Dnevnik (ne)obične djevojke 2.

Na početku

Piše: Božana Ćosić

Iako se priča sa Svenom počela slagati, još uvijek je nisam razumjela. Nikako mi nije bilo jasno zašto je tako reagirao. Sigurno mu nije bilo lako otkriti istinu o tati, tko je, kako je postupio i u kakvom je odnosu bio s mojim roditeljima. To nema nikakve veze s nama. Osim toga, pitala sam se kako je saznao istinu. Jednom mi je rekao da ne želi čuti za njega. Mama mu je, naravno, kada je bio dovoljno zreo htjela pričati o tati, smatrala je da treba znati tko je, ali on je to zdušno odbijao. Neprestano je tvrdio da, ako ga je ostavio i nikada nije osjetio potrebu da ga vidi, ni ne zaslužuje priliku da išta zna o njemu, a kamoli upozna. Stoga mi je bilo čudno. Kako je saznao? Tko mu je rekao, odnosno, tko mu je uspio reći.

A onda sam i to saznala od mame. Ispričala mi je da je nedavno bila kod Svenove mame. Nije to bilo ništa neobično, ponekad bi posjetile jedna drugu. Inače su obje izbjegavale pričati o Antoniju što sam shvaćala. Antonijo je, mogu slobodno reći, njihov život učinio teškim i ponio se kao zadnje smeće. A tu su i moji roditelji kojima je itekako zagorčao jedan dio života. No, dogodilo se. Mic po mic i priča je krenula u tom neželjenom smjeru. Moram napomenuti da ni Svenova ni moja mama ne gaje mržnju prema Antoniju. Tako na neki način i treba biti. Ništa nijedna nije mogla promijeniti, zato je bilo zdravije i pametnije svu snagu usmjeriti boljitku života, a ne je trošiti na mržnju prema čovjeku koji ionako ni za što ne mari. Ali postojala je određena gorčina. Nijedna nije mogla pronaći lijepe riječi za njega i taj je razgovor bio više kao osuda, a ne običan razgovor.

Obje su se vratile u prošlost i pričale o danima kada im je Antonijo nešto značio u životu. Mojim je roditeljima bio najbolji prijatelj, a Svenovoj mami ljubav koju je vrlo lako mogla nazvati ljubav života. Nikoga do Antonija nije voljela, tako je govorila. Tada je upoznala ljubav. Nije bila nezrela ni išta slično, ali ispalo je da je bila naivna i padala na riječi, obične riječi koje se nikada nisu pretvorile u djela.

Razgovor se odvukao, a kada je moja mama odlučila poći kući, obje su ostale zatečene vidjevši Svena pred vratima dnevnog boravka. Njegovo lice je bilo gotovo bezizražajno, ali mama mi reče da je odmah shvatila da je čuo o kome pričaju i odlučio čuti cijelu priču. Obje su se našle u neugodnoj situaciji i jedno su vrijeme zurile u prazno da bi na kraju Svenova mama skupila hrabrosti i ispričala se Svenu. Ispričala mu se! Ona njemu! Pa on je bio taj koji je odbijao čuti išta o tati, a onda se odlučio prisluškivati. Za to je postojao razlog. Čvrsto vjerujem u to. Ma nije Sven tek tako odlučio saznati tu bolnu i ružnu priču.

Dakle, slučajno je saznao istinu o tati. Sve što je učinio njegovoj mami, mojim roditeljima i naposljetku i Lani. Ali i dalje mi ništa nije bilo jasno. I dalje to nije imalo veze s našim prijateljstvom.

I opet sam se našla na početku. Uvukla u priču kojoj se nije nazirao kraj.

Znam da sam previše znatiželjna, ali opravdano. Želim kopati dublje i saznati sve, baš sve. Samo je pitanje je li to pametan potez. Hoću li požaliti? Ma baš me briga! Kako god se priča okrenula, uvjerena sam da ću više dobiti nego izgubiti.