Gorana | Terra Incognita

U davni ljubičasti sumrak ušla sam kao u nepoznatu zemlju:
Utapao se moj dan u moru, gasio svoje zrake,
Lađa se bližila kraju kad sam  dotakla nepoznatu obalu.
Golim i bosim nogama ušla u svjetlucavi pijesak,
Oprezno napustila splav i zaplivala u bistru vodu među
Mlade morske pse nježnih peraja, kornjače, periske, ježince,
I  dotakla greben mrke stijene, sjajan i blistav, pun morske pjene.

Gorana | Što znači pogled na plavičasti sumrak

Što znači pogled na plavičasti sumrak
U danu punom šutnje
Osame i tuge?
Sjećanje, samo sjećanje na dane
Druge, dane sreće, osmijeha i nade.
Što znači pogled na pamučasto more,
Na bezbroj nijansi plave boje
Koja podsjeća na boju tvoje duše?
Tugu gubitka  zbog  vremena koje se vratiti ne može,
Vratiti neće, koje nadolazi kao zla plima
Koja prekriva mene, tebe, druge,
Koja se nezaustavljiva kreće.
Pa ipak…
U ljepoti snene ljubičaste boje
Nazirem tvoje blage pametne oči,
Pogled koji sve proniče i vidi, koji je postojao,
Pod kojim sam bila, koji me obuhvaćao  i
Nikad neće proći, nikad, baš nikad neće proći.

Gorana | To što me se dotičeš…

To što me se dotičeš…

To što me se uopće dotičeš
boli  me više od tvoga osmijeha jer
sebi sam odredila mir.
Pročistila sam svoje srce i duh
kao redovnica komoru
okadivši je tamjanom i
svoje tijelo prekrila sam kostrijeti.

Gorana | Po meni padaju šume

Po meni padaju šume,

gaze me krda slonova,
čerupaju  izumrle ptice.

Mrtvaci dozivaju moje ime,
gladni  i siromašni presreću me putem.

Nesretni zapomažu sa svih strana.

Prekrivena prašumom, ustajem
zajedno s tigrovima, listam u paprati,

otječem s rijekama, lomim u ledenjacima,

padam u oceane, hlapim prema oblacima,

i još dalje, napuštam bolan zagrljaj Zemlje

i odlazim prema sjajnim Zvijezdama.


Možda je tamo mir.

Gorana | Meštru Mihaliću

Uvijek kad prolazim Zrinjevcem,
dotiče me more
i brodovi pristaju u luku Kolodvora.
U sjajnoj noći velegrada,
more šumi za mojim koracima.

U Podravini prostire se iza brijega
ono  pradavno more mojih predaka,
po oranicama plivaju ribe  i
bliješti sunce nad pšeničnim vršama.

U Lici izvire iz vrtača i šiba uvis
ljekovito more, gejzir moga duha,
visoko u slapu pada podno Velebita,
ko  modra rijeka što se vraća moru.

Kamo god krenem, vučem za sobom
milijun tona slane vode;
ljudi i ne slute kako oko mene stalno
šljapkaju po nekom plićaku.

Kad odu, ja se svučem iz svoje kože,
okrenem se pučini i zaplivam snažno prema dubini:
pozdravljaju me, po običaju,  ribe, morski psi i dupini.

Gorana | Borgesu

„   Sve se događa po prvi put,
     samo je način vječan.“

U slikopisu svijeta,
zaigran tim svijetom,
duh što prebire po baštini
kao po zdjeli slanutka,
slijep poput Homera,
ispisavši postmodernu,
Borges me ispraća na počinak.
Potom odlazi  u  nikad viđeno
predgrađe Buenos Airesa,
sitan i gracilan, oslonjen o štap.
„ Tko čita moje stihove,
upravo ih piše“ i tako ništa
nova na tom svijetu,
osim pokušaja.

Gorana | U magli

Magla je prekrila svijet. Gustom neproničnom koprenom omotala je noć. Obrisi svega poznatog su se potpuno izgubili i još samo potmuli zvuk sirene s početka kanala podsjeća na ono što uistinu jest. Promatram grad prekriven pamučastim tkivom u okrilju mraka: ne nazire se baš ništa, ni krovovi obližnjih kuća za koje znam da bi morali biti tu. Stvarnost je nestala.

