Kolumne

ponedjeljak, 20. kolovoza 2018.

Igor Petrić | Čovjek bez lica (oči)


Oči velike,
širom otvorene,
tužne i same,
ne vide jasno jer su previsoko.

Patrik Weiss | Prešućeno


















rekao sam dobar dan
nekako smiješeći se njenom licu
i da me tisuću puta pitate
zašto sam učinio tako lakomislenu gestu
ja vam svih tisuću i jedan put ne bih znao odgovoriti

zamolio sam kavu
s malo mlijeka boje njene nevinosti
dobio tursku
ali nisam srdio
već opet samo nježno osmjehnuo

biram šećer

Milan Zagorac | Gospodar lutaka, 12. dio


Foto: Tamara Modrić
7.

Moja su druženja s Hanom poslije ovoga ipak postala rjeđa. Nije me napuštao osjećaj nelagode vezan uz misli vezane uz Ivana i “onaj događaj”, ne znam kako bih ga nazvala, uz ono što se dogodilo u Torontu, no to je bila prirodna posljedica svega, naime, ja sam shvatila da sam zapravo premorena svime, tu sam već ulazila u četvrtu godinu boravka, zaista mi se činilo da sam pomalo zaglavila, da sam zapustila i Lanu, i majku, svoje prijatelje u Zagrebu (njih malo), Varaždinu (njih dosta) i mojem podravskom selu odakle sam potjecala (tamo me ništa nije vuklo osim nostalgije). No kao posljedicu svega toga, osjećala sam da dolazi konačno vrijeme da se pomalo vratim nazad, u Zagreb (uvjetno, ne znam što me je mučilo u vezi s tim gradom?) ili, još bolje, Varaždin (manje uvjetno, koji mi se ipak činio kao dugoročno solidno rješenje, kao mjesto gdje bih se ipak nakon svega, nakon ovih godina na putu trebala vratiti).

Tomislav Domović | Vrhovi



















usnih da sam žedan
mora da si mojim usnama šetala
isušila zdenac, slomila čekrk,
moje srce što iz dubine te diže
mora da vjeruješ u uskrsnuća
makar u mojem snu, u izlegnutim zvijezdama
prišivenim uz tvoje crvene uši i vrhove svijeta,
vrhove dojki u kojima nikada sunce ne zalazi

Što je pisac htio reći


NEMREM...

Piše: Vlatka Planina

Dragi svi,

dok ovo pišem pažnja mi leti na juniora koji mlati po mojoj gitari, juniora koji sluša jutjub dječje pjesmice na 80+ decibela, juniora koji se penje na kutiju kako bi mogao gledati kroz prozor, juniora koji pokušava rastaviti tatin kompjuter...

Ne, nemam četvero djece. Imam jedno. Prekrasno i Posebno. Koje ljeti ne ide u vrtić i s kojim ta dva mjeseca provodim između 22 i 24 sata dnevno. Osim toga, preuređujemo stan. Svoj divni, majušni stan. S budžetom od ispod tisuću kuna. A to znači puno kreativnosti, puno sam svoj majstor uradaka i puno, puno nereda. U kuhinji nam se trenutno između ostalog nalaze i dva monitora, biciklić i triciklić, bočna stranica starog kiderbeta, ubodna pila, bušilica, roba koja se suši i ladičar koji nam je viška. I to je nakon što smo jučer većinu toga pospremili.

Uz to, a hoće to često, kaos izvana prati kaos iznutra. Ovo sam ljeto napokon pronašla zid.

Svi mi imamo svoj zid. Chris Brecheen napisao je odličan post o njemu na svom blogu (guglajte Chrisa Brecheena, pogotovo vi koji pišete). To je onaj zid u koji se zabijemo punom brzinom nakon što mjesecima ignoriramo znakove upozorenja: dosta je, uspori, predahni, pod stresom si, napravi pauzu. Čitala sam dosta o tom zidu no nikad dosad nisam doživjela susret s njim. Jer, helou, to sam ja, übermensch i überproduktivni pisac koji je u tri godine izdao pet romana i dvije knjige poezije, uz uredno hendlanje ostatka života. Meni se zid ne događa. Ali dogodile su se one famozne Isusove godine i potreba za dubokom introspekcijom, dogodila se i potreba za rješavanjem nekih stvari same sa sobom a koje sam puno predugo odgađala, dogodio se i nenadani odlazak dragog prijatelja i nenadana godinu duga odgoda dolaska drugog dragog prijatelja... I sve to plus uobičajeno stresno ljeto dovelo je do toga da sam prije nekoliko tjedana uslijed dvaunoći nesanice najprije obrisala novi roman koji sam započela pisati a zatim odfrendala sve ljude s fejzbuka i deaktivirala profil. Ja, pisac u punom naletu kreativne snage, totalni ovisnik o društvenim mrežama i vjerni fejsbukovac punih jedanaest godina. Iduće jutro dobila sam nekoliko paničnih poziva dragih mi ljudi - mislili su da se nešto strašno dogodilo, da je netko umro, da sam u bolnici. I nisu mi baš previše vjerovali kad sam im rekla da mi je samo dosta. Da trenutno jednostavno nemrem. Ali bili su dovoljno pristojni i razumni da me ostave na miru.

Prije nekoliko dana vratila sam se na fejzbuk. No imam desetak prijatelja i nisam gotovo uopće aktivna; koristim ga jedino za praćenje nekoliko stručnih grupa vezanih uz juniora. Jednako sam tako odustala od pisanja, u onom smislu predanog, planskog, ciljanog pisanja. Muze su još uvijek tu i možda će mi i zamjeriti što ih ignoriram, no priča koju pišem, ako je doista dobra, bit će tu i za mjesec-dva: kad junior krene u vrtić, kad dovršimo preuređenje stana i kad ispijem dovoljnu količinu četverosatnih jutarnjih kava u miru, tišini i samoći. Znaju muze, koliko im god bilo krivo, da bez kvalitetno funkcionirajućeg medija njihova poruka neće biti vjerno prenesena na papir. Slučajno napisati loš roman može se dogoditi svakome i oprostivo je. No uništiti dobru priču zbog vlastitog ega i nedostatka strpljenja, e to je već nešto sasvim drugo. Tako da ćete, dragi knjigoljupci, moj novi roman ovog puta malčice duže čekati. No barem ćete znati da sam u njega dala sto posto sebe i da čitate priču onakvu kakva je trebala biti napisana, a ne onakvu kakvu je polufunkcionirajući pisac uspio sklepati. A to vrijedi čekati.

A sad, sad si idem skuhati kavu, a vama želim ugodan početak tjedna.

Do čitanja,
vaša najdraža knjigopiskinja

Tomislav Domović | Molba


Volio sam i sunce i mjesec
I dan bez sunca i noć s progutanim mjesecom
Volio sam i djecu i starce
Ciku i šapat
Volio sam pjesme i bajke
Bajkovite pjesme i raspjevane bajke
Volio sam i prijatelje i neprijatelje,
Prijatelje jer prilaze, neprijatelje jer su otišli
Volio sam suhi kruh i prvoklasni krvavi biftek,
samilost vina, tugu rakije,
čovjeka bez vjere, a s Bogom u očima,
čovjeka u molitvi i njegov grijeh što nekomu vratio je vjeru u ljubav
volio sam žene iz sna i žene sa snom u dodiru
volio sam dane bezbrižne, mrvu raja udrobljenu u jutro
a i dane teške sam volio,
breme u kojemu kalila se izdržljivost
i život kakvog bih bez imalo srama mogao prenijeti u smrt
volio sam i let i pad;
u letu pogled snu u oči
u padu vidik u pucanj istine
i još koješta sam volio
dugo bi, dugo potrajalo nabrojiti sve što i koga sam volio,
a osnovna misao bi se raspršila:

nek mi oproste svi koje ne stigoh voljeti
u drugom životu bit će vremena
tamo samo se voli

nedjelja, 19. kolovoza 2018.

Zdenka Čavić | Obična farsa


Autor: Zdenka Čavić
Od obične farse  napravila si sumrak bogova,
poškropila nedužnošću izlizane plahte.
Nosila u sebi femme fatal,
I kosila lažni moral britkim jezikom ...
Zaljuljala temelje dvoličnosti i licemjerja,
postavila se pred uvriježene bedeme,
ogolila lice strasti,
dozvolila da s razbijenim iluzijama
ljubav u krah pretvori traganje
za ispunjenjem praznine u duši.
Od obične farse napravila si predstavu
za susjedstvo koje se snebivalo
kada si kroz prozor pobacila njegove stvari,
i zavitlala cipelu za njim
u grabu onkraj puta.
Običnom farsom, stvarno ti je uspjelo
pomračiti svijet ...

Silvija Šesto | Nedjelja, kao nekad...




















nedjelja
kao nekad razlika 20:16 u pingaču
misliš vodiš četiri poena, gotovo je
dovoljno da lupiš jedan zicer i pobjeda
i lupiš
i fulaš
a onda krene
20:17
lagano te preplavi struja sumnje
stepe te
istovremeno, protivnicu preplavi struja nade
pa riskiraš još jedno agresivno zapucavanje
bubneš i neće
odleti ravno sucu u ćelavu glavu

Dejan Ivanović | Duh iz mašine


Slušam ponašanje mojih kućnih mašina;
Kao da neki stvorovi žive u njima .

Ispuštaju užasne zvuke, čudne
prepadaju decu, uznemiravaju ljude.

Puckaju, pište, čine uzdisaje
zaista ne znam šta je, al' žao mi je ...

Nekad su decu plašili babarogom
Sada su zvuci nalik kućnom duhu onom

Što ga izmisliše davno u antici,
da štiti kuće od nesreća i nesanice;

Ma, da li su nam stvarno ti
kućni duhovi u poseti ?

