Eda budić | Lika

zad gori ka je skrila naše muore

zvono tuče glagoljska slova

onajsta ka štemo

z najlepčega libra

pozdravljan vetrenjači

ke vrtijo strujo

južino kuhan

za onijsti keh poznan

i ne poznan

z jednaken gušton

pensan kako so neki

mladi mladi ljudi

kapaci storit

stvari

ke te ustat

za vieki viekiva

na spomen i diko

__________________________________

štet - čitati

južina - ručak

kapac - sposoban

Spomenka Krebs | Zaslužio si pjesmu

Hvata se suton oko naših umornih tijela,
dok u travi trunu neubrani plodovi.
Kažem ti da sam spremna za nas,
ali ti tiho biraš cigaretu i gledaš u krošnje. 

Ipak sam te voljela
dok si skrivao lice iza hladne maske.
Odlazim stazom od suhog lišća
i ostavljam ti, napokon, tvoj miris kolonjske vode
da ispari na vjetru. 

Sada sam majka ove naše nesnosne tišine
koja raste iz zemlje, gorka i teška,
kao korov koji nitko neće počupati. 

Pušta korijenje kroz pod, kroz stare cipele,
i rađa crno zrnevlje koje nema tko ubrati.

Ostavljam ti kuću punu divljine.

Josip Šibarić | sedno budi!

(inspirirano "Zapovijedima paradoksa" Kenta M. Keitha)

budi pošten!

ljudi te mogu prevariti,

iskoristiti tvoju želju da pomoreš,

ispast ćeš naivan,

al' ni važno, budi pošten!

budi dobar!

ljudi će tvoju dobrotu zaboraviti,

mislit će da ne delaš ako nimaš koristi,

pripisat će ti loše namere,

al' ni važno, budi dobar!

budi iskren!

tvoju istinu okrenut će protiv tebe,

ismijat će tvoju otvorenost,

lažovi će izgledati uspešnije,

al' ni važno, budi iskren!

uspi u životu!

prijatelji ke dobiješ bit će lažni,

neprijatelji ke stvoriš bit će stvarni,

rušit će te radi tvoji del,

al' ni važno, uspij!

delaj i stvaraj!

ono ča godinami podižeš s mukom,

niki more srušiti preko noći, samo tako,

tvoj trud izgledat će uzaludan,

al' ni važno, delaj!

daj svitu najbolje ča imaš!

nikada im neće biti dovoljno,

vrnut će ti udarci i kritikami,

ostat ćeš prazni ruk,

al' ni važno, daj najbolje od sebe!

to na kraju sedno neće biti

izmed tebe i nji,

nego tebe i tvoje savesti,

tebe i Onega gori.

zato, sedno budi!

Tomislav Marijan Bilosnić | Molitva sv. Ivana od križa za Španjolsku

Papi Lavu XIV.

O Gospodine, skriven učini da moja zemlja
u ognju kušnje u tišini pjesme

siđe u ponor gdje Ti prebivaš

da ova lijepa zemlja postane svijeća
pred Tvojim licem

Gospodine, pogledaj zemlju žeđi 

Španjolsku moju

gdje vjera sumnja i nada
sjede za istim stolom

Pogledaj planine i ravnice 

masline i prašinu puta
sve što diše Tvojim dahom
a zaboravlja Te
u buci vlastite sjene

Gospodine, prigni se nad
Španjolskom što diše između križa i mora

uđi u njezine gradove od stakla i svjetla
gdje ekrani bdiju dulje od zvijezda
U noći sumnje i podjela

podigni samostan od daha
gdje će se čovjek susresti sa sobom

Podari strpljenje narodu
koji je prošao carstva ratove i krize
i još uvijek pjeva

Gospodine svjetla nad suhim poljima Kastilje
pohodi vjetrove s Mesete

gdje u suši ravnice rosa pada bez glasa

a prah prošlih rana još pamti korake svetaca

Pohodi oblake nad maslinama Andaluzije

što pjevaju novim psalmom nade
i ulice Madrida
gdje se riječi sudaraju brže od misli
neka tišina starija od svih govora
procvjeta usred buke

Gospodine, u tišini noći duša se oslobađa od imena
kao zrak pod zvijezdama Katalonije

samo u smrti vlastite volje rađa se sloboda 

Na obalama gdje se more lomi
razbij naša tvrda srca
i učini ih mekim kruhom Baskije

Gospodine, Ti si me učio

da se sve dobiva kada se sve izgubi
da se do Tebe dolazi neznanjem
oslobodi Španjolsku od straha
da mora sve razumjeti i posjedovati

Amen

Koliko vrijedi umjetnički portret u civilizaciji selfija?