Gdje sam uistinu? Jesam li tu gdje bih trebala biti ili sam i ja nestala u ovoj nestvarnoj zbilji?Okružuju me poznate stvari, moj stol, kuhinja, sitnice, ali… osjećam se kao lik u Clarkovoj Odiseji: prije no što se transformirala i prešla u novi oblik, njegova svijest je čuvala uspomene na poznati okoliš.  Tako je stario obitavajući u svom dnevnom boravku, nestajao u svom krevetu  sve dok se jednom nije probudio kao kozmičko dijete, čista svijest koja pluta međuzvjezdanim prostorom u čahuri neke buduće megalitske civilizacije.

Ova magla je opsjena. Ona je prajuha iz koje mogu isplivati i neka mitska čudovišta: gle, njeni prsti ulaze kroz grilje i vlažnim pandžama otvaraju kvaku mog prozora.

Gorana | Ponekad

promatram
pravocrtno obilje svijeta: horizontale, težišnice, vertikale,
pravokutnik kamena, plohu neba;
urbano obzorje svakidašnjice
napušteno od smisla.

Pa kažem:

ja, veliki hodač po žici, uspinjem se svakog dana nad
ovaj bezdan i izvodim svoju predstavu.

Gorana | Kad je Svevid tog jutra krenuo u lov…

Kad je Svevid tog jutra krenuo u lov, njegova životna družica već je bila nanijela usitnjeno granje na kamenjem ograđen prostor ognjišta i pod suharke natisnula osušenu travu. Gledao ju je kako vješto pali vatru skladnim pokretima i još jednom zaključio s puno ljubavi: nije mogao poželjeti bolju ženu jer je, pored svih ostalih svojih dobrih osobina, bila jedna od rijetkih koja nije tražila  da sagradi novu kuću u naselju sojenica, nego je smireno pristala ostati s njim u nastambi njegove obitelji, malo udaljenoj spilji u kojoj su njegovi pretci živjeli od davnine. Bacio je pogled na njenu dugu  valovitu kosu i uredno složene glinene zdjele koje je pažljivo postavila s jedne strane ognjišta okrenute prema dolje. Naoružan sjekirom i preciznim drvenim kopljem s bakrenim šiljkom, ogrnuo je kao posljednje, najdeblje medvjeđe krzno i uputio se iz spilje kroz dubok mekan snijeg. Svjetlo i bjelina zabljesnuli su mu  bolno  zjenice i on ih je stisnuo: pred njim pružao se poznati prostor, šumom pokriveni daleki brežuljci i rijeka koja je mirno protjecala dolinom ograđena šibljem i šljunkovitom obalom. Svježina mu je razbistrila um i on se polako i sigurno kretao prema proplanku gdje će pronaći jelenje krdo jer Svevid je bio poznat po svojoj lovačkoj vještini. Njegov vrat krasila je ogrlica od jelenje kože puna nanizanih medvjeđih kandža i vučjih zubi. Iako je snijeg dosezao skoro do koljena, kretao se gipko  i lako kao ris u smjeru suprotnom od blagog povjetarca. Znao je da velikom jelenu mora prići bešumno tako da ne osjeti njegov miris. Ostalo je vještina i snaga koju je stjecao od malih nogu prateći u lovu oca. Nadomak proplanku zastao je i spustio se tiho uz stablo debelog hrasta. Stado je nemirno obilazilo proplanak u potrazi za hranom, a veliki jelen pozorno i oprezno stajao je ni deset stopa daleko od njega. Svevid je čekao. Bio je tiši od snijega, smiren i bez daha, stopio se potpuno s deblom hrasta. Osjećao je  snagu u svakom mišiću, tijelo mu se sasvim polako zapinjalo kao strijela  i on je znao da je jelen već beživotan, vidio je njegova kopita kako se trzaju u snijegu dok mu krv istječe niz pleća.

Gorana | Odsutnost

Stvarnost koju živim
prepuna je tvoje odsutnosti.
U mojim koracima, pokretima, govoru
tebe više nema.
Ta spoznaja me čini slobodnom i
punom tuge.

Gorana | Darovi

Gospod mi je dodijelio
tvoje krhko biće, nježno i lomno,
tvoju davnu ljubav,  strasne poljupce,
tvoju nervozu, nemir, patnju i smijeh.

Gorana | Na nesreću

ovaj svijet prepoznajem uvijek
u onim obrisima u kojima ga je
promišljao Bog.

Možda zato jer sam izrasla
na kamenu između dviju
modrina,