Kolumne

četvrtak, 31. prosinca 2020.

Mirko Popović | A onda sviće

 

navečer u tvom glasu je
plamen svijeće koju palim
da upokojim predjele
nevidljive materije

navečer u tvom zagrljaju
nismo preplašeni nismo sami
iako strašni blaženi mir
prekriva vrijeme zemaljsko

navečer u tvojoj realnosti
gledamo neusklađenost
slike s kojom se mimoilazimo
u neka aprilska popodneva
puna sunca i kasnoga snijega

u noći u neznan sat
ogrnuti šutnjom koračamo
ti pališ svijeću
dok zemlja razmrvljena
ne počne disati

a onda sviće

Milan Frčko | Spomenik beciklu


Kulko pot sam se na njemu prepelal.
Ve je spomenik. Sonce greje špicu
od becikla kaj cifra Koprivnicu.
Gdo se neje vu njega zatelebal?

Govrnal so glancale hlače i kiklje.
Špice so se šopale z dišečim prnjem.
Vu dvoru je znal biti i f kmici obrnjen.
Gume so se bušile, a i štikle,

od dekle kaj je brenzala z štange.
Ne znam ni sam kulko luknji sem zbušil.
Cipelcugom je išel, gdo se natrusil.


Foto: Milan Frčko.


srijeda, 30. prosinca 2020.

Dejan Ivanović | Ovaj svet

  

E moj svete neiskreni, nemogući.

Noć je; ne, ne može se putem ići.

 

Ne može se ni dotaći

mir; gledam pravo, ne mogu se

 

mimoići dan i noć; suza mi

u oku mutna ne vidim, 

 

kud prašina večno pluta. 

Sve što po danu nađem noć proguta.

 

Zato mirno pusti ovaj svet

neiskreni, nemogući, jer sve proći,

 

odjednom, a kud god kreneš,

unazad se ne osvrći, nikada 

 

... za prohujalim vremenom. 

Tatiana Filipović | Kad bismo barem


Kad bismo barem malo pognuli glavu
Spustili taj naš uzjogunjeni ego s visina
Možda bismo tada vidjeli tuđu patnju i nemoć
Možda bi nas tada preplavio muk i tišina

Kad bismo barem mogli malo prestati mudrovati
Priznati pred sobom i drugima
da smo puni kao šipak
Unutarnjih borbi i nadanja
Možda bismo bili bolji ljudi ipak
Možda bismo vidjeli tuđe tmine, brige i unutarnja previranja

Osluhnimo svoje srce
Empatije neka bude više
Možda nekome naš osmijeh i lijepa riječ
S lica suze obriše

Slaven Kopanja | Brazil

 

Mnogi bi htjeli biti Nijemci
U fudbalu i u životu
A nekad je Brazil bio na snazi
Dok smo k'o klinci ganjali loptu


Zico, Eder, Socrates i Falcao
Bilo je nečeg u tom, al' ko bi to sad znao



Nikola Kornesczan | Postranična prozirnost






Postranična prozirnost

taman u tom životu
časkovi konca činili se vječitima

taman u tom mjestu
gdje nije bilo dostatno prostora
za sve što maštali smo
htjeli smo jer zaboravljali smo

budili smo se nadajući se da ćemo se dosjetiti
nečeg sasvim drugog

taman tamo gdje nismo sanjali nikada
onih kojih sretali smo
u arealima gdje sve bilo je istovjetnim
istim kao svugdje
istim kao uvijek

čak i kad oni napunjali su zrak granice
svakakvim providnim predmetima
kamenjem uvijenim u kore svjetlosti

plavetno kamenje
ispod kojeg bilo je još dostatno solidnog prostora
da bi ostaviti dojam da i tamo
čak i tamo moglo se disati
moglo se živjeti
i sjećati se svega

skoro svega od tog što bilo je prisutnim
što laštilo na staklenim stropovima
iznad vode

na sleđenim cestama
baš na onim obalama
gdje više nije moglo se vidjeti
niti traga zemlji

ništa od tog što moglo se pamtiti
više od odraza kojeg donosilo je more
odnekle iz nepoznatosti
kao iz drugog vremena

kao iz zima punih ledenih stijena
dižući se između nas
reflektirajući nebo
destilirane boje i fluidnu svjetlost
odijelivši se od tog horizonta
što razdvajalo je našu luku od drugog svijeta
od svega što htjeli smo da bi bilo drukčijim
nego što je bilo upravo u tom životu
u kojom kraj postao je vječitim

grad bio je samo perivoj s prozirnim drvećem
sa staklenim klupama i kaletama kao od vode
vodeći do mora

