Kolumne

subota, 19. svibnja 2018.

Dnevnik (ne)obične djevojke 2.


Bez riječi...

Piše: Božana Ćosić

Napokon sam razgovarala sa Svenom. I ne, ne bi on pristao da ga nisam na neki način ulovila nespremnog. Čekala sam ga ispred vrata stana i jasno dala do znanja da neću popustiti ma što god da učinio. Odlučila sam da ni na kakva opravdanja ne reagiram, nego da jasno i glasno kažem da se neće izvući. Učinila sam to u ime prijateljstva i upravo se pozvala na prijateljstvo. Nije bilo pošteno prema meni, našem prijateljstvu i svemu što smo skupa prošli da me tako bez ikakva objašnjenja ignorira i šuti. No, iako sam zauzela čvrsti stav, nije bilo lako izvući riječi iz njega.

Prvo se opravdavao nedostatkom vremena, pa nekim (vjerojatno izmišljenim), glavoboljama, a na kraju i svojom djevojkom. Ispalo je da neprestano radi, da je pod stalnim bolovima i da ga djevojka guši, to jest, da sve slobodno vrijeme mora posvetiti njoj. Mora?!!! Ma kako da ne. Takvo što mu nije priličilo pa sam ga odmah u startu spustila na zemlju.

Onda je uslijedila tišina. Tišina koja je bolna i nemoguća. Trebalo mi je vrijeme da smislim što ću reći, a da mi uzvrati. Stoga sam nastavila nabrajajući posebne uspomene poput najluđih i najboljih provoda, zajedničkog dijeljenja tajni i možda najveće od svega: istinu da smo uspjeli održati muško-žensko prijateljstvo. Takvo što nije često. Uvijek se na kraju nađe nešto što će staviti kamen razdora pa bila to jednostrana zaljubljenost ili nekako „logično“ razilaženje nakon što se jedno uda ili oženi.

Nakon tih mojih riječi napokon je progovorio, a sve ono što mi je rekao posve me ostavilo bez riječi...

Prvo mi je rekao da je jako dugo zaljubljen u mene. Ok, slutila sam to. U zadnje vrijeme se ponašao više kao zaljubljena osoba nego prijatelj. Nije mi bilo drago to čuti. Prvo, značilo bi konačni raspad prijateljstva, a drugo, patio bi, a to nikako ne želim. Uvijek sam strahovala od toga, doživljavala ga kao brata, a sada... ne znam što bih rekla. Međutim, nije me njegovo priznanje potreslo samo zbog priznanja. U meni se u tom trenutku rodilo nešto što ni sada ne mogu opisati. Osjetila sam i neku vrstu ugode. Da, odjednom sam se osjećala ugodno i lijepo i... nekako... kao da sam osjetila nešto prema njemu, nešto veće od prijateljstva. Iskreno, tad sam prvi put vidjela Svena. Zvučat će čudno, ali do tada nisam primjećivala njegovu ljepotu, ništa privlačno. Možda sam nesvjesno odbacivala takve misli o njemu, no sada su tu. Vidim njegova široka ramena. Razvijen je mnogo više od vršnjaka. Vidim njegove nebesko plave oči, svijetlo smeđu kosu... Vidim muškarca. Ne prijatelja - vidim muškarca. I to me je toliko pogodilo da sam ostala nijema.

Druga stvar koju mi je rekao ostavila me posve u čudu. Nakon izjave o zaljubljenosti rekao mi je da sve ima svoje zašto. Zašto me odjednom izbjegava (priznao mi je da me izbjegava), zašto je cijenu prijateljstva spustio toliko nisko, zašto je na koncu našao djevojku... A na sve to će mi dati odgovor moja mama. Moja mama!!! Pa što ona ima s nama? Što bi ona mogla znati???

Iako sam ga preklinjala da mi kaže, nije popustio. Tad je on zauzeo isti čvrsti stav kao ja. Bio je posve neumoljiv i rekao da razgovaram s mamom. Tada će mi sve postati jasno.

I tako je završio naš susret. Jednostavno mi više nije dao priliku da bilo što učinim ili kažem. Ostavio me zbunjenu, ali i uplašenu. Nikada se čudnije nisam osjećala. Ostavio me je bez riječi, ali i misli.

Misli su mi stale...

Nema komentara :

Objavi komentar