srijeda, 30. lipnja 2021.

Predstavljanje knjige 'Iz prapočetaka Trogira'


vrijeme: 05.07.2021.
mjesto: Trogir

Predstavljanje knjige 'Iz prapočetaka Trogira' održat će se 5. srpnja 2021. u 20 sati, u dvorištu Kneževe palače u Trogiru. Autori knjige su: prof. dr. emeritus Ivo Babić, dr. sc. Branko Kirigin i Lujana Paraman.

Sudjeluju:
dr. sc. Marina Ugarković, Institut za arheologiju u Zagrebu
dr. sc. Igor Borzić, Odjel za arheologiju Sveučilišta u Zadru
dr. sc. Danka Radić, urednica i autori

Događanje priređuje Društvo za zaštitu kulturnih dobara Trogira - „RADOVAN“.

Izvor:Culturnet.hr

'Turopoljski leksikon' Leksikografskoga zavoda


vrijeme: 30.06.2021.

Turopoljski leksikon Leksikografskoga zavoda afirmira Turopolje u hrvatskom javnom prostoru, zrcali povijest i sintezu toga područja kroz povijesna, politička, etnografska, kulturna, vjerska, graditeljska i druga obilježja kao zaokružene regije prepoznatljiva identiteta.

Turopoljski leksikon objavio je ove godine Leksikografski zavod Miroslava Krleže i bit će svečano predstavljen 30. lipnja u atriju toga zavoda.

Glasajte za najbolju knjižaru u Republici Hrvatskoj u 2021. godini

vrijeme: 29.06.2021. - 01.12.2021.


S ciljem podrške knjižarskoj djelatnosti i povećanja vidljivosti knjižara kao glavnih mjesta ne samo kupnje knjiga, već i susreta s čitateljskom publikom, u Godini čitanja prvi je put raspisan Javni poziv za dodjelu nagrada najboljim knjižarama u Republici Hrvatskoj u 2021. godini. 

Putem Javnog poziva dodijelit će se novčane nagrade u tri kategorije:

Marica Žanetić Malenica | Tmina


u nestvarnoj tišini kojom vječnost se diči 

s kacigom na glavi kročim

na usku špiljsku stazu što me vodi

do Dvorane slonovih nogu*, stalagnata

rođenih iz kamena poljupca stalagmita i stalaktita

gdje bistre kapljice, mlijeko zemlje

tijela siga umivaju

cijelo stoljeće centimetar kamena sukna tkaju


ulazeći kroz Zmajevo ždrijelo

u Dvoranu izgubljenih duša 

svoju čvrsto u grudima iz opreza stišćem 

da me ne napusti baš ovdje

u Hadu koji je od počela Svijeta poništio vrijeme

kako bi kosti špiljskih životinja i ljudi 

mir svoj vječni našle


špilje ne znaju za Sunčevo zlato

srebro Mjeseca ni sjaj zvijezda

u carstvu slijepih šišmiša vladarica tama

gasi prigušene podne svjetiljke


najcrnju od crnih tmina lomila sam očima bez vida

još gušćom bujala je kako bi me zijevom progutala

kao i sve one neznane bez broja

u godinama koje se u milijunima broje


pale se prigušene podne svjetiljke

tama i ja više se ne igramo skrivača

ostavila mi je tijelo i dušu 

baš kao i varljivu nadu

da spasila sam se, nadmudrila nepobjedivu 


do nekog novog susreta, šapne mi  

i povuče se pred tragom svjetla – 


zna tama

još nisam spremna za svoju noć 




________________________________________________

*u Baraćevim špiljama

Ljerka Varga | Roda i kiša

  



 

Letjela je jedna roda,

Ispod oblačnoga svoda,

Pa nije niti znala,

Da je kišna kap baš pala.

 

Bilo je jutro tmurno,

A roda je letjela žurno,

Na sastanak kod bare glavne,

Gdje stanuju žabe slavne.

 

Kiša je baš dobro padala,

Nije se roda tome nadala,

Pokisla i mokrih krila,

Vratila se gdje je prije bila.

