utorak, 17. rujna 2019.

Tomislav Domović | Vjeresija (Svemirske fuge)



Platit ću ti zlatnicima stihova
Jedinom valutom koja ne može devalvirati
Monetom koja ne može izgorjeti

Platit ću ti ljubav koja se ne može platiti
Sav moj život je vjeresija,
sva moja blaga neunovčive su zvijezde
Tvoja ljubav je vjeresija
Moje dobrovoljno dužničko ropstvo

I pomiri se, budi sigurna
ostat ću ti dužan
barem jedan talir

Onaj, kojega sam dan prije smrti istalio
Ne stigavši ugravirati tvoje ime

ZiN News "Žena u vjeri" - novi projekt udruge Zvona i Nari



NOVI PROJEKT Udruge ZVONA i NARI pod nazivom „ŽENA U VJERI“ – otvoren natječaj za znanstvene i umjetničke radove u časopisu „ZiN Daily“ na temu ravnopravnog uključivanja žena u religijske sustave današnjice.

„Žena u vjeri“ projekt je Udruge ZVONA i NARI koji ima za cilj poticanje i promoviranje ravnopravnog statusa žena u religijama 21. stoljeća te njihovo uključivanje u sve razine religijskih organizacija. Snažna i brojčano mahom većinska prisutnost žena u religijskim sustavima, nažalost, ne znači i njihovu ravnopravnost s muškarcima. Dapače, činjenica je da su vodeće religije svijeta tradicionalno spremne iskorištavati žensku pamet i radnu snagu, ali se pri tome žene izostavlja iz ključnih i vodećih pozicija te značajnog dijela vjerskih službi dostupnih isključivo muškarcima. Time se žene ostavlja bez mogućnosti da sudjeluju u odlučivanju o temeljnim pitanjima organizirane vjere unutar samih vjerskih institucija, ali i unutar društva.

Dragan Gortan | Balada o bijeloj ruži


do prazne kuće
na kraj sela
procva jutros
ruža bijela
uz ruševnu kuću
starice Marije
što čekala je sina
kog dočekala nije
a kad izgubi muža
pa još i sama osta
kao bijela ruža
duša joj posta

Zdenko Capan | Opomena - Vodopad misli



OPOMENA

Čovječe pazi
da ne ideš malen
ispod zvijezda!

Pusti
da cijelog tebe prođe
blaga svjetlost zvijezda!

Da ni za čim ne žališ
kad se budeš zadnjim pogledima
rastajo od zvijezda!

Na svom koncu
mjesto u prah
prijeđi sav u zvijezde!

(A. B. Šimić)
                      


 
Anagramirana poezija
VODOPAD  MISLI

Mezimče muze, 
ne  jezdi gizdav  
nad tlom! 

S visine se brže pada, 
pa odozgo učas 
krvav zvizneš o tlo! 

Rađe sad siđi, 
pa bezazlen, dječji hodaj
pješice po tlu! 

Kada djeci ne ostaje 
zapis poezije, jednom mrtav, 
badava gnjiješ u tlu!

(Zdenko Capan)


Antologija poezije uživo: Luko Paljetak


vrijeme: 17.09.2019. 20 h
mjesto: Sisak; Gradska galerija Striegl

U utorak, 17. rujna, u 20 sati, u Gradskoj galeriji Striegl u Sisku, na sedmoj književnoj večeri u ciklusu 'Antologija poezije uživo' gostuje akademik Luko Paljetak. Slušat ćemo  pjesme u interpretaciji autora i razgovarati s njim o njegovim raznolikim interesima vezanim uz umjetnost.

Voditeljica ciklusa: Sonja Manojlović
''Antologija poezije uživo'' dio je Connect/Reflect programa Gradske galerije Striegl kojim se kroz interdisciplinarne i interaktivne programske prakse, želi intenzivnije povezati publiku različitih dobnih i interesnih skupina s programima na polju suvremene umjetnosti i kulturnih praksi.

  
Luko Paljetak (1943. Dubrovnik)

Pjesnik, prevoditelj, urednik, kazališni i likovni kritičar, redatelj, feljtonist, esejist, pisac za djecu, dramski pisac, slikar.

Redovni je član HAZU,  dopisni član SAZU (Slovenske akademije znanosti in umetnosti), član Akademije ruske književnosti.

Živi i radi u Dubrovniku.
Opširnije...

Izvor: Culturnet.hr

Igor Petrić | disertacija nebitnog mišljenja-2x


što sam
gdje sam
da sam barem netko drugi
nisam
znam
mislim i osjećam
sve u svemu
baš je dobro ovako
biti drugačiji
biti nitko
u crtanom filmu
dvodimenzionalnoj stvarnosti
koja ne postoji
biti netko
na iskaznici
sa slikom i brojevima
čiji redoslijed navodno
ništa
nikome
ne predstavlja

ponedjeljak, 16. rujna 2019.

GK Velika Gorica | Predstavljanje knjige Jurja Habdelića uz 410. obljetnicu rođenja



Juraj Habdelić: Pervi otca našega Adama greh


Gosti: vlč. Đuro Sabolek, dekan Velikogoričko-odranskog dekanata akademik Željko Cvetnić, voditelj Zavoda za znanstvenoistraživački i umjetnički rad HAZU u Velikoj Gorici

Katica Matković Mikulčić, upraviteljica Zavoda za znanstvenoistraživački i umjetnički rad HAZU u Velikoj Gorici, akademik dr.sc. Josip Bratulić, dr.sc. Marica Čunčić


Umjetnički program:

Knjižnice grada Zagreba | Saša Jantolek: Artižan



Premijerno predstavljanje romana “Marulov san” Dina Milinovića


UOČI POLUTISUĆLJETNE OBLJETNICE PRVOGA IZDANJA MARULIĆEVE JUDITE


Premijerno predstavljanje hrvatskoga povijesnog romana “Marulov san” Dina Milinovića održat će se u srijedu 18. rujna 2019. g. u 19.00 sati u kaštelu Vitturi u Kaštel Lukšiću u organizaciji Gradske knjižnice Kaštela i Hrvatske sveučilišne naklade.

Uz autora, knjigu će predstaviti Ivan Bošković i Anita Šikić, dok će u glazbenom dijelu programa nastupiti klapa Sv. Jeronim.

Marulov san vodi nas u Split na prijelazu iz 15. u 16. stoljeće. Mletačka se republika utvrdila u gradu, Osmanlije grickaju zemlje u zaleđu i opsjedaju Klis, jedno od posljednjih uporišta hrvatsko-ugarske kraljevine u Dalmaciji. Unatoč nepogodnoj političkoj situaciji i stalnim upadima, pljačkama i sukobima, u Splitu vlada živahna atmosfera ispunjena idealima humanističkoga razdoblja te prava glad za antičkim knjigama i starinama.

