četvrtak, 18. srpnja 2019.

Andreja Malta | Do beskonačnosti


Jučerašnja kraljica moga dana bila je letargija, pomiješana s iscrpljujućom ljetnom vrućinom. Rečenice koje sam pomno čuvala u glavi zadnjih nekoliko dana, sastavljene samo za tebe, usitnjavale  su se poput mrvica, nisam više imala snage tražiti ih po prostoriji, namješaju, sjedalicama, po stolu i slikama, nije imalo smisla jer bi previše vremena prošlo dok bih ih ponovo skupila,  a nisam imala ni snage izgovoriti ih.  Odustala sam od tih riječi iako su mi važne, znam da će i tebi biti važne.  Prenijet ću ih ujutro na papir - odlučila sam na kraju, da bih time donekle utješila samu sebe i napokon utonula u miran i duboki san.

I tako jutros sjedim i ponovo slažem misli i riječi, sastavljam rečenice koje ti nisam uspijela prenijeti, možda ne samo zbog letargije i vrućine, možda samo zato jer je nekada ipak lakše težinu osjećaja prenijeti na papir koji dosta toga lakše i hrabrije podnosi. A možda i zbog straha da bih izgovarajući riječi sastavljene u rečenice ispala smiješna ili patetična, a to je nešto što zaista ne želim.

Volim te.
Mislim da te volim onako kako treba nekoga voljeti, po prvi put u životu. Sve što sam prošla do sada u ljubavi, uvjerena da volim, gubi se u nekoj potrganoj magli zavijeno u toj spoznaji. Bile su to ljubavi,  ili tek  nešto što je ukazivalo na taj osjećaj, ne kažem da nije,  ali sve to mi se sada čini nekako površno, nedorečeno, istrošeno poput krpica koje nosiš neko vrijeme i onda kad ti dosade ili se isperu, jednostavno ih  baciš i zaboraviš, kao da nikada nisu ni postojale.

Želim da znaš da je ova moja ljubav prema tebi drugačija nego što su bile moje ljubavi do sada. Možda zbog zrelih godina, možda zbog života kakvog sam imala i čvrste odluke da nakon svega što sam proživjela više nikoga neću pustiti u svoj tmurni svijet, sastavljen od sivih kockica jednoličnog, ustajalog života.

Ti si slomio tu moju odluku, iako sam bila od početka svjesna da opet riskiram. Istina, trebalo mi je neko vrijeme da odgurnem crne misli i da skupim snage izaći iz svijeta osame u kojeg sam se zaključala, misleći kako je to jedini način da još nekako preživim ono što mi je ostalo,  a da više ne budem povrijeđena. Otpustila sam sve i  ništa više nisam očekivala.

I onda si došao ti, poslan od svemira.  Govorili su mi neki ljudi -  Upoznat ćeš ti nekoga kad - tad, doći će taj trenutak, vidjet ćeš - a ja bih u nevjerici samo odmahivala glavom, smijući se cinično i osjećajući nekakav bol iz srca ili duše. Zapravo ni sama ne znam odakle beznađe dolazilo, samo znam da je boljelo, mada se nisam nikome žalila.

Još nisam sigurna što me je zapravo slomilo i dozvolilo mi da te pustim u svoj život.  Ima puno toga, nisu to bile samo tjelesne strasti jer samo s njima  nema dugih staza i to sad znamo oboje.  To si bio jednostavno ti,  ti kakav jesi i tvoje velike oči iz kojih izvire tvoja duša, tvoje sjetne usne u koje volim uploviti i izgubiti se sva u njima,  tvoja ruka u kojoj se -  kada te dotaknem svojom -  osjećam sigurna znajući da mi nitko na ovome svijetu više ne može nauditi.

Na kraju želim još da znaš da sam sretna jer te volim i poštujem, uživam u samo našim trenucima, našim sitnim nesavršenstvima i u nepodnošljivoj lakoći iskrenosti želje da tako ostane.

Dok ti još spavaš, ispisala sam na papir ispred sebe svoje misli i osjećaje prema tebi. Sad mi je lakše, puno lakše kad je sve na papiru.  Sunce koje se ocrtava na prozoru već je davno izašlo, dan će opet biti vruć i sparan, bit će teško, možda meni više nego tebi jer ne podnosim vručinu, zajedno ćemo ga prebroditi kao i druge prije. Možda kraljica današnjeg dana umjesto letargije bude depresija,  ali nije me više briga, i to ćemo zajedno prebroditi, sve je nekako lakše udvoje, samo neka traje to što dijelimo zajedno, neka traju ljubav i sreća. 

Jer sreća je ljubav,  a ljubav je sreća, neka  samo traju i traju,  do beskonačnosti.

Nema komentara :

Objavi komentar