Ili je mašinama dotrajao vek pa se kvare
plaču, traže popravke i majstore ...

Sven Adam Ewin | Zašto, pa zašto



Za „one stvari“ baš si radoznala,
Mada je malko... rano u toj dobi.
Te, tko si? Što si? Odakle si pala?
Što to bude u roditeljskoj sobi?

Svašta me pitaš. Od jada bih plako!
Što da ti kažem, više ne znam ni sam!
Ti opet: zašto, kuda, kamo, kako?
Mitovi, znanost, vjera, katekizam!

Sve ti čitam na malom lijepom čelu,
(Znaš li da skoro bit ćeš krasna dama?!)
Brine te Božja Riječ u Prapočelu
I ona silna Tama nad Vodama!

Zašto Bog reče: neka svjetlost bude?
I zašto stvori Zemlju, Nebo, Sunce,
Viruse, biljke, ribe, ptice, ljude,
Bistre rijeke, doline i vrhunce?

subota, 18. kolovoza 2018.

Jelena Hrvoj | Poštarska služba


Ha, nemam pojma ni kako da ovo započnem. Možda da se predstavim ko' da sam opet u osnovnoj školi? Moje ime je Danek i po zanimanju sam poštar. Uvijek sam htjel biti ili učitelj ili kauboj ili postolar. Za učitelja sam bil malo prebedast. Kauboj nisam mogel biti jer mi tata nije dal da jašem krave po dvorištu. A za postolara sam na kraju odustao kad mi je stric našao posao na pošti. Na početku sam samo sortirao pisma. A majke ti drage, toga ima i ima. Ko' da ljudi nemaju pametnijega posla nek samo nekaj šalju.
I tak sam ti ja sortirao pisma dobrih petnaest godina, prije nek su me pitali,
   „Danek, imaš to možda položeno za motor?“
Nisam imal, al me bilo sram reći. I kaj sad, rekao sam da imam pa kud puklo da puklo.
Onda su me pitali,
   „Danek, a, jel znaš ti sve adrese i ljude tu po susjednom selu?“

E tu sam si bil frajer. „Kak ne bi znal. Pa sam po tom selu još puce naganjal, pardon, cure lovio, dok na cesti asfalta nije bilo.“

Božica Jelušić | Nova žena / žena iz tehno zone


Autor: Stojan Špegel
Ona ostaje lijepa i kad je valjak pregazi;
I kad joj remen na koži ostavi urez trajan.
Kad bruji u njoj motor, sazdan na konjskoj snazi,
Gutajući oktane, izlažuć nikal sjajan!

Čvrsto je sašivena u oklop tanko-viskozan,
Šavovima što neće rezat ih nijedne škare.
I dok kičmu joj lomi jedan grč spondilozan,
Natapaju joj pluća otrovne benzinske pare.

Od jedrine ne osta na usni ni komadičak,
U zjenici se njenoj gasi ideja spasa.
Ljubavnike je negdje nagurala pod smičak,
Ne zovu djetinju ruku grudi od pleksiglasa.

I nikom nije jasno odakle još postoji
Meki uvojak kose, sa odsjajem korone,
Što ga kroz bijes i buku, gdje roj se osa roji,
Pronosi Nova Žena, žena iz tehno-zone.

Flora Green

Tino Prusac | Blijedim


Prošetam na dlanu dana
i gledam naprijed u spektar vremena.
Previše je udubljenja
i mjesta koja nađem
odavno su se promjenila.
Što ako ljudi više ne mogu osjećati?
Izgleda da nema koristi od udaraca koje primam
ne postajem ništa mudriji.
Ili se žalim nebu - zašto si me ostavio...lama sabahtani?

Blanka Will | Port Vidin
















Srčem vjetar
sunčeve zalaske
i slast žute smokve,
sat drugačije kuca
bugari grgolj
međ' stupovima noći
blijedi val
i ogrtač od tiještenih ruža.

Igor Petrić | Iza ogledala




Duboko
baš tamo gdje svjetlo ne može
moji snovi spavaju zaboravljeni

Prodao sam ih nevjernicima.
Sad igraju se s njima na poljima uvelog cvijeća
i ništa, baš ništa ne govore.
Zaboravili su da riječi postoje.
Samo se smiju i urlaju  nerazumljivo kroz zube.

petak, 17. kolovoza 2018.

Predstavljanje hrvatske književnosti za djecu na Međunarodnom Sajmu knjiga u Pekingu BIBF

vrijeme: 22.08.2018. - 26.08.2018.
mjesto: Peking, NR Kina

Od 22. do 26. kolovoza 2018. održat će se 25. BIBF – Međunarodni sajam knjiga u Pekingu – ovu godinu specifičan jer će se po prvi puta u tri paviljona i na 14.100 četvornih metara održati i BICBF - Međunarodni sajam dječje knjige. 

Ideja za Međunarodni Sajam dječje knjige u Pekingu nastala je zbog sve većeg interesa za dječju knjigu, a paviljoni koji su ovih godina bili posvećeni knjizi za djecu i mlade bili su najaktivniji segment BIBF-a.


U paviljonu E1, štandu J3, na devet četvornih metara nastupiti će nakladnička kuća DJEČJA KNJIGA i predstaviti hrvatske autore za djecu čije su knjige tijekom godina objavili u svojoj nakladi i nakladi Kašmir prometa.

Tako će se u Kini predstaviti knjige za djecu Ivane Brlić Mažuranić, Sunčane Škrinjarić, Sanje Pilić, Kašmira Huseinovića, Romana Simića, Ivane Šojat, Korane Serdarević,Vladimira Kirina, Ane Kadoić, Andree Petrlik Huseinović i Saše Jantoleka.

Osim izdanja Dječje knjige i Kašmir prometa na štandu će se predstaviti slikovnica „Danas jedemo ribu“ – projekt Ministarstva poljoprivrede RH, Uprave ribarstva i Sektora za upravljanje EU fondovima u ribarstvu.

Autorica slikovnice je Andrea Petrlik Huseinović, međunarodno nagrađivana ilustratorica i hrvatski kandidat za Astrid Lindgren Memorial Award 2019., 2018. i 2017., kao i kandidat za nagradu Hans Christian Andersen 2018.

Festival svjetske književnosti



Šesti Festival svjetske književnosti održat će se, već tradicionalno, početkom rujna, i ponovno u Zagrebu i Splitu. Tijekom ovih godina Festival svjetske književnosti profilirao se ne samo izborom gostiju i brojem programa već i posjećenošću među najvažnije književne festivale koji se održavaju u Hrvatskoj, ali i širem okružju.

Ovogodišnji Festival za razliku od tri prošlogodišnja nema zemlju u fokusu, ali zato ima možda najzanimljivije goste do sada. Kao i svake godine dolaze nam gosti iz svih krajeva svijeta, od susjednih zemalja do daleke Australije, Južne Amerike, Afrike i, naravno, Europe.
Stižu nam gosti iz sedamnaest zemalja svijeta koji će sudjelovati na pedesetak programa. Uz književnike i moderatore sudjeluju, kao i uvijek, likovni umjetnici i glazbenici.

Više od sto sudionika u desetak dana početkom rujna posjetit će Hrvatsku i biti u međusobno dijalogu te će predstaviti svoja djela hrvatskoj publici.

Sjeti se zašto voliš čitati! Vidimo se na Festivalu!

Nataša Hrupec | bili smo na štrosu i slušali jazz


bili smo na štrosu i slušali jazz
prošlo je devet kad je čovjek za šankom rekao konobaru tiho: umro je arsen
konobar je ponovio: umro je arsen
ponovila sam i ja: umro je arsen
ponovio si ti: umro je arsen
ponavljali su drugi
čulo se samo ars, ars, ars
došlo je do bine i muzičara
stali su,
rekli: pauza i otišli za šank

i sve se umirilo
i nisu svi, naravno, bili njegovi obožavatelji
ali svi su postali svečani i tihi

i žao mi je da je kraj
ali opet bilo je mnogo i bilo je sjajno
i konobar je pustio amigo i mladosti
moje nepomično trajno

________________________________________

Arsen Dedić (28. juli 1938. - 17. august 2015.) bio je hrvatski kantautor zabavne muzike i pjesnik.

Sven Adam Ewin | O Arsenu usput



Na današnji dan, nekim putem tijesnim kroz jesen,
njega je odnio vlak.


***

veljača predvečer
u zagrebu počinje sniježiti

zaključujem
za opis dva beskraja
budimo realni tražimo nemoguće

godina je 2018.
je li danas ponedjeljak?
ili petak?
nemam pojma ali kome je to bitno?

prolazim pored kavane korzo na uglu ilice i gundulićeve
pred kojom zvonko golob još uvijek pokušava pripaliti cigaretu
dok mu lijepa irena pridržava strgani kišobran
i recitira prèverta na uho godina je 1965.

lažem
to je samo lijepa iluzija

ne nije iluzija
opet lažem
oni su
ne lažem

zvonko konačno uspijeva pripaliti cigaretu
u to je vrijeme pušio „karmen“
povlači duboki dim
irena mu dodaje kišobran
u tom dimu nju je nešto snažno pogodilo
ona odlazi prema kazalištu u grčevitom plaču
za ime boga koliko će još izdržati?

a on?
zvonko?
ah mislim da će na trg republike
u klubu književnika čeka ga arsen

zvonko se penje stubištem
ulazi
lijevo u kutu sjedi mihalić
s njim su slobodan novak i matko peić
piju špricer mihalić upravo skida pepeljare s očiju
i briše ih maramicom

za drugim stolom mladi tito bilopavlović
pred njim porcija fileka i dva deci crnog
švrlja penkalom po ubrusu sa cvjetićima
svoju antologijsku:

"jesam li zaslužio žar sunčani - čašu vina
ja koji osim tuge nisam iskoristio ništa
koji sam oduvijek bio između odluke i čina
između toplih soba i hladnih svetilišta“

arsena nema

gle stvarno arsena nema
a i kako? pa godina je 2018.

k vragu
snijeg naglo zgušnjava
reci na koju ćeš ti stranu svene?

