petak, 31. kolovoza 2018.

Andrea Petrlik Huseinović kandidatkinja za međunarodnu nagradu ALMA 2019.


Nagrađivana ilustratorica Andrea Petrlik Huseinović hrvatski je kandidat za međunarodnu nagradu ALMA - Astrid Lindgrenu Memorial Award 2019. za ukupni doprinos na području književnosti za djecu i mlade. Nagradu je utemeljila Švedska vlada, a vodi je Swedish Arts Council u Stocholmu.

Lista svih nominiranih kandidata bit će predstavljena u listopadu na Frankfurtskom sajmu knjiga.

Za tu je nagradu Andrea Petrlik Huseinović bila nominirana i prethodne dvije godine, a također je bila i hrvatski kandidat za Hans Christian Andersen Award 2018.

Foto: Andrea Petrlik Huseinović (izvor: fb stranica autorice)


Astrid Lindgren Memorial Award – ALMA utemeljena je 2002. godine nakon smrti  znamenite spisateljice za djecu. Ovu međunarodnu nagradu utemeljila je Švedska vlada a vodi je Swedish Arts Council u Stocholmu. Nagrada se dodjeljuje svake godine jednom živućem piscu, ilustratoru ili promotoru čitanja za ukupni doprinos na području književnosti za djecu i mlade i iznosi 5 milijuna švedskih kruna. Dodjeljuje se za visoke umjetničke domete i humanističke vrijednost u duhu Astrid Lindgren a ima za cilj jačati interes za dječju knjigu u svijetu te promicati dječja prava.

Pravo nominacija imaju od strane žirija odabrane ustanove i organizacije pojedinih zemalja među kojima je i Hrvatski centar za dječju knjigu – Hrvatska sekcija IBBY-ja u Knjižnicama grada Zagreba. Hrvatski centar za dječju knjigu do sada je za nagradu ALMA kandidirao Zvonimira Baloga, Vjekoslava Voju Radoičića, Svjetlana Junakovića, Miru Gavrana, Luku Paljetka i Andreu Petrlik Huseinović. O nominaciji za nagradu ALMA odlučuje Nacionalni odbor za dječju knjigu.

Andrea Petrlik Huseinović ovih je dana boravila u Kini gdje je do 26. kolovoza sudjelovalauje na Međunarodnom Sajmu knjiga u Pekingu BIBF na kojem se predstavlja hrvatska književnost za djecu. Na sajmu je nakladnicima iz Hrvatske - Dječjoj knjizi i Kašmir prometu, kao i autorima Andrei Petrlik Huseinović i Kašmiru Huseinoviću dodijeljena nagrada BIBF - Reader’s Choice Award 2018. Osim u Kini, slikovnice Andree i Kašmira Huseinovića prevedene su u više od trideset zemalja svijeta i nekoliko su puta uvrštene u prestižni White Ravens List koji svake godine radi International Jugend Bibliothek iz Muenchena.

Andrea Petrlik Huseinović rođena je 1966. u Zagrebu. Nakon što je završila grafiku u Školi primijenjenih umjetnosti, upisuje grafiku na Akademiji likovnih umjetnosti. Diplomirala je grafiku u klasi profesora Ante Kuduza 1990. godine. Sredinom osamdesetih počinje se baviti  ilustracijom, a do danas je ilustrirala tridesetak slikovnica za američke i britanske izdavače (Ladybird, Oxford University Press, Scholastic, Chicken House, Templar publishing, Child’s Play International, Parragon, Letts, Allegra, Top That Publishing, Tyndale) i pedesetak slikovnica za domaće nakladnike, kao i brojne čestitke i postere. Osim ilustriranjem, bavi se i pisanjem. Do sada je objavila zbirku kratkih priča Fragile, knjigu-pamflet Kuća lutaka i sedam autorskih slikovnica Plavo nebo, Ciconia Ciconia, Moja obitelj, Maleni, Ljubav, Jan Vjetroviti i Kad sanjam, koje su prevedene na japanski, korejski, hebrejski, francuski, njemački, talijanski, ruski, slovenski, slovački, makedonski, rumunjski, kineski, španjolski, portugalski i perzijski jezik.




Izvor:Culturnet.hr

Igor Petrić | Grad



Vidiš li ga uopće.
Dovoljno je prostran za sve,
one velike i one male ljude
koji jedva čujno govore o prijateljstvu
uz koje žive i zajedno s ostalima
kamen po kamen grade

Nataša Nježić Bublić | Kako biti osamljen



Moj prijatelj Siniša kaže da je cijeli dan u pokretu i tek navečer zapiše jednu pjesmu. Ja uglavnom pišem po cijele dane i na mahove zapisujem dok se ne izmorim. Puno toga ostane nezapisano. Puno toga lošeg ostane zapisano. Nešto bude i dobro. Nekim svojim stihovima se i sama začudim, poželim da sam ih ja pisala, a pisala ih je nujna osamljenost. Tko je osamljen, ne treba mu samoća. On je stanju odvojenosti neovisno gdje i s kim se nalazio. Njemu nedostaje. A kad dođe sve što mu je nedostajalo, on se samo sjeća svog osjećaja, pa ga zalijeva kao rijetku i neobičnu biljku koja mora živjeti da ne bi nestali brodolomi koje je manje više uspješno preživio. Jer kakav bi bio mornar koji se jedini živ vratio sa putovanja, a ne sjeća se oluja i nevera koje je vlastitim rukama razgrnuo da bi se spasio. Uvijek se čovjek želi spasiti, mada često ni sam ne zna od čega. Treba mu prisutnost te lebdeće i neuhvatljive sigurnosti za koju se ne zna jeli krov nad glavom ili pod pod nogama ili tek jastuk od lišća. Evolucija je zanijela sigurnost kojoj težimo. Iako bi bilo dovoljno dva obroka dnevno, toplina i nešto svjetlosti za ljudsku fotosintezu. Dobro, možda i par očiju koje gledaju u tvom pravcu i dodir tuđe ruke. Ne zaboravimo komunikaciju. Kad je čovjek propričao, shvatio je da se može biti vrlo daleko od sugovornika bez obzira na fizičku blizinu, i potom otkrio osamu bez koje ne bi postojala književnost. Ili, u najmanju ruku potreba za zapisivanjem kao vrijednim sugovornikom, vlastitim ehom i putem razumijevanja. Naposljetku, sve je to dovoljno za osamljenost. Htjeti čuti vlastite misli bez šumova iz okoline. Zaći u duboku meditaciju i slušati. Usamljen može biti svatko, ali trajno mogu samo neki. Oni koji su se osudili ni ne znajući porijeklo svog grijeha. Oni koji gaje čudnovatu svezanost sa apstraktnim. Otuda potječu slike koje su kao i zapisi djeca čežnje osamljenosti. Na kraju, sve treba zapamtiti jer zaborav je gubitak, a potpuni zaborav početak novog života, kao prvo poglavlje novog romana. Ponekad poželim zaboraviti neka lica. Ali znam da će osamljenost i još gore praznina biti još snažnija, pa se otimam zaboravu i vlastitom životu. Onda sve to uredno zapišem tako da se čini da u zapisu nema ničega. A jasno vam piše: Kako biti osamljen.

Mario Mihaljević | Kako sam izgubio najboljeg prijatelja


Svatko od nas ima barem jednu takvu ili takvog s kojim je "pišao u pijesak". To su oni kojima se prašta lakše od braće ili sestara, kojima se povjeravaš više nego roditeljima, to su oni kojima ni ne primjećuješ ili zanemaruješ mane. To su oni koje braniš i kada je to gotovo nemoguće, to su oni zbog kojih ćeš se ti zadužiti da bi riješio njegov dug. Najbolji prijatelj. Nekada i najbolji drug.
I ja sam imao jednog takvog sve do nedavno.

A počelo je banalno.

Sjedili smo lijeno ispred kuće i gledali uvijek prezaposlene mrave kako nose one komadiće kruha puno teže od njih.

"Vidi đubre kako mu otima njegovo" - reče u jednom trenutku moj prijatelj ugledavši kako jedan od mrava preuzima dio tereta drugoga.

"Daj se ne zajebavaj" - rekoh.

"Ma nisi vidio da mu je oteo komad...vidi opet....i ovaj...." - nastavi on.
Iako sam još nekoliko puta sve htio svesti na šalu shvatih izbezumljeno kako on to ozbiljno misli pa ne izdržavši rekoh:

"I tebi stvarno nije jasno da tako pomažu jedni drugima?"

"Ti si stvarno naivac, pa tko je tako dobar?" - zakucao me on za stolicu.

U djeliću sekunde proletjele su mi kroz glavu situacije kada sam ne razmišljajući ni trena preuzimao u životu njegove terete i negdje u duši osjetih bol jer shvatih da on to nikada nije mogao razumjeti.

Jebote, kolike sam godine potrošio uludo.

Bez ovih mravi ne bih to nikada shvatio.

Ne, neću vam naravno reći njegovo ime.
Nije ni važno.
Barem meni ne.
Zašto bi bilo vama.
Jedino što se od onda ne viđamo gotovo nikada.
Niti čujemo telefonom.
Ali bojim se da nije shvatio.
Još se više bojim da nikada ni neće.

Biljana Kovačević | Kruh naš svagdašnji




Oh bože,
Daj nam kruh naš svagdašnji
Jer smo već siti ove pogače
Što nam serviraš
Nismo mi naviknuti na bogate gozbe
Na prepune stolove na pjane noći
Naši zubi se troše od finog žvakanja
Svakodnevice
Treba nam nešto na čemu ćemo oštriti
Naše kutnjake
Sirovo krupno zrno
Naša djeca otkidaju komade pogače
Ne bi li našla koji dinar unutra
Pa se boje zagristi
Ne, ova je pogača preslatka
I puna su je usta
Od njih ne možemo ni govoriti
A trebali bi viknuti što glasnije
Bože, daj nam  kruh  naš svagdašnji
Dosta nam je ove pogače
Što nam nudiš
A nisi nas naučio kako se jede!

