KiČ Bogdana Ogrizovića, Zagreb | Triptih - 69 ljubavnih

 

Anđelka Korčulanić | Djevojčica i more

 

U moru do mršavih koljena,

u potrazi za žbircima,

djevojčicu zamršene kose

posvojilo je more

i ruke joj pune plijena

obasulo poljupcima.

Znalo je more da se ona igra,

za igru i samo imalo je sluha.

Okretna kao čigra, rakove je

vraćala kućama ispod stijena.

Za nanare i petrova uha,

za obojena stakalca mutna sjaja,

baš za nju ostavljana na žalu,

hvalu bi izrekla glasno,

u plimi radosti bez kraja,

svakom pridošlom valu.

Znala je plakati za ribom

u kljunu proždrljive ptice.

Brižno more spremalo je suze

u školjke bisernice,

odijevalo joj čipkane haljinice,

kristalima soli rubilo guste trepavice.

Znala je na obali satima sjediti sama

vukući iz mora mreže Sunčeva plama

kao što i ribari sa svojim mrežama čine,

a more bi ispredalo duge priče;

o vilama zelene kose,

s providnim očima i modrim usnama,

skrivenim duboko u dvorcima tišine.

„Tamo pripadaš“, reklo bi, „one ti sliče.“

Pamtim more i obalu, ne i ime te djevojčice.

Gledam je u zrcalu,

zabrinuto se čini naborano joj lice.

Hoće li stići pjesmom vratiti moru dug

prije nego li ispuni joj posljednju želju:

k sebi je uzme i plavom tintom

zatvori krug.

_______________________________

Iz zbirke Po tragu bela spalatine

GK Marka Marulića Split | 11.12.2025., Promocija slikovnice Anđelke Korčulanić "S kraja na kraj Splita"

 

DHK Zagreb | Anđelka Korčulanić: Požarovi i ptice selice

 

Ljubomir Radovančević | Anđelka Korčulanić - Nove krijesnice u poetskom obzorju

 

Povodom knjige Anđelke Korčulanić, SVJETLICE, nakladnik Društvo za promicanje kulture „KVAKA“, Zagreb 2020., str. 155, format 21,5x14,5 cm, tvrdi uvez, naslovnica fotografija u koloru.

Nakon pet zbirki poezije Anđelka Korčulanić, rođ. 1956. u Splitu, zapažena u hrvatskoj književnosti, u uzlaznoj liniji pokazuje svoj talent, znanje pisanja, kulturu i akribiju.

Knjiga SVJETLICE sukus je njenih ponajboljih (a sve su odlične) pjesama iz prethodnih zbirki. I sam naslov je originalan. Zbirka ima sedam poglavlja: Svećenica ljubavi, U kući okrunjenog mora, Erato, Memento, Zov domovine, Kuća na adresi samoće i Napustilo me more.

Poezija Anđelke Korčulanić prožeta je ljubavlju, erotikom…

Nižu se događaji i doživljaji, senzorijum i peripetije uma, asocijativni sljedovi mediteranskog temperamenta i sentimenta, harmonije žara, u rasponu od lahora do oluje i ognja u zagrljajima eksponiranih tijela, od susreta sve do kulmena.

Ta predavanja su spontana, nesputana instinktima u backgroundu našeg najljepšeg dijela herediteta.

U iskonskom, mitskom smislu, čuvajući limese svoje nutrine, pjesnikinja čitateljima na uvid iznosi tijelo, u prvom redu svoje srce, izbjegavajući pomno bilo kakve banalnosti, grubosti ili vulgarnosti. Perpetuira se u zanosima, blaženstvu melema ljubavi.

U katarzičnom smiraju snatri i ispovijeda nam se, predočava svoj unutrašnji svijet sa željom da transponira ono što je uzbuđuje, šiba u galaksije, transcedenciju, onkraj svijesti.