___________________________________

Arsen Dedić (28. juli 1938. - 17. august 2015.) bio je hrvatski kantautor zabavne muzike i pjesnik.

Božica Jelušić | Ima li nostalgija zvuk?


Ako je moguće nostalgiju dočarati nekim zvukom, onda je to tiho struganje i škripuckanje igle po vinilu, po onoj LP ploči na gramofonu s ručicom, u neko predvečerje, dok se "malinovac natače u okna", kako bi rekao Brodski. Nostalgija počinje kad se u tebi stiša, kad pustiš da te unutrašnji suton obuzme, a kroz njegove slojeve puštaš Arsenov glas, nešto dublji nego što bi njegova (tada) krhka pojava sugerirala:

"Kao prijatelj stari, kad dođe kraj,
Jedne večeri blage, ruku mi daj. 
Ja ti pomoći želim, dat ću više no svi,
ako dam dio onog, što si davala ti...
".

Na zidu moje sobe u rodnoj kući, bio je zelenkasti Arsenov portret, ovješen na svježe okrečen zid. Prošlo je relativno dobro, premda uz mnogo mamine vike da ne dozvoljava "kranjce" po svojoj urednoj kući. Poslije je svratio čovjek kojega sam imala u sredini srca i također "okrznuo" poster sarkastičnom primjedbom, tipa "kržljavac". To ga je stajalo višegodišnje šutnje, koja traje do danas. On je volio "Vile Velebita" i takve stvari, ne sjećam se više.Za Arsena sam se doslovce borila i izborila: da ga smijem slušati u podstanarskoj sobi na mom nespretnom magnetofonu , kupljenom od tankih Žikinih honorara u "Međimurju"; da ga nosim na more, da ga ne dajem u razmjenu za taka aktualnije ploče talijanskih i francuskih šansonjera; da ne raspravljam o njemu s ljudima koji ne razumiju poeziju.

Golob i on uvjerili su me da je velika stvar "upakirati" poeziju u glazbu, jer joj je to prava budućnost. ZAGREBAČKA ŠKOLA ŠANSONE spada u njihove dalekovidne, genijalne projekte. Da se ustrajalo, danas bi vjerojatno mnogo manje ljudi smatralo magareće revanje i bezgramotno "stihoklepanje" nekakvom pop-glazbom i prihvatljivom glazbenom produkcijom. Arsen je u svom žanru izgovorio riječ ABRAKADABRA ("Šalji svoju munju do smrti") i magijski učinci nisu izostali. Istrčao je golemu, zahtjevnu estetsku dionicu. Očistio je zrak. Naučio nas je da sve što dotakne srce pjesnika, odlazi u građu i postaje pjesma.Jednom sam , prevodeći Yeatsa, naišla na riječ koje nema u standardnom rječniku engleskog jezika. Našla sam je u nekom specijalnom, uz primjedbu: "Riječ nema uporabe u praksi, koristi se samo kod Yeatsa". Tako će se neke stvari zvati "samo po Arsenu", nemaju primjene ni kod koga drugoga. Arsen je paradigma za jedan žanr, za jednu vrstru autorstva, koje je neprikosnoveno.

U zadnjoj rundi našega druženja, poklonio mi je dva CD-a Okudžave, uz obavezno ironijsko distanciranje (u kome je bilo toliko prijateljske sklonosti, da i sada prosuzim!). Reče mi: "Slušaj, svira gitaru lošije nego Kemal Monteno, ali poezija mu je izvrsna! Ponesi si to!". I onda smo Mladen i ja napravili ovu knjigu, u kojoj je samo predgovor moj, no Arsen me nazvao i prije odlaska u tiskaru rekao: "Napisala si mi bolje nego što zaslužujem! Hvala ti!". Čuti nešto takvo, od čovjeka koji se gnušao udvornosti, komplimentiranja i ja-tebi-ti-meni prakse, bilo je ravno čudu. Nije dočekao promociju. Ej, žalim, žalim, bit će meni žao , žao...što mu tom prigodom nisam mogla odvratiti: " To ti je za sve one suze, za nostalgiju, za pročišćavanje duše, koje si mi pedeset godina omogućavao. Ja sam tvoja vojnikinja, na grudobranu nostalgije. Moja će straža biti doživotna".

Ne znam, možda se kaže "dosmrtna". Ali ja pojam smrti nikada nisam vezala uz Arsena, pa tako i ne govorim. Slažeš li se, amigo?

17. kol. 2018.

___________________________

Arsen Dedić (28. juli 1938. - 17. august 2015.) bio je hrvatski kantautor zabavne muzike i pjesnik.

Mirna Gott | Dođi da ti pokažem


Dođi da ti pokažem
kako se peku palačinke i kako se hvata zadnji pogled prije nego padne zastor
dođi da ti pokažem kako mi raste oteklina na mjestu uboda komarca i da me poljubiš baš tamo
da bude lakše
(komarci su se zamaskirali
nose zatvorska odijela i veći su)
dođi da ti pokažem da mogu roniti na dah
cijele tri minute
ne vjeruješ?
dođi da ti pokažem gdje cvrčci urlaju, a zaglušujuća tišina odljepljuje od njihovih nogu
tamo ćemo na more.

Zrinko Šimunić | Bez naslova


kad na satu joge
začujem mir, potpuni mir
ne osjećam ništa
ne ponavljam mantru

pa nije to
molitva krunice

a tako bih rado
osjetio mir, sve mir

ali riječ
ne kazuje ništa, ljuska
od slova

ljeska se riječ
kao kreč

gutam prazninu

a moje misli
divlji konji

smiješe se u nekom
toplom logu

sanjam ...

Patrik Weiss | Tko sam, što sam


plovak što talasa
na pučini bez granica
to sam
i okvir prozora
ranjen olovnim brabonjcima
također

mali čovjek
u velikom kotlu
minulih dana
prestrašen i kukavan
zbog svega što nadolazi

svega što nadolazi šutke
i silinom koja ne poznaje pravdu

četvrtak, 16. kolovoza 2018.

Goran Krapić | Zjenice

















veoma često nisam kako zavređuješ
lice koje miluješ

no još u leptiriće u stomaku vjeruješ
oči koje se dugo gledaju
zjenice

možda za ljubav i ne treba tko zna
možda za sreću i ne treba kojiput…

možda su zaista dovoljne
oči
zjenice

Dejan Ivanović | Poluprazna


Prijao mi je razgovor sa tim običnim prolaznikom.
Hteo sam da ga pitam ali nisam mogao, bilo je kasno, žurio sam;
I on je žurio, ipak ostadosmo da prozborimo reč il' dve o poslu,
prazne reči o politici, kladionici, ne stigosmo
da razgovaramo o velikim temama, budnosti senovitih obala
brzini svetlosti, prolaznim gužvama, ludilu obesne rulje.
Šta njegova sestra studira ili je studirala, da li je završila, da li se udala?
Gledah je onomad gde igra u zanosu a nije znala
da neko posmatra prikriven, iz senke,
kako joj mladost još šiba iz svakog pokreta ...
Pod mesečinom okupanih blistavih planina i jasnim nebom,
širio se dah proleća, nežan i topao poput majčinog krila.
Tandrkanje poslednjeg voza se gubilo u divljini, probuđenog
na skromnoj stanici nakon jednočasovnog pira i opraštanja;
hteo sam još da ga pitam i kuda SVE NAŠE mladosti idu?
Pitanja je zaustavio sivi granitni oblak u mojim mislima 
dok se rastajasmo, svaki na svoju stranu u slobodu noći.
Da željno prigrlimo samoću, još jedino ona nam treba ... 

Damir Lukačević | 91 minuta




(na Međunarodnoj svemirskoj postaji)


To okno malo u crnilo gleda,
u bezdanu tamu što posvuda je
posuta iskrama tako sitnim da
kroz prostor i vrijeme jedva sjaje.
A u svakoj od njih sunce se krije.

No zbog daljina što gutaju svjetlost
nijedna zvijezda pogled ne grije.
Pa ipak, fotoni su stvorili most
te oko vidi što bje mnogo prije,
a što je možda pojelo vrijeme.

srijeda, 15. kolovoza 2018.

Zdenka Čavić | Nebeski prevarant


Autor:Zdenka Čavić
Odlučila sam noćas pohoditi nebo
i oduzeti mjesecu tanki srp.
Zvijezdama reći da ne slušaju
njegove varljive riječi.
Da ih samo slatkorječivo mami,
jer ne može sam gospodariti nebom,
potreban mu je njihov žar,
njihovo svjetlucanje u tami...
I mene je prevarila varljiva luna
umotala u san tvoje lice
u tvoje obrise ucrtala iluziju.
Mislila sam da je stvarnost,
pohrlila u zagrljaj snenoj varki,
a tamo je stajala samo smrt
kojoj si lakovjernoj oduzeo srp.
Nebeski prevarantu, tvoj lažni sjaj
zavarao je i nju, pa smo sada sami.

Udruga Mlada pera | Proglašenje pobjednika na literarnom natječaju udruge Mlada pera: Nikad ne bi pogodio!


Još jedan natječaj udruge Mlada pera uspješno je priveden kraju. Tema natječaja Nikad ne bi pogodio! bio je zavičaj, odnosno i osnovnoškolce i srednjoškolce upitali smo:

Što biste rekli jednom strancu da se pojavi u vašem mjestu i pita vas što je najvažnije u vašem kraju? Bez čega vaš kraj ne bi bio ono što jest?!