 

Srdačno Vas pozivamo na tribinu:

Koliko vrijedi umjetnički portret u civilizaciji selfija?

Ponedjeljak, 15. lipnja 2026. u 18 sati

Knjižnica Marije Jurić Zagorke, Krvavi most 2 (u povodu knjige „Hrvatski književnici – Fotoantologija“, uz 125. obljetnicu DHK)

Sudjeluju:

Božica Brkan i Miljenko Brezak (autori fotoantologije)

Đuro Vidmarović

Diana Burazer

Voditeljica: Lada Žigo Španić 

Veselimo se Vašem dolasku!

Nikola Dominis | Reci mi

Reci mi draga

reci mi da svijet nije kakvim ga vidim

reci mi da poezija još treperi pod pjesnikovim perom

reci mi da bajka neće postati tragedijom

reci mi jer nade se jedna po jedna gase

reci mi nadaš li se još

gdje je čovjek

kamo su otišli sveci

zar u tihe samostane na vrhovima planina

siđi, siđite u doline

gdje su ljudi što još imaju san ali ne i snagu da ga ostvare

gdje je taj sanjani svijet

drugačiji

čovječniji

kako to da kopnimo iz dana u dan

i ništa ne poduzimamo

reci mi draga

reci mi da svijet nije kakvim ga vidim...

Josip Šibarić | Prošli tvoji koraci budući

(za moje osmaše)

Nogu digni polako,

Odmjereno njome napravi novi korak.

Al' gledaj stope što utisnu davno prije tebe

netko stran, dalek i tajnovit,

al' netko koga su drugi učili

praviti novi korak.

Odmjereno korak napravi!

Ne prevelik!

U velika usta mnogo toga stane,

al' koliko se proguta?

Ni mali korak nemoj,

male stope drugi će slijediti teško.

Koračaj onako, znaš već, kako treba,

da drugi vide, 

da drugi znaju,

iza teba,

a ispred tebe.

Pazi i slušaj!

Korak se ne radi pokretom,

ni vidim se ne radi

ni sluhom samim.

Sve objedini

i stopu ćeš pravu pronaći lako.

No i volja treba,

velika, jaka.

Glup ko mrtav.

Korak radi znanjem i voljom,

a tek onda snagom,

a možeš i bez nje

i upamti

drugi će te učiti da slijediš stope

što naći ćeš ih na putu,

drugi će te učiti da stope tuđe slijedi

i prestigneš,

drugi će te učiti kako treba,

odakle treba,

al' ne mogu drugi

zakoračiti umjesto tebe.

Teodor Horvat | Moj prijatelj iz djetinjstva - Stevo

Ovo nije samo moja priča ili niz sjećanja iz djetinjstva. Ovo je portret prijatelja, slika jednog vremena, jednog mjesta i jedne dobrote koja se pamti cijeli život.

Kad se danas osvrnem na svoje djetinjstvo, vidim ga kao niz svjetlosnih točaka koje se pale i gase u magli vremena. Neka su lica izblijedjela, neka su nestala, neka su ostala samo kao sjene. Ali jedno lice, jedna pojava, jedna dobrota — ostala je jasna, čvrsta i neizbrisiva. To je Stevo.

Bio je godinu dana stariji od mene, viši, mršav, s dugim rukama koje su kao da bile stvorene da pomažu. U njegovoj blizini čovjek se osjećao sigurnije, iako je i on bio samo dječak. Ali neki dječaci nose u sebi nešto što drugi nemaju — tišinu, snagu, dobrotu koja se ne objašnjava.

