Noć se ravničarskom smirenošću spuštala na Pakrac, pozivajući na počinak umorna i zagrijana bića, iz vreline dana. Vreli ljetni dan još je lijeno vukao posljednje svjetlosne trake što su se probijale sa zapadnog horizonta slavonske ravnice. Od nekud su još dopirale zadnje note noćnih ptica pjevica, poneki sumorni huk sove ili opominjući zov usamljenog ćuka. Zamirali su u sumraku i zadnji ljudski glasovi koji su povremeno dopirali s ulice, izmorenu djecu roditelji su već polegli u njihove postelje, a odrasli su, još ponegdje na terasama ili balkonima, uživali u dolasku svježine noći. Spuštanje mraka je nagovještalo mirnu i toplu noć, te još jedan nadolazeći vreli radni dan.
„Dobro veče diko.“, tiho, nekako umorno i teško prozbori, prvi mi susjed, starac Stevo, penjući se umorno uz stepenice, blago povijenih ramena, od životnih tereta i godina života.
„Jel' bi ćeo babu mi odvesti doktoru, bolesna je?“, prevali umorno preko usta, kao da me došao zamoliti Bog zna što, uz neskrivenu zabrinutost na licu.
Stevo i Stoja bili su mi prvi susjedi, točno preko puta kuće u kojoj smo stanovali, tako da smo se viđali svakodnevo i puno toga znali jedni o drugima. To su bili starci u kasnim godinama života, dubokoj starosti i rijetko se obraćali za bilo što. Živjeli su sami u poluzavršenoj, sinovoj kući, koji je živio u susjednom Daruvaru i bavio se prodajom češkog kristala. Rijetko je dolazio roditeljima. Starci su bili neobično povučeni i uz sva moja nastojanja da im se približim, ostali smo na distanci. Ulica je mala , naseljena izbjeglicama, Hrvatima iz BiH i Vojvodine i Srbima iz okolnih mjesta Zapadne Slavonije i šire. Ratni stradalnici s dvije sukobljene strane brzo su se uklopili i saživili u pokušaju prživljavanja i savladavanja svih nedaća koje je donio rat i poraće. „Domaći“ Srbi bili su posebno pažljivi prema mojoj, a i svoj dugoj djeci koja su doselila. U svojoj neimaštini i bijedi mogli su samo ponuditi plodove zemlje, ali su nudili puno više, nudili su otvorenu dobrodošlicu nama, koji smo tu došli, raširenih ruku su prihvatili djecu i nudili svoju skromnu pomoć. Svi smo bili smješteni u tuđim kućama, nitko u ulici nije bio u svojoj kući. Srbi su bili uglavno stariji ljudi, oni koji nisu imali gdje otići i koji su u svom jadu i bijedi pokušavali sačuvati ono malo imovine, ljudskosti i dostojanstva. Hrvati su otjerani i raseljeni iz svih krajeva, ratom pogođene zemlje, pokušavali negdje naći topli dom i pustiti novo korjenje. Moja empatija prema starim ljudima je jaka oduvijek. Jedini sam u naselju imao auto, pa sam znao počesto, uz umilne molbe, činiti sitne usluge prijevoza ili druge pomoći tim starim ljudima.
„Dobro veče Stevo“ - otpozdravih - „Što je baki, je li jako bolesna? Sjedni malo, ako imaš vremena.“
Stevo opet procijedi umorno: “Ne smijem diko sjediti, baba Stoja je jako bolesna.“
Nisam vidio na njegovom licu bol niti zabrinutost, samo se primjetio neki teret, koji kao da je Stevo donio sa sobom uz stepenice i kao da ga želi meni pokazati, a ne zna kako bi, uz podosta nevoljkosti. Shvatio sam, situacija ozbiljna, jer Stevo ne bi olako došao moliti za bilo što.
„Idi Stevo obuci baku, dolazim čim nešto obučem.“ - rekoh mu. Spustio se s onim istim teretom koji je donio, niz stepenice. Prešavši ulicu, sačekao sam kratko, iz obazrivosti prema baki, dok se presvuče i ušao u kuću.
Baka doista ozbiljno bolesna, povarćala je neke čudne sadržaje, oblivena znojem s licem prekrivenim nekom čudnom, blijedozelenom bojom. Još se nije bila presvukla, samo je pod bolovima jaukala.
„Stevo, zašto nisi baku presvukao?“ - pripitah, jer sam shvatio da je svaki minut dragocjen. Slegnuo je ramena promrsivši: “Neće ona diko doktoru, kaže ne može.“
Nagovorih ga da baku, ovako kako jest obučena, sjednemo u auto i odvezemo na hitnu. Prihvatili smo je svaki sa jedne strane ispod ramena i posjeli u već upaljeni auto. Baka je užasno teško disala, rekao bih hroptila. Uzdasi su tako bolno izlazili iz njenih grudi da smo zaćutali oba.
Put je bio kratak, ali vremenski jako dug. Baka je malo smalaksala sa svojim bolnim hropcima, pomalo se smirujući. Vozeći, razmišljao sam kako je baki malo lakše, vjerojatno se malo odmorila od napora, dok smo je sjedali u auto. Negdje na pola puta, baka Stoja se umirila, ali čuo sam joj disanje. Auto je brujao, a gume su drndale, jer sam vozio kraćim makadamskim putem prema bolnici, tako da se nije moglo najbolje čuti sto se dešava s bakom.