Naravno, kao i uvijek, tražili smo najkreativnije i najoriginalnije odgovore!

Jer ljepote nekog zavičaja najbolje se predstavljaju simbolima, a kada kažemo simbol, mislimo na simbol u najširem značenju te riječi pa to može biti osoba iz prošlosti ili sadašnjosti koja može i ne mora postojati, zatim određeni događaj, legenda ili običaj pa i objekt ili životinja! Jer zavičaj nije samo prostor i ono što nas okružuje; zavičaj su ljudi, obitelj, zajednica pa i način razmišljanja te uvjerenja. Zavičaj nas je odgojio i oblikovao pa je ljubav prema zavičaju zapravo ljubav prema samome sebi i bližnjima, a razmišljajući o sebi i bližnjima otvara se i prostor da se bolje razumije i šira zajednica, a onda i svi ljudi svijeta.

Cilj natječaja bio je potaknuti mlade na razmišljanje o vlastitu zavičaju i o tome što je za njih rodni kraj. Ono što su izabrali kao najvažniji simbol zavičaja govori puno o tome kako razmišljaju o njemu, a onda posredno i o sebi i svom položaju u zajednici. U današnje doba globalizacije iznimno je važno čuvati nacionalni identitet jer se događaju velika ispreplitanja različitih kultura, a da bismo naučili mlade da postanu građani svijeta prvo ih treba naučiti cijeniti svoju vlastitu kulturu i duhovnu baštinu, ali im pokazati i načine poštovanja različitosti drugih kultura. Pisanjem o vlastitu zavičaju te čitanju drugih uradaka o drugim zavičajima potiče se razumijevanje i prihvaćanje razlika drugih kultura, odnosno čuva se i razvija nacionalna i duhovna materijalna i nematerijalna baština Republike Hrvatske te se potiče tolerancija različitosti.

Među osnovnoškolcima za najbolje radove, od prispjelih 28, odabrani su:
  1. nagrada (750 kn i primjerak zbornika kada bude izdan): Brnistra Olivie Malbon (5.b, OŠ Fažana, mentorica: Izabela Kapustić)
  2. nagrada (500 kn i primjerak zbornika kada bude izdan): Stora hiža Luke Zadravca  (8.r, OŠ Gornji Mihaljevec mentorica: Lidija Novak Levatić)
  3. nagrada (250 kn i primjerak zbornika kada bude izdan): Legenda o ljeljama Ivane Škegro (4.c, OŠ „Ivan Goran Kovačić“ Đakovo, mentorica: Zrinka Funarić)
Žiri je odlučio posebno još pohvaliti pet radova koji će biti nagrađeni besplatnim primjerkom zbornika, a to su:
Među srednjoškolcima nijanse su odlučile da su najbolji i najoriginalniji od 21. prispjelog rada:
  1. nagrada (750 kn i primjerak zbornika kada bude izdan): Gorbonuk - nekad i sad Martine Špiranec (3.r, Gimnazija Bjelovar)
  2. nagrada  (500 kn i primjerak zbornika kada bude izdan): Ovce Miriam Volarić (3.g, Srednja škola Hrvatski kralj Zvonimir, Krk)
  3. nagrada (250 kn i primjerak zbornika kada bude izdan): Leteće krvopije Antee Rap (3.b, SŠ Marka Marulića, Slatina)
I među srednjoškolcima je žiri odlučio posebno još pohvaliti pet radova koji će biti nagrađeni besplatnim primjerkom zbornika, a to su:
  • Šibicara Laure Lazić (2. r, Isusovačka klasična gimnazija s pravom javnosti u Osijeku, mentorica: Ružica Filipović)
  • Cijeli je svijet tvoj dom Sare Martinović (2. r, Pazinski kolegij-klasična gimnazija Pazin, s pravom javnosti)
  • Nekaj š čim se imamo štimati Tee Varga (2.b, Gimnazija Josipa Slavenskog, Čakovec)
  • Pogled s vrha stuba Ive Radošević ( 1. r, Pazinski kolegij – klasična gimnazija Pazin s pravom javnosti, mentorica: Sanja Depikolozvane)
  • Ni ko denes Ele Vivoda  (1. htt, SŠ „Vladimir Gortan“ Buje, mentorica: Dunja Janko)
Žiri je također odlučio da zbog izuzetnog odaziva njihovih učenika s besplatnim primjerkom zbornika nagrade i sljedeće mentore i škole:
  • Vladimira Papića i OŠ Šijana, Pula
  • Lidiju Novak Levatić i OŠ Gornji Mihaljevec
  • Dunju Janko i SŠ „Vladimir Gortan“ Buje
A o kakvom je to zborniku riječ? Bit će to drugi zbornik udruge Mlada pera u kojem će biti objavljeni svi radovi prispjeli na natječaj Nikad ne bi pogodio! koji je, dakle, upravo završio i oni koji će tek doći na upravo otvoreni natječaj za srednjoškolce Ljetni dnevnik, ali na moj način!
I zbog toga smo malo modificirali stihove legendarne Nadaline za naslov Finila je i ova, ali nejdemo leć,  jer jedan natječaj je finija, ma nejdemo lec nego gremo odma daje.
A nagrade su svojim komentarima mogli osvojiti i čitatelji koji su komentirali pristigle radove na portalu Top generacijaNajuspješniji komentatori, odnosno, komentatorice  i dobitnice novčanih nagrada su:
  • 300 kn - Sandra Požgaj Jambrošić
  • 200 kn - Kristina Pavičić
  • 100 kn - Vlasta Lamprecht

Ovaj članak ilustriran je likovnim radovima i fotografijama koje su mladi autori sami poslali uz svoje literarne radove!

 

 
  Antea Rap: Leteće krvopije
Miriam Volarić: Pramenka


   Dino Sertović: Šibicara
Zvonimir Benija: Bijeg od zavičaja


          Olivia Malbon: Brnistra             Tea Varga: Nekaj š čim se imamo štimati




Igor Petrić | Promatrajući ljude


Pričaj mi
bilo što.
Pričaj mi o ljudima,
kako žive i koliko im je godina još ostalo.

Anica Lukina | Pjesma moru




Brodska sirena u daljini.
Zov galebova u visini.
Radosnu me jutro budi.
Pod prozorom smokva plod svoj nudi.
Plavičasto nebo, oblačci k’o od vate.
Sjajne sunčane zrake i kamen zazlate.
Osmijeh mi na usnama, sol u kosi.
Razdragano more leluja me i nosi.
Zadivljeno ga gledam dok čas miluje, čas pljuska kamen.
U brazdama i škrapama dugovječnosti i snage ostavlja znamen.
A opet, nježni lahor modru površinu mreška.
U kristalnoj dubini jato ribica se ljeska.
O more kako te volim, mirišem te, okuse ti kušam.
Čarobna glazba igre valova uspavljuje, dok je slušam.

Predajem se tebi, radosna toplina u svaki kutak duše
nek mi se zbije.
Da mi srce puno bude, kad zazimi i magle se spuste,
sjećanje nek me grije.

utorak, 14. kolovoza 2018.

Gostovanje pjesnika Enesa Kiševića u šibenskom Azimutu


U četvrtak, 16. kolovoza u 20 sati, u klubu Azimut u Šibeniku održat će se književna večer s pjesnikom Enesom Kiševićem.

Enes Kišević, pjesnik i dramski umjetnik, u svojoj je dugogodišnjoj glumačkoj karijeri nastupao u predstavama najpoznatijih redatelja, ponajviše na Dubrovačkim ljetnim igrama i u zagrebačkom teatru ITD, što dovoljno govori i o njegovoj neponovljivoj izvedbi vlastitih pjesama. Dobitnik je značajnih književnih nagrada, a onu najvrjedniju dobio je od generacija mladih i starih čitatelja koji su odrastali uz njegove pjesme. Autor je dvadesetak knjiga poezije, a pjesme su mu prevedene na engleski, arapski, njemački, slovenski, talijanski, turski, mađarski… Kiševićeve pjesme nasmijavaju, vesele, smiruju, opominju i pohvaljuju. One nadilaze sve podjele i razlike, neprestano podsjećajući na univerzalnost i jednakost svega u svemiru, što kod njega uključuje i prirodne pojave i sva bića u njemu, a ne samo ljudska stvorenja. Riječ je, podsjetimo, o jednom od najčitanijih pjesnika Balkana, sastavljaču zbirki malih i velikih ljepota svijeta koje su se filtrirale u stih.

Književno će se druženje održati na otvorenom, u hladu livade pred Azimutom, i to u suton jer je upravo tada Nikola Tesla prvi put došao na ideju o izmjeničnoj struji! Naime, okosnicu ovog susreta čini Kiševićev sonetni vijenac „Dar Nikoli Tesli“ koji progovara o povezanosti čovjeka, prirode, umjetnosti, energije stiha, svjetlosti i ljepote, odnosno dubinskoj povezanosti svih bića na svijetu i znanstvenih otkrića.

A poeziju i znanstvena otkrića u četvrtak spajaju upravo Kišević i Tesla. Pjesnikov se nastup u Šibeniku povezuje s programom obilježavanja 123. obljetnice puštanja u rad javne rasvjete u Krešimirovom gradu koje se dogodilo 28. kolovoza. Štoviše, ove se godine navršava 75. godišnjica Tesline smrti što je dodatan razlog da se ova dva datuma povežu u jedinstvenom događanju. Dan poslije, 17. kolovoza, Kišević nastupa i na manifestaciji „Kistanjski zalasci sunca“ u okviru projekta zagrebačke Prosvjete „Duga iznad Krke“, a planiran je i posjet grobu Tesline sestre Angeline koja je sahranjena u Kistanjama.