Sve sebi dopušta iskazati jezikom na ručnoj kočnici svjesnog racija. Ako i upotrijebi neku slobodniju riječ, ona može zvučiti i u metaforičnom , ambiguentnom smislu.

U vezanom stihu nema ni traga stihoklepstvu, autorica slijedi ponajbolju tradiciju Cesarića, Tina i drugih velikana poetskog izričaja. Osim nesumnjive darovitosti, Anđelku karakterizira umijeće rasnog stihotvorstva u metričkom smislu, svojstveno samo pravim umjetnicima koji su „ispekli zanat“.

Rime se slažu u spontanitetu inspiracije, nesvjesni um pjesnikinje epifanijski trijumfira u skladu sretnih trenutaka.

Životna radost, dionizijsko i apolonijsko, svjedoči se u mnogim stihovima repetirano. Odakle izvlači sve te metafore i poredbe? Odgovor je u sposobnosti voljenja. 

Vokabular joj je bogat, iznenađuje inovativnošću (noća se, svjetlice…).

Izrazi: petaju, glamac, ješka, prpošne, mandrači, lažina, fortuna, vretenca, drhtulja, pirke, sućut, lustre, hlap…, sve izvorno, zatim mandala, sućut, žezlo…, rijetko se sreću u poeziji.

Kairosov prelet i blaženost trenutka nije joj stran, a snalazi se i u Epikurovu vrtu.

Knjiga do/nosi dah i duh Dalmacije, slike personificirajuće ljepote, npr. Dubrovnik opjevan na tako originalan način…

Poezija je to puna Erosovih čari, valova-ljubavnika, snova i jave.

Pjesnikinja uranja u more i more u nju isto kao u ljubavi s partnerom, more joj je ljubavnik i tu ideju ona razrađuje do municioznosti pa se na kraju ni ne zna o kome ili o čemu se radi, ali sve vrijeme zna se što se zbiva. U njenim stihovima riječ ljubav je lišena otrcanosti, a more trivijalnosti. Ove su pjesme toliko dobre, one su zapravo terapeutske. Knjiga bi kao priručnik mogla poslužiti nekom sofisticiranom Don Juanu u svrhu tanahnih saznanja o enigmi ženskog mozga i kako žena doživljava muškarca.

Rijetko je koji pjesnik u nas erotske teme tako snažno odjenuo u dvosmisleno poetsko ruho. Anđelkina je poezija otkriće u moru prenemaganja i nedorečenosti suvremene produkcije.

U ciklusu Memento odužila se onima koje voli i s njima suosjeća: Vesni Parun, Fridi Kahlo, Slavi Raškaj, Milevi Marić, Camille Claudel, Nikoli Tesli i Ivanu Meštroviću.

U poglavlju Zov domovine, aktualnoj društveno angažiranoj poeziji izrečene su neke iskonske istine, per definitionem, ono što jest.

Ciklus Napustilo me more kroz stihove propitkuje filozofiju života i smrti. Prvi put je pjesnički izrečena Hipokrizija Boga (str. 145), a ponavljanje u pjesmi Memento mori asocijacija je na never more, Poa i njegova Gavrana.

Osvrt Enesa Kiševića, Himna tijelu, iste je kvalitete i završava njegovom pjesmom sastavljenom od Anđelkinih stihova.

Za Anđelku Korčulanić á propos erotskog izričaja ne postoji neizvedivo. Ona je virtuoz između pristojnosti i slobode, pjeva o tjelesnosti slijedeći estetske kriterije i umjetnička kanonska pravila, a pri tom se ne gubeći u prostoti.

Na tragu je izraza „opsjenuti prostotu“. Kao što je u tehnici ravnoteža, u njenim stihovima artikulacija erotike je modus kojim opjevava žudnju, atrakciju dvaju tijela, plus i minus, animus i animu u svakom od nas poput yin i yanga u kolopletu.

