Intervju s Vlatkom Planinom povodom objave romana „Miriamin
vrt”
Razgovor pripremila: Sonja Smolec
Vlatka Planina rođena je 1984. godine u Zagrebu. Na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu diplomirala je anglistiku i komparativnu književnost. Piše i objavljuje poeziju i prozu za mlade i odrasle. Do danas je objavila šest zbirki poezije na hrvatskom jeziku: „A nekad si mi kupovao lizalice” (2010.), „Nemoj se plašiti ovoga neba” (2014.), „Neizbrojnosti” (2017.), „Sekvoja i druge pjesme” (2020.), „Noćne životinje, ljeto” (2020.) i „Hortikultura” (2022.).
Objavila je i elektroničku zbirku poezije na engleskom jeziku „A Booklet of Poems for the Ace of Hearts” (2016.). U području proze za mlade i odrasle napisala je bajkovito-fantastičnu trilogiju „Jegulja”, „Kralj i bajka” i „Povratak vještice” (2016.), kao i roman „Wend” (2017.) koji je dobitnik nagrade „Artefakt” za najbolji dječji/mlađi fantastični roman, te roman „Okno” (2018.).
Članica je Društva hrvatskih književnika i Hrvatskog društva književnika za djecu i mlade. U svojim javnim nastupima govori o položaju književnosti u suvremenom društvu, o jeziku i intimnim nadahnućima u pisanju.
Njezin najnoviji roman „Miriamin vrt“ (2025.) objavljen u Nakladi Bošković,
Split, donosi emotivno snažnu, introspektivnu priču o ženama, nasljeđu i vrtu
kao simbolu kontinuiteta i obnove. Roman će biti predstavljen na ovogodišnjem
međunarodnom sajmu knjiga Interliber 2025 u Zagrebu. Autorica u svom radu spaja
poetsku senzibilnost s proznim pripovijedanjem, čime ostvaruje jedinstven stil
u suvremenoj hrvatskoj književnosti.
Kako
se rodila ideja za „Miriamin vrt”? Možeš li opisati trenutak ili situaciju koja
te je potaknula da započneš pisati upravo ovu priču?
Ideja se rodila nedugo nakon što sam
dovršila prethodni roman, Okno. Oduvijek su me privlačile obiteljske sage i
velike, slojevite priče koje prate generacije likova, bilo u književnosti, bilo
na filmu. Još me kao djevojčicu fascinirao film Legenda o jeseni, upravo zato što
kroz intimnu sudbinu jedne obitelji uspijeva obuhvatiti cijeli svijet emocija,
povijesti i ljudskih odnosa. Taj osjećaj širine i dubine oduvijek sam željela
prenijeti i u vlastito pisanje.
Koncept sage prisutan je u mom proznom
izrazu već od ranije, u trilogiji Jegulja. Ovoga puta željela sam stvoriti priču namijenjenu odraslima, zapravo
ispisati povijest jedne ženske loze, no uobličiti je kao onu klasičnu
pripovijest, a ne kao stvarnosnu prozu. Magijski realizam mi je osobno najbliži
žanrovski okvir jer dopušta da i emocija i simbolika vode pripovijest, a ne
samo fabula.
Roman počinje s jednim likom i jednom
situacijom, djevojkom koja dolazi u mali grad istražiti davni zločin, ali iz te
točke priča se širi, granajući se u mrežu glasova i iskustava koja obuhvaća
više naraštaja. Željela sam vidjeti mogu li iz jedne točke stvoriti više manjih
priča koje se naposljetku spajaju u cjelinu. Kroz tu cjelinu provlači se
simbolički motiv koji povezuje sve linije i zatvara krug, jer mi je bilo važno
da roman ima jasan, zaokružen završetak, da svijet koji sam stvorila bude
potpun sam za sebe.
„Miriamin vrt“ je vrlo sugestivan naslov.
Tko je Miriam i što vrt simbolizira u romanu? Kako si došla do tog naslova i
koliko je on ključan za razumijevanje knjige?
Naslov Miriamin vrt pojavio se među
prvim stvarima vezanima uz roman, još dok je priča bila u svojim obrisima i
nisam znala kakav će konačni oblik poprimiti. Miriam je središnji lik, ona s
kojom sve počinje i, ako gledamo linearno, ona s kojom sve završava. No naslov
nije samo povezan s njom, nego i s idejom vrta kao simbola. Oduvijek me
fascinirala povezanost čovjeka i prirode, iako sama nisam posebno vješta u radu
s biljkama i nemam zeleni palac. No ne oslanjam se ovdje na tu međupovezanost u
sentimentalnom smislu, nego više kao na iskustvo u kojem priroda postaje sredstvo
i prostor iscjeljenja i povezujuća nit svih pet sudbina glavnih ženskih likova.
Vrt i biljke u romanu funkcioniraju kao
slojevito mjesto: istodobno konkretan prostor i simbolička jezgra. Oni povezuju
generacije, tu se isprepliću sjećanja, priče i obrasci koji se prenose i
ponavljaju, vrlo često nesvjesno. U tom smislu vrt postaje prostor
kontinuiteta, ali i promjene, mjesto u kojem svaki naraštaj pronalazi nešto
vlastito, a ipak ostaje u doticaju s onim prethodnima. Zbog toga mi je taj
naslov od početka bio ključan; u njemu se sabire čitava ideja romana.