Tesla je rekao: „Smrt ne postoji! Nijedan čovjek koji je postojao, nije umro. Pretvorili su se u Svjetlost i kao takvi postoje i dalje.” Isprepliću se dakle slična viđenja svijeta u životnim djelima ova dva mislioca i koja nedvojbeno pripadaju istoj zraci te svjetlosti. Za kraj još napomenimo da će s Kiševićem u četvrtak navečer razgovarati šibenska pjesnikinja Maja Klarić čije stihove domaća publika već dobro poznaje.

https://www.facebook.com/fotopoetika/

Jelena Hrvoj | Nema odmora. Pišem, radim kao i uvijek, samo uz malo više nervoze i protesta


Razgovor pripremila i vodila Sonja Smolec

Kao prvo, čestitam na do sada objavljenim knjigama. Molimo te da nam se predstaviš, ne samo kao pisac već i kao likova umjetnica. Osim što pišeš i promoviraš svoja djela, vrlo uspješno se baviš i slikarstvom. Što se u tvom životu prvo desilo – tekst ili slika?

Kao i kod svakog djeteta (pretpostavljam), prvo je došla slika. No čim sam naučila pisati, krenulo je pisanje. Od pjesmica, kratkih priča, igrokaza. I nekako sam uvijek radila na pisanoj i likovnoj strani podjednako.

Osim svega navedenog, baviš se i domaćinstvom, i to vrlo aktivno. Imaš mačke, pse, kokice… Ima li toga još što nisam spomenula?

Sven Adam Ewin | Kromosomska arka


(Unučici za sedmi rođendan)

Ni jednog časa ti nisi sama,
U tebi vrvi kao na sajmu.
Svi tvoji preci, u kolonama,
U tvome tijelu žive - u najmu.

Ni jedan jedini ne nedostaje.
Svaki u tebi traži zraka.
Njihova mladost u tebi traje.
Ti si njihova Noeva arka.

Milan Zagorac | Gospodar lutaka, 11. dio


***

Tijekom rujna, još ima lijepih dana, pozvali su me da zajedno prođemo kroz onaj klanac dolje ispod staklene kapelice, što sam i prihvatila. Zapravo, pozvala me Hana, ali činilo se kako Ivan isto nema ništa protiv toga, te je djelovalo kao da su zaista prošli kroz jedno tegobno razdoblje, no koje su prebrodili, barem se tako činilo i barem mi samima sebi tako tepamo, kao “prebrodit ćemo to” iako prebrođujemo puni rupa i oštećenja, rana i bora, sve umorniji, ali, dobro, to je naš narodni koncept za živjeti na ovaj naš način. Dok je Hana već podaleko zašla, Ivan mi se obratio, zapravo, činilo mi se vrlo neobičnim da uopće sa mnom razgovara bez njezine prisutnosti.

Dejan Ivanović | Nekad nad virtuelnim svetom


Tmurni su horizonti,
daleko nad referentnim svetom;
Sa trošnog asfalta kiša spira,
prah nestašnih krila. 
Prođe još jedan savršeni dan
u životu jednostavnih kamufliranih leptira...

Opatijski festival fantastike Liburnicon


vrijeme: 17.08.2018. - 19.08.2018.
mjesto: Opatija

Tema 13. Festivala znanstvene fantastike i fantastike Liburnicona, koji će se od 17. do 19. kolovoza održati u Opatiji, su – vilenjaci, najavili su u ponedjeljak organizatori festivala iz opatijske udruge Kulturni front. 

Stoga će prostor festivala biti prikladno dekoriran vilinskim lampionima, stijegovima i grbovima iz svijeta J. R. R. Tolkiena,  a ta će tema biti zastupljena u kvizovima, radionicama i igrama, kao i u programu za djecu -  Mini Liburniconu.

Liburnicon je, naglašavaju organizatori, postao jedan od najvećih festivala za mlade u Opatiji i regiji. Okuplja ljubitelje znanstvene fantastike, povijesti, mitologije, a ove godine na festivalu će biti više od  100 predavanja, prezentacija, panel diskusija, kvizova, radionica, natjecanja, društvenih igara i glazbenih programa.

Promovirana knjiga pjesama don Branka Sbutege 'Križni put i druge pjesme'


'Križni put i druge pjesme' naziv je knjige pjesama don Branka Sbutege (1952 – 2006.) koja je u subotu promovirana u crkvi Rođenja Marijina na Prčnju. Radi se o do sada neobjavljenim pjesmama koje je priredio don Brankov brat dr Antun Sbutega, povjesničar, diplomat i admiral Bokeljske mornarice u nakladništvu KotorArta – Don Brankovih dana muzike.

„Branko je ostavio sve svoje pjesme u rukopisu, a poslije njegove smrti ja sam ih sakupio i i priredio prvu zbirku od 60 pjesama koju je, pod nazivom „Sebedarje“, 2007. godine objavio KotorArt. Tada sam izabrao pjesme koje su bile najrazumljivije, jer su one pisane na raznim papirima i papirićima, Brankovim teško razumljivim rukopisom, često križane pa dopisivane, neke od njih imaju više verzija tako da ih je bilo vrlo teško razumjeti i rekonstruirati. Najveći broj pjesama, onih koje je bilo teže pročitati, ostavio sam tada za  neko drugo izdanje. Prošlo je 11 godina od izdavanja „Serbedarja“ i evo sam uspio prirediti za tisak još 95 pjesama. Zbirku sam nazvao „Križni put i druge pjesme“. Branko je napisao sonetni vijenac po toj pjesmi“, kazao je Anton Sbutega.

Direktor KotorArta i Don Brankovih dana muzike Ratimir Martinović kazao je da knjiga  „Križni put i druge pjesme“ predstavlja treće u nizu izdanje KotorArt - Don Brankovih dana muzike, nakon prve knjige pjesama don Branka Sbutege „Sebedarje“ i dr Antuna Sbutege „Blažena Ozana“.

Don Branko Sbutega je bio župnik crkve Svetog Eustahija u Dobroti. Rođen je 8. travnja 1952. godine u Kotoru gdje je završio osnovnu školu, gimnaziju i muzičku školu. Najprije je studirao medicinu u Beogradu, a nakon toga filozofiju u Beču i teologiju u Zagrebu i Rimu. Za svećenika je zaređen 15. srpnja 1979. godine na otoku Gospa od Škrpjela.

Nakon potresa 1979., radio je na obnovi sakralnog i kulturnog patrimonija Kotorske biskupije. Početkom devedesetih godina osnovao je Centar za pomoć izbjeglicama s prostora bivše Jugoslavije u talijanskoj Padovi. Po povratku u Kotor, 1996. godine nastavio je s humanitarnim radom u Caritasu Kotorske Biskupije.

Kao erudit, poliglot i ljubitelj umjetnosti dao je veliki doprinos kulturi. Organizirao je i podržavao brojne lokalne i međunarodne kulturne manifestacije i inicijative, među kojima je i Grupa književnika 99, osnovao je muzički festival Kotor Art i dao napraviti najveći mozaik na Balkanu, u crkvi Svetog Eustahija u Dobroti.

U javnosti je prepoznat po mirotvornom angažmanu, promicanju suživota tijekom godina jugoslovenske krize i tolerancije, uključujući odnos prema Crnogorskoj pravoslavnoj crkvi. Bio je veliki zagovornik zaštite čovjekove okoline i obnove crnogorske nezavisnosti. Koautor je knjige “Stara književnost Boke”, a knjiga “Kurosavin nemir svijeta” objavljena je neposredno pred njegovu smrt 27. travnja 2006. godine kao zbornik njegovih tekstova i intervjua.

Na don Brankovu inicijativu, njegovi saradnici i prijatelji osnovali su Fondaciju “Ekumenski centar Don Branko Sbutega” na Prčnju, čiji je cilj promicanje vjerske tolerancije i jačanje ekumenske suradnje među kršćanskim crkvama i međureligijskog dijaloga. (Hina)

https://www.facebook.com/kotorart/

Izvor:Culturnet.hr

Zrinko Šimunić | Yoga Nidra


Ne, on nije bio ovdje
bio je kositreni vojnik

I dok smo se svi mi ... polako
pažljivo istezali i pomalo naprezali

On se klatio u vojničkom ritmu
klik, klak, klik, klak …

Eh da, treba to “zbaviti”

Ma da barem osjeti
napetu strunu svojih tetiva

Bubanj trbuha
stezaj guzova

Pa da čuje sebe
kako je živ ... kako diše

Mislim, gleda lijepu ženu
pored sebe
u čarapama na točkice pa će i on
biti Gracija

Ali ne, on piše pjesme

Klik, klik, klak, klak ...

dok niz njegov se ukočeni hrbat
cijede stihovi

Cijede se, i trče
u  tankim mlazevima nasmijane sjete

ponedjeljak, 13. kolovoza 2018.

Robert Tomšić | Pred jutro




















Bože daj da postanem vrabac.
Bože, ne želim biti čovjek.
Bože daj da sam trava.
Bože, molim Te.
amen

Milan Zagorac | Gospodar lutaka, 10. dio


6.

