Kolumne

subota, 19. studenoga 2016.

Katarina Mijatović | Slučajno prijateljstvo


Česta moja putovanja odvijala su se na relaciji Gradište – Čakovec. Upoznala sam mnogo raznih ljudi; različitih karaktera, osobina, kultura, a napose i vjeroispovijesti. Nikada nisam obraćala pažnju na te njihove bitne životne odrednice. Netko možda i bi, međutim mene je zanimala samo karakteristika srca i duše, čistoća nečije namjere. Samo takva osoba mogla je postati dio mene, biti mi prijatelj.

I onda, na jednom mom putovanju istom relacijom, srela sam takvu osobu.

Neobično tiho, uz samo lagani pisak lokomotive vlak se zaustavio. Prenem se.

Svjesna kako sam negdje blizu svog odredišta, na brzinu odgurnem vrata odjeljka. Gurajući se između mnoštva putnika što su se pripremili napustiti kompoziciju, spustim prozor.

- Dobro je! – promrsim sama sebi u bradu, osjećajući olakšanje kada sam ugledala natpis postaje na kojoj se vlak zaustavio – VARAŽDIN.

Vratim se u odjeljak te stanem lagano pripremati prtljagu. Dobrano oboružana torbama, stanem do izlaznih vrata.

-    još koja minuta! – pomislim, gledajući siluete stabala i telefonskih stupova koji su promicali uz jureći vlak. Izmjenjivali su se pred mojim očima; čas blizu, čas daleko, a onda odnekud izroni telefonski stup tako blizu da sam iznenada snažno trgnula glavom.

Skupina veselih mladića u mojoj blizini prasne u smijeh. Odjednom osjetim kako mi se žare obrazi.

Nešto su počeli dobacivati. Nisam ih razumjela, ali sam ipak razumjela kako razgovaraju mađarskim jezikom. Valjda shvativši moju neugodu, jedan mladac;  visok, sportski odjeven, priđe mi uz ispriku:

-  Još su djeca… Neozbiljni… Nadam se da si razumjela!? – reče nevješto izgovorenim hrvatskim riječima.

-  Ma… nema veze i ja bih se smijala! – odgovorim nespretno, usputno prihvaćajući njegovu ruku. Predstavi mi se: „ Ištvan… Ištvan Jurišić!“

Moj maleni mozak dobrano je upamtio njegovo ime, ali ono što me mučilo, bilo je njegovo prezime. U svojim mislima prevrtala sam njegovo prezime, koje je u mom kraju bilo dosta poznato, osobito u Cerni.

- Vi ste iz Hrvatske? – upitam. Lagano razvuče usne u osmijeh tako da su se vidjeli zubi; bijeli poput snijega, ali s priručnom zubarskom protezom čije su se žice jasno isticale ispred desni.

-  Ne, mlada damo!... Ja sam iz Mađarske, kao i ovo moje društvo… možda si čula za mjesto Kiseg!? – progovori ozbiljno, usputno hvatajući moju prtljagu jer smo se našli na odredištu mog, ali i njihovog putovanja – Čakovcu.

-  Ne, zaista mi to mjesto ništa ne govori. Gdje je to!? – znatiželjno upitam kada je spustio moje torbe na peron.

-  Zar vi… vi iz zemlje koju je slavila sva Europa i prozvala ju još k tome Zidom Kršćanstva ne znate za mjesto Kiseg? – vidno uznemiren nastavi pričati:

-  Niti moje prezime nije slučajno. Jurišić, a k tome u Mađarskoj. Jesi li čula za Nikolu Jurišića!? – počeo me obasipati pitanjima, a zatim umirivši svoj glas, nastavi:

-  Ne, ispričavam se, mlada si da bi znala, ali moje je zanimanje povijest. Student sam povijesti. – zastane prihvaćajući pruženi mu sendvič, koji odloži u vrećicu što ju je držao u ruci, a zatim nastavi:

-  Nikola Jurišić, Senjanin, Hrvat, ondašnji kapetan i vođa carske vojske u Ugarskoj, zapovjednik tvrđavice u Kisegu davne 1532. godine. Svojom hrabrošću obranio je i Kiseg i Beč, od turske najezde, ali i ostatak Europe. Tu je potukao sultana Sulejmana. Njemu iz zahvalnosti kralj Ferdinand pokloni grad Kiseg na vječna vremena.  I danas iz zahvalnosti prema njemu u mom rodnom mjestu postoji ulica s njegovim imenom, a i stara tvrđava nosi njegovo ime uz još neke ustanove.Osim toga znam da i moje prezime datira od davnina.  Ponosan sam na njega. – ukratko ispriča o povijesti svoga mjesta.

Shvatim kako ispred sebe imam osobu ponosnu na svoju domovinu, ali i porijeklo, neopterećenu s kim razgovara, kako izgleda, koje je vjeroispovijesti, europski orijentiranu. Negdje u takvom razmišljanju pronađem sličnosti sa sobom.

Na tren sam počela slagati kamenčiće mozaika u svojoj glavi, uočavajući kako moja stara domovina ima dobrano upletene prste u stvaranju boljitka Europe.

Nizala su se imena: Zrinjskih, Frankopana, Jelačića, Penkale, Tesle, Ružičke, a sada i Jurišića.  Svaki kamenčić koji sam slagala u mozaiku Europe dobrano se uklapao, nije ga trebalo klesati, možda samo izvaditi na dlan i pokazati.

-  Znam o čemu razmišljaš! – dobaci Ištvan.

-  Tu ste… na pragu… samo je zid pred vama. Srušite ga da se poklope komadići. Samo jedan kamenčić nedostaje – volja! – reče pružajući mi komadić papira na kom se nalazila njegova adresa uz kratku poruku:

-  Ljudi su ti koji stvaraju i ruše barijere!

Još se sjećam tog susreta, njihovog odlaska na granični prijelaz, mog boravka u Čakovcu sve dok u siječnju nije stiglo pismo na moju adresu.

Moj je poznanik iz vlaka i ovo napisao – Mali su ljudi učinili velike korake za boljitak Europe.

Uz pismo poslao mi je i sliku svoga grada u čijem je prednjem planu tvrđava od koje ide ulica Nikole Jurišića.

U post scriptumu je poručio: „Vaša televizija snimila je dokumentarac o mom gradu. Svakako ga pogledaj kada bude na vašoj televiziji.

Nadam se, kada sljedeći put budem dolazio u Hrvatsku, da između naše dvije zemlje neće biti granice!“


                                                                                                                    Ištvan Jurišić

Nema komentara :

Objavi komentar