Čitatelju,
pred Tobom se otvaraju dveri jednog ženskog srca.
Širom.
Poziv je to u intiman svijet, topao i mirisan, vlažan od suza i poljubaca.
Kušat ćeš strofe – kocke tamne čokolade
što se polako tope u ustima,
a njihov okus ostaje u sjećanju.
Zauvijek.
Aleksandar Olujić
Okus opore svile - Osvrt
Oksimoron. Pjesničko stilsko sredstvo koje šokira, zbunjuje, budi, uznemiruje. Nuka čitatelja na razmišljanje je li dobro shvatio pročitano, ima li se tu što uopće shvatiti, jednostavno izbacuje iz kolotečnine ravnodušnosti. Oksimoron u pjesmi otvara vrata u prostore neistražene u našim svakodnevnim užurbanim životima. Oksimoron u naslovu knjige otvara čitatelju vrata u novi svijet koji mami, privlači, u svijet dualnosti, nepomirljivosti, sukoba, fatalnih privlačenja, igre s izvjesnim gubitkom, ples smrti ili ples života. Svijet je to privlačenja dvaju polova svemirskom snagom, nemogućnost opstanka, nužnog slijeda odbijanja, odlaska po nekoj višoj sili pred kojom ostajemo pobijeđeni. Možda očajni. Možda tek rezignirani. U najboljem slučaju pomireni.
Pjesnikinju Maju Šiprak znamo kao pjesnikinju koja piše ljubavnu tematiku. Poznajemo njezin poetski rukopis, njezin pristup životu, međuljudskim odnosima, poznajemo njezino darivanje čitateljima. U svojoj poeziji Maja je rasla, svoju prizemnu ljubav znala je obogatiti duhovnim prostorima, znala joj je dati svetost, dah onostranog.
Je li ova najnovija knjiga povratak na sasvim prizemne stanice ljuskog bivstvovanja s novim pogledom, pogledom ne više u jedno biće, s odnosom ja - ti, ne u vlastitu nutrinu odnosom ja - ja, ne u bezvremene, bestjelesne predjele vječnosti? Je li ovo jedno stajanje, čvrsto stajanje na tlu i konačno pogled u širinu u ravnini vlastitih očiju, u niz, još jedan niz, još jedan niz ljuskih sudbina? Je li nam to Maja kroz ljubavnu poeziju donosi širu sliku svijeta?
Ovoga ovdje što živimo sada, ni tren ranije, ni tren kasnije.
Nije li pribjegla „lukavosti“ žene-pjesnikinje i ukazala na ono što jest?
Možda je ključ u samom naslovu u oksimoronu „opora“ svila.
Ali, ne!
To nije samo oksimoron, već nešto više.
Znamo da svilu možemo dotaknuti i tako ona u nama pobuđuje najistančanije osjećaje za koje je sposobno ljudsko biće. No, i ona je postala opora.
Maja ide korak dalje, kaže „okus“. Zašto? Okus je osjet koji se najdulje pamti.
Želi li nam reći, upozoriti da ćemo itekako zapamtiti ovu „oporost finoće“? Sjaja, blještavila, slavlja, dokonosti, materijalnog izobilja.
Hoćemo li Maju Šiprak ovom knjigom svrstati u pjesnikinje ljubavne, duhovne, ali i socijalne tematike?
Odgovor ostaje na čitatelju koliko smo spremni, spretni čitati nenapisano.
Spisateljica Zdenka Jozić Matijaš
Pogovor
Svežnjevi glasne tišine
Maja Šiprak... Koliko samo zvonkih mirisa i patine stoji iza ovoga imena. Probuditi poeziju, usnuti na njezinu pramcu, osrebriti njezine jedre tišine i čuti glas utihle vrištine. Kretati se među knjigama, okusiti, mirisati, sentimentalizirati i reflektirati, kritizirati i uživati...
Ova kratka impresionistička odrednica govori o tome kako kritičko pero zakazuje već pri samom pisanju jednog popratnog teksta jedne sjajne knjige. Zašto? Možda zato jer kritika i zdrav razum katkad se sudaraju s osjećajima i srcem udahnutom poezijom, možda jer dati obol autorici koja je pjesnički jako sazrela ujedno znači podržati čovjeka i pjesničku riječ, možda jer smo samo ljudi koji mirišu stihovne retke i knjigu nazivaju knjigom, a pjesmu tek rascvalim dušinim plamenom.