U nebrojenim metamorfoznim obratima spolnog u poetsko radi se o erosu kao principu bitka i srži bivanja ženom. Pjesnikinja umjetnost koristi za bolje spoznavanje sebe kroz svojevrsnu autoinspekciju, a čitatelji se kroz sugestivne stihove lako identificiraju s njom.

Po ritmu i intonaciji cesarićevske liričnosti, a po zgusnućima erotskog diskursa, prožimanjem na psihodinamski izgrađenim uporištima u smjeru strogo ne/svjesnom, kontrolibilne kompozitorske dramaturgije, Anđelkino je pjesništvo par exellance.

 U nekoj budućoj antologiji ljubavne, tj. erotske poezije vidljivo bi mjesto trebala zauzimati poezija Anđelke Korčulanić jer to svakako zaslužuje.

 

                                                                                    dr.sc. Ljubomir Radovančević

Izdavač: Društvo za promicanje kulture ,,KVAKA”, 2020.

                                                                       

Anđelka Korčulanić | Vrijeme ne zna za milosrđe

Drveće na rubu proplanka
neće se osvrnuti
ni ptice se neće oglasiti
kad tijela sagorimo na lomači
od riječi-panjeva
i hladan pepeo ravnodušni vjetar
u sjenovitu dolinu odnese.
Nema vječne vatre,
nema pjesme bez kraja.
Sve požuti s vremenom,
sasušeni snovi se raspu
po tvrdoj zemlji kao sjemenke
iz raspukle mahune svilenice.
Vrijeme ne zna za milosrđe.
U visećim vrtovima Sunca
potajno uzgaja okrutnost
i neće se smilovati
zaleđenoj suzi i ozeblinama srca
kad vrata juga ostanu zatvorena
i ne dopuste povratak proljeću.
Nebo ne pati od ganuća.
Svevremene posade
krhkih lađa ljubavi
olujama jednako nevješte su,
a ploviti, ploviti se mora.
Na bijele sprudove nade
brodolomci izvlače mreže,
teške od plave ribe sjećanja.
A moru, moru svejedno.

Anđelka Korčulanić | Ne zovi svojim

Koliko god tih korak ti bio

u san livada nećeš ući.

S korijenom u zemlji cvijeće spava

pod ključem nevinosti.

U mislima na buduću djecu 

lišće drveća od svojatanja drhti.

Ni u zagrljaju s njim svojim ga ne zovi.

Ti si prolaznik, gljiva, hrana šume.

Ime na vodi zapisati se ne da.

Djevičanski izvor u srcu doline

vlasnički list neće ti predati 

u okaljane, gramzive ruke.

Kamenčić si bačen u bezdan.

Rijeku vjenčanu s morem

svojom ne zovi, mogla bi podivljati.

Brzaci ti riječi ne bi oprostili.

Ti si naplavina, moru igračka.

S lakoćom će izbrisati stope

što te dovedoše k njemu

usudiš li se nazvati ga svojim.

Preveliko da ti u džep stane,

neće ti se odazvati.

Jezikom smrtnika ne govore

ni šume ni more.

Anđelka Korčulanić | Govorimo li o ljubavi

Govorimo li o ljubavi, 

ne dugujemo mudrost

blijedim ožiljcima starih rana.

O ljubavi vrijeme nas ne nauči ništa.

I pod sjedinama zatječe nas zelene,

s mliječnom jezgrom srca

u svenulim nam grudima.

Bijele lađe bez posade,

s tovarom nježnih misli,

nebeskim morem sveudilj plove.

Na pučini gradimo otoke sreće, 

kuće otporne na zlovolje oluja.

Za drevne obrede ponovno rođenih

ispod duge steremo postelju 

s baldahinom od vjetra 

i jastucima punjenim suncem.

Ne plaši nas tuča od krhotina zvijezda

što smrt je golim puževima na pustoj cesti.

Govorimo li o ljubavi, 

mudrosti nema mjesta.