V.B.Z. | Knjiga tvitova "Ženo, pokrij tu dušu" Fride Šarar razoružavaju brutalnom iskrenošću

 

Nakon zbirke pjesama Halter ego, Frida Šarar donosi nam knjigu koja jednako pršti životnom energijom. 

Kratki tvitovi istodobno su poetski zapisi i aforizmi, dok se duži zapisi čitaju kao kratke priče. Razoružavaju nas autentičnošću i brutalnom iskrenošću jer nema emocije i misli od koje se zazire ili bježi – ljubav, tuga, apatija, depresija, radost, užitak.

Svaki put autorica zareže do kosti, pronicljivo i precizno. Pritom nimalo ne štedi ni sebe ni druge, pa s njom bolujemo, smijemo se i promišljamo, bilo lijeno ljetno popodne ili lud noćni provod. 

Kao što kaže tvitaš bruxbey:

"Tvitovi @AhFrida su anarhični manifest nečega što nema ime.

Kao da su uklesani u kamen šumskog svetilišta zaraslog u mahovinu." 

Jadranka Göttlicher | Uloviti ljeto

             

Bježeće sam ljeto

Igram se same sebe

Svi od mene nešto očekuju:

Isplanirali su me

Napuhali

Rezervirali 

I nahrupili

       A ja sam prije jeseni



utorak, 29. lipnja 2021.

Ana Narandžić | Bijeg


Kao ptica tražim izlaz

da kroz ogrebotinu izronim u modrinu, 

i s vjetrom sklupčanim u jedrima 

sačekam povoljne vijesti.


na drugoj strani su zakoni

izrasli kao korov u napuštenoj kući,

s rupom  

u koju ne pristaje bijeg. 

Iskradoh se kroz prozor,

odškrinuvši odrvenjele kapke. 

 

Bez kalupa za nove zagrljaje.

Na obje strane pustoš.

Izgubi mi se trag.

Katarina Antolašić | Aga

- Aga - vikali su Cigani preko kapije – imate l' mlijeka – gubili su se samoglasnici u zraku, a iza prljave zavjese dogegala se poput zvonara crkve Notre Dama moja baka Aga. Jedanput sam ju upitala što joj se dogodilo s nogom, a ona mi je rekla, pala je s trešnje, točno ove, pokazivala mi je svojim kažiprstom načetim reumom.

- Ima - odgovorila im je kratko i profesionalno, a zatim je otišla u kuću po litru. A ja sam čitavo vrijeme sjedeći ispod trešnje promatrala lijepu Ciganku koja je u ruci držala tek rođeno dijete, dok su ostala tri djeteta oponašala hod moje bake. Jedan od njih primijetio je da ga promatram te mi je pokazao srednji prst.

V.B.Z. | Sami – prvi roman pandemije koji stvari stavlja izvan konteksta zavjere

 

Roman "Sami" Marinka Koščeca prvi je
roman pandemije koji vas sigurno neće
ostaviti ravnodušnim 🎡

“Napisan jezikom sočnim i duhovitim, smešten u poznato okruženje kolektivne paranoje koja je dodatno pojačana „geološkom pobunom“, Koščecova knjiga je prvi roman pandemije koji stvari stavlja izvan konteksta teorije zavere i manihejske podele na dobro i zlo. On pokazuje, s pravom i precizno, da smo za sve krivi svi mi, sami.”

Vladimir Arsenić

a koja je poanta svega ovoga
što ti želim poručiti
ništa više od ovoga što piše

Željko Bilankov | Rodi se Luka


(pedesetprva kratka priča pisana šoltanskim dijalektom)

Ijadudevestoosandesettreća po svemu ni bila obična godina, makar je parilo upravo suprotno. Tošnije, dvadesetosmi, šestega miseca triba je bit moj normalni radni dan u Splis'koj banci, iako san ženu prošlu noć odve u rodilište. Naime, ništa ni ukazivalo na to da će brzo rodit, bar su nan tako rekli priko telefona, kad su je smistili.