Iako nisam nikad bio pobornik pisanja impresionističke kritike, već sam svoje utabane retke bogatio pokojom estetičkom resom i davanjem dojma na cjelokupni sadržaj, pokušavam se dovinuti pisanju ovoga teksta onako da se sam zanos kanalizira u vatromet impresije i validnog čitanja teksta. Osobito sam radostan jer sam prethodnu Majinu zbirku popratio kritičkim osvrtom i jer pratim njezin razvoj od samih početaka.
Majina je poetika specifično ženska. Ovo naglašavam jer se od samog početka razvijaju takovrsne silnice koje dobivaju sličan sadržaj u sličnoj formi. Velika Knjiga Teorije rekla bi: feminilno! I dala pečat. Jest, feminilna oznaka ženskog pisanja predmnijeva esencijalističku paradigmu razumijevanja ženskog subjekta i pisma, žensku suptilnost, osjećajnost i jetku prodornost. Razvijana od početka, u ovoj knjizi doseže puni sjaj.
S druge strane, Majino je pismo ponešto tradicionalnijeg sloga, nastalo na tradiciji romantičarsko-simbolističkog predmetnog inventara, uronjeno u more ispovjednog intimizma tijela i duha. Tematska je okosnica knjiga autoričina autoanaliza i analiza partnerskog odnosa. S obzirom na tu vječnu temu ljubavne lirike, u središte pjesminih lukova postavlja se lirska komunikacija, subjekt i prevladavanje diskurzivne daljine lirskih aktera.
Tankućutnost i eteričnost upisani u intimističke silnice ogledavaju se u poetskoj sintaksi; izboru leksema i suptilnoj metaforizaciji (razlistavam samoću / kao glavicu luka, prazan uzavreli prostor, lakonoga tišina, pješčani gejziri, panorama je iskrzani gvaš). Taj je dio uz pomno biranu poetsku retoriku izvedenu iz stilski obilježenih umanjenica (ciganče), poetizama (vriština) i turcizama (čerga) predstavlja najsnažniji dio zbirke.
Pjesnička zbirka, mada je bolje nazvati je knjigom, zbog povezanih pjesama izvedenih na istom poetičko-stilskom fonu, pokazuje razvoj Majinih poetskih kazaljki u dvama smjerovima. Prvo je idejnotematsko i stilsko izvođenje ispovjednog intimističkog diskurza, a drugo gradnja poetskog jezika u osima konstruktivnosti i ingenija. U izgradnji ispovjednog intimističkog diskurza ističu se jastveni i tistveni diskurz, relacijski diskurzi i meta-diskurzi. U jastvenom je diskurzu autorica najbliža lirskoj junakinji koja svoje bivanje ovjerava opisnom paradigmom i sentimentalnim tonom (npr. Ja kao ja). Tistveni diskurzi počivaju na postupku retorizacije tistvene (partnerske) instance kako bi se ljubavni odnos učinio transparentnijim, a sam drugi pol komunikacije semantički jačim i uvjerljivijim (bio si moj zid plača / kućni oltar / jutarnji poziv na molitvu / zvono u daljini...). Relacijski diskurzi počivaju na analizi partnerskog odnosa, na zaglušućoj buci glasne tišine (ističe se jedna od estetski i stilski najuspjelijih pjesama Moj si svjetionik). Meta-diskurzi progovaraju o ljubavnom osjećaju i mapiraju ga leksemima iz raznorodnih jezičnih polja (npr. rat). Time se širi semantika predmetnog sloja i diskurz biva rahlijim i punijim.
Što se tiče odnosa konstruktivizma i ingenioznosti, u ovoj Majinoj knjizi nalazimo upravo tako sazdane lirske ulomke. U proizvoljno izabranom konstruktivističkom ulomku (Nema smisla ova današnja kiša / subotnje popodne / buket cvijeća na stolu / i ova bajadera / koju ne mogu podijeliti s tobom) atmosfera otuđenosti postiže se nizanjem sintagmatskih serija intimističkih motiva i predvidljivo se doskače promjeni iskaznog modusa (obitavam negdje onkraj tvojeg srca / prisutna / a nevidljiva // ... // skuhaj kavu / pročitaj redak iz knjige...). U ingenioznim ulomcima događaju se izvjesni semantički skokovi usporedno s razvojem emocije i komunikacijskog apekta (tvoje oči snatre smaragdno nebo / češljaju pramenove zore / pletu tišinu u čvorove sreće / svijet se u njima ogleda).
