Kolumne

subota, 20. srpnja 2019.

Gorana | To što me se dotičeš…


To što me se dotičeš…

To što me se uopće dotičeš
boli  me više od tvoga osmijeha jer
sebi sam odredila mir.
Pročistila sam svoje srce i duh
kao redovnica komoru
okadivši je tamjanom i
svoje tijelo prekrila sam kostrijeti.

Boli me spoznaja da sam tamo
gdje me se dotičeš,
još uvijek ranjiva, neiscrpljena i mlada.

(A godine su me prekrile koprenama,
pronašla sam milijun istina i prošla pola životnoga kruga.)

Tvoja me blizina, zapravo, čini nesretnom
jer si mjera moje nesavršenosti.

Podsjećaš me na sve ono što sam bila ili htjela biti:
hodaš svijetom mojim davnim korakom i stasom,
visok i vitak među  drugim  ljudima.
Izgovaraš lako i jednostavno moje davne riječi
 i promatraš me tim istim
mojim, nekoć sjajnim, očima.

Stani zato podalje od mene i, molim te,

 okreni se, otiđi…

nestani, otplovi…

 sam  pogled na tebe dovoljno me boli.

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.