Eeh da, onda nan ni u primisli nisu bili mobiteli, deboto ka i Šibenčaniman padobrani u vrime kad ih je crta Fausto Vrančić, nego si moli Boga da ti se nakon uporne zvonjave niko javi.

Željko Krznarić | Crkva Svete obitelji


Široki svod moje ne baš velike crkve
Kao da lebdi
Klupe oltar i vitraži
Ovdje se spokojno spominje ime
I poniznost traži

Dovoljno je graditeljima
Bilo i toliko
Sve je drugo u nama
Preko lica pokreta i hoda
Miris svijeće i sveta voda

ponedjeljak, 28. lipnja 2021.

Božica Jelušić | Dan trave



Dan trave danas je, kažeš mi; ja se pitam
Kako je to moguće, tko se dosjetio bistro
Da počasti je rosom, da je osvijetli iskrom,
Slaveći njenu ljepotu, slijedeći njezin ritam.
Trava je zemljina kosa, govoriš; ja se smiješim
Zamišljajući da smo mi u njoj skarabeji
Ili bar bube koje svjedoče panaceji
Kad je uzmem pod jezik i od života se tješim.
Lijepo mi miriše trava, ponavljaš; ja bih o tome
Mogla napisati roman, gdje vlati bile bi lica,
Jedno štivo od tristo hiljada rečenica,
Koje te k nebu dignu ili težinom zgrome.
Jer livada je ova možda grobište nekom,
Možda kolijevka drevna, stratište, bojno polje.
Žrtvujem cvijeće, da se dusi udobrovolje,
Dok trava žive i mrtve miluje ručicom mekom.

Dragan Uzelac | James Joyce: ‚‚Portrait of the artist as a young man“


Portret umetnika u mladosti Jamesa Joycea svojevrsna je piščeva autobiografija u kojoj James Joyce kroz lik Stephena Dedalusa govori o svom životu, osluškujući glasove iz svoje mladosti. U svom debitantskom romanu (kojim počinje Džojsov životopis, duhovno uzrastanje, bunt i lutalačka odiseja umetnika koji je bukvalno živeo za svoje ideje i stvaralaštvo, koje će vremenom biti prikazano i kroz slavne romane Ulysses i Finnegans wake, kroz sve veće usložnjavanje prikazivanja životnih događaja raznorodnim, avangardnim književnim tehnikama)  imamo prilike prisustvovati ranom životu glavnog lika Stephena, o njegovom životu u školi i svim onim beznačajnim razgovorima koje je vodio s dečacima, Ipak, najvećim delom svedoci smo njegovih stalnih promišljanja o životu, veri, bogu, pa i politici i ženama...

    U romanu glavnog lika često nešto podseti na neki događaj iz prošlosti, pa tako već na samom početku možemo videti kako se nakon razgovora, odnosno prepirke s dečacima iz škole, priseća kako mu je majka rekla da ne razgovara s neuglađenim dečacima, a uz to ide i sećanje na njegov rastanak od majke koju je voleo (kako je to dirljivo i gorko opisao u znamenitom Uliksu)...

