Kolumne

Kolumnisti/ce


    Rođena sam godine 1955. To znači da za sobom imam mnoge godine životnog iskustva, ali također i spisateljskog i čitateljskog. Kad pročitam neku zanimljivu knjigu, rado je preporučim i drugima.
   Zapravo je osobna preporuka najčešći razlog posezanja za nekim štivom. S druge strane, o romanima za tinejdžere, ako izuzmemo one o vampirima i čarobnjacima, najmanje se govori. Nepravedno, jer ima mnogo vrijednih i neprestano se pojavljuju novi. Ali dok slušamo upozorenja o potrebi odgajanja mlade publike, konkretni potezi stručnjaka najčešće su samo nadmudrivanja o popisu lektirnih naslova. Tako mnoga vrijedna djela ostaju nereklamirana i nepročitana. To su ponajprije romani naših živućih pisaca, zatim neki stari, a zaboravljeni, kao i neki koji su nedavno prevedeni na hrvatski, ali je to prevođenje prošlo nezapaženo.
    Ja zapazim neku knjigu kada njen sadržaj povežem s vlastitim doživljajem, kad se u njoj mogu pronaći ili izmaštati neki svoj neostvareni san. Ako je to napisala moja znanica, moj znanac, rado mu/joj to javim.
    Jednoga dana sam, namjesto male elektroničke poruke, napisala cijelu ispovijed. I baš sam razmišljala gdje bih to objavila, kad se pojavio poziv na suradnju s Kvakom. Tako je započelo moje ispovijedanje, a sama sam sebi obećala da će nastajati svakog mjeseca. Nadam se kako ću ovim povećati zanimanje za lijepu književnost, ali i potaknuti čitatelje na pisanje o onome što su pročitali.



    Rođena u Vukovaru godine kada je emitirana prva epizoda TV serije Dallas i kada je zabilježena prva poznata upotreba spama - Gary Thuerk  je poslao reklamu na 393 primatelja na ARPANET-u. Idilično djetinjstvo na Dunavu biva pomaknuto ratne godine 1991. kada s obitelji završava u Zagrebu u progonstvu. Tamo završava osnovnu, kasnije srednju školu i upisuje Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu Studij hrvatskog jezika i književnosti i Knjižničarstvo. Već za vrijeme studija počinje raditi po knjižnicama raznih rodova i karaktera spajajući tako ljubav prema struci i prema književnosti. Piše od kada zna za sebe. Zahvaljujući g. Zuckerbergu tekst pod naslovom „Pramcem u sumrak“ primijetila je Rujana Jeger, hrvatska spisateljica, kolumnistica i ljubiteljica pasa koja je dala veliku podršku napisanom. „Pramcem u sumrak“ je jedina priča za koju autorica kaže kako ju nikada neće moći pročitati na glas zbog siline emocija. Svemirskim slaganjem kockica od iste priče zaživjela je kolumna u časopisu za književnost „Kvaka“ nakon razgovora s hrvatskom autoricom za djecu i mlade Sonjom Smolec za koji i danas s užitkom piše. Skromno se javljala na književne natječaje, ali nikada nije dobila odgovor. U Zagrebu je živjela punih dvadeset i pet godina kada se odlučila vratiti u rodni grad. Danas živi i radi u voljenom Vukovaru, potiče čitanu i pisanu riječ kao ravnateljica Gradske knjižnice Vukovar. Slobodno vrijeme provodi s kćeri, najčešće u dugim šetnjama sa psima obilazeći staze svog djetinjstva. Osnovni motiv pisanja joj je, obzirom na živopisne karaktere članova obitelji kojih većine nažalost više nema i ljepotu življenja u gradu na Dunavu, trag na papiru za nekakve buduće dane koji će ostati njezinoj kćeri kako bi ih upoznala kroz majčine priče.



