subota, 27. srpnja 2019.

Ispovijed jedne čitateljice

O romanu Zorana Krušvara "Zvijeri plišane"

Piše: Mirjana Mrkela 

Kako sam se osramotila
   
Nadam se da ćete cijeniti što vam povjeravam svoju tajnu, jer se tajne povjeravaju onima koje cijenimo. Na ovu ispovijed odlučila sam se zato što mi je sve teže šutjeti, a i zato što je na redu Zoranov roman.
   
Bili smo, možda ne prijatelji, ali jamačno dobri znanci, suradnici itd. I onda sam ja sve pokvarila. Zoran mi je učinio jednu uslugu, dobrotu, ili kako bi se to moglo nazvati (neki ljudi bi ovom prigodom rekli: učinio mi je ljubav). Bila sam zadovoljna i prezadovoljna pa sam mu to željela nekako pokazati. Kupila sam jednu zanimljivu, ali ne skupu knjižicu, umetnula 200 kuna i poslala mu poštom, uz poruku za sretne blagdane.

Ne znam kako biste vi odgovorili na ovakvo pismo. Ja bih se razveselila. I rekla bih, otprilike: hvala, kupit ću si za blagdan to i to (nešto što sam baš željela).
   
Zoran nije ja, a moj račun je bio pogrešan. Nije se razveselio. Vratio mi je novac uz ovo obrazloženje: knjigu smatra darom pa će je zadržati, ali onu sitnicu koju mi je učinio nije uradio za novac.
   
Dakle, uvrijedila sam ga. On nije bio niti je želio biti trgovac uslugama. Želio je biti kolega i prijatelj. A kod prijatelja se ne dolazi s pitanjem: pošto ova uslugica?
   
Zatim, znate i sami, jedna pogreška često za sobom povuče drugu. Ponovno sam pogriješila. Namjesto da odgovorim kako mi je žao, nisam ga željela uvrijediti, molim za oprost i slično, samo sam šutjela. Osjećala sam se posramljeno, razočarano i tužno, ali nisam mu to dala do znanja. I tako se nije dogodilo sve lijepo, ugodno, veselo i napredno što se među nama kao kolegama (i prijateljima) moglo dogoditi.
   
Zorane, ako ovo čitaš, molim te, oprosti!

Zoranov roman
   
Roman "Zvijeri plišane" nema nikakve veze s prešućivanjem, ali ima s tim da netko uopće ne vidi svoju pogrešku. Je li se taj netko kasnije ispričao, u romanu ne piše. Nastavak možemo zamišljati kako god želimo.
   
Kao što sam spomenula, ovdje nema prešućivanja i muljanja. Sve je jasno, a ako nije, razgovorom će se raspraviti i pojasniti. Jedne razgovore vode ljudi, a druge plišane životinje. Ljudi, po Zoranovom tumačenju, ne mogu čuti plišance jer nemaju plišane uši. To ipak ne znači da se međusobno ne mogu razumjeti kad požele, ili kad zatreba.
   
Jedna od životinja (majmun) kaže: "Dobro. Pretpostavljam da mi plišanci to puno lakše shvaćamo jer smo puno pametniji."
   
Na ovo se možete nasmijati, a ne bi bilo loše ni da malo promislite. Zar je zaista vaše mišljenje ispravno, a majmunovo nije?

Kako tko razmišlja
  
I nemojte mi sad mudrovati da igračke ne razmišljaju jer nemaju čime! Neki, kao što će se vidjeti i u ovome romanu, imaju mozak, a ipak ne razmišljaju. Ne o onome, ili ne na onaj način koji mi očekujemo. S druge strane, mora vam biti jasno da zaista razmišlja onaj tko je, primjerice, postavio slijedeće pitanje: "ako čokolada može izgledati kao jaje, zašto onda vjeverica ne bi izgledala kao kornjača?"
   
Neću vam zamjeriti ako na ovo ne ponudite nikakav odgovor. No nadam se da ćete o nekim pitanjima uobličiti svoje mišljenje, makar ga i ne izgovorili. Jedno od takvih pitanja je ovo: što mislite o tome da netko namjesto mame i tate ima dvije mame?
   
Nitko vas to još nije pitao? Nije vas briga? Plišance je bilo briga, a jedan od njih je odgovorio ovako: "Ja mislim da to nije u redu... Zato što ja nemam niti jednu mamu, a neko dijete će imati ne jednu, nego čak dvije mame!"
   
U romanu je to kao nekakva priprema, jer se kasnije dogodilo da zečić Uško ima dvije mame. Zapravo je situacija bila još više komplicirana, jer je jedna od tih mama bila muško.

Zvijeri i zvjerstva
   
Budući da me je još uvijek sram razgovarati sa Zoranom, ne mogu ga pitati zašto je ovome romanu dao tako čudan naslov. Razmišljam, razmišljam... Možda zato da naglasi povik koji je (kroz plač) izgovorio jedan dječak: “Zvijeri plišaneee...”
   
O tome dječaku važno je ovo: "Hrvoje nije bio posebno dobar u školi i njegova bi se učiteljica strašno iznenadila kad bi saznala kako brzo njegov mozak može raditi, samo ako mu se zapovijedi da smišlja zločestoće, pakosti i užase koje će napraviti plišanim životinjama."
   
Nije mu bilo zapovjeđeno nego mu je (tužno je i smiješno što se tako kaže) palo na pamet. Drugim riječima, Hrvoje je smišljao i činio zvjerstva. O njima je teško razmišljati, ali zaboraviti ih nikako ne bi valjalo.
   
Meni, priznajem, nije bilo lako pročitati što Hrvoje radi, ali kasnije mi je bilo drago što sam to saznala. Jer zvjerstva, kao ni dobročinstva, neće nestati ako ih prikrijemo ili zaboravimo.

Istina
   
Ima događaja i postupaka koji su, nažalost,  gorka istina. I ne mogu se promijeniti, ostaju zauvijek gorki, loši i pogrešni. No ako to shvatimo, nastojat ćemo ne ponoviti pogrešku, ublažiti posljedicu ili se makar ispričati.
   
Možda ste suglasni sa mnom, a možda niste. Pročitajte knjigu "Zvijeri plišane" pa donesite vlastiti sud!


Nema komentara :

Objavi komentar