Kolumne

subota, 24. ožujka 2018.

Dnevnik (ne)obične djevojke 2.


Sven

Piše: Božana Ćosić

Prošli put sam vam pisala nešto malo o svom životu. Upoznala sam vas s njegovim dijelovima, a sada ću vas upoznati sa svojim društvenim životom. Poznato vam je da moji roditelji imaju restoran, da sam, takorekući, većinu djetinjstva provela u restoranu. Ono malo vremena kada me je baka čuvala nisam stigla upoznati prijatelje svoje dobi, a kamoli u restoranu. Spomenula sam da su mi mnogi zavidjeli što moji imaju restoran. Neki su me upravo zbog toga odbacili, a neki upravo zbog toga htjeli imati za prijateljicu, a nijedno od toga mi ni sada nije jasno.

Rekoh, lijepo je imati restoran, ali puno je tu odricanja, borbe, rada. I nipošto nije nešto što nam donosi neki silan novac. No evo, neki su stekli takav dojam. Takve prijatelje nisam htjela imati, lažne prijatelje koji će se družiti sa mnom iz koristi, tako da sam na kraju na neki način ostala bez pravih, istinskih prijatelja. I možda sam se zbog toga većinom nalazila u muškom društvu. Zvučat će ružno i neistinito, ali činjenica je da dječake nije zanimao restoran, naprotiv, njih su zanimale dječačke stvari, pa i one koje su mi se pomalo gadile. Nije mi se baš sviđalo naganjati mačke i pse, hvatati žabe u obližnjoj bari i slično, međutim, nisam imala mnogo izbora. I to mi je sve skupa donijelo još jedno obilježje. Muškata. Zvali su me muškata. U to me je vrijeme taj naziv mučio. Silno sam ga se htjela riješiti, no kako sam odrastala sve mi je manje bilo važno što će netko nebitan reći. Sada, s devetnaest godina, priznajem da mi nedostaju prijateljice. Voljela bih imati neku super prijateljicu kojoj ću se moći povjeriti. Možda sam zato odlučila pisati dnevnik? Tko će ga znati. Ali jedno znam: moj najbolji prijatelj Sven nepravedno ispašta zbog mojih želja.

Svena sam upoznala u osnovnoj školi. Od tada smo nerazdvojni. Mogu reći da me je uvijek razumio i pomalo čudno za dječaka, bio spreman igrati se i s lutkicama. Nikada o tome nisam razmišljala, ali sada znam da je sve činio kako bi mi udovoljio. Oduvijek sam mu se sviđala, a sada... ne znam, ne mogu odgonetnuti jer ga doživljavam kao brata. Mogu samo slutiti da i on mene doživljava kao sestru. Nikada mi, otkako smo odrasli, nije dao nekakav znak da mu se sviđam i iskreno, ne bih voljela da se to promijeni. Izgubila bih najboljeg prijatelja. Kada bi se ljubav umiješala u prijateljstvo, znam da bi to bio kraj. Stoga sam odlučila biti oprezna. Neprestano se trudim naglašavati prijateljstvo. Nije Sven glup, dobro zna zašto čak prečesto spominjem prijateljstvo.

Što se tiče mog izgleda nije baš da bih bila vrhunski dobitak. Ako zanemarim ono dječačko ponašanje iz djetinjstva, nisam neka ljepotica koja se stalno šminka, puno pažnje posvećuje izgledu i tome slično. Obična sam, ništa posebno. Kažu mi da ličim na mamu što mi laska jer mi je mama čak i s četrdeset godina uistinu lijepa. Uopće me ne čudi što se tata zaljubio u nju na prvi pogled. Pričali su mi o svom upoznavanju i to mi super zvuči. Nekako romantično. Uistinu mislim da se ljubav na prvi pogled događa samo u filmovima pa je njihov slučaj za pamćenje. I premda znam da su imali itekako puno problema, ispita njihove ljubavi, ali sve su prebrodili baš zbog te velike, istinske ljubavi.

Jednom mi je mama pričala o svojoj davnoj ljubavi koja nije opstala zbog ponašanja tog muškarca. Znam da mi je to ispričala kako bi me upozorila da ne vjerujem svakome, da ljubav ne mora biti prava ni onda kada se čini da je, ali, osjećala sam da iza njezinih riječi stoji nešto više. Nije to bilo prvi put da mi je pričala o ljubavi, ali ova se priča razlikovala, bila čudna. Najčudnije od svega mi je bilo što mi je rekla da ne spominjem tati. Kao da i bi. Ipak su to bili razgovori majka - kći pa mi je zagolicalo maštu. Ne, nipošto tu ne postoji nešto zabrinjavajuće. Moji se roditelji beskrajno vole, ali osjetila sam dozu straha u njezinom glasu kao da je taj, tada dečko, i sada nekakva opasnost za nju i tatu. Kao da bi, ako bi se pojavio, donio nevolje. I sada, dok sve ovo pišem, osjećam se čudno i nešto mi ne da mira. Morat ću to malo istražiti.

No da se vratim na Svena. Večeras smo trebali izaći. Naravno, prijateljski. Ali dogodila se čudna stvar. Naime, u posljednji tren mi je javio da ne može. Ima spoj. Sada se pitate se što je čudno u tome što jedan dečko ima spoj. E pa čudno je jer nikada nije izašao bez mene i nikada nije obraćao pažnju na djevojke. Uvijek su naši izlasci bili u svrhu dobrog provoda, a onda mi kaže da ima spoj...

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.