Natali Šarić | 55




Rišem tihost u god...
u stih za beskonačno.
Do mene dopire najstidljivije jutro
i trampi vjeđe za med.
U džepu badem na pola.
Za oči.
Sad je vrijeme da odem
dok su grudi na ušću tvojih ruku.
Da srce prekalim jednom ili odjekom puta,
nećeš se odazvati čvrstom bezvremenu.
Leđa ti lome pustinjske mijene,
a po meni puze i robovi i gromovi
tražeći uzaludnost iz moje ruke,
onaj šav iz tvoga njedra.
Klečim vrijeme na malo i sadim ga u mrak
mada ne znam s koje se strane pogledava sunce.
Zar je ikada išta niklo iz neopjevane mrene?
S tobom kruniti kruh - to mi je put.
Dotad… pišem tihost u hrast...
u svako drvo koje se pomakne s mjesta.
Režem butine bezimenim uzdahom na 55 mjesta i odbijam zarasti.
Sada je vrijeme za splav...
… dok koža umije disati.

Ivan Domančić | Neka druga djeca


U vremenu i prostoru zvučno umjetni objekt
postaje nešto sasvim drugo
u umu sedamnaestogodišnjakinje
koju slama požuda.
Bez uvoda u tuđe biografije
gledam u oči koje vide kroz maglu bijele smrti.
Bez igre
Bez pjesme
Nestali su.
Čak i krune od trnja s njihovih glava.
Zaluđeni nekim drugim sudbinama
Ne prestaju biti ološ.

Tina Milas Stamenić | Ljubav nikad ne prestaje



Jutarnje sunce me probudilo na nepoznatom mjestu. Nakon doručka koji me dočekao na starinskom, metalnom klimavom stoliću na terasi, mirisna kava je bila ugodan dodatak početku dana i šetnji. Intuicija mi je govorila da se nalazim na otoku. Ali kojem? U ovo vrijeme ribari bi se vraćali iz ribolova, ali na molu nije bilo nikoga. Nije bilo ni ljudi ni čamaca... Ni njega.


Sjela sam u sjenu velikog bora blizu obale, na drvenu klupicu s koje se ljuštila zelena boja. Pogled mi se gubio u beskrajnom plavetnilu mora i neba, a povremeno bi ga zamaglile suze koje su mi nekontrolirano navirale na oči. Rekao mi je da će se vratiti i znam da će se vratiti. Svaki put se vratio. Samo trebam čekati. Nedostaje mi. Toliko jako da ovu emocionalnu bol osjećam na fizičkoj razini. Kao da mi reže srce i dušu.

- Gospođo Marija – uzviknuo je neki mladić u bijeloj kuti i sjeo kraj mene na klupu. - Opet čekate svog supruga, gospodina Roka?

- Da – odgovorila sam – rekao je da ide u ribu, ali se još nije vratio. Prošlo je već par dana.

- Prošlo je već par godina, gospođo Marija. Vaš suprug je davno preminuo, neće se on vratiti.
Suze su mi krenule niz obraze. Tko je ovaj mladić i kako on može s tolikom lakoćom tvrditi da je moj Roko više nije živ? 

- Nemojte plakati, molim Vas – nastavio je – znam da Vi to zaboravite pa svaki dan iznova proživljavate taj šok. Ali evo, Vaš je sin maloprije zvao i pitao za Vas. Rekao je da će sljedeći mjesec možda imati vremena da Vas dođe posjetiti. Nisu li to dobre vijesti?

Još uvijek zbunjena, kimnula sam glavom u znak potvrde. Kad bi barem moj sin bio tu. Bilo bi mi lakše podnijeti ovu samoću koja me razara iznutra dok nema Roka.

- Dođite, gospođo Marija, vrijeme je za Vašu jutarnju terapiju.

***

Jutarnje sunce me probudilo na nepoznatom mjestu. Polako sam se ustala iz kreveta i osvrnula se. Stvari u sobi bile su moje, ali nisam prepoznavala taj prostor. Skinula sam bijelu spavaćicu i obukla haljinu na cvjetni uzorak koju sam pronašla u ormaru sa škripavim vratima. Znam da najviše voli kad nosim takve šarene haljine. Počešljala sam se, umila i izašla iz sobe. Dugi tamni hodnik kojeg je nedovoljno osvjeljavao veliki prozor na jednom kraju vodio je na drugom kraju do stepenica. Spustila sam se u prizemlje i zastala na ulazu u veliku prostoriju s mnogo stolova. Jedna žena prekrivala ih je bijelim stolnjacima.

- Dobro jutro, gospođo Marija! Uđite! – pozvala me kada je osjetila moj pogled na sebi. – Opet ste se prvi ustali. Budite bez brige, ja sam Vam već pripremila doručak na Vašem najdražem mjestu na terasi.

Otpratila me do terase i uputila prema jedinom stolu na kojem je osim vaze s crvenkastim cvijećem bilo i hrane.

- Oprostite, gospođo, znate li možda gdje je moj sin? – upitala sam je.

- Gospođo Marija – uzdahnula je – već sam Vam objasnila da Vaš sin ne živi ovdje. Ali sigurno će Vas uskoro doći posjetiti.

Okrenula se i otišla. Nastavila je prekrivati stolove bijelim stolnjacima.

Nakon doručka koji me dočekao na starinskom, metalnom klimavom stoliću na terasi, mirisna kava je bila ugodan dodatak početku dana i šetnji. Hodala sam po zabetoniranoj šetnjici koja je pratila obrise obale. Miris mora i borova, valovi koji su neumorno zapljuskivali obalu, zrake sunca koje sam osjećala na svom licu – sve me podsjećalo na malo primorsko mjesto gdje sam odrasla, upoznala svog supruga i vodila našeg sina za ruku dok je još bio mali. Sve je bilo tu, toliko poznato, a opet toliko strano u ovom okruženju. Intuicija mi je govorila da se nalazim na otoku. Ali kojem? U ovo vrijeme ribari bi se vraćali iz ribolova, ali na molu nije bilo nikoga. Nije bilo ni ljudi ni čamaca... Ni njega.

Sjela sam u sjenu velikog bora blizu obale, na drvenu klupicu s koje se ljuštila zelena boja. Pogled mi se gubio u beskrajnom plavetnilu mora i neba, a povremeno bi ga zamaglile suze koje su mi nekontrolirano navirale na oči. Možda se danas vrati moj Roko.

Kratki susret s Antonom Kikašem | Uzor mi je Antun Gustav Matoš


Poznati hrvatski domoljub i poduzetnik Anton Kikaš već godinama živi i radi u Torontu (Kanada). Rodom je iz Bijakovića (BiH). Najpoznatiji je po svojem humanitarnom radu, poglavito u vrijeme hrvatskog obrambenog Domovinskoga rata. Dobitnik je i značajnijih nagrada i priznanja. O njemu je Jakov Sedlar snimio i odličan dokumentarno-igrani film „Nisam se bojao umrijeti“. Međutim, manje je poznato da se uspješno bavi i pisanjem poezije. Sudjelovao je na brojnim recitalima, a neke su mu pjesme i uglazbljene te izvođene na najpoznatijih hrvatskim festivalima.