Brzo smo stigli pred hitnu. Đed Stevo, kako kažu u Pakracu, bio je izgubljen, ali potpuno miran, kao da se sve događa nekom drugom. Pozvonio sam na vrata hitne, jer već je bilo blizu ponoći, pa su svjetla bila pogašena. Ubrzo je vrata otvorio moj poznanik Branko, medicinski tehničar koji je radio na hitnoj. Ugledavši me na vratima zabrinuto je upitao:“Što ti je Stipo, što se desilo?“
Začudih se pitanju, pa mu brzo objasnih: „Ma nije meni ništa, dovezao sam jednu baku, susjedu, bolesna je.“
Povirio je na zadnje sjedište auta, gdje je sjedila baka, bacio mi zabrinuti pogled i otrčao u zgradu. Brzo se vratio, trčeći s kolicima za pacijente. Ubrzo za njim dotrčala je i doktorica Anita, koja je bila i moja obiteljska liječnica. Ona mi dodijeli upitan pogled vidjevši baku u autu, kao da ja znam što je doista baki. Brzo me priupita: „Je li baka uopće živa?“
„Vjerojatno jest, pa sjeli smo je u auto prije pet minuta i išla je svojim nogama.“ - rekoh.
Brzo smo je i bez riječi stavili na kolica, pomogao sam Branku odvesti ih do lifta, a onda na kat. Čudno mi je bilo zašto na kat, znajući da je hitna u prizemlju. Kad smo se popeli gore, shvatio sam. Doktorica je već trčala s maskom za reanimaciju i umjetno disanje i već u hodniku je započela renaimaciju. Nama nisu dali pristupiti u sobu.
Sjedili smo na klupama u dugačkom hodniku, ispred sobe iz koje su dopirali prigušeni zvukovi strke oko bake. Ubrzani koraci, vrlo malo riječi, šum nekog aparata i na kraju, shvatio sam kasnije, elektrošoker za oživljavanje srca. Trajalo je nekih desetak minuta, svo to komešanje, a onda je utihnulo.
Sjedili smo jedan pored drugog, Stevo i Stipo. Osluškivao sam zvukove iz sobe i koristeći svoje laičko medicinsko znanje, zaključivao što se dešava. Nisam pomišljao na bilo kakav tragičan ishod, ali strka i zbarinutost liječničke ekipe nisu nagovješatavali ništa dobro. Pogledavao sam Stevu ispod oka, bio je tako miran, na licu se nisu mogle vidjeti nikakve bolne, zabrinute, niti tužne sjenke. Lice je bilo kameno, beziražajno, samo u stavu čekanja, bez nade i straha, sluteći možebitni ishod. Takvo lice imaju ljudi koji su prošli strahote rata. Nevolje su im oblikovale lice koje ne odaje ništa, ni pred prijateljem, ni pred neprijateljem. Nisam uspio vidjeti ni najmanji trag njegovih emocija ili ih ja nisam znao čitati, vjerojatno mu ih okrutan život oduzeo. Cijelo vrijeme smo ćutali, bez jedne jedine riječi. Čekali smo, a nismo znali što. Stevo je sjedio prvi do vrata, hodnik je bio sablasno prazan u noći, samo su zvuci iz sobe odbijali se od zidove hodnika i gubili negdje na kraju hodnika u odjecima.
Vrata se naglo otvoriše, trgnuše nas, a doktorica Anita priđe mi, zaobilazeći Stevu, ozbiljna i zabrinutog lica: „Stipo, primi moju sućut, baka je preminula, žao mi je nismo uspjeli.“ Sućut je izrazila i Stevi, kao nekome usput, nekom koga se to ne tiče, ali tu je. Isto je ponovio i tehničar Branko. Ostao sam bez riječi, pogledavao sam liječnicu, Branka, pa Stevu. Svi su ćutali, a ja kao da sam preuzeo ono Stevino breme, što ga donio uz stepenice i vratio nazad. Ko da se pred mene stavila odgovornost i daljnja aktivnost oko, sad već pokojne bake Stoje.
„Što sad?“ - priupitah Branka, jer prvi sam put u takvoj situaciji.
„Ništa, idite doma, sutra nek' netko od obitelji dođe, laku noć.“ reče Branko i povuče se u sobu.
Ja i Stevo pogledašmo se kao dva slučajna suputnika, nesigurni, na raskršću, kojim pravcem krenuti. Stevo je odsutno gledao u mene, bez riječi, s istim kamenim licem. Mogli smo tako stajati do ujutro, čini se, on se ne bi pomaknuo. Potegno sam ga za rame i krenuli smo vani. Ćutali smo cijelo vrijeme vožnje. Što može čovjek korisnoga reći u takvoj situaciji? Ništa. Pred kućom je Stevo izišao iz auta, stao i razgledao, kao da je prvi put pred kućom u kojoj živi. Kao da nije znao kuda treba ili kako dalje. Tek tad sam se sjetio, nisam mu izarzio sućut. Trgnuo se od mog glasa: „Stevo, primi moju sućut, žao mi je.“
Ono isto lice na tren se iskrivi nekim bolnim grčem. „Eh, sad sam i ja sam, prvi put sam.“
Pogledao me nijemo, izgubljeno, osvrnuo se okolo i teškim, usamljeničkim, staračkim hodom otišao u kuću.