Majina se poezija nalazi na razvojnoj putanji i osvaja nove krajolike intimizma. Možemo očekivati novu knjigu ili nove zapise. Ako se ovim putem odvrti klupko života, možemo reći da će rezultat biti više nego zadovoljavajući.
Tin Lemac
Oksimoron. Pjesničko stilsko sredstvo koje šokira, zbunjuje, budi, uznemiruje. Nuka čitatelja na razmišljanje je li dobro shvatio pročitano, ima li se tu što uopće shvatiti, jednostavno izbacuje iz kolotečnine ravnodušnosti. Oksimoron u pjesmi otvara vrata u prostore neistražene u našim svakodnevnim užurbanim životima. Oksimoron u naslovu knjige otvara čitatelju vrata u novi svijet koji mami, privlači, u svijet dualnosti, nepomirljivosti, sukoba, fatalnih privlačenja, igre s izvjesnim gubitkom, ples smrti ili ples života. Svijet je to privlačenja dvaju polova svemirskom snagom, nemogućnost opstanka, nužnog slijeda odbijanja, odlaska po nekoj višoj sili pred kojom ostajemo pobijeđeni. Možda očajni. Možda tek rezignirani. U najboljem slučaju pomireni.
Pjesnikinju Maju Šiprak znamo kao pjesnikinju koja piše ljubavnu tematiku. Poznajemo njezin poetski rukopis, njezin pristup životu, međuljudskim odnosima, poznajemo njezino darivanje čitateljima. U svojoj poeziji Maja je rasla, svoju prizemnu ljubav znala je obogatiti duhovnim prostorima, znala joj je dati svetost, dah onostranog.
Je li ova najnovija knjiga povratak na sasvim prizemne stanice ljuskog bivstvovanja s novim pogledom, pogledom ne više u jedno biće, s odnosom ja - ti, ne u vlastitu nutrinu odnosom ja - ja, ne u bezvremene, bestjelesne predjele vječnosti? Je li ovo jedno stajanje, čvrsto stajanje na tlu i konačno pogled u širinu u ravnini vlastitih očiju, u niz, još jedan niz, još jedan niz ljuskih sudbina? Je li nam to Maja kroz ljubavnu poeziju donosi širu sliku svijeta?
Ovoga ovdje što živimo sada, ni tren ranije, ni tren kasnije.
Nije li pribjegla „lukavosti“ žene-pjesnikinje i ukazala na ono što jest?
Možda je ključ u samom naslovu u oksimoronu „opora“ svila.
Ali, ne!
To nije samo oksimoron, već nešto više.
Znamo da svilu možemo dotaknuti i tako ona u nama pobuđuje najistančanije osjećaje za koje je sposobno ljudsko biće. No, i ona je postala opora.
Maja ide korak dalje, kaže „okus“. Zašto? Okus je osjet koji se najdulje pamti.
Želi li nam reći, upozoriti da ćemo itekako zapamtiti ovu „oporost finoće“? Sjaja, blještavila, slavlja, dokonosti, materijalnog izobilja.
Hoćemo li Maju Šiprak ovom knjigom svrstati u pjesnikinje ljubavne, duhovne, ali i socijalne tematike?
Odgovor ostaje na čitatelju koliko smo spremni, spretni čitati nenapisano.
Spisateljica Zdenka Jozić Matijaš
Pogovor
Svežnjevi glasne tišine
Maja Šiprak... Koliko samo zvonkih mirisa i patine stoji iza ovoga imena. Probuditi poeziju, usnuti na njezinu pramcu, osrebriti njezine jedre tišine i čuti glas utihle vrištine. Kretati se među knjigama, okusiti, mirisati, sentimentalizirati i reflektirati, kritizirati i uživati...
Ova kratka impresionistička odrednica govori o tome kako kritičko pero zakazuje već pri samom pisanju jednog popratnog teksta jedne sjajne knjige. Zašto? Možda zato jer kritika i zdrav razum katkad se sudaraju s osjećajima i srcem udahnutom poezijom, možda jer dati obol autorici koja je pjesnički jako sazrela ujedno znači podržati čovjeka i pjesničku riječ, možda jer smo samo ljudi koji mirišu stihovne retke i knjigu nazivaju knjigom, a pjesmu tek rascvalim dušinim plamenom.
Iako nisam nikad bio pobornik pisanja impresionističke kritike, već sam svoje utabane retke bogatio pokojom estetičkom resom i davanjem dojma na cjelokupni sadržaj, pokušavam se dovinuti pisanju ovoga teksta onako da se sam zanos kanalizira u vatromet impresije i validnog čitanja teksta. Osobito sam radostan jer sam prethodnu Majinu zbirku popratio kritičkim osvrtom i jer pratim njezin razvoj od samih početaka.
