Dnevnik (ne)obične djevojke 2.

Istine i laži


Piše: Božana Ćosić

Nakon razgovora sa Svenom, pohitala sam doma kako bih razgovarala s mamom. Iako mi nije bilo jasno kakve ona ima veze s bilo čime, što ona ima s našim prijateljstvom, odnosno, kako bi ona uopće nešto znala. Što točno? Stotinu pitanja zujalo mi je glavom, a nijedan odgovor. I iako nisam vidjela ikakav smisao da ju bilo što pitam, ipak sam jedva dočekala da stignem doma i zamolim je za razgovor.

Ispričala sam joj što mi je Sven rekao na što je s nevjericom zinula. Jedno je vrijeme šutjela, a onda ustala i zatvorila vrata moje sobe. Taj mi je čin obećavao da ću nešto saznati, no na koncu me još više uvukao u stanje u kojemu sam se nalazila – bila sam posve izgubljena, u čudu i neizvjesnosti.

Primijetila sam da joj je potrebno vrijeme da u glavi složi priču. Shvaćala sam, ali nije mi se sviđalo. Postalo mi je jasno da ipak nešto zna i da važe u glavi što će mi reći, a što ne. Onda sam odlučila reći dosta. Bilo mi je dosta izmotavanja, istina i laži! Bilo mi je dosta da me svi „vozaju“ kao malo dijete koje ništa ne zna i ne razumije i lako će ga uvjeriti u bilo što. Ne. Nisam malo dijete i krajnje je vrijeme da se prema meni počnu drukčije odnositi.

Napokon je progovorila, a ono što je rekla, lagano me ostavilo u šoku.

Davno mi je pričala o svojoj prijateljici Lani, njezinom dečku Antoniju (koji je nekada bio najbolji prijatelj mog tate), i svemu što se dogodilo. Znam da su joj mama i tata oprostili i da su pokušali ostati u dobrim odnosima, međutim, kratko je trajalo to neko prividno prijateljstvo. Nakon vjenčanja mojih roditelja, Lana i Antonijo su doslovno nestali. Godinama ništa nisu znali o njima, niti gdje su, niti jesu li više uopće zajedno. A onda je stiglo moje prijateljstvo sa Svenom. Moja je mama (valjda kao i svaka mama), htjela znati s kim se družim pa je s vremenom upoznala i Svena i njegovu mamu. Ne mogu reći da su postale najbolje prijateljice, ali imale su prijateljski odnos. Svenova mama je bila u teškoj situaciji i jedno vrijeme, dok se nije snašla, moji su joj pomagali. Čak je kratko radila u našem restoranu, no kako je po struci frizerka i kako je taj posao jako voljela, željela je upravo to i raditi. Našla je posao i premda je i dalje bilo teško, snalazila se. Sven je bio dobro i razumno dijete što joj je itekako pomoglo. Znala sam da ih je njegov tata ostavio još dok nije bio rođen, ali nisam znala ništa o njemu. Nikada mi nije pričao o tati, a ja nisam inzistirala...

No da prijeđem na stvar. Mama mi je rekla da je Svenov tata Antonijo. Da, onaj isti Antonijo koji je iznevjerio moje roditelje, a na kraju i „ljubav svog života“. Navodno on  i Lana nikada nisu napustili grad. Živjeli su jedno vrijeme zajedno, ali, Antonijo se promijenio. Nije me to začudilo. Osoba poput njega rijetko se uistinu smiri i postane bolja. Jednako kako je lagao mami i tati, lagao je i Lani. Počeo je piti, izlaziti i na kraju našao drugu. A ta druga bila je upravo Svenova mama. Ostavio je Lanu zbog nje, no kada je zatrudnjela nije više htio čuti ni za nju ni za dijete. Htio je da pobaci, a pošto ona nije to htjela, zapečatio je taj odnos i rekao da za njega više ne postoji te da joj ne padne na pamet da mu se ikada u životu javi.

Strašno. Strašan čin. Ali svjesna sam da takvi ljudi postoje. Toliko hladnokrvni da ih nije briga za vlastito dijete. Nije morao oženiti Svenovu mamu ako je nije volio. Nije ništa morao, ali ipak je mogao ostati u kontaktu i barem jednom godišnje vidjeti svoje dijete. Taj dio nisam rauzmjela niti ću ikada.

Sve mi je postalo jasnije. Sven je saznao tko mu je tata. Saznao je i da je svojevremeno zagorčao život mojim roditeljima, da je tata zbog njega bio u zatvoru i da su se razišli jako ružno. Sve to sam razumjela, međutim, po mom mišljenju to nije bio valjan razlog za prekid našeg prijateljstva. Osjećala sam da postoji još nešto, jer to nisu bili naši grijesi i ne može se tako ponašati prema meni zbog tate kojega zapravo nikada nije vidio, a kamoli što drugo.

No znate mene. Sve ću otkriti... kad-tad.