Sven Adam Ewin | Čovjek i žena

(Prema indijskoj legendi)

Tad usta Bog i reče (a bješe sam u Raju),
Hajde da načinimo muškarca lijepa, jaka.
Ali od koje tvari? I odluči na kraju,
Da sačini ga samo - od TRAJNIH sastojaka.

I Čovjek sam bijaše. I hodao je tužan.
I pratila ga sjena. I ljubio je sjenu.
I vidje to Gospodin. I osjeti se dužan,
Da sačini muškarcu i družicu mu. Ženu.

No smetnuo je s uma (a tako stoje stvari),
Da čvrsti materijal potrošio je prije!
Kad htjede stvorit Ženu od iste, trajne tvari,
Ničega više trajnog u Raju bilo nije.

A nije mogo gledat u muškarčeve suze
I što da sada radi? I bješe Bog na muci.
Ne imajući izbor, za građu Žene uze,
Sve nestalno i slabo, što bješe mu pri ruci.

Mjesečevu puninu. I savitljivost loze.
Odsjaj jutarnje rose. I neprozirnost mraka.
Perje gordog pauna. I tvrdoglavost koze.
Tvrdoću dijamanta. I kišu iz oblaka.

I uze malo vatre. I malo zore plave.
I lavičinu vjernost. I lukavosti guja.
Treperenje na vjetru. I jasike. I trave.
I papigine dreke. I pjesmice slavuja.

I uze mačju nježnost. I tigrovu ljutinu.
I uze malo zime. I uze malo ljeta.
I uze malo zlobe. I prikrivenu minu.
I izvaja joj tijelo od trstike i cvijeta.

Od svega sačini je. I reče, evo Žene.
I uze Čovjek ženu. Ode. I ne bi dugo.
On vrati je i reče, da ne može zbog njene
Sveukupne građe, izdržati u dvoje.

I smilova se Gospod (jer On je tu da shvati).
(I gunđa si u bradu, o, nezahvalni stvore!)
No nije bilo dugo, Čovjek se opet vrati,
Ma zlo je s njome, Bože. No bez nje triput gore.