    Božana Ćosić ( djevojački Vegeš ) rođena je 21. Veljače 1980. Godine u Slavonskom Brodu. Ljubav  prema pisanju pokazuje već u osnovnoškolskim danima, a piše do danas.
    Iz njezina pera teku pjesme, priče te romani razne tematike. Priče i pjesme objavljivala je u raznim zbornicima i web portalima.
  2016. godine objavljuje svoj prvijenac, kriminalistički roman Točka nestajanja. Riječ je o kratkom krimiću u kojemu radnju predvodi privatna detektivka B. V. London, pozvana na suradnju s ostalim važnim osobnostima, dakle, otprije poznatim policijskim timom, kako bi im pomogla riješiti neobičan slučaj. Valja napomenuti da uskoro objavljuje svoj drugi roman. Ovoga puta riječ je o ljubavnom romanu Neosvojiva vriština koji prati Saru, mladu ženu zaposlenu u odvjetničkom uredu koja, nezadovoljna svojim poslom i životom, odlazi u pitoreskno mjestašce Rose Hill kako bi prodala imanje koje je naslijedila od djeda i bake. No ono što je trebalo biti jednostavno putovanje, na kojemu se čak planirala odmoriti, pretvara se u zavrzlamu i nimalo jednostavan zadatak. Premda je riječ o ljubavnom romanu priču karakteriziraju neočekivani preokreti i intrige.
     Za časopis Kvaka počinje pisati  u kolovozu 2016 godine dnevničke zapise Dnevnik (ne)obične djevojke u rubrici Iz Božaninog pera. Riječ je o zapisima dvadesetogodišnje, izmišljene djevojke Emilije, iz milja zvane Ema, koja čitateljima iznosi svoju svakodnevicu. Premda se može reći da živi običan život, ponekad je sklona od njega raditi „cirkus“, kukati i pomalo patetično govoriti o svom unutarnjem stanju.
    Sam naziv Dnevnik (ne)obične djevojke ukazuje na djevojku koja se nekim čitateljima može činiti običnom djevojkom, a drugima posve neobičnom. Je li obična ili neobična na koncu i nije važno jer u njezinim razmišljanjima čitatelji se mogu pronaći posebice mlađa generacija. Upravo zbog same prirode zapisa, Ćosić ih piše jednostavnim jezikom koji je blizak stvarnosti i možda upravo time privlači čitatelje. Mnogi su, možda zbog te jednostavnosti, stekli dojam da je dnevnik stvaran, odnosno, da Emilija uistinu postoji pa čak i da su to zapisi same autorice pod pseudonimom.
Dnevnik (ne)obične djevojke možete čitati svake subote.


    Zovem se Vlatka Planina i rođena sam 1984. godine u Zagrebu, gdje i danas živim. 2010. godine diplomirala sam engleski jezik i komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Objavila sam dvije zbirke poezije na hrvatskom jeziku: „A nekad si mi kupovao lizalice“ (2010.) i „Nemoj se plašiti ovog neba“ (2014.), e-knjigu poezije na engleskom jeziku: „A Booklet of Poems for the Ace of Hearts“ (2016.), bajkovito-fantastičnu trilogiju romana za mlade: „Jegulja“, „Kralj i bajka“ i „Povratak vještice“ (2016.), fantastični teen roman „Wend“ (2017.), a u pripremi je nova zbirka poezije „Neizbrojnosti“ koja bi trebala izaći krajem proljeća.
    Objavljivana sam u književnim časopisima „Nema“, „Mali Pero (časopis HDKDM), „Književnost uživo“ i „Kvaka“ (za koji pišem i kolumnu "Što je pisac htio reći"), na portalima „Kritična masa“, „Svijet kulture“, „Fenix magazin“, „Pisci i književnost“ i „Fiction Playgrounds“, te u HAZ-ovom „Zborniku studentske poezije“.
Član sam Hrvatskog društva književnika za djecu i mlade.
    Bibliografija: „A nekad si mi kupovao lizalice“ (Naklada Bošković. 2010.), „Nemoj se plašiti ovog neba“ (Naklada Bošković, 2014.), „A Booklet of Poems for the Ace of Hearts“ (Amazon, 2016.), „Jegulja“ (Naklada Bošković, 2016.), „Kralj i bajka“ (Naklada Bošković, 2016.), „Povratak vještice“ (Naklada Bošković, 2016.), „Wend“ (Naklada Bošković, 2017.), „Neizbrojnosti“ (u pripremi, Biakova, 2017.)
    Na pitanja o sebi odgovaram: Tko sam,što sam? Pisac. Tičr. Mama. Kvantni fizičar amater. Pametna. Zmotana. Dijete u duši. S maštom veličine svemira.