do one obmane koja rađala je dojam beskrajnosti
svaki put kad smo se približavali
do bistrosti svjetla drugih svjetova

dodirivali smo odbljeske kao neke sjene
što vratili se iz privremene sutrašnjice

osjećali smo ih studenima i prisutnijima
u onom životu iz kojeg

u svi ti mjeseci siječnja
u posljednjim zimama
falili smo sve više i više

išli smo u ta mjesta
gdje više nije bilo mjesta ni za što
osim vječne i tako jasne transparentnosti

ploveći posvuda i na ovoj planeti
s koje vidjela se Zemlja

plava kao kamenja odovud
kao prodornost noći što stizala je pokatkad

zarad dva sunca
što godimice nalazili se u konjunkciji
od 13. do 15. siječnja

taman sada kad sjetili smo se
svih prozirnih predmeta
odbljeske donošene morem
naši pogledi ostavljajući brisove sjena
na vodama što obilježavale granice jave

Prijevod na Hrvatski: autor

_______________________________

(izvorna verzija, na ukrajinskom)

Потойбічна прозірність


якраз в тім житті
тамги кінця здавалися вічними

якраз в тім місці
де не було досить простору
для всього що ми уявляли
бажали бо забували

прокидались з надією що здумаємо
щось зовсім інше

якраз там де не снили ніколи
тих котрих перестрівали
в ареалах де все було однаковим
таким самим як і поспіль
таким самим як і повік

навіть і коли вони заповняли повітря границі
всякими прозірними предметами
камінням обгорнутим в кору світла

синяве каміння
під яким було ще доволі твердого місця
щоби залишити враження що і там
ще і там можна було дихати
можна було жити
та поминати все

майже все з всього того що було присутнє
що блистіло на скляних помостах
з-понад води

на обледенілих дорогах
якраз на тих побережжях
де вже не можна було замітити
ані сліду землі

нічого з того що можна було пам’ятати
довше чим відбиття якого донесло море
звідкись із невідомості
мов з іншого часу

мов із зим повних крижаних пристінків
підіймаючись поміж нами
віддзеркалюючи небо
дистильовані барвники та флюїдне світло
від'єднуючись від того видноколу
що відділяло нашу гавань від потойбічного світу
від всього що хотіли щоби було іншим
ніж було якраз в тім житті
в котрім кінець став вічним

місто було тільки сквером з прозірними древами
зі скляними ослонами та схожими на воду тропами
що вели до моря

до того обману який утворював враження нескінченності
щораз коли ми приближались
до прозірності світла інших світів

торкалися попалів мов якихось тіней
що повертались з минущого майбутнього

відчували їх холодними та присутніми
в тому житті з якого
у всі ті місяці січня
в останні зими
ми бракували все більше і більше

ми йшли до тих місць
де вже не було місця ні для чого
за винятком вічної і такої чіткої прозорості

плаваючи повсюдно і на цій планеті
з якої видно було Землю

синю мов каміння звідсіля
мов прозорість ночі що наставала подеколи

заради двох сонць
які щороку знаходилися в кон’юнкції
з 13 по 15 січня

якраз зараз коли ми згадували
усі прозорі предмети
відлиски принесені морем
наші погляди залишаючи сліди тіней
на водах що позначали межі яви



Igor Ujević | Dida moj


Stoj mi dobro, dida moj
To te traži unuk tvoj
Vrime leti, dida moj
Uz tebe je unuk tvoj

I kad dođe studen, zima
Uz tebe je toplo svima
Tvoja rič nam svima znači
Od bolesti ti si jači

Stoj mi dobro, dida moj
U konobi je unuk tvoj
Vrime leti, dida moj
Vino nosi unuk tvoj

Na briškulu baci dida
Uz tebe je lipo svima
Nisi svoju mudrost krija
Ona sad nada mnom sija

Stoj mi dobro, dida moj
To te traži unuk tvoj
Vrime leti, dida moj
Nemoj još spati..

Nikola Šimić Tonin | Ana Čagalj: Četiri priče


ČOVJEK JE BIĆE SRCA, A ANA SRCE BIĆA

Ana Čagalj: Četiri priče (Knjiga pjesama), Hrvatsko književno društvo Ogranak Zadar, Biblioteka Donat, Zadar 2020.

Pjesnici svijet vide bolje, vide ga drugačije, malo tko s toliko duše kao Ana. „Ispjevala nam je priče. Ispričala pjesme“. Bjelinom papira zatočila probuđene snove. Djevojačke snove. Pustila srce da govori, tuguje, voli. Odala se pjesmom. Ispovjedila stihom. U velikoj želji za ljubavlju i velikom strahu od nje.

