četvrtak, 18. srpnja 2019.

Pramcem u sumrak


Fali nam jedan šaraf

Piše: Jelena Miškić

Fali nam jedan šaraf

Iskreno počinjem vjerovati u jednu davnu obiteljsku priču o kletvi majstora. A priča ide otprilike ovako. U našoj obitelji pored dva zdrava i prava muška nije bilo teorije da se ikada za išta pozove majstor. Što god da se kvarilo, urušavalo, iskakalo, kvasilo, što god da je pregorilo ili otkazivalo poslušnost, rješavao bi ili deda ili Đuka, a ako je bio zahtjevniji posao u pitanju, obojica u suradnji.
"A je to" je snimljen prema mojoj familiji.
Šalim se. Ali nisam daleko. Redovito bi se našlo rješenje za svaki kvar ili problem ma koliko on u tom trenutku nije bio estetski riješen po volji ženskom dijelu obitelji, bio je funkcionalan, dakle - popravljen. tj. držao se popravljenim. Štedio se novac, vrijeme, energija i njegovao prijeko potrebni muški ego.

Tako je davno baba Melanija nešto kuknjavila oko crijeva za baštu, pa ga vuče, pa joj zapinje, pa svašta nešto, paprike i krastavci ne dobijaju dovoljno vode, pa moli jednog, pa moli drugog, a muški imaju lov, ribolov, kakva bašta, kakve tikvice. Stoga Melanija pozove majstora. Brzo će on provući odovod preko dvorišta tako da joj pipa za vodu bude bliža, crijevo onda može do pola ulice ako treba.

I tako Melanija sa sjajem u očima pobjedonosno pljune u dlan i dogovori posao.

Međutim, na njezinu žalost i trijumfalno dedino "Tako ti i treba kad si majstora zvala" posao je trajao cijeli tjedan, a ne to popodne kako joj je bilo obećano, napon vode nije bio valjan te u napadu bijesa i nezadovoljstva Melanija odbije platiti dogovoreno.

A majstor u svom napadu bijesa psujuć' preko kapije jer je baba još i kerove pustila da ga pošteno isprate, a ovaj bježeć od istih pošteno vikne :"Da Bog vam nikada pos'o s nijednim majstorom ne radio!"

Dakle...

Neki dan mi je došao majstor kako bi montirao klima uređaj. Nastojat ću biti korektna i pravična u pričanju ove priče s napitkom koji smiruje moje delikatno stvorenje. U prvi mah mi je bilo čudno što dolazi u izvid, jer doista nisam prije čula za takvu praksu, ali dok on skakuće čas na balkon, čas u boravak nešto mjereći, nešto sebi mumljajući u bradu, pomislila sam - evo pohvalno, dobra priprema je zlata vrijedna.

Naravno kako Đuka s druge strane dobija napade - ja ću ti namontirati klimu, izbušim par rupa i tu malo struje spojim, pa nije to space shuttle.

Aha, rekoh, malo struje spojiš...

Taki smo i za Božić kada smo lampice slagali oko kuće - "malo struje spojiš", pa sam ostala bez obrva i pola Sajmiša je ostalo bez električne energije.

Dakle, Đuka jok, Majstor palac gore. Koji je taj prvi dan u obilasku zakazao montažu za sutradan u 15 sati. Na koju je kasnio dva sata. Kada se konačno pojavio uz gomile isprika, žurno je krenuo razmontirati kutiju i utvrdio kako je taj posao od barem tri sata i kako to danas jednostavno  - neće stići.

Obećaje kako dolazi sutra u 11 sati.

Tu noć spavam u boravaku kojeg sam kao pravi štreber oblijepila gomilama najlona za ne daj Bože par čestica prašine i mislim si kako mater nikako nije u pravu da sam uredila stan kao pogrebno poduzeće, izgleda kao patologija. Totalno. Pločice, najloni i rosfraj stol.

Mislim o tome koliko mi jako nedostaju Melanija i Danilo i kako bi bio sigurno jako ponosan da zna kako praunuka nastavlja njegovim stopama. Posebno mislim na Melaniju sutradan kada se majstor znanstveno raširio po svakom kutku balkona i boravka razmatrajući pomno još jednom sve prije montaže s rečenicom "Fali nam jedan šaraf!"

E Melanija moja...j... ti baštu i kratko crijevo...

Nema komentara :

Objavi komentar