Teško je reći da sam nakon čitanja ovih kratkih tekstova ostala ravnodušna. Ravnodušnost bi značila da zaista nisam ništa razumijevala, no činilo se da neke stvari razumijem na posve drugačiji način no što bih to razumjela prije dolaska ovdje, prije razvoda, prije rođenja male, prije odluka koje su me zapravo tako promijenile da sam osjećala da nisam više sva svoja. Naravno, željela sam o tim spoznajama koje je Martin davao na kapaljku porazgovarati s Hanom, pa se taj razgovor odgađao najprije za koji dan, pa onda za sljedeći tjedan, pa nakon toga za mjesec dana, pa je tako na kraju već prošla gotovo cijela zima prije nego me Hana nazvala i rekla neka dođem jer se dogodilo nešto zaista strašno, zapravo, nije se njoj dogodilo “nešto strašno”, ali je strašno samo po sebi, nešto o čemu ne želi govoriti preko telefona.
Međutim, ton i način na koji mi se obratila jasno je ukazivao da je riječ o nečemu iznimnom, jednostavno mi ništa drugo nije padalo na pamet, mislila sam da je opet imala pobačaj, opet nešto slično, možda još jedan “neuspješan ciklus potpomognute oplodnje”, nemam pojma, to mi je prvo padalo na pamet dok sam sivom ulicom polako vozila do njezine kockaste kuće.
Niz ulicu su prolazile maškare. I to ne one koje se pokazuju na van, one pučke maske i slične stvari, nego one razularene horde muškaraca preodjevenih u žene, s maramama na glavama i s halterima, kako ispijaju rakiju dok ispred ide harmonikaš i one zastave i vrpce, zapravo cijeli jedan raštimani orkestar, valjda idu po kućama i pozdravljaju muže, tjeraju vrage, ne znam ni sama što sve rade, kod mene ne dolaze, uostalom, i kod mene su u Podravini sada maškare, podjednako mi se ne sviđaju, podjednako mi je sve to bez veze, ali njima očito nije. Tada ovi zombiji postanu malo opušteniji, zapravo preopušteniji, zapravo neugodni jer u njima osjećam odurnu pohotu, što je najgore, sada je to legalno, pa maškare su, zar ne?
Hanina je kuća, to je bilo tako očito, djelovala kao jasan kontrapunkt svemu tome.
Odmah mi je otvorila vrata, u rukama je imala papirnatu maramicu, koju je držala stisnuto u šaci, vidjela sam da je plakala, bila je izvan sebe, tako da mi je prvo što mi je palo na pamet bila samo potvrda onoga što sam i pretpostavljala, dakle, opet pobačaj.
No, nije bila riječ o tome, bilo je nešto puno gore.
“Ivanu se nešto dogodilo. U Torontu”, kaže na brzinu, gotovo s vrata.
“Kako? Što?” sada ja posve iznenađena ovakvom viješću.
Priznajem, uz mrvicu, mrvicu zluradosti.
“Zapravo, nije se dogodilo Ivanu, ali se dogodilo tom tipu, Andreju, s kojim je letio, a i inače se znaju…” krene mi pojašnjavati, no i dalje nisam dovoljno razumjela.
Ipak, laknulo mi je. Osjećala sam kao da mi je neki teški teret pao iz trbuha, iako sam u sebi imala ponekad osjećaj da im ne želim dobro, da im želim neka probaju komadić mojega života, no čini mi se da bih u stvarnoj situaciji gdje bi se ona ili on našli u stvarnoj nevolji naglo promijenila mišljenje. Nisam bila dosljedna hejterica kako bi se to danas reklo, više je bila riječ o prolaznom osjećaju, nego nekoj konstanti, možda bih to najbolje nazvala prolaznom slabošću koje sam se u biti sramila.
“Ne znam, kako da ti kažem, Ivan je išao u Toronto na neki događaj, na neko preseravanje, zapravo na neki događaj vezan uz neku zajednicu kojoj je on tamo napravio neku njihovu monografiju, znam da se to pripremalo mjesecima… nešto o dostavi humanitarne pomoći za vrijeme rata, nešto tako…”
“Čekaj, znači Ivanu se nije ništa dogodilo?” napokon upitam.
“Da, ali ovaj drugi je ubijen...” odjednom doda kao da je rekla da je, ne znam, na primjer, slomio mali prst.
“Ubijen?” ostanem doslovno u šoku.
“Da, ubijen, ubijen, presječen mu je vrat, ispod nekog mosta, u parku, u biti skoro u centru grada”, nastavi Hana. “Ali, Ivan je izvan sebe. Rekla sam mu da se odmah vrati, ali može tek za pet dana…”
“Pa, dobro, je li Ivan to vidio, je li on svjedok? Je njega netko napao? Je li njega netko ispitivao?” nervozno krenem s pitanjima.
“Ne, ne, ma kakvi, Ivan je desetke kilometara od toga mjesta, on je u Hamiltonu, to je daleko, tako mi je rekao, kod neke fine obitelji, ma nema Ivan s time nikakve veze, nego su ga odmah zvali iz konzulata…”
“Čekaj, ubijen, taj je tip ubijen?” opet postavim isto pitanje.
“Da, ubio ga je netko, policija je u potrazi za počiniteljem, to je sve što se zna, kao Ivan i on su zajedno letjeli s istim letom iz Amsterdama, slučajno su se našli na aerodromu, ali nisu imali sjedala jedan pored drugoga, zapravo mi Ivan nije nešto posebno govorio o tome, samo mi je spomenuo... I sve do sada mi se činilo glupo i nevažno… Išla sam na net, samo naslovi o događaju i ništa više…”
I zaista, The Toronto Sun je pisao o ubojstvu koje se dogodilo jučer, u parku ispod mosta kojim ide podzemna željeznica u blizini neke postaje Old Mill, a pored parkirališta, policija istražuje moguće svjedoke, ali sve se zbilo u mračno doba, tamo ni inače nema puno prolaznika… Dakle, ništa.
Na kraju ipak se u tom trenutku učinilo da i nije nešto toliko strašno, ipak, niti je ona poznavala tog tipa, niti je Ivan s njime bio ne znam kako dobar, dakle, sam je događaj ostavljao prilično prostora da ga se moglo smjestiti, eto, u kategoriju nezgodnog sjećanja, nečega što nije izravno zlo, nešto loše, naime, ni Ivanu ni Hani se nije dogodilo ništa loše, samo neugodno iskustvo koje ih je okrznulo, to je nedvojbeno.
Rekla sam joj da će sve to proći, da pusti malo vremenu, čim Ivan stigne da popričaju o tome, da mogu ostati kod nje ove noći, ako joj je neugodno, ako se osjeća loše od svega, na što je rekla da se slaže, dapače, da možemo zajedno pogledati neki film, samo da nije neki horor, neki užas, neka tortura, a da će se oko osam navečer čuti s Ivanom, tek da vidi kako je, naime, po sadašnjim mailovima, iako potresen, generalno je dobro, sve je u redu.
Vani su prolazile one glupe maškare, sada će zaći niz ulicu do mjesta gdje će spaliti fašnika, nema mu druge, on je kriv za sve.
Te sam večeri shvatila da ona nije nesretna samo radi svega toga što je prolazila, nego je i prestrašena: naravno, ona je tijekom večeri govorila o tome da se boji “za Ivana”, ali ja sam ipak bila pod jednim strahotnim dojmom da se ona zapravo bojala Ivana, da je postojalo nešto neizrecivo, ali jezivo u njihovom odnosu, da je to bilo sve samo ne sretno rješenje i da će, unatoč onome što je izvana djelovalo kao uspješan brak bila zapravo noćna mora kojoj ona nije znala stati na kraj. Kao što sam rekla, ne samo zbog onih “ciklusa potpomognute oplodnje”, već zacijelo i zbog nečega drugoga, naime, možda ja jesam primitivka, ali ja sam zaista smatrala da brak u kojem nema seksa, a ovdje ga sigurno nije bilo, nije dobar brak, no to je prava sitnica u odnosu na ono što mi se sada počelo pomaljati kao ideja, a to je da Ivan nije nedužan u cijeloj toj priči, jednostavno, previše toga je oko njega i u vezi njega bilo obavijeno nekom aurom tajanstvenosti, neke misterije koju nisam dokučivala, nisam shvaćala odakle joj je izvor i što je podržava, na koji način on funkcionira, kakav je on intimno, naime, nisam to samo jednom rekla, on i ja smo, unatoč tome što sam se s Hanom viđala gotovo svakodnevno, imali udaljene i ne previše tople odnose, on nije sudjelovao u ovim našim zajedničkim pričanjima uz kavu, on nije sudjelovao ni u čemu vezanom uz ovo misteriozno, naizgled dosadno i zalupano mjesto, on je bio tako udaljen od svega da je ta udaljenost stvarala osjećaj jeze, nelagode, osjećaj da će se sada stvoriti na vratima i da će nas zatući upravo kao što sam te večeri sanjala, da je ovome presjekao vrat ispod toga mosta, tom Andreju, tipu kojeg nisam poznavala i koji sa mnom nije imao nikakve veze. San je bio vrlo mučan, naime, nakon što smo se smucali po tom gradu, naime, ja tamo nisam bila, ali u mojem je snu taj Toronto izgledao kao neki američki grad s početka dvadesetog stoljeća, pun nekih doseljenika, srela sam zatim njega, pa smo lutali ulicama, navodno je on tražio agenciju za kupnju karte za brod, pa smo lutajući ulicama dospjeli do jednog velikog keja s kojeg se na drugoj strani vidio grad. Tu se ne događa ništa posebno, no onda odjednom nastaje neka buka, on skače za nekim čovjekom preko ograde, drvenog plota kakve se može vidjeti na našim selima, i tada se sve te daske ruše uz veliku buku, te on izlazi iz toga nereda, dok niz ulicu, niz one granitne kocke počinje teći krv.
Ne, ne tvrdim da je riječ o istini, no svakako je riječ o snažnome snu koji me prenuo, naučila sam već da takvi snovi i te kako nešto govore, možda nejasno, ali svakako snažno.
Bilo je već jutro, Hana i ja smo zaspale u njezinom toplom lijepom dnevnom boravku gledajući televiziju i pričajući o ženskim stvarima, o djeci, o porodu, o muškarcima koji ostavljaju žene, i te mi se večeri činilo da joj se vratilo nešto topline u lice, da više nije djelovala onako hladno, mršavo, usukano, nekako stisnuto, nelagodno, prestrašeno, već dobro, štoviše, jako dobro, moguće i nakon par čaša vina i nakon toga što je nekako zaboravila što se dogodilo u Torontu, kao i nakon što se čula s njime, naime, on joj je djelovao dobro.
Međutim, nakon nekoliko dana Ivan se vratio iz Kanade, bio je, naravno, pun doživljaja, no o ovome događaju više nije govorio, barem njoj, pa što bi onda i meni, a ni ona mi posredno nije ništa govorila, nekako kao da se nastojalo cijelu tu priču podvesti pod tepih, to jest, kao da se nije radilo ni o čemu jako važnome, već o nesretnom spletu okolnosti u kojem je on, doduše, samo rubno, bio neka vrsta svjedoka, barem što se tiče tog zajedničkog leta preko oceana.
Hana nije izgledala dobro, pretpostavljala sam da se radilo opet o ovome, no nije mi ništa govorila. Taj događaj mi nije spominjala, osim što je djelovala prestrašeno. Neko je vrijeme Ivan ostao kod kuće, možda se radilo i o tjednima, ne znam, ne sjećam se više, no znam da sam tih tjedana i mjeseci manijakalno nastojala doznati što se zaista dogodilo. Internet je bio krasno sredstvo, no sve su te vijesti izgledale upravo kao da su bile kopirane jedne od drugih, red policijskih izvještaja torontske policije, red prenošenja toga u hrvatskim medijima uz aluziju da se radilo o nesretnoj ljubavnoj priči, zatim red masona u komentarima, red udbe i ciobankstera, to je posve uobičajeno na našim portalima, zatim red komentara istaknutih hrvatskih intelektualaca, red suradnika i prijatelja, nigdje ni spomena o Ivanu, nigdje ni jedne normalne informacije, nego sve isto, sve tako bizarno, sve što je upućivalo na nesretnu sudbinu hrvatskog intelektualca koji, istini za volju, jest govorio nekoliko jezika i koji jest bio priznat no bez onog službenog statusa, dakle, kao neki slobodni intelektualac, koji je na poziv suradnika došao u Toronto gdje mu je, ni manje ni više, na jednom sveučilištu obećan posao, tj. novi početak, no sve je to začinjeno jednom gotovo urotničkom pričom o homoseksualnoj vezi koja bi se mogla pokazati kobna za ovaj niz događaja, naime, sve se čini da je posebno okrutan način počinjenja, dakle, to presijecanje vrata toliko duboko da je bila gotovo riječ o dekapitaciji, sve je to upućivalo na strast koja je veća od nekog financijskog obračuna te se moglo govoriti o iznevjerenim očekivanjima i, nažalost, još jednoj tužnoj ljubavnoj priči. No, ništa od toga nije djelovalo uvjerljivo. Ivana se nisam usudila pitati o tome, Hana nije govorila.
Ovo je bio jedan od tekstova koji je fingirao da je dublje zalazio u bit stvari, ali, naravno, ama baš ništa nije rekao o slučaju.