Igralište ispred velike kuće

Stevo je živio u velikoj kući s više stanara, onoj koja je uvijek brujala od glasova, koraka, mirisa ručkova i dječje graje. Između te kuće i stare zgrade dječjeg vrtića napravili smo malo nogometno igralište. Nije to bilo ništa posebno — dva kamena za stative, malo ravne zemlje i lopta koja je već vidjela boljih dana. Ali za nas je to bio pravi mali raj.

Tu smo jurili za loptom do iznemoglosti, ispod velikog drveta divljeg kestena. Prašina se dizala za nama, a smijeh se miješao s povicima. Stevo je uvijek trčao najbrže, s onim svojim dugim nogama koje su ga nosile kao vjetar. Nitko ga nije mogao pratiti. Ipak, nikada nas nije ostavljao iza sebe — uvijek bi se okrenuo, dobacio nam loptu, dao nam priliku da zabijemo gol.

Lipa iza kuće

Iza kuće rasla je velika, debela lipa, stara kao vrijeme. Njezine krošnje bile su naše skrovište, naš dvorac, naš svijet. Stevo se na nju penjao lako, kao da je rođen na granama. Bio je visok i mršav, pa je bez napora dosegnuo prve grane. Meni je to bilo teže. Ali Stevo je uvijek bio tu — pružio bi mi ruku, podigao me, nasmijao se kad bih se bojao, govorio: „Ajde, možeš ti to.“

U krošnjama smo slušali zujanje pčela koje su posjećivale cvjetove rascvale lipe i maštali o međuzvjezdanim letovima. Taj zvuk, taj miris, ta visina — to je bilo naše ljeto.

Vrtna česma i riblji paprikaš

Ponekad bi iza njegove kuće pili vodu iz vrtne česme. Bila je hladna, bistra, ona prava seoska voda koja osvježi dušu. A nekad bismo u njoj kuhali riblji paprikaš od riba koje smo sami upecali na Puškašu. Nismo imali ni pravi bakreni kotlić ni prave začine, ali nama je to bio najukusniji paprikaš na svijetu. Jer smo ga skuhali sami. Jer smo bili zajedno.

Groblje — naše najtiše igralište

Najviše smo se igrali na groblju, nedaleko od moje kuće. To možda zvuči čudno, ali za nas je to bilo mjesto mira, tišine i neke posebne ljepote. Brali smo cvijeće na grobovima koji više nikome ne pripadaju, gledali crveni zalazak sunca pored nepoznatog groba ispod kestena, iznad starog raspela na kraju staze.

Tamo smo prvi put osjetili prolaznost, iako to tada nismo znali imenovati. Tamo smo naučili da svijet nije samo igra — da postoji i tišina, i kraj, i sjećanje.

Put u školu

U osnovnu školu smo išli zajedno. Prolazili smo kroz park pun ljubičica i ostalog proljetnog cvijeća, intenzivnog mirisa. U jesen smo slušali kako nam lišće šušti pod nogama, kao da nam priča neku staru priču.

Stevo je bio stariji i krenuo je prije mene u školu. Ja sam njega i ostale prijatelje dočekivao i nosio im torbe na putu do kuće. Bio sam ponosan što mogu nositi Stevinu torbu — kao da time nosim dio njegove snage.

Busiklica i Puškaš

Sa Stevom i ostalim prijateljima išao sam u Busiklicu, šumu koja je za nas bila cijeli svijet. Tamo je kukavica pjevala prodorno i pomalo tajanstveno, kao da čuva neku staru šumsku tajnu. Taj zvuk i danas u meni otvara vrata uspomena — mirise zemlje i mahovine, slike i osjećaje. Kao da šuma na trenutak zastane, pa nastavi disati.

Tamo su srne bježale čim bi nas ugledale, iako smo mi njih primijetili tek kad bi već bile daleko. Tamo smo brali divlje jagode, male i slatke, i mirisne žute gljive kraj starog panja. Tamo smo bili slobodni, neopterećeni, djeca koja su vjerovala da će ljeto i bezbrižnost trajati zauvijek.

Na rukavac Dunava — Puškaš — išli smo pecati, kupati se, skakati s obale, smijati se. Penjali se na debelo drvo tek procvale lipe, osjećajući se sigurnima u njenoj gustoj krošnji, uz opojni miris cvijeta i zujanje pčela. Trčali za loptom, igrali nogomet, brali cvijeće u parku, lovili leptire. To je bio ritam mog djetinjstva, moj mali svijet.

