil bo srečo le za kratek hip,

saj ko se v žilah umiri utrip,

bo s koncem hoje tudi konec sanj;

saj tam nad vrhom je le še nebo,

jaz pa pod njim obstal bom ves težak -

kako naj višje stopi mi korak,

ko pade noč in zvezde se prižgo?

Vrh gore je bel kažipot očem

In jasen dan žari od vsepovsod

in sreča je, da je pred mano pot,

in to da vem, da slast je v tem, da grem.

(Janez Menart)


USPON

Kamena stvarnost cijepa nebo snom,

koprenom joj vrh meko okrunjen.

Sipar me prima, meljem balast lijen,

smanjuje se sva stalnost poda mnom.

Ondje, daljinom, rijeci blista luk;

prikrati sjena izmaglici mah.

Nečujnost hvata pregrijan mi dah;

davanje svijetu slijeva me u muk.

(Tàmān da jest bijeg val gdje miruje;

bio čovjek čist ili omamljen;

bio umrežen, bio izglobljen;

on traje samo dok se daruje.)

Misao koju paša miluje

otpušta oblik netom opažen;

zaostane zvuk za mnom razblažen;

jedino me put s njima vezuje.

I sve što mi je mijenom proteklo

skupljajući se usput izdašno,

nekoć nasušno, sad je slabašno

spram ovog svjetla kud me doteklo.

(Čak i da duša negdje stanuje,

čak i kad misli prostru nedogled,

ma i da trudan bubri plodored;

sada što nije - mrtvo samuje.)

Živo što pak jest slani je taj znoj,

odjeka grohot kad se spotaknem

i moćni zvončić kojeg dotaknem, 

pa i na ovom divu nespokoj;

divu kojem vrh tajna zastire

magleći pristup u isklesan stih;

dok srče krv iz žila napetih

da volja moja k njemu zamire.

(No gdje bih? Još je samo tijelom k dnu:

ozvučiti zid oblijećući hram,

nakapati stup isplakavši plam,

biti stalaktit - ogledalo snu.)

Kud god već da um biće pronosi,

čak i kad se sav svijetom razlijem, 

zabljesne odraz umrtvljen i nijem 

što ga tek na tren zbiljnost uznosi. 

I vrh, ako ću segnut k naumu,

zanosu dat će sasvim kratki rok,

jer kad se vrati mir u krvotok

silaz će samo htjeti k razumu.


(Cvjetanje snova gasi patina,

nestaje voćna filozofija,
ustaje opća ekologija,
ledena kada lizne istina.)

Nada mnom bit će nedohvatni svod,

nemoguć daljnji u visinu hod;

uopće, kakav steći ću tu plod?

Smrznut da snatrim zvjezdani svoj vod?

Vrletan mi vrh smjerom sidri svijest

jasan dok me dan žari odasvud.

Ushit utka srh; preda mnom je put

i znam: sva slast je tu gdje korak jest.

_________________________________________________________________________________



* Dijelovi u zagradama dopisani su prepjevu kao plohe prizme kroz koju je prelomljen sadržaj izvornika Janeza Menarta („Vzpon“).

** Janez Menart (1929. – 2004.) - slovenski pjesnik i prevoditelj (vidi primjerice natuknicu „Menart, Janez“ u Hrvatskoj enciklopediji LZMK).

*** Naslovna fotografija iz osobne arhive snimljena je u Julijskim Alpama, s Bambergove poti. Na stvarnosnom su horizontu istaknutiji (slijeva nadesno grebenom): Dolkova Špica, Škrlatica, Visoki Rokav, Veliki Oltar (zaklonjen Rokavom) i Dovški Križ. Dolina Vrata uronjena je u oblak.

Slaven Kopanja | Toliko je to davno bilo

 

Toliko je to davno bilo

Da se više niko i ne sjeća

Samo nekoliko ljudi

Ali bili su živi tog proljeća


Davno je to bilo kažu

I sada ljudi koji ih znaju

Pomisle kako su oni

Neznanci u svom kraju


Toliko je to davno bilo

Da se više niko i ne sjeća

A za tih nekoliko ljudi

Kažu da su na granici razuma


Koliki je to apsurd da samo za njih

Samo sjećanja nisu ostala

Na tom otoku bez nade

Srušenom od uspomena


Toliko je to davno bilo

Da se niko više i ne sjeća

Tog dana predveče

Došla je nesreća



Ivna Grgić | Majka Marija

 
















Htjedoh te Majko Marijo zagrliti,

no ne mogah to učiniti.

Ni ramena ti ne mogah

u zbilji pronaći.

Htjedoh ti cjelov na obraz spustiti,

no ne mogah ti milo lice dotaknuti.    