Stjepo Martinović | "Podne u Perastu" prati trag Venecije na našoj obali

Razgovarala Sandra Pocrnić Mlakar 

U svakom svom romanu Stjepo Martinović bavi se Sredozemljem – „Kornelija broji oblake“ događa se na Kvarneru, „Paintball“ na imaginarnom otoku u južnom Jadranu, a mjesto radnje romana „Diadora se vraća s kišama“ je Split. U svom najnovijem romanu „Podne u Perastu“ Stjepo Martinović vodi svoje likove, Alessiju i Jerilima, na hedonističko putovanje od Istre do Boke, kako bi istražili svoju prošlost. Alessia i Jerolim likovi su iz „Armenskog alegorijskog bestijarija“ koji se ponovno nalaze i otkrivaju neuglaslu strast i zajedničke interese. Par jakih individualaca svoju vezu doživljava kao prostor slobode koju omogućuju jedno drugom, no u uzajamnom prihvaćanju otvaraju se novi izazovi. Posebnost je romana istraživanje je naslijeđa Mletačke republike u Istri i Dalmaciji te rasprava o vladajućim mitovima koji se nekritički reproduciraju i prenose usmenom predajom. Stoga na svom putu Alessia i Jerolim prolaze kroz jadranske gradove i osvještavaju njihov ugođaj i mentalitete, uz hedonističke razloge putovaja i raskošne opise krajolika uz obalu. Stjepo Martinović počeo je pisati beletristiku nakon umirovljenja 2007. godine, a dosad je, tempom od jedne do dvije knjige godišnje, objavio deset romana i nekoliko zbirki pripovijedaka u kojima demonstrira renesansnu jezičnu raskoš.

nedjelja, 27. lipnja 2021.

Pramcem u sumrak


Tornado

Piše: Jelena Miškić

E majke mi, još si nam jedino ti falio! Nakon rata, poplave, kredita u švicarcima, potresa, epideeemijeee - halo!

Mislim kako sam jednom u životu vidjela taj strašni zračni vrtlog. Pijavicu. I to kod Slavonskog Broda. Đuka taj dio Hrvatske zove Bermudski trokut zbog svoje specifične mikroklime. Ako je u cijeloj zemlji sunčano i toplo, tamo je u stanju biti magla i.. Totalno čudno sve.

Božica Jelušić | Ostarjeti


Ostarjeti se može na bezbroj načina,
No najbolje je o tome konzultirati Pisca,
I truditi se štedro, poput staroga lisca,
Da svakom danu što dođe dosipaš začina.
Pa reći kako smo ljubili curu iz Jemena
I vodili s njom ljubav na bizarnim mjestima.
Tvrditi da smo svaku božju večer na Vijestima,
Brojeći pri tom vlasi na vrhu tjemena.
Savjete treba davati, čitati duge litanije,
JA, MENI, MOJE, uvijek nositi poput štita.
Žaliti se da nitko mudre za savjet ne pita,
I govoriti djeci kako je bilo ranije.
Usred ravnodušnih stvari mišje posivjeti.
Voziti se bez karte, pa kašljati i hripati.
Tražeći loše očale, u mraku svijeta pipati.
Ostarjeti. Sve poreći. Svoje vrijeme nadživjeti.
27. lipnja 2021.
Flora Green

Miljenka Koštro | Ja nisam iluzionist


Pretvaram misli u potočiće
I vrludave ponornice
Njima hranim i odijevam
Cvijet i trn ruže
Gurnem ih u žeravicu
Neke trpam u džepove
Divljem vjetru
Ili ih prepustim
Nemiru valova
Tjeram ih od sebe
Idite
Vješajte se o granama
Staroga hrasta
Cvjetajte na nekim livadama
Da na vas pčelice svrate
Pa se zanosom oslade
Kao trava rastite
Dok vas kosac ne pokosi
Samo se ne pretvarajte u magle sive
Vi ste nadahnuće, bez krika
Lira u glasu žene
Koja nije iluzionist
Nego samo krhki dašak
U čaši vode
Koji će kad-tad utihnuti
Moje misli ipak
Ne skidaju osmijeh s lica

Dragan Stanišić | Radmila Vojinović: „Kapija“


Nova knjiga proze „Kapija“ Radmile Vojinović potvrđuje njenu pripovedačku veštinu i majstorstvo, pleni tananošću i lirizmom, ozaruje dubinom razumevanja ljudskih sudbina, dobrodušnošću i empatijom.

Radmilino bolećivo oko nepogrešivo registruje i oslikava najvažnije segmente, znakove i simbole naših života. Bira ih kao zrele trešnje, a onda majstorski zavrti svoj pripovedački kaleidoskop da bi pred nas prosula raskošne slike minulog doba, prepunog gorke lepote odrastanja ali i rana i ožiljaka istorije.

