Kolumne

subota, 20. srpnja 2019.

Željko Bajza | Baščinu prijeti


Ove kaj ja Vam pripovedam je pripovest ob premišlavanju živlenja, popevka slave i muke, kronika osebujna, navlastita, znamenita, kaj se škole glubokega navuka dostoji. Pu milošče Božje vu navuk stareh mojeh jesam bogat dosta. Ja se z njimi razmem, z njimi se spominjam. Ja sem njihov vremenik. Iak je ov svet tenja i nestalnost, a verba volans multus, senek jenput zgovorena za navek ostaje reč i se bu ostale zabilježene vu Vesmiru. Vu knjige, na trake, al na slike, ostal bu del prirode, simbol zastanavljen na plohe teru vreme troši. Na granice zmed oka i papera, zkoncentrerane je vse zbivanje. Na teh su stareh papere zapisani gliboki glasi našega ishodišča. Mene se dostoji biti več star, navuk pretkov prijeti. A baščinu prijeti, kak Belostenec tolnači, znači baščinu vuzdržavati, v srce ju zeti, a bogatstve je imeti i imeti vu pameti.

Ja čutim duh reči starinske kak pesnički špigel narodne intime. One su svedok kontinuiteta i trajanja. Odjek Europe, tu na zadnjeh naboreh Alpi. Tradicija uvetuje moje razumevanje i živi vu mojem shvačanju. Kak je moči znati nekaj ob sebe ak pred sobu nemaš povesnu sliku tera osvetlava vlastite postupke. Najvekši navuk je navlastite on z terim otci i matere decu svoju navučaju, imejuč hasen njihovu pred očmi, hoteči povoljnega cilja zadobiti. Od skerbljivega oca navučitela vekšeg ni. Tak mene otec moj navuča, kak ti svojega sina, da za navek bu ostale one kaj traje od davnina. Z naroda ja sem vučil ob ženidbe, krstitka, meštrije i trštvu. I naši otci ki su stulovali pud staremi krovi, trajuč svoje varmeđijske dane su pripovedali da tak su i stari naši delali pak su sega dosti imali. A ja v obličju k otcu spodoben, vu sebe nosim dihanje vseh epohah. Vse kaj je bile du zdaj pokrite, črez male bu vsem očite i dela tera vučinjena jesu, na očih vnogeh prikazana budeju. Vusledele je otpiranje, prolog, pučetek pukaže vse, jer človek kaže v mladosti kaj če biti vu starosti. Vredi i ona da ki spravlja vu mladosti, on vživa vu starosti. Tegda sme još živeli vu jezgre. Igrali sme igre nekakve škatuljaste, ublikuvali svoj svet. Bili sme minimalisti, siromašni, a plemeniti, slobodni i plodonosni. Bile je te naše male, ali ponosne carstve, zmučene ali vuljuđene. A unda, bežeči ud zamki, sam sam sebe vlovil. Ja dozavam i zval sem, glasne kričim, vsega glasa vičem, guste zovem i brenčim kak čmela. Stojim na križoputju, halabuku činim, vu trumpetu pušem. Ar mene zaiste jake je vpiknule, gda videl sem kak svet se vu vufanju žalosne fkanjuje. Pak spoznal jesem da živlenje trijeb je polehke trpeti. Same zla trava nagle raste. Prave i koristne zemljorastne biljke pu male rasteju, a z vremenem velike drevje postaneju. Tegda sem spoznal da ima i drugeh inštrumentof i da ni dobre tulke halabučiti. I poniznost more pružiti  radost. Pak zdaj i ja stiha popevam, žvrguljim kak lastavica. Izmed nas i ftičov razlika je same vu fantazije. Z kulturu i z poštenjem se od zlobe brani i dušne zveličenje i kralevstve nebeske se zadobi. Tak i ja z vumetnošču se borim, iak veli Galović da jen Hrvat vumetnik je slaba atrakcija.

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.