Useljenička tragedija kakva se ne pamti

(tekst potpisuje neki Joe Winberger, objavljen je 17. travnja 2012., dakle, više od mjesec i pol dana nakon događaja)

Kanada je Andreju Teodoriakisu predstavljala ostvarenje sna gdje se napokon trebao osloboditi egzistencijalne tjeskobe uzrokovane niskim prihodima vozača taksija u rodnoj Hrvatskoj, što je zasigurno bilo i ponižavajuće, uzmemo li u obzir da je g. Teodoriakis imao čak dva doktorata i to iz područja humanističkih i primijenjenih informatičkih znanosti. No, u Hrvatskoj, pa čak i u Europi činilo se da nema mjesta za njega.
G. Teodoriakisa je navodno čekao posao na jednom ontarijskom koledžu, uz novi dom u Mississaugi, mjestu koje je desetljećima svojevrsno utočište za brojne europske imigrante, uz posebno utjecajnu i prihvaćenu hrvatsku zajednicu. Tu je, za nevjerojatno malen iznos od 100.000 dolara, uspio naći i stan.
Sve je to gospodinu Teodoriakisu obećao kolega, a inače navodni poznavatelj slavenske, posebno ruske i ukrajinske povijesti Viktor Poverenko. Prema povjerljivim izvorima upoznali su se prije godinu dana u Moskvi, a gospodin Teodoriakis je brzo stekao veliko povjerenje u gospodina Poverenka.
Krajem veljače 2012. je g. Teodoriakis došao u Toronto s velikim očekivanjima i golemim uzbuđenjem. No, nesretnom igrom sudbine, bio je brutalno ubijen ispod mosta podzemne željeznice neposredno pored stanice Old Mill, u parku uz obalu rijeke Humber. Uskoro smo doznali kako je gospodin Poverenko, 55, optužen za ubojstvo.
Naravno, ovo je ubojstvo snažno odjeknulo ne samo u kanadskim i američkim medijima, već i u ruskim, hrvatskim i ukrajinskim, te se priča o nesretnom čovjeku našla na brojnim naslovnicama. Iako Područje Velikog Toronta godinama zauzima vrlo nisko mjesto po broju ubojstava u Sjevernoj Americi, međutim, nažalost, ona se ipak događaju i to u svim etničkim zajednicama ovoga zaista multikulturalnoga grada.
U istrazi se pojavilo mnoštvo različitih teorija i indicija, uključujući i one da se radilo o neriješenim imovinskim odnosima, nesretnoj ljubavnoj priči, pisanju studije o legitimitetu političkog poretka bivše Jugoslavije, ali i događajima povezanima sa zajedničkim radom u Moskvi i Kijevu na istraživanju NKVD-ovih arhiva koji su bili dostupni, kao i zajedničkom radu na istraživanju provedenom u “Home of The Supreme Council, 33°, Ancient & Accepted Scottish Rite of Freemasonry, Southern Jurisdiction, Washington D.C., U.S.A.”, no istražitelji vjeruju da je u korijenu sukoba ipak bila samo obična prijevara vezana uz materijalnu korist.
No, kao u gotovo svakom ubojstvu gdje optuženik iznosi svoju obranu, postoji i ta verzija događaja koja bi trebala dodatno razjasniti zašto je gospodin Poverenko počinio jedno ovako okrutno ubojstvo koje je potreslo cijeli Toronto, Ontario i Kanadu pa i šire.
"Kada je odlazio, bio je presretan i uzbuđen", rekao je jedan njegov kolega iz Hrvatske s kojim je cijelo vrijeme razmjenjivao poruke netom prije nemilog događaja, a koji je želio ostati anoniman. Govorio je "Jedva čekam da počnem s radom", te je dodao: "Mislim da mi u Hrvatskoj, a ni u cijeloj Europi nema više mjesta, ovdje je izuzetno teško raditi, a još trže osigurati od toga redovna primanja.”
Kao što je navedeno, gospodin Teodoriakis je imao dva doktorata, tečno je govorio šest jezika i napisao osam knjiga. Ipak, u Hrvatskoj nije uspio naći nikakav adekvatan posao te je radio kao vozač taksija, što bi možda bilo romantično da nije bilo stvar egzistencijalne nužde. Ali, činjenica da europske politike ne znaju što bi sa svojim najstručnijim ljudima, često postaje korist za sjevernoameričke ekonomije i društva u cjelini. G. Teodoriakis je trebao biti dio te statistike. Međutim, stvari su krenule posve drugim smjerom.
Prijatelj dalje navodi da je bio očaran idejom američkog sna. “Sjedinjene Države, ali i Kanadu je vidio kao mjesto gdje bi se mogao pronaći kao ozbiljan istraživač”, rekao je Marijan Butor-Ilić, prijatelj i suradnik.
Prije odlaska u Toronto, gospodin Teodoriakis je rekao g. Butor-Iliću da mu je bio ponuđen “vrlo dobro plaćen” posao u Torontu, te da je “Kanada za njega postala obećana zemlja” gdje se nadao i ostati.
G. Poverenko je ipak bolje poznavao stvarni život i poteškoće u ovoj zemlji.
On je došao u Toronto iz Odesse sa svojom obitelji kao tinejdžer, njegov je otac napustio KGB i “dezertirao” na drugu stranu Atlantika te je mladi Poverenko pohađao srednju školu i koledž u Torontu, no navodno je uvijek čeznuo za Odessom odakle je i gospodin Teodoriakis vukao korijene po očevoj strani. G. Poverenko je tvrdio da je radio i za saveznu vladu i za Provinciju Onatrio, ali nema nikakva dokaza o tome. U posljednjih je desetak godina g. Poverenko proveo dosta vremena u Ukrajini, ali u svim je dokumentima navedeno kao njegovo stalno mjesto boravka kuća u Torontu, u Bloor West Villageu, u vlasništvu njegovih roditelja, pa čak i nakon što je preselio u stambeni kompleks nekoliko kilometara daleko, a oni otišli živjeti u naselje za starije osobe.
“Shvatite me, ovo je velika tragedija za našu obitelj”, rekla je gđa Poverenko, 80, u kratkom telefonskom razgovoru. "Nažalost, ne mogu vam ništa reći, osim da moj sin sigurno nije kriv. Otac ovo ne smije znati. Bolje da ne zna. On ima 94."
Nakon što je stigao u Kanadu, gospodin Teodoriakis je bio iznimno zainteresiran za upoznavanje grada te je bio dobro raspoložen. Fotografirao se ispred znamenitosti te je stavljao te fotografije na društvene mreže.
“On je bio izuzetno ugodan gost”, rekla je gđa Julie Bloomfontian, koja ga je, zajedno sa suprugom, ugostila do trenutka kada je trebao preseliti u svoj novi stan. “Često je odlazio u centar Toronta, posjetio je Royal Ontario Museum i Art Gallery of Ontario, bio je pun dojmova, a još su ga više dojmile životinje: proučavao je rakune i vjeverice na internetu, nastojao ih je vidjeti i snimiti tijekom zime, ako nigdje barem u azilima, spominjao je i kojote, uglavnom, jedva je čekao proljeće i ljeto, te se raspitivao o različitim udrugama za divlje životinje u gradu, ne bi li im pristupio. Osim toga, nešto je bilježio na računalu, uglavnom, pomagao je čak i oko kućanskih poslova” navodila je dalje gđa Bloomfontain koja g. Teodoriakisa nije ranije poznavala, a koja ga je primila na stan na preporuku g. Poverenka. “Ništa nije upućivalo na ovakav razvoj događaja.”
Gospođa Bloomfontain je dalje navela kako je zaista imala povjerenja da je g. Poverenko osigurao stan i posao za g. Teodoriakisa na jednom koledžu u području primijenjenih humanističkih znanosti. No toga posla nije bilo, već samo jedna vrlo nejasna veza koja je g. Poverenka povezivala s tom institucijom: 1988. je završio dvopredmetni studij ruskog jezika i političkih znanosti.
Isto tako, navodi se dalje, nije bilo nikakvog stana za gospodina Teodoriakisa, iako se prema istrazi otkrilo da je na računu g. Poverenka bio jedan transfer novca od 36.000 dolara, obavljen početkom godine s napomenom “poklon”, navodi nam izvor koji je govorio pod uvjetom anonimnosti, a što ostavlja preveliki prostor spekulacijama.
Istražitelji vjeruju da je gospodin Poverenko doveo gospodina Teodoriakisa na dan ubojstva na mjesto u predvečernjim satima, dok je u Torontu lagano sniježilo s izlikom da mu želi pokazati okolicu. Već u ranim večernjim satima dva prolaznika nailaze na gospodina Teodoriakisa s licem prema snijegu. Policija se odmah usredotočila na gospodina Poverenka, čije ime je bilo navedeno među lokalnim kontaktima gospodina Teodoriakisa. Policajci su ga doveli na ispitivanje dan nakon pronalaska tijela. Policija je rekla da su u isto vrijeme našla dvije snimke videonadzora gdje se vidjelo kako g. Poverenko iz svoga stana odnosi nekoliko vreća za smeće, a u kojima su odmah pretpostavili da sadrže stvari g. Teodoriakisa.
Tijekom više od 24 sata ispitivanja u policijskoj postaji Toronto Police 22 Division, gospodin Poverenko je priznao počinjenje djela na način da je u jednom trenutku izvadio nož, prišao g. Teodoriakisu s leđa i brzim potezom povukao mu ga preko vrata. Iskaz g. Poverenka u skladu je s rezultatima istrage, a koji je ponovio u intervjuu u pritvoru, iako se ostatak njegove priče oštro razmimoilazi s onom koju ima policija.
Gospodin Poverenko odlučno negira uzimanje novca od gospodina Teodiriakisa. Umjesto toga, on je rekao da je gospodin Teodoriakis zapravo odlučio promijeniti svoj identitet i napustiti one za koje je do sada radio.
“On je napustio svoju… zajednicu… on je želio prijeći na drugu stranu”, rekao je gospodin Poverenko, govoreći engleski s izrazito jakim ruskim naglaskom. Do kobnoga dana gospodin Teodoriakis je posustao, rekao je gospodin Poverenko. Dok su šetali parkom da se primiri, rekao je da je gospodin Teodoriakis postajao sve nemirniji te je tražio bilo kakav način da mu g. Poverenko osigura sigurnost i ostanak u zemlji. “Podivljao je, ja ga više nisam prepoznavao” rekao je te dodao: “Nasrnuo je na mene.”
“Taj sam nož dobio od svojega oca, to je sovjetski vojni nož, moj je otac heroj velikog Domovinskog rata. Ali mi smo Ukrajinci, ne Rusi. Moja je dužnost da ga zaustavim u njegovim namjerama”, rekao je gospodin Poverenko.
Gospodin Poverenko je također naveo da je park napustio s nožem, te je tijekom noći otišao baciti nož u hladno jezero Ontario. Rekao je također da nije kontaktirao policiju, jer nema povjerenja u njih da mogu razumjeti ovakve slučajeve.
Tužitelji terete gospodina Poverenka za ubojstvo i skrivanje i uklanjanje dokaza. Nije se izjasnio krivim te se zadržava u pritvoru bez jamčevine.
Gospodin Butor Ilić nam navodi na ovu pomalo bizarnu ideju o promjeni strana sljedeće: “Čini se da je nemoguće”, rekao je. "Andrej je bio informatičar, ali i vrlo dobro informirani polihistor s formalnim i, još važnije, neformalnim obrazovanjem. Glupost! Nije se on bavio nikakvim obavještajnim radom, a osim toga Hladni rat je odavno gotov, zar ne?” Dodao je da je g. Teodoriakis pretpostavljao da je g. Poverenko bio uključen u neke obavještajne aktivnosti s Rusijom, no da je g. Teodoriakisa to sve zanimalo isključivo kao analitičara.
Gospodin Poverenko je na sve optužbe rekao “Laži, varanje, varanje, sve je to obmana, sve je to provokacija."
Nakon višestrukih potraga, policijski ronioci još nisu pronašli nož kojim je ubijen g. Teodiriakis, pa je stoga nemoguće utvrditi njegovo stvarno porijeklo. Podjednako tako, izjave g. Poverenka ostavljaju prostor sumnjama oko samoga tijeka događaja, iako svi forenzički dokazi, a samim time i optužnica, upućuju samo na jedno: g. Poverenko jest ubio g. Teodoriakisa. Ipak, za konačne ćemo zaključke pričekati završetak izglednog suđenja g. Poverenku.


