Dragica Križanac | Šifra

U Kastelu, nad morem odvijala se borba na život i smrt. Držali su ga u ovoj kuli već šest dana. Svaku noć su ga ispitivali. Tražili su samo jedno: šifru! Tukli su ga, prijetili, pokušavali podmititi, ucjenjivali...Ništa nije pomagalo. On je samo ponavljao da je i sam zaboravio šifru. Trebao im je živ. Mladi  Davidović je shvatio da će ovdje ostaviti kosti ako ne stupi u akciju. Isto tako bilo mu je jasno da ako im kaže šifru time bi sam sebi potpisao smrtnu kaznu. Bio je sav u modricama, jednim zatvorenim okom, razbijenih zubiju, natučenim rebrima. I ovo je bio samo ‘prvi dio’ ako ne bude surađivao, kako su mu tumačili.

Svezanih ruku iza leđa, bacio se svom snagom na sredovječnog čuvara policajca, kad je ovaj otključao vrata, unoseći zarobljenome sendvič i flašicu vode. Udario ga je snažno glavom u glavu i ovaj je pao kao pokošen. Hodajući unatraške sa svezanim rukama čučnuo je kraj čovjeka koji se nije micao i prstima ruku prebirao po njegovim đepovima nadajući se da će naći neki oštar predmet. Posrećilo mu se. Zgrabio je perorez i oslobodio je ruke od debele trake selotejpa. Znao je da nema šanse ako se odluči sići dole strmim stepenicama. Znao je sigurno da pred kulom sjede naoružani policajci. Izašao je kroz otvorena vrata prostorije, zakoračio na balustradu visoku metar, koja je opasavala cijeli kastel, kao neki balkon. Pogledao je dole, ispod se modrilo more, mreškalo se u sjaju podnevnog sunca. Bože, kako ga je volio! Prva riječ koju je izgovorio kad je imao dvije godine bila je: more. Majka je bila sva sretna, jer se već pobojala da neće ni progovoriti. Draga, lijepa moja majka! mislio je. Koliko li je samo zabrinuta što se ne javljam ovih zadnjih dana. I bolje je tako, da ne zna što sam sve pretrpio. I u tom momentu sjeti se oca pomorca. Sjeti se kako ga je kao malog dječaka podučavao pravilno skočiti u more, a da se ne povrijedi, te kako napraviti dobar salto. Kao delfin! Zasuziše mu oči, udahnu duboko. Uzdao se u svoju spretnost. ‘Nema mi druge, ionako me ne bi ostavili na životu čim bi saznali šifru. Ovo je moja jedina šansa, neću je propustiti!’

Poravna noge, raširi ruke... i skoči u ambis.

Uvijek je brže mislio, nego govorio. Kad je krenuo u osnovnu školu bio je najbrži u rješavanju zadataka, pamćenju, pisanju, shvaćao je sve brže od svojim drugova. Samo je malo govorio! Jednostavno nije imao talenta za to. Ali je itekako imao talenta za prirodne predmete, matematiku, fiziku, logiku...Također za sport. Bio je izvrstan u borilačkim sportovima. Od malih nogu bio je tako fizički spreman da se mogao lako odbraniti od svakog napada. To su otimači znali i zato su pripremili cijeli čopor specijalaca - kriminalaca da odrade taj posao.

Kad je završio matematičku gimnaziju s odličnim roditelji su bili tako ponosni na svog jedinca, da su odlučili svu ušteđevinu potrošiti za nagradu svom jedinom djetetu. KOMPJUTOR!

