nedjelja, 21. srpnja 2019.

Miljenka Koštro | Savršeno nesavršena


Praštam pred suncem mekanim.
Plovim s oblakom bijelim.
Trajem pod nebom plavim…
Ja pjevam…,
Na vjetru treperim,
Krikovima vjetra prepuštena.
Lakše je, ali se ne okrenuh
Kako vjetar puše, kako tijelu godi.
Sitnim korakom, bez kajanja
Prepuštam se neshvaćenoj slobodi?!
Ja, na vjetru zastadoh,
Priznajem, nisam uplašena,
Samo blago zadrhtim, zabrinuta,
Što umiru tragovi vremena otrgnuta.
Nemir hrani godišnja doba,
A studeni,studen, umoran, u magli jeca.
Vjetar se češće nestašlukom kiti.
Na ognjištu pepeo se hladi.
Naletu vjetra ne odolješe djeca.
Ja, još uvijek dišem, odolijevam,
Naletu vjetra izložena,
Još uvijek dodirujem
Blizinu nadanja
I dozivam strpljenje,
Dozivam jata da polete,
Da dolete,
Bez straha…
Moj glas će prepoznati
U bezazlenoj igri
Ljubavi i čežnje.
Lakše će biti poći leći kada znam
Da proljeće prispati neće.
Nadam se da će riječi
Ovih, usput, ispisanih stihova,
Nesebičnim morem ljubavi ploviti
i pjevati, pjevati, pjevati...
Još uvijek se obilno gostim,
Vjetru izložena,
Dok odgovore slutim i vidim
U cvijetu, rađanju,
Svitanju, nadi zagrljaja
Proljetne mudrosti
I mirisu jutra što izranja
Iz mirnoće vječnog.
Treperim, na vjetru
Kao list na stablu,
Pogleda strpljiva.
Trajem, plovim, praštam,
Pjevam, pjevam…
Pjevam slobodi neshvaćenoj
I spoznaji da će me jednog dana,
Bezuvjetno, vjetar otrgnuti.
Ja, savršeno nesavršena,
Bože,
Prepuštam se milosti Tvojoj.
Molim se da prepoznam dublji smisao
Onog što dotaći ne umijem
I onog što je u rukama mojim.

Nema komentara :

Objavi komentar