Kristina Mlakić | Neiskrena


Ja sam neiskreni pisac
Što piše o sjeti tuge svoje
 Doda i oduzme koju riječ
I bitno izmiješa boje.

Ja sam neiskreni pisac
Jer lice uspomene krijem
Skraćujem stih za stihom
I nesvjesno srce bijem.

Neiskreni pisac sam, znam
Istina mi riječju se ne dokazuje
Golo ime imam
Rimom se premazujem.

KiČ Bogdana Ogrizovića | Anđelka Korčulanić: Prožeta tobom



Vlado Jović | Osam koraka za ljubav


Iscrpljeni od umora koji je bio produkt upravo završene nogometne utakmice, ali (olakotna okolnost!) i neuobičajeno toplog kasno ljetnoga dana, povaljali smo se po suncem ugrijanom nogostupu, pokušavajući povratiti dah i izgubljenu energiju, usput konstatirajući kako  trčanje za loptom više nije za nas i da smo  postali odviše stari za tako naporne  fizičke aktivnosti.

Ni činjenica da smo mahom svi odreda tek bili zakoračili u rane dvadesete nije nam zasmetala da bez srama izreknemo tu konstataciju.

nedjelja, 15. rujna 2019.

Tribina Ane Horvat | Gostuju Sonja Smolec i Marina Katinić



Sven Adam Ewin | Sonet o ljubomori


I siđe Bog na zemlju. Veseo. Dobre volje.
Htio bi još jedanput svoje proslavit ime.
Stvaranja čuveni čin ponovio bi dolje
Kao s Adamom davno. Ali, zaboga: s kime?

Pozove jednog momka. Prkosnog. Punog jare.
Genija spremnog učas sa svakim da se svadi:
- Evo ti mramor, momče, najbolji iz Carrare.
Evo ti čekić, dlijeto... pa Davida uradi!

I tada Michelangelo, premda tek šaka praha,
Lijepog Davida kralja - iz mrtvog kamena usta.
I baš kad (poput Boga), udahnut htjede mu daha,
Gospod dotrči bijesan i dlanom pokri mu usta:

Visoko lijećeš?
E, nećeš!

Igor Petrić | disertacija nebitnog mišljenja -1x


što sam
gdje sam
da sam netko, nešto
nisam siguran
možda jesam
ne znam
gonite se svi
mali
veliki
umišljeni
skriveni
čudni
obični
crveni i crni
posebno vi neodređeni
sivi i prozirni
jutarnji i popodnevni crvi mesnati
oprostite na izrazu
ne zamjeriti, događa se
svakom može pobjeći

Dragica Križanac | Velik novac


Pojavio se iznenada, bez ikakve najave u Amsterdamu. Besprijekorno ispeglana bijela košulja, vitak stas, lakirane cipele i akten-tašna davaše ovom muškarcu, s pokojom sijedom vlasi, neki profinjeni izgled poslovnog čovjeka. Familija ga primi iznenađeno, ali dadoše mu sobicu i domaćica se požuri spremiti večeru za gosta.

-  Otkud ti čovječe, da nije kakva nevolja?

-   Ma kakva nevolja! Dobitak! Nema više rata, vrijeme je za business. A znate da sam ja uvijek bio za nešto novo, napredan čovjek!

Dragan Uzelac | Jim Jarmusch (2016.)




Džim Džarmuš (Jim Jarmusch) je američki filmski režiser, umetnički superstar sa senzibilitetom odmetnika, neprilagođeni usamljenik i gubitnik koji veruje u stari dobri pank. Iako ga svrstavaju među predstavnike film noira i avangarde, Džarmuš tvrdi da snima komedije i da je njegov omiljeni filmski režiser legendarni komičar Baster Kiton. Džim Džarmuš, senzibilni odmetnik vozi svoj klasični motocikl i živi u Baueriju, leglu pijanaca na Menhetnu. Kao tinejdžer je nosio crno zbog Hamleta, Zoroa i Roja Orbisona, a onda su došli pank i Kleš, klubovi i ljubav prema poeziji i bendu Nika Kejva Bad seeds. Verovao je u ideje jednog revolucionarnog, buntovnog pank vremena. I još uvek veruje. Kad je depresivan sluša Sinatrin klasik  My way u obradi pank ikone, pokojnog Sida Višisa i legendarnih Sex Pistols. Tvrdoglavo se drži svoje lične vizije i još uvek se nikome i ničemu nije prodao. I radi još uvek samo ono što želi – uprkos svemu i svima. Čudno izgleda, nonšalantan je, fin, duhoviit, ciničan, zabavan. Novinari su njegovu nakostrešenu pank frizuru nazvali pompadur i tvrde da izgleda kao čovek koji je upravo video duha. Moja kosa nije farbana, naglašava nonšalantno Džarmuš...

subota, 14. rujna 2019.

Gradska knjižnica "Juraj Šižgorić" Šibenik, raspisuje natječaj za najbolju neobjavljenu haiku pjesmu.



Uvjeti natječaja: Jedna osoba na natječaj može prijaviti samo jednu pjesmu.

Tema pjesme je slobodna. 

Budući da je natječaj anoniman, pjesmu, u Word dokumentu, treba poslati označenu šifrom, elektroničkom poštom na adresu Knjižnice gks@knjiznica-sibenik.hr (kao predmet treba navesti „Haiku natječaj“). U istoj poruci treba poslati i razrješenje šifre s osobnim podacima (imenom i prezimenom, adresom i brojem telefona).

Rok za slanje pjesme je 10. listopada 2019. 

Podatci o članu/članovima prosudbenog povjerenstva bit će objavljeni nakon završetka natječaja. 

Najbolje pjesme bit će predstavljene u Mjesecu hrvatske knjige 2019. 

Napomena: Knjižnica ne snosi nikakvu odgovornost za bilo kakve sporove vezane za vlasništvo, odnosno autorska prava nad poslanim pjesmama. Ako neki od sudionika Natječaja pošalje pjesmu na koju nema autorsko pravo ili na drugi način zloupotrijebi tuđa prava, Knjižnica neće snositi nikakvu odgovornost. Autorska i srodna prava pripadaju sudionicima. Knjižnica stječe pravo korištenja pjesama prijavljenih na Natječaj bez plaćanja naknade autorima. Knjižnica se obvezuje da će prilikom korištenja pjesama navesti ime i prezime njihova autora. Knjižnica ima pravo na objavljivanje pjesama prispjelih na Natječaj na svojim mrežnim stranicama ili u zasebnoj knjizi (zbirci pjesama).

