utorak, 30. srpnja 2019.

Siniša Matasović | Daniel Radočaj: Anatomija rastanaka


Svojom stranom ulice

Postoje ljudi na hrvatskoj književnoj sceni pretplaćeni na nagrade i priznanja. Daniel Radočaj, srećom, ne pripada tom krugu ljudi. On je samosvojan i jasno izgrađen autor neopterećen književnim trendovima. Pitak. Razumljiv. Jednostavan. Nenametljiv. Nepretenciozan. Ovako bismo ugrubo mogli okarakterizirati i nastavak njegove književne avanture naslonjene na prijašnje uspješnice sličnoga kalibra: Ponekad bih odlazio k njoj biciklom (2013.) te Suprotno od nogometa ili Što za vrijeme utakmice rade tvoji prijatelji koji ne vole nogomet (2014.). Štoviše, nećemo pretjerati ukoliko ustvrdimo kako Anatomija rastanaka, s obzirom na brojne poveznice i zajedničke parametre, zaokružuje svojevrsnu trilogiju uz dva prethodno navedena naslova. U sve tri knjige riječ je o kratkim, znalački izvedenim proznim crticama s podjednakim brojem likova sličnih životnih preokupacija. Dio ih svojom dužinom zadire u sferu tzv. mikropriča, manji dio ih naginje korpusu klasičnih kratkih priča, dok bi stanoviti broj poetično obojenih uradaka mogao zavarati nevještog čitatelja i navesti ga na pomisao kako se ovdje djelomično radi i o poetskoj zbirci.

Međutim, nakon pažljivog čitanja i promišljanja Anatomije rastanaka, prepoznat ćemo koliko je ova knjiga svojom strukturom i sadržajem zapravo u dobroj mjeri čak i romaneskna. Radočaj je kroz svoje, naoko razdvojene, prozne crtice, na uvjerljiv i literarno validan način ispripovijedao ne samo dio svoga vlastitog odrastanja i sazrijevanja u kontekstu žensko-muških/muško-ženskih odnosa već je, kolikogod to fatalistički zvučalo, obuhvatio zajednički društveno-emotivni spektar širih generacijskih razmjera.

Zagrebemo li dublje pod korice Anatomije rastanaka, uočit ćemo kako je ovo, na određeni način, bezvremenska knjiga. Zapitajmo se je li ista mogla nastati iz pera spisatelja rođenog početkom 20. stoljeća, sredinom ili krajem 20. stoljeća, početkom 21. stoljeća ili, zašto ne, krajem 21. stoljeća, u godinama koje, Bogu hvala i kozmičkoj pravdi, nitko od nas neće dočekati u danas pripadajućoj dimenziji. Odgovor će biti potvrdan. Ona, on, podstanarski stan, polovni automobil, usputna avantura, avantura na dulje staze, ljubavnica, ljubavnik, grešnik, žrtva, jeftino piće, škvadra iz kafića, dislocirani roditelji, točka. Nema dalje. Polaznice su to kroz koje se svatko od nas može zamisliti. Radočaj u svome tekstu ne propitkuje šire sociološke, političke niti gospodarske aspekte vremena u kojemu živi. Sukus njegovih interesa determiniran je pod kožom i u svakodnevnim previranjima običnoga, malog čovjeka. Ni u jednom trenutku, niti u jednoj izdvojenoj crtici Anatomije rastanaka, on ne traži krivca za svoje životne poteškoće (promašaje) ili neuspjehe u nekome drugom. Vrlina je to gotovo iščezla u okvirima današnjeg društva podložnog agresivnoj globalizaciji i senzacionalizmu.