četvrtak, 30. kolovoza 2018.

Kazališna sezona u Zagrebu započinje u Maloj sceni! Čudak Šumek od 6.rujna!


Kazalište Mala scena novu kazališnu sezonu u Zagrebu otvorit će u četvrtak, 6. rujna u 18 sati premijerom predstave „Čudak Šumek“ autorice Ivane Francišković Olrom.

Svako mjesto ima svoju priču, svoju legendu, a svako mjesto ima i svog čudaka. Tako i Vrlingrad ima svoju legendu. Legendu o Šumeku. Čudaku Šumeku. Navodno se Šumek nekada zvao Veljko i bio je skroz normalan tip. No, Šumeku se u jednom trenu zacrnilo i otišao je duboko u šumu. Otada je prošlo mnogo godina i o Šumeku se ništa nije znalo - osim da je čudak i legenda. Što mu se dogodilo i zašto je pobjegao daleko od grada saznajte u novoj ekološkoj i inspirativnoj predstavi nastaloj u koprodukciji Male scene i Kotar Teatra.

Predstavu o Čudaku Šumeku režirala je višestruko nagrađivana redateljica Morana Dolenc.

„Rad na predstavi bio je istinski izazov za autorski tim i izvođače. Početna želja za kombiniranjem dramskog i lutkarskog razvila se u zanimljivi spoj u kojem glumci stvaraju svoj kod igre koji se prenosi na lutke, ali i na masku koja je zapravo spoj između lutkarskog i dramskog kazališta.“

Sjajnu glumačku postavu čine Marija Kolb, Matija Kezele i Mark Šokčić, a u predstavi se po prvi put koristi nova, još neviđena tehnika u lutkarstvu – naše drvene lutke mogu mijenjati izraze lica! Za ovu inovativnost zaslužna je Luči Vidanović.

Autorski tim predstave čine i dramaturginja Anja Pletikosa, scenograf Leo Vukelić, skladatelj Vlatko Panić, oblikovatelji svjetla Domagoj Klasić i Ivan Štrok, a likovno oblikovanje potpisuje Jelena Radmanović. Producentice za Malu scenu su Tena Bosek, Mia Tomić i Jelena Vignjević, producent za Kotar Teatar Matija Kezele, a mentorica producenticama je Vitomira Lončar. Predstava je nastala uz potporu Ministarstva kulture RH i Grada Zagreba.

Svoja mjesta na prvoj reprizi predstave u subotu, 8. rujna u 17 sati rezervirajte već sada online (www.mala-scena.hr) ili telefonski na 01/4683-352.

Ovim putem Vas pozivamo da nam se Vi ili netko iz Vaše redakcije pridružite na svečanoj premijeri ili prvoj reprizi.

Molimo Vas da svoj dolazak potvrdite na jelena@mala-scena.hr ili telefonski na 01 46 83 373.


Sanijela Matković | Prostranstva odsutnosti



Potpuna odsutnost misli,
sve su me prerasle,
poispadale ko kiše.
Čime da ih sakupim,
medom ili pelinom?
Ta bolje ih od mene poznaješ
uživao si njihova podstanarstva.

Zdenka Čavić | Šerburski kišobrani


Autor: Zdenka Čavić
























Kiša  je pretvorila jesenji dan
u paradu kišobrana.
Pljuštala je sve jače
kišobrani su posvuda nicali
kao gljive poslije kiše.
Njen je bio čista radost,
nadvisio jednolične i tamne,
njen kišobran drugačije diše.

Florian Hajdu | Lutalica



Otrovnozeleni sedi oblak lutalica
na nebu akvarel vešplav boje
sa varirajućom rupicom koja se smeši
grotlira
puhće
oblakuje
ukrao je kompas iglu plavočuperkastom petogodišnjem veselolikom dečku
razvedenih istonacionalnih roditelja
koji je zanesen
ljubavlju prema Ani
buljio u cinober crvenobojno dugme na njenoj beloj cipeli
otvorenih usana
u
obliku
v
šutirajući nehajno ništa ispred sebe

U zemlji daleko od sela
odlučno prkoseći suncu koje ga ognjem žari
zracima pali
smrtonosnim strelama rafano osećanja pogadja
krenuo u sedo selo
sedoodeždno
sedoljubavlju ozračen
sedim rečima
ostatka...
U njemu
možda Ani...

Božica Jelušić | Ljetna gazela, neuroza iz kolovoza























Osjećam koliko bi silno da odeš.
Prekidaš našu drhturavu fiestu.
Ljetne leptirice iglama probadaš.
Potplati bruse nevidljivu cestu.

Koru mi ostavljaš i divlju lobodu.
Tamnicu slomljenim noktima razvalim.
Dajem ti konačno cijelu slobodu.
Ali ne puštam te bez pjesme. Žalim.

28. kolovoza 2018.
Flora Green

srijeda, 29. kolovoza 2018.

BIBF Reader's Choice Award 2018. dobili su sa svojim autorima nakladnici Dječja knjiga i Kašmir promet


vrijeme: 28.08.2018.

Prije dva dana završio je 25. BIBF (Beijing International Book Fair), u okviru kojeg je ove godine u dva najposjećenija pavoljona E1 i E 2,  po uzoru na Sajam dječje knjige u Bologni održan i 1. Sajam dječje knjige BICBF (Beijing International Children's Book Fair). Na sajmu je nakladnicima iz Hrvatske Dječjoj knjizi i Kašmir prometu, kao i autorima Andrei Petrlik Huseinović i Kašmiru Huseinoviću dodijeljena nagrada BIBF - Reader’s Choice Award 2018.

Dječja knjiga i Kašmir promet na BIBF-u izlažu samostalno drugu godinu.

Ovu godinu je njihov nastup potpomognut sredstvima Ministarstva kulture RH i HGK.

Na sajmu ih je posjetila gospođa Bisera Fabrio, predstavnica Veleposlanstva Republike Hrvatske u NR Kini.

Kašmir promet i Dječja knjiga već niz godina pored drugih zmalja izvoze hrvatsku kulturu i u Kinu.
Do sada je na kineski objavljeno već tridesetak njihovih slikovnica, a ove godine na sajmu je predstavljeno kinesko izdanje „Pinocchia“ i „Alise u zemlji čudesa“, a do kraja godine će na kineskom jeziku biti objavljene slikovnice Kašmir Huseinovića i Andree Petrlik Huseinović, „Vremeplov, „Kad sanjam“ i „Oblici“.

Autori su u paviljonu W4 dobili i svoj zid s crno bijelom ilustracijom iz slikovnice „Mačak u čizmama, ali ne onaj koji poznajete“ koji su svaki dan oslikavala djeca i roditelji, a autori su se svakodnevno družili sa svojim čitateljima.

25. BIBF (Beijing International Book Fair trajao je od 22. do 26. kolovoza 2018.


Izvor: Culturnet.hr

Ovca u kutiji 2018. / međunarodni festival slikovnice


vrijeme: 10.09.2018. - 14.09.2018.

Treći međunarodni festival slikovnice 'Ovca u kutiji' održat će se u Pazinu od 10. do 14. rujna 2018. godine, a dio festivalskog programa odvijat će se i u Trstu, Kopru, Umagu, Novigradu, Lupoglavu, Karojbi i Cerovlju.

U petodnevnom druženju namijenjenom i širokoj publici i struci, i djeci i odraslima, bit će održan velik broj književnih programa, likovnih radionica, performansa, izložbi i predstava. U popodnevnom uličnom programu, Petrica Kerempuh i Gospođa Balada predstavljat će prolaznicima slikovnice i njihove autore. Održat će se i akcija „Slikovnica u izlogu“ o kojoj će više riječi biti tijekom Festivala.

Želja udruge Knjiga u centru iz Zagreba i Gradske knjižnice Pazin koji organiziraju Festival, jest popularizirati slikovnicu i njezine autore te od Pazina napraviti svjetski centar slikovnice u koji će jednom godišnje dolaziti umjetnici i ljubitelji ovog visokovrijednog književnog žanra.
Nakon prve dvije festivalske godine u kojima je preko tri tisuće posjetitelja pratilo preko pedeset festivalskih programa, nakon gostiju iz Kine, Irana, Austrije, Litve i Njemačke, ovogodišnji Festival predstavit će pisce, ilustratore, pripovjedače i nakladnice iz Venezuele, Slovenije, Bosne i Hercegovine, Srbije i Hrvatske.

Uz programe za djecu i mlade na kojima će nastupiti Jana Bauer, Saša Krnic, Urška Bonin, Patricio Alejandro Aguero, Suzana Dedić, Ljiljana Marinković, Dejan BeogivIć, Melita Rundek, Silvija Šesto, Sanja Pribić, Vanda Čižmek, Igor Baksa, Nikolina Manojlović Vračar, Irena Zelena, Ivana Šaronja Stojak, Veseljko Stojak, Tatjana Jambrišak, Zoran Pongrašić, Snježana Berak, Igor Baksa, Marina Marušić, Paula Jurman, Višnja Levak, Nataša Dragoja, u večernjim satima autori Franjo Anžlovar, Štef Bartolić, Silvija Šesto, Darko Macan i Zoran Pongrašić predstavit će  novopokrenutu biblioteku slikovnica (samo) za odrasle Vrata u podrum.

U okviru Međunarodnog festivala slikovnice Ovca u kutiji održat će se i jednodnevni stručni seminar Od ideje do slikovnice / Od slikovnice do art terapije te dvije radionice za odraslu publiku: Kako se piše slikovnica, književnice Ane Đokić i Slikovnica kao art terapija, psihoterapeuta Ivana Baruna. Broj mjesta na radionicama je ograničen. Prijave na email: festivalovcaukutiji@gmail.com.

