Aleksandar Horvat | Snoviđenje

Tom divnom zjenom zaškilji, obzor je poput žileta,

Pusti da večer potamni i noć nek postane bezdan.

Tamo gdje nestaje nebo, ne, tamo nije kraj svijeta,

Tamo te strpljivo čekam, sklonjen pod kišobran zvjezdan.

Izuj se, korakni rosom, moj trag ti iskri u travi,

Pa se još sanjiva tiho pod moje ušuljaj krilo.

S jutrom, izgorjet će zvijezde u osvit rumeno plavi ,

Šapnut ću ti što si snila, a što se zaista zbilo.

Zoran Gavrilović | Dimnjaci

U ovom trenutku, na ovom mjestu, 

mogu biti opušten.

Pustiti kišu da pada u otvorene oči.

Pustiti vrijeme da prođe pored mene,

jer nemam vremena.

Napraviti ključ koji otvara sva vrata.

Razmišljati koliko gradskih dimnjaka treba da se na njima nasele sve ptice.

Slušati sve razgovore istovremeno, 

a da ništa ne čujem.

Brojati lišće na drvetu ispočetka, 

i ponovno, i beskonačno, da nikada ne opadne ni jedan list u moj dlan dok ih brojim.

Lada Franić | Moj Andrić iz 1964.

 

"Ne pase svaki mozak istu pašu",

govorila je moja draga teta Manda

Šalinović, knjižničarka moje mladosti.

Tiskan je ovaj moj Andrić davne 1964. godine prošloga stoljeća. Volim taj jeftini komplet njegovih sabranih djela; miriše posebno, na prašinu, na mladost.

Nije to knjiga za regal, već za čitatelje vezane uz priče, maglu i memlu, uz nadmudrivanje i beznađe.

Za one koji su spoznali da se nikad ništa promijeniti neće, a da unatoč tomu treba čitati, čitati, čitati... iznova iščitavati te rečenice, bez obzira na to što nam se često čini da smo zaglavili u 'prokletoj avliji'.

Andrićev jeftino ukoričeni komplet izabranih djela vratio me u srednjoškolske dane...

Kao srednjoškolka imala sam sreću da smo u Vrgorcu imali jednu divnu ženu, moćnu knjižničarku, voljenu i nikad prežaljenu pok. Mandu Šalinović.

Vikala bih joj s vrata knjižnice prisno i jednostavno:

"Teta Mande, šta ima danas za moj mali mozak?"

Pritom bih otpuhivala, još vruća od rukometnog treninga, spuštajući loptu na pod.

Ona bi me pogledala sjedeći za svojim velikim stolom krcatim knjigama, karticama i džepićima preko naočala, smiješeći se radosno, a miris ljepila širio se sve do ulaza. Obožavala sam taj miris! To je ono bijelo ljepilo u okrugloj posudici s malenom plastičnom lopaticom kojom sam joj često pomagala lijepiti džepiće na nove knjige... iako mi nikad nije dozvoljavala dirati knjige rukama prljavim od treninga.

Pogledala bi me s osmijehom, pogledom koji je zagrijavao ne samo moje srce, nego i cijeli književni svijet što je snivao na policama u Tinovoj kuli, gdje je jedno vrijeme bila smještena Gradska knjižnica.

Bože moj, jesi li mogao smisliti bolje mjesto za knjižnicu nego rodnu, tursku, kulu najvećega pjesnika u Hrvata i šire?

Kako je to, zapravo, bilo nešto neponovljivo snažno, duboko i bitno za mene: Tin, kula, teta Manda, knjige, ljubav prema svemu tome, ja, rukomet i pluća puna sreće i života!

Bila je to tolika količina sreće da je tada nisam mogla pojmiti!

E, moj Tine, koji si ti genije bio, jesi i bit ćeš.

Amen!

E da, moja teta Manda...

Ona bi mi odgovorila:

"Ne pase svaki mozak istu pašu! Haha."

Ta mi je rečenica nezaboravna i često je ponavljam svojim učenicima.

Nakon obaveznoga ćaskanja i pregledavanja novih knjiga, nekako smo jednom došli i do Andrića.

Rekla mi je:

"Dat ću ti nešto njegovo za početak, a poslije ćemo vidjeti. Pročitaj pa mi reci kad završiš."

Uručila mi je zbirku

"Jelena, žena koje nema", a prva priča u njoj bila je "Anikina vremena".

Progutala sam tu zbirku u jednom dahu, ali ta priča, ta Anika...

Uh, tada me je Anika snažno uzdrmala!