Htjedoh ti se u blage oči zagledati,

no milostiv pogled tvoj

ne mogah uhvatiti.

I dok moje želje 

još ni ne minu,

osjetih toplinu srca,

dobrote silinu,

Osjetih u duši blaženu radost

što zapjeva i vrati me u mladost.

Osjetih bezgraničnu ljubav kao prah

što nada mnom se prospe    

i shvatih:

tu pored mene si ti Gospe.

Ti premila,

srce si mi toplinom zagrlila,

dušu cjelovom raspjevala,

blaženim pogledom

kušnje i ljubavi moje obogatila,

kod Gospodina za me

blagoslov izmolila!

Marija Bistrica, 2017. g.


Igor Petrić | Kradljivci riječi

 

Čuješ li kako govore zadovoljno,

govore glasno 

čudnovate riječi

i dive se svojoj vještini,

iako ništa od izgovorenog ne razumiju.

Ne razumiju, jer ne vide

i ne čuju nikoga osim sebe.

Čuješ li kako urlaju,

urlaju bijesno poput ranjenih zvijeri,

kao da znaju sve odgovore,

a sami će ostati kad sve ovo završi.

Nitko ih se više neće sjećati.

Čuješ li kako plaču,

plaču ostavljeni na osami,

zapetljani riječima koje ukrali su drugima.

Čuješ, 

čuješ li kako 

polako nestaju u prašini,

nestaju zauvijek.

Ivana Bunjan | 2.9.2020., 22:27h

 

Danas sam vidjela jednu prekrasnu sliku

U vlaku je sjedio muškarac, blago raširenih nogu

U rukama je držao buket sazdan od ruža

Bile su blijedo roze

Vani su bili sivi oblaci

Dijelimo odredište i isti dio grada

Nosio je buket u rukama

Smiješio se, gledao u njega

Znao je da radi pravu stvar

Nekoga će probati razveseliti

Napravit ću pokus, mali performans

Kupit ću svojim muškarcima u životu po jedan cvijet

Neka bude gerber

Iznenadit ću ih u gradu, na poslu, u kafiću

Kako će reagirati, hoće li ih biti sram

Hoće li se zbuniti i reagirati na moj čin

Gdje sam obrnula uloge

Koje nitko nije napisao

Već vidim uvijanje obrva i čujem nervozan smijeh

Uživat ću u toj nadmoći

Jer bit ću nadmoćna u apsurdnoj situaciji

Samo ću im dati cvijeće

Koje trebaju staviti u vazu ili ostaviti na stolu

Ili baciti u narančastu kantu

To je gesta naklonosti

Na koju oni nisu naviknuli

Ta je slika zapravo tužna.

Kroz ključanicu | Marijana Dragičević

 

Razgovor pripremila i vodila: Jelena Hrvoj

Marijana Dragičević rođena je 1989. godine u Bjelovaru. Završila je Gimnaziju Bjelovar, a 2014. i 2016. godine magistrirala povijest i arheologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Kao student radila je na arheološkim terenskim istraživanjima u Gradskom muzeju Bjelovar.

Nakon završenog stručnog osposobljavanja i položenog stručnog ispita za kustosa, zaposlena je kao kustos u Arheološkom odjelu u bjelovarskom muzeju. 

nedjelja, 29. studenoga 2020.

Željko Bilankov | Tu je




  

I kao da se topli vali
razlijevaju preko mene
a opojni mirisi večeri morske
u moje ulaze vene. 

Čujem šumor dok tiho svjetlucaju
živahne mokre sjene
osjetih trepet usana
i mekani dodir kose njene. 

I dok čuvam lice žene što mi sretno
kasno noću na rukama spava
pitam svoje oči snene dal' su ovo
pusti snovi il' najljepša java?! 


Daniela Bobinski | Na barikadi






Ne znam.
Možda jesu godine ono što me mijenja.
Snaga se potrošila u bitkama otprije.
Ili se stare rane prave putokazima
za bitke koje su uzaludne...
(Je li ikoja uzaludna?)
Ili je što je toliki moj trud otišao u vjetar?
Riječi ni jeke nisu imale, kamoli odgovora.
Riječi su se rasule kao sol koja ostavlja prljav trag na tuđim cipelama.
Sol koja je vrijedila samo da se baci na cestu.
Koliko truda nizašto.
Kakva zabluda da čovjek doista nešto mijenja.