Festival svjetske književnosti 2019.

  
piše: Narcisa Potežica, mr.sc.
   
Na sedmom  Festivalu svjetske književnosti 2019. u Hrvatskoj predstavljeno je i ove godine niz poznatih svjetskih i europskih pisaca, a gosti su bili i uspješni domaći pisci. Organizator je tradicionalno od samog osnivanja Festivala nakladnička kuća "Fraktura". Svake se godine početkom rujna s nestrpljenjem očekuje taj sada već poznati sedmodnevni festival, na kojem se taj tjedan organizira predstavljanje novih knjiga i razgovori s njihovim autorima, kao i prigodne izložbe i druga zanimljiva događanja. Tako  svake godine, pa i ovaj sedmi put – nekoliko dana, čak čitav tjedan od 8. do 14. rujna Festival svjetske književnosti postaje vodeći kulturni događaj u Hrvatskoj. Za najkvalitetnije i atraktivne programe u večernjim satima tražila se za ulazak u veliku dvoranu Glazbenog zavoda  karta više.

Naime ove 2019. godine najveća je novost da su se zagrebački programi najvećim dijelom održavali u zgradi Hrvatskoga glazbenog zavoda i to uz naplatu ulaznica za večernje programe. 

Pramcem u sumrak


Poriluk u progonstvu

Piše: Jelena Miškić 

Subota je dan za plac (to mi je ostalo od Zagreba), to zna svaka dobra domaćica. Mi u Vukovaru kako red i tradicija nalaže idemo na tržnicu srijedom i subotom. Valja se radno probuditi kako bi se kod piljarica kupila najsvježija i najkvalitetnija roba, a onda, ako na nekog poznatog nabasaš tko još ne žuri grinceke pobacati u juhu i napacati meso, sjedneš i popiješ brzinsku kavu na nekoj od još uvijek rujanskim suncem okupanih terasa kafića.

Tako sam ja sinoć pripremila kako dio kulture življenja u Vukovaru i nalaže, kovanice Hrvatske kune jer tako ne zadržavaš piljaricu da ti vraća ostatak, ima žena pametnijeg posla, na dovratak pripremila pletenu korpu i navila vekericu na rano juttarnji sat.

Uživam u doživljaju tržnice, šarenilu boja, teglica, glasova koji se cjenkaju. 

Posebno sam se jutros razveselila poriliku.

Moja obitelj do progonstva nije niti kuhala niti pripremila ovu biljku na bilo koji način dok nas nije zadesilo zlo rata i bacilo  u Zagreb. U početku nas je prhvatio mamin bratić koji je bio plemenit i bogat i imao veliku kuću u zagrebačkom kvartu Vrapče. Tada kao mlada djevojka doista sam imala problem, posebice s dečkima u upoznavanju...Od kuda si? Iz Vukovara. Ok, a gdje si sada? Ja kao iz topa - U Vrapču! Dečko dobije blokadu mozga i udalji se laganim, ali sigurnim korakom unatrag.

Trebalo mi je neko vrijeme da zbrojim što se tu događa. Kasnije kako sam upoznala Zagreb i ostale njegove kvartove, iz štosa i zafrkancije mijenjala sam mjesta stanovanja u upoznavanjima kako sam htjela i to me prilično zabavljalo. Bez spominjanja Vrapča, naravno.

Milan Frčko | Propuh


Pozablena firanga se genola.
Gdo se dotepel? Anđel, vrak il potepuh?
Čkomino leca prefrigani propuh.
Još zdavnja predi nek kaj je zdehnola

i odišla vu drugi svet, vu kojem se
zapomogla i spokoja i mira,
ova duša je opčutila kak smrt ofira
verzušu, kojem gasili so senje.

Bez ljubavi se i pelcer posuši
i postane hrana kmici i zemli,
al predi nek cajt stihoznaca vruši

od njegovog pera vrpa njih postekli.
Se moreš kupiti samo ne cajte,
f kojima stiholjubec mir svoj najde.

Foto: Nikola Wolf.

Katarina Zadrija | Tam de špicu šestara zabodeš


Vu sredine, de v daljine Zagorje se vidi,
Spredi njega Prigorje pogled mi kiti,
Z kouta se Kalnik z Bilogoru nalukava
Za bregem de Podravina spi.
Tam dalje z drugoga kraja
Vu nizine Sava žubori.
Moslavačka gora krug taj zatvori.

Nikola Šimić Tonin | Jasenka Medvedec: Biti


Matrikula života

Na jesenjem putu, poetskom putu, života mora, mornog mora, života, daleko od sigurne luke, pučinom crnom, matrikula života pjesnikinje je pjesma. Pjesnikinja ovom zbirkom dokazuje i pokazuje svoju talentiranost  i zanimljivost. Jasenkina knjiga pjesama izaziva izuzetnu pozornost jer je u njoj na poseban način izražena doživljenost, življenje i proživljavanje sve i jednoga stiha.

Ove stihove pisao je život, Jasenkin život, koja je svoj izraz našla u bogatom poetskom jeziku koji u sebi nosi raskoš, riječi u pjesmi osjenile se slikama, osjenile se pitanjima, osjenile se nadanjima, osjenile se razočaranjima osjenile boli osobnoga iskustva. Skučile se u kući od riječi, u pjesmi. Poezija je njena infuzija za živjeti. Pogonsko gorivo života. 

Ivan Španjić | Ptica u krletci





















Teško je disati,
živjeti i umirati
iza ovih rešetaka.
Teška su ova krila
kada znam
da više neću letjeti.

Vrijeme prolazi u beznađu
sunčevih zraka
i u zvucima kiše.
Do jučer mi je šumilo more
i šaptao vjetar,
ali ne čujem ih više.

Čovjek može govoriti što misli
i misliti ono što govori;
ljudi možda ne nose okove
na svojim rukama i nogama,
ali to ne znači da su slobodni.

I ja znam
da mi zavide kad me gledaju
ovako umornu i tihu,
jer ja sam nekoć bila slobodna,
a oni to nikada bili nisu.


Ivan Španjić | Poeziju ozbiljnije piše od svoje 16-e godine



Ivan Španjić rođen je 26. lipnja 1992. u Metkoviću, a odrastao je u Otrić-Seocima gdje i dalje živi i piše. Osnovnu školu je završio u osnovnoj školi Otrić-Dubrave, a gimnaziju u srednjoj školi Tin Ujević u Vrgorcu. Kratko vrijeme radio je u državnom odvjetništvu Dubrovnik, ispostava Metković, kao dio stručne prakse i osim toga nema drugog ozbiljnijeg staža osim u poeziji, koju ozbiljnije počinje pisati od svoje 16-e godine života.

Član je Kulture Snova, Umjetničke Likovno-Književne Unije Vlaho Bukovac, Hrvatskog Književnog Društva, Rijeka i objavljuje u lokalnim časopisima za promicanje kulture, na društvenim mrežama i u zajedničkim zbirkama.