Treći međunarodni festival slikovnice Ovca u kutiji održava se pod pokroviteljstvom Grada Pazina, Ministarstva kulture Republike Hrvatske i Zajednice nakladnika. Partneri Festivala: Hrvatsko društvo književnika za djecu i mlade, Kazališni Epicentar,  Hrvatsko čitateljsko društvo, Društvo „Naša djeca“ Pazin, Društvo likovnih stvaratelja Pazin, Gradska knjižnica Novigrad, Gradska knjižnica Umag, Pučko otvoreno učilište u Pazinu, Knjižnica Kopar, Muzej grada Pazina, Etnografski muzej Istre – Museo Etnografico dell’ Istria, Kreativni centar, Ibis grafika, Studio Moderna, Pučko otvoreno učilište "Ante Babić" Umag.




Izvor: Culturnet.hr

U nedjelju počinje 6. Festival svjetske književnosti


vrijeme: 02.09.2018. - 08.09.2018.
mjesto: Zagreb, Split

Šesto izdanje Festivala svjetske književnosti dovodi od 2. do 8. rujna u Zagreb i Split stotinjak gostiju iz 17 zemalja, a bogat festivalski program od 60-ak događanja sastavljen od književnih predstavljanja, filmskih projekcija, okruglih stolova i izložbi otvorit će u nedjelju u zagrebačkom Kinu Europi gošća iz Poljske, slavna književnica i ovogodišnja dobitnica nagrade Man Booker International Olga Tokarczuk. 



Na tribini Razotkrivanje u razgovoru s glavnim urednikom Frakture i programskim direktorom FSK-a Seidom Serdarevićem, Tokarczuk će predstaviti najnoviju knjigu, monumentalni Bookerom nagrađeni roman "Knjige Jakubove", upravo objavljen u izdanju Frakture i prijevodu Mladena Martića. "Dolazi nam čitav niz autora iz cijelog svijeta, od Tasmanije, Meksika, Izraela, Brazila, Nigerije i Sjedinjenih Država, pa do Švedske, Bugarske i susjednih zemalja; imamo njemačke goste, francuske goste... Dakle, bit će to jedan stvarno bogat festival gdje će svatko pronaći ponešto za sebe", rekao je Serdarević najavljujući festival na konferenciji za novinare u utorak u Kulturnom centru Mesnička u Zagrebu. Svečano otvorenje pratit će glazbeni performans skupine Gorgona nova posvećen najvažnijoj umjetničkoj skupini 20. stoljeća Gorgoni i Josipu Vaništi. Serdarević je istaknuo da će 6. FSK ugostiti čak tri dobitnika nagrade Man Booker; uz Tokarczuk s festivalskom će se publikom družiti prošlogodišnji dobitnik Man Booker Internationala Izraelac David Grossman, kao i dobitnik Man Bookera, australski književnik Richard Flanagan.
 
U sklopu festivala u Hrvatskoj će po prvi puta gostovati jedan od najpopularnijih pisaca skandinavskih književnosti, Šveđanin Jonas Hassen Khemiri. Predstavit će se i najvažniji portugalski autor srednje generacije José Luís Peixoto, koji će govoriti o iskustvima u posjetima Sjevernoj Koreji gdje je bio čak pet puta. Nakon više od dvadeset godina, prvi put u Hrvatskoj službeno će nastupiti i istaknuta hrvatska filozofkinja s respektabilnom francuskom spisateljskom i akademskom karijerom Rada Iveković. Dolazi i meksički pisac, "jedan od najbeskompromisnijih autora mlađe generacije" Antonio Ortuño, pa Talijan Antonio Scurati, Francuskinja Gaelle Josse, bugarski pisac Georgi Gospodinov i Mađar Andras Forgach te još jedna zvijezda američke i nigerijske književnosti, najmlađi autor koji je ušao u finale nagrade Man Booker, Chigozie Obioma.
 
Na Festivalu niz istaknutih regionalnih imena
 
Festival će ugostiti i niz istaknutih regionalnih imena kao što je bosanski književnik Faruk Šehić; makedonsku književnost predstavit će Mitko Madžunkov i Lidija Dimkovska, a slovensku Polona Glavan. Tu su i domaće književne zvijezde Slavenka Drakulić, Ivica Đikić, Damir Karakaš, Korana Serdarević, Tea Tulić, Andrija Škare, Alojz Majetić, Julijana Matanović, Alida Bremer i mnogi drugi. Festivalski program zatvorit će u subotu 8. rujna u Zagrebu jedna od najvećih francuskih književnih zvijezda Frédéric Beigbeder, a sve će zaokružiti koncert benda Sleepyheads. Glazbeni programi odvijat će se i u zagrebačkom Kulturnom centru Mesnička a kao i svake godine, dio programa ponovno je rezerviran za filmske projekcije, koje donose retrospektivu filmova koje je Lordan Zafranović snimio u suradnji s Mirkom Kovačem, čime će FSK obilježiti i osamdesetogodišnjicu Kovačeva rođenja i petogodišnjicu smrti toga pisca.
 
Zafranović će također gostovati na festivalu, gdje će na tribini Razotkrivanje o svojoj suradnji s Kovačem, zajedničkim avanturama i nastanku remek djela svjetske kinematografije razgovarati s Brunom Kragićem. U uspješnoj suradnji s Hrvatskim centrom PEN-a, FSK ponovo dovodi i troje pjesnika, filozofa te boraca za ljudska prava iz Brazila i Portugala – riječ je o autorima Francesci Cricelli, Thiagu Ponceu de Moraesu i Barthomewu Ryanu, profesoru na sveučilištu u Lisabonu i stručnjaku za Fernanda Pessou.
 
Predsjednik Hrvatskog PEN-a Tomica Bajsić istaknuo je kako će program ugostiti "ljude koji promišljanju sadašnji svijet", jer "jezik poezije univerzalni je jezik, a poezija ulazi u neke najdublje emocionalne osobne istine, ali i one važne, suvremene istine". To su pjesnici koje malo čujemo, prema čijim pjesničkim prostorima imamo potpunu prazninu, a čijem ćemo se svijetu i kulturi kroz festivalska druženja malo približiti, poručio je.
 
Okrugli stolovi o aktualnim pitanjima
 
Osim klasičnih susreta s književnicima u "jedan na jedan" tribinama 'Razotkrivanje', te "Dvostrukom portretu" koji u dijalogu uparuje domaće autore s inozemnima, i ove godine program obuhvaća nekoliko okruglih stolova posvećenih aktualnim pitanjima, kao što su pravo na priču u okviru kulture moći; razgovarat će se o pitanjima granica slobode na tribinama, a najavljen je i razgovor o generaciji milenijalaca i njihovim (ne)mogućnostima u suvremenom svijetu, kao i okrugli stol "Riječ i svijet", u organizaciji hrvatskog PEN-a.
 
Spisateljica Korana Serdarević, članica programskog odbora, posebno se osvrnula na festivalski program književnih matineja, napomenuvši kako je riječ o iznimno popularnom programu, što dokazuje da nove generacije, suprotno uvriježenom općem mišljenju, knjiga itekako zanima - "Njih samo ne zanima ona knjiga koja im se najčešče nudi, dok ih knjige koje potiču na novi način promišljanja svijeta itekako zanimaju", rekla je.
 
Festivalski program tradicionalno već u četvrtak 30. kolovoza otvara izložba crteža i slika nastalih prema motivima književnih djela festivalskih autora u Studiju Moderne Galerije Josip Račić. Ove godine festival prati još jedna izložba, koja se otvara, u petak 31. kolovoza u Kulturno informativnom centru, koja pod nazivom "Politika i društvo apsurda" objedinjuje izbor satiričnih priloga objavljivanih u listovima 24sata i Express. Programi se u Zagrebu održavaju u Kinu Europi, Kulturnom klubu Mesnička, Studiju Moderne galerije "Josip Račić" i Kulturno informativnom centru, te u Splitu u Gradskoj knjižnici Marka Marulića i Kinoteci Zlatna vrata. (Hina)

https://fsk.hr/
https://www.facebook.com/FestivalSvjetskeKnjizevnosti/


Izvor:Culturnet.hr

Milan Zagorac | Gospodar lutaka, 15. dio


***

Stari se javio nakon svega nekoliko dana. Zvao se Bogdanović, bio je porijeklom s Brača, doda da zacijelo nisam čuo za njega, ali on za mene jest, eto, kaže stari, već je u maloj prednosti. Bio je neka vrsta šaljivdžije, očito se moglo s njime vrlo ugodno razgovarati, no nakon tog prvog telefonskog razgovora, u kojem me samo zamolio da na e-mail njegove tajnice pošaljem ponudu, a o kojoj sam razgovarao s Igorom, što sam vrlo brzo i učinio, nekoliko se tjedana nije javljao, štoviše, do početka svibnja nije bilo ni traga ni glasa od njega.
Znao sam da je moju ponudu nosio na procjenu, rekao je još u telefonskom razgovoru da će sve dodatno vidjeti i sa svojim odvjetnikom, nekim Rohatinskim, no nije me to brinulo, a niti sam bio posebno zagrijan da se odmah uhvatim posla, zacijelo još uvijek ne uviđajući sve mogućnosti koje su stajale iza ovoga projekta. Doduše, u nekoliko sam navrata pomislio da je šteta što će taj posao ovako propasti, došlo mi je da ga nazovem, znam da je cijena bila višestruko prenabijena, ali…
Nisam zvao, pouzdao sam se u vrijeme.

Sven Adam Ewin | Oproštajni sonet


Kakav to čudan pisak trublje
U mom dvorištu na zbor zove?
To na moju žicu za rublje
Jutros sletješe laste nove!

Sjede tijesno jedna do druge,
A najstarija među njima,
Mlađe ptičice, pune tuge,
Razvrstava po parovima.

Kad ih zbroji, reče na kraju:
Sada, djeco, ravno put juga!
A mjesto zbogom zavičaju,
Nadletjet ćemo još dva kruga.