Želimir Bilankov | Materina jubav zauvik


(četrdesetpeta kratka priča pisana pretežno šoltanskim dijalektom) 

Koliko god mi je na poslu bilo stresno, puno višje san se radova ča me mater čeka s obidon i osmihon koji liči sve rane. Bi je to jedan od onih dan u svakoj šetemani posvećen istinskoj radosti naših susreti. Nemojte mislit da me ni ka i uvik zvala u Banku kad ću doć i kako će se oladit spiza, a ja slično ocu nisan voli znat ča je spremila. Mejuto, dok san sredi stol, ugasi kompjuter i u priši mimo kolega izleti iz kancelarije, već su dobro prošle četiri ure. Srića da su moji živili na samo deset minuti laganog hoda od mojega posla pa se nisan stiga ni ošrvat, a deboto mi je već kuća bila na vidiku. Lipo prolitnje sunčano popodne, di koji tonobil i poneki šetač bili su moji suputnici.

Pramcem u sumrak


Šušur

Piše: Jelena Miškić 

Kad me mater pitala što bih za Božić, našla sam se u problemu. Ne zato što trebam izabrati poklon, nego kako nakon tolikih godina doskočiti istom, izabrati poklon da majci udovoljim, a da dobijem ono što želim. Aaaaa, ne mo'š tek tako kod nje lako proć'. Godine iskustva i kombinacija, ničemu me nisu naručile. Parfem? "Ma taj koji si ti rekla, joj grozno, evo mama ti je kupila bolji!!“ -"Rekla si roza šal!? Pa ti si ozbiljna žena, kako roza!? Evo mama ti je kupila bijeli, od kašmira dušo, zna mama, nek ti bude toplo...". Zna nama. Da mama. Naravno mana. Bijeli šal, ja i Čiro Blažević.

Libero Kokotović | Sonet

 

Napisati sonet od samih psovki
bila bi ingeniozna bravura
bolja i od zapaljene hendrixove gitare.
Jedna je noga uzdignuta iz gomile lica
ukrasne trake vijore se nad glavama.
Svi koji šute ljubeći svoja koljena
znaju da nema drugog vidljivog izlaza
u objašnjenju zakutka čekanja
kao kad grane isprepletene
zaustavljaju kretanje i otvaranje oblika
izvan domašaja zaobljenih zjenica.
Samo bi psovke dobile toplinu sklada.
Ali moram se prizemljiti
kupit ču kefir i misliti na Čehova.

utorak, 29. prosinca 2020.

Mario Vekić | Ulica društva

 

Prepuna ulica praznine.
Nacerena lica praznih pogleda,
Praznih duša.
Tek neki emotivni poeta
Bolom ispuni ulicu,
Ispuni dan.
I samo čuješ:
"Gledaj onog luđaka,
Takvih se riješiti treba"
A kad oni stanu mrijet',
To će biti kraj,
Kraj za ovaj svijet.

Božica Jelušić | Sve svoje boje nosim u sebi





Sve svoje boje nosim u sebi,
A duša ponekad je crno-bijela.
I čekam da se čist snijeg odnebi,
Prekrivši šiljke divovskih jela.

Crno i bijelo u meni traju;
Prolaze dani s nijansom sive.
Ali kad potonem u zagrljaju,
Sve boje odjednom ožive.

Sven Adam Ewin | Atlantida

 

Pišem sonet. (No jesam li u stanju?)
Za svaki slučaj sagradim si lađu
Cijele sam noći tovario na nju
Za dobar sonet, neophodnu građu.
Krcata robom, odbi se od doka,
Na odredište već je nosi struja.
Odjednom lađu sred mora duboka
Zahvati snažna moždana oluja!
Bilo je tu (ah, čega bilo nije!):
Probranih riječi, glazbe, ritma, rime,
Finog ekstrakta čiste poezije,
Stilskih figura (što im ne znam ime)!
Sad sve to blago na dnu mozga krije
Duboka brazda Mora amnezije.

Siniša Cmrk | Ve spiju slavuji



Zmrzla se zemla, kak trda žemla pri peči.

Ftiči još išču kaj se v kluneke pospraviti da,

V nebo ludi glediju, Sonca so toploga šteči,

Nekak se pospano i trudno vlečem po dnevu i ja.

 

Poslušam, ni žvrguta tičjega moči čuti,

Smržnjena glista vu blatu ostala je kak znak.

Megla dneva mesi i kak da ga polefko guti,

Nekak se i krov sfrknul, kak da ga tišče zdeni zrak.

 

Jesenski dnevi odhađaju kraju, a zima ide k nam.

Dimi se z krovov leno, kak da bi vu vroče puhnol,

Nekak vu ovo vreme se čovek zmisli da je mali i sam,

Slavujevu pesmu po duši premeče, tak bi ju rada posluhnol.