Tek sada razumijem zašto su mi šutjeli o tome.
Neka mladost ima radosti,
pa makar sjećanja na dane ponosa, prkosa
pa jest, i slave.
Slave među svojima,
koji poznaju istu narav.
Vidim oči staraca koje su se osmjehivale
na moj razvijeni barjak,
blagonaklono gledale moje podignute barikade,
ponekad bi i šaku podigli za uzvike mojih parola.
Parole.
Kliktaj ptice u zraku.
Šibica što zabljesne u mraku.

Izdajnički pišem ove retke.
Promjena ne postoji.
Svijet je gadan, čovjek je gladan
i njegovu glad ne može nasititi ništa.
Čovjek jede sve i svakoga.
Ne mari za očaj i suze.
Suze su precijenjene.
Suze su gluma slabih,
manipulacija jadnika.
Suze su prezrene,
kao i oči koje ih liju.
Oči koje se lede
osupnute strahotama koje vide.
Oduvijek i zauvijek je isto.

A nekada sam borila bitke
da pomaknem vrata svijeta.
Vjerovala da to činim i za druge.
Svima će nam biti bolje!
Oni oko mene su pljeskali i klimali glavama,
oni su se smijali iza leđa.
Oni su zapravo mrzili svako moje ustajanje.
Oni su osuđivali moje ustrajanje.
Ja sam jedno od one djece koje revolucija
svojim masnim prstima rastrga i pojede.
To je tako.
Revolucije uvijek jedu svoju djecu.

Ova predaja, ovo odustajanje
gorko peče moje grlo.
Mišići mi se još napinju.
Čelo se mršti u pobuni nad nepravdom.
Oči se okreću od besmislenih idiotarija.
I još uvijek ustanem.
Pa bih kriknula, pa bih viknula.
Okolo mene pustoš sivih silueta.
Njima je sve svejedno.
Njihov jedini trud je osmisliti
dovoljno podobne i prihvatljive izjave.
Forma bez ishodišta i cilja.
Ruke su im pune:
prazna slama, mokra krpa, topla voda.
I mašne.
Lijepe, svilene, šarene mašne.
U meni se još bacaka srebrna riba smisla.
Ma, neće još dugo.
Voda je već odavno presahla.
Zrak je suviše prazan da bi ga udisala.
Ne znam hoću li plakati kad ugine.
Možda ću samo odahnuti.
A možda će mi srce prepući od tuge.
A možda nekako, s vremenom, postanem kao oni.
I ne bude mi bitno.
Eto, zato su nam u mladosti o tome šutjeli.
Od srama što ni oni nisu uspjeli.
Možda ova mladost hoće?
Možda.
A možda sam samo jako umorna?...

I nakon sata stajanja u mjestu
odjednom se sjetim priče o zvijezdi.
Vidim modri, duboki ocean.
Pa se zatrčim i odbacim ribu daleko.
Bućnu, pa joj sva krljušt zadrhti od užitka.
Pa jurnu, a krljušt joj se sjaji.

Srećom pa postoji ocean...
I tako blesavo odlučim još trajati.
Odlučim još stajati.
Ima ih još za koje vrijedi ustajati.
I ustrajati.
Od bijele zastave pravim košulju.
Lijepo će se na njoj ocrtavati mrlje krvi.
Kao ruže ljubavi koje cvjetaju nad srcem.

Srećom pa postoji ocean.
Smijem se.
Još maločas sam bila spremna odustati.
Od smisla, od čovjeka.
Ah bitka je to, odvijeka, dovijeka.
Hvala ti što si me učinio ovakvom.

Evo ustajem. Ustrajem.
Ne odustajem.

Danijel Špelić | Douglas Cavanaugh: "Kroz vatre paklene"

 

Znate što je pomalo nezgodno? Kada prije nego otvorite prvu stranicu znate što će se događati u romanu. To nikada nije dobar znak. Ispalo je da sam bio djelomično u pravu što se tiče ovog naslova - Amer uistinu spasi dan - neočekivan preokret kojeg niste mogli predvidjeti, zar ne? Ali, ovdje je zanimljiva stvar na djelu. Ovo je roman koji će lokalnim stanovnicima biti uglavnom loša stvar, barem po pitanju povijesnih stvari, ali Amerikanci će uživati, barem oni koji vole čitati ovakve stvari. Negdje sam jednom davno pročitao kako će Bosna postati novi Vijetnam za Hollywood i… okej, nije se baš to dogodilo, ali ovo je scenarij po kojemu bi mogli snimati jedan od onih Delta Force filmova i nitko ne bi okom trepnuo. Strana zemlja, nešto kao mutna povijesna pozadina, junak koji ima misiju od velike (povijesne) važnosti, puno akcije, eksplozija i jurnjave. To je to. Sada, ja volim ovakve stvari, akcija, avantura, egzotično podneblje i volim to sve dok nije moje osobno podneblje jer onda počnem uočavati detalje koji nemaju nikakvog smisla kako za priču, tako i za cjelokupni dojam. I ovo nije nov roman, napisan je i objavljen 2012, ove godine je tek dobio domaću verziju, ali čak je i 2010, kada je pisan, postojao Internet preko kojega su se mogle provjeriti neke osnovne stvari. Nije da roman puno kiksa u godinama, ali dovoljno da ono što je napisano ispadne nelogično.