Ja im mašem, a suza ide
(Pa se okrenem da ne vide).

Igor Petrić | Nevjerojatno, zar ne



Što bi rekao
kad saznao bi da
ovo ovdje nije stvarnost,
nego san
tebi nepoznatog čovjeka.

Nevjerojatno, zar ne!?

Mirna Gott | Putovanje


da na dnu svijeta pijem iz oblaka
da zaplovim zelenilom s iguanama i  D.A.
da onjušim čađave signale Sv. Helene
da krenem na put i nikad ne stignem na cilj

utorak, 28. kolovoza 2018.

Milan Zagorac | Gospodar lutaka, 14. dio


***

To je bilo prvi put nakon dvije godine da je vidim. Danijela i ja nismo dijelili samo školske godine, već i ove radne, ratne, ne znam ni sam kako bih ih imenovao, godine koje smo proveli zajedno u Gorskom kotaru, u Hladogori, mjestu u kojem se u svega nekoliko godina urotio cijeli svemir ne bi li iskusio ono čega sam se oduvijek bojao. Da, baš tako, čega sam se bojao, što su mi je predstavljalo nesavladivi košmar, ona o Hani koja gubi razum, o meni koji skupa s njom nestajem u toj točki singulariteta, u tom propadajućem prostoru. Morao sam smoći hrabrosti za sresti Danijelu; nisam je krivio izravno ni za što, ali sam je jednostavno povezivao s “nizom nesretnih događaja” od kojih mi je na samo prisjećanje, a kamo li na neku dublju autopsiju razdoblja, dolazila alergijska urtikarija na prsima, oblika srca, koja je svako malo, naročito o nervoznom i vrućem vremenu prijetila da će se pretvoriti u krvavu ranu.

Noćas je u Virovitici iznenada umro Robert Roklicer, hrvatski književnik, dramaturg i glumac


Robert Roklicer osnovnu školu završio je u rodnom gradu, a nakon toga pohađao gimnaziju u Fellbachu (Njemačka). Od 1994. studirao je na zagrebačkoj Akademiji dramske umjetnosti (odsjek Dramaturgije). Od 1995. godine do 2000. godine radi u novinarstvu. U tom periodu mnoge njegove književne, filmske i kazališne kritike te eseje prenose eminentne tiskovine diljem svijeta (primjerice - francuski list Le Monde – «Granatiranje Zagreba»).

Honorarno radi kao scenarist u Dramskom programu Hrvatske televizije i Jadran filmu. Objavljeno mu je jedanaest samostalnih knjiga: "Underground", "O čemu pričaš", "Pivo ne ostavlja mrlje od kave", "Tamo gdje si ti, nema paukova", "Bez detalja, molim", "Nebo nek' je i dalje samo nebo", "Oprosti, a i ne moraš", "Četrdeset antiljubavnih i jedna nekorektna", "Apsolutno siguran"[1] te "Kako se ubiti" i "Žene, luđaci i malo dobrih pedera" koje se ujedno prevedene i objavljene u Republici Srbiji u izdavačkim kućama "Draganić» i "BKG". S poezijom i prozom zastupljen je u više antologija, panorama i zbornika u Hrvatskoj i inozemstvu. U prepjevu Grzegorza Latuszynskog pjesme su mu objavljene i u Poljskoj (Antologija hrvatskog pjesništva XX stoljeća, pod naslovom "W skvarze slonca, w chlodzie nocy", u varšavskoj nakladničkoj kući "Agawa"). Između ostalog dobio je više priznanja i nagrada za svoj književno - stvaralački rad.

Autor je scenarija za igrano - dokumentarni serijal „Domovinski rat“ (produkcija HTV-a): Orkan, Maslenica i Vukovar te scenarist i dramaturg u brojnim hrvatskim filmovima ("Mrtve ribe"...).

Član je Društva hrvatskih književnika, Hrvatskog društva filmskih djelatnika - Ogranak glumaca i Matice hrvatske. Od 2008. godine predsjednik je i voditelj kultne zagrebačke tribine Jutro poezije. U bibioteci "Lude gljive" (nakladnik Jutro poezije) urednik je dvadesetak knjiga suvremene domaće poezije priznatih hrvatskih autora: Franje Nagulova, Ružice Orešković, Mirka Ćurića, Ivana Babića, Lidije Dujić, Zvonimira Husića...

Od 2017. godine predsjednik je i voditelj virovitičke organizacije u kulturi FRiKK (Film, Radio, Kazalište i Književnost) koja spaja afirmirane umjetnike u cilju povezivanja i jačanja umjetnosti i kulture u Hrvatskoj i inozemstvu.

Ostvario je nekoliko zapaženih uloga u kazališnim predstavama diljem Hrvatske.

Književna djela

    Underground, pjesme, UDUTU, 2000. god., drugo izdanje - 2005. godina
    Kako se ubiti, priče, AG Matoš, Samobor, 2007. godina., Draganić (Beograd) - 2007. godina
    O čemu pričaš, pjesme, RBP, 2007. godina
    Oprosti, a i ne moraš, priče, AG Matoš, Samobor, 2008. godina
    Pivo ne ostavlja mrlje od kave, pjesme, JP, 2009. godina
    Tamo gdje si ti, nema paukova, pjesme, Altagama, 2010. godina
    Bez detalja, molim, pjesme, Alfa, Zagreb, 2010. godina
    Žene, luđaci i malo dobrih pedera, roman, Matica hrvatske, 2010. godina
    Zvučni zid, priče, VBZ, 2009. godina (jedan od autora)
    Nebo nek' je i dalje samo nebo, pjesme, JP, 2011. godina
    Četrdeset antiljubavnih i jedna nekorektna, pjesme, vlastita naklada, 2011.
    Apsolutno siguran, prozne crtice, Đuretić naklada i Studio moderna, 2016.

Filmske uloge

  •     "Sigurna kuća" kao Pele
  •     "24 sata" kao Pele; segment "Sigurna kuća"
  •     "Živi i mrtvi" kao Satnik Dane Boro
  •     "Metastaze" kao Kina
  •     "Čovjek ispod stola" kao Kajba
  •     "Šuma summarum" kao Tetak
  •     "Dan mrtvih" kao Šef
  •     "Noćni brodovi" kao Poslovođa
  •     "Ljudožder vegeterijanac" kao Patolog
  •     "Broj 55" kao Četnički vojvoda
  •     "Narodni heroj Ljiljan Vidić" kao Ustaški žandar
  •     "Ti mene nosiš" kao vozač kamiona (2015.)
  •     "Mrtve ribe" kao Ivo

Televizijske uloge

  •     "Loza (TV serija) kao Miro (2011.)
  •     "Hitna 94" kao Kamatar (2008.) [2]
  •     "Dobre namjere" (2007.)
  •     "Zakon!" (2009.)
  •     "Mamutica" kao Mile Radić (2008.)
  •     "Najbolje godine (TV serija)" kao Sudac (2010.)
  •     "Počivali u miru (TV serija)" kao Debeli Đuro
  •     "Crno bijeli svijet (TV serija)"
  •     Zlatni dvori
  •     Čista ljubav

Nagrade

Za svoj književni rad dobio je sljedeće Nagrade:

  •     "Matica hrvatska – ogranak Osijek 2010." (za najbolji roman)

  •     "Brod knjižara" (za najbolju prozu) 2010.

  •     "Fran Galović" (3. nagrada na kratku priču) 2010.

  •     "Dubravko Horvatić" (3. nagrada za ciklus pjesama) 2010.

Izvor podataka: Wikipedija (prilagođeno za objavu)

Jelana Hrvoj | Promocija: Dedivinacija-Nacija psihoze



Dedivinacija-Nacija psihoze četvrti je objavljeni roman Jelene Hrvoj. Riječ je o SF trileru napisanom prije punih sedam godina. Jelena ovim romanom odlazi korak dalje od žanra psihološkog horora i trilera s kojim se predstavila kroz posljednja tri objavljena romana.

Nataša Hrupec | Himna proživljenom u poeziji


kad otvorim simonova
i dođem do: sve smrti me ubiti neće,
gotova sam od tog stiha
do tad se ljuljam,
ali sa: sve smrti me ubiti neće,
padam
i onda dalje: da si me spasila ti jedina čekanjem svojim dugim
i između pjesnika i mene više nema daljina
ratova svjetskih ni hladnih
karpatskih lanaca, ruskih šuma
ničeg nema, jer mi smo jedno
i ja sam ruski vojnik
gledam smrti u oči, a rusi znaju ginuti od šale,
umrijeti njima nije ništa,
smrt i ja smo isti
savijam pismo, stavljam u džep, neka joj ga poslije daju
da zna
da zna da nije umrlo sve
neka osjeti da sam i kad je tane krenulo prema meni
samo o njoj mislio i to ne mogu ubiti jednim metkom
jer veće je od ruskog neba
jer: ti si čekati znala kao nitko na svijetu

ili
kad pročitam: O kapetane! Moj kapetane! Strašna je plovidba svršila!
pa još do kraja prve strofe nekako se držim,
a onda:
Na palubi je moj kapetan,
U svojoj rujnoj krvi leži,
Mrtav i ledan...
i već mi se plače
u meni bubnja
i ne stajem do kraja
nemam vođu, kapetana, boga, oca
nemam
samo zbunjenost bez smisla i tugu nad cijenom
krvavoga rata čovjeka i sjene, sjevera i juga
jasnoga i nejasnoga

a
Brel,
kad Brel zapjeva: bit ću sjena tvoje sjene,
bit ću sjena tvoga psa,
ne ostavljaj me sad,
ja taj čas slavim pobjedu nad egom
nitko ga slađe nije sahranio uz počasni plotun besmislenih riječi
koje samo ti razumiješ,
znači, može se umaći vremenu,
može se i tankom linijom premostiti besmisao,
prevariti smrt
i onda kad si otok
riječima, zarezima, bjelinama
kad iza njih nešto postoji
može se i točkama
kad pustiš da pokisneš u njima
kad te gađaju, dotuku i slome
i kiše onda izviru iz zemlje
ako u njima nešto stvarno ima
otvaraju se dveri
i umiru astarothi




