Kolumne

nedjelja, 28. srpnja 2019.

Daniela Bobinski | The Show Must Go On



U ovo jutro,
treba uzdići molitvu k tebi Bože,
al vidi kako jadne i slabe
kraj tijela, ruke mi vise
vidi kako misli polegle oko mene,
tko još za podići se, snage ima?
Ko neka smiješna kreatura, izgužvana,
iz koje sav zrak je istisnut,
ko sjena zaboravljena ležim,
vjeđama sam se pokrila,
od ovog jutra, u njihov mrak bježim.
Al ne da se dan,
pa me zadirkuje, za rukave vuče,
neposlušni glasovi, zvuk, jedan za drugim,
oko mene guraju se, buče.
A ja bih htjela, da još samo malčice
potraje mir noći, njena blaga tišina,
al ne da se dan, ne daju glasi,
viču: još u tebi snage ima!
Koliko još, pitam se, tražit ćeš od mene živote,
što kad i zadnje zrnce mene se potroši?
Hoćeš li stati svijete?
Što li ćeš onda dane?
Ako praznina prekrije mi oči?
Ne čuje dan.
Ne sluša vrijeme.
Svijet ide dalje, i ljudi i sjene.
Pa se dižem zadnjom snagom,
tuga me podbočila,
udahnem ko zadnji put,
zalelujam, ko da je prvi korak,
potražim Svjetlo umornim očima.
I plakala bih, al nema vremena,
život već gura me, nestrpljiv, požuruje,
dobro, idem, evo me,
i kad ne mogu, opet ustajem.
I idem, cijelo mi tijelo bruji,
navlačim ga kao kostim za još jedan skeč,
što mi danas život u ruke stavlja,
komediju, dramu, šutnju ili riječ?
Klanjam se s osmijehom u polupraznoj dvorani,
publika si vidim, opet, misli svoje,
poskočim dražesno, pirueta, stoj na glavi?
Tko je glumac, tko publika?
moje misli dvoje..
Još jedan show, ma, što je to za mene,
igrala sam ja i zahtjevnije role,
pa nabacim zvijezdu, dva jeljenja skoka,
i kotač se opet vrti, vrti..
i ja s njim...do tišine nove...


Daniela Bobinski
(Iza šutnje, 2006.)

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.