Goran Krapić | Smeh va lošćere, smijeh

Zajikun i nezime još,
jeseni, grljenjem se,
va Lovrane, grijemo,
nenježno još glas izgovaram ć,
da ne kažem – grubo.

Goran Krapić | Znatno od držanja dalje (poetski ciklus)

DAHOM

poticajni su me zvuci kao uvijek

zube kad usnice bijele otkriju

klobuke smo dahom

mjesto vjetra 

na proplanku

maslačke

još igrarija nam srce 

igara

ustvari

smijeha traži

balone možda

od sapunice

no pustimo i za kasnije

poslije

poslije poslije

 nešto

uštogljene katkad

mojetvoje

(More to je?!)

ulice

Goran Krapić | Brojke

Koliko ti biti velika moraju mjesta
i koliko želiš redova publike?

Koliko prostrane jezike smatraš važnima
i kroz koliko ruku trebaju proći korice?

Koliko je lajkova potrebno za zadržati osmijeh
i koliko novaca vrijedi tatina zelena kolekcija knjiga?

Znam, znam,
ne voliš brojke,
ćaskaš
o riječima.

Goran Krapić | Uz bok bez pozadinskih priča

Možda nikad ne bi do nje

da uz bok bez pozadinskih priča,

odakle i do koje veličine,

sljubili lica niste

za jutarnju mu kavu

na mobitelu.

Tek bi malobrojne,

ako i bi uopće,

stihove…

(Sad kupuje

i zbirke.)

Goran Krapić | Rukavice

Kad ti prsti zaglave u rukavici,
dva kao malom meni,
i kad izgubiš strpljenje
pa goloruk želiš
u snijeg...

Misliš li što i ja
nekada sam?

Podnosio nisam
rukavice.

Danas
prisilim se.

Al' i tebi,
sine,
teško pogodim
prste.

Goran Krapić | U pravo vrijeme

odsanjati put ćeš prije puta
što ne znači
da i na putu nećeš
ponovno
tko zna što
lijepo

snenu ćemo
u sjedalicu te
da nastaviš
i
žmireći
kad nađeš se
gdje bila si i godinu prije
u najudaljenijoj točki znanoga ti svijeta
nekoliko sati od kuće
rodit će se osmijeh
podijelit ćemo
s bakom ga
i djedom
ako slušalicu povuku na pravu stranu
u pravo vrijeme
na poklonjenom
za tu priliku
mobitelu

Goran Krapić | Umilotvorina

Slatkim me glasićem
da opet
do petoga te kata
uz pune borše...

„Nosi me, nosi me,
kupit ću ti začine!‟

„Na lovice misliš –
novine?‟

„Ne, začine.‟

Omekšao
već nekoliko si me puta.

Je li to iz crtića,
parka
ili nova tvoja
umilotvorina?!


Čime li ćeš
za koju me godinu?

Goran Krapić | Zjenice

veoma često nisam kako zavređuješ

lice koje miluješ

no još u leptiriće u stomaku vjeruješ

oči koje se dugo gledaju

zjenice

možda za ljubav i ne treba tko zna…

možda za sreću i ne treba kojiput…

možda su zaista dovoljne

oči

zjenice

Goran Krapić | Nova stranica života

miješanjem svega iz vidokruga
otvaram novu stranicu života
i možda se uvučem   
i u neko
za mene
novo
toplo mjesto
srdačnih ljudi
ljepote
kad nas zagrle
zagrli nas
živost
ću znati
ovdje

Goran Krapić | Iza metara ukrasa

sad već
stanuješ ovdje
baš kako si htio
imati neki pogled
i tako to