Nesreća koja je promijenila sve

A onda je došao dan koji je promijenio moj život. Nesreća kod starog, kvrgavog drveta Klinger, gdje me autobus udario dok sam išao po sladoled. Kad sam se probudio, svijet je bio drugačiji. Ravnoteža mi je izmakla, tijelo me izdalo, a krevet je postao moj zatvor i moj jedini horizont.

U tim danima, kad su se zidovi činili previsokima, a dani predugima, Stevo je često dolazio k meni u posjetu. Sjeo bi kraj mene, bez riječi, kao da zna da je tišina ponekad najbolji lijek. A kad sam konačno mogao ustati, ali još uvijek nisam mogao hodati sam, Stevo me vodio u školu. Držao me čvrsto, ali nježno, kao da zna da se ne smije vidjeti koliko se bojim.

To su prijateljstva i dobra djela koja se ne zaboravljaju cijeli život.

Teški dani koji su došli njemu

Život, međutim, nikada ne ostavlja nikoga netaknutim. Stevo je završio zanat, zaposlio se, oženio i dobio sina. Ali jednoga dana, dok je pekao rakiju u kotlu koji je sam napravio, dogodila se nesreća. Kotao je eksplodirao, a vruća para obavila njegovog malog sina poput bijelog, užarenog oblaka.

Dječak se, hvala Bogu, oporavio. Ali Stevo je nosio svoje rane — one koje se ne vide. Nosio je osjećaj krivnje.

To je ona vrsta krivnje koja šapće čovjeku u tišini, kad svi odu, kad se svjetla pogase. S tom krivnjom borio se kako je znao — utapajući tugu u alkoholu, pokušavajući zaboraviti ono što se zaboraviti ne može.

Gdje je Stevo danas?

Ponekad se pitam gdje je. Je li još negdje na ovom svijetu, u nekom dvorištu koje miriše na ljeto? Da li se još uvijek bori s krivnjom ili je već otišao onim tihim putem kojim odlaze ljudi koji su se previše borili?

Ne znam. I možda je baš ta neizvjesnost dio onoga što zovemo prolaznost.

Ali jedno znam: prolaznost uzima tijela, glasove, prisutnost — ali ne može uzeti ono što je čovjek ostavio u drugome. A Stevo je u meni ostavio trag koji vrijeme ne može izbrisati.

Kad zatvorim oči, vidim ga kako stoji na rubu Busiklice, naslonjen na ono staro drvo, i smije se onim svojim tihim, pomalo stidljivim smijehom. Kao da mi govori: „Tu sam. Ne brini. Nisam otišao. Samo sam se malo udaljio.“

Završna misao poglavlja

Na kraju, kad sve saberem — godine, uspomene, igre, nesreće, tišine i rastanke — shvatim da se čovjekovo djetinjstvo ne mjeri samo mjestima na kojima je odrastao, nego ljudima koji su ga nosili. A Stevo je bio jedan od onih koji su mene nosili onda kad nisam mogao sam.

Možda ga danas više nema, možda je negdje daleko, možda je otišao tiho, kao što odlaze ljudi koji su se previše borili. Ali u meni je ostao onaj dječak s velikim rukama i još većim srcem, onaj koji se penjao na lipu kao da je dio nje, koji je trčao ispred velike kuće kao vjetar, koji je sjedio kraj mog kreveta kad je svijet bio pretežak, koji je znao pružiti ruku bez pitanja.

I zato, kad mislim na Stevu, ne mislim na ono što je izgubio, nego na ono što je dao. Na dobrotu koja se ne zaboravlja. Na prijateljstvo koje je bilo čisto kao voda u potoku. Na svjetlo koje ostaje i onda kad se čovjek udalji.

Jer neki ljudi, i kad odu iz naših života, ostanu u nama kao tiha, postojana svjetlost. A Stevo je jedna od mojih svjetlosti.