Vrijeme nas ne nauči ništa.

Bijele lađe bez posade,

s tovarom nježnih misli,

nebeskim morem sveudilj plove.

Anđelka Korčulanić | Enes Kišević - Hodajuća poezija

Zijevne li u neku kasnu večer,

namah mu pjesma izbije iz grla.

„Gdje li samo nalaziš te riječi“,

Asja, vis-a-vis, svaki put u čudu reče.

„Ja vječno tragam, moja draga vrla,

za ovo što ćutim riječ trebam neku jaču“,

kaže i smiješi se kao Mjesec za prozorom,

a zvijezde od miline u krilu mu se krune

dok svemir obilazi sjedeći u naslonjaču.

Med vrca, od roja misli budan već zorom,

o pāsu mu Ključ za ljubav, 

oči nebeske vedrine pune.

Erato s lirom, u lepršavoj haljini,

ruku pod ruku s njim oduvijek hoda

kamo god ga vjetrovi života nose:

blatnim stazama kroz šumu javora,

livadom djetinjstva plāvnom od jesenjih voda,

kroz polja s makovima blistavim od rose,

neugaženim snijegom ili obalom mora.

U snu okupan u Sanusu, od zalā svijeta 

zaliječen moćima čudesna vrela,

perom umočenim u majčino mlijeko 

i sokove Zemlje, vinom noći zagrijan piše. 

Sunce u zenitu ne silazi mu s čela.

Čini se, kad krasnoslovi,

kao da Božji glasnik zbori, 

a na nas padaju zlatne kiše.

Anđelka Korčulanić | Izvor pjesme

Vodiš me za ruku

u lov na osmijeh, u lisnate šume

bijela graba i hrasta medunca.

Mekana sam, podatna, 

tijelo sam od gume

oslikano žutom kredom sunca.

Hodamo za zvukom truba,

za hukom nevidljive rijeke

k izvoru pjesme, divovi smo 

u svijetu svilenih buba.

Bosim stopalima kroz lude trave

gazimo i ne pitamo ptice 

čemu i gladne slobodu slave

ni leptire boje li se smrti.

Hraniš me mesom mlada jelena,

izričeš hvalu kupinama i vinu

od kog se žarim, a drveće se vrti…

U središtu smo kòla od sjenā.

Polegni me, šapćem, na mahovinu,

vlažno na vlažno, poljupcima pokrij

tijelo, kosu mi i lice.

Udahni miris majčine dušice,

med divlje kruške s toplih usana kušaj.

Krošnje nad nama šume, šume,…

Zaboravi i njih i ptice, moje srce slušaj,

izvor pjesme traži  ̶  uđi u me.

Promocija | Anđelka Korčulanić: "Vrijeme ne zna za milosrđe"

 

Milan Novak | Anđelka Korčulanić: Bit će ti žao

»Osušeni poljupci u pijesku«

Metaforički i u slikovitim sjećanjima reflektirano lirsko razmišljanje i utjelovljenje kulta ljubavi, kulta tijela. U prizvuku koji u nekim pjesmama postaje glavni krik, moguće je razumjeti ocjenu subjekta prvog lica kao osobe koja je zaslužila više. Koja je ponudila više, više ljubavi, ali nije dobila pravo ispunjenje, zadovoljštinu. Nerijetko se pjesnički subjekt uzalud obraća tom neimenovanom, toj prošlosti, tom neponovljivom. Fizički užici previše su zasjenili obje osobe željne ljubavi. Čini se da je prava emocija pobuđena u vezi jednostavno izblijedila u nemar. Nastali cvjetovi pustinjskog cvijeta sušili su se jedan za drugim, a da autorica nije ni shvatila zašto. Neprimjetno su se pretvorili u kamen, u zrnca pijeska zalijepljena strašću. Pjesma BIT ĆE TI ŽAO, po kojoj je zbirka i nazvana, jasno ilustrira ovu dilemu: »…/ Zbog tužaljke mora / bit će ti žao u vrijeme oseke, / kad vrata srca ogluše na kucanje vjetra / i moja krhkost poprimi oblik sna, / kad rukom dodirneš prazninu / hladne posteljine na drugoj strani, / šutljivo snježno polje / u tami, bez tragova stopa, / bit će ti žao što nisi mogao / voljeti me više.«