Do sada si objavila niz zbirki poezije i
prozu. Kako je, i koliko, tvoje pjesničko iskustvo utjecalo na prozni izraz u
ovom romanu?
Često kažem da sam, prije svega, pjesnikinja i
da upravo iz poezije proizlazi moj najdublji književni izraz. Poezija snažno
oblikuje način na koji pišem prozu: utječe na ritam, melodiju jezika, odabir
riječi i samu atmosferu teksta. U pisanju mi je jednako bitno kako
nešto ispričati kao i što ispričati. Volim kada prozni tekst ima muzikalnost,
kad svaka rečenica teče određenim unutarnjim ritmom i kad se osjeti da je jezik
sam po sebi važan, a ne samo ono što se njime prenosi.
U ovom romanu poetičnost nije prisutna kroz stihovanje
ili pretjerane lirske slike, nego kroz ritam pripovijedanja, strukturu rečenica
i pažljivo birane detalje. U mojim ranijim knjigama za djecu i mlade, pogotovo
u bajkovitoj trilogiji, mogla sam se osloniti na arhaični jezik i tradiciju klasičnih
bajki braće Grimm ili Andersena, što je dopuštalo veću stilističku raskoš. No u
ovom romanu za odrasle bilo je važno pronaći mjeru i zadržati ljepotu izraza,
ali bez prenaglašene stilizacije. Trudila sam se da tekst bude graciozan, ali
ne pretenciozan, da estetika ima svrhu i da uvijek bude u službi same priče.
Hrvatski jezik iznimno je bogat, i meni je izazovno i uzbudljivo istraživati
njegove mogućnosti. Kad čitatelj u priči pronađe i užitak u jeziku samom,
osjećam da je knjiga postigla ono što sam željela.
U romanu se pojavljuju teme žena, nasljeđa i obiteljskog prostora. Na koji način te je zanimao položaj ženske perspektive i koliko si se osobno angažirala i prepoznala u likovima koje si sama stvorila?
U ovom romanu prvenstveno sam se bavila ženskim
obiteljskim nasljeđem i transgeneracijskom povezanošću, no ne toliko kroz
traumatske događaje koliko kroz cjelokupne živote i odluke koje se prenose s
generacije na generaciju. Ciljana publika su mi prvenstveno žene, i moj je cilj
bio je ispričati priču o ženama i svim njihovim/našim univerzalnim iskustvima i
borbama, ali bez didaktičnosti, moraliziranja ili aktualnog društvenog
komentara, a pogotovo bez želje za šokiranjem ili traumatiziranjem čitatelja.
Od samog početka znala sam kako ne želim
stvarnosnu prozu koja bi se bavila gorućim temama današnjice, koja bi imala
poruku ili pouku. Htjela sam stvoriti priču koja je potpuno samodostatna,
emotivno autentična i pripovjedno snažna, knjigu u kojoj čitatelj može iskreno uživati.
Što se tiče povezivanja s likovima, smatram da
u svakom od njih možemo prepoznati dijelove sebe, jer su teme koje obrađujem
univerzalne. Od pet generacija ženskih likova: Ester, Aahne, Katye, Rebeke i
Miriam; svaka ima svoj glas i unutarnju logiku, i kroz njihove priče nastaje
slojevita slika ženske perspektive. Moj fokus bio je da čitatelj doživi
vlastitu vrstu emocionalne rezonance i katarze povezujući se s njihovim
iskustvima.
Koliko je u ovom romanu prisutno
autobiografsko iskustvo, a koliko fikcija?
U ovom romanu, kao i u mojim dosadašnjim
proznim tekstovima, gotovo sve što sam napisala pripada fikciji. Većina
događaja, situacija i likova ne temelji se na mojim osobnim iskustvima; roman
je imaginarna priča koja koristi elemente magijskog realizma i složene
obiteljske dinamike. Svjesno sam nastojala udaljiti sebe iz same priče koliko
je moguće, želeći da likovi i radnja sami odražavaju svoje unutarnje živote i
međusobne odnose, a ne da budu odraz osobnih doživljaja.
Naravno, svako pisanje proizlazi iz vlastitog
iskustva i svijeta, pa tako i ovaj roman u sebi neminovno sadrži sitne tragove
mojih opažanja ili karakterne crte koje su mi bliske. No sve što nije bilo
nužno za priču ili razvoj likova izričito sam izostavila. Moj cilj bio je da
proza sama ispriča priču, da ona prođe kroz mene kao autora, ali da ne postane ni
u kojem obliku autobiografska. Koliko osobnog nesvjesnog ipak ostaje u tekstu,
teško je potpuno kvantificirati, no vjerujem kako upravo taj nevidljivi trag
osobnog doživljaja doprinosi autentičnosti i dubini likova.
Imaš li neku posebnu naviku pisanja ili istraživanja koja te prate kroz stvaranje romana?
.jpg)