Također je bio sudionik mnogih festivala i pjesničkih večeri.

Autor je zbirke „Jedno lice, jedan glas“ koju je objavio 2018-te godine u nakladi Kulture Snova.

Fotografija: s festivala Dani prijatelja knjige, Rijeka, studeni 2018.

petak, 13. rujna 2019.

Riječaninu Valeriu Orliću laureat na 3. međunarodnom festivalu književnosti "Luka pošte" u Kijevu.


Odlukom prosudbenog Vijeća iz Kijeva s 3. međunarodnog književnog festivala-natjecanja „Luka pošte“ („Poštarski pomol“), koji je organizirao Kijevski fond za kulturu „Boris Oliynyk“, u Ministarstvu kulture Ukrajine, 8. rujna 2019. godine u nominaciji "Poezija" - Povelju je dobio pjesnik iz Republike Hrvatske, Riječanin Valerio Orlić.

Dokumente o nagradi potpisali su predsjednik ukrajinskog Fonda za kulturu "Boris Oliynyk" u Ministarstvu kulture Ukrajine, akademik OD Bakumenko, kao i predsjednica festivala i članica Nacionalne Unije pisaca Ukrajine Tatiana Borisova Kudinova.

Valerio Orlić dobitnik je više međunarodnih književnih nagrada od Makedonije, Srbije, Bugarske, Italije...

2018. dobitnik je prestižne europske nagrade "Homer" u Briselu (Belgija).

Počasni je predsjednik i osnivač Hrvatskog književnog društva, te redovni član Društva hrvatskih književnika, Društva hrvatskih haiku pjesnika i počasni član Saveza nezavisnih bugarskih pisaca.

Urednik je više od 60 naslova, objavio je 22 knjige, pokretač je časopisa za kulturu "Književno pero" i "Krik", Festivala književnosti "Dani prijatelja knjige" Rijeka, znanstvenih skupova "Petar Kanavelić i Korčula", i "U spomen na književnika Antu Zemljara", grad Pag, Umjetničke kolonije "Riječ u kamenu", Povljana otok Pag, haiku susreta Borivoj Bukva, Rijeka i Riječkih književnih jutra...

Vezane objave: Dodjela nagrade "Homer"

Oleg Antonić vs. Sven Adam Ewin | Isto – Gdje ste?



















Sven Adam Ewin: ISTO

U oku tvome ja vidim pejsaž isti.
Na čelu tvome iste su trpke bore.
Mi uzlijećemo na vječno istoj pisti.
Padamo uvijek na iste stare fore.

Oboje čekamo kraj na istoj listi.
Glođemo iste nagorke krušne kore.
I jedno drugo već počinjemo gristi,
Uz uvijek iste, pakosne razgovore.

Isto je ono što na kraju nas čeka.
Isti je sastav našega zemnog praha.
Isti strahovi stižu nam izdaleka.

Isti je uzrok našeg konačnog kraha.
Ista je bolest za koju nema lijeka.
Isti će biti i izdah... Bez udaha.



Oleg Antonić: GDJE STE?

Istoga nema. Sve je uvijek novo
u slapu čuda satkanom iz mijene.
S neznanog vrela obruši se slovo
pršteći spektrom mimo teške sjene.

Pasti je nužno (teži nema lijeka).
Kako se snaći podno divljeg malja?
Vrtlog pod stijenom neće biti rijeka:
dok privid sidri, drugdje sprud se valja.

Svaki meandar svija se da snubi
obalom oka razgibane krijeste.
Svaka je suza stvorena da ljubi.

Djeco! Splavari! Vidjelice! Gdje ste?
Snatreći isto, zanavijek se gubi
sve te pejsaže netom što se mrijeste.

Tjedan kajkavske kulture, Krapina 2019.


Društvo za kajkavsko kulturno stvaralaštvo Krapina po 54 put  je organiziralo TJEDAN KAJKAVSKE KULTURE u Krapini na zavidnom nivou ponuđenih kulturnih sadržaja  i izvrsne organizacije programa u cijelosti. Sadržaji su bili zaista mnogobrojni i svi koji su u Krapinu došli u to vrijeme da obogate svoje kulturne potrebe i uživaju, prisustvuju dječjem kajkavskim recitalu i recitalu za odrasle pod nazivom NA FLJETNE SE OBERNUL TIE KOTAČ održanom 11. 9. 2019., došli su na svoje.

Izabranih 37 autora bilo je predstavljeno svojim pjesmama od strane mladih dramskih umjetnika. Punu su glazbenu dvoranu srednje škole u Krapini ispunili svečanim i uzvišenim ozračjem muze  kajkavskog pjesništva. Od 269 pristiglih radova i 76 najuspješnijih autora stihova suvremene kajkavske poezije objavljenih u Zborniku Recitala kajkavske poezije, posebno su pohvaljene za svoje stvaralaštvo Zdenka Čavić iz Koprivnice, Štefanija Ludvig iz Dubravice i Mirjana Križanović iz Stubičkih Toplica sa željom da im to bude motivacija i poticaj. I ne samo njima već svima koji pišu i njeguju kajkavsku riječ. Za vraćanje ljepote i smisla, radosti i mira, te ustrajnosti u traženju i očuvanju traga izgubljenih vrijednosti.

Sven Adam Ewin | Povijest



Povijest voli ogledalce, ogledalce, kaži mi. Voli crni smokey eyes.
Voli Chanel No 5. Povijest se voli timariti kao rasna kobila.

Povijest
Glanca
Cipele.

Povijest uređuje svoje perje isključivo kljunom pobjednika.
Povijest si usađuje implantate u desni. Radi prežvakavanja.

Povijest
Botoksira usne, grudi i vulvu.
Ona je sva to. Baš to. Što ima, to daje.

Povijest škarama izrezuje nepodesne figure
Sa svojih grupnih fotografija. Naknadno pomaže ustati
Palim anđelima. Oni joj uslugu vraćaju s lihvarskim kamatama.

Povijest laže.
Povijest povraća svoju nesvarenu djecu.
Ona to zove čišćenjem organizma od kontroverzi.
Ona voli slobodan seks. Ona voli začeti pa pobaciti.

Povijest svaku fukaru poziva
Na kavu i kolače.
A onda im u kavu sipa otrov za štakore. U kolače staklenu srču.
Voli gledati samrtne grčeve umirućih.

Povijest bi se rado vjenčala sa Sadašnjošću kao stara kurva.
Prešutjela bi svoju prošlost, kao što dobri kralj
Prešućuje svoje zločine.

Povijest spaljuje svoja stara pisma Đavolu. Mene zove
Da otplešemo čuveni beguine „Histoire d'un amour“.
Ja ne mogu odbiti. Mali bend je upravo objavio:
„Ovaj ples dame biraju.“
Uslijedio bi šamar
Na otvorenoj sceni.

