Dnevnik (ne)obične djevojke 2.

Boris

Piše: Božana Ćosić  

Život nas ponekad odvede na put kojim nipošto ne bismo kročili. Uvuče nas u neku svoju samovoljnu igru bez da nas išta pita i pred nas stavi ogromna pitanja na koja nikako ne možemo pronaći odgovore. Posljednjih dana osjećam da je tako u mom slučaju. Kao da mi je dosadašnji život negdje odlutao i odlučio se posve promijeniti. Od gotovo posve bezbrižnog i svakako jako lijepog života, ostala je samo sjena. No opet, nije sve tako crno. Uvijek sam bila jaka pa ću tako i sada skupiti svu snagu i oduprijeti se nevoljama. A jedna od njih je pitanje mojih roditelja i Borisa. Da, Borisa...

Odlučila sam ponešto od njega saznati, ali to nije bilo baš lako. Prvo, nisam uopće znala kako da mu priđem, a kamoli onda bilo što pitam. No morala sam i jedini način je bio u restoranu. Naravno da sam iskoristila vrijeme kada mi roditelji nisu bili prisutni.

Neki dan je došao na ručak i ja sam, kao netko tko će jednoga dana naslijediti restoran, prišla mu i pitala ga je li sve u redu, je li mu hrana bila dobra. Morala sam tako započeti razgovor i u sebi molila Boga da, osim odgovora na pitanja, kaže još nešto, bilo što samo da nastavimo razgovor. Na moju sreću, to se dogodilo. Naravno da je znao da sam kći njegovih prijatelja i za početak ih je pohvalio i kao vlasnike restorana i kao prijatelje. Zatim mi je u nekoliko rečenica spomenuo prošlost. Rekao je da su odavno prijatelji i da su se nekada viđali, to jest, bili, ono, baš pravi prijatelji. Međutim, nije spomenuo da im je pomogao kada im je bilo najteže, kao ni to da je išta imao s mojoj mamom. Nije me to čudilo. Nekako bi i bilo nezgodno i neukusno pričati mi o takvim stvarima. Iako, pretpostavila sam da sluti da ja sve znam.

Razgovarali smo skoro pola sata i... ma ne znam kako da to kažem, ali ostavio je posve drukčiji dojam na mene od onog kojeg sam očekivala, pa i željela. Željela sam da Boris ispadne neko ljudsko smeće, osoba koja ni za što ne mari i kojoj je cilj uništavanje tuđih života. Željela sam da mi bude posve odbojan. Da mi se zgadi. Ali, on je bio upravo sve suprotno. Bio je nevjerojatno uljudan, pristojan i simpatičan. I mrzim se što moram reći i da je itekako zgodan. Izgledao je mlađe no što jest. Imao jako lijepe crte lica i tijelo do kojega je očito držao. Zaklela bih se i da osim smijalica, na njegovom licu nisam vidjela niti jednu boru. U jednom sam se trenutku prekorila što sam ga proučavala i na taj način, ali bilo je neizbježno. Taj čovjek je jednom riječju zračio. I ne, ništa nije bila gluma što se u potpunosti kosilo s mojim saznanjima o njemu.

Sve me je to uznemirilo. Koliko god ružno zvučalo, željela sam da zbilja bude smeće koje će jednoga dana učiniti neki krivi korak zbog kojeg bi dobio zabranu prilaska, ne samo restoranu, nego i mojoj obitelji.

Ali, život nas nekada itekako iznenadi.