 

A, Slavujov ve nega, nekam so tišli, dalše odleteli,

Jer znaju da se ve tu, pri nami postiha počivle,

A tak je bilo i bo, se prejde makar mi to i nej šteli,

No sejeno, lepota, ak ju čuvleš, se navek v duši skrivle.

 

Slavuji moji gde ste? De se den za denom isto slaže,

Tam gde je žarko i gde vam je domovina, od zime spas.

Se vrnoli bote? Premaletje se iza zime nam pak pokaže,

Zglancajte perje, čekam vas. Fučkam vašu popevku na glas.

 


ponedjeljak, 28. prosinca 2020.

Božica Jelušić | Stabilnost, nestabilnost



Stabilna su stabla. Usred tréšnje stoje,
Tek vrhove svako stisne i prikupi.
Dok zasipa žbuka trg i perivoje,
Stablo čuva sjenu pjesnika na klupi.

Stabilne su knjige, krumpiri u mraku,
Dok puštaju klicu za proljetnu sadnju.
Što korijena nema, predaje se zraku,
Na zlatu stabilnost drži nadu zadnju.

No, gradovi padnu; strahovi se množe.
Pod zemljom u noći armatura puca.
Robinzon u nama, ogrnut u kože,
O otoku pustom tužne rime muca.

Tako slike naše stamenosti blijede.
Na trusnoj se zemlji mnogo stvari zbiva.
Nestabilne stvari spomena ne vrijede:
Vjeruješ da ljubav izvan njih prebiva?

28. 12. 2020.
Flora Green

Ana Dudić Zubčić | Ne idi malena


Rekao si, ne idi malena,
Evo su neka druga vremena
Čine nas robovima
Ali, mi ne pripadamo njima,
Sklizave ceste i hladni vjetrovi posvuda,
Uvozno sunce obasjava nejasna lica
A u svemir se šalju teške misli
Još gora djela...
Ne idi malena,
Ranit će te mrtva mora u njihovim očima,
Ranit će te oštra zublja
Iz njihovih tjela,
Iako, ti nisi ranjiva, malena,
Stavio sam svoje srce kao štit ispred tvoga,
Da opstaneš,
Da te ne gurnu, da ne padneš,
Da ne moliš nikoga,
Da ostaneš ponosna.

I zato, ne idi malena,
Sipa se štiti crnilom
A mi srcima,
Živjet ćemo iznad njih,
Gledati ih u sve nižem stakleniku
U kojem je sve manje zraka,
Gdje mole za svoja iskupljenja...

Ne idi malena,
Da ti ne ukradu pogled,
Ovo su neka druga vremena
Živjet ćemo iznad njih
s našim srcima...
Ne idi malena...
Ne idi... malena...

Tatiana Filipović | Advent u Opatiji


Subota 7 sati ujutro, standardno pijem kavu i doručkujem u kuhinji dok slušam Laganini FM. Upravo svira legendarna ''Bohemian Rhapsody'' grupe Queen i moje srce je veliko kao kuća.

''Dobro jutro mamice ranoranilice.'' – pojavi se moj sin na vratima trljajući oči. Spustio je podignutu nogavicu svoje pidžame i došao mi dati poljubac. ''Na radiju ti je tvoja Škarabu škarabu pjesma''.

Oboje smo se glasno nasmijali. Kad je imao dvije godine, čuo me da pjevam stihove ''Scaramouch, scaramouch will you do the fandango'' pa je po principu missheard lyrics čuo ''Škarabu Škarabu i tako je ostalo do danas.

Kroz ključanicu | Ina Moore


Razgovor pripremila i vodila: Jelena Hrvoj

Inna Moore autorica je modernih i povijesnih romansi te romantičnih komedija. Živi i radi u Zagrebu, udana je i ima dvoje djece. Završila je Filozofski fakultet, ali radi u informatičkom sektoru.

Pisanjem i samoizdavaštvom bavi se par godina, a dosad je objavila 14 romana koji se prodaju na Amazonu, u knjižarama u Hrvatskoj, Srbiji i Makedoniji.

Romane Zelenooka i Krivo vrijeme za ljubav objavio je Felix Liber, a roman Dodir zvijeri poslužio je kao podloga za online ljubavnu igricu.

I dalje aktivno piše na platformi Wattpad, gdje čitatelji mogu sudjelovati u komentiranju prvog drafta priče. Redovno komunicira s pratiteljima na Facebook stranici i Instagramu.

Voli gumene bombone, memove, samoću, kavu i naravno, hrpe knjiga. 