Povijest nije magistra. Ona stalno ponavlja razred.
Jednom kao farsa, drugi put kao tragedija. Ne znam tko je to
Rekao, ali sjetit ću se. Kada? Kad jorgovan bude procvjetao.

Drugi put
U mome dvorištu.

Denis Kožljan | Hm...nije baš sve teklo glatko (ulomak „Crtice iz djetinjstva”)


I tako osvanulo novo jutro, za mene prvo u nešto ipak drugačijim okolnostima. To, kažem zato jer dok sam bila kod moje najbolje bake Kate, znala sam da ću moći spavati dok me bilo volja, da me ona pazila i mazila, čuvala kao oko u glavi, gotovo me i razmazila. Iako po onome kako su se stvari kasnije u životu odvijale, mislim da nije.

Bio je kraj mjeseca ožujka, noći su još uvijek bile hladne pa je baka Ana, spavala dolje u kuhinji uz štednjak na drva. A bio je to u stvari onaj starinski štednjak u kojemu se moglo i peći i kuhati na ploči, a imao je i ložište za cjepanice. No, otkako je baka bila pala i razbila kuk, hodala je sa štapom i bila je poprilično mrzovoljna zbog toga. No, i inače je bila puno strožija i nisam osjetila onu bezgraničnu ljubav prema meni kao od moje bake iz Brajkovići. Uglavnom, čini mi se da je tek svanulo i pijetao je zaglušujući kukurikao na vrh bunara. Mislim si ja onako u polusnu:“ Ma tko to lupka, sad, tako rano?“. Ali nije mi trebalo puno da shvatim, kako je baka svojim štapom lupkala o plafon, a budući sam ja spavala u sobičku gore, ufff, čula sam to lupkanje i znala da je to i neko upozorenje. „Deeeena, ala, zbudi se šu, je osan ur“, ponavljala je nekoliko puta. „Dosta je spati, triba da mi pomoreš dati zobati kokošan, pak ćemo pojti po drva, anke hižu bi rabilo pomesti!“ „Jao, pa ona to meni naređuje“, ljutito procijedim kroz zube, pokrivajući se po glavi i pokušavajući ignorirati, bakina dosadna zivkanja.

Danijel Špelić | Hrvoje Kovačević - "Dora, mali otrov"


Nedavno sam na Facebooku (a gdje drugdje) naišao na nekoliko fotografija nekakvog okupljanja i pronašao jednu na kojoj se vidio lik koji je gotovo u cijelosti bio ispod stola, s očima na pola petnaest, odjećom u kojoj kao da je spavao mjesec dana, bradom kojs nije vidjela žilet isto toliko, i u desnoj je ruci držao cigaretu koja samo što mu nije opekla prste, pridržavajući je s lijevom u kojoj je pak držao limenku Ožujskog. Sada, to nije ništa čudno, već sam se nagledao likova koji dođu na zabave i budu onaj lik za kojeg, odmah na početku, znate da će završiti na podu i najvjerojatnije da će barem dva puta izbaciti sve iz sebe pjevajući visoke tonove poznate rigoleto melodije. Komentari su mi privukli pažnju. Legenda - bijaše najčešći. Clint Eastwood je legenda. Marlon Brando je legenda. Robert Redford je legenda. Taj je lik bio potpuno suprotna stvar od toga, kreten, ako vam je draže, koji će u neko dogledno vrijeme svima ostalima sjebati dobar provod samo zato što je kreten. I ne, to nije bilo u nekom sarkastičnom duhu jer većina koja ga je tako zvala se nalazila pokraj njega na fotografijama, pridržavajući ga na nogama jer nije znao na kojemu se planetu nalazi, moguće ni solarnom sustavu.

Petra Šoštarić | Samo sitni pijesak



Jutarnje sunce me probudilo na nepoznatom mjestu. Nakon doručka koji me dočekao na starinskom, metalnom klimavom stoliću na terasi, mirisna kava je bila ugodan dodatak početku dana i šetnji. Intuicija mi je govorila da se nalazim na otoku. Ali, kojem? U ovo vrijeme ribari bi se vraćali iz ribolova, ali na molu nije bilo nikoga. Nije bilo ni ljudi ni čamaca, samo pijesak ispred mene. Sitna zrnca koja se isprepleću i tvore sve veća, formirajući nanose. Čak je i ugodan morski zrak bio prožet sitnim zrncima. Podražilo mi je nos te sam kihnuo. Potražio sam maramicu u lijevom džepu hlača, koja me spremno dočekala. Ponovno sam pogled usmjerio u more. U beskrajnu pučinu na čijoj se površini golicala svjetlost sunca. Puhalo je  jugo, i obzor ispred mene nije bio potpuno vidljiv. Odlučio sam ustati iz drvene, žute stolice i prošetati tim mjestom na kojem sam se ni sam ne znajući kako, našao. Bosih nogu gazio sam kroz pijesak, a svakim korakom, sve me više ispunjavao mir. Kao da je propadanje u meki pijesak, usisalo sva pitanja i nedoumice koje su mi se vrzmale u mislima.  Oko mene je bio samo zvuk mora i tišine. Kuća u kojoj sam se probudio, samotno je stajala u tom rajskom, no pomalo čudnovatom krajoliku.

Oleg Antonić | Zahvalnica


Tko si da si ti s druge strane
linije,
dovoljno je da ovo primaš
osobno,
na kraju jednog dijela našeg
vremena,
kad s grebena već vjetar maše
sjemenom
(što čas je svaki kojeg častiš
budnošću),
dok shvaćam stvarni doseg tvojih
koraka,
što protežu me preko ruba
skučenog
(pa taman da su meni mahom
neznani),
množeći se mlad... svijetom, vijekom...
poželim
zahvaliti na suputništvu
baš tebi.

Otpusti sada sumnju, dvojbu.
Hvala ti.

I da nas Tijelo dobro nosi
stazama,
da sretnemo se desi li se
potreba,
ovdje gdje smo dva cijela bića
naizgled,
križu svatko svom slijepim umom
podmetnut,
prije neg' se sve opet skuće
skitnice.

četvrtak, 12. rujna 2019.

Ratko Bjelčić | Govori tišinom




Govori tišinom
pružajući mi ruke pune ožiljaka
na rastanku
Gledam njeno lice
izbrazdano borama
dok poput stoljetnog stabla
pogrbljeno stoji
moja majka
ovlažena suzama

Ivan Sokač | Kolodvor




Zatrepti mi pogled u brzini.
Kolodvor je prepun,
a jedni se za drugim spremaju na odlazak.
Ljudi…
Vozovi…
Sve sam ih sanjao.
Znam kamo su krenuli i kuda će stići.
Blago njima!
Toliki vidik i beskrajno prostranstvo.
Ispratim ih a u glavi mi slike poznate.
…Hitro da se sklonim dok ne poludim.
Već je dockan.
A nisam ni kafu ispio do kraja.
Nisam ni žar među prstima osetio.
…A oni već odoše.