Knjiga priča „Kapija“, koji se žanrovski približava romanu ogrlici, u dva glasa (muški i ženski) ubedljivo i poetski tanano oživljava slike detinjstva na Zvezdari i posledice regionalnih sukoba, ali nam ukazuje i na tegoban položaj žene u našem društvu opterećenom patrijarhalnošću. Sve je to u šareni i višeslojni poetski ćilim izatkala majstorstvom i senzibilitetom ranih pripovedaka Andrića ili Ćopića.

Danas, kada smo svedoci jednostranih crno-belih, zadrtih promišljanja ratova na prostorima zemlje koju smo voleli i u njoj odrastali, spisateljica se i u ovoj četvrtoj po redu knjizi priča na savršeno izbalansiran i odmeren način, prefinjenim ženskim pismom, plemenitošću i blagošču uzdiže iznad prolaznosti življenja i svih besmislenih sukoba.

Dragan Stanišić, književnik
Izdavač: Društvo za afirmaciju kulture Presing

Obavijest o izložbi misli "Izlog u izradi"



Domaćin projekta je Muzej općine Jelsa u suradnji s Općinskom knjižnicom i čitaonicom u Jelsi na otoku Hvaru.

Projekt se sastoji od izložbe misli "Izlog u izradi", koja u vidu prostornih instalacija od kojih su neke i interaktivne, prezentira odabrane tekstove iz istoimene zbirke oslikane od strane vizualne umjetnice Ane Mack.

Osim izložbe, koja će biti otovrena u knjižnici u Jelsi 23.7. i dostupna do 20.8., održat će se i ciklus radionica za djecu i za odrasle.

Ispovijed jedne čitateljice


O romanu Irene Plejić Premec "Nezaboravno ljeto dobre curice Jakice"

(Zagreb: Naklada Ljevak, 2019.)

Piše: Mirjana Mrkela

Meni je lijepo s prijateljima

Ako si s nekim često, skoro ti je prijatelj. Ja sam često s Irenom. Zato mi je Irena skoro prijateljica. Još samo da i ona to zaključi.

subota, 26. lipnja 2021.

Jagoda Vičević | Neuhvatljivi


Tako je topla, mekana večer

Željela bih ići s tobom vjetru ususret.


Raspleo bi mi kose prstima,

Ti ili vjetar pitala bih se?


Svejedno je, voljeti tebe ili vjetar,

Kad oboje neuhvatljivi ste.

  

                           


Jutro poezije | Žarka Jovanovskog umirila Josipa Marenić

 


Razgovarala Sandra Pocrnić Mlakar

Najavljujući promociju knjige Žarka Jovanovskog „La Embriaguesa“ na Jutru poezije, Željko Buklijaš nekoliko je minuta čitao samo naslove knjiga koje je Jovanovski objavio i nagrade koje je osvojio, među kojima je najnovija prošlogodišnja nagrada VBZ-a za roman „Pizzeria Europa“. Deset knjiga poezije, zbirka pripovijesti „Priče o Lenjinu i Staljinu“, brojne nagrađene priče i nagrađeni roman dokazuju da je Žarko Jovanovski hiperaktivni i multitalentirani umjetnik koji puno piše, ali i crta stripove, dizajnira knjige, i u slobodno vrijeme pjeva uz gitaru i nastupa u klubovima. Jovanovski komunicira na više platformi kao hiperosjetljivi kreativac, urbani intelektualac, senzibilni muškarac kojeg uzrujavaju posrnuli gradovi, samoubojstva pjesnika, marketinški stručnjaci ili primjerice češki tramvaji, mašine i kišne kapi… Emocije koje Jovanovski opisuje su snažne i često zagušujuće i zasljepljujuće. Bile ugodne ili neugodne, uvijek su intenzivne i prestižu jedna drugu, no Jovanovski svojim stvaralaštvom demonstrira kako ih prepoznati, formulirati, razumjeti te stvoriti protočan kreativni odušak kroz koji će ih izraziti i otpustiti višak energije koji osjećaji stvaraju. 

Katarina Zadrija | Strina


Jeste morti vidli denes ženicu kak se vojzi na mouškem bicikljinu?