Majina je poetika specifično ženska. Ovo naglašavam jer se od samog početka razvijaju takovrsne silnice koje dobivaju sličan sadržaj u sličnoj formi. Velika Knjiga Teorije rekla bi: feminilno! I dala pečat. Jest, feminilna oznaka ženskog pisanja predmnijeva esencijalističku paradigmu razumijevanja ženskog subjekta i pisma, žensku suptilnost, osjećajnost i jetku prodornost. Razvijana od početka, u ovoj knjizi doseže puni sjaj.
S druge strane, Majino je pismo ponešto tradicionalnijeg sloga, nastalo na tradiciji romantičarsko-simbolističkog predmetnog inventara, uronjeno u more ispovjednog intimizma tijela i duha. Tematska je okosnica knjiga autoričina autoanaliza i analiza partnerskog odnosa. S obzirom na tu vječnu temu ljubavne lirike, u središte pjesminih lukova postavlja se lirska komunikacija, subjekt i prevladavanje diskurzivne daljine lirskih aktera.
Tankućutnost i eteričnost upisani u intimističke silnice ogledavaju se u poetskoj sintaksi; izboru leksema i suptilnoj metaforizaciji (razlistavam samoću / kao glavicu luka, prazan uzavreli prostor, lakonoga tišina, pješčani gejziri, panorama je iskrzani gvaš). Taj je dio uz pomno biranu poetsku retoriku izvedenu iz stilski obilježenih umanjenica (ciganče), poetizama (vriština) i turcizama (čerga) predstavlja najsnažniji dio zbirke.
Pjesnička zbirka, mada je bolje nazvati je knjigom, zbog povezanih pjesama izvedenih na istom poetičko-stilskom fonu, pokazuje razvoj Majinih poetskih kazaljki u dvama smjerovima. Prvo je idejnotematsko i stilsko izvođenje ispovjednog intimističkog diskurza, a drugo gradnja poetskog jezika u osima konstruktivnosti i ingenija. U izgradnji ispovjednog intimističkog diskurza ističu se jastveni i tistveni diskurz, relacijski diskurzi i meta-diskurzi. U jastvenom je diskurzu autorica najbliža lirskoj junakinji koja svoje bivanje ovjerava opisnom paradigmom i sentimentalnim tonom (npr. Ja kao ja). Tistveni diskurzi počivaju na postupku retorizacije tistvene (partnerske) instance kako bi se ljubavni odnos učinio transparentnijim, a sam drugi pol komunikacije semantički jačim i uvjerljivijim (bio si moj zid plača / kućni oltar / jutarnji poziv na molitvu / zvono u daljini...). Relacijski diskurzi počivaju na analizi partnerskog odnosa, na zaglušućoj buci glasne tišine (ističe se jedna od estetski i stilski najuspjelijih pjesama Moj si svjetionik). Meta-diskurzi progovaraju o ljubavnom osjećaju i mapiraju ga leksemima iz raznorodnih jezičnih polja (npr. rat). Time se širi semantika predmetnog sloja i diskurz biva rahlijim i punijim.
Što se tiče odnosa konstruktivizma i ingenioznosti, u ovoj Majinoj knjizi nalazimo upravo tako sazdane lirske ulomke. U proizvoljno izabranom konstruktivističkom ulomku (Nema smisla ova današnja kiša / subotnje popodne / buket cvijeća na stolu / i ova bajadera / koju ne mogu podijeliti s tobom) atmosfera otuđenosti postiže se nizanjem sintagmatskih serija intimističkih motiva i predvidljivo se doskače promjeni iskaznog modusa (obitavam negdje onkraj tvojeg srca / prisutna / a nevidljiva // ... // skuhaj kavu / pročitaj redak iz knjige...). U ingenioznim ulomcima događaju se izvjesni semantički skokovi usporedno s razvojem emocije i komunikacijskog apekta (tvoje oči snatre smaragdno nebo / češljaju pramenove zore / pletu tišinu u čvorove sreće / svijet se u njima ogleda).
Majina se poezija nalazi na razvojnoj putanji i osvaja nove krajolike intimizma. Možemo očekivati novu knjigu ili nove zapise. Ako se ovim putem odvrti klupko života, možemo reći da će rezultat biti više nego zadovoljavajući.
Tin Lemac
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.