    Rođena sam 1987. godine u Zaboku. Iako sam po zanimanju grafički dizajner, u dubini duše sam umjetničko svaštaralo. Pišem, sviram i slikam cijeloga života, no nešto „ozbiljnije“ započela sam s 20 godina kada sam napisala prvi roman koji još nije objavljen.
2014. godine objavljujem prvi roman, iako šesti napisani, psihološki triler „Štorka“. 2016. godine objavljujem drugi roman, horor „Durgina kuća“. 2017. godine svjetlo dana ugledao je dotisak  „Štorke“ za koji s ponosom mogu reći da bi uskoro mogao doživjeti i svoje treće izdanje. Ove će godine svjetlo dana ugledati još dva romana, psihološki triler „Štorka-Manifest“, te SF „Dedivinacija-Nacija psihoze“.
    Za časopis „Kvaka“ počela sam pisati gotovo od početka. Kolumna pod nazivom „Patnje mladog autora“ zaživjela je kako bi mladim piscima olakšala trnovit put objavljivanja knjiga, ukazala izdavačima na ono što za mlade autore predstavlja slaba komunikacija na relaciji izdavač-autor, te se kroz tekstove dotičem i nekih aktualnih tema iz svijeta kulture. Uz povremeno pisanje intervjua, nastojim i pomagati u marketingu časopisa.
    Također pišem blog pod nazivom „Piskaralo by Jelena Hrvoj“, kolumnu na engleskom jeziku na stranicama „Miama kreativ“. U sklopu istoimene firme planiram i objaviti prvu slikovnicu/bojanku. No stavimo li sve to postrane, za sebe volim govoriti da sam profesionalno čangrizalo, mrzitelj nepravde i introvertni aktivist.


    Clara C. (1994) pravim imenom Klara Capan. Budući da ne volim previše to prezime, a imala sam otprilike jedanaest godina kad sam osvijestila da se ne osjećam kao „Klara“ nego kao „Clara“, uporaba tog pravog imena ograničena je na formalne kontekste i ljude koji me poznaju dovoljno da bi to znali. 
    Studentica povijesti i talijanskog jezika i književnosti koja se ne može odlučiti voli li više stari, srednji ili novi vijek. Nesuđena komparatistica književnosti, odbjegli student kroatistike. Inače ponosna Novigrađanka, iako potajno mislim kako bi Rovinj ipak mogao biti najljepši grad u Istri. Dejvidajkovka i abrahamhicksica koja želi rastvoriti paradigmu kolektive emocionalne i duhovne nezrelosti i kaosa u kojem živimo.

    Pisac i ljubitelj čitanja u duši prije svega. „Prije svega“, recimo. Sve je to relativno.

    U posljednje vrijeme u krilo mi padaju knjige o kreativnom pisanju i razvoju te vještine, radionice pisanja koje sam imala priliku pohađati čak četiri puta unutar godinu dana. Javna čitanja poezije i proze, jedan nastup u sklopu radionice, tu i tamo neka objava u iščekivanju, kolumna i kontempliranje o pisanju za neke portale i časopise. Paralelno radim na oslobađanju svojih kreativnih blokada i nadam se ću se uskoro disciplinirati za čitanje u većoj količini.

    Prva stvar koja mi se dogodila a da se može opisati kao neka vrsta spisateljskog posla ujedno je i stavka za koju nikad ne znam bi li to mogla staviti u CV ili ne. Krajem 2013. bila sam izabrana kao pripravnica na portalu srednja.hr. Čim sam vidjela taj oglas, znala sam da sam ja ta jedinka koja će biti izabrana jer sam mjesec dana prije toga sustavno vizualizirala sebe u nekoj redakciji. Ipak, nisam im bila od prevelike koristi i ispalo je da je taj posao bio daleko prevelik zalogaj za tadašnji stadij mog razvoja i spremnosti. Tako da, iako je to bilo jako lijepo iskustvo, zbog neslavnog raspleta nikad nisam sigurna smijem li to spomenuti. Ako netko iz uredništva srednje.hr čita ovo i sjeća me se, može mi slobodno olakšati dilemu.
    Kvaci sam se pridružila u travnju ove godine. To je bilo zanimljiv splet događaja jer sam prvotno mislila da ću tu kolumnu pisati za drugi književni časopis. Kvaku i ostale kolumnistice otkrila sam baš u tom razdoblju i pročitala ih sve u rasponu od nekoliko dana. Krajnje nezadovoljna ponašanjem uredništva časopisa za koji bih potencijalno pisala, sinulo mi je da bih se s tim konceptom mogla javiti Kvaki. Na moje opće oduševljenje, od slanja mojeg prvog mejla do objave prve kolumne, prošlo je samo dva tjedna. I to samo zato što ja, u nedostatku mogućnosti kvalitetnijeg odvajanja vremena, nisam odgovorila na prvi odgovor osam dana. Moram reći da je ekipa Kvake sjajna i da je ovdje odlična atmosfera. Uredništvo maksimalno korektno, drago, ljubazno, ljudsko i sve što treba biti. Zaključak do kojeg sam došla pri tome je taj da nema smisla surađivati s ljudima koji nisu kompatibilni s vašim ljudskim i moralnim vrijednostima. Ako ne zbog besmisla toga, onda zbog toga što negdje drugdje postoje ljudi koji jesu.
    Može me se čitati i na blogu kvantniskoksvijesti.wordpress.com na kojem povremeno pišem.