Anđelka Korčulanić | Božićna molitva

Molim te, Bože, upali gore zvijezde

ili pošalji k meni sniježne vile bijele,

u ovoj tihoj noći ne bi li makar one

uz blagdanski stol na moj prozor sjele.

Grko mi je vino, bakalar ne prija

niti me mami miris topla kolača,

bez ruke na ramenu u gluhoj kući

oko srca mi splela se žilava drača.

Ne tražim dar pod okićenim borom

što se u kutu blista k’o da je od zlata,

putnika namjernika, umorna, gladna

il’ prosjaka barem dovedi mi na vrata.

Daj da i mene noćas preplavi radost

u slavu rođenja tvog jedinog sina,

živu riječ daj da podijelim s nekim,

rukom me blagom pomiluj s visina.

-----------------------------------------------

iz zbirke STIH U BOJI MORA

Predstavljanje knjige Anđelke Korčulanić „Svjetlice“ u Splitu

Danas, 1. listopada, u prostoru Dominikanskog samostana u Splitu s početkom u 18,00 sati bit će predstavljena poetska zbirka „Svjetlice“ poznate splitske pjesnikinje Anđelke Korčulanić u nakladi Društva za promicanje kulture „Kvaka“ Velika Gorica. Uredila ju je književnica Sonja Smolec, predgovor je napisao Siniša Matasović, a recenziju Enes Kišević. Autor fotografije na naslovnici je Miljenko Marohnić. 

Stihove će kazivati glumica Mejrema Reuter, glazbena pratnja bit će Petra Hrnjak Skroza na violini i Ratko Letilović na gitari. Kroz program će voditi Marica Žanetić Malenica i Cvjetana Bazina Periša.

Poetska zbirka  “Svjetlice” je osobni odabir autorice iz prethodnih pet objavljenih zbirki i zapravo je svojevrsna antologija njezina dosadašnjeg, vrlo plodnog pjesničkog stvaralaštva.

Podijeljena je u sedam cjelina naslova: Svećenica ljubavi; U kući okrunjenog mora; Erato; Memento; Zov domovine; Kuća na adresi samoće i Napustilo me more.

Uz knjigu “Svjetlice” bit će predstavljen i CD naslova “Ljubavna i erotska poezija” s 23 pjesme iz  autoričinog opusa. Stihove kazuje glumica i svestrana umjetnica Mejrema Reuter praćena glazbom koju je sama skladala.

KiČ Bogdana Ogrizovića | Anđelka Korčulanić: Prožeta tobom

Anđelka Korčulanić | Ljubomora

Da sam gladan bijeli sibirski vuk,
očnjake bih zarila u Ninočku.
Na fejsu bi naglo zavladao muk,
Svenu na ljubav stavila bih točku.

Njoj piše sonete, ja bivam gnjevna!
Vatra nam objema kroz kožu sija.
Otkud se stvorila ta Vasiljevna?
Što li ona ima što nemam i ja?

Svenove stope u snijegu pratim,
srce mi puca, ne samo od leda.
Ninočka! Ninočka zove pa zatim,
kao da me ne zna, u mene gleda.

Prostire krzna, uz Ninočku sjeda.
Bože dragi, zar ne zna kako patim?



Anđelka Korčulanić, iz zbirke Prožeta tobom,  HKD Rijeka, svibanj 2019.

Anđelka Korčulanić | Sven Adam Ewin

Sven Adam Ewinu


Dao je sebi ime − Sven Adam Ewin,
pod sto velova gustih dobro se skrio.
Ne muči me tko on jest ni čiji je sin,
muči me gdje li je sve do sada bio.