Željko Bajza | Bog poniznih

 



Ov svet je sena i megla

zemlja bijaše pusta i prazna, tama se prostirala nad bezdanom

i duh božji lebdil je nad vodama.

Svjetlost prozva Bog dan, a tamu prozva noć

i reče neka proklija zemlja zelenilem,

plodite se i množite napunite zemlju i sebe ju podložite.

Na svoju sliku stvori Bog človeka

kronika navek počinje od prvoga doba ovoga sveta.

“Adam i Eva najprva človeka beste stvorena”.

Nemojte se uzoholiti, jer Bog zlo od nas odnosi

zakone je dao svojima.

Bože udostoj se smilovati i ulij nam smionosti.

Bog usliša glas njihov i smilova se nad nevoljom  njihovom

Bog komu je mrska nepravda

njegova snaga nije vu mnoštvu niti moć njegova vu silnicama

nego je on Bog poniznih, pomoćnik malenih,

potporanj slabih, vutočište napuštenih

spasitelj očajnih.


subota, 28. studenoga 2020.

Jelena Hrvoj | Dan kad je potonula Venecija


Toga su dana i ptice letjele drugačije. Mahnito. Ne kao u filmovima koje smo gledali kao djeca. Izgledale su poput dronjaka nošenih vjetrom; onako besciljne i tihe. A nije im bilo vrijeme selidbe, jer selice su otišle. 

Dvije su mačke, pretile i site, ljudskom rukom nahranjene, ležale na toplome betonu. Kao da su trbusima hvatale ono malo što je ostalo od ljeta, sada babljeg. Još malo i one će potražiti utjehu pored peći i žarom posutih cjepanica. Ali sada, tu podno ovog čudnog neba, jednim lijenim okom zanemaruju svoju prirodu. Tek promatraju ptice u njihovom čudnom kovitlanju. 

Rekli su da je potonula Venecija. Da su se trupci smrskali poput pijeska, a njihove se duše vratile na Velebit odakle su otete. Govori se da nitko ne žali osim golubova. A i njima je dojadila kaljuža ispod gondola. Što ako ne lažu? Hoće li se karneval razliti ostatkom svijeta? Hoćemo li svi sada dovijeka nositi maske ulicama, čije se kaljuže prolijevaju samo za bujnih kiša? Ako je istina, uistinu istina, hoćemo li se znati služiti gondolama? 

Lovro Katana | Percy Bysshe Shelley: Mutability - Nestalnost


P.B. Shelley

 

Mutability

 

I.

We are as clouds that veil the midnight moon;

    How restlessly they speed and gleam and quiver,

Streaking the darkness radiantly! yet soon

Night closes round, and they are lost for ever:—

 

II.

Or like forgotten lyres whose dissonant strings

    Give various response to each varying blast,

To whose frail frame no second motion brings

    One mood or modulation like the last.

 

III.

We rest—a dream  has power to poison sleep;

    We rise—one wandering thought pollutes the day;

We feel, conceive or reason, laugh or weep,

Embrace fond woe, or cast our cares away:—

 

IV.

It is the same!—For, be it joy or sorrow,

    The path of its departure still is free;

Man's yesterday may ne'er be like his morrow;

    Nought may endure but Mutability.

 

 

 

Nestalnost

 

Nalik oblačju smo što zastire mjesečinu;

   Nestalno li promiče, treperavo i sjajno;

Uskoro, probijajući blistajuću tminu,

   Kako noć pristiže, izgubljeno je trajno: -

 

Il nalik starim lirama, što zvuk im neskladan

   Različite daje zanavijek trzaje, -

Lirama gdje tankog obličja glas nijedan

   Ugođaj il prijelaz nalik zadnjemu ne daje.

 

Sni imaju snagu zatrovati sneno. Snimo.

   Dižemo se.  – Misao propala iskvari dan.

Osjećamo, plačemo, smijemo se, mislimo,

   Stranom guramo brige, grlimo jecaj i san.

 

Isto je! – O sreći ili patnji zborimo

   Ponor uvijek prisutan je nezadrživosti;

O čovječjem sutra nikad jutro ne tvorimo;

   Ništa opstati neće osim nestalnosti.