Daniel Radočaj svakako je specifičan autor, specifična pojava na našoj književnoj sceni. Jedna od izraženijih specifičnosti zrcali se u njegovoj već spomenutoj nenametljivosti, ali istovremeno i britkosti, rezolutnosti. Dvije su to naoko suprotstavljene koordinate jedinstvenoga stvaralaštva pojedinca. Radočaj ih, pak, uspijeva povezati i upregnuti sebi u korist. Pretenzija i neartikulirana filozofičnost u njegovom su pisanju nepoznati pojmovi. Sve se događa s mjerom, prirodno, staloženo, koncizno, a snaga kojom pritom budi i uzburkava emocije i promišljanja čitatelja impulzivna je i energična. Njega ne zanima jeftini populizam. On piše onako kako se njemu sviđa i u tome je dosljedan. U svojim tekstovima paralelno uspijeva biti realan, sarkastičan, duhovit, topao, okrutan, jednostavan, ali i kompleksan. Jednostavan, ali svejedno kompleksan? Još jedna konstatacija koja zvuči kontradiktorno i nevjerojatno, međutim za Radočaja ne i neizvedivo. Jednostavnost proizlazi iz njegove tečne i razumljive rečenice te iz tema koje su nam svima bliske, to je suvišno pojašnjavati. Kompleksnost? Čitatelju je ponekad teško razlučiti u kojoj je mjeri on kao autor doista samo plastično sarkastičan i ironičan (u izdvojenim slučajevima i umjereno ciničan), pa samim time i distanciran, a koliko pri tome zapravo istinski pati duboko pod svojom kožom. Kad njemu dosadi svakodnevno skidanje tvojih čipkastih / gaćica po žbunju i osamljenim uvalama, ja ću, nadam se, / biti dovoljno daleko da ne čujem tvoj plač… (citat iz crtice naslovljene S ljubavlju mojoj bivšoj dragoj). Logično je zapitati se je li on pritom sretan što se napokon riješio ženske koja mu je uzrokovala glavobolje i probleme u životu ili pati zbog činjenice što ga je ona iznevjerila i odbjegla drugom. Još zorniji primjer nalazimo u tekstu pod naslovom Cipele, kada pod utjecajem neprospavanog pijanstva jednoj od svojih cipela ogorčeno priznaje: Jebeš djevojku o kojoj stigneš napisati samo / jednu knjigu! Svatko tko se u životu ozbiljno bavio pisanjem svjestan je koliko u toj naoko bezazlenoj pošalici ima prave istine prožete nataloženom unutarnjom boli. Druga strana kompleksnosti zrcali se u dvojakosti ljubavnih avantura i prijevara. Ponekad je on taj koji vara nju, ponekad ona ta koja će iznevjeriti i prevariti njega, a ponekad je prijevara, bogami, i obostrana. Iz tih ćemo se razloga s vremena na vrijeme zapitati referira li se autor kroz cijelu knjigu na jednu te istu djevojku (bivšu dragu) ili govori o više njih.

Knjiga je opsežna i ukupno sadrži više od 80 zasebnih, kratkih tekstova. Strukturalno je podijeljena u pet odvojenih cjelina: 1. Anatomija rastanka, 2. Jednoj mlijeko, drugoj tetrapak, 3. Priča iz obližnje šume, 4. Umoran od lutanja, 5. U galopu strasti; međutim, sve te cjeline imaju jasne i netom evidentirane zajedničke poveznice. Cjeline se razlikuju po broju uradaka, ali su zato naslovi svih tih uradaka izrazito maštoviti, duhoviti i intrigantni. Dati smislene naslove svojim tekstovima osobina je koja odlikuje zrele i formirane autore. Uostalom, pisanje kao takvo također je jedna od autorovih preokupacija u Anatomiji rastanaka. Nerijetko će svojoj/ima bivšoj dragoj priznati kao je o njoj i njihovoj vezi objavio pjesmu ili priču u javnom medijskom prostoru. Njezine (njihove) reakcije će biti ovakve i onakve, a on se na njih neće suviše obazirati, kamoli dozvoliti da ga iste ometu ili obeshrabre u predstojećim spisateljskim zahvatima. Neraskidivo tkivo ove knjige svakako su i ilustracije akademskog slikara i majstora stripa Ivana Svaguše. Za razliku od mnogih drugih knjiga na hrvatskoj književnoj sceni, u koje se ilustracije umeću nepromišljeno i na način da bi bile same sebi svrha, pri čemu nerijetko odlutaju u sferu bezvrijednoga, neprobavljivoga kiča, ovdje su uvrštene s mjerom i potpunim razumijevanjem ilustratora za ono što je pročitao u rukopisu. Na samome kraju, umjesto poslovično izlizanih i neinventivnih zaključaka svojstvenih raznim kvaziteoretičarima književnosti, za rastanak ću izdvojiti još jedan citat iz ove dopadljive knjige: Pijan, utisnuo sam joj u šaku otrgnutu zvijezdu sa svoje / lijeve Converse-patike. / “Jednom će ti netko pravu zvijezdu skinuti s neba / ali to svakako neću biti ja”, rekoh, teturajući prema / izlazu zadimljenog stana.

Izdavač:
Studio TiM, Rijeka 2019.
ISBN 9789537780722
128 str. meki uvez s klapnama


Nema komentara :

Objavi komentar