Bibliografija:

Voajer, Usudi se, Dvojnica, Krivo vrijeme za ljubav, Zelenooka, Dodir zvijeri, Gladan tvoga tijela, U okovima požude, U okovima prkosa, U okovima tajni, Tatica (koautor Kiki Knox), Pogrešna (koautor Kiki Knox), Vidar mojih rana te najnovija Naša mala tajna 

Ivan Katić | Katići i priče - životne priče


Sve više se povlačim u sebe. Ja koji sam uvijek nasmijan i veseo, razgovorljiv, sad sam utihnuo. Valjda to ide s godinama, sa zrelošću. Ona traži razlog, boji se nesporazuma, a ja kažem samo pusti, proći će me, nema to veze s tobom, to je nešto moje, od prije... 

***

Otac je vikao na svog mlađeg pašanca: 

- Dušane, ne govori to malom, ne budi lud! 

- Što to, tata, tetak Duko kaže da ću ja doći preko brda i upucati ga? 

- Ma, on je malo popio. Idi se igrati s Jovicom i Pericom. 

- Marijane, ja to bez veze. Znam da ste nas vi spašavali, ali bilo je strašno, zbjegovi i to... 

- Pusti to, bilo i prošlo, ne ponovilo se. 

Ljerka Bočanji Antonić | Sakadaš



    

Stara kuća

davnih ribara

sa znakom ribe. 

 

 

Otišla po kruh

dolazim odmah

ključ na starom mjestu. 

 

 

Led na Sakadašu

prokliznuće oblutka

do proljetne šume. 

 

 

Suhi čičak

sam na vjetru

krpa ribarske mreže. 

 

 

Proljetno jutro

kriještanje vrana

-  najnovije vijesti. 

 

 

Brišući let –

siva čaplja siječe

Sunčevu dinju. 

 

 

Nekoć živo drvo

stan crnih vranaca -

sasvim pobijelilo. 

 

 

Crni gavez

traži bijeli

- rod rođeni. 

 

 

Ljetna pjesma

divlje grlice

rrr-r... 

 

 

Oronula vrba

djetlići kuckaju

zrnca mudrosti. 

 

 

Tražeći žabe

crna roda

drobi bijele školjke. 

 

 

Ćubastom gnjurcu

blizina čamca

uopće ne smeta. 

 

 

Podne u trstici -

zlatni se karasi bacaju

u mokre vrbe. 

 

 

Slikar na brijegu

tražeći motiv

gricka slamku. 

 

 

Bućkalicom

iz čamca

do somovih snova. 

 

 

Roda na jednoj nozi

dižući drugu –

pala bi. 

 

 

Cvjetovi i ptice

lagano dišu

iz iste krošnje. 

 

 

Sunce palo u šaš

na nebu – procvali

lopoči. 

 

 

Večernji ribnjak

unatoč čekanju

miruje plovak. 

 

 

Voli, ne voli

listovi bagrema -

voli. 

 

 

I Dunav i Drava

u ribljem oku

Kopačkog rita. 

 

 

Mrvice kruha

rastače kiša

vrapci na drugoj adresi. 

 

_______________________________________________________________________________

 

* Iz majčine zbirke haiku poezije „Sakadaš“ (Grafika, Osijek; 2001.) s ljubavlju probrao i nanizao zahvalni sin.

** Ljerka Bočanji Antonić osječka je novinarka, kolumnistica, književnica i slikarica. Cijeli je radni vijek provela kao djelatnica osječkog dnevnog lista „Glas Slavonije“. Objavila je tri zbirke kratkih priča („Osječka pričaonica“, 1995.; „Blues za šnajdericu Herminu“, 1998. i „Smijeh linotypa“, 2002.) ispisanih na esekerskom narječju, te zbirku haiku-poezije „Sakadaš“. Pjesnički radovi uvršteni su joj u nekoliko haiku-zbornika (uključivši i Antologiju hrvatskog haiku-pjesništva „Nepokošeno nebo 1996. – 2007.“). Sa slikarskim radovima sudjelovala je na dvadesetak skupnih izložbi. Dobitnica je brojnih nagrada i priznanja za javni i društveni rad, među kojima je i „Pečat Grada Osijeka“ (2016.). U mladosti padobranka, od zrelije je dobi pasionirana planinarka. Kao aktivna umirovljenica, ovih je dana na probama za komediju „Esekerski kabare“ (koju postavlja osječka udruga „Snaga kulture“) gdje će uskoro imati svoj glumački debi.

nedjelja, 27. prosinca 2020.

Manuela Bareta Buličić | Osvrtanja...