 

Ivan Pozzoni | Rocambole

 

Ima onih koji me zovu Rocambole, iako u meni nikakvog junaštva nema,

osim onog pogubnog herojstva, tako milanskog, usred problema,

da se iz dana u dan budim u sedam ujutro, dok grad još drijema,

suočavajući se s pustolovinama što ih sudbina sprema:

poput driblanja auta punih debila koji koračaju ka firmi s veseljem,

poput glume da slušam pedantnog šefa s nekom skrivenom željom,

dok je on opsjednut formom poslovnog pisma (u Rollijevim stihovima, po želji),

poput organiziranja nogometnih tekmi gdje igraju živi mrtvaci i mrtvi životi,

poput sjećanja da ugasim plin prije spavanja, u toj prljavoj ljepoti.

Možda neki Rocambole iz radionica jadnika i mizerije,

neki Rocambole iz lombardijskih samoposluga i histerije,

ili, tko zna, neki Rocambole iz kaznenog prostora i serije?

Rocambole u umjetnosti i kulturi, rušitelj što graditelj postaje

u vremenima stalnih stečajeva građevinskih tvrtki što u dugu ostaje,

saboter što se u sabotiera obnavlja i kroz mrak krči,

zahvaljujući suučesničkoj tvrdoći drva što se ne grči,

Pinokio koji se budi kao Harry Potter, u punom sjaju,

dok recitiram svoje stihove s ustima punim češnjaka na kraju,

- možda, u svemu tome, imam satiričnu kiselost divljeg luka što peče-

i dok ne probavljam one u zboru što pjevaju, dok mi Malox niz grlo teče,

ne znam trebam li poželjeti da vas prestanem ismijavati u ovoj noći,

smijehom „koji se ne kuha“, kako nas Nobis uči da će proći,

ili pak da ismijavam sebe jer sam prestao rocambolirati i u mrak poći.

Pobjednici Animafest 2026.

 

POBJEDNICI SVJETSKOG FESTIVALA ANIMIRANOG FILMA –

ANIMAFESTA ZAGREB 2026.

Svjetski festival animiranog filma – Animafest Zagreb 2026 završio je večeras ceremonijom dodjele nagrada u Kinu SC. Žiri Velikog natjecanja kratkometražnog filma u sastavu Jan Pinkava, Nina Gantz, Sawako Kabuki, Maarten van Gageldonk i Paola Orlić odlučio je Grand Prix dodijeliti armensko-estonskom filmu Zima u ožujku (Lumi saadab meid) redateljice Natalije Mirzoyan, nastalom u produkcijama Artstep i Rebel Frame. U obrazloženju žirija stoji: Maštovitom uporabom tehnike ručne izrade, no ne kao trika, već uvijek u službi pripovijedanja, ovaj film uravnotežuje tešku dokumentaristiku humorom i duhovitošću. Priča o našem dobu, ispričana s emocionalnom iskrenošću, koja zorno prikazuje stvarno iskustvo. Svaki bod iglom na likovima postaje trag rana i žalosti koje nam je zadala povijest, kao slučajnim prolaznicima ili aktivnim protagonistima primoranima odabrati vlastiti put.

Isti je žiri Nagradu Zlatni Zagreb za kreativnost i inovativno umjetničko postignuće uručio Conoru Kehellyju za irski film Čaša gorkog (A Pint of Bitter) nastalom u samostalnoj produkciji. Bez uvoda ili okolišanja, odmah ulijećemo u nelagodu situacije, prijeteću atmosferu kojoj fenomenalno proturječe naivni crtićki likovi. Na putovanju iz noćne more stvari se pogoršavaju više nego što smo očekivali, pa onda još malo. Suprotstavljajući svakodnevni dijalog s uznemirujuće stiliziranom perspektivom u prvom licu, ovaj nas film poziva da, unatoč svemu, popijemo još jednu – poručio je žiri.

Nagrada Zlatko Grgić za najbolji prvi film napravljen izvan obrazovne institucije otišla je francuskom filmu Stidljivi bog (Dieu est timide) Jocelyna Charlesa (produkcija remembers). Ova je priča ispričana s autoritativnom samouvjerenošću, krećući se od banalnog do bizarnog, uz hrabre stilske odluke te istaknute, pamtljive likove. Vodi nas u potpuno uvjerljivu alternativnu stvarnost. Prihvatili smo izazov i još uvijek čekamo odgovor na veliko pitanje – napisao je žiri.