Sven Adam Ewin | Dodir


dodir tijelom
ono
kad dodir
i je i nije

pa ne razlikuješ
a ne usudiš se provjeravati
i moliš boga da ne prestane
jer takav je dodir plašljiv poput leptira

na njegovom mjestu kad odleti
otruni se tek dašak zlatnog praha

Tomislav Domović | Da sam ja Ja


Da sam ja Ja,
Ogoljela pjesma, ogoljelo meso, pravi čovjek
čije ime ne košta ni novčića, a čija strast suhim zlatom se plaća
Ljepota koja se ne vidi, a pogledom raspliće magle između ženskih lukobrana
Da sam novotkrivena zvijezda nazvana Bik Koji Stoji
Brat ljubavi
Sestra Amorova
Posinče izumrlih plemena
Siroče bez oca, svi ljudi očevi da mi budu
Nahoče bez majke, sve žene dojilje da mi jesu
U neusahlu krvopadu ljubavnom da me peru
Sve dok zemlja pod tobom ne natopi se mojim poljupcima
Da sam ja Ja
Božje dijete, trinaesti apostol rođen poslije svih apostola
poslije kojega i ti apostol ćeš biti
Da sam struja hladne Cetine,
širina Dunava,
vardarska sparina,
povijest Nila, mlaki pepeo nad Gangesom:
ljubavnik koji ljubi sve žene svijeta,
ali s rijetkima dijelio je vodu, samoću i privezao vlas uz vlas
Hrvat rastegnut u zemljinu os, prošlost oprana u Erosovim vodama
Vječni opušak ljeta što dogorijeva na tvojim nebeskim usnama
Zrnce prašine zauvijek uraslo u vršak bradavice,
i nakon plodnih godina sijevajuće britve u sjećanjima rasplutat će dojke
da sam ja Ja
napušten od sviju, a svima srca znajuć
u iznošenoj halji krenuo bih u svijet
govoriti o ljubavi
živjeti ljubav

6. Večer kaštelanski' glendi i batudi


Šestu Večer kaštelanski’ glendi i batudi Gradska knjižnica Kaštela i ove godine organizira u sklopu Kaštelanskog kulturnog ljeta u srijedu, 29. kolovoza s početkom u 20.30 sati u Gospojskoj štradi u Kaštel Sućurcu.

U prvom dijelu večeri bit će izveden igrokaz “Jubav u doba turizma".
Igraju: Anton Jerkunica, Antea Jurlin, Nevena Kovač, Frane Maleš, Anja Katalinić, Roko Jerkunica, Ivan Siničić, Marijeta Batina i Marin Šego.

U drugom dijelu večeri kaštelanske glende i batude iz najstariji’ vrimen’ kazivat će Ivica Žegarac – Žuti, dok će kao gosti nastupiti: Željka Blažević, Roko Kraljević i Marijan Grbavac.

U glazbeno-plesnom dijelu programa nastupit će: Lana Rubelj i KUD “Putalj”.

Scenarist 6. Večeri kaštelanski' glendi i batudi i autorica igrokaza "Jubav u doba turizma" i monodrame "Društvena mriža" (izvodi Roko Kraljević) je Renata Dobrić, dok scenografiju ove godine potpisuju Anamarija Kelava i Marijana Jerkunica, koja je ujedno i redateljica igrokaza.

Dođite i prisjetite se kako se u Kaštilima živilo u stara vrimena, uz trud i znoj, radost i tugu, smij i suze, uz glende i batude...

Radujemo se Vašem dolasku!

Snježana Akrap-Sušac | Glupača


Muuu, muuu

Gledao me očima punim ljubavi i topline. Sigurno nije mogao vjerovati da sam takva glupača, a on toliki sretnik. I drugi su isto mislili, ali su se suzdržavali od komentara. Ja sam bila mirna i zadovoljna. Konačno ću se riješiti grižnje koju nisam trebala ni imati! Da ne objašnjavam, ne morate znati  baš sve. Dovoljno je da znate da se radi o materijalnom. Većina ljudi će se više uzrujati na mogućnost da izgubite novac, nego život. Novac- koliko ljubavi i nekog strahopoštovanja! Bolest- sažaljenje, nelagoda, gotovo sram.  Smrt - kratkotrajna tuga i zaborav. Od svega me obuzima mučnina. Kako su ljudi bijedni u svom strahu da ne budu zakinuti za neka imanja, kuće,novac…Onda sudbina odluči da je kraj I sve to oko čega smo se životinjski grizli pripadne nekome tko će ponoviti istu grešku.

Biljana Kovačević | Maline

















Jutros me obradovala
Mala kupica malina
Zapuhne me miris već zaboravljen
I gledam ih tako lijepo oblikovane
Gotovo iste oblikom i veličinom
Kao malene rošave piramide
Pa se moje nepce obraduje
Rekoh sama sebi
Od njih će mi usne biti crvenije
I nećkajući se
Da li da ih samo gledam i udišem
Otvorim usta
I usta puna malina
Kiselog okusa

ponedjeljak, 27. kolovoza 2018.

Sven Adam Ewin | Devetnaest pitanja i još jedno doktoru Aloisu Alzheimeru


Kako se rastati od onoga, koji je već otputovao?
Kako prestati voljeti onoga, koji ne zna uzvratiti ljubav?
Kako prestati dozivati, kad dozvani ne čuje?
Kako šutjeti s onim, koji je već naučio govor tišine?
Kako ostaviti onoga, koji je sebe bezdušno napustio?
Kako se dodirom priviknuti na zvuk šupljeg oklopa?
Kako ne zalutati u pitomoj geografiji njegovog lica?
Kako prizvati sjećanju onoga, koji se vratio u vrijeme prije sjećanja?
Kako oplakati njegov smijeh?
Kako pronaći sebe u njemu, potpuno nenaseljenom?
Kako zatomiti osjećaje, pred njim tako ravnodušnim?
Kako pratiti onoga koji nepovratno odlazi, nepovratno se vraćajući?
Kako utješiti dijete, koje u njemu postaje sve bespomoćnije?
Kako i za trenutak ostaviti onoga, koji nema kamo otići?
Kako živjeti s onim, koji živi drugdje?
Kako podnijeti javu onoga, koji je lakši od sna?
Kako osmisliti besmislenost?
Kako izdržati neizdrživo?
Kako gledati posrtanje, a znati da je pad jedina izvjesnost?

Kako pomoći da umre onome... koji je već mrtav?
.
(Iz zbirke "Zmijski car", MH, 2015.)

Patrik Weiss | Posljednji ples





Kada zaplešemo tango
ovoga ljeta, skamenjeni od tuge -
uspomene letjet će ko' strijele;
blijeda lica i sve moje bivše,
karakterno teške, mlade žene -
još samo kao vapaj odzvanjat će srcem.

Slavica Gazibara | Pietri fon Tillen


draga Pietra
mogla bih ti o tome
kako silovanje i porod nisu isto
ali ionako sam samo ja uvijek jedini krivac
pričala je

ja sam ničija žena
i ničija ljubavnica
vlastiti zatvorenik
i svoja tamnica

Nataša Nježić Bublić | Oglas


Prodajem svoje fejsbuk pjesme.
Cijena simbolična.
Morate ih udomiti u svoje sumnje i nemire,
pa napraviti inventuru.
Potom izgnati za sva vremena.
Tako da kad vas pitaju, kakva je ona pjesnikinja,
samo klimnete očima
kao da se radi o odavno umrloj osobi.
Jer, tako naime i moji prijatelji učine
kad me godinama ne zovu,
želeći sačuvati svoje moderno uređene grobnice
netaknutim poroznostima smrtnosti.

Boris Jovanović Kastel | Šetnja sa Ilinom



Promenada uz more kao sukno, 
pucaju narovi u dvorištu krvavom silinom,
časna sestra nas pozdravi sa dobro jutro
tiho i u pričest pretvori šetnju sa Ilinom.

Baš nikoga na pučini,  samo odsjaj mača
munje,  maestral se proglasi violinom,
crnogorska princeza pokloni kolač od rogača,
iskorak iz istorije počinje šetnjom sa Ilinom.

Prekaljeni kapetan u dnevnik upisa
zaliv izbavljenja pečatiran vinom,
ribari vijećaju o svijetu iza kamenih kulisa
dok put koralne zmije crta šetnja sa Ilinom.

Sa tranzistora na oglodanoj terasi
fijuče Oliverova Dženi osvitnom milinom,
ako me ne zapamte ove luke časi
koraci biće libreto šetnje sa Ilinom.


Završna pjesma iz ciklusa Dvadesettri zalivske kapije, Ljuta,  12. VIII 2018.


Ispovijed jedne čitateljice


O romanu Vlade Rajića "Mačak s četvrtog kata"

Piše: Mirjana Mrkela 
Musa
   
Nisam živjela na četvrtom katu, nego u potkrovlju, kada sam pronašla Musu. Mijaukao je u zelenilu iza zgrade. Bio je prekrasan mačić, posve crn. Bez pitanja sam sipala mlijeko u šalicu i odnijela mu. Vratila sam se u stan, krijući šalicu za leđima. Ali moja mama je vidjela kapi mlijeka koje su se prolile oko hladnjaka. I brzo me je prisilila na priznanje. Kad je već dotle došlo, hvalila sam životinjicu što sam bolje znala. Mama je bila nepopustljiva i mačić je morao ostati u grmlju.
  