 

Upamtit' ću dan 
Kada zavoljela sam sebe 
Jer do tada bijah mrtva 
I to nekoliko puta… 
U mojim besanim putopisima 
Kojima davala sam sebe 
Do kraja… 

Zauzvrat nikad i nisam 
Tražila ništa 
Bijah zakopana 
Vrlo živa 
I puna daha 
Satkanog od bezbrojnih uzdaha 
I radosti življenja 
Koju otimali su 
Raznorazni osvajači 
Tuđeg teritorija 

Dopustila sam haranje 
Promatrajući taj 
Jadni spoj i soj bića 
Koja nikad nisu brinula 
Ni o čemu 
Doli o sebi samima 
Moralizirajući i diktirajući 
Pravila igre 
Nametnutom šutnjom 
Nesvjesni da govore 
Samo o sebi 

Da sam i pokušala 
Zaustiti nešto o njima 
Okoliš brižnih 
Razapeo bi okrenuto 
Moje biće 
I opet bih zapravo 
Još jednom bila mrtva 
…ali samo na papiru… 

Smrti su me naučile 
Otresti prašinu sa stopala 
Podignuti pogled 
I krenuti… 
Samo koračati 
Prema novom svitanju 

Prestara sam za osvrtanja 
Na bezbrojne smrti 
Koje darivali su mi 
Oni koje sam bezuvjetno voljela 
Shvaćajući hodanjem 
Da voljela sam 
Živuće mrtvace… 

Ispovijed jedne čitateljice

 

O romanu "Slijepa ulica" Jane Frey

Piše: Mirjana Mrkela 

Kad je dosta 

Imam prijatelja koji voli puno jesti. Uživa ako mu napunim tanjur, a na pitanje je li mu dosta uvijek odgovori: dosta je kad tuku. Bez obzira što ni u čemu ne treba pretjerivati, ova izreka o tuči je točna. Čim te netko počne tući, odmah ti je dosta. 

Ako teško podnosite priče u kojima ima nasilja, vrijeme je da prestanete čitanjem ovoga članka. Bilo bi lijepo kada bi se nasilniku isto tako moglo reći. Neka prestane, bilo je dosta — i on odmah prestane. To bih mogla kad bih bila div, a nasilnik obične veličine. Ili kad bih imala čarobne moći, ili kad bih bila dva-tri policajca. Naravno, ako su div, moći i policajci nasilni, opet nije dobro. 

Željko Bajza | Pozornica

 

Na ovoj pozornici zastor je otvoren, klaun u kariranomu odijelu s kerempuhovskom šiljastom kapicom naklanja se pa mi kaže:- Pod povišen ili pokazalište igara na tebe čeka, ili pak možda samo gledalište od kuda se igra gleda. Cijeli život ti zapravo prolazi, glede igre praveći ili pak glede igre gledajući. Sve su to ipak samo naši uzleti i padovi. Čovjek je čas glumac, čas gledatelj. Jedanput sluga, drugi put špan, učenik ili učitelj. Ponekad Kandit, Kreont ili pak Kupido. Pozornica, međutim, uvijek na tebe čeka. I kad nosiš svoje breme miljama i misliš kako te nitko ne vidi, nitko ne čuje, nitko ne razumije, prije ili kasnije, nonens-volens, uslijedit će javno izvođenje.

Plešu anđeo, Pierot, sunčica, gondolijer, Indijanac, žuta kolombina i ja stranac u vlastitomu domu. Drama je to čija se napetost širi. – Postoji strana duše i strana puti- govorim. Ništa nije odgovorila. Koliko u šutnji može biti ljepote. Da sam duže ostao, postao bih napasnik u kušnjama vrele strasti, ugrožene bi bile njezine i moje časti. Prozborio sam na kraju samo: Ostajte zbogom, draga Margarita. Vama će biti oprošteno jer ste mnogo voljeli i ljubili. – Koliko ima ognja, koliko otrova u crnoj ženi, fatalnoj Lauri: Svijetom ravna kob, udes i Laura, pa ne može razbor pravo suditi. -Ja sam prokleta, to mi ori na dnu duše. „La belle dame sans marcy.“ Ona pusti otok osjećaja, postala je fatalnost. Još teče potok ljubavi i stradanja, zanosa i otrova. Još se pisac hrve sa zgodama i nezgodama. – A meni sad još samo šutnja ostaje- rekao bi Hamlet. 