Dakle, činjenica je da zaista znaju dobro ispričati priču. Pa meni ovo više izgleda kao neki špijunski triler iz vremena hladnoga rata nego kao neka vijest iz crne kronike: Rusi, Ukrajinci, Jugoslaveni, pa tko se kod nas zove Andrej Teodoriakis, molim te lijepo, pa ja nikad nisam čula takvo ime. Dobro, priča je možda puna rupa, moguće da ima i stvari koje ne mogu razumjeti, ali kao i svaki komentator na stranicama ili društvenim mrežama, mogu postaviti pitanje. Pa tko je tu lud? Tip s doktoratima i osam knjiga koji govori šest jezika nema posla nego vozi taksi. Neće ga kod nas, neće ga negdje drugdje, pa to je nevjerojatno. Kako god, meni je ova priča bila strašna, ali još mi je više bila strašna što je Ivan u njoj, ali nije ni spomenut. Pitalo se ovu ili onu babu, nekog suradnika s kojim je možda radio, ali što se radilo u Odesi, što se radilo u Moskvi, kako to da se sada pojavljuje masonska knjižnica u Washingtonu, kakve veze ima to s mozgom…
Ponešto od ove moje frustracije bilo je vidljivo i u komentarima čitatelja:
Da, zaista tužna priča. Kako su ranjivi ljudi kada su očajni. Čak su spremni vjerovati da je Kanada obećana zemlja. Vjeruju da je Kanada socijalna država…

Zar fotografija g. Poverenka ne govori da je pravi ruski špijun? U svakom slučaju, njegova mi fotografija vrišti da je to varalica

To je vrlo vrlo čudna priča, tu ništa ne stoji, osim možda slikanja vjeverica i rakuna... Žalosno je da je gospodin Teodoriakis izgubio život…

Za sve je kriv kapitalizam… Dolje kapitalizam!

Da, da, opet je na djelu zapadna propaganda, je li, uvijek je kriva Rusija…

Rat traje, samo na drugi način. Znate tko danas čini taj rat? Naši intelektualci… Naša ljudska prava, naši borci za slobode čovjeka i svega… Ovaj je samo poginuo, jedini je problem što ne znaš za koju je stranu radio.

Još se nekoliko naslova pojavilo i u nas, uključujući i neki na jednom opskurnom blogu koji je bio u stilu “Naš jedini intelektualac s mudima ubijen u Torontu”, ali je do proljeća stvar posve zamrla, jednostavno se nitko više nije sjećao toga događaja, jednostavno kao da nikome nije ni bilo stalo, a moguće i da zaista nije nikome bilo stalo. Naime, ja o ovome nisam mogla razgovarati s Hanom jer je ona na neki način htjela da priča ne dopre do Ivana. S kime sam o tome mogla razgovarati, u Zagrebu? Pa tamo nitko nije ni znao ovoga Andreja. U Rijeci? Tamo pak ja nikoga nisam znala. U mjestu, s Martinom? On mi se učinio kao jedino logično mjesto gdje sam mogla s nekim porazgovarati, no on me je, prilično hladno, na telefon otpravio tako što mi je rekao da su čudni putevi ljubavi božje i da mi svakako može preporučiti jedan novi tekst u časopisu, ali da će mi javiti kada ga pronađe.
Naravno, nije ga pronašao ni u sljedećih nekoliko mjeseci, Hana i Ivan su tijekom ljeta otišli na dulje vrijeme negdje, navodno na Bali, no kako mi se nisu javljali, a kako nisu dijelili nikakve slike ni na fejsu, a tim više što ih ja nisam pitala, zaista nisam znala gdje su. Uglavnom, nije ih bilo od lipnja do kraja rujna kada su opet došli, Hana mi se činila nekako ljepša nego prije, bila je, ne znam je li to bio privid ili ne, činila mi se i malo deblja, ne onako mršava kao inače.