I tako se rodila moja ljubav prema Andriću.

Da mi je teta Manda odmah u ruke tutnula

"Na Drini ćupriju", možda u tim godinama ne bih mogla osluhnuti svu Andrićevu veličinu.

Veličinu genijalca i Nobelovca osjetila sam upravo u "Anikinim vremenima", a "Ćupriju" i ostala djela čitala sam poslije, po redu.

Anika je došla u pravo vrijeme i u prave ruke, ruke istinske ljubiteljice knjiga.

A odlična literarna psihologinja, moja teta Manda, bila je i ostala moja intelektualna majka; njegovala moj književni ukus i pratila sazrijevanje, zalijevala me i pazila.

Nikad k njoj, u taj predivan prostor Tinove kule, nisam došla samo po knjige, nego i na razgovor o njima.

U jednoj posebnoj kutiji čuvala je sve naše školske časopise, pjesme, proglase, crteže, grafike...

U to vrijeme bila sam dio sjajne ekipe vrgorskih sanjara, budućih intelektualaca, umjetnika, liječnika...

Teta Manda je nekako slutila da ćemo životne lekcije učiti iz knjiga i da nikad nećemo propustiti raditi greške i srljati u život, bez obzira na rane i ozljede.

A bilo ih je mnogo...

I imala je pravo.

I istina je, ne pase svaki mozak istu pašu, ali ne bole ni životne ozljede svakoga jednako.

Istina je i to da sam puno o životu naučila iz knjiga, ali sam i živjela život.

A život mi je, kako je rekla jedna mudra francuska književnica, protumačio mnoge knjige.

Knjižničarka u Vrgorcu bila je moj svjetionik.

Vječno sam joj zahvalna.

Počivala u miru, draga, vidimo se opet negdje u nekoj nebeskoj biblioteci ... pripremi tursku kavu, donijet ću ti sve naše knjige ...

Darko Lesinger | Mrlje od vina

Duge sjene na kamenom zidu.

Paževi oko vatre

plešu Leptirov ples.

Zastave, trake,

pjesma i gusle.

U kraljevstvu luda

slave krunidbeni dan.

Gosti za hrastovim stolom,

mrlje od vina

poput sasušene krvi,

mrvice po podu.

Kralj se sa svitom

već povukao

u dvor.

Maja Kezić | Stavila sam ti kamenje u ruke

 

Stavila sam ti kamenje u ruke
i zamolila da ga spustiš,
jedan po jedan,
u smjeru gdje te osjećaj vodi
ili miris vjetra,
koji je bolji putokaz
od naših preaktivnih glava.

Točkice se slažu u liniju,
ali njezin oblik traži Predaju
i vjeru u Neznanje,
u ograničenost našeg vidnog polja.

Pa zatvaramo oči,
jer oni koji najbolje vide
slijepi su za vatromet artificijalnih boja
opipljivog svijeta.

Slike dolaze iz Izvora –
iz nas i oceanskih dubina.

Znanje nije potrebno,
samo vještina da se prepustiš
rukama valova i bonace
koji znaju koji je Ritam najbolji za tebe,
ako otpustiš uzde
koje ti zarezuju dlanove
i zatvoriš oči
dok te vjetar i Sunce
vode dalje.

Mario Lobor | Opasne čini

Mlade vještice našeg doba

Divlje, prirodne ljepote i ranjenih srca

Palile su svijeće za olujnih večeri

Znajući da je onda pravo vrijeme i sat

I da su njihove i magija i moć

Dok bi, za proljetnih dana

Sjedile u hladu starog hrasta

S obrednim bodežom i srebrnim peharom

I miješale svoju mladu krv s vinom

Ljepotice prekrivene ožiljcima

Njih četvero, kao sjever, jug, istok i zapad

Kao zemlja, zrak, vatra i voda

Molile su se Manonu

Iskonskoj, drevnoj sili iz dubine zemlje

Koji je i dobro i zlo

Živi u drveću i zemlji i kamenju i Mjesecu

U dušama su im se borile

Tama noći i svjetlo munja

Bljeskovi i tutanj oluje

I zov moćnog Manona

Nad burnim valovima oceana

Posvećeno Andrewu Flemingu, Peteru Filardiju i Fairuzi Balk

Kojima zahvaljujem za “The Craft” (1996.)

A posvećeno, vjerojatno, i grunge stilu 90-ih

I nadi za njegov povratak

Eda Budić | Ona spi

Ona spi, pogliej.

Budi tiho.