Pedeset kil skup z bicikljinem.Vojzi vreču kroumpeira zavezanu zned štanjgi. Male rievlje, male se vojzi. Ide na bus, vojzi kroumper dece v Zagreb da nedu otrova kupuvali na placu ili v dučanu. Se je to ona doma sadila i njegovala z svojemi roukami. Jutre je kravicu naranila, biku krme hitila, prasičke i prasice z odojki napoja dala. Purane i kokoši za štegelj pustila. Još se i k mene navrnoula.

"Miljek, sem ti jajec donesla." Kak si? Ti je kej trieba?"

To je moja strina. Ženica koja z svoji osemdeset šest ljiet još z traktorem orje i grunta obdelava. Sem ju pitala da zake se mogući, em je nie sila. Pak mi je odpoviedla:

Kitana Žižić | Ipak me dvaput zatajio


Uz divnog tolerantnog oca nisam trebala glumiti interes za stvari koje me nisu zanimale. Otočkom krvlju začeta, morem krštena, slanim srdelama i inćunima odana svakom porom, pa ipak kao da sam bila izrod roda rođenog. Crna ovca. 

Sestre, brat, moja djeca, njihova djeca, svi su prije ili kasnije upravljali gajetom, u novije vrijeme gliserom, pomagali bacati parangal, panulavali, lovili na kančenicu, dizali se na poziv tate ili dideta u cik zore. Prije odlaska na spavanje utvrdilo bi se tko je na redu prema terminskom planu. U rani jutarnji sat zvižduk bi probio san dežurnom te bi bunovan ustajao, ali i sretan što će s voljenim majstorom podijeliti ribolovnu radost. Otac je poznavao sve dobre pošte, uronjen u tu ljubav od najranijih dana na rodnom Braču, kasnije oko Hvara i posebno oko Paklinskog arhipelaga. Svi su ga pratili osim mene, prvorođenice.

petak, 25. lipnja 2021.

Aleksandra Vujisić | Krvarim po pismima

 

Krvarim po pismima jer previše dugo krijem riječi posiječi - 

tako je govorila moja baba

  • i ne, nismo je nikada zvali baka - 

za svaku izgovorenu svaka skrivena riječ bila je slaba,

zato je sada od papira svaka povreda laka.


Gušim se od kafa koje služe tek toliko

da se vrijeme nekako ubije,

meni ga treba još ovoliko,

za svaku suzu išla je samo po jedna kap rakije.


Žmurim po predstavama, dobro uvježbanim projekcijama

jer znam da je život nešto sasvim drugo,

smijem se napamet naučenim lekcijama

u koje sam i sama vjerovala dugo.


Krvarim po pismima, 

a mislila sam da ih nikada neću napisati,

prebiram zakletve stare po mislima,

a lijepo je disati, lijepo je disati.

Branko Filipović | Od haiku poezije ka haiku prozi

OD HAIKU POEZIJE

Rosa,

i kiše,

i cvijet što na plod sluti.

KA HAIKU PROZI

Živimo,  misleći da živimo a život živi nas. Imamo svoj svijet, svoje ljubavi, ideale, prijatelje, … ali i 'to sve' ima nas.

Živimo brzo, mislimo spor/n/o, malo promišljamo i evolutivna misao nam izmiče … Ili je nema. 

Dani otvorenih vrata 2.

 

C:\Users\Sanja\Desktop\znak\Citadela libri 5 cm.jpg

Tel: 098 955 9933  Sanja Nikčević, glavni urednik

Tel: 098 9568 272 Oliver Nikčević, tajnik

E-mail:  citadelalibri@gmail.com www.citadelalibri.com   





Zbog vrlo uspješno održanog prvog dana, Citadela libri nastavlja program: 

2.  DAN OTVORENIH VRATA U 30 KVADRATA 

Gdje: Račkog 11, Zagreb (pored„džamije“)

Kada: 29.06.2021. (utorak)  


Program:

Interaktivno predavanje Sanje Nikčević, glavne urednice Citadele libri: Istina i laži o kanonu ili kako smo zbog svjetonazora izgubili pravo na lijepo/dobro/sveto u umjetnosti

Povod: objava istoimene knjige Sanje Nikčević kao pete  knjige Citadele libri. 