Članovi žirija odlučili su dodijeliti i posebne nagrade. Jan Pinkava nagradio je tako belgijsko-francuski film Autokar Sylwije Szkiladz (Novanima Production, Ozù Productions, studio amopix, Vivi Film). Nine Gantz posebno se dojmio norveški Ivar Markusa Tangrea (Bacon Pictures). Sawako Kabuki svoju je posebnu nagradu uručila francusko-nizozemsko-portugalskom filmu Djevojka od vode (Fille de l’eau) Sandre Desmazières (Animais AVPL, Caïmans Productions, Valk Productions). Maarten van Gageldonk odabrao je, pak, kineski film Okus piva (啤酒的滋味) Xiea Lija (samostalna produkcija), a Paola Orlić svoju je posebnu nagradu dala južnokorejskom filmu Naočale (An-Gyeong) Yumi Joung iz produkcije Match Cut Inc.

Natalija Mirzoyan

Prema odluci žirija Velikog natjecanja dugometražnog filma u sastavu Pierre Yves Drapeau, Mariam Kandelaki i Tina Smrekar Grand Prix pripada kanadsko-francuskom filmu Smrt ne postoji (La mort n'existe pas) Félixa Dufour-Laperrièrea (Embuscade Films i Miyu Productions). Lovina ili lovac? U svijetu nejednakosti protagonistica se zatekne u paradoksu želje da spasi svijet i spasi sebe. Autorova trezvenost i fluidna uporaba boja, prozirnosti i pretapajućih, preklapajućih pozadina i likova tvore film kao osjetljivu ravnotežu između nasilja i nježnosti protagonista. Suptilno i slojevito promišljanje ljudske svijesti – stoji u obrazloženju.

Johan Edstrom

Isti je žiri odlučio dodijeliti i posebno priznanje brazilskom filmu Kurvin sin (O filho da puta) Erice Maradone, Otta Guerre, Sávija Leitea i Tanije Anaye (produkcije: Anaya i Otto Desenhos Animados). Estetika slikovnosti i zvučna pozadina nadahnuta pričom i likovima stvaraju osvježavajući filmski prikaz univerzuma neprilagođenih. Film pokazuje da čak i naizgled nemaran pristup uporabi tako malo boja može opravdavati dugi format te čak i pridonijeti fabuli – napisali su.

Objedinjeni žiri Natjecanja studentskog filma i Natjecanja hrvatskog filma u sastavu Krste Gospodinovski, Marta Magnuska i Annegret Richter odlučio je Nagradu Dušan Vukotić za najbolji studentski film dodijeliti japanskom filmu I onda je zgrabio nož (そしてナイフを手にした) Sama Kuwe, nastalom na Tokijskom sveučilištu umjetnosti. Sugestivnim istraživanjem odrastanja i težine naslijeđenih očekivanja, prenesenih vizualnim pripovijedanjem koje potpuno zaokuplja te neočekivanim izmjenama perspektive, ovaj film pretvara jednostavnu pretpostavku u glasno promišljanje o izboru, odgovornosti i trenucima koji nas određuju – obrazložio je žiri.

Sam Kuwa

Prema odluci istoga žirija, prvo posebno priznanje pripalo je portugalsko-belgijsko-finsko-talijanskom radu Vrijeme leti (Time Flies) Tommasa Zerbija s europskog magistarskog programa RE:ANIMA. Uspori, duboko udahni, uživaj u trenutku, brini o sebi, ne brini, sve je… izvan kontrole. Ovaj film je svojevrsna čudna himna carpe diem filozofiji – poručio je žiri.

Drugo posebno priznanje otišlo je finsko-belgijsko-portugalskom filmu Stvari koje sam skupljala (Things That I Was Gathering) Ekaterine Žužljeve s istog programa. Trebaju nam ovakvi filmovi koji nas podsjećaju da nam nitko ne jamči slobodu, no da se za nju vrijedi boriti, pod svaku cijenu.

Zahvaljujući snažnom pripovijedanju, uranjamo u emocionalnu stvarnost borbe za nešto tako temeljno, kao i u suočavanje s posljedicama, uključujući uhićenje i represiju. Ovaj film ostavlja trajan utisak i zadovoljstvo nam je dodijeliti mu posebno priznanje – stoji u obrazloženju.