Sve što napiše poezija je čista,
životne mudrosti dugovječna starca,
a dječačko lice u stihu mu blista,
ljepotom Erosa naše želje rajca.

Riječi su klikeri, njima se igra,
rođeni talent, brušen, visoka sjaja.
Stih mu je skalpel i oštro oko tigra,
veslač poezije snažna zaveslaja.

Pjesnicima po redu odaje počast,
a mnogi se mogu pokloniti njemu,
svome egu ne da kušati slave slast.
Rekoh malo, on zaslužuje poemu.


Anđelka Korčulanić , iz zbirke Prožeta tobom,  HKD Rijeka, svibanj 2019.

Gradska knjižnica Marka Marulića, Split predstavlja poetsku zbirku | Anđelka Korčulanić: Prožeta tobom

Poetska zbirka „Prožeta tobom“ splitske pjesnikinje

Anđelke Korčulanić bit će predstavljena u Splitu

U Gradskoj knjižnici Marka Marulića

22. svibnja s početkom u 18:30 sati

Nakladnik: Hrvatsko književno društvo (HKD) Rijeka, urednik Valerio Orlić

Promotori: Darija Žilić i Valerio Orlić

Stihove kazuju: Nada Kovačević, Damir Trogrlić–Was i Valerio Orlić

Glazbena pratnja: gitarist Damir Mimica

Moderatorica: Marica Žanetić Malenica.

Anđelka Korčulanić članica je Društva hrvatskih književnika, Hrvatskog književnog društva Rijeka i ULKU „Vlaho Bukovac“ Split. Piše poeziju za odrasle i djecu te kratke priče, a nedavno je napisala i svoj prvi roman. Do sada je izdala četiri zbirke pjesama: „Stih u boji mora“ (Naklada Bošković, Split, 2012.), „Stope u pijesku vremena“ (HKD Rijeka, 2014.), „Na vihoru ljubavi“ (HKD Rijeka, 2015.) te „Bit će ti žao“ (HKD Rijeka, 2017.). Zastupljena je u više od stotinu zbornika u Hrvatskoj, Sloveniji, BiH, Crnoj Gori, Srbiji i Makedoniji. Pjesme su joj prevedene na slovenski, makedonski, bugarski i rumunjski jezik. Uvrštena je u antologiju „More mora“ (2014.) i bugarsku antologiju „Balkanski glasovi“ (2016.) Sudionica je brojnih poetskih događanja i festivala te dobitnica mnogih nagrada i pohvala. Pjesme redovito objavljuje na portalu Hrvatski glas Berlin, a odnedavno i u web časopisu za književnost „Kvaka“.

Anđelka Korčulanić | U noćima zgusnute tmine

Srpom od misli valove žanjem
u noćima zgusnute tmine,
dubok je gaz moga broda.
U zraku soli k´o pljeve
kad palubu bučno prelije mrka voda.

Anđelka Korčulanić | Bit će ti žao

Kad utonem u iluziju vremena,
zatvorena u školjci sjećanja
na grad svjetla,
na tvoje tijelo, trg s obeliskom
i moja bedra, slavoluk ljubavi,
bit će ti žao
nepotrošenih poljubaca,
prekinute niti
i crnih perli noći
rasutih u budne zore,
riječi na tvojim usnama
nedovoljno zrelih da istoče sok,
da budu izgovorene same od sebe,
nezvane kao kiše.

Zbog tužaljke mora
bit će ti žao u vrijeme oseke,
kad vrata srca ogluše na kucanje vjetra
i moja krhkost poprimi oblik sna,
kad rukom dodirneš prazninu
hladne posteljine na drugoj strani,
šutljivo snježno polje
u tami, bez tragova stopa,
bit će ti žao što nisi mogao
voljeti me više.