C:\Users\Sanja\Desktop\1 NIKČEVIĆ afirmativna knjiga tekst\KORICE Istina i laži, prednja s crtom.jpg

Vrijeme predavanja: 17, 19, 21h.

(zbog epidemiološke situacije i kapaciteta knjižare) 

Svako predavanje traje 30-45 minuta, a nakon toga  je sat vremena razgovor s posjetiteljima.

Dođite i poslušajte, pogledajte, porazgovarajte.

Tema predavanja: 

  • zašto je današnji kanon tako neprijateljski prema ideji smisla svijeta,  a naročito Boga?

  • kako i zašto smo izgubili pravo na lijepo/dobro/sveto u umjetnosti?

  • mogu li iz kanona biti izbačena kvalitetna djela samo zato što ne slijede vladajući svjetonazor?

  • zašto je suvremena umjetnost protjerala publiku i završila u slijepoj ulici?

  • gdje je izlaz ili misija nove izdavačke kuće i knjižare 

Jadranka Göttlicher | Tražim li previše


Desno svjetlo odozdo

Lijevo već polumrak

To je čas kad ja silazim do mora

Da uđem u bolju sebe

Uranjam začarana, razgovaram s Njim

Molim da sa svakim zamahom 

Dobijem snagu za borbu

Spojena sa svim morima i oceanima svijeta

S Njim

Zamaha je svaki dan sve više


Penjući se natrag kući pomislim

Da je On samo još jedan

    Koji me nije razumio

četvrtak, 24. lipnja 2021.

Tajne Hrvoja Kovačevića

 
vrijeme: 24.06.2021.


Književnik za djecu i autor lektirnih naslova Hrvoje Kovačević, u sklopu digitalne prilagodbe sadržaja, putem YouTube kanala i Vimeo platforme predstavlja svojih devet romana koji počinju riječju tajna i jedan koji ima tajnu u sadržaju, ali ne i u naslovu – Anđelovu šalu...

Od dvadeset četiri do sada objavljenih naslova za djecu, šesnaest ih počinje riječju tajna. I u svakoj od tih knjiga doista postoji barem jedna tajna koju glavni junak rješava. Tijekom književnih susreta s mladim čitateljima autor običava prepričati sadržaje romana, odnosno predstaviti tajne. Pri tome ne kaže rješenje koje su otkrili. Znatiželjna djeca nakon književnih susreta pohrle u knjižnicu ili kupe knjige da otkriju kako završavaju...

V.B.Z. slavi velikih 30 i poziva Vas na Ljetni festival knjiga i autora u Vintage Industrial Baru

 


 
     
Saznaj više

Dragan Miščević | Dva odnosa



Slučajno sam susreo kolegicu s posla. Ja sam odavno u mirovini. Sada je i ona. Kaže da je jedva dočekala da ide u mirovinu. Pitam je:

- Zašto?

- Nisu u pitanju godine ni zdravlje, nego međuljudski odnosi ili bolje rečeno neljudski odnosi.

- Zadnjih nekoliko godina bilo mi je neizdrživo.

- Zašto?

- Ne pitajte me.

Jadranka Göttlicher | Sve će se čuti kao jeka


Morska će nas pjena zaogrnuti

Zaglušujući slapovi zdušno oprati 

Sunce zaslijepiti, a oblaci prosuti nebom

Mirisat ćemo na travu i origano

Pjevati Stay by me

Bit će nam svejedno sve, baš sve

Jer samo tako ćemo zaspati


Mirko Perak | Ljubav na perilici rublja


ljubav na perilici rublja
kao zapapreni bob dvojac
koji bez kočnica juri nekom cilju
kao poljubac ubačen u bubanj
koji trese drma i stvari pomjera

ljubav na perilici rublja
dok centrifugira bruji
iz sebe svu vodu izbacuje
pretrpano i vruće mokro rublje
sve se naokolo pari