Ana Horvat

Najboljim filmom Natjecanja hrvatskog filma proglašena je Priredba Ane Horvat u produkciji Umjetničke organizacije Anima, za oživljavanje uznemiravajuće uspomene i razotkrivanje pukotina u naizgled idiličnoj stvarnosti, za otkrivanje tenzija iza poznatih prizora i kolektivnih pripovijesti. Scene u estetici dječjeg crteža prikazuju djecu u grotesknoj situaciji i ideološkom kontekstu koji ne mogu razumjeti – poručio je žiri. Filmu pripada i financijska nagrada u iznosu od 1000 eura koju dodjeljuje Društvo hrvatskih filmskih autora i producenata. 

Posebno priznanje uručeno je Luki Vuciću za Srcolom iz produkcijske kuće Kinoteka. Jedna od velikih prednosti animacije u njezinoj je sposobnosti da dočara emocije, da prenese naše složene ljudske osjećaje u slike i likove s kojima se momentalno poistovjećujemo. Posebno se ističe kako je film prigrlio proturječnosti u radnji. Podsjeća nas na to da čak i kada emociju razumijemo, svejedno je moramo proživjeti. A taj proces, koliko god bolan bio, ono je što nam u konačnici pomaže da krenemo naprijed – bez osvrtanja, ali s hrabrošću za dalje – stoji u obrazloženju.

Novu Nagradu za najbolju umjetničku direkciju videoigre, koju dodjeljuje žiri u sastavu Admir Elezović (Croteam), Aleksandar Gavrilović (Gamechuck) i Sara Jurić (Gamepires), dobila je švicarska igra Time Flies Michaela Freija i studija Playables.

Conor Kehelly

Pobjednika Natjecanja filmova za djecu i mlade birao je dječji žiri u sastavu Sven Fras, Rafael Grgić, Leo Kulić Mileta, Una Petković i Ema Šakić. Glavnu nagradu žiri je dodijelio japanskom filmu Na drugoj strani… (あの向こうは…) Mingyu Wang nastalom u produkciji Umjetničkog sveučilišta Tama, filmu koji je na nas ostavio nezaboravan dojam. Njegova se tehnika ističe kreativnim korištenjem različitih crtačkih medija za oblikovanje likova i pripovijedanje priče. Svojim vizualnim identitetom pruža nam uvid u ljepotu naše najkompleksnije emocije. Fluidnost animacije također je odigrala veliku ulogu u povezivanju naših osjećaja s temom filma. Tijekom gledanja u nama su se budili različiti osjećaji, no svi smo osjećali jedinstvenu emociju ljubavi. Film gledateljima postavlja pitanje: „Otkud dolazi strast za ljubavlju?“, ali dopušta da odgovor ovisi o njihovoj vlastitoj interpretaciji – objasnio je žiri.

Michael Frei

Posebno priznanje u Natjecanju filmova za djecu pripalo je južnokorejskom filmu Baka-baterija (건전지 할머니) Seungbaea Jeona (Toyville Studio), filmu koji nas je zabavio i privukao posebnu pažnju tehnikom u koju je uloženo puno truda. Jako je važna i poruka filma, a to je da će nas bližnji uvijek pronaći na pravom mjestu i da ostanemo blizu starijih od kojih možemo dobiti sigurnost, brigu i dobre savjete – stoji u obrazloženju.

O posebnom priznanju u Natjecanju filmova za mlade odlučila je publika koja je svojim glasovima nagradila čileanski film Grimizni tamagochi (El Tamagochi Escarlata) Francisca Viscerala Rivere (Pista B).

Nagrada publike Mr. M za film iz programa Velikog natjecanja kratkometražnog filma odlazi u ruke Anne Mantzaris za švedsko-francusko-češko-norveško-finski film Molim te (Please) iz produkcija Apparat Filmproduktion AB, Böhle Studios, Film i Väst, Kuli Film, Mikrofilm AS, Passion Paris Production i SVT.

Nagrada publike Mr. M za film iz programa Velikog natjecanja dugometražnog filma bit će objavljena naknadno. 

37. Svjetski festival animiranog filma održat će se od 7. do 12. lipnja 2027. godine.