Slijedećega dana me je probudilo mijaukanje. Bilo je mnogo glasnije od onog jučerašnjeg. Činilo se da ne stiže samo do našeg potkrovlja, nego se diže sve do neba. Ležala sam u krevetu i razmišljala što učiniti. Zatim se iz kuhinje začula buka. Očito, mama se vratila iz jutarnje kupnje. Brzo sam ustala i otvorila vrata.
   
Imala sam što i vidjeti! Mama je rezala tek kupljenu jetricu, a crni mačić stajao je pokraj nje, pozorno motreći svaki pokret. U slijedećem trenutku komadić jetrice letio je zrakom. U trenutku nakon toga, onog komadića više nije bilo. Mačja ustašca presrela su ga u letu i progutala. Imala sam o svemu tome bezbroj pitanja. Mama mi je kroz smijeh pojasnila da je mačić stariji nego što mi se činilo. I kako se tada počeo hraniti sirovim mesom, nastavio je cijeli život.
   
No mama nije jedina odlučivala o njegovoj sudbini. Osim naše, u potkrovlju je živjelo još šest obitelji i sve je trebalo pitati. Srećom, svi su dopustili da ga zadržim. Postao je ljubimac cijeloga susjedstva. Mazili smo ga, Kupovali mu meso i ping-pong loptice. Tim lopticama igrao se nevjerojatno vješto. Meni, možda kao jedinome djetetu, bio je osobito privržen. Kada bih ga polegla na leđa, prelazio bi šapama po mome licu kao da me miluje. Bila je to nadaleko čuvena atrakcija.
   
Musa je dobio ime zahvaljujući jednoj susjedi, baki Radmili. Ona je stalno ponavljala "muca, muca". Ljutili smo se, jer je naš ljubimac bio mužjak. Onda je netko rekao da je najsličnije muško ime Musa pa smo ga tako i prozvali.

Mali mačak
  
I mačak iz Vladinog romana bio je malen. "Kad mali mačci plaču, onda je to bučno mijaukanje. Mijaukao sam koliko me grlo nosi, ali ništa."
   
Njegova sjećanja, znanja, iskustva, sve je također bilo maleno. "Pogledao sam oko sebe. Kutija koja se kreće imala je na sve strane prozore. Čudio sam se što se slike na njima brzo mijenjaju. Bio sam mali mačak i nisam si to mogao objasniti."
   
Na sreću, nije tako ostalo. Mačak je rastao, a i njegova znanja.

Velike razlike
   
Vladin mačak i moj Musa ipak se po mnogočemu razlikuju. Ovaj njegov se našao u obitelji s dvije kćeri. Nisu ga nazvali Musa, niti su ga zvali muca. Iako ni njemu nije bilo drago kad bi mu rekli "mala maco". Nije bio crn, nego crno-bijel sa žutim očima. Jeo je mačju hranu, a samo kradimice i ljudsku. Sirovo meso uopće nije imao na jelovniku.
  
I kao što vam je odavno jasno, o Musi sam vam pričala ja, a o Vladinom mačku priča on sam. Mačak, a ne Vlado. Zato njegova priča izgleda istinitije od moje.
   
Osim toga, Mačak s četvrtog kata pripovijeda o nekim svojim vrlo uzbudljivim doživljajima. Kako su ga pronašli, kako je dospio na četvrti kat, gdje se skrivao, što se događalo kad nije bio poslušan. Zatim tko mu je kradimice davao dio svoje hrane i najuzbudljivije od svega, je li pao s toga svoga kata.
   
Naravno da vam ja to neću prepričavati. Nabavite knjigu pa saznajte iz nje!

nedjelja, 26. kolovoza 2018.

Nada Vukašinović | O profesore, moj profesore!


Bilo je to vrijeme kad su Lijeva i Desna još bile dobre prijateljice. Nosile su dokoljenke i crne lakirane balerinke i imale često razbijena koljena. Mislile su da su za sve krive bijele dokoljenke. Neprestano su brbljale u školi i sve im je bilo smiješno. Pjevušile su refrene popularnih šlagera i prštavo se smijale dok su hodale na prstima u maminim cipelama s visokim potpeticama.

Ipak, bilo je loših i opasnih likova, kojih su se bojale. "Dida", koji zapravo nikome nije bio djed, a nogostup mu je bio tijesan i snažno bi odgurnuo svakoga tko mu je bio na putu. Vrludao je s lijeva na desno, istovremeno pjevao i galamio, smijao se i plakao..

Ili pak bučna, šarena skupina ljudi, koji su čudno govorili i povlačili mršavog medvjeda na kratkoj uzici. Vikali su na njega i udarali malo po bubnju, malo po njegovim leđima, kao bi on što duže stajao na dvije noge i plesao ispod balkona stambene zgrade. S balkona je padala kiša svjetlucavih kovanica, a bosonoga bi djeca trčkarala i skupljala sitniš u crni šešir okićen crvenom ružom.

- Ako ne budeš slušala... odvesti će te na kolima - podizali su prijeteći kažiprst odrasli.

Igor Petrić | Analiza izmišljenog mišljenja




Zamisli prostoriju nepravilna oblika
bez prozora i ventilacijskog otvora,
u njoj pećnicu za kremiranje
neispunjenih želja nepoznatog čovjeka
čije truplo danima pluta površinom uzburkanog jezera.

Jelena Hrvoj | Poštarska služba


   Mislil sam si ja cijeli tjedan i mislil, Lojzek, kak pisati ovoga romana? Možda da napišem autobiografiju? Niš od toga. Nisam baš nekak zanimljivoga života imal i to bi brzo bilo gotovo. Pa si mislim, da pišem o ljubavi? Niš ni od toga. Cure bježiju od mene ko' komarci od Autana. Cijeli Božji tjedan si ja tak postavljam pitanja i na kraju sam se zmislil. Budem pisal bajku. A kak i svaka prava bajka moram početi ovak:

Poglavlje prve

Bilo jednom jedno malo mjesto po imenu Zaritek. Smješteno između lijepih brega i Kobilice gornje i Kobilice doljnje. Nije to bilo veliko mjesto,al svi koji su tam živjeli imali su velika srca, riti i trbuhe. Ja, Lojzek, dobil sam poštarsku službi i sad znam sve kaj se u Zaritku znati može. A vjerujte mi, dragi ljudi, svega se tu događa.

subota, 25. kolovoza 2018.

Patrik Weiss | uzvisine i nizine


zbilja mi se sviđa klasna nejednakost
jer to je jedini način na koji možeš postojati
bogata u srcu, bujnih kosa i beskrajnih grudi
hrabru, plemenitu, s uljudnošću koja ne poznaje granica
takvu te volim, takvu te žudim
i neka je ljeto pa makar ga proveo radeći
slike koje ćeš mi poslati s mora
okrijepit će sve popucale komadiće moje izmorene duše
i ja bit ću sretan
tako sretan što te imam
i što nismo jednaki
jer oni s kojima dijelim sudbinu
Gospode prosti riječi
- O Bože gadnih li ljudi –


Dejan Ivanović | Geto


U getu postoji suština slobode, bunta i otpora.
U getu, stasavaju mladići odeveni u crno,
šetajući sa dred - loknama u nepromočivim žutim čizmama; 
Geto je duh, urbana legenda koja nam pripada,
sa obeležjima jasne distanciranosti od pokvarenog sistema.
izraženim socijalnim razlikama, stavovima, zahtevima 
i subkulturom koji se ne moraju dopadati drugima!
Požuri, pevajući o slobodi, pevaj kakva je,
svuda i nigde, čas lepa, čas drska i gorka, svirepa ...

Za neprilagođene je pravda, daleka i slepa.
Dok se istina čini se ne nazire, sve je dalje,
našim životom, kažu, gospodare ti likovi obrijanih kockastih glava;
I sve bi naizgled uobičajeno teklo da nisu progovorili reči
iz kojih zrači duh prošlosti uz prikriveno zadovoljstvo, 
kroz sadističko uživanje zbog patnji žrtve koja se muči.
Začas eskalira bes, geto je zbog nepravde u plamenu...
Život u prokletom sistemu liči u Varšavi ili Severnom Jemenu;
Ali u getu, smisao otpora ne jenjava!

Proglašenje dobitnika nagrada natječaja 'Učka mi se 3'


vrijeme: 02.09.2018.
mjesto: Odmorište Ponikve, PP Učka

U nedjelju, 2. rujna 2018. u sklopu Učkarskog sajma, Udruga za promicanje kulturnog stvaralaštva Tinta 910, održat će program 'Učka mi se 3', na kojem će biti proglašeni dobitnici nagrada Međunarodnog književnog, likovnog i fotografskog natječaja na temu Učka. 

Uz zvukove sopila, program započinje u 13 sati na odmorištu Ponikve (300-tinjak metara od centralne bine na prijevoju Poklon, iza pansiona Učka), prezentacijom najboljih radova; čitanjem nagrađenih pjesama te izložbom fotografija.





Izvor:Culturnet.hr



Rezidencijalni programi za umjetnike 2019. u Austriji


prijava: 30.09.2018.
mjesto: Austrija - Beč, Salzburg
organizator: Bundeskanzleramt Österreich; KulturKontakt Austria
url: http://www.artists-in-residence-austria.at/

Bundeskanzleramt Österreich i KulturKontakt Austria objavljuju poziv za prijavu na rezidencijalne programe u 2019. Programi se održavaju u Beču i Salzburgu, a namijenjeni su vizualnim umjetnicima, književnicima, književnim prevoditeljima, skladateljima i edukatorima u kulturi.

Tijekom trajanja programa sudionici će se upoznati s austrijskom kulturom i umjetničkom scenom te ostvariti kontakte s austrijskim umjetnicima. Očekuje se da tijekom trajanja rezidencije dovrše rad na projektu, no u slučaju edukacije u kulturi naglasak je stavljen na poticanje razmjene i umrežavanja umjetnika.

Tekst poziva dostupan je na engleskom i njemačkom jeziku.

Prijave se šalju putem online platforme do 30. rujna 2018.