Pomalo zapri vrata za sobon.

Ač ona spi.

Ne želiš jo zbudit.

Neka je se sanja

sviet zelen i pun tulipani

kejsteh ona štima.

Neka je se sanja cesta

puli muore

po kejste ona pelje smieh.

Neka je se sanja

libar kade pišo

besedi ke ona kapi.

neka je se sanja

grad

va kejsten zori i raste.

Ne budi jo!

Će bit lazno.

Ona će te čekat na spieć.

S tobon će bit srećna budna.

Nina Vukadin | Voštane figure

U meni -
muzej bez svjetla.
Tišina izlivena
u obrise pamćenja.

Stoje one -
figure bez daha,
ali prepune govora.
Vosak u grudima.

Svijesti koje su
preživjele bez daha.
Gledaju kroz mene
oči što ne trepću.

Jedna — dijete
što je reklo „dobro sam“
prvi put u laži,
zadnji put u vjeri.

Druga -
u haljini tuge.
Sjedi nogu uronjenih
u tamni šapat prošlosti.

Treća -
smijeh poput oklopa.
Zapešća joj —
crtani zemljovid ožiljaka.

Svaka od njih
svjedok jedne mene.
Zaleđena emocija.
Zaboravljena godina.

Noću ih obilazim,
kao hodočasnik prošlosti.
Šutnja im ima miris
i moje lice.

Nisu ukras.
One drže moje tijelo -
grede kuće
što nikad nije bila dom.

Ponekad trepnu
kad svjetlo pogodi pravo.
Ne žive,
ali pamte.

One čuvaju ono
što nisam mogla osjećati
kad je bilo previše,
kad je boljelo i misliti.

One - moje maske.
Moje arhive.
Tiha karta
unutrašnjih krajolika.

U meni -
vrata bez ključa.
Ali ja sam i brava
i čuvarica.

I tek tada shvatim:

ne obilazim ja njih.

One obilaze mene.

Stoје iza mojih očiju,
pod kožom,
u svakom pokretu
koji nazivam svojim.

A posljednja figura
nema lice.

Ima moje.

Ne, žive,
kažem sebi.

A muzej šuti.

Jer možda sam cijelo vrijeme
ja bila eksponat.

One stoje.

Ali govore.

Uvijek govore.

Tiho.
Točno.

Istinito. 

Zoran Gavrilović | Rašireni prsti

Ostavio sam srce na podu

kao miša na navijanje.

Četiri kuta prašine

i nitko ne zna gdje je rupa.

Mačka je zaspala.

Sunce je danas jako

i kupa se u mačkama i ljudima.

Moj nos je gore, na vrhu,

ali povijest se ponavlja.

Idem brojati

koliko mi pijeska stane

u raširene prste.

Lorena Galeta | Poslijepodne

Šetali smo mračnim ulicama. Nešto sam zastajkivala, ispadale su mi stvari, a on me pričekao i vratio se nazad pomoći. Onda smo se držali za ruke, te prolazili kroz neko žitno polje. Rekla sam mu da ga volim, ali isključivo kao prijatelja, a dotični me poljubio u obraz. Zatim smo otišli do zlatarnice i razgledavali nakit. Iako sam imala puni novčanik, ništa si nisam htjela kupiti. Tada shvaćam, da me mladić ciljano doveo tamo, kako bih izabrala što mi se sviđa. Međutim, budim se iz sna.

Nina Vukadin | Zrcalo u krošnji

(Speculum in fronde)

U zelenom spletu grana

visi zrcalo koje ne vidiš očima,

nego slutnjom.

Ne odražava tvoje lice,

nego ono iza njega.

Sjenu koja čeka da bude prepoznata,

ne kao neprijatelj,

nego kao zaboravljeni dio kuće.

„In silva habitat umbra sui.”

U šumi stanuje vlastita sjena.

Šuma te ne zove.

Ona te pamti.

Svaki korak kroz vlažno tlo

otvara vrata u neko drugo doba —

kad si još govorila stablima

bez riječi.

Kad si osjećala kamen

kao vlastiti zglob.

Disanje ovdje nije biološko.

Ovdje dišeš kroz lišće,

a misli ti rastu u mahovini.

„Memoria arborum est somnium animi.”

Pamćenje drveća je san duše.

Nisi se izgubila.

Samo  si dopustila

da više ne znaš.

U tom neznanju —

počinje znanje dublje od jezika.

Ono ne traži odgovore,

nego otapanje:

ega, glasa, pitanja.