Irena Matijević | Gomile



Vridne ruke težaške,
Iz zemje vadile, išavale,
Bašetinaman šaldavale, podsukanjavale.
Gomile gradile,
Ograde činile,
Na lajčiće zemju dilile.
Šaku zemje škapulat,
Ne dat njun propast,
Stinu na stinu stivat,
Laz učinit,
Lozu ili levandu usadit.
Svaki pedaj iskoristit,
Na trud i muku ne mislit.
Ostale su gomile
Lajčići i ograde,
Ruke su klonile,
Na golon stini
Ničega već ni.
Ni loze, ni levande
Naresla česvina,
bor i kupina.
Ni već onih ča su gradili,
Ni onih koji su sadili,
Nikoga već ni,
Samo gomila još šaldo stoji.

srijeda, 23. lipnja 2021.

Željko Buklijaš | Jutro poezije trajat će dok god pjesnicima bude stalo

Razgovarala Sandra Pocrnić Mlakar

Kažu da u Parizu postoji samo još jedna pjesnička tribina koja se kontinuirano održava preko pola stoljeća i uz nju je Jutro poezije, najstarija pjesnička tribina na svijetu. Jutro poezije osnovano je 1964. godine na obljetnicu smrti Sergeja Jesenjina, a u grupi utemeljitelja bili su Sead Alić, Vesna Parun, Gustav Krklec, Vjekoslav Mayer i Berislav Nikpalj. I u šestom desetljeću održavanja, zagrebačko Jutro poezije svježe je i vitalno, o čemu svjedoče nova antologija, nova izdanja u biblioteci „Jutro poezije“ i osvježeno mjesto susreta – u najstarijoj zagrebačkoj gostionici „Pod starim krovovima“, u Basaričekovoj 9, gdje se pjesnici sastaju svake subote u 12 sati, snimane su neke scene za seriju „Dnevnik velikog Perice“, koja je aktualizirala vintage zagrebački duh ovjekovječen u filmu „Tko pjeva, zlo ne misli“ Kreše Golika. 

Luka Dajak | Plišana igračka


U stanu neke drugarice naletio sam na plišanog majmuna raskravljenog na krevetu. Posramio sam se što sam prihvatio da je to atavizam. Prihvatio sam da spavanje s igračkama pripada djetinjstvu. Zašto? - pitam se iz perspektive nekog poluodraslog čovjeka. Što me nagnalo da napustim plišane igračke? Obožavao sam ih u djetinjstvu. Još jedna posljedica konformizma. Nesvjesno sam prihvatio da je spavanje s plišanim igračkama svojstveno samo najmlađem uzrastu. Sad me to uznemiruje, a dodatno me ljuti što mi je i gnjev mlak. Osjećam se kao da mi je netko iščupao amigdalu iz mozga. Možda se postepeno gasila pod utjecajem trenutaka najvećih slabosti, možda sam pregorio i sad je dio mene mrtav.

Ivo Mijo Andrić | Silnik meke duše


- Ništa on nije kriv, druže sudija. Ništa! – ponavljala je žena gledajući u pod sudnice tuzlanskog prekršajnog suda, koji je bio ulašten “ideal” pastom, da se kao biser na vratu presijavao pod jakim sunčevim zrakama što su dopirale kroz odškrinut prozor.

- A kako onda da ga osudim draga gospođo? Kako da mu odredim pravednu kaznu? - sa snebivanjem i nevjericom pravdao se sudac. – Ako nije kriv, ne mogu mu izreći mjeru zatvora, a ne mogu mu odrediti ni novčanu kaznu.

- Tako je druže sudija! – potvrđivala je žena kimajući glavom. – Ne dao Bog da mu izreknete kaznu zatvora. A još gore da ga udarite po džepu. On bi me poslije ostavio, a možda i prebio. I djeca bi mi nastradala, ne dao dragi Bog!