Izvor:Culturnet.hr.

Dnevnik (ne)obične djevojke 2.


Otkrivanje istine

Piše: Božana Ćosić


Sjećate se da sam razgovarala s mamom, da mi razgovor nije baš pomogao i da je prekinut vjerojatno u trenutku kada sam mogla saznati nešto više. Mama je morala do restorana. Jednom je radniku pozlilo. Na sreću, doro je završilo. Iako se moji trude da u kuhinji bude što ugodnije, iako su zato postavili klimu, ipak je prevruće i kada si satima pored štednjaka ne pomaže mnogo. Drago mi je da je sve dobro završilo.

petak, 24. kolovoza 2018.

Milan Zagorac | Gospodar lutaka, 13. dio

II. Prema kraju svijeta
Ivan

1.

Nije postojao ni jedan valjani razlog da dođem na tu dvadesetu godišnjicu mature.
Na svetog Medarda, 8. lipnja sam saznao da se Tomislav toga dana oko jedan popodne objesio. Javila je to Danijela, najprije telefonski da bi me pola sata kasnije preko poruke pitala, zacijelo kada je već usput, još jednom, ne znam ni sam koji, valjda deseti put za redom, dolazim li na godišnjicu mature, dvadesetu, ne bilo koju, nego dvadesetu, 13. lipnja, dakle, pet dana kasnije. Kao da se ne radi o tome da se Tomislav objesio, kao da je to, eto, jedna posve obična stvar, kao ubio se, znaš, ovo za dvadesetu godišnjicu će biti kao neka komemoracija. U hotelu Turist u Varaždinu.
Kad malo bolje razmislim, nije postojao ni jedan valjani razlog da nastavim živjeti. Ne radi Tomislava, ali on mi je dao za razmišljanje. Znao sam da će se ubiti, bilo je samo pitanje dana, bilo je samo pitanje trenutka kada će smoći hrabrosti i uspjeti u naumu, bilo je to vidljivo iz njegove i moje korespondencije koju smo vodili samo i isključivo putem SMS-a i inboxa na Facebooku, ali nisam uspio osjetiti kada će doći taj trenutak. Najprije nije uspio prošle zime, kada se, pametnjaković, nagutao cijele kutijice apaurina od 2 miligrama, znači ukupno 60 miligrama, kao da nije znao, mogao vidjeti, negdje pročitati da je letalna doza toliko velika da bi mjesecima morao skupljati te tablete ne bi li uspio u naumu i to pod uvjetom da sve ne ispovraća i ne završi na ispumpavanju želuca i usputnom psihijatrijskom promatranju zbog "suicidalnih primisli i pokušaja". Zaspao je na malo duže, njegov je brat iz Australije tih dana bio ovdje i slučajno je kucao na vrata Tomislavova stana koji su mu kupili roditelji prije nego što su i oni umrli, dakle, niz slučajnosti se nastavlja time da je brat slučajno navratio i shvatio da je ovaj zaspao, a da je pored njega kutijica apaurina. Eh, Tomislave, pa to ne ubija! Kao da nije znao, ili je možda znao pa je to namjerno napravio da bi podsjetio na sebe, da bi nekoga podsjetio na to da je živ, barem brata, da bi nekoga podsjetio da je tu, jer Tomislav, zvan Tomi, je bio čudak, bio je sam, bio je usamljenik, ali ne po svojem izboru, već po nizu okolnosti koje su do toga dovele, po nizu nesretnih slučajnosti koje su Tomislava pretvorile u monaha, isposnika, samotnika, a on to nije bio niti je ikada to smjerao biti.
Za taj me prvi slučaj Danijela nije obavijestila, valjda tada nije smatrala prirodnim da me prvoga o tome obavijesti, ali je zato to učinila ovaj put, na svetoga Medarda, i posve prirodno mi kaže da je Tomislav nađen kako visi na stablu smokve, a u Varaždinu nema puno smokava, dakle, kako se objesio na vlastitom imanju malo izvan grada koje mu je ostavio otac i koje je bilo prepuno jabuka, krušaka, šljiva, bagrema, računajući kako će jednoga dana grad trebati baš tu zemlju i baš za ta stabla isplatiti poveće svote odštete, no to se nije dogodilo ni do današnjeg dana; i, da, tu je bila i ta jedna jedina smokva koja je predivno rodila, možda jedina u Varaždinu, krasna, bogata, rodna, kakve nema od Balatona do Mediterana, u blagoj zavjetrini koju su stvarale hale trgovačkih centara.
Tomislavove su poruke mjesecima izgledale kao vapaji utopljenika, znao sam da je stvar pošla ukrivo, ali slao je poruke drugome utopljeniku, meni, pa je valjda smatrao da se dvojica utopljenika moraju držati zajedno, da moraju nekako jedan drugome držati stranu i biti potpora iako jedan drugoga samo još više potapaju. Poruke su stizale u inbox, a svaka me njegova poruka samo dodatno gušila.
“Samo vjera, prijatelju, samo vjera, amice”, ubacivao je ove latinske fraze koje je pamtio kao magarac još iz škole, "samo vjera mene drži na ovome svijetu! Samo naš nebeski kralj o nama misli!" i nastavljao bi u nizovima sličnih poruka: "Bog, naše unutrašnje svjetlo, on nas jedine vodi kroz ovo pakleno vrijeme, samo on nam pruža nadu i utjehu, ja sam u posvemašnjoj askezi! Ovaj pad u materijalno me ubija, ja ovo ne podnosim!"
Ja sam na sve to uglavnom šutio ili odgovarao na način koji nije vrijedan spomena tipa “da, da, prijatelju”, ili slične gluposti.
Međutim on je nastavljao.
"Kao da sam prolazim kroz neku katarzu cijelo vrijeme. Ali, neka, slika mi je kompletnija. I da, sami podaci, same riječi, čini, ništa nema nikakvu težinu jer se sve oslanja na svjetlost, na neko unutrašnje vođenje, Boga, koji prebiva u nama. Ona daje baš sve odgovore, sve smislove, sve punine. Da, ostat će rane, one su kao zarasline koje traže da se čovjek povremeno okrijepi i odmori i krene budan dalje. Primiti tu spoznaju u sebi je ljekovito, ali je i obaveza, moj prijatelju. Kao da je to 'ono nešto' što tjera dalje, što zahtijeva da se svjetlo prenese bezuvjetno na drugoga koji je spreman na taj korak. Za to ne postoji nikakva nadnica, nema obećanja raja. Ipak je informacija ona posljednja stvar koju možemo spoznati, ona je temelj je sposobnost da se spasi korumpirani svijet, izvuče iz spirale materije putem koje se čovjek navodno želi spasiti..."
Priznajem, u njegovim je mislima bilo nešto genijalno. Ludo, ali genijalno, nešto neuklopivo, a tako opipljivo i autentično. Možda jednostavno nisam znao što bih s time trebao činiti. A priznajem, nekada mi se nije ni dalo. Umaralo me. Stoga je s moje strane uglavnom dolazila šutnja ili tek neki glupi odgovori.
"Čovjek misli samo o tome da se spasi od danas do sutra. I tako svaki od nas čini i ima pravo to činiti. Ipak, u sebi znamo da je to besmisleno i bespredmetno. Da su naši čini u materijalnom svijetu i te kako nešto što ostavlja informaciju. Materija je nespasiva, čovjek je kao materija prolazan i kvarna roba, a kao duh je svet. Čovjek mora naučiti upotrijebiti svoje tijelo, ne bi li se spasio, ne bi li postao ono iz čega je došao, a to je ta univerzalna matica svijesti, to je sam duh sveti. Ona se manifestira u bezbrojnim varijacijama svega oko nas, u našim mislima, u našim tijelima, u našim čežnjama, patnjama, strahovima, ljubavima, ali sve je to iskustvo ne nas, nego baš te univerzalne matice svijesti."
Opet šutnja. No on je bio uporan i dosljedan. Posebno ga je zaokupljalo to iskustvo "biti čovjekom" što je za njega značilo "vraćati se k sebi, spoznati se”.
Njegova se bujica riječi nastavljala iz dana u dan, iz tjedna u tjedan, mjesecima.
“Amice, ne posustaj ni u čemu, uzdaj se i čekaj, stvari će se početi mijenjati. Svakome je od nas dano nešto, što točno, to ne znamo ni što je ni kako stvarno treba funkcionirati. Ni sam ne znam što je meni dano. Pišem ti i govorim, radim, ali ne znam što je smisao, osim što znam da je to neki viši red, od Boga”, pisao je pisao poruke te nastavljao: “Ovo izlazi iz mene kao neka glosolalija, dolazi iz mene. Ovako ne mogu govoriti pred ljudima. Pred ljudima koji čuju, a ne čuju, gledaju, a ne vide. Ovako govorim samo sam sa sobom i s tobom. Možda bi to trebalo objaviti kao jedan tekst, bez imena i prezimena, kao blog, kao vijest, kao nešto što se čita samo onima kojima se hoće čitati… U svemu tome je jedna stvar o kojoj sam naučio najvažnije: ne posustaj nikada, čak i kad je najteže.”
Moram priznati da je u tom “neposustajanju” bio zaista dosljedan. Kao što je moja šutnja, posebno u zadnje vrijeme, bila još dosljednija.
“Ipak, ne posustati ne znači ne povući se kad si ranjiv, ne skloniti se u sjenu kada tuče sunce, ne skloniti se od kiše kada pada, ne skloniti se od studeni. Ne posustati znači biti kao trava na vjetru, savitljiv, podložan višem planu, ali dosljedan i čovječan, s mjerom, s ljudskom mjerom, sa svim dimenzijama svojega duha.”
I tako dalje i tako dalje, Tomislavove poruke nisu prestajale, one su stizale u gigabajtima, bio sam svjestan te njegove krize, potrebe, stanja u kojem se našao i da, istina, svjesno sam mu lagao da dolazim, da ću doći, da ćemo provesti neko vrijeme zajedno, da ćemo razgovarati o ovim stvarima i da ćemo nekako jedan drugome pomoći, koliko god sam bio svjestan da se to neće dogoditi jer ja sam uvijek u nekom drugom, važnijem poslu, ja sam uvijek zabavljen nečim drugim, ja sam uvijek na nečijem tuđem raspolaganju, ja sam uvijek drugdje samo ne ovdje gdje trebam biti kako bih pomogao prijatelju. Kada sam mu bio preporučio jednog dobrog psihijatra, mojeg prijatelja, dobrog čovjeka, osobu koja može pomoći čak i takvima kao što je Tomislav, a njemu je trebalo pomoći, barem sam ja tako mislio, našao se jako uvrijeđen pa mi se nije mjesecima javljao.
Što mi je predstavljalo, iskreno priznajem, olakšanje. Osjećao sam se bolje sa samim sobom, nakon svega, osjećao sam se kao da nisam pod još jednim dodatnim pritiskom, jednostavno, odgovaralo mi je da se ne javlja. Uostalom, ja nisam razriješio ni svoje dvojbe, sve je u meni još kuhalo, ništa, ali baš ništa nakon svega kaosa nije bilo posloženo kako treba. Iskreno, nisam znao kamo bih se uopće okrenuo.
Danijela nije voljela Tomislava, naime, poznavali smo se gotovo dvadeset godine, pa je imala i nekog temelja za stav prema njemu: smatrala ga je egoistom, intelektualnim snobom, licemjerom i prikrivenim homoseksualcem, što joj je najmanje smetalo, no što je još bizarnije, mene je smatrala objektom njegove žudnje, a koji mu, mea culpa, ne odgovaram na njegove vapaje. Danijela je, dakle, bila sklona nevjerojatnom pojednostavljivanju stvari kao da se sve ticalo samo onih dječjih emocija, samo leptirića u trbuhu, kao da se sve ticalo te pubertetske zaljubljenosti i zgroženosti nad svijetom. Bit odnosa između mene i njega nije shvaćala. On je bio pomalo neobičan, ali duboko prijateljski, ipak bez emocionalne angažiranosti kakav je primjerice bio moj odnos s Hanom, kakvo je bilo moje udovištvo sada dvije godine kasnije nakon što je Hana nestala, iščezla tragom “mojih” nestalih i umrlih, bio je taj odnos nešto posve drugačije od toga što je Danijela mogla dokučiti jer jednostavno nije mogla razumjeti. Između Tomislava i mene postojala je ta neobična, pomalo aristokratska veza, neka vrsta “duhovne plemenštine” koju smo si možda pubertetski sami pripisali, a možda smo je dobili u amanet od svojih predaka, nije ni važno, jedna, moglo bi se reći, malograđanska odvojenost od ostatka svijeta koji je bio svijet prizemnosti, dok je naš svijet bio svijet nekih, uvjetno rečeno, “vrlina” koje su nadilazile svakodnevno, koje su bile “iznad” pokazivanja slika s dječjih rođendana vlastite djece na dvadesetim godišnjicama mature, slika automobila i stanova uređenih po modi iz najsuper emisija i fensi magazina, odnosno koje se nisu ticale pokazivanja materijalnih dosega niti prohtjeva svijeta, već nečega što ni sami nismo mogli definirati, no odnosilo se to svakako na svijet koji je bio suprotstavljen ovome, na svijet u kojem su naše, recimo, “stare duše” bile doma, a ovdje su se osjećale kao u blatu, na svijet koji je podrazumijevao osamljenost i otuđenost, ali i introvertiranost kakva se rijetko viđa, neku vrstu zaronjenosti u vlastite ideje koje smo apsolutno pretpostavljali “prostakluku” svijeta, svega oko nas, naše zemlje, naših rođaka, naših prijatelja, svih koji su nas okruživali, a koji su, u svom tom prizemnom nalazili, nazovimo to tako, ispunjenje, sreću i posvemašnje zadovoljstvo.
Bilo je tu još sličnosti: od kada je Hana nestala, ja sam živio posve osamljeno, u svom riječkom stančiću, u stambenom neboderu, istovremeno posve okružen ljudima koje ne poznajem niti ih želim upoznati, na novcu koji sam zadržao nakon prodaje kuće i svih otplaćenih kredita, pišući neobjavljive tekstove koje sam trpao mahom na virtualnu memoriju i tek ponešto objavljivao na nekim slabo čitanim blogovima; podjednako je tako i Tomislav živio u svojem varaždinskom stančiću, također okružen ljudima koje nije želio poznavati i također posve sam, ali s tom razlikom da je svoje verbalne izljeve slao meni u obliku poruka, neprekidno, svaki dan, vikendom, praznicima, bez iznimke.
Uz ovo, postojala je jedna razlika, naime Tomislav je smatrao da je moj položaj poza, a da je njegov autentičan i to je svakom prilikom isticao, a možda je to bila neka kivnja na ono što sam ga ja skoro namjerno zanemarivao i zaista izbjegavao.
Još od škole ništa na nama nije podsjećalo na naše vršnjake, od odijevanja koje je bilo nemarno, do onih ručnih satova, cipela, ništa, baš ništa, izgledali smo i on i ja kao neka braća isposnici koji slijede svojega učitelja, a ni ne znaju tko je on. Naši su školski prijatelji, a koji će se pet dana kasnije okupiti na dvadesetoj obljetnici mature govoriti o tome dokle su dogurali, što su uspjeli, gdje su bili, kolika su im i kakva su djeca, pokazivati će slike svoji nelijepih supruga i zavidjeti onima koji imaju lijepe supruge, dok će žene, naše već punašne, okruglaste, debeloguze kolegice na iphoneima pokazivati slike svoje djece, njihova natjecanja u pjevanju, taekwandou, krav magi, čemu već, a Tomislav će već biti zapakiran u svojoj urni i pospremljen u staru grobnicu na varaždinskom groblju, u svoju zaista  plemićku grobnicu (naime, pradjedu mu je pisalo pl. kraj prezimena uz mali grb na steli), dok će mu kolege svečano stati u minutu šutnje, malo tko će se prekrižiti, uglavnom nitko, i to će biti to, život ide dalje, Tomislave, jebi ga, otpao si prije vremena, ovo je kao "čovječe, ne ljuti se".
Zaista nije postojao ni jedan razlog da dođem na tu godišnjicu mature.
Tek sam kasnije vidio da mi je dan-dva prije nego sam dobio obavijest o njegovoj smrti poslao poruku na koju uopće nisam reagirao. Iskreno govoreći, ignorirao sam je.
“Poput ovaca svi smo lutali, i svaki svojim putem je hodio. A Jahve je svalio na nj bezakonje nas sviju. Zlostavljahu ga, a on puštaše, i nije otvorio usta svojih. Ko jagnje na klanje odvedoše ga; ko ovca, nijema pred onima što je strižu, nije otvorio usta svojih.”
Ne sjećam se jesam li je uopće bio registrirao onaj dan kad je poslana. Sada mi se činila kao dodatni dio te neke njegove mozgalice koja se sastojala od vješanja o smokvu i poruke biblijskog karaktera, a ja jednostavno nisam imao vremena za zagonetke. Bio sam u stanju koje je blago rečeno predpsihotično.
Tog sam ponedjeljka, 8. lipnja, navečer u petnaest do jedanaest sjeo u svoj mali, spartanski hyundai i krenuo put  Varaždina, cestom koju sam poznavao i vezanih očiju, Danijela je rekla da dođem brzo, da uopće ne zna tko će ga pokopati, da netko mora potpisati papire da se preuzima njegovo tijelo, da ona ne može sama u mrtvačnicu i sve tako nešto, nepovezano, sve nešto uznemireno, usput pomiješano s očekivanjem dana godišnjice mature za koji dan, kao da će ovaj događaj, ova nepotrebna gnjavaža, ovaj nepotreban čin koji je Tomislav tako nepromišljeno učinio baš sada utjecati na raspoloženje, štoviše, na opće raspoloženje što je trebalo pokazati sukus svojih dvadeset godina po postizanju zrelosti, jelte, koji je trebao biti veseo, a ne obilježen ovakvim jednim mrtvačkim, odvratnim događajem.