Na kraju staze,

na kojoj nitko ne hoda osim tebe,

stoji krošnja.

I u njoj — tvoj prvi pogled.

Onaj prije misli.

Prije riječi.

A kad digneš oči,

vidiš —

nije to šuma.

To si ti,

prerušena u prostor

koji diše u tvoje ime.

„Silva est anima in forma mundi.”

Šuma je duša u obliku svijeta.

Darko Lesinger | Od raja do Beatlesa

Pripisali su mi grijehe 

na koje ni pomislio nisam,

a samo sam pitao

jesu li sigurni da je to bio On.

Ili nagrada za žrtvu.

Pobjeda bez časti je poraz

rekao sam,

a samo takve su bile.

I da je slava zbog naporna rada

prijevara neradnika.

Pitao sam otkud znaju,

kad istinu pišu slijepci,

kako izgleda neviđeno

i zašto je jabuka

uvijek gdje je razdor.

Od raja do Beatlesa.

Rekli su da će me vjera osloboditi.

Nisam vjerovao ni riječi.

Mario Lobor | Sunce ljubi more

Sunce ljubi more

Svim žarom, od zore do večeri

Kao u ljubavnom zagrljaju

Visoko na nebu, doseže more sjajnim svjetlom

Zlatne zrake miluju bistru vodu

Povezani su a daleki, kao nebo i zemlja

Ljetna svjetlost ljeska se na površini

Ljubi svaku kap

Grije hladne struje i burne valove

Ljubav sunca i mora

Sjaji kao ukras ljeta

Dario Samardžija | Istina al dente

Sve te mrtvačke jame u gori zelenoj,
Sve te rupe u pravilnom redu,
Svi ti kvadri vjetra u zemlju utisnuti
Ne kriju ništa ni u kom pogledu.
Reći će mnogi poklonici Njemu,
Visočanstvu Običaju i Priležnici Sentimentu:
Kosti pradjedova uzvišene liježu.
I prkosit će meni, ljutom oponentu.
Dabome, koštana masa slegla se u svemu
I po prilici koračamo po raspadnutom velu
Tjelesina očeva naših.
Ali, što je duša prokljuviti ne znamo,
Ni ukoričiti je zglobom, epifizom, kemijom...
Pa ni stupicom zemljanom grobova posvemašnjih.

Maja Kezić | Obožavam ljeto

 

Obožavam ljeto.

Peckavu, upaljenu, crvenu kožu
koja vremenom počinje pucati
i gubiti svoja kromatska svojstva.

Pa je gulim,
skidam slojeve sebe
da dođem bar nešto bliže Sebi.

Odstranjujem ružna sjećanja
koja je snaga Sunca spalila
te bivam opet nova –
izloženija, ranjivija,
dubljih osjećajnih kapaciteta,
ali
lišena lanjskog tereta.

Mario Lobor | Za Ukrajinu - pismo, molitva ili vapaj

And yet to every bad there is a worse.

Thomas Hardy, Tess of the d'Urbervilles

But I know, somehow, that only when it is dark enough can you see the stars.

Martin Luther King jr.

Ne tako davno, probudili su se uz zvukove tenkova i paljbe, i ostaju u noćnoj mori do danas. Ukrajina je sada zemlja uništenih snova i svježih grobova.

Više se ne mogu izbrojati svi metci i šrapneli, sve bombe i granate. Smrt tisuća, i vojnika i civila. Pa i svi su vojnici jednom bili civili, koji su se preko noći našli u uniformi i rovu, s puškom u rukama, istovremeno sa stravom i hrabrošću u srcu. Da bi, na kraju, i mnoge od njih zatekla smrt, neke već prvi dan ili sat, a druge nakon mjeseci ili godina smrti i patnje oko njih.

Gore bolnice i crkve, izgaraju knjižnice i škole, gore grobovi, i mladi i stoljetni. Izgaraju ljudi koji čekaju u redu za kruh, djecu gledaju kroz leće snajpera. Svaka donacija, svaka molitva, svaki vapaj svijetu, samo su kap u moru krvi, gube se u buci tenkova i detonacija, u plaču i kricima. Svako ime nosi neizrecivu težinu ugaslih života: Kijev, Buča, Izjum, Olenivka...

I da se taj rat sutra završi, ostat će rane koje desetljećima neće zacijeliti, zrak će danonoćno odisati krvlju i barutom. Spomenici, i tragediji i hrabrosti, bit će na svakom koraku, rupe od šrapnela ostat će bezbrojne. Plač će se stišati, neće prestati. Duše će lutati ulicama i trgovima, šumama i selima.