Kolodvor je iznova prepun,
a jedni se za drugim spremaju na odlazak.
Ljudi…
Vozovi…

Florian Hajdu | Kapi kiše počeše



Brinu li se Anđeli o tebi
kao što su kad si sa mnom bila.

Voli li te onaj posle mene
onoliko jako iskreno iz daha života
vode
vazduha
nasušnoga prvopečenog devičanskog hleba
mišicama
znojem
jaucima Raja
novog rađanja umešanog
kao što sam ja voleo volim.

srijeda, 11. rujna 2019.

Otvorena zagrebačka 'Kuća od priča'


vrijeme: 11.09.2019.
mjesto: Zagreb
url: https://www.facebook.com/kucaodprica/

Zagreb je dobio 'Kuću od priča', jedinstveno mjesto koje okuplja male kreativce koji vole smišljati, pripovijedati i pisati priče, ali i djecu koja zbog određenih teškoća ili snažnog otpora, ne uspijevaju izraziti svoje misli onako kako bi htjeli.

Dječja spisateljica i novinarka Jelena Pervan iza sebe ima 11 objavljenih knjiga za djecu i niz održanih književnih radionica u knjižnicama, školama i vrtićima diljem Hrvatske. Posebnu su popularnost među djecom stekle njezine serije slikovnica o medvjediću Hrkalu te šašavim bakterijama Mrljeku i Prljeku, a osim u knjižnicama, Jelena je čest gost u rehabilitacijskim centrima s obzirom da se dodatno educirala za rad s djecom s teškoćama u razvoju s kojima provodi programe senzoričkog pričanja priča. Ujedno, svojim radom doprinijela je razvoju Udruge Crveni nosovi klaunovi doktori gdje je radila kao asistent na programu za djecu s teškoćama u razvoju te suradnik u odnosima s javnošću.

Osim redovnih programa, djeca će u Kući od priča moći sudjelovati u povremenim tematskim radionicama kreativnog pisanja, pričaonicama te sličnim iskustvenim radionicama koji slave ljepotu i vrijednost priča u životima djece.


Više na: https://kucaodprica.com/

Izvor: Culturnet.hr



Stjepo Martinović predstavlja novi roman "Kornelija broji oblake"


Stjepo Martinović, dugogodišnji hovinar koji je nakon umirovljenja počeo pisati beletristiku i osvajati književne nagrade, predstavit će svoj novin roman "Kornelija broji oblake" sutra, u četvrtak, 12. rujna, u knjižari Hoću knjigu Megastore.


"Kornelija broji oblake" roman je o neugasivom životnom erosu i sjaju Mediterana, raskošan koktel žanrova u kojem autor žonglira ljubavnom okosnicom, kriminalističkim obratima i psihološkim portretiranjem likova. Radnja romana odvija se u Opatiji, Kvarneru i Istri, čije krajolike autor zorno opisuje.



Odlomke iz romana čitat će Margareta Peršić, a razgovor sa Stjepom Martinovićem o romanu vodi urednica u Beletri Sandra Pocrnić Mlakar. Svestrano talentiran Stjepo Martinović za Korneliju je priredio je pregrš mediteranskih pjesama koje će otpjevati uz gitaru.



Početak je u 19 sati. (B)



Učenici, osvojite bogate novčane nagrade!


Započela je nova školska godina, a završit će dva literarna natječaja Udruge Mlada pera koji su započeli, pogađate, dok je završavala stara školska godina. U oba natječaja učenici mogu osvojiti novčane nagrade: 1.000,00 kn i plaketu Zlatno pero za 1.mjesto,  750,00 kn i plaketu Srebrno pero za 2. mjesto i  500,00 kn i plaketu Brončano pero za 3. mjesto.

Prvi natječaj, Piši na jeziku kojim se najlakše izražavaš – različitim jezicima na istome putu završava 30. rujna 2019. godine, a tema je za sve učenike osnovnih škola ista jer pojam različitost ima vrlo široko značenje i može se primijeniti na bezbroj područja, pa neka svaki pojedinac piše o onoj temi/području na koje ga pojam različitost prvo ili najviše asocira, ili ga neka radnja najbolje opisuje, ali na svom materinjem jeziku, dijalektu ili čak i umjetnom jeziku koji on smatra važnim u svom životu/razvoju.

Bude li to bednjanski dijalekt, latinski ili klingonski jezik, važno je da dobijemo i verziju na hrvatskom jeziku koja odgovara originalu.

Drugi natječaj, Koja je dobitna kombinacija? završava 31. listopada 2019. godine, u njemu se natječu dijete i roditelj. Svoj literarni uradak o bilo kojoj temi moraju poslati maloljetno dijete u trenutku slanja rada i roditelj, no svi će svoj literarni uradak morati započeti istom rečenicom: Bio bi to još jedan sasvim običan dan, da nije…(rečenicu nastavlja autor/ica).

Traži se koja kombinacija će biti najkreativnija: kći-majka, kći-otac, sin-majka ili sin-otac? U obzir dolaze i djede i bake!

Zato dragi učenici, olovke u ruke, odnosno tipkovnice pod prste i osvojite bogate novčane nagrade! Sve informacije pronađite na stranici Udruge Mlada pera!

Gorkić Taradi

predsjednik udruge Mlada pera

UHBDR91 ˇNajbolja knjiga „Domovinski rat“ Ante Nazora i Tomislava Pušeka


Ove godine na tradicionalni natječaj za najbolju knjigu na temu hrvatskog obrambenog Domovinskoga rata „Bili smo prvi kad je trebalo“, kojeg organizira Udruga hrvatskih branitelja Domovinskog rata91. (UHBDR91.)  pristiglo je 24 knjiga, a najboljom je proglašena knjiga „Domovinski rat- pregled političke i diplomatske povijesti“ koju su priredili Ante Nazor i Tomislav Pušek, u nakladi Nakladnog zavoda Globus i Hrvatskog memorijalno-dokumentacijskog centra. 

Ova jedinstvena knjiga divot formata na 328 vrhunski i bogato ilustriranih stranica  podijeljenih u 10 poglavlja potkrijepljenih s više od 400 priloga – fotografija, tabela, kartograma, faksimila dokumenata, karata, stenograma najvažnijih govora prvog hrvatskog predsjednika dr. Franje Tuđmana – donosi na vrlo detaljan i sustavan način pregled stvaranja samostalne RH od 80-tih godina 20. stoljeća i donošenja Memoranduma SANU, rješavanja preustroja JNA i SFRJ, raskola u SKJ i početaka višestranačja u Hrvatskoj do konačnih oslobodilačkih akcija i operacija Hrvatske vojske te mirne reintegracije hrvatskog Podunavlja.