Festival čakavske besedi Čafest 2018.


vrijeme: 28.08.2018.
mjesto: Crikvenica

U utorak, 28. kolovoza, članovi Katedre čakavskoga sabora 'Kotor' Crikvenica u 20 sati na Trgu Stjepana Radića u Crikvenici priređuju 4. po redu Festival čakavske besedi Čafest.

Festival je usmjeren k očuvanju i unaprjeđenju čakavštine, a i ove godine će godine nastupiti: Mladen Barac, Neven Barac, Slavica Car Frišova, Gracian Čop, Mirjana Klement, KUD „Bribir“ Bribir, KUD „Vatroslav Lisinski“ Crikvenica, Damir Maras, Silvija Mužević, zbor KUD-a „Jelena“, ženska klapa „Sveta Jelena“ Dramalj i Žvan Sušačan (Ivan Gračanin).

Izvor:Culturnet.hr

Igor Petrić | Akceleracija misli



Elementi prosudbe
dovoljni za osudu,
odvajanje od svijeta kojeg poznajemo.
Tako jednostavni,
a samo su riječi
koje njima ne znače ništa.
I sve gotovo je.

Pjesnički festival 'Odvalimo se poezijom' u Bolu na Braču


vrijeme: 31.08.2018. - 02.09.2018.
mjesto: Brač; Bol

Drugu godinu zaredom pjesnički festival 'Odvalimo se poezijom' održava se u Bolu na Braču, od 31. kolovoza do 2. rujna 2018. Događanje je dio kulturne manifestacije 29. Bolsko lito, a sav program odvija se uz organizaciju i podršku Centra za kulturu Općine Bol.