Tomislav Dretar vs. Oleg Antonić | Pitanje raja za Čovjeka je suštinsko pitanje – Za Božanstvenu Kupinu suštinska su pitanja ukorjenjivanja i razmnožavanja


xxx


xxx


 

 

Filozofske mrvice                                          

 

Botanički seminar

 

Božanstvena Kupina (Rubus divina) višegodišnji je grm iz porodice ruža (Rosaceae), s trnovitim stabljikama koje se u lukovima svijaju prema tlu. Listovi su joj sastavljeni od pet listića pilasta ruba, glatka lica i pustenasta naličja. Cvjetovi su peteročlani, raznobojni, skupljeni u grozdove. Skupni grozdasti plod sastavljen je od mnogo sićušnih, međusobno sraštenih i sočnih koštunica; isprva svjetlozelen, potom crven, a zagasitih boja i sjajan kada je zreo. Korijen joj ima snažnu žilu srčanicu koja ponire u nesagledive dubine.

Nadzemni dijelovi Božanstvene Kupine obrašćuju cijelu Zemlju sežući svojim tkivima u gotovo svaki zakutak planeta (ostatak njezinog areala za sada je nepoznat). Mnogi od ovdašnjih svjetonazora smatraju njezine skupne plodove zasebnim pojavnostima nadijevajući im vlastita imena. Tako, primjerice, na istoj stabljici Božanstvene Kupine borave skupni plodovi označeni imenima kao što su Gorilla gorilla, Pan paniscus, Pongo pygmeaus i Homo sapiens (na hrvatskom jeziku: „Čovjek“). Štoviše, najčešće upravo u slučaju tzv. „Čovjeka“, pojedinačne koštunice ponekad previđaju vlastitu pripadnost istom skupnom plodu što tada rezultira njihovom posve atomiziranom slikom života i svijeta.

Pitanje raja za Čovjeka je suštinsko pitanje. To je i suštinsko filozofsko pitanje. Čovjek, sadašnji čovjek smrtan je, porobljen i zarobljen, podvrgnut otuđenim mu silama, u stalnom je nedostatku svega i ugrožen od svega. Sve to Čovjek vidi kao zahtjev za bivanje u vječnosti. Čovjek je izgnan iz raja i osuđen da sam sebi sve to pribavi dok je u raju sve imao. No, to je bilo izvan njega, bio je ovisan. Sloboda mu je bila uvjetovana.

 

 

Za Božanstvenu Kupinu suštinska su pitanja ukorjenjivanja i razmnožavanja. Njezin korijen seže duboko izvan prostora i vremena, pri čemu s povećanjem dubine postupno nestaju značajke tvarnosti. Stoga se može činiti kao da aktivne korjenove dlačice u nje uopće ne postoje, iako su one u naravi gusto razgranjene i uronjene u more čiste svjesnosti koja opskrbljuje biljku tekućim smislom kao osnovnim čimbenikom postojanja.

Razmnožavanje je kod Božanstvene Kupine i spolno (generativno) i nespolno (vegetativno). Općenito govoreći, najčešće se pojedinačni skupni plodovi, zadržavajući trajno fizičku vezu s majčinskom biljkom, razmnožavaju zasebno pomoću svojih koštunica kao prolaznih i kratkotrajnih oblika (što u njih stvara privid vlastite smrtnosti). Pri tome iz nekih skupnih plodova izrastaju izbojci novih lateralnih stabljika, što sve zajedno odaje u tvarnome svijetu dojam mijene, rasta i razvoja.

Konkretni oblici razmnožavanja su ovdje toliko raznoliki da ih nije moguće sustavno opisati u uskim okvirima ovog teksta, no važno je (za temu zadanog seminara) istaknuti da se Božanstvena Kupina nespolno razmnožava i putem reznica, što omogućava nekim njezinim stabljikama (posebno onima koje gaje slobodoljubive osjećaje i nagnuće prema filozofiji) da se katkad, prignute k tlu, dospiju samostalno ukorijeniti. Ta pojava s vremenom izaziva znatniju pomutnju u kolanju biljnih sokova, pa je matična biljka tada redovno primorana prekinuti fizičku vezu s tim dijelom vlastita tijela. Takvu je sudbinu doživio i vrh one ranije spomenute stabljike, zajedno sa skupnim plodom nazvanim „Čovjek“, a cijeli je taj događaj višekratno (uglavnom metaforički i bez potpunog shvaćanja cjelovitosti zbivanja) opisan u knjigama gdje je najčešće označen kao tzv. „Izgon iz Raja“.

Čovjek se pobunio i krenuo putem svoje neovisnosti. Bog mu je to dopustio, no Tvorac je sve predvidio. Predvidio je i njegovu pobunu, nije uklonio drvo Života već stavio čuvara uz njega, a ukloniti čuvara je izazov koji će pokrenuti ljudsku evoluciju koju vidim kao Božju metodu narastanja slobode, opskrbio ga svim potrebnim da uspije i da na kraju budu zajedno bez crkve i religije u zajednici u kojoj on neće biti Bog. 