Ali ipak, to je najveća nada: da će, jednog dana, rat završiti. Da će svanuti jutro buđenja iz noćne more. I da će se, sada u miru, i dalje visoko vijoriti ukrajinska zastava. Samo to ostaje.

Zorica Antulov | Hram

Kad izumru slike i metafore,

bogovi Olimpa, svijet arkadskog etosa, 

kad nestane rima, pjesma se zgrči, 

pod hramom prezira i strogih mu proglasa:

„ugasi glazbu“, režim se javlja,

„što dušu ima, sve boljka je patosa“

„ne daj se snovima, kloni se zanosa“

„drži se hlada i razumnih odnosa“

Kad izumru slike i metafore,

panovi, nimfe i arkadske vile,

zgasnut će zauvijek poezija  -

hram moćnog neba i krhke svile.

Lucijana Živković | Moj prijatelj Čupo

Zvali smo ga Čupo, ali nije bio pas. Kosa poput vranina krila obavijala je njegovu pravilno oblikovanu glavu. Samo na njezinu vrhu stršao je jedan čuperak koji mu je priskrbio ovaj nadimak. Ispočetka mu je bio mrzak i stalno se pokušavao obraniti od njega tvrdeći da je čuperak rezultat spavanja i oštre, neukrotive kose. No uzalud su bila sva objašnjenja, tako da je, i sam prigrlivši taj nadimak, na kraju odustao. Svi smo ga znali po nadimku, a na njega se i on odazivao.

Bio mi je prijatelj u ranim godinama kada smo se obojica formirali kao ljudi. Dok sam ja živio u stabilnoj obitelji, Čupina je bila sve, samo ne stabilna. Rekao bih da je dominantna osobina njihova ponašanja pa tako i odgoja djece bila stihija. Nitko ni s kim nije bio u jačoj vezi, a svatko od njih – od roditelja do djece držao  po principa radim što hoću dok ide. U takvim prilikama škola je bila za svu djecu, a bilo ih je četvero, proizvoljna odluka. Iako inteligentan, Čupo se priklonio tom ponašanju, bar onda kada mu je to odgovaralo. Zbog mnogih izostanaka pokupio je samo ono znanje koje ga je zanimalo, dok su mnogi predmeti ostali potpuno nedirnuti njegovim interesima i učenjem. Nije to bio recept za uspjeh jer na kraju, bez roditeljskog nadzora, jedva da je završio obvezno osnovno obrazovanje. Izbjegavši stegu srednje škole u početku je bio radostan,  slobodno odlazio na pecanje ili u prirodu želeći pobjeći od sve burnijih kućnih svađa roditelja obuzetih sebičnom brigom da održe bar minimum svoga nevaljalog  braka. Ostala starija djeca rasula su se po inozemstvu i Čupo je bio sam. Zaplivavši nemirnim vodama adolescencije koristio je tu roditeljsku nebrigu: slobodno je odlazio  dolazio kući kada je htio dok smo mi imali strogo određene sate do kada smo smjeli biti vani. Imao je i često mijenjao najbolje djevojke, ponašao se kao da je stariji bar deset godina od nas. Lišen osjećaja da svojim ponašanjem možda i vrijeđa nekoga lako je sklapao nove veze, ostavljao ucviljene djevojke, ali nije bio pokvarena duša.

Ali čekala ga je budućnost na koju nije računao. Da u životu treba raditi i zarađivati  da bi opstao, shvatio je tek kada mu je umro otac, a majka ostala s malim primanjima jedva dostatnim za sebe. Tada je Čupo, izgubivši izvor novca, morao krenuti  svojim putem, ali kamo, kad nije znao ništa raditi?

Ja sam već počeo raditi u ugostiteljstvu i predlagao da mi se pridruži. Sezone na moru znale su biti unosne za mladiće, no njemu se to nije sviđalo. Previše posla za malo novca, rekao bi. Pomislio sam – kao da ima puno izbora, ovako bez škole.

Ali on je izabrao inozemstvo. Ne znam koju zemlju : Austriju, Njemačku ili Švicarsku, a ja sam se pitao kako će tamo kad nije nikada radio niti što zna raditi.  Izgleda da je u Čupinom slučaju trebalo imati samo dobru volju u tom svijetu tako različitom od našega pa ti je sve otvoreno. A Čupi je baš nedostajala ta volja za radom i nije mi bilo jasno kako on funkcionira u  zemlji gdje se  cijeni samo dobar radnik dok ljenčina propada.