To je bilo to! Njemu se otvorio čitav jedan tajni svijet. Sve je sjelo na svoje mjesto. On koji nikad nije volio pričati odjednom je otkrio da kompjutor ‘priča’ s njim. Tako ga je upoznao i zavolio u kratkom vremenu da je kasnije nekako samo po sebi bilo logično da studira informatiku. I vrlo brzo je postao programer, pa haker. Radio je kod kuće i ono što nisu tražili na fakultetu. Jedne noći, jer radio je najviše noću, kad je cijeli grad spavao probio je jednu šifru. Zapanjio se kad je shvatio vrijednost tog otkrića. Bio je to tajni račun jednog visokog funkcionera. Kad je ugledao cifru, te noći nije ni oka sklopio. Bilo mu je savršeno jasno da taj ratni profiter i visoki političar ne bi mogao zaraditi taj novac legalno, taman da je imao sto života. Jer, stvarnost je bila ta, da je narod grcao u siromaštvu poslije građanskog rata, a većina prijeratnih poduzeća propala ili ‘kupljena’ za ništa. U njegovom djetinjstvu se to zvalo privatizacija. Osim toga trgovina drogom je cvjetala. Samo su se  povlašteni mogli baviti tim ‘biznisom’. Pod pokroviteljstvom Mistera i uskog kruga u policiji. Jedno je znao: niko u toj primitivnoj sredini nije mladom Davidoviću mogao dati savjet. Njegovi susjedi i prijatelji od roditelja nisu znali ni upaliti računar. A da se povjeri dekanu ili profesorima nije dolazilo u obzir. Svi redom su bili korumpirani, ne bi drukčije opstali u tom sustavu da nisu bili poslušnici vlasti.

Povezao se s međunarodnim hakerima-zviždačima. Izložio im je stvar. Savjetovali su mu da napravi novu šifru i dobro je zašti. Ostavio je to za bolja vremena , kad dobije diplomu u ruke i odseli u inozemstvo. Znao je da će i on, kao uostalom svi njegovi vršnjaci, koji su diplomirali na fakultetima sjediti kod kuće, uzaludno slati molbe za posao. I čekati, čekati dok bude bolje, sjedeći po cijeli dan u kafićima.

A bolje nije dolazilo. ‘Jer, ako nisi u nekoj stranci, možeš ti i magistrirati i doktorirati...ništa tu ne pomaže. Ti si niko i ništa’ tumačio je razočarano svom ocu.

Kad je postao svjestan što je otkrio pomislio je bijesno: Eh, je*** vam mater, zajašili ste narod, mislio je. Mi mladi, sposobni, mi ćemo vašu krvavu lovu vratiti nazad onima kojima i pripada!

Napravio je novu šifru, zaključao je i bacio se marljivo na studiranje. Sve je neko vrijeme bilo po starom. Dok ubrzo vlasnik računa nije otkrio da nešto ne štima. Uključio je u tajnosti svoje vjerne pse tragače. Pratili su ga. A i jataci su se strašno uznemirili.

Nakon misterioznog nestanka mladića mediji su se raspisali. Pušten je duh iz boce. Vrtoglavo je rasla naklada tiska, internet se usijao:

‘Prvobitnom policijskom istragom je utvrđeno da je smrt nastala utapanjem, ali bez elemenata krivičnog djela. Ipak, nakon tri mjeseca, tužilac je ponovo donio naredbu o sprovođenju istrage protiv nepoznatih počinilaca zbog osnova sumnje za ubojstvo.

Više detalja o istrazi o ubojstvu dvadesetjednogodišnjeg studenta nema, premda otac Davidović direktno optužuje politički i policijski vrh’.

Našli su ga toga jutra kako pluta u moru. Nije preživio posljednji salto. Jer dok se kao ptica spuštao stmoglavo ka voljenoj modrini, osjetio je u leđima nešto vruće. Prije nego je dotakao vodu, njegova zadnja misao ga je oraspoložila i umro je sa osmijehom na licu.

Ono što baš niko nije znao bila je činjenica da je samo par sati prije nego što su ga otkrili i uhvatili, njegova sestrica, na koju niko nije obraćao pažnju, ubacila u poštansko sanduče jedno pismo upućeno u  inozemstvo. Sasvim obično, starinsko pismo u kojem je bila samo jedna rečenica. Jedna  šifra.