Ivana Lulić | Bilo jednom na Bilu


Pobjednička priča Međunarodnog natječaja za kratku priču do 1000 riječi.


Jutarnje sunce me probudilo na nepoznatom mjestu. Nakon doručka koji me dočekao na starinskom, metalnom klimavom stoliću na terasi, mirisna kava je bila ugodan dodatak početku dana i šetnji. Intuicija mi je govorila da se nalazim na otoku. Ali, kojem? U ovo vrijeme ribari bi se vraćali iz ribolova, ali na molu nije bilo nikoga. Nije bilo ni ljudi ni čamaca… idealno! Taman kako treba biti. U ovih trideset godina naučila sam da se ništa neće dogoditi samo od sebe. Ako želiš manje stresa, ostavi se stresnog posla. Ako te ljudi nerviraju, odmakni se. Ako ti treba mir, dođi na mirno mjesto. Odšetala sam i od posla i od stresa i od ljudi. I sama sam se bojala mraka i noći, ali na otoku svijet je poznat, staze su utabane i uvijek možeš skrenuti do plaže na kojoj mjesta ima samo za tebe, a more te onda zagrli svojim mirom. Svaki val je novi udah-izdah.

Ovaj smo put imali gadnu prepirku. Shvaćam da ne mogu nikoga mijenjati osim sebe, ali svaki put tjeram mak na konac i želim da bude po mome. Ni zapadna strana otoka nije bila dovoljno daleko od njega da ugasi bijes koji me preplavio. Na žalu je ostala privezana barka barbe Mileta koji je jedini živio na tom dijelu otoka sve dok jednog dana više nikad nije otvorio svoje sive staračke oči. Kada je pedesetih njegova Manda nakon nepunih godinu dana braka umrla na porodu zajedno s njihovim djetetom, odšetao je iz sela na drugi kraj otoka da se sabere i sastavi. Počeo je skupljati kamenje i granje. Radio je red na njivi, a zapravo je radio red u glavi. Ni sedamdeset godina nije mu bilo dovoljno da oprosti Bogu, a ni životu, što su mu poslužili takvu večeru. Klinci su ga zvali Ludi Mile jer je vječito nešto govorio sebi u bradu, hodao s nožićem u ruci i rezbario frulice za svoje mrtvo dijete. Melodije bi ga proganjale, ali nijedna ne bi bila dovoljno dobra da ga umiri. Nakon izazvanog i bespomoćnog urlika, šikanirao bi frulicu i počeo tražiti novu savršenu granu. Sasjekao je svako drvo na tom dijelu otoka, no nitko mu to nije zabranio. Stari su ga ostavili da se bori s tugom, mladi ga nikad nisu poznavali i na kraju su ga svi zaboravili. Neka se luđak drži svoje strane, selo one druge i vladat će mir. Kako je već par godina bio mrtav, njegovu je barku nagrizalo vrijeme. Boja se odavno oljuštila i drvo je počelo propadati, ali meni je ona sinoć bila spas. Da nije bilo vesla, koristila bih svoje ruke, ozbiljno vam kažem. Ovako sam je odvezala i pogurnula u more. Neka me odnese što dalje jer se moram umoriti, moram se iscrpiti, moram išibati ovu bol. Sada gledam dolje s terase na tu istu barku i pitam se što me to čuvalo sinoć na moru.

U barci se pomakne ruka muškarca.

U trenu sam skočila, srušila klimavi stolić, a kava je polako kapala iz šalice dok sam jurila zaraslom stazicom prema barci.

- Što ti radiš ovdje?! Kako si me pronašao? – počela sam ga tresti za ramena iako je još uvijek bio snen, a moja je vika parala otočku tišinu. Sol se sasušila na njegovoj koži, a na svijetloplavoj majici ostali su bijeli tragovi.

- Zar si mislila da ću te samo tako ostaviti da lutaš po otoku? Dobro znamo da izvan sela nema rasvjete. Mislio sam da ćeš stati kad dođeš do kraja otoka, ali luđakinjo jedna, ti si išla u more s ovom olupinom! Mislio sam da ću umrijeti od straha kad sam te vidio da odlaziš sve dalje!

- Kako si onda stigao ovdje? – upitala sam.

- Plivao sam… kako bih drugačije stigao..? Znaš da nema ničega na tom dijelu otoka, ali ne, tebi to nije bilo dovoljno. Morala si otići na skroz drugi otok! Znao sam da je bolje da ti se ne približavam dok se ne smiriš, ali nema šanse da bih te opet pustio samu u ovu naplavinu. Ostao sam noćiti u njoj.
Koliko god bila bijesna, otopio me. On me poznaje. Stisnula sam se uz njega i ne znam koji put odlučila da ću se ponovno potruditi. Ljubav je odluka da nekoga voliš. Uvijek je bila… Bilo me strah da te ljubav učini bolesnim za život, ali zapravo te nemoć ubija. Ludi Mile samo je jedan od cijele vojske nemoćnih da se othrvaju tuzi, boli, strahu, biraj čemu već ne.

- A doručak i kava? Gdje si to našao ovako rano?

Zbunjeno me gledao.

- Ne znam o čemu govoriš – rekao je. – Na Bilu nema baš ničega pa me iznenadilo što sam maloprije uopće ugledao tog jednog lika. Imao je upečatljive sive oči i smijao se od uha do uha. Fućkao je neku melodiju, namignuo mi i rekao da se Manda konačno vratila.

Okrenuh se prema terasi na kojoj sam se jutros probudila, ali nje više nije bilo. Na njenom mjestu raslo je drvo s milijun zelenih grančica.


Duško Babić | The Best of Abc


Da je najmanje
često i najviše
kao dokaz
našao sam
u rječniku
pod slovom nj
gdje gotovo ničeg nema
osim tebe
nježnosti moja.

Sven Adam Ewin | Isto


U oku tvome ja vidim pejsaž isti.
Na čelu tvome iste su trpke bore.
Mi uzlijećemo na vječno istoj pisti.
Padamo uvijek na iste stare fore.

Oboje čekamo kraj na istoj listi.
Glođemo iste nagorke krušne kore.
I jedno drugo već počinjemo gristi,
Uz uvijek iste, pakosne razgovore.

Isto je ono što na kraju nas čeka.
Isti je sastav našega zemnog praha.
Isti strahovi stižu nam izdaleka.

Isti je uzrok našeg konačnog kraha.
Ista je bolest za koju nema lijeka.
Isti će biti i izdah... Bez udaha.

Božica Jelušić | Trenutak


Što preživi, dat će više slasti.
Dijelit će se i šakom i kapom.
Što ostane za crnim satrapom
I izmakne od jesenje vlasti.

Što skrijemo u srca i misli,
U smočnice tijela i u snove.
Stajat će nam za plovidbe nove,
Ko jarboli, jablani pokisli.