Znači Čovjek će mu biti ravan. Kad može biti ravan Bogu? Onda kad posjeduje sve božanske moći. Na tom putu Čovjek je izmislio novac koji će mu omogućiti da prisvoji svoje sluge i njihove usluge kako bi bio ravan Bogu. Novac je mogao imati ako iskorištava druge ljude. To nije pravi put, svaki Čovjek treba slobodu i moć da bi bio Čovjek.

 

 

Prinudno odbačen od majčinske biljke i ukorijenjen u humoznom plićaku vlastitog ishodišta, „Čovjek“ se, kao i svako dijete nakon rođenja, zatekao u nesvakidašnim okolnostima. Oskudne količine svjesnosti do kojih uspijeva sam dosegnuti svojim juvenilnim korjenčićima stvaraju mu iluzoran osjećaj premoći nad okruženjem nagusto proraslim tkivima vlastite majke iz kojih je potekao. To u konačnici dovodi do njegove tlapnje o potpunoj odvojenosti od ostatka svijeta, pa čak i do (u prirodi inače rijetke) anomalije koju kozmički patolozi nazivaju „Edipovim kompleksom“.

Na žalost, iste te oskudne količine svjesnosti bivaju „Čovjeku“ ne samo dovoljne za opstanak, nego mu, dok poput zaigranog djeteta izmišlja kompleksne misaone strukture koje nerijetko nisu u značajnijoj vezi s istinom, omogućavaju razorno djelovanje prema svemu oko sebe, kao i prema sebi samom. Do vrhunca tog apsurda, kojeg ujedno prati i najviša razina štetnih posljedica, dolazi kada se pojedinačne (po svojoj naravi sasvim efemerne) čovječje koštunice udružuju u virtualne grupe na temelju izmaštanih misaonih struktura da bi se sukobljavale s drugim sličnim čovječjim grupama u okruženju, gurajući u bezdan ništavila kako svoj skupni plod (tzv. „Čovječanstvo“), tako i one susjedne.

Da bi riješio pitanje slobode za sve ljude Čovjek mora sebe staviti na razinu Čovječanstva i Čovječanstvo izjednačiti u svemu s Čovjekom. Tek tada čovjek će biti neovisan o drugom i o svima, i to ne iz nužde već po čistoj ljubavi koja je Bog. Konkretno, to znači da čovjek treba biti ne-radnik i sve ostalo koje podrazumijeva svoju negaciju jer on sam je ta negacija. Dakle, ja vidim Raj onako kako ga propovijedaju religije uz uvjet da čovjek sam dođe do toga stupnja, jer samo tako neće više ovisiti ni o kome, biti sam svoj proizvod. Boga neće nestati, bit će ono što je bio u Početku, bit će Ljubav.

 

(Tomislav Dretar)

 

 

Razložno je za pretpostaviti da će se prirodni proces vegetativnog razmnožavanja Božanstvene Kupine s čovječjom reznicom nastaviti, očitujući se u sve dubljem ukorjenjivanju njezinog osamljenog i izmučenog bića u smjeru viših razina svjesnosti. Međutim, u opisanim okolnostima po život opasnog samoranjavanja, teško je vjerovati da bi ta još slabašna reznica mogla stići pravovremeno razrasti vlastiti korijenov sustav do dubina spomenutog izvora čiste svjesnosti. Stoga, da bi se prevladale teškoće u koje je „Čovjek“ zapao nakon što je zlokobnim spletom okolnosti ugrozio vlastito postojanje, čini se da mu preostaje samo pomno i stalno osluškivanje podzemlja, ne bi li dohvatio prigodu urasti svojim nejakim žiljem u matičnu žilu srčanicu (samostalno ili uz pomoć simbioze s mikoriznim gljivama). Hoće li on to uspjeti učiniti putem znanosti, filozofije, umjetnosti i/ili religije manje je važno (iako, rezervne opcije često nisu na odmet); presudno je samo da naša kupina zacijeli.

 

_________________________________________

 

* U prvom je ulomku mjestimice korišten izričaj iz natuknice „kupina, obična“ mrežnog izdanja Hrvatske enciklopedije LZMK.

(Oleg Antonić, zahvaljujući Tomislavu Dretaru)


 

 

** Vezane objave: Oleg Antonić | Sami kraj mora, Oleg Antonić | Svemir, Oleg Antonić | Rađanje krošnje

 

Sami kraj mora  http://www.casopiskvaka.com.hr/2019/10/oleg-antonic-sami-kraj-mora.html

Svemir http://www.casopiskvaka.com.hr/2020/06/oleg-antonic-svemir.html

Rađanje krošnje http://www.casopiskvaka.com.hr/2020